|
|
29.12.2004., srijeda
Srebrne kutijice
Riječi mi bijahu grube i brze
Nepromišljeno sam ih izgovarao
Tad shvatih bol i patnju
Koju sam riječima gorkim stvarao
Gorke riječi koje sam govorio
Navedoše me da o prošlosti razmišljam
O tome koliko sam puta izrekao
Teške riječi čiji bol je trajao
Tada sam razmišljao o ljudima
Koje riječima svojim povrijedih
O svima onima koje sam obeshrabrio
Kad srcem se ne koristih
I o svome sam životu razmišljao
O bolnim riječima koje sam čuo
O tome kako su me mnogi obeshrabrivali
Grubim i okrutnim riječima
A sada se jasno sjećam
Svega onoga što sam učiniti mogao
Ali riječ me neka obeshrabrila
I nikada se u to nisam upustio
Gospode, pomozi mi
da mi riječi srebrne kutijice budu
Krasno zamotane s vrpcom na vrhu
Te da ih velikodušno dijelim
Dok života svoga tražim svrhu
Srebrne kutijice pune blaga
Dragocjeni darovi Boga s nebesa
I želim samo da svi ljudi koje susretnem
Imaju kutijicu ljubavi Božje
: : Michael Bright: :
:: Iz knjige "Srebrne kutijice" Florence Littauer:: |
Gledajući sve te lijepo zamotane poklone, šarene papire i vesele vrpce te slušajući i čitajući sve te lijepe želje i čestitke, sjetila sam se prekrasne, tople knjige prepune darova ohrabrenja i pozitivnih misli. Poželjela sam te dobre misli podijeliti s vama i da ih čujem svaki dan. Da svaki dan vidim ta sretno nasmijana lica puna nade i vjere. Da svaka misao u mojoj glavi i svaka riječ koja pređe s mojih usta bude lijepo zamotana u šareni papir kao i da svaka riječ ili misao koju primim bude zapakirana u malu srebrnu kutijicu s mašnicom na vrhu. Svaka naša riječ ili misao trebala bi biti mali, prekrasno zapakirani poklon, kojim darivamo druge ljude. Riječ, misao i osmjeh je neprocjenjivi poklon kojeg možemo davati u velikim količinama jer ga posjedujemo u neograničenim zalihama.
Ne, ovo nije moja ideja već zamisao drage Florence, koju polako usvajam i trudim se što češće provesti u djelo. Stoga će moj hobi i narednih godina biti sklapanje i poklanjanje malih srebrnih kutijica ukrašenih mašnicom na vrhu. Jer naše bi riječi trebali biti pokloni koje predajemo jedni drugome i o svakoj bi riječi trebali razmišljati kao ciglici kojom gradimo, koju postavljamo jednu na drugu, stvarajući bolji, stabilniji i ljepši odnos. Stoga umjesto pokuda, obeshrabrivanja i sumnje, trebali bi se potruditi da naše riječi budu pravi verbalni pokloni koji će ohrabrivati druge ljude. I zamislite, takav nas poklon ne košta ništa, a rezultat koji postižemo ima neprocjenjivu vrijednost.
Jedan od mojih prvih tekstova bila je moć riječi, a sada, na ulasku u novu godinu koju svi promatramo prepuni nade, vjere i pozitivnih misli, koristeći tu moć vam šaljem pregršt toplih misli, želja i ohrabrenja da budu uz vas cijele godine. Molim vas da ih spremite u srebrnu kutijicu s mašnom na vrhu koju ćete sami napraviti (da, da, u linku se skriva shema za izradu kutijice :))) , postavite negdje na vidno mjesto i kad se tijekom godine pomalo izgubite, potonete, zamislite ili zamračite, pogledajte tu malu srebrnu kutijicu s mašnicom na vrhu i sjetite se što ona sadržava.
Napravite nekoliko kutijica, ukrasite ih šarenim trakicama i poklanjajte ljudima kojima takve kutijice trebaju. Poklanjajte ih svima i to ne samo u doba blagdana već svakog dana. Pogotovo onih tmurnih i depresivnih dana kad nam svima treba podsjećanje da osmjesi postoje duboko u nama. Promatrajte kako ta kutijica budi zaboravljene, uspavane osmjehe i vraća sjaj u oči. Omotajte svoje misli lijepim srebrnim papirom, ukrasite mašlekom i poklonite takve lijepe zamotuljke svakome koga sretnete. I ne brinite, kako vi poklanjate srebrne kutijice, tako će se one vraćati i vama. Želim vam sretnu Novu i svih 365 dana prepunih srebrnih kutijica sa šarenim mašnicama :)))
|
23.12.2004., četvrtak
Želim ti...
Želim ti da pronađeš sreću na bilo kojem putu kojim tvoj život kreće...
