< rujan, 2013  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

08.09.2013., nedjelja

Test na trudnoću

MM i ja već neko vrijeme pokušavamo demografski proširiti našu malu obitelj. Radimo i radimo (zabavan dio), čekamo vrijeme za testiranje (manje zabavan dio) i više-manje uspješno prikrivamo razočarenje kad glupi štapić ne pokaže tu nedostižnu plavu crtu (najmanje zabavan dio). Unatoč razočaranju, svaki put dignemo glavu puni međusobne podrške i nadamo se boljem ishodu sijedeći put. Ali u cijeloj priči postoje momenti o kojima nikada ranije nisam razmišljala.

1. SEXATHON
ili tempirani odnos. Ginekolog ultrazvukom izmjeri jajnu stanicu i kaže ti koje dane se morate seksati kako bi se šansa za oplodnjom povećala. I tu se uvijek radi o Sexathonu - trodnevnom maratonu (u kojem se seksate kao zečevi) pomiješanom sa ženskom gimnastikom (držanje nogu u zraku pola sata nakon odnosa) i zdušnim navijanjem da plivači sretno stignu na cilj. I tu je problem. Jer tu se više ne radi o seksu nego o reprodukciji - seks postaje kura antibiotika koju jednostavno moraš odraditi. Vremenom smo se počeli odlično zabavljati s cijelom situacijom, ali u početku je bilo baš čudno.

2. A POBJEDNIK JE....
Sexathon ste odradili, ali pobjednik se još uvijek ne zna. Neznanje traje puna dva tjedna. Izvrsno vrijeme za ŠBBKBB (što bi bilo kad bi bilo) mindgames. Prvi tjedan trudiš se ne razmišljati o tome, ali negdje u pozadini mozga čudovište se hrani unutarnjim željama i nadanjima. Drugi tjedan već manijakalno provjeravaš koliko je dana prošlo, a nesvjesno munjevito prelazi u svjesno s pitanjima - jesam li trudna ili nisam, osjećam nešto u trbuhu, jesu mi se cice povećale? I misliš si kako su to sigurni znaci trudnoće (jer si u tako dobrom doticaju sa svojim tijelom) dok ruka nesvjesno i sve češće poseže prema trbuhu.

3. KUPOVINA TESTA
I konačno je svanuo taj dan! Još jednom prebrojiš koliko je dana prošlo (za svaki slučaj) i hvataš prvu priliku za odlazak u ljekarnu po test za trudnoću. Sad već rutinirano i bez imalo srama tražiš test i događa se sasvim neobična stvar - žena u ljekarni ti vrlo diskretno daje test i kaže: Sretno, što god željeli da bude! Baš savršena rečenica za tu prigodu!

4. NAJDUŽE 2 MINUTE IKADA
Dođeš doma, zapališ cigaretu (tko zna, možda je zadnja), gledaš test i nestrpljivo iščekuješ zov prirode. I evo ga! Stiže! Ideš, popiškiš se na test i čekaš... i čekaš... i čekaš... aha, evo prve crte! Ali to je samo ona koja kaže da je test ispravno napravljen. Ok, jednu crtu imamo... ajmo druga... ma sada će... fiksiraš ju pogledom... pozoveš sve duhove i sile da dozovu drugu plavu crtu... i čekaš... op, nazire li se to nešto plavo?.... ne, samo mi se pričinilo... i gledaš... i čekaš... i nadaš se dok se razočaranje sve brže gomila... i prošlo je već 5 minuta... baciš još jedan pogled na test i nevoljko zaključiš da ovog puta opet ništa...i osjećaš se glupo i pomalo tužno jer negdje u tebi se već dogodio moment povezivanja s malim (i kako je ispalo nepostojećim) bićem u tvojoj utrobi. Baš glupo.

Ovog puta sam bila pametnija. Ne znam jesmo li uspjeli i jesam li trudna... držite fige jer saznat ćemo sutra. Kako god bilo, jedna stvar je sigurna - Sexathon uvijek možemo ponoviti ;)

Oznake: trudnoća, plodnost, seks, test na trudnoću

17.05.2009., nedjelja

...

