pismoandjelu

subota, 03.09.2011.

I činim pravu stvar

Odnekud su doprle note Gibbonijeve "Činim pravu stvar" a ti si rekao: "Kad čujem ovu pjesmu, uvijek se sjetim tvog i tatinog razvoda."
Zastala sam iznenađeno.
"Zašto?" upitala sam.
"Zato što si uvijek stavljala tu pjesmu nakon svađe s tatom."

Stislo mi se grlo. Čudno, ja sam recimo potpuno zaboravila taj detalj. Zaboravila sam i pjesmu i činjenicu da sam je opsesivno preslušavala poslije svađa s tvojim tatom. Ne shvaćam kako sam je uspjela potpuno izbrisati iz memorije. Ne znam.
Nije ni važno. Znam da nam nikada nisi oprostio.

Sutra ti je devetnaesti rođendan. Pišem ti priču, kao i svake godine za tvoj rođendan. Nazivam to rođendanskim pričama jer sam kukavica i ne želim ti priznati da u meni postoji ogromna, nepodnošljiva količina osjećaja krivnje. Pa umjesto da nekim običnim danom sjednem s tobom za stol i kažem ti kako bih dala sve na ovom svijetu da mogu ponovo... da mogu ispočetka... Ja pišem ove rođendanske crtice i dijelim ih s cijelim svijetom jer se u sebi podlo nadam da će bar jedan komentator reći "Ne optužuj se, napravila si najbolje što si mogla, kada si mogla." Tako se mi odrasli međusobno tješimo, znaš.

No, od mog osjećaja krivnje ti ništa nemaš, zar ne? Ono jedino i najbolje što sam ti trebala dati, a to je moj sretan osmijeh, viđao si u stvari poprilično rijetko. Oprosti mi zbog toga. Ja sam ti krhko, ludo stvorenje. Ne znam ni kako sam uopće uspjela udati se i imati tebe, kad sam oduvijek sva ovako smušena i zamantana, kako bi mi u Splitu rekli.

Sva ta podstanarstva, sve te firme koje su propadale, svi ti mobbinzi koje je trebalo izdržati... I izdržavala sam, vjeruj mi, do krajnjih granica. Mojih. Sad sam opet bez prokletog posla, pa ti opet ne dajem taj smiješak koji ti je potreban. Osjećam u tebi bunt, bunt koji doživljavam kao krajnji dokaz mog neuspjelog majčinstva. Kao neki dan kad si mi rekao kako si cijelim putem sa treninga do kuće razmišljao o meni. I kako si u sebi govorio da jednostavno nije u redu, nije pošteno da netko tako živi. "Pogotovo ne netko kao ti, mama. Ti si trebala biti bezbrižna. Trebali su te pustiti da pišeš, to je sve."

Otišla sam u kupatilo i plakala. Ne zato što sam se i ja najednom sažalila nad vlastitom mi sudbinom, nego zato što me razorila u stvari predivna misao - kako djeca vole, kako nas vole jako i tiho.
Razorila me i pomisao da bi ti najrađe na svoja leđa preuzeo sve zamke moje sudbine. Kako si velik, Dječaku moj mali. Velik si čovjek, a tome sigurno nisam ja zaslužna, nego sam valjda, kako bi tvoja baka rekla, "sretnija neg' pametnija".

Imaš najljepše plave oči na svijetu. Ne znam jesam li ti ikada rekla koliko dobrote imaš u očima. To me ponekad osupne. Ponekad me i zasrami.

Kažem "Sretan ti rođendan" a u stvari želim reći "Oprosti". Znaš ti dobro zašto. Ne želim se jeftino izvlačiti i pravdati, ali vjeruj mi da je ponekad tako teško biti jak i hrabar. Zamisli Dječače kako je smiješno u stvari da se o tebi brinula žena koja se boji mraka. Zamisli kako infantilnu junačku majku imaš. Evo, sad će to saznati i cijeli svijet. To će biti velika mrlja u mojoj književnoj karijeri. Možda bih trebala prestati pisati prije nego što se potpuno zanesem i priznam još i to da sam se bojala i grmljavine.
U svojoj sobi sam se od straha pokrivala dekom preko glave, a onda ustajala popraviti dekicu kojom si ti bio pokriven u svojoj sobi. Kao da dijete čuva dijete. A ipak, borila sam se. Za tebe i za mene. Za nas dvoje. Griješila usput, naravno. Cijelo vrijeme se nadajući da "Činim pravu stvar".

Sjećam se mog šoka kada si počeo trenirati kick-boxing. Nisam se nikako mogla pomiriti s tvojim izborom sporta. Pogotovo jer ja tu makljažu u ringu nikada nisam ni doživljavala kao sport. Bio si jako uspješan, naravno, kao i u svemu čega se ozbiljno dohvatiš. Poslije prvih nekoliko osvojenih medalja, imali smo onaj legendarni razgovor kad sam od tebe, možda prvi i jedini put u životu, zatražila da mi nešto obećaš.

- OK, odabrao si taj kick-boxing, ja ga baš ne volim, ali ako je to ono što ti želiš, imaš moju podršku.
- Dobro, mama.
- Ali, obećaj mi nešto?
- Što?
- Ako postaneš slavni kick boksač, obećaj da ćeš svoju slavu koristiti da bi se borio protiv nasilja nad djecom u svijetu.

Na trenutak si se zamislio, a onda ozbiljno odgovorio:

- Hoću, mama. Obećajem ti.

Obećao si, jer si do tad već znao da među svim pričama koje pričamo djeci, rijetko kad pričamo naše vlastite priče našoj djeci osim ako su savršene. A ako nisu, šutimo ih. Ti si čuo šutnju, pa si nekako znao. Obećao si jer si shvatio ono čemu sam te učila - postoje neki zatvoreni krugovi koje treba razbiti. U nama i oko nas.

Bila mi je, doduše, pomalo smiješna pomisao o kampanji "kick-boxingom protiv udaranja", ali što sad, svaki put u Raj posut je trnjem.

U međuvremenu si odustao od mrskog mi sporta, ali znam da je poruka rasla zajedno s tobom. Znam da sam ti uspjela usaditi ideju da je najpogrešnija stvar na svijetu dignuti ruku na dijete. Jer ni sam nisi nikada to doživio od mene. Ako je to jedna dobra stvar koju sam u tebe usadila, onda skoro pa da sve one druge, negativne stvari sama sebi bar dijelom opraštam.
Znam da će tvoja djeca imato puno boljeg roditelja nego što si ga ti imao.

Sretan ti rođendan, Dječače. Neka tvoj put bude lakši. Neka bude puno, puno lakši. Volim te toliko da to ne znam reći. Ja, koja uvijek znam sve riječi.