pismoandjelu

srijeda, 23.03.2011.

Žute dunje balkanske

Pitalo me teško pitanje

u sklopu književne tribine

što mislim o Balkanu, što je meni Balkan.

Ja, praveć' pametnu facu

ljutila se u sebi, kako to misliš

što je meni Balkan?

Isto što i ja njemu:

potencijalna živa meta

klupko krvnih zrnaca (najčešće krivih)

košara prazna, kotrljajuće žute dunje

osušene od čekanja.

Jučer smo Dječak i ja imali jedan sasvim obični nedjeljni ručak. Vani se već najavljivalo jugo, u sivim notama prokapavalo je s neba.
U stanu toplina.
Na stolu tanjuri, jedemo polako, u tišini, u miru.

Padne mi na pamet Japan.

Kažem Dječaku:

"Vidiš. Ovo je sreća."

On potvrdi:

"Da, stvarno. Ovo je sreća."

Možda je i on razmišljao o Japanu.

O stanovima koje je odnijela voda.

O plutajućim automobilima. O krhkosti postojanja... O bahatosti našoj svakidašnjoj.

Nesreća poput plime zauzima planetu.

A mi se još dijelimo.
Mi još ubijamo. Ranjavamo. Grabimo. Mrzimo.

Hodam ulicom i molim se. Kažem, Bože, pomozi tim ljudima. Zaustavi bol.

Znam da me ne čuje. A ne znam što drugo napraviti, osim moliti se.

Bespomoćnost je porazan osjećaj. Porazan kao i kataklizma ljudi na drugoj strani mog svijeta.

Našeg svijeta.

Hoće li ostati išta pod ovim ravnodušnim nebom?




14.03.2011. u 17:18 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 07.03.2011.

Dnevnik nezaposlene - Sretan nam 8.mart

Danas ću se opet javit na oglas

možda to bude spas

za ranjenu dušu, za jutra bez smisla

za račune od struje

za telefon

Što se više ne čuje



Danas ću se javit na oni oglas

pa će me opet pitat

da jel' iman dice

ka da je to neki

hendikep

Da

jel mi problem dvokratno

ma, koji problem,

za one vaše dvi tisuće, radila bi

i četverokratno.



Javit ću se danas

na još jedan oglas

sredit ću se, i doć malo ranije

mislit ću pozitivno

i izgledat baš kako triba:

samouvjereno, al ne previše,

skromno, al da mi na čelu baš

ne piše

kako sam u stvari...očajna.





I posudit ću u matere za autobus

ka kad san bila cura

Obećat da ću joj sve vratit

ona će me pogledom pratit

pa uzdahnit

samo se ti ćerce zaposli

pa ćemo mi slavit.



Danas sam se javila

na još jedan oglas

di su me pitali

da jel' iman dite

Ma, vratit ću ga u rodilište

samo me zaposlite!!!

Obećajem

da neću na bolovanje

da ću radit

osam dana tjedno

za one vaše dvi tisuće

sve što mi je sada sveto

postat će svejedno

07.03.2011. u 22:32 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 01.03.2011.

Dnevnici naših huligana

Ta divna splitska noć.

Ulica je hladna. Na zidu garavi grafit poručuje, nekom studenom pomirenošću:

"Mama bez posla, tata bez plaće, sinovi na ulici"

Pogled mi se zamagljuje.

Mislima mi prolaze slike....moja zadnja plaća u Željezari Split...pa mjesec dana iza...kada plaća nije došla po prvi put. Pa po drugi, i treći...mjeseci kada smo se moj sin i ja u stanu osjećali kao na ulici...sjećam se hladnoće zida u kuhinji niz kojeg sam jednog dana skliznula u čistom očaju i skljokala se na pod.

"Mama, danas nismo ništa jeli. Gladan sam."

Sram. Osjećala sam sram. Sjećam se kako je došla i večer, a ja se nisam uspjela "snaći", a rekla sam mu da hoću, da ćemo sigurno nešto jesti navečer. Suze su mi odavno prestale pomagati da vriskovi procure iz duše. Samo sam se skljokala.

Moj sin je tada počeo ubrzano pričati. Uvjeravao me da i nije baš toliko gladan. Da to nije ništa da jedan dan čovjek i ne jede.
Molio me da ustanem sa poda. Molio me da budem ono što mu u tom trenutku nisam mogla biti - podrška, oslonac, snaga. Molio me da opet postanem...mama. Da brinem o njemu, a ja sam tada jedva uspijevala brinuti o nastavku vlastitog disanja.

Koliko sinova danas, u ovom trenutku, glavinja ulicama ove zemlje? Koliko njih je vidjelo očeve i majke tako slomljene, bespomoćne, ponižene, obezvrijeđene u svojoj ljudskosti i dostojanstvu?

Željezara, Uzor, Kamensko, Dalmacijavino... Gladni radnici nose u kesicama hranu nekim drugim gladnim radnicima, onima koji duže od njih gladuju...

Naši sinovi vani ispisuju grafite beznađa, a oni ih nazivaju huliganima.
Naša djeca odrastaju preko noći, preuzimaju ulogu onih koji drže stupove kuće, da se ne uruše do kraja.

Naši sinovi uvjeravaju nas da i nije tako strašno biti gladan, jer ne mogu podnijeti naš očaj. Naš pad na koljena, naše stropoštavanje na pod.

"Mama bez posla, tata bez plaće, sinovi na ulici".

Vrišti čađavi grafit na jednom splitskom zidu, u divnoj splitskoj noći.

Naši sinovi idu u nekakve škole gdje im ponavljaju kako su divlji i neodgojeni, raspušteni i nekulturni.

Naše sinove pendreči policija i urla "Huligani, huligani".

A mi se na jezovitim ulicama naših stanova leđima upiremo u zidove da se ne bi srušili.

Naši sinovi slušaju svakodnevno "kako su prije djeca bila bolja".

Naši sinovi nikada neće znati kako je to kad je zemlja dobra prema svojim sinovima.

Oni nikada neće ispisivati svijetle trenutke svoga odrastanja u dnevnicima svojih života. Oni umjesto toga ispisuju vrišteće grafite.

A njihova zemlja im, kako i treba, otvara policijske dosjee.

Nikad i nigdje neće ostati zabilježeno da su ovi sinovi, prije nego što su postali huligani, sasvim nehuliganski uvjeravali svoje majke kako i nije tako strašno u životu ponekad ne pojesti ništa cijeli dan.

01.03.2011. u 17:56 • 67 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>