U duhu sveprisutne krize i boemi moraju platiti svoj danak. Ganjati svoje snove postalo je teže nego ikad. Nitko ne pita trebaš li razvijati svoju kreativnost jer računi neumoljivo stižu i daju ti rokove koje moraš poštovati. Inače…jao tebi. Rata kredita ne pita je li ti poslodavac platio tvoje usluge. Nije ju briga je li praznik. Ona je tu kao grubi podsjetnik na surovu realnost.
I što sad? Opće stanje svijesti je da se lupaš nogama u guzicu od sreće, ako uspiješ zatvoriti mjesečnu financijsku konstrukciju. Preostaje ti samo da pišaš krv za nekog i budeš zahvalan ako ti na kraju plate. Jer, kažu, posla nema. Kriza je. Svi ideali su postupno i temeljito pokapani i ostale su samo mrvice onoga što zovemo život. Nema se para za obrazovanje, rekreaciju, putovanja, izlaske… jedva se nađe za plin, struju i poneku štrucu kruha. Đabe ti to što si mlad, u naponu snage, obrazovan i svjestan svojih interesa. Đabe ti i to što konačno pronađeš ono što želiš i voliš raditi, a da si u tome svakoga dana sve bolji. Jer nema se para da ti se to plati i isplati. Pitam se, što sad?

03.03.2005., četvrtak

...

Vozdra ljudići, evo mene opet. Ne, nisam mrtva niti bolesna. Dapače, živa i zdrava i još uvijek nasmijana:))) Nisam pisala jer sam uletila u neki novi poslić koji zahtjeva da pišem i pišem i još malo pišem. S obzirom na tolika slova, svaki nepotrebni pogled na tipkovnicu i ekran mi podiže želudac i izaziva gađenje.
Što je donijela ova mlada godina do sada? Aj da rezimiram i to:) Još uvijek frikoidno pohodim svoje treninge i imam već 154 kile mišića (right:))) Istina je da primjećujem neke mikro promjene i jako sam sretna zbog toga, ali ruke mi se bune. Svaki put kad nešto pokušam tak me presiječe da vidim i ptičice i zvjezdice, ali i munje pred očima. Sad smo imali radionicu na kojoj smo padali s nogu od umora. Ali bilo je super!
Izlasci...s vremena na vrijeme. Ipak, hladno je i ova zimulja mi ne sjeda baš najbolje pa su u igri čajići i tople dekice.
Još uvijek ne ljubim, ali nada još živi negdje duboko u meni:)))
Planiram uskoro do Beograda na još jednu radionicu, ali to ovisi o vremenu, novcima i ostalim vidovima logistike.
Sister je već jaaaaaaaako trudna i mislim da čekamo Lukasa:) Ime nije još zapečaćeno, ali uvjerljivo vodi pred ostalim prijedlozima. Termin je negdje između 5 i 10.6. - taman prije mog rođendana:))
Staru je uhvatio bronhitis i sad nervozira po stanu, a mi ostali joj se sklanjamo s puta. Nezgodno je kad je hiperaktivno biće prisiljeno biti u kući. Ali i to će proći. Uskoro, nadamo se svi:)))
Eh da, i počela sam učiti portugalski:)))
A kak ste svi vi?

14.01.2005., petak

Bebač

Jučer je Sister zvala Starku i mene da idemo s njom na ultrazvuk vidjeti Bebača. Nakon kraćeg čekanja Sister je ušla unutra da obavi pregled. Kroz nekih 5 minuta došla je sestra po nas da možemo ući. Sister leži na stolu premazana gelom sa širokim osmijehom na licu. DEČKO JE! veli ona. LAŽEŠ! kažem ja. Kad ono stvarno! Mali živahni pišonja mahao nam je nevjerojatno malom ručicom:)) Nevjerojatna scena. Ono što je bilo smiješno u čitavoj priči je da smo mi prava ženska obitelj u kojoj je Stari oduvijek bio blaženo muško i nekako smo svi bili sigurni da će i Bebač biti mala haharica. A kad ono faca nas je iznenadio. Sigurna sam da će biti pravi mali frajer od samog rođenja. A i Sister je zadovoljna jer će imati vječnog obožavatelja:))
Uglavnom super! Ja jedva čekam da dođe na svijet pa da se družimo. Već sam nekako povezana sa svojim nećakom (to se tak kaže?) jer je on prva beba koju ću vidjeti čim se rodi i čiji ću razvoj pratiti zauvijek, a i to što ćemo imati rođendane u samo par dana razlike mi je super stvar. Jako me oduševilo što Bebač maše ko sumanut kad god Sister ode na ultrazvuk. Kao da zna da je na promatranju. Nevjerojatno mi je što već sada ima svoje preferencije. Ne voli ništa hladno, voli kakao, banane, ali mandarine su mu odvratne. Uh, jedva čekam da se pogledamo u oči i prepoznamo kao vječni prijatelji.