Želim ti istinu da bi naučio odlučivati,
Želim ti sumnje da naučio sigurnost,
Želim ti strah da bi naučio opreznost
Želim ti hrabrost koja će te održati čvrstim...
A iznad svih ovih želja
Jedna se želja izdiže iznad svih
Želim ti nadu i ljubav
Želim ti poraze da bi naučio poniznost
Želim ti uspjeh da bi naučio letjeti
Želim ti suze da bi naučio nježnost
Želim ti radost i još mnogo toga više...
Jer iznad svih ovih želja
Jedna se želja izdiže iznad svih
Želim ti nadu i ljubav
I kad stojiš i suočavaš se sa sutrašnjim danom
Kad život postane težak i mučan,
Znaj da uvijek postoji netko tko vjeruje u tebe
S vjerom, nadom i ljubavlju
Stoga je moja želja za tebe
Vjera, nada i ljubav...
: : Izvor je negdje na netu :): : |
Želim ti da se uvijek držiš svog smisla za humor koji je uljepšao živote svakog koga poznaješ...
Želim ti da nastaviš pokušavati dosegnuti zvijezde...
Želim ti da u potrazi za istinom otkriješ da je ona oduvijek uz tebe...
Želim ti da budeš dovoljno snažan da svoje želje i snove održiš živima...
Želim ti da napraviš više od običnih koraka i otkriješ nevjerojatne rezultate koje ćeš postići...
Želim ti da ti nikad ne nedostaje gumenih bombona kako bi dijete u tebi bilo stalno budno i nasmijano...
Želim ti da nikad ne izgubiš smisao za istraživanje i da otkriješ sve tajne koje te intrigiraju...
Želim ti da uvijek budeš strpljiv s problemima i da znaš da će se svi oblaci prije ili kasnije razići te napraviti mjesta predivnom suncu koje priželjkuješ...
Želim ti da budeš nagrađen prijateljstvima koja postaju sve bolja i bolja i ljubavlju koja će blagosloviti tvoj život zauvijek...
Želim ti da ustraješ pri svakom izazovu, prepoznaš svaku priliku i da zadobiješ znanje kojim ćeš svaki dan učiniti posebnim...
Želim ti pregršt materijalnog bogatstva za miran zemaljski život znajući da nikad nećeš zaboraviti da su prava bogatstva života osobe koje te vole i prijatelji čija je vrijednost neprocjenjiva...
Želim ti da znaš da sutra držiš u svojim rukama i da će put do tamo biti ispunjen kreiranjem onog što će biti dio tvojih najdražih uspomena...
I želim ti da se uvijek sjetiš, pri svakom koraku na tom putu, da te netko voli više no što ijedna riječ može opisati...
Doba je želja, toplih misli i dijeljenja radosti među ljudima. Neću vam pričati kakva je za mene bila godina koju ispraćamo (a bila je divna i neponovljiva, kao i sve do sad) jer ste ju zajedno sa mnom proživjeli gotovo više od pola kroz riječi ovog bloga. Iako je ovo prilično osobna čestitka prepuna želja, shvatite ih i vi sasvim osobno jer šaljem ih svakome od vas ponaosob iz dubine srca zaokružujući, nadam se, pregršt dobrih misli s kojima ćete uploviti u Novu. Sretno :))
|
22.12.2004., srijeda
Ljepota žene
I decided, very early on, just to accept life unconditionally; I never expected it to do anything special for me, yet I seemed to accomplish far more than I had ever hoped. Most of the time it just happened to me without my ever seeking it.
: : Audrey: : |
Za mene jedna od najposebnijih žena svijeta bila je i vjerojatno će još dugo vremena biti Audriey Hepbern. Tajna njezine ljepote nije se bazirala na fizičkoj ljepoti kojom je bila obdarena već na svjetlu koje je nosila u sebi. Jednom prilikom, novinari su je zamolili da podjeli svoje savjete za ljepotu žene. Evo što je rekla:
Za atraktivne usne, govorite ljubazno.
Za divne oči, pronađite i gledajte ono što je dobro u ljudima.
Za dobru liniju, dijelite hranu sa gladnima
Za lijepu kosu, dozvolite djeci da provlače svoje prste jednom dnevno kroz nju.
Za dobro držanje, hodajte sa znanjem da nikada niste sami.
Ljudi, čak više nego stvari, trebaju obnavljanje, oživljavanje, potvrđivanje, prosuđivanje; nikada ne odbacujte nikoga.
Upamtite, ukoliko vam ikada treba pomoć, naći će te je na krajevima svake od vaših ruku. Kako odrastate, otkriti će te da imate dvije ruke: jednu da pomognete sebi, a drugu da pomognete drugima.
Ljepota žene nije u odjeći koju nosi, njenoj figuri ili frizuri. Ljepota žene se ogleda u njenim očima, jer su ona vrata njenog srca, mjesto gdje ljubav počiva.
