pismoandjelu

utorak, 14.06.2011.

Dalmatinac sam

Moj dida je, za svoje vrime, bija poprilično moderan čovik. Tih i miran, ali autoritet mnogim generacijama naše obitelji, i ne samo naše, nego mnogih obitelji oko nas. Kad je umra, bilo je daljnih rođaka koji su iz Amerike doputovali na njegov sprovod.

Didu sam doživljavala, naravno, prvenstveno ka moga didu, dok sam bila dite. Međutim, u odraslijoj dobi, počela san ga doživljavat ka sinonim za našega maloga, vridnoga, časnog, dalmatinskog čovika. Nije nosija "lančić oko vrata", doduše, ali ionako ta pisma o Dalmatincu sa lančićem nije baš referentna za onoga ko bi eventualno želija spoznat ko je, i kakav je, u stvari, taj čovik Dalmatinac.

Naravno da se pri pokušaju određivanja takvih stvari mora upast u generaliziranja i klišeje. Ka na primjer kad ja priko interneta uspostavim komunikaciju sa nekim Zagrepčaninom pa mi on, u drugoj poruci, oduševljeno napiše: "Ah, Splićanka? Volim Splićanke, to su najljepše žene!". Ja onda ostanen zbunjena, trknem do ogledala, provjerin istinitost njegove tvrdnje, pa mu odgovorin:" Pa dobro, ovajj...nisu baš sve lipe i najlipše...ima nas svakakvih". Al' ne bi bog. Ovaj ustraje u svojoj tvrdnji, i ja se, nakon par bezuspješnih pokušaja da ga urazumin, nevoljko složin s njin i priznan da san, dakle, i ja, bivajuć Splićanka, najlipša žena na svitu. Neš ti, ka da će me ikad vidit, uostalon.

Ka šta se uvriježilo mišljenje da su Splićanke nenadjebivo lipe, tako se uvriježilo i uvjerenje o čoviku Dalmatincu. On je, obavezno, južnjački jebozovan, tananih osjećajćića koje sakriva iza kamenog lica, kamenog ka šta mu je kamen i kraj na kojem raste, naoko tvrd ali u stvari romantični trubadur čija duša titra na sam spomen masline, galebova, mora i cvrčaka. On je također i linčuga, ne voli radit, ali to se uzima ka dio njegovog mediteranskog šarma, jel'te. Zagrepčanke navodno sanjaju o takvom mužjakiću, ok, možda i je linčina i djecu mu hrani Centar za socijalnu skrb, ali je zato, za razliku od onih njihovih niškoristi Zagrepčana, uvik spreman doć pod prozor sa klapom i izabranici srca svoga zapivat serenadu.

OK, dica mu zbog njegove linosti gladuju, ali nema on vrimena bavit se takvim prizemnim stvarima dok okolo lunja na iljade usamljenih kontinentalki i strankinja u potrazi za romansom, kojima triba slomit srce i pokazat ko je na Balkanu u stvari pravo muško. Ona njegova žena doma, tuka bez imalo smisla za tradiciju i turističku propagandu, najrađe bi ga pridavila onin njegovin lančićem oko vrata mu, ali ko pita Dalmatinke, nije in dosta šta su najlipše na svitu, nego bi još i da imaju pravo na stav.

Eto, tako nekako se zamišlja našega čovika Dalmatinca.

Zahvaljujući mome didu, ja san, međutim, izgradila svoju, nešto drugačiju sliku o pravome Dalmatincu.

Moj dida je, još u ONO doba, prezira i otvoreno se ruga svakoj javnoj, moralističkoj osudi bilo kojeg živog bića.
Kad su se u Šibeniku šezdesetih godina počele nosit malo kraće suknje, one do kolina, stegnute u struku, u kojima se plesa "twist", ženetine po gradu su svaku curu koja se usudila prošetat u takvoj suknji, nazivale "kurbetinom".

Dida je muča, pušija svoj vječni duvan, i onako, u malo riči, ka šta je on to zna, reka:

"Ma bogati, kurbetine, a? One su kurbetine zato šta in se vidu kolina, a vi? Nosile ste kotule (po šibenski suknja, op.a.) do poda, a svaka je došla svekrvi u kuću sa trbujom do zuba!"

Nakon toga kokoše bi začepile, pogotovo one čije su svekrve bile još žive pa samim tim bile, jel', živi svjedoci izrečene činjenice.

Onda je došla moda da muški stavjaju rečine (naušnice) na uši. Opet su po gradu krenili komentari sablažnjenih čistunaca:"Ma pogledaj ga, stavija rečinu u uvo, ma jel' to muško?"

Dida bi primistija duvan sa livog kraja usta na desni, pa reka:

"A blago van se, sve li vi znate. Dite stavilo rečinu, pa nije muško? A moj pradida je bija gusar, i nosija je u uvu duplo veću rečinu od ovoga maloga, pa nikome nije palo na pamet reć da nije muško, nego su sve žene u Šibeniku za njin uzdisale! Kad su muški nosili rečine u uvu, vi se još niste bili ni rodili, a sad krojite pamet ciloga svita! Đavlu i vi, i pamet vam!"

Drugin ričima, ko god je ima potribu sudit o drugim judima i njihovome izgledu, oblačenju, ponašanju, dobro je pazija da to ne izvodi isprid moga dida, jer bi ovaj u dvi-tri rečenice odma dotične spustija na zemju i dokaza in kakvi su licemjeri i budaletine bili. Nisi smija ispri njega reć rič protiv ikoga samo zbog toga kako je taj neko izgleda, ili se oblačija, nisi smija ni protiv "kurbi", ni protiv pijanaca, ni protiv stranaca, ni protiv "vlaja", ni protiv "naših" ni protiv "njihovih".

Pogotovo je bija osjetjiv na tradicionalnu navadu gradskih lajona da urokljivin očima prate kretanje i ponašanje svake mlade, lipe šibenske cure, koja bi bila izložena ogovaranju i zlobi već i samo zbog činjenice da je mlada i lipa. Ako bi još svojin ponašanjem dala povoda bilo kakvim glasinama, automatski bi bila titulirana ka "kurbetina". Kurbetina je bila svaka koja se znala malo boje našminkat, ili koja je volila plesat, ili koja je dva puta zakasnila doma doć u pristojnu uru, a osudi i podsmijehu su bile izložene čak i one koje su samo volile i virovale nekom mangupu koji ih je, napravivši in dite, nesta u nepoznatom pravcu. Te su pogotovo bile razapinjane.

E, tu bi se moj dida ozbijno najutija. U takvim prilikama bi čak i izvadija oni svoj vječni duvan iz usta, i ozbijno, namrgođeno reka:

"Svak ima svoje. Isprid mene niko neće reć ružnu rič za iti jednon curon, jel' jasno? Kako vas nije sram? Ako nemate šta lipo reć za čovika, nemojte govorit ni grubo. Šta je čija muka u životu, to zna samo oni kome je muka, i Bog. A Bog vidi sve. I siguran san da čak i on manje osuđuje od vas, odnija vas vrag zločeste dabili zločeste!"

I sve bi zamuklo. Neki bi se vidno posramili, neki su mrmljali, da ih on ne čuje, sebi u bradu prosvjede i argumente, ali se znalo - isprid Dide, ne smiš reć ružnu rič protiv IKOGA. Tojest, protiv ikoga ko nije tebe i tvoj život ničim ugrozija. Nosi li neko kotul do kolina ili ispod kolina, je li se okitija sa rečinon ili sa pet rečina na uvu, s kim je ko bija u škuribandi, kad je ko doša doma, ko je kome napravija dite, je li cura legla s jednin ili sa njih dvadeset, šta se Dida tiče, to je sve bilo judsko, i od Boga, i nije na njemu, tj. na nama bilo da sudimo niti da se na ikoga itamo kamenjem. Ovdje triba napomenit da Dida uopće nije bija vjernik niti je iša u crkvu, ali ako ja danas i virujen u nešto Veličanstveno, Pravedno, i Dobro, ako virujen u apsolutnu Ljubav, onda je to upravo zbog moga Dide.

Njegova pokojna mater je bila žena velika vjernica, a on simpatizer i pomagač partizana u drugom svjetskom i ateista, ali na zidu naše kuće u Šibeniku je uvik stajala gospina slika, koju niko nije smija skinit, dok je on gazda u kući. Nije njega zanimalo zašto njegova mater viruje, nije mu smetalo ni to šta on ne viruje, on je u sebi ima jedno prirodno, instinktivno poštivanje za izbor svakog čovika da u životu viruje, ljubi, nosi, i djeluje onako kako najboje zna, i dok god izbori toga čovika ne ugrožavaju njega i njegove, on je jednostavno razumija i poštiva. Šta je još zanimljivije i lipše, poštiva je i onda kad NIJE razumija.

Proveja je cili život radeći i pateći se, bija je prava slika dalmatinskog težaka, obrađiva svoje poje u borbi da prehrani mnogobrojnu dicu, radija i u tvornici, i u kući i oko kuće, svojin rukama gradija sve šta je ima, sa puno znoja i muke i truda.

Šutljiv i tih čovik, vridan i skroman. Nikad grubu rič nije reka, a kad ju je i reka, po njegovon motu si zna da je to reka samo da bi te nasmija. Čak i kad je kritizira, i ljutija se na one šta su otrovnin jezicima drugim judima zagorčavali život, čak i tada je, prema njima, bija više blag nego strog, jer je vajda, takak kakav je, razumija čak i one koji nisu u životu tili razumit nikoga.

I tako san ja, po tome čoviku, stvorila moju sliku čovika Dalmatinca.

Sidin u kužini, primištan duvan sa jednog kraja usta na drugi, tu i tamo promišan ručak šta ga kuvan, i mozgan. Lipi dan u Splitu.

Sa radija, u vijestima, dopire rekapitulacija nasilja i mržnje sa splitske rive. Njih nekoliko iljada, protiv nekoliko stotina. Pina na ustima. Ubij pedere.

Spiker je spominja neke brojke, neka kamenja, krvave glave.