11.01.2005., utorak

2005.

je tek počela i u njoj vam svima želim sve ono što si sami zaželite. Moj doček i čitavo vrijeme oko Nove graničio je sa spiritualnim kako i dolikuje mnogobrojnim entuzijastima kada se nađu i rade ono što vole. Nije bitna ni dob, ni rasa, ni nacionalnost niti ikakve druge razlike. Jednostavno smo svi uživali zajedno. Ispunjena i sretna spremna sam uzeti sve što mi ova godina ima za ponuditi. Jednostavno me uhvatio onaj osjećaj kada znam da što god se dogodi sve će biti OK. I vama želim isti osjećaj jer radi se o prirodnoj drogi koja nameće osmjeh na lice i stvara toplinu oko srca.
Svi moji su više-manje dobro, Sister je i dalje trudna i shvatila sam da sam već jako uzbuđena oko dolaska malog bebača kojem ću, nadam se biti sasvim cool teta. I Njuškica je skužila što se događa i imala je jednu vrlo dirljivu scenu sa Sister. Njuškala joj je trbuh i nježno položila glavu ne bi li čula bebačevo srce. Sister se vrlo sportski nosi sa svim promjenama koje joj se događaju i nadam se da će tako i ostati.
Još uvijek se nisam zaljubila, ali to mi ovaj čas ne pada teško. Ispunila sam si vrijeme onako kako mi paše i stalno se nešto smjehuljim. Čak sam počela tako utjecati i na ljude oko mene što mi isto super paše. Uglavnom, ova godina obećava puno dobrih stvari. Kako meni tako, nadam se i svima vama.
Puno ljubaca svima!