Ljepota žene nije u njenoj vanjštini, nego se prava ljepota žene očituje u njenoj duši. To je pažnja koju ona nesebično pruža, ljubav koju ona pokazuje.
Ljepota žene se povećava kako godine prolaze.
Posvećujem ovaj post svim ženama svijeta s željom da nikad ne zaboravite da ste svaka na svoj način prelijepa osoba te da iz dana u dan postajete sve ljepše i ljepše.
|
21.12.2004., utorak
Životna lekcija
Sjedeći jedne ljetne večeri uz more, jedan je starac oko sebe okupio mnoštvo mladih ljudi. Uz gradele, vino i gitare ispričao im je svoj život iz kojeg je izvukao lekciju. Starac reče: ponekad ljudi uđu u naše živote i odmah znate da im je tu oduvijek bilo mjesto. Da oni imaju neku ulogu, neki smisao, neki cilj u vašem životu, da vas nauče neku lekciju, da vam pomognu da otkrijete tko ste i što želite biti.
We are born with two eyes in front,
because we must not always look behind.
But see what lies ahead, beyond us.
We are born to have two ears,
one left one right so we can hear both sides.
Collect both the compliments and criticisms,
to see which are right.
We are born with a brain concealed in a skull.
Then no matter how poor we are, we are still rich.
For no one can steal what our brains contains.
Packing in more jewels and rings than you can think.
We are born with two eyes, two ears, but one mouth.
For the mouth is a sharp weapon, it can hurt, flirt, kill.
Remember to talk less, listen and see more.
We are born with only one heart, deep in our ribs.
It reminds us to appreciate
and give love from deep within.
: : A Beautiful Article: : |
I nikad ne znamo koja od osoba koju pustimo u svoje malo carstvo ima koju ulogu, no kad zadržite svoje oči na njima, odmah vam je jasno da će ostaviti značajan trag u vašem životu. I ponekad vam se dogode stvari koje u tom trenutku mogu biti jako bolne, teške i nezaslužene no, nakon nekog vremena shvatite da bez tih događaja nikad ne bi shvatili vlastiti potencijal, snagu, jačinu volje ili srca.
Sve se događa s određenim razlogom i ništa se ne događa slučajno ili igrom sreće. Bolest, ozlijede, ljubav, izgubljeni trenutci nježnosti ili čiste gluposti će se pojavljivati kao testiranje limitiranosti naše duše. Bez tih malih testova, život bi lagan, ravan, plošni put prema zemlji nigdjezemskoj.
Ljude koje upoznajemo utječu na naše živote. Uspjesi i porazi koje proživljavamo kreiraju ono što mi jesmo, a loša iskustva uče nas pouci života. Ustvari, to su gotovo najbitniji i najutjecajniji trenuci naših života.
Ako nas netko povrijedi, izda ili nam slomi srce, pamtit ćemo to dugo no i oprostiti jer su nam na taj način pomogli naučiti istinski smisao povjerenja i opreznosti kome poklanjamo svoju pažnju i otvaramo svoje srce. Ukoliko nas netko voli, volimo ga no ne samo zato što ta osoba voli vas već zato što vas uči voljeti i otvarati vaše srce i oči malim stvarima.
Uživajte u svakom danu, obratite pažnju na svaki trenutak i iz njega izvucite sve što možete jer postoji mogućnost da takav trenutak ne doživite više nikad u životu. Razgovarajte s ljudima s kojima nikad niste razgovarali, i zaista ih slušajte. Dopustite sebi da se zaljubite, oslobodite i postavite svoje ciljeve visoko. Jako visoko.
Hodajte uzdignute glave jer na to imate apsolutno pravo i recite sebi kakav ste prekrasna individua jer na ovom svijetu ne postoji osoba kao što ste vi. Jer ako vi ne vjerujete u sebe, nitko drugi neće vjerovati u vas. Osim, možda, onog koji vas istinski voli, promatra vas srcem i zbog toga vidi ono što vi ne vidite...
|
17.12.2004., petak
Najbolji dan u životu
Danas sam iznenada shvatila da je ovo najbolji dan u mom životu. Bilo je dana kada sam se budila s mislima hoću li preživjeti dan. I jesam! I zato što jesam danas ću slaviti. Slaviti nevjerojatan život koji sam do sad imala. Slavit ću sve uspjehe koje sam proživjela, sve blagoslove kojima sam obdarena, sve osmjehe koje sam dobivala, svu ljubav koju sam podijelila. I da, slavit ću i ona teška vremena jer su me ona učinila boljom.
Prošetat ću ovim danom s uzdignutom glavom i veseljem u srcu. Podijelit ću ljudima osmjehe u ovo hladno i tmurno vrijeme nadajući se da će im on donijeti malo topline. Popričat ću na kratko, lica razvučena u osmjeh, s ljudima čija osamljenost se ispisuje na licu. Mi nismo ljudska bića na duhovnom putu.
