pismoandjelu

utorak, 08.06.2010.

Ipak

Kada moje ruke više ne budu imale
nikoga za voljeti
kada mi ne preostane više niti mrvica
za podijeliti
tada ću u pokošeno sijeno
dobrovoljno leći
izgubljenim mirisom Postanka
posljednje nakapati riječi.
Kada više ne budem mogla
nijednom Čovjeku vjerovati
ako
ako jednom ipak shvatim
da su Cinici bili u pravu
sklupčat ću se negdje
i ipak
ipak
napisati pjesmu
svim sanjarima u slavu.


........


Rekli smo

Sve što treba
svatko sa svojim nebom iza leđa.
Rekli smo
sve što treba
a i poneku riječ suviše
tu riječ
koja nas je podijelila
na udaljena neba.
To je pošteno, na kraju krajeva
i na početku
bijaše Riječ
sada kraljujemo
svatko na svom pobjedničkom
postolju
duša opustošenih
lica bezkrvnih
kao kreč.

Laste mu ne dolaze

Kad mog dječaka uhvati ta astma, osjećam se ...razoreno, bespomoćno, ali najviše od svega, usamljeno.
Astma počinje uvijek nekako iz čista mira, ne možeš je predvidjeti, ni kontrolirati. Može sve završiti sa laganim, benignim napadom kašlja, a može se završiti i tako da u tri sata ujutro uspaničeno zovem taksi i vodim ga na Hitnu pomoć.

Ta neizvjesnost oko razvoja stvari, a uvijek krene noću, stvara mi najužasniju moguću tjeskobu, potpomognutu osjećajem te neke usamljenosti. Usamljenost u smislu da bi u tim noćima kada od straha ne smijem zaspati, jako htjela imati nekog tko bi mi rekao "Ne brini, bit će sve u redu".

Ali nemam tog nekog, pa pišem tebi anđele.

Danas sam morala trčati po lijek, onaj lijek koji smiruje akutne napade astme. Inače ga uvijek imam u frižideru, ali ovaj put sam nekako propustila na vrijeme nabaviti novu zalihu.

Trk na autobus, ulijećem u apoteku, jedinu dežurnu u gradu, već je noć. Postavljam apotekarici pitanja na koja znam odgovor, ali u takvim trenucima imam jaku potrebu čuti neki siguran glas, neki glas koji će biti moj posuđeni glas utjehe.

Opskrbljena spasonosnim lijekom, idem opet na autobusnu stanicu.

Ljudi prolaze kraj mene, sjedim na klupi, potpuno nezainteresirana za vlastiti izgled i pojavu. Pogledi prolaznika me sjete da se nisam ni počešljala kad sam izjurila iz kuće.

Nije mi stalo kako izgledam kada dječak kašlje. To je tako.

Ulazim u autobus, smjestim se na kraj, nekako tupa i prazna.

A onda začujem.

"Gooodineee prolaze laaasteee mi ne doolaaazeeee"

Muški glas, polupijan, očajan i tužan.

Nastavlja.

"Nikom na svijeeetuuu kaooo meni nijeee, lijuuu mi hlaaadneee novembaarskeee kišeee, a tii ne pitaaaš, kaaa kooooo mii jeeeeeeee..."

Ljudi se osvrću. Hihoću se. Neki se smiju na sav glas. Pogledavaju se zabavljeno i gurkaju.

Nisam se osvrnula. Bila sam zatečena zvukom čiste egzistencijalne, životne tuge i nesreće koja je izbijala iz njegovog naoko nesuvislog, pijanog urlanja.

Ljudi su se smijali, a ja sam nekako osjetila da su njemu, tom čovjeku, cijeli život lile hladne novembarske kiše. To nije bilo pijano pjevanje, nego krik, krik i bijes upućen nebu.

Kad naletim na takve ljude, uvijek dobijem taj neki poriv da ih zagrlim. Na trenutak mi bi smiješno. Zamislila sam se kako grlim pijanog neznanca u autobusu naočigled zaprepaštenih putnika i ponavljam mu "Ne plači, doći će laste, doći će...", a on meni zauzvrat "Ne brini, bit će sve u redu..."

" A tiii ne pitaaaš kako mi jeeeeeeeee...." - odzvanjalo je autobusom.

I svemirom.

Nije on pjevao ženi nekoj, nego Bogu.

Sva nesreća ovoga svijeta skupila se u tom čovjeku kojem se smijao cijeli autobus.

Sva nesreća ovog svijeta.