Ravnodušno, ubijeno, pućkala san dim. Onda je, poslin vijesti, na radiju pustilo "Dalmatinac sam". Nekada, davno prije ovoga lipoga dana u Splitu, ova me pisma znala čak i razgalit, upravo zbog klišeja koji iz nje vrišti. Znala san čak i zapivat, iz neke nestašne potribe da sudjelujen u općoj predrasudi, virujući da se zna u stvari, ko je, i kakav je pravi čovik Dalmatinac. Nekada...dok san virovala da je ovo grad od iljadu boja.

Digla san se, i ugasila radio.





14.06.2011. u 09:51 • 22 KomentaraPrint#

srijeda, 08.06.2011.

Matematika

Kuburila sam s matematikom od prvog osnovne. Bila sam sasvim solidan učenik, ali matematika je bila moja Ahilova peta. Osnovnu sam nekako progurala bez obzira na dotični problem, ali onda su se u srednjoj stvari zakomplicirale. Cijelu godinu bih vukla jedinicu iz matematike, a na kraju školske godine profesori bi se uvijek našli pred istom dilemom: Kako dopustiti da im godinu izgubi cura koja im je svake godine školi donosila književne nagrade? Kako dopustiti da zbog matematike godinu izgubi učenica kojoj je prosjek ocjena bio vrlo dobar?

Pa su našli rješenje - pomirivši se s tim da moj mozak ima hendikep vezan uz brojeve i logičko matematičko razmišljanje, sve što su od mene tražili bilo je da pokažem volju. Tražili su od mene bar POKUŠAJ. I ja sam im taj pokušaj i davala. Npr., u srednjoj ekonomskoj, zadnji test kojim sam trebala spasiti godinu, test iz matematike, naravno, ispisala sam pune dvije stranice tog istog testa, sa nijednim jedinim točnim rezultatom. Lijepo sam uvrstila formule i jednadžbe, savršeno postavila zadatke, i promašila ceo fudbal. Profesorica je, kratkim pregledom mojih uzaludnih pokušaja, shvatila - pripremila sam se, učila sam, radila sam, ali sam jednostavno - kreten. I odlučila mi dati prolaznu ocjenu, rekavši mi doslovno, citiram:"Bože, koja katastrofa. Dvije ispisane stranice, a nijedan točan rezultat! Ali dajem ti dvojku za trud."

Nekako sam dakle sve to progurala, zahvaljujući uviđavnosti mojih dragih profesora.

Moj sin nije te sreće. Valjda je genetika u pitanju, malac je sasvim solidan učenik, ali baš kao i ja, kuburi s matematikom. Želeći ga poštedjeti problema na kraju godine, odmah na početku uputila sam ga na repeticije, i to besplatne, kod žene mog brata. Svaki tjedan, bar dva puta, odlazio je kod nje, a ona, budući smo rod, i budući voli mog sina, u te repeticije je unosila puno više strpljenja i volje nego što bi eventualno netko nepoznat kome bih plaćala te satove.

Unatoč njenom trudu, i volji mog sina da se izbori BAR za pozitivnu ocjenu, sad, na kraju godine, on ima čvrstu jedinicu iz matematike.
Neki dan je imao šansu ispraviti ocjenu, spremio se, tj. spremao se danima, odlazio na repeticije, radio i sam kući, došao na sat, ispisao pune dvije stranice, ispravno postavio sve zadatke, naravno, kao i mama, sa nijednim točnim rezultatom.

Profesorica mu je mrtva hladna podebljala jedinicu, i sad je već sasvim jasno da neće proći godinu, a što će biti na popravnom ispitu, samo Bog zna.

Ono sa čime se ja sad moram boriti, je njegova mladenačka depresija. Izgubio je volju za bilo kakvim učenjem, uvjeren da je ona izreka "Svaki trud se isplati" čista glupost i floskula. Ja ne znam kako ga razuvjeriti. Nitko mu ne može pomoći, ni meni, ni njemu.

Činjenica da kod dotične profesorice više od pola razreda nema pozitivnu ocjenu, nikoga u školi (niti u školstvu) ne zanima.
Činjenica da je očito da je moj sin radio i trudio se, također nije bitna.

Činjenica da je većinu svoje energije zadnjih mjeseci potrošio na pokušaje da ispravi jedinicu iz matematike, isto tako nikome nije bitna. A inteligentan je stvor, ozbiljan i nipošto nezainteresiran učenik.

Tj., donedavno nije bio nezainteresiran.

Sad je najednom postao ravnodušan.

Šaljem ovim putem zahvalu profesorima iz mojeg doba. Oni su očito imali neka znanja koja su današnjim (određenim) profesorima potpuno nepoznata.

08.06.2011. u 07:36 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2013 (2)
Siječanj 2013 (3)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (5)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (8)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Rujan 2010 (6)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (15)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (5)
Lipanj 2009 (7)
Svibanj 2009 (11)
Travanj 2009 (12)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (27)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Blog za vlastite potrebe



Online Users

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Paz' vako:

bobamorska@gmail.com

Copyright ©