pismoandjelu

četvrtak, 16.09.2010.

Sevdah za moju bivšu kuću

Baš neko bablje ljeto. Pa još i splitsko. Rujan, septembar, topao kao dlan mekani na licu. Blag.
Sunce više nije onako bahato, podnosi se lako. Kraj ljeta, vrijeme kada se opet vraćam moru.

Napuštam stan, podstanarski, kamo sam završila nakon neuspješne privatizacije moje firme. Stan onako baš podstanarski. Sa žoharima i svim ostalim pripadajućim iznenađenjima koja to nisu. Uhvatiš kvaku od vrata, ona otpadne. Digneš roletu, ona ostane. Gore.

Moj stan. Simbol blagostanja demokracije. Zbunjujući pojam, ta demokracija. Trebalo bi joj se veseliti, a svakog dana čujem sve više glasova koji je proklinju. Ali to su nebitni glasovi neznabožaca kojima je izgleda važnije kako žive nego kako se naziva to u čemu žive. Nikakva ih plemenita, ohrabrujuća riječ, poput „demokracija“, „samostojnost“ ili „samostalnost“ ne mogu natjerati da se sa veseljem odreknu te smiješne, arhaične i demode težnje da žive kao ljudi.

Kad sam uselila u ovu zgradu, već drugi dan na hodniku me zaustavila jedna vremešna gospođa. Jaka, široka, u crnini. Bože, ima li u ovoj mojoj Dalmaciji ijedna žena iznad 50 a da nije u crnini?

- Vidin, po tvom imenu na pošti, ti nisi odavle, a?

Gledam je. Umorno. Zar nije sve to prošlo? Ne, za njenu sortu nije. I takvi kao ona neće nikada ni meni dozvoliti da prođe. Njihovo ludilo. Ima ih. Znam ja da ih ima, ali ipak se svaki put iznenadim. Isto kao i sa štakorima. Znam da ih ima, svugdje, i da su žilava vrsta. Ali ipak se svaki put nekako zabezeknem kad izmile iz svojih rupa i iscere mi se u facu.

Ta žena. Drska je. Sirova. Puna sigurnosti koju joj pruža njeno ime. Udobnost u imenu. U svom imenu, kao u dnevnom boravku.

Govori mi "ti". To joj valjda dozvoljava moje ime. Moje ime, balkončić koji strši.
- Ne, nisam odavde. Ja sam iz jedne druge zgrade - odgovaram.

Obrve joj se sumnjičavo mršte i uzdižu iznad malih, pakosnih, štakorskih očica. Njen nejaki moždani sklop malo je zbunjen. Čak i osupnut.
- Nisan te pitala za zgradu, bogati. Nego odaklen si?

Da, oni su uvijek tako uporni. Oni ne odustaju. Nozdrve im se šire skoro veselo, kao hijeni kad namiriše krv. Krv, krv, krv. Nikad im je dosta.
Imam potrebu, jednostavnu, banalnu, ošamariti je.

- Jestel' čuli priču o Vasi Ladačkom? - upitam je najednom.
- O komen?!?
- O Vasi, Vasi.
- To nije naš čovik, kakvo je to ime?
- E, on vam je živija u toj mojoj zgradi isto.
- Jel? A čime se taj bavija, a?
- Tamanija je štakore.
- Šta?!?
- E, kažu da je bija čudna sorta.

Ostavila sam je otvorenih usta na hodniku. Tu sam tehniku otkrila još za vrijeme rata i razvila je do savršenstva. Pred ludim, nelogičnim, budi još luđi, još nelogičniji. Zajebavaj se. Uspjeh zagarantiran.

Na cesti ispred moje zgrade asfalt titra. Imam dvadesetak minuta hoda do mora. Sve nizbrdo. Do ušća svih ušća. Do plavog ushita. Do mojih kapi preslanih. Dvadeset minuta ceste na kojoj se, jedan za drugim, naslagali svi moji kvartovi i kuće, stanovi u kojima sam živjela. Dvadeset minuta, za dvadeset godina.

Lagano, nogu pred nogu. Polako prema moru, k'o za svoju dušu. Volim oduživati, odgađati taj susret. Beskrajno polako prikradati se moru a ono me čeka, gladno mog prepuštanja.