22.12.2004., srijeda

glomazan post

Zadnjih dana me obuzeo blagdanski duh i pripadajuća potrošačka manija. Još krajem prošlog tjedna sam se bunila kako uopće nisam počela ni razmišljati o darovima koje trebam osmisliti za svoje najbliže, a sada sam više-manje gotova sa čitavom pričom. Neću vam pričati što sam i koliko sam tržila jer to nije ni bitno ukoliko niste osoba kojoj je dar namijenjen.
No prije svega želim se ispričati lil i dinu što se nisam javila za njihove akcije, ali jednostavno nisam imala vremena sve to obaviti u zadano vrijeme. Lil, nadam se da su svi kolači prodani, a dino...iako se nisam javila za prikupljanje darova znaj da sam danas otišla u turbo limach i kupila igračke koje ću sutra staviti na pod bor na trgu. Čula sam da je i Ne zaboravi me akcija prošla vrlo uspješno i zbog toga mi je jako drago. Kad već sistem ne može naći rješenje za sve stare ljude koji su čitav život na svoj način doprinosili našoj zajednici lijepo je znati da je javnost spremna pomoći.
Danas je moja Sister trudnica došla nakon pregleda i izvukla me iz kreveta s namjerom da odemo do grada kako bismo obavile zadnje kupovine te se malo družile. Popile smo kavu i krenule u šetnju gradom. Lijep je osjećaj kad te unatoč hladnoći sunce obasja čim izađeš van. Priča nije standardno bijela kako se očekuje od ovog razdoblja, ali čovjeka veseli.
Malo smo brljale po dućanima, popile kavu, malo pričale i krenule u t-com obaviti još jednu stvar. Dođemo tamo kad Djed Mraz sjedi obuzet neizmjernom dosadom i podržan u svojoj dosadi od brojnih "patuljaka" koji su svi redom bili viši od mene. Ako vas put navede otiđite do t-coma jer dijele se krafne i čaj:)) Stojimo mi tak u redu (neizmjerne gužve su po svim dućanima) i ja odem pogledati jednu od silnih čitaba koje dotični dućan nudi i na povratku nađem Sister kako priča s nekim malim zdepastim strancem (čovjek iz Kanade, kasnije sam saznala). I čujem ja njega kako komentira da su oni živjeli ovako kako mi sada živimo prije 40 godina. Kad smo izašli Sister mi je rekla kako ga je iznervirao indigo papir i da je vidio (uh šoka) ljude kako još uvijek koriste pisaću mašinu. Moram priznati da mi je malo žao što ja nisam razgovarala s njim jer ono što me smeta je da su stranci skloni raznim predrasudama bez da sagledaju cjelokupnu situaciju. Tijekom zadnjih 6 godina, koliko sam u kontaktu a strancima svako toliko se susrećem sa nebuloznim izjavama. I to od školovanih ljudi. Evo par primjera koji se tiču lijepe naše: Hrvatska je predgrađe Bosne; Nisam siguran da li su otkrili televizor - takve sam stvari slušala za vrijeme faksa. Nakon toga sam otišla na brod i izjave su se malčice promijenile: Croatia, is that in Russia? Croatia, yeah, that is somewhere in Afrika, right? You live in Croatia??? I wouldn't go there. I hear it's very dangerous. Do you guys have your own language? Lista ide u beskonačnost, ali apsolutno sva pitanja su postavljena sa već određenim stavom i ništa ih ne može uvjeriti u suprotno. To me malo nervira, ali neka ih. Neka si imaju sve stvari ovog svijeta i neka misle da im je bolje. Ja ne mislim tako. Svaka zemlja ima svojih problema, ali ono što je bitno je da smo rijetki koji još uvijek imaju pitku vodu i relativno prirodnu hranu. Još uvijek ne odvajamo djecu od njihovih roditelja i imamo prilično nisku stopu težeg kriminala. Još uvijek cijenimo svoje bližnje i trudimo se pomoći onima oko sebe. I da, obilježeni smo ratom kojeg se svi još uvijek sjećamo. Smatram da smo u svojoj nesreći jedan vrlo sretan narod.
Dolazi Božić. Neki se vesele dok drugi tuguju. Ja sam u prvoj skupini. Svaki dio pripreme me veseli i ispunjuje. Dio sam čitavog procesa i to me veseli. Znam da postoje oni kojima su ovi dani najteži u godini i želim im da pronađu sreću unutar i oko sebe. Želim da svatko razmisli o sebi i promijeni sve ono čime nije zadovoljan. Želim da ljudi pronađu ljubav prema svojim bližnjima jer nećemo zauvijek biti zajedno. Želim da svatko uzme sve ono što mu život pruža i uživa u tome. Pronađite sreću u onome što imate jer sreća je stvar izbora. Uživajte!

17.12.2004., petak

gdje su nestale prave veze?

Neki dan sam pričala s frendicom kako su se muško-ženski odnosi naše generacije (dakle srednje dvadesete) strahovito promijenili. Zapravo, ukoliko ste tih godina i bez nekog dugogodišnjeg partnera morat ćete se jako načekati da biste pronašli onoga (ili onu) koji će vam stvarati leptire u trbuhu. Ona tvrdi da su muški postali papci i da će se samo rijetki odvažiti na pokušaj osvajanja srca i duše ženske osobe koja im se sviđa. Osobno, mislim da nije stvar samo u muškarcima jer svaki odnos čine dvoje ljudi. Ženski dio populacije se konačno čvrsto ustoličio u svojoj emancipaciji i često traže gotovo nemoguće od potencijalnih alfa muškaraca koji bi trebali ući u njihov život zauvijek. Gdje god se okrenete mimoilazite se sa hrpom identičnih ljudi koji kao da su sišli s naslovnice nekog modnog časopisa. Kafići i klubovi su ispunjeni "parovima" koji ukrašavaju ili dižu prosjek ljepote dotičnog mjesta, a uopće ne komuniciraju. Nerijetka scena sadrži takav par zadubljen u pisanje SMS-ova ili kilometarske razgovore s imaginarnom osobom s druge strane žice. Po meni, mogli su ostati doma i uštediti na vremenu za uljepšavanje i lovi za preskupe koktele i s mirom razgovarati do mile volje zavaljeni u udoban kauč te pokriveni toplom dekicom. Postoje i spolno odijeljene grupice koje se skupljaju na raznim mjestima kako bi suprotnom spolu pokazale koliko su lijepe, bogate i poželjne. Iza svega toga postoje grupe ljudi koje izlaze da bi se zabavile. Da bi se srele sa ljudima koji su im dragi i zanimljivi. Ali ono što im je svima zajedničko jest činjenica da se ljudi više ne "spajaju" tako lako i često. Nisam sigurna da li je to problem srednjih dvadesetih ili nečeg drugog, ali on postoji i svim samcima se svakodnevno obija o glavu. S jedne strane ne zadovoljavamo se više neobaveznim brijačinama koje često ne potraju duže od noći, a s druge strane vlada generalna panika od bilo kakvog trajnijeg vezanja za nekoga. Ipak smo još uvijek mladi. Onda krenu očekivanja nemogućeg i traženja nekog savršenstva u svim pripadnicima suprotnog spola. To uglavnom završava pronalaskom neke "kardinalne" greške koja nam priječi da pogledamo nekoga malo dublje u oči i otkrijemo tko se krije iza svih društveno nametnutih i sveopće prihvaćenih maski. Najveći problem ipak leži u strahu od razočaranja i osude okoline zbog izbora koji se ne bi trebao ticati nikoga do nas samih. Pitanje "što će moji frendovi reći na moj izbor" nepotrebno se uvuklo u sveopće stanje svijesti. Jer zamislite tragedije da se neka šminkerica zaljubi u nekakvog pomalo boemičnog umjetnika ili pak vrlo poželjni frajer u neku "prosječnu" curu. Sve su to površna sredstva obrane iza kojih se ljudi skrivaju. Da mi je znati kada je postalo toliko teško pokazati nekome da ti se sviđa i jednostavno krenuti u daljnje upoznavanje te iste osobe. Čak su se i izlasci sveli na nekoliko nemaštovitih scenarija koji uključuju maratonski obilazak što većeg broja birtija i, u najboljem slučaju odlazak u kino ili neku sličnu varijantu (čast iznimkama, naravno). Nema više čarolije, spontanosti i iščekivanja jer se sve nekako svodi na isto.