Mi smo duhovna bića na ljudskom putu.
: : Stephen Covey: :
Najbolje i najljepše stvari u životu
nisu vidljive niti dodirljive.
Njih možete jedino srcem osjetiti.
: : Helen Keller: : |
Danas, niti jedna od tih veličanstvenih sitnica koje me okružuju neće proći nezamijećena. Danas ću podijeliti svoje uzbuđenje življenja s drugim ljudima. Nekoga ću nasmijati. Nekome ću pokloniti pažnju. Nekome pružiti ono što mu je najpotrebnije. Danas ću dati iskreni kompliment svakome tko je malo "potonuo". Zagrlit ću onoga koji za zagrljajem čezne.
Danas ću svima podijeliti gumene bombone i promatrati kako im se unutrašnje biće ponovno veselo vraća u djetinjstvo. Zaustavit ću se na trenutak i uživati u veselom žamoru djece koja se kližu po ulici. I reći im koliko su posebni. Danas ću onima koje volim pokazati koliko mi znače. Danas ću svojoj ljubavi mislima poslati buket osmjeha, pjenušac svjetla i tortu ljubavi.
Danas ću prestati brinuti o stvarima koje nemam i zahvaliti na onom što imam. Sjetit ću se da je briga samo gubljenje vremena jer znam da ono što me čeka je prekrasna priča sretnog završetka koja se ispisuje svakog trenutka.
I večeras, prije no što utonem u san, zagledat ću se u nebo, potražiti zvijezde i zahvaliti se na najljepšem danu u životu. Zaspat ću dječjim snom, uzbuđeno čekajući jutro znajući da će sutra ponovo biti najbolji dan u mom životu.
|
16.12.2004., četvrtak
Potraga za mirom
Cijeli život promatram ljude koji su u potrazi za nečim više od onog što imaju. I to, dakako, nije loša stvar jer je to put prema boljem, prema ostvarenju snova, prema unutrašnjem zadovoljstvu. Zašto uvijek gledaš
na drugu stranu?
Zašto uvijek misliš,
da su drugi,
prijatelji, poznanici, susjedi,
puno sretniji?
Tako olako govoriš:
Drugima je znatno bolje.
Radim što najbolje mogu,
a ipak ništa ne postižem.
Druga obala je uvijek ljepša.
Ona je daleko,
i ti piljiš kao skamenjen
za lijepim sjajem.
Jesi li ikada pomislio
da i oni na drugoj obali
gledaju tebe i misle
kako si i ti puno sretniji,
jer i oni vide jedino
tvoje slatke trenutke.
Tvoje male i velike brige
ne poznaju.
Veliko je umijeće
sretno živjeti.
Biti zadovoljan je dio toga.
Tvoja sreća nije
na drugoj obali.
Ona je u tebi.
: : Phil Bosmans: : |
Treba postavljati više ciljeve kako bi se napredovalo kažu mudri i uspješni ljudi. No moju je pažnju posebno privukao način na koji se traži, između ostalog, unutrašnji mir. I zanimljivo mi je promatrati ljude koji čak i kad imaju baš sve što si čovjek može zamisliti, a što bi im trebalo donijeti unutrašnje zadovoljstvo i smiraj, njihovo nezadovoljstvo traje i dalje. Izgledaju potpuno nesvjesni onoga što imaju, a što često uopće ne znaju cijeniti. I ideja o vlastitom miru uvijek se nalazi negdje izvan njih. Zgodna mi je ta potraga za unutrašnjim mirom izvan granica vlastitog tijela. Ne bi li sam pojam "unutrašnji" trebao označavati da se nešto nalazi unutra, odnosno u nama? Da, znam, reći ćete, lako je meni pričati...
I logičan potez u potrazi za unutrašnjim mirom je želja za promjenom okoliša, odbacivanjem svega, traženje mira u samoći, izolaciji od ljudi, druženju samih sa sobom. Objašnjiva mi je i razumljiva ta želja, no iz osobnog iskustva znam da taj čin uglavnom nikuda ne vodi. A morat ćete mi vjerovati na rijeć da iskustva imam. Ponekad i previše. Pronaći mir u osami nije teško. Izoliraš se od svih, dogovoriš sam sa sobom i s "onim gore" ukoliko u njega vjeruješ i sve super. Sjedi, pet. Ravnoteža je uspostavljena. Mir vlada vašim mislima i dušom. Sretni ste, smireni, spokojni i zadovoljni. No, ono što je izuzetno teško je zadržati taj mir pri povratku među ljude. Trenutak povratka označava i suočavanje s činjenicom krhkosti tog netom uspostavljenog mira kojeg i najmanji negativni titraj društva uspijeva slomiti i uništiti. A uništenje uspijeva jer je mir zadobiven na neprirodan, otuđeni način, način koim uobičajeno ne živimo.