Naselje kraj kojeg prolazim, sa lijeve strane , postoji već odavno u Splitu. Naselje isključivo privatnih kuća. Danas su još uvijek tu, samo nekako kočopernije. Ispred njihovih ulaza uglancani automobili. U tom naselju smo nekada stanovali. Podstanari. Jednom podstanar, uvijek podstanar.

Brat i ja u istoj sobi. Šesnaesti rođendan, jednog mjeseca studenog, jedne nježne zime. Moja prva ploča, "Argus", Wishbone Ash. Za rođendan sam dobila gramofon. Gramofon. Riječ koja danas u ustima ima okus prašine, dunja sa ormara, tamburaša iz Petrovaradina... Jesu li svi ljudi u životu imali neku baku koja je zaista držala dunje poslagane na ormaru? I, što na kraju bješe sa onih osam tamburaša?

Moja baka u Šibeniku nije držala dunje na ormaru. Ali je na krevetu, vojnički nategnutom i uravnatom, držala bebu. Lutku. Ta beba je bila Talijanka, imala je duge trepavice koje su se stidljivo spuštale kada bi je netko dotakao. Krhka i porculanski nedodirljiva, u svojoj raskošnoj haljini, bila je točka na "i" svakog bakinog namještanja kreveta. Voljela sam tu bakinu čudnovatu infantilnost. Tu bebu nitko nije smio dirati, a ni ja se s njom nisam smjela igrati. Ona je postojala samo zato da bi je baka, kada napravi krevet, posjela posred tog kreveta. Sveta lutkina dužnost koja je u mojim dječjim očima poprimala gotovo mitsku dimenziju.

Moja baka u Dubravici kraj Požarevca je, pak, držala dunje na ormaru. Eh, da. Dragocjeno sjećanje, prepuno dragocjenog mirisa.Osjećam se povlaštenom zbog te bake i tih dunja. Povlaštena zbog tog sjećanja. Pažljivo ih je nizala i cijela je soba mirisala onako kako već mirišu sobe koje imaju ormare sa dunjama. Miris tako dalek i nevjerojatan, tako nestvaran, skoro kao i moj gramofon kojeg sam dobila za šesnaesti rođendan.
Ploče koje su potom dolazile slagala sam pažljivo kao moja baka iz Dubravice svoje dunje, a gramofon sam ljubomorno čuvala i zabranila svima da ga diraju. Kao što je moja baka iz Šibenika čuvala svoju bebu Talijanku...

To naselje u kojem smo podstanarili više od deset godina je bilo kao neka mala katolička oaza usred Splita, usred "crvenog" Splita, kako neki danas vole reći. Svi ljudi koji su tu živjeli potjecali su iz istog kraja, svi su išli u crkvu, i skoro svi su imali neke očeve obitelji koji su rintali u Njemačkoj. Zato su skoro svi, također, vozili velike, široke mercedese.

Moja obitelj bila je valjda jedina sa fićom, i sasvim sigurno jedina koja nije išla u crkvu. Imala sam široki krug prijatelja u ulici, i nedjeljom bih se uvijek osjećala pomalo izopćenom kada bi se oni onako grupno, u najljepšim opravicama uputili na nedjeljnu misu, a ja ostajala gledajući za njima i pitajući se, u mojoj dječjoj glavi, što to nije u redu samnom i mojom obitelji i zašto i ja ne mogu na misu.

Pogotovo me boljelo to što sam primjetila da su moje prijateljice svaki novokupljeni komad odjeće čuvale za pokazati baš na toj nedjeljnoj misi. Zavidila sam im, htjela sam i ja pokazivati moje nove haljinice i cipelice, htjela sam na tu misu pod svaku cijenu. Pa sam pitala svoje smijem li.

" Ti bi na misu?" - iznenadila se mama.

"Da" - odgovorila sam, unaprijed nakostriješena, očekujući da ću biti odbijena.

" A ćerce moja 'ko ti brani, aj', ali posli mise odma doma, nemoj da te moran tražit oko crkve!"