16.12.2004., četvrtak

abortus

Tijekom mog života čitavo se vrijeme nečujno provlači tema abortusa. Žestoke osude ili pak podrška onima koji se odluče na taj čin razvile su žestoke polemike svih društvenih struktura. Neki dan sam gledala Latinicu na tu temu i nisam se mogla oteti dojmu da svi gosti imaju u neku ruku pravo, ali jednostavno to ne znaju prezentirati na pravi način. To je, naravno uzrokovalo burne svađe na rubu incidenta, a show nije zaključen nikakvim pametnim zaključkom. No, ima li uopće pameti kad dođe do takve situacije?
Izvađen iz životnog konteksta abortus je sam po sebi vjerojatno loš, ali život često priča drugačiju priču. Raznorazne situacije znaju dovesti nesuđenu majku do najtežeg izbora s kojim će neminovno morati živjeti do svoje smrti. Treba li joj još i osuda? Postoji li onaj tko ju ima pravo osuditi? Mislim da ne.
Po meni je abortus vrlo osobna, ako ne i najosobnija stvar žene i njezinog partnera, ukoliko ga ima. Sasvim je sigurno da abortus nije učinjen iz čiste zloće i sa namjerom da se ugasi još neformirani životni oblik i duša. Do toga vode druge stvari. I zašto bi npr. Crkva imala pravo osuditi nekoga zbog učinjenog djela?
Ti licemjerni stavovi me izluđuju! Da se razumijemo, nisam pobornik abortusa već prava na izbor. Prava da roditelj sam prosudi može li ili ne može omogućiti tom djetetu pristojan život. Uostalom, nije svatko ni sazdan da bude roditelj. Ne žele svatko imati dijete.
Umjesto edukacije i prevencije neželjenih trudnoća okolina baca kamenje na "grešnike" uopće ne razmišljajući o kontekstu.
Koliko je gladne djece, koliko je majki koje ne bi izdržale trudnoću, koliko je fetusa s kojima nije nešto u redu? Ali ne, to sve nije bitno jer se ubija život. Ljudi moji to su pizdarije prvog reda.
Nemojte čekati neku poantu jer je nema. Ovo je jednostavno način da istresem ljutnju.
Inače, kako ste vi?