I baš zbog te spoznaje koju sam poprilično platila vlastitim iskustvom, slijedeća mi se priča svidjela i, naravno da ću je podijeliti s vama. Priča kaže kako je jednom davno jedan Kralj ponudio veliku nagradu umjetniku koji će najbolje oslikati mir. Okušali su se brojni umjetnici, a Kralj je, nakon pregledavanja svih umjetnina odabrao dvije koje su mu se zaista svidjele.
Prva je slika prikazivala mirno jezero. Jezero je bilo savršeno ogledalo za mirne planine koje su ga okruživale. Iznad jezera protezalo se prekrasno plavo nebo prepuno snježno bijelih mekih oblaka. Bez daška vjetra, bez ijednog zvuka, bez ičega što bi narušavalo tu harmoniju smirenja. I svi koji su vidjeli tu sliku smatrali su je savršenim prikazom mira.
Na drugoj su slici također bile planine. No bile su gole i strme, mračne i opasne. Iznad njih nalazilo se ljuto nebo iz kojeg je padala kiša i sijevale munje. U donjem dijelu planina nalazi se opaki vodopad čija voda se pjenušala i komešala u svojoj snazi. Slika baš i nije odavala pojam mira. No kad je Kralj malo bolje pogledao, kraj vodopada je vidio malo zeleno grmlje koje je raslo iz pukotine stijena i u njemu pticu koja je savila svoje gnijezdo. Tamo, u centru uzburkanosti ljutite vode, majka ptica savila je gnijezdo i spokojno brinula o svom potomstvu. Savršeno mirna i sigurna...
I koja je slika osvojila nagradu, pitali su podanici? Ona druga, odlučio je Kralj uz objašnjenje "mir ne znači biti u miru kad oko vas nema buke, problema ili teškoća. Mir znači biti spokojan i siguran u sebe i kada situacija oko vas huči i bjesni, kad vas stišću problemi i kad je sve oko vas crno, a pri tome uspijete zadržati mir u svom srcu. To je pravi smisao mira."
Slažem se s mudrim Kraljem jer sve što nam treba za život i mir nalazi se u nama. Nosimo u sebi sve sastojke za kreiranje vlastitog pakla, ali i vlastitog raja i na nama je da se sami sa sobom dogovorimo kakvim životom želimo živjeti.
|
15.12.2004., srijeda
Očima promatrača
Nije bila lijepa. Ništa na njoj nije bilo neobično. Ništa na njoj nije bilo posebno. Ništa na njoj nije ju isticalo od gomile. No u sebi je nosila svjetlo koje je svijetlilo svakome koga je srela.
Nije bila lijepa. No pomogla je drugima da o sebi imaju lijepo mišljenje. Pomogla im je da shvate svoje prave vrijednosti. Da vide sebe u pravom svjetlu. Da vole sebe onako kako ih ona voli. Jednostavne i lijepe.
Srela je dječaka koji je mislio da je muškarac. Sprijateljila se s njim i naučila ga je životu. Dječak je izrastao u lijepog, naočitog, pametnog muškarca, a ona, njegova učiteljica i prijateljica, se zaljubila u njega. Ne daj mi da odem
Kad tvoje riječi grube
u trenutku sve mi sruše,
i kad teško postane.
Kroz suze stisnem zube
skupim stvari mirne duše,
šta mi drugo ostaje.
Ti drhtiš od straha
nikog nema da me spriječi
ja znam da se kaješ,
a zar ti moram reći
Ne daj mi da odem,
i do zadnje kapi bori se
da vidim tvoje pravo lice
ne daj mi da odem,
sada moraš dati najbolje od sebe,
ja ću uvijek biti tu.
Ja ću uvijek biti tu...
Ne daj mi da odem.
Ti drhtiš od straha
nikog nema da me spriječi,
ja znam da se kaješ
a zar ti moram reći
Ne daj mi odem,
i do zadnje kapi bori se da vidim,
tvoje pravo lice
ne daj mi da odem
sada moraš dati najbolje od sebe,
ja ću uvijek biti tu.
Ja bit ću tu!
: : Nina : : |
Muškarac se uskoro zaljubio u lijepu djevojku, koja svojom ljepotom plijeni pažnju. Njena kosa bila je izvor njegovog svjetla, njene plave oči svjetionik njegovom srcu. Izgleda poput anđela rekao je svojoj učiteljici i prijateljici. Kao predivni anđeo, ponovio je, a prijateljica je uz smiješak pognula pogled, teško uzdahnula i osjetila kako joj duša tiho jeca.