Sretno sam odjurila u svoju sobu i izvukla iz ormara novu novcatu haljinu i nove cipele. Tako nakićena ponosno sam se pridružila mojoj ekipi iz ulice i sva uzbuđena otišla u crkvu. Ushit me je držao skoro do pola mise, kad sam se počela s nestrpljenjem vrpoljiti na drvenoj klupi i iščekivati kraj tog masovnog, monotonog mrmoljenja tijekom kojega su svi neprestano ustajali pa sjedali pa ustajali i ponovno sjedali, pogleda skrušeno uprtih pred sebe. Umjesto na primjer u moju novu haljinu.

Jedva sam izdržala do kraja, a potom prhnula iz memljive atmosfere vani na zrak, na zrak... Više nikada nisam otišla na misu, a pokazivanje novih haljina sam odgodila do vremena kada ću ih, k'o svako normalno splitsko žensko čeljade, moći prošetavati po rivi....

Bila sam na pola puta do mora, zastala na trenutak promatrajući to moje bivše naselje, pitajući se gdje su sada moji prijatelji iz ulice, i da li im je ostalo iti malo mjesta u crkvi danas, kada u nju idu svi.

U mojoj obitelji vjera nije bila zabranjena, kao ni odlaženje u crkvu. Ipak smo je svi tradicionalno zaobilazili. Za to su bili krivi moj šibenski djed, i moja šibenska baka. Djed je pola drugog svjetskog rata proveo po zatvorima u Italiji, gdje je redovno svjedočio kako su popovi dolazili dati zadnju pomast zatvorenicima osuđenima na smrt vješanjem ili strijeljanjem. Tada su mu se popovi strašno zamjerili, i od tada u obitelji je, ispred njega, bilo zabranjeno spomenuti crkvu i popove.

A baka...jednog dana je, za vrijeme tog istog rata, idući za ovcama, na jednoj ograđenoj ledini ugledala majku i četvero djece. Svi su bili zaklani. Baka je, ugledavši taj prizor, pala na koljena i kriknula put neba :"Bože, nema te!"

Iako su djed i baka prekinuli sve bilateralne odnose sa crkvom i njezinim kadrovima, svojoj djeci su ostavili potpunu slobodu odabira u vezi sa istom. Ta njihova djeca su onda sasvim slobodno, prenoseći tradiciju dalje, na svoju djecu i djecu njihove djece, zaobilazila crkvu u širokom luku.

Generacije stasale u zadnjem ratu su međutim počele skapati brakove sa djecom iz obitelji koje su u valu trendi novovjerstva crkvu pohađale redovno i marljivo, pa smo mi, djedovi sljedbenici, bili pozivani na sve više vjenčanja koja su uključivala i obred u crkvi. Tako smo odlazili na ta vjenčanja, pomireni sa sudbinom i novim vremenima.

Kod gradskog matičara obično bi članovi "naše" i "njihove" familije svi pokušavali stati u premalenu prostoriju, ali u crkvi mi smo velikodušno prepuštali svoja, i sva ostala mjesta, njima, tojest u crkvu nismo ni ulazili nego bi ostajali ispred nje pušeći. Tada sam prvi put počela ozbiljno razmišljati o čudnoj povezanosti pušenja i nezalaženja u crkvu...
.................................
Na onom dijelu moga puta do mora, sa kojeg se već vidi Big Blue, nalazi se još jedno moje bivše naselje. Zgrada, mala, lijepa, neuobičajeno lijepa, niska, imala je samo 4 kata, i bila najljepša zgrada u Splitu, bar po mojim nekim privatnim kriterijima.

U toj smo zgradi dobili stan malo prije početka rata, nakon dugih dvadeset godina podstanarstva. Ležala je na cesti, tako da ispred nje nije bilo drugih zgrada koje bi zaklanjale pogled. A pogled je bio fantastičan - ispred oka se prostirao cijeli Brački kanal zajedno sa otocima, putničkim brodovima, malim ribaricama i bijelim trajektima Jadrolinije koji su podsjećali na ono "Ploviti se mora".

Terasa našeg stana je bila ogromna, na njoj se mogao bez problema izgraditi još jedan manji stan. Moja mama ju je ubrzo po useljenju načičkala raznim cvijećem i biljkama penjačicama, skakačicama, plesačicama, spuštačicama...Bila je to najzelenija terasa u gradu. Mama je većinu vremena provodila na njoj, prčkajući nešto oko biljaka, razgovarajući s njima, zalijevajući ih i pjevajući im neke pjesme od kojih su rasle brzinom i silinom Čarobnog graška.

