ponedjeljak, 04.06.2007.
VAPAJ ZA SMISLOM , dio I.
I
Nehotice prolazeći prstima kroz svoju bujnu kosu, zamišljeno, sjetno, opet čeka u praznome stanu, da joj on popuni prazninu, nastalu davno. Prozori zamagljeni, ovlaš dodirnuti kišnim kapima koje ritmički dodiruju staklo, kucajući, dozivajući sjećanja. Znala je da je njen strah od toga da ostane sama jači od nje. Nikada nije mogla biti sama, uvijek je trebala nekoga tko će znati lupiti šakom o stol, reći kada je dosta, kada nije, tko će donositi važnije odluke, potvrditi njena mišljenja, nahođenja, radnje. Nije znala reći ne, uvijek bi pokušala, ali naprosto nije znala. Legla je na krevet, pomirisala jastuke natopljene njegovim parfemom. Sjećanja nije teško dozvati, pomislila je, zaklopivši oči.
Bila je noć , gužva u kafiću. Elegantnim i odmjerenim koracima, glumeći samouvjerenost, ušetala je unutra. Njeno je tijelo titralo pred pogledima, osjećala je zavist, požudu, ljubomoru, sva ona negativna stanja koja čovjeka čine « lutkom na koncu ». Tisuće strahova, zabluda u njenoj glavi, što se nikako na vanjštini nije odražavalo. Uvijek bi pred drugima bila odmjerena, odvažna i superiorna, nikada si nije dopustila trenutke slabosti. Pogledom je prelazila kafić, bila je špica večeri. Uska crna haljina, najnovije Prada štikle, skupa ali situaciji prikladna ogrlica , odavale su njen seksipil. Toga je bila svjesna, iako nikada dovoljno. Prazna stolica, jedna jedina, za stolom gdje je sjedio on, kako je kasnije saznala , njezina greška, velika greška. Uhvativši njegov pogled, drhtavih koljena, bila je njegova i znala je da nema povratka. Krenula je ka stolu, nabacila osmijeh, zamahnula kosom i manekenski došetala, pružila ruku i neočekivano dočekala njegovo ustajanje, naklon i zamaman , iskusan muški osmijeh. Sjela je, dugo u tišini promatrala njegove oči, kutove usana...Dok nije izgovorio svoje ime, te je ovlaš odjednom poljubio. Zatečena, makar nije očekivala, nije odavala da je smeta, štoviše, uzvratila mu je poljupcem.
Razmišljanja je prekinulo zvono koje je razbilo muk praznog stana. Trgnula je glavom, ubzranog bila, krenula otvoriti vrata. Popravila je kosu, stavila sjajilo i ugledala nju. Stajala je nepomično, nogu usađenih u pod. Grimasa na njenome licu odavala je bol, ljutnju, olakšanje, sreću, jedan čudan miks osjećaja. Zagrljaj nakon toliko godina, pogled, sjećanja. Bila je to Emanuela, njena prijateljica. Nisu se vidjele godinama, otkada je ona otišla u London na usavršavanje svog engleskog radi potreba tvrtke u kojoj je radila, a koja se bavila prodajom aranžmana, nabavom viza, prijevoznih karata. Kontakt se prekinuo upravo radi životnih okolnosti, no ni jedna ni druga nisu zaboravile na događaje koji ih vežu, sjećanja koja ih prate , te je taj odnos ostao nastavljen makar se nisu vidjele ni čule. U glavi joj se stvorila konfuzija, nejasnoće su se redale jedna za drugom. Zašto je Emanuela došla, što ju je na to nagnalo? Zašto baš sada, danas, kada sam tako sama, jadna, napuštena, ljuta, izdana ?
Pozvala ju je da sjedne, skuhati će kavu, i uz pokoji keks nastaviti tamo gdje su stale, a možda će onda shvatiti pravi razlog njenog dolaska, jer nekako je sumnjala da je to bila jedino želja za ponovnim druženjem. Nije se puno promijenila, pomislila je. Duga crna kosa, krupne zaigrane smeđe oči, pravilna usta, lijep osmijeh i toplina kojom je zračila. Bila je lijepa, ne kao ja, mislila je, imala je ono nešto, onaj x faktor. Nikada joj na tome nije zavidjela, štoviše uvijek je voljela isticati njene kvalitete, prije nego svoje, nije voljela svjetla reflektora, oči uprte u nju, tako da joj je i odgovaralo kada bi se sva pažnja posvećivala Emanueli, a ona je onako iz prikrajka mogla promatrati situacije, ljude, ponekad, ako je htjela odabrala bi trenutak i ubacila se u neke od razgovora, ako bi se osjećala dovoljno hrabrom. Morala je priznati da je ovo bilo veliko iznenađenje, prije svega ugodno i nadasve njoj potrebno.
Pričala joj je o svome životu, o njenom dečku Marku, za kojeg je čak bila i udana, na Dunjino opće iznenađenje, ta imala je samo 24 godine. Brzo su uhvatile ritam, vratile se u djetinjstvo, prepričavale neke smiješne događaje, gugutavo se smijale, dogovorile ponovni susret i rastale se.
Opet sama, pomislila je i tek onda shvatila da joj Emanuela nije rekla ništa o razlozima radi kojih je došla, a i ona je zaboravila pitati od uzbuđenja koje je pratilo cijeli razgovor. Prigušena svijetla u kuhinji, pepeljara na sredini stola, upaljena cigareta , i ja , Dunja. Razmišljanja me ubijaju, moram se maknuti iz ovoga stana, inaće ću poludjeti...No znala je da nema gdje, znala je da će se bilo gdje osjećati samo, napušteno. Uhvatila je cigaretu, grčevito uvukla dim i s uzdahom olakšanja ga ispuhala praveći vijugave linije, cerekajući se, a onda nenadano zaplakala, prekrila lice rukama i proklinjala je njega, finog muškarca visokog društva, Viktora. Ljubila ga je više od svega, dala mu je dušu, srce, sve što je imala, pomogla mu je i kada je bio u financijskim poteškoćama, kada mu je bilo najteže , nije prezala od ičega da učini da mu bude bolje, kako je mogla. Muškarci, pomislila je, zatvorila oči, ugledala njegovo lice...Grčevito uzviknula: « Pljuni na sebe, budalo, pljuni na sebe..... ».....
- 20:19 -