Nije bila lijepa. Nije osvojila srce onog kojeg voli. Nije ispunila svoje snove, no nije joj bilo žao. Sve dok je on sretan, i ona će biti sretna. Ili se barem potruditi da bude sretna. Pomogla mu je napisati najljepše ljubavno pismo njegovom anđelu cijelo vrijeme zamišljajući da on piše pismo njoj. Pomogla mu je izabrati prave riječi, kupiti prave poklone, osvojiti pažnju anđela za kojim je čeznuo. Njegov anđeo donio mu je puno sreće, ali i puno tuge djevojci koja je plakala iza svog osmjeha. No nikad nije prestala davati, više no što će ikada primiti...
I onda se jednog dana njegov pakao otvorio. Anđeo ga je napustio, otišla je s drugim muškarcem. Dječak-muškarac bio je šokiran. Bio je toliko povrijeđen da nije danima mogao govoriti. Prijateljica ga je posjetila, plakao je na njenom ramenu i ona je plakala s njim. Boljelo ga je pa je boljelo i nju. Vrijeme je prolazilo i liječilo rane. Dječak-muškarac polako je shvaćao nešto o njegovoj prijateljici-učiteljici. Nešto što nikad prije nije shvatio. Kako se nebeski smije. Kako mu njen osmjeh razvedri i najmračniji dan. Kako je jednostavno, da, jednostavno prelijepa.
Lijepa. Jednostavna, obična djevojka bila mu je prelijepa. I počeo se zaljubljivati u tu jednostavnu djevojku dubokih smeđih očiju. Jednog je dana odlučio reći joj što osjeća. Krenuo je prema njenom domu, nervozan i nestrpljiv, vrteći svoje misli i riječi koje će joj reći u svojoj glavi. Želio joj je reći koliko je lijepa. Želio joj je reći koliko ju voli. Želio joj je reći kako želi proživjeti život s njom. Želio joj je reći kako će im biti divno. Želio joj je pokloniti svoje srce. Želio je nadoknaditi puno toga.
Pokucao je. Odgovora nije bilo. Pokucao je ponovno, no vrata se otvarala nisu. Otišao je tužan i zabrinut. Sljedećeg je dana saznao da je djevojka u bolnici, u komi. Bila je bolesna već dugo vremena, ali borila se. No bolest je bila jača i obitelj je odlučila prepustiti je anđelima. Otišao ju je vidjeti. Držao ju je za ruku. Gladio po kosi. I plakao je zbog svoje predivne djevojke. Plakao je jer nikad više neće vidjeti njezin osmjeh. Ili je čuti kako zvonko izgovara njegovo ime. Plakao je. Ali bilo je kasno...
Lijepa je djevojka sahranjena, a zemlja i nebo plakali su za njom. U prekrasnom proljetnom pljusku priroda je pokazalo svoju naklonost i žaljenje. Bila je najljepša djevojka na svijetu. Jednom muškarcu bila je sve. I ostala sve.
Osvrnite se oko sebe, pogledajte sva ta obična lica oko vas. Dobro ih pogledajte i obratite pažnju jer možda se baš među tim licima krije duša vaše najljepše osobe...
|
13.12.2004., ponedjeljak
Lucijino svjetlo
U posljednjem smo mjesecu godine koji odiše posebnim tonom. Mjesec je to pun veselja, sreće, dobrih misli i veselih druženja. Za neke, u mjesecu smo razuzdanog shoppinga, jurnjave po dućanima, gužve u prometu, druženja s obitelji i slatkog iščekivanja otkucavanja posljednjih trenutaka Stare i ulasku u Novu godinu. Nekima je ovo mjesec duhovnih poruka i misli, odricanja, posta i iščekivanja slavlja rođenja malog djetešca. Za mene, ovo je mjesec svjetla. Jer ovog mjeseca, na današnji dan vlada moja omiljena svetica, Lucija ili Luca. Zašto ju toliko volim ni sama ne znam objasniti. Da li zbog predivnog imena, zbog svjetla koje simbolizira, svjetla koje predstavlja život, ili zbog pšenice koja se tradicionalno danas sadi, nije mi ni važno. Svake godine 13. prosinac, dan Svete Lucije ima za mene poseban štih.
Santa Lucia, thy light is glowing
Through darkest winter night,
comfort bestowing.
Dreams float on dreams tonight,
Comes then the morning light,
Santa Lucia, Santa Lucia. |
Stoga sam jutros sjela, popričala s mojom Lucom i uz njezinu pomoć s dobrim, veselim mislima punim ljubavi i vjere položila sjeme u zdjelicu. I svakog se jutra do Božića s nestrpljenjem ću se buditi i promatrati kako se male sjemenke bude, klijaju i prerastaju u predivne zelene, krhke travke. Novi život kojeg iz dana u dan možete promatrati i koji buja zahvaljujući vašem trudu, vjeri i ljubavi. Narodno vjerovanje, slatko praznovjerje prenošeno s koljena na koljeno, s generacije na generaciju sve do današnjih dana kaže da gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazuje bolju ili lošiju "žetvu" iduće godine. No više od tog "proročanstva" mene veseli promatrati proces, to čudo prirode koje se svakog dana odvija pred mojim očima, u maloj zdjelici smještenoj na prozoru hraneći se slabašnom toplinom zubatog zimskog sunca.