10.12.2004., petak

THE WAILERS

Upravo se vratih s koncerta. Bilo je fenomenalno! Prsti su mi još uvijek smrznuti pa ne tipkam baš najbolje. Ali koncert je bio fantastičan!!! Ta energija! Ta atmosfera! Ti muzičari! Ne mogu to bolje opisati nego ovako...
Ideš prema nekom mjestu
Čuješ muziku
Uhvatiš ritam
Počinješ se gibati
Dolaziš unutra
Ljubav te ponese
Osjećaš energiju
Plešeš u ritmu
Osmijeh na licu
Ništa ti ne fali
I bude gotovo
Ili se barem tako čini
Ljudi vrište
Oni se vraćaju
Sviraju one stare
ekstatične stvari
I dalje se gibaš
Zatvoriš oči
Sve je savršeno
Trenutak za pamćenje...
Nemam više što za reći.
Dojmovi su prejaki
Laku noć

09.12.2004., četvrtak

:p

Sreća. Tuga. Nostalgija. Želja. Ispunjenost. Hrabrost. Težnja. Toplina. Hladnoća. Tišina. Muzika. Nervoza. Znatiželja. Ambicija. Smijeh.
Kap u moru svemira. Iskra prije požara. Rijeka sjećanja. Duga nakon kiše. Ptica u letu. Zvižduk vjetra. Trenutak vremena. Toplina u očima. Ispružena ruka. Glas u noći. Sunce iza oblaka. Razum i emocija. Osmjeh ohrabrenja. Poljubac prijateljstva. San pravednika.

04.12.2004., subota

...

I dalje apeliram na sve dobre duše da čine dobra djela. Pogotovo sada kad je vrijeme darivanja, sreće, ljubavi i tolerancije. Osim čestitki možete upakirati i neke igračke, knjige ili druge poklončiće jer Caritas i ove godine prikuplja sve to za najsiromašnije građanstvo koje si to ne može priuštiti. Mislim da se to sve opet nosi na Trg ili tamo pored katedrale. Treba provjeriti (za druge gradove ne znam). Možete i peći kolače te ih odnijeti u neku instituciju, dom ili bolnicu. Ono što želim reći je da svi mi možemo pomoći na neki način. Samo je potrebno malo dobre volje i vremena. Ako ništa drugo, proširite glas među svojim čitaocima jer će tako i odaziv biti veći.
Ljubim sve dobročinitelje ponaosob:)))

01.12.2004., srijeda

DJECA ZA DJECU

Kao što rekoh, zadnjih dana sam bila totalno bez inspiracije, a bez veze je samo srati slova bez nekakvog povoda. U međuvremenu sam se posvetila malo više poslu i napravila neke pomake za bolju budućnost.
Ono što vam želim reći odnosi se na jučerašnje otvorenje izložbe "Djeca za djecu" u Francuskome institutu. Naime, izložbu su napravila djeca iz doma za nezbrinutu djecu iz Slavonskog broda. Slike su jako lijepe i zapravo sam fascinirana talentom kojeg su sva ta djeca pokazala. Tim više što ja nikada nisam bila nadarena za crtanje i slikanje. Svaka im čast! Ono što je bitno jest to da su od 10 najboljih slika napravljene čestitke od kojih se svaka može kupiti po cijeni od 8 kuna, a svi prihodi prikupljeni prodajom istih ide u dom samih autora. Direktan poziv da im se pomogne me posebice dirnuo. Sva ta djeca su došla u Zagreb na otvorenje, ali ne znam koliko dugo ostaju. Ovo im je bilo prvo putovanje u životu i super je što su došla predstaviti svoju umjetnost.
Dakle, drago društvo, dolazi nam Božić i svi mi razmišljamo što bismo poklonili svojim najbližima. Svi razmišljamo o onome što bi njih veselilo. Ta djeca nemaju nikoga tko bi mislio na njih. Stoga, pokažite dobar duh i uložite barem 8 kuna jer to vama ne predstavlja neki veliki trošak, a njima znači jako puno. Oni su naporno radili i trudili se da naprave tu izložbu. Odajte im priznanje i budite dio njihove bolje budućnosti. Oni nemaju nikoga svoga, ali zato imaju sve nas koji im možemo pomoći. Izložba će biti otvorena 2 tjedna što vam ostavlja dovoljno vremena da odvojite barem 10 minuta da pogledate izložbu i date svoj doprinos.

