pismoandjelu

nedjelja, 15.08.2010.

vožnja

Moj prijatelj je vozio kroz noć u gradu

gradu koji je nekada bio

mekaniji


Pričao je o tome

kako mu baš nešto i ne fale

Srbi

kaže

baš dobro da su otišli



Moje lice je kamen

izvježbani kamen.



Kaže prijatelj da

baš nešto

ne gotivi ni crnce



kažem ja



baš dobro da su otišli, jel'?



U zoru

na prozoru

moje sobe

koja je nekad bila

sretnija



Brojim.



Jedan prijatelj manje.



A moje lice je

kamen

izvježbani

kamen.

četvrtak, 12.08.2010.

Zašto volim čitati (t)e-novine

Ovaj sam blog otvorila samo za svoju dušu. Ovdje nije gužva, jer tu pišem uglavnom poeziju, a poezija baš i ne baca u nesvijest većinu ljudi. Što je i normalno. Možda, da su neka druga, poetičnija vremena, da se lakše živi, možda bi ljudi više čitali općenito, pa tako i poeziju. Ne mislim na moju, jer je ne smatram dovoljno dobrom, ali ima poezije koja udara jako, jače nego proza, pokatkad.

Ovdje se sklanjam. Ovdje imam privid samoće, a to i jest ono što tražim. Ne samoću, nego njezin privid. Volim biti sama na način da sam ipak dovoljno blizu ljudi i da čujem njihov žamor. Ne volim potpunu samoću, unatoč godinama koje imam, nikada nisam naučila do kraja nositi se sa potpunom samoćom. Zbunjuje me i plaši. Zato se zabavljam u prividnoj samoći. Neka meni ljudi blizu.


Čitam jutros e-novine, jer tako i inače započinjem dan.

U e-novinama često ima teških priča. Onih, ratnih. To su često priče pisane u prvom licu, znači, istine o užasima iz prve ruke. Kako u e-novinama čitam takoreći sve što se objavi, primjećujem da ispod takvih priča, o onim pravim užasima, redovno ima najmanje komentara. A inače su čitatelji e-novina poprilično aktivni u komentiranju. Zašto se ispod ovakvih priča ušuti?

Zato što, pročitavši ih, čovjek doslovno ostane sa knedlom u grlu. Da ne kažem, knedlom u tipkovnici. Zato što ne sumnjamo u vjerodostojnost kada priču slušamo iz usta/pera onoga tko ju je zaista proživio. I preživio.

U Bosni je pobijeno puno ljudi. Ali, hvala Bogu, puno ih je i preživjelo. Među tima preživjelima, ima onih koji ono doživljeno znaju staviti na papir.

Čitajući te priče, ja se često rasplačem. U biti, rasplačem se skoro na svaku.

Ali ne samo zato što te priče opisuju zločine, patnju, stradanja, pokolje, silovanja, izgnanstva.

U tim pričama ima jedan duh. Onaj, bosanski. Onaj dobri duh kakav sam upoznala prije rata, kakav smo svi mi poznavali, ponekad se s tim duhom i šegačili, banalizirali jednostavnost i čistoću bosanske duše kroz viceve o Muji i Hasi...ali ja sam bila tamo. Ja sam duha upoznala. Uvjerila sam se da dobri duh Bosne uistinu postoji, i ne samo to, nego se još i sam kliberi na viceve na vlastiti račun. I izmišlja nove.

Taj duh, zahvaljujući e-novinama, živi i dalje. (T)e-novine ne dozvoljavaju da se zaboravi. Podsjećaju nas stalno, objavljujući ono što, ponekad sasvim sigurno, možda nitko drugi ne bi objavio. Jer, nije više aktualno, ili je, valjda, prestrašno. Premučno za konzumiranje.

Ono što se dogodilo Bosni, i ne samo njoj, za neke od nas je možda "bilo-pa-prošlo-i-ne-ponovilo-se", ali za neke je aktualno, i bit će aktualno dok budu disali.

Tako i meni.

Ja želim znati što je bilo.
Ja želim dijeliti suze dobrog duha, kao što je dobri duh samnom dijelio smijeh i dobrotu prije nego što su ga odlučili ubiti.

Čitam e-novine, jer me priče koje tamo nađem, podsjećaju na dvije stvari:

Nema tog rata koji može usmrtiti dobrog duha. Dapače, on je još i narastao. Izgažen, izmrcvaren, pretučen, on je na nogama. Tetura, ali hoda. Plače za svojim mrtvima, za svojim djetinjstvima, dvorištima, školama, tvornicama, ali tu je, svoj, poseban, vječan.

Drugo, suze koje me svaki put zateknu dok čitam te priče, vjerojatno znače da moja duša nije, i neće nikada pokopati dobrog duha, i da nikada nije ni vjerovala da je dobri duh umro. Te moje suze su na neki način, mada će zvučati morbidno, i suze radosti. Jer na takve suze te ne može natjerati nitko doli dobri duh Bosne, a kada govorim o tom duhu, ja mislim na sve one ljude na ovim prostorima koji nisu dozvolili da ih užasi učine neljudima. Nisu dozvolili da ih rat učini manje ljudima nego što su to bili prije krvavog balkanskog pira.

Tako sam plakala kad sam čitala o vukovarskom branitelju koji se oženio Srpkinjom i nikada u svojim istupima nije pomiješao pojmove nacije i pojedinačnog zločina. Tom vukovarskom branitelju su Srbi pobili pola familije i prijatelja. Sjećam se, poželjela sam tada, jako, jako, upoznati tog čovjeka, naći se licem u lice sa ljudskom veličinom, samo jednom pogledati ga u oči, i mislim da bih se nahranila vjerom u Boga i u Čovjeka za cijeli život.

Zato čitam e-novine.
Tamo je dobrom duhu kuća.
Dok se iz izbjeglištva ne vrati svojoj kući.
Gdje god ona bila, gdje god se ona na krvavom Balkanu nalazila.

utorak, 03.08.2010.

Sve je u organizaciji

Baš sam si lijepo organizirala život.
Imam nekoliko doživotnih , nesretnih ljubavi. Jedinih.
Imam neke ljude kojima ne mogu oprostiti. Više se ni ne sjećam što.
Ima noći kada ne mogu spavati. Više i ne znam zbog čega.
Al' nek mi se nađu, dobro je imati neprospavane noći.
Imam i svoje (o)srednje godine.
Više se i ne sjećam gdje sam ih toliko nakupila.
Imam
imam
nekoliko bivših prijatelja, i jednog bivšeg dok nas smrt ne rastavi.
Imam puno razumijevanja, više se ne sjećam točno za što.
Imam i jedan kaktus. Koji je jož živ samo zato što mu ne treba puno vode.
Nije loše, za jedan život.
Više se ne sjećam čiji.

nedjelja, 01.08.2010.

ima

Ima ta neka tuga koja ne prolazi. Koja mi šapće, negdje sa dna duše :"A ne, nećeš..."

Na momente je potučem
muzikom, smijehom, zaranjanjem u more.

Povuče se smjerno
i mudro
tek toliko da bi me poslije opet
zgrabila
i tresnula mojim optimizmom o pod.