Luce je inače, kaže legenda, bila predivna djevojka, djevica iz Sirakuze, koja je proglašena zaštitnicom vida, tjelesno i duhovno slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Gotovo svih po redu izumrlih zanimanja, no onih iz kategorije duhovne sljepoće je toliko da se draga Luce ne mora bojati da će ostati bez onih koji njenu zaštitu trebaju. Možda to još ni ne znaju, ali trebaju je. A draga Lucija ih štiti, bez obzira znaju li oni to ili ne...
Kao i o mnogim drugim svecima, prate je mnoge legende. Jedna joj stavlja na usne ove lijepe riječi "Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga". Razjaren poganski mučitelj koji se zaljubio u nju zgrozio se na to i zaprijetio "Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoća i onda će te ostaviti tvoj Duh Sveti". A mudra je djevica odgovorila "Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom". Bog je sačuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice no krvnik ju je probo mačem. Prema drugoj legendi iz 6. stoljeća, sveta Lucija je mučenički umrla 304. godine kad je u Cataniji na grobu svete Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Prezrela je poganskog prosca i opirala se tjeranju u javnu kuću. Lomača i goruće ulje nisu joj naudili pa joj je krvnik probo grlo mačem. Treća pak legenda kaže da si je sama iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila još ljepšim očima.
Bez obzira na osobni izbor jedne od legendi, umjetnici svijeta svetu Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, a prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu te po uljanici i po očima koje drži na pladnju. Osobno ju prepoznajem po svjetlu koje pali u našim dušama u najmračnijem mjesecu godine...
|
10.12.2004., petak
Cvijet ljubavi
Osim gumenih bombona, narančaste boje i dupina postoji još nešto u čemu bi mogla satima uživati. I prije no što vam padnu podle primisli na pamet (iako bi bili apsolutno u pravu, no to je tema za neki drugi post ;))) otkrit ću vam da se radi o ružama. Volim sve vrste cvijeća, svaka je na neki način posebna, no ruže su mi posebno prirasle srcu. Raznih oblika, veličina, mirisa... ruže su nešto što će uvijek privući moju pažnju. Čak i umjetne, svilene, papirnate, keramičke, metalne...
Bliski mi ljudi poznaju moje "skrivene" strasti prema ružama pa tako moj životni prostor krase brojne varijacije na temu ruža, uključujući enciklopediju ruža od kojih sedamstotinjak strana. Krasna knjiga povećeg formata u kojoj se nalaze sve vrste i legende o ružama ovog svijeta.
U toj mudroj knjizi piše da je ruža cvijet izuzetne ljepote, oblika i mirisa, cvijet ljubavi. Crvene ruže
izražavaju ljubav, kažu „Ja te volim!“
Bijele ruže
predstavljaju nježni šapat - „Ti si božanstvena“ ili „Dostojan sam tebe“.
Crvene i bijele ruže zajedno
znače jedinstvo u ljubavi.
Ružičaste ruže
simboliziraju granicu i nježnost.
Svijetlo ružičaste ruže
pokazuju obožavanje.
Tamno ružičaste ruže
izražavaju zahvalnost.
Žute ruže
pokazuju zadovoljstvo i uživanje.
Narančaste ruže
pokazuju potrebu za ljubavlju.
Ruža bez trnja
znači ljubav na prvi pogled.
Jedan cvijet ruže
poručuje „Još te volim“.
: : Jezik ruža: : |
Neki tvrde da u rajskom vrtu prevladavaju upravo proplanci ruža. U Grčkoj mitologiji ruža je Afroditin cvijet i znak je života, ljubavi i ponovnog rođenja. Bahus je osvojio jednu nimfu trčeći za njom oko ružinog grma, jedan trn se zakačio za njenu haljinu, a šarmantini je Bahus u znak zahvalnosti okitio taj grm nježnim cvjetovima u boji nimfinih obraza. Afroditi, boginji ljubavi i plodnosti Grci su prinosili ružu, djevojke nosile vijence bijelih ruža prilikom ceremonijalnih svečanosti, a posipanje puta po kojem hoda mlada laticama ružinog cvijeta datira još iz tog vremena. Biblijska priča donosi Mariju Magdalenu koja je suzama zalila crvenu ružu koja je od njenih suza postala bijela. Prekrasna priča, zar ne? U rimskom carstvu vijenac od ruža se koristio za kićenje vojskovođa, za odlazak u rat. Ruže su simbol radosti, zadovoljstva i ljubavi, a u kršćanskoj simbolici znače ljubav, kao što je lotusov cvijet u istočnjačkom ili narcis u grčkom svijetu.