19.11.2004., petak

ZALJUBLJENA U LJUBAV

Od kad pamtim ljubav mi predstavlja sve ono čemu težim. Čitav koncept primanja i davanja razvijao se dugo i neprimjetno kako sam rasla i sazrijevala. Prvotno, vođena pretpostavkom da svi zaslužujemo ljubav samo zato što postojimo naučila sam jako dobro primati svu ljubav i dobru volju koje su mi drugi željeli i mogli pružiti. Ponekad sam zahtijevala čak i više, a oni su mi spremno udovoljavali. Bila sam sretno i voljeno dijete. Dugo mi je trebalo da otkrijem da je za ljubav davanje jednako bitno kao i primanje. U procesu sam povrijedila vjerojatno puno više ljudi nego što sam i sama svjesna jer nisam znala prepoznati ono što je tim istim ljudima bilo potrebno u određenim trenucima. I zbog toga mi je žao. Mnogi od tih ljudi koji su barem djelomično zaslužni za sve ono što ja danas jesam više nisu dio mog života, ali još uvijek su tu u mojim sjećanjima. I na tome im hvala. Unatoč našim različitostima i razlozima koji su nas odvojili ja i dalje vjerujem da su to sve dobri ljudi. Jer svi imamo ono nešto što nas tjera dalje, ono nešto što daje smisao svoj ljepoti koju nam život donosi. Ponekad se život čini nepravednim i teškim, ali uvijek postoji ta šačica ljudi koji sve to proživljavaju sa nama. I zato ih volim.
Iako imam štošta reći svakom od njih ponaosob, ovaj post je namijenjen nekom drugom. Nekome koga još uvijek nisam upoznala, ali znam da postoji. Nekome posebnom tko će mi istovremeno zakomplicirati i uljepšati život na meni još nepoznate načine. Nekome s kime ću se smijati, zabavljati, veseliti, putovati, svađati, raspravljati, planirati...s kime ću imati male tajne, običaje, vječne konflikte oko nebitnih stvari...koga ću voljeti, obožavati, mrziti, željeti...koga ću slušati kako diše dok spava i topiti se u dubini i toplini njegovih očiju. S kime ću proživljavati život u potpunosti. S kime ću dijeliti sve one dobre i loše momente s kojima se svakodnevno susrećemo. Ovo pišem onom nekom kojem ću biti najljepša u svojim nesavršenostima i djetinjarijama. Koji će prepoznati svu moju ljepoti i prihvatiti sve moje mane. Iako još ne znam tko je on, ja znam da postoji. I on čeka da svijet u momentu stane kad se prepoznamo. Mi oboje čekamo da sve ostalo u životu postane manje bitno. I već se volimo!
Neki mi govore da sam naivna zbog toga, a neki da živim u svijetu iluzije. Ali to je moj svijet! Iako sam naučila da je svaki odnos jedinstven i kompleksan u svim svojim segmentima ja i dalje vjerujem u ljubav. Vjerujem u ljude i njihovu ljepotu. Samo trebam pronaći onu osobu koja je za mene najljepša. Ne za okolinu, ne za svijet već za mene. Jer to će biti osoba s kojom ću ići spavati i pored koje ću se buditi.
Ukoliko ste vi već našli tu osobu ja vam želim svu sreću ovoga svijeta. Ako poput mene još uvijek tražite, ne gubite nadu. Ta osoba je možda bliže no što se i sami nadate i poput vas čeka da ju prepoznate. Dok se to ne dogodi, slijedite svoje snove i živite svaki dan najbolje kako znate. Ipak, navodno se živi samo jednom. Čak i ako to nije istina, mislim da je pravo gubljenje vremena čekati na provjeru.

18.11.2004., četvrtak

JEBATE!