Bile su neke osamdesete, mi smo bili u svom stanu, imali smo terasu sa koje se vidjelo more i Brački kanal, i, sve u svemu, život je bio - savršen. Stigli smo uživati u tom stanu nekoliko sretnih godina mira, mira i blagostanja.

Kad je mrak stigao, prvo su iz našeg susjedstva jednostavno, preko noći, nestali neki ljudi, cijele obitelji. Jednog dana na naša vrata je zakucao jedan od jahača mraka. Bio je prijateljski nastrojen, pa nam je samo savjetovao da sa vrata našeg stana maknemo pločicu sa prezimenom. Za naše dobro. Za svaki slučaj.

Slijedeći koji je zakucao, bio je manje dobrodušan. Rekao je da nam je bolje da odemo sami, nego da nas "oni " sele.
Vrteći film sa vratima, mrakom, i jahačima, prošla sam svoju bivšu zgradu i nakon samo desetak minuta našla se na plaži. More me primilo sa starom, poznatom strašću, zatvorilo mi oči valovima, svojim plavetnilom ušutkalo crne misli u mojoj glavi.

Drugih kasnorujanskih kupača skoro da nije ni bilo. Divota. Zapalila sam cigaretu, skupila se na peškiru brade oslonjene na koljena.

- Oprostite - začuh ženski glas - imatel' vatre?

Nisam ni obratila pažnju na vlasnicu glasa pružajući upaljač u njenom pravcu. Pa se ona pobrinula skrenuti mi pažnju na sebe zaprepašćujućom gestom - jednostavno je sjela na šljunak kraj mene. Bila sam skoro pa uvrijeđena tolikom slobodom. Tom drskošću. Hej, pa ovo je moj komadićak plaže, kraj mog komadićka mora, u mom komadićku rujna! Nisam ni stigla reći bilo što, ona je, žmirkajući očima ispod kojih su se mreškale bore skupljene u, očito, pedesetak godina života, rekla:

- Vidim i ti se osamila, mora da i tebe nesto steže, pa reko' da k'o biva malo podivanimo.

Koji uvod. Oraspoložio me.

Tamo, na obzoru, obrisi Brača razdvajali su nebesko i morsko plavo, a sunčeve iskre treperile i igrale na površini kao pijane, bezbrižne krijesnice.

- Pofajn je bogme vama ovde namoru. Pravo lijepo...široko...I miriše, na smolu i so. Znaš, imala ti ja u Saraj'vu stan, u soliteru, gore bona skroz na desetom. Nikakav bio. Al' im'o terasu, ma vol'ka, ko ovo odnas do mora, životami. Po' sam ti bona Bosne s nje vidila. Sijala ja svašta, i cvijeće i vrtalj , mirođije, da jelo zamiriši. Ma bila je jamda najzelenija u Saraj'vu. I najljepša, vala, vjeruj ti meni. Kad 'no je strefila granata, pola mi je odnjelo, a ja bi opet i na 'no pola mogla još sav jedan život prosjedit. A komšije, pa to bona svijećom treba tražit. Kahvenisalo se vazda, ja kod nas ja kod njh. Ma, živilo se pa hajd'. Insanski. A ne k'o ovo...

Pušila sam, nijema.
Slanu kap sa usne polizala sam jezikom, ustala i krenula. Ona je vidjela tu kap.
Promotrila me pažljivo.
Imala je dobre oči. Uvijek sam nekako tražila, i prepoznavala ljude sa takvim, „dobrim“ očima.

- Men's čini da smo ti i ja iz iste zgrade, ha? – dometne, al' djelovala je kao da joj i ne trebam na tu, više tvrdnju nego pitanje, odgovoriti.

Obrisah oči, smijući se. "Čuvaj se, insanice", dobacih joj još na odlasku, ostavljajući joj upaljač.

Na putu kući, prolazim opet kraj moje bivše zgrade. Pogledam zamućenim pogledom prema terasi.
Na njoj je neka žena, pjevušeći nešto, pažljivo zalijevala svoje cvijeće.