Osim uživanja u ljepoti tog čarobnog cvijeta, uživam i u pričama o ružama pa ću s vama podijeliti jednu koja kaže: "Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: "Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"
Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je!
Tako je i s mnogim ljudima. U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima su obdareni. Oni sami često ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši pa im netko drugi mora pomoći - pronaći je.
Pomozite ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika nebeske ljubavi koju možemo udijeliti svakome. Ako pomognemo nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje. I cvjetat će uvijek, iznova..."
|
08.12.2004., srijeda
Otvorena vrata
Svako u svom srcu ima različite sobe. Za veselje, ljubav, radost, uzvišenost, tugu, bol... Poznajem, jako dobro poznajem jednu posebnu sobu. That's not the beginning of the end
That's the return to yourself
The return to innocence
Love - Devotion
Feeling - Emotion
Love - Devotion
Feeling - Emotion
Don't be afraid to be weak
Don't be too proud to be strong
Just look into your heart my friend
That will be the return to yourself
The return to innocence
If you want, then start to laugh
If you must, then start to cry
Be yourself don't hide
Just believe in destiny
Don't care what people say
Just follow your own way
Don't give up and use the chance
To return to innocence
That's not the beginning of the end
That's the return to yourself
The return to innocence
Don't care what people say
Follow just your own way
Follow just your own way
Don't give up, don't give up
To return, to return to innocence.
If you want then laugh
If you must then cry
Be yourself don't hide
Just believe in destiny.
: : Enigma: Return To Innocence: : |
Soba se to s teškim, čeličnim vratima, izvana mračno narančastim i nedodirljivim koja se ne otvaraju tako jednostavno. Svatko od nas posjeduje takvu sobu. I kao što postoji veliki broj različitih vrata, tako i ta soba posjeduje vrata kakva njen vlasnik želi. Neka se otvaraju automatski, toplim pogledom ili osmjehom. Za neka vrata se treba potruditi, uložiti energiju kako bi se ona otvorila no njene šarke su dobro podmazane i nije potrebna prevelika energija da se otvore. Neka su, pak, opasana debelim lokotima i ne postoji način da se otvore ukoliko to sama soba ne želi.
Kod drugih ljudi možda to nije tako, no ta soba koju ja poznajem je čuvana najsigurnijim bravama koje si možete zamisliti. Godine iskustva stavljale su na ta vrata sve čvršće i čvršće šarke, sve jaču i jaču bravu, dok na koncu ta vrata nisu postala gotovo neotvorljiva. No, iz nebesima znanog razloga unatoč žestokom protivljenju sobe i slabašnom pokušaju čvrstog zaključavanja njenih vrata, jednoj su se osobi ta vrata širom otvorila, pokazujući joj svu širinu povjerenja, ljubavi, vjere i nade. Ne pitajte zašto jer jednostavnog odgovora nema. Neobjašnjivo je. Unutrašnjost sobe je nešto najljepše što si možete zamisliti. Prepuno svijetla, nevinosti, topline, ugode, sigurnosti, i sve to obojeno je vibrirajućim narančastih tonova. Soba je to, u različitim varijacijama, o kojoj svi sanjamo, u našim najdubljim snovima...
I baš zbog toga, ta se vrata su sumnjiva. Nešto tu ne štima. Sigurno postoji neka zamka iza tih širom otvorenih vrata. Vratima koja su se širom otvorila zahvaljujući želji sobe, a ne trudu osobe kojoj su otvorena. Obzirom da otvaranje vrata nije zahtijevalo nikakav trud, nikakvu akciju, nikakvu želju, iza njih se zasigurno skriva neki opaki demon koji mami žrtve lijepim, privlačnim prizorom, a kad se vrata zatvore osoba koja prođe kroz njih past će u najcrniji bezdan i nestati s lica zemlje zauvijek. Iako nije tako, ne postoji riječ, pokret, slika, miris koji bi osobu koja stoji pred tim vratima uvjerilo da nema demona, nema bezdana, da je ta soba stvarna i da su vrata te sobe otvorena samo za tu osobu. Nema garancije. Sve što ta osoba treba napraviti je zakoračiti u prostoriju i sama se uvjeriti, no strah je veći.
Strah da bi to moglo biti istinito i stvarno. I onda ta osoba krene provjeravati druga vrata, slabije ili jače zatvorena koja otvori s više ili manje napora, uđe u tu sobu, provede neko vrijeme u njoj, no neki neobjašnjivi impuls ju stalno vraća pred ona vrata obojena narančastim tonovima. I ma koliko taj impuls bio snažan, osoba se još uvijek ne usuđuje zakoračiti u tu otvorenu sobu. Jer to su jedina vrata koja su širom otvorena... i koja se nikad neće zatvoriti.
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