Nema me jedan dan (i to ne čitav) i kod svih su komentari puni nekih novih priča!!! Nisam još ništa pročitala jer baš imah poriv da ovo napišem. Pa kud puklo da puklo:))
Rebel vidjeh tvoj komentar na moj prijašnji post:))) To je sve što imam reći o tome. Nego, kada ćemo mi obaviti taj dens? (op.a. stvarno su se vremena promijenila kad žensko tako javno i otvoreno inicira prljavi ples sa potpunim strancem:)))
Recite mi ljudi kako da stavim fotku u jedan od ovih boxeva sa strane? Ili, još bolje, više njih? Naime, prvi put u životu imam skener koji sam si oduvijek željela zbog fotki i svladala sam (uspješno, molim lijepo) samu radnju prebacivanja fotki u komp, ali kako ih podijeliti s vama... to mi još uvijek nije jasno. Molim za pomoć - i to jednostavnim jezikom!!!
Ovih dana me totalno oprala groznica darivanja. Stalno mi padaju na pamet razne ideje u kojima se nešto daje, a što je najbolje u procesu sam realiziranja istih. Ovog puta se ne radi o nekim velikim pothvatima već o organiziranju malog društvenog kolektiva za zajedničku kupnju-izradu-nabavku nečeg posebnog za pripadnike tog istog kolektiva kojima je uskoro rođendan. A i Božić se bliži pa sam nabacila par prijedloga i na tu temu.
Još uvijek čitam Vodič za autostopere kroz galaksiju. Knjiga je i dalje totalno cool. Voljela bih ju jednom pročitati u dahu (onak da čitam dok ju ne pročitam - uz male pauze za zadovoljavanje osnovnih psihofizičkih potreba, naravno), ali nikak da je se uhvatim tijekom recimo ljeta kad imam dosta vremena. A i našla sam Dekodirani Da Vincijev kod pa je to slijedeće na tapeti.
I kaj da vam još pričam?
Nemam pojma!
Ništa me ne muči, sa svime sam zadovoljna, nemam nikakvih prigovora...
To se zove umjetnost življenja na djelu - smjer hedonizam:))
Odoh!
Možda još samo...
Ma ne...
Uživajte ljudi!
Ide li tko na one blog kave?
Bilo bi fora upoznati barem neke od vas.
Sad stvarno idem.
Ajde pa se adio!

16.11.2004., utorak

KHM...DRAGI, JESI LI TESTIRAN NA AIDS?

Prije metar dana svi smo čitali o mladoj prostitutki iz Ukrajine koja je podlegla jednoj, ako ne i svim boleštinama koje su ju zahvatile u njenom kratkom životu. Bio je to konačni pokazatelj da AIDS više nije nešto što se događa u filmovima ili nekim drugim dijelovima svijeta već nešto što sve više postaje problem NAŠEG društva. Do nedavno, vijesti o zaraženima u nas dolazile su vrlo rijetko, a sami zaraženi tretirani su sa strahom i prijezirom svoje okoline. Kako vrijeme prolazi vijesti su sve češće, broj zaraženih i umrlih raste, ali je zato stav društva ostao uglavnom nepromijenjen. Duuuugo je trebalo da ljudi svladaju teoriju o ne prenošenju socijalnim kontaktom, ali praksa priča sasvim drugačiju priču. Samo par dana prije čitala sam o nekom tipu iz Trogira koji ima Aids. Njegov stil života bio je takav da je bilo pitanje vremena kad će mu se nešto dogoditi. Neću simpatizirati i neću suditi jer me se to u principu ne tiče, ali bed je kad čovjek (pa tko god i kakav bio) ne može u dućan po namirnice ili u kafić na kavu. Kad ne može zadovoljiti osnovne ljudske potrebe. Ljudi ga se boje! On je osuđen da čeka kraj sam u tišini svoje oronule kuće. Postoje i oni koji su spletom tragičnih okolnosti zaradili isti virus. Npr. prije recimo 10 godina imali su prometnu i primili transfuziju krvi koja je bila neispitana i, što je presudno zaražena. I njih čeka slična sudbina kao i sve one koje je stil života doveo do stanja u kojem se nalaze danas. Svi njihovi planovi za budućnost padaju u vodu jer pretpostavka je da će živjeti kraće. O planovima o obitelji, djeci, unučićima neću ni pričati jer to u ovom kontekstu stvarno zvuči besmisleno.
I onda se dogodi Ukrajinka koja svjesno zarazi gomilu ljudi iz nekoliko zemalja i još ju za to plate! Ti isti ljudi sigurno imaju još neke partnerice, neke od njih imaju još nekoliko partnera, ti partneri još nekoliko partnerica.... i u vrlo kratko vremena imamo pravi HIV pozitiv odred. Uskoro ćemo se sa nostalgijom prisjećati dana kad je kondom predstavljao sredstvo protiv trudnoće, a mogućnost zaraze imaginarnu priču naučenu iz američkih filmova. Kad je testiranje bila sramotna tajna rijetkih pojedinaca koji su malo pretjerali u svojim seksualnim apetitima pa su podlegli paranoji i obavili taj mučni test. Drago društvo, to sve više postaje stvar dobrih starih vremena, a budućnost...još uvijek nepostojeći sistem seksualnog obrazovanja mladih uključivat će i pitanje iz mog naslova!!!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se