|
|
30.09.2004., četvrtak
Gdje stanuju anđeli...
Spend all your time waiting for that second chance
For the break that will make it OK
There's always some reason to feel not good enough
And it's hard at the end of the day
I need some distraction or a beautiful release
Memories seep from my veins
Let me be empty and weightless and maybe
I'll find some peace tonight
In the arms of the Angel far away from here
From this dark, cold hotel room,
and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
You're in the arms of the Angel; may you find some comfort here
So tired of the straight line, and everywhere you turn
There's vultures and thieves at your back
The storm keeps on twisting, you keep on building the lies
That you make up for all that you lack
It don't make no difference, escaping one last time
It's easier to believe
In this sweet madness, oh this glorious sadness
That brings me to my knees
In the arms of the Angel far away from here
From this dark, cold hotel room,
and the endlessness that you fear
You are pulled from the wreckage of your silent reverie
In the arms of the Angel; may you find some comfort here
You're in the arms of the Angel; may you find some comfort here
: : Pjesma broj 6. sa soundtracka - Angels Sarah McLachlan : : |
Nakon produženog dana posvećenog gumenih bombonima, čiju sam kancerogenost i ludilo sa zadovoljstvom prihvatila u popriličnim količinama, i ludog druženja s vlastitim alter-egom, vrijeme je za... povratak. Ili novi nastavak. Ne znam da li je razlog u žutom, zelenom, narančastom i crvenom gumenom medeku i njihovoj "zaraznosti" ili u nečem drugom, no u mojim mislima ponovno stanuju anđeli. Možda je razlog njihovog povratka u moje misli i ponovno gledanje najdražeg mi filma, bajke nad bajkama, romantike nad romantikama, čisti "chick" film kojeg vole i poneki muškarci, Grada anđela. Najvjerojatniji je razlog za moje misli, pogubna kombinacija filma i gumenih bombona. Tko će ga znati...
I svaki put, kao da taj film gledam prvi put, njegova profinjena ideja prodire još dublje i uzdiže me još više, čineći moj život još više kompliciranim u svojoj jednostavnosti. Ili jednostavnijim u svojoj kompliciranosti.
Neke stvari su istina, bez obzira vjerovali mi u njih ili ne.
I tu zastajem, dugo buljeći u ova podebljana slova vrteći u glavi cijeli film ispočetka dopuštajući da mi najljepša skladba (vidi okvir) ikad napravljena preplavljuje misli. I u tom trenutku osjećam. Jednostavno osjećam. Prepustim se nekoj nevidljivoj sili da me obuzme, da me vodi, da mi pokaže pravi put. I ma koliko bol prepuštanja bila jaka, ma koliko se bunila i otimala, jača je od mene i ono što donosi val tog osjećaja jednostavno se ne može opisati riječima.
Možda je to predstavlja buđenje onog vala u meni ili erupcija vulkana ili bol rebra koje konačno zna da je pronašlo svog vlasnika. Jednostavno ne znam. Ono što znam je da osjećam. Anđele u mojim mislima, Anđele oko sebe, Anđele u svima nama. I znam da je svejedno vjerujem li ja ili ne. I znam da je svejedno mislim li ja ili ne. No znam da nije svejedno osjećam li ja ili ne. Neke su stvari jednostavno istina. I u tom osjećaju pronalazim svoju utjehu shvaćajući konačno gdje stanuju anđeli.
|
28.09.2004., utorak
Dan gumenih bombona
Halo Majitaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!! Čuješ ti mene? Mudijica ovdje! Dosta je bilo. D-O-S-T-A!
Urla moj najdraži alter ego već nekoliko dana, a ja ga uredno ignoriram. No, njen dječji prodorni glasić toliko je uporan, da ni vata u ušima više ne pomaže. I ne samo to, već se moja raščupanka postavila između mene i kompa, unijela mi se svojom mudrom glavom u lice, zaprijetila prstićem i prosiktala
Tojiko si se uozbijija u zadnje vjijeme da sam ja opet zabojavija kako se govori "j". I ne sviđa mi se to. Nimajo! Sad ću opet mojati pronaći neki jazjog za učenje tog sjova, a ne da mi se. Naporno je to. Jadije bi se igjaja u pijesku, skakaja po jokvama, jazbacivaja oko jegaće, čupaja ono majo pjave kose koja je ostaja na Bajbikinoj gjavi...
Zapjenila se moja Mudrica opako. Digla sam joj živac do maksimuma. A nju nije lako tako raspigati.
I taman kad sam misjija da je vjijeme da naučim ono djugo sjovo, kad sam pomisjija da je vjijeme da i ja majo odjastem jej si se ti opustija i počeja uživati - ti si se uvajila u teška jazmisjanja, anajize, jevizije, zakone...
Istinu zbori mudra glava dok joj maramicom brišem pjenu s usta. Okrenula sam se raščišćavanju nekih misli u svojoj glavi, zaboravljajući pri tome na nju, malo čupavo derište, pomalo razmaženo, ali preslatko u svojoj naivnosti i tvrdoglavosti. Zaboravila sam da i njoj treba pažnje, posvećenog vremena, truda i razumijevanja. Zaboravila sam da i njoj treba netko tko će ju razumjeti i igrati se s njom. Shvatila sam ja to već prvog trena kad mi je uputila opaki pogled i zabila prst u nosnicu, no moram ju pustiti da se malo ispuše, jer će inače jadna Barbie postati skroz ćelava.
Dosta mi je toga! Dosta, kažem ti!
Sad je već hodala u krug, rukice savila na leđima, glavu pognula prema podu, a nogom bijesno udara u igračke na podu.
Neću to više tjpiti! Ovog tjena da si se maknula od tog kjompjutora, knjiga i mudjijanja i idemo po gumene bombone. Pjenejvozna sam da bi dalje vikaja!
Stajala je tako Mudrica nasred sobe, opakog izgleda i još opakijeg jezika koji je bijesno lamatao okolo takve stvari da me sram prenijeti ih na ekran, da sam ju jednostavno morala shvatiti ozbiljno.
Ok, ne pjeni se toliko. Strefit će te nešto, a nemaš još ni... hmmm... koliko ono godina?
Morala sam i ja malo odglumiti patetiku. Pa ne mogu joj baš svaki put reći da je apsolutno u pravu. I ovako je razmažena do boli, još ako postane i presamouvjerena, tko će s njom izaći na kraj.
Šest! Imam šest godina. Ustvari, pet i tjifjtaja i ako me nekaj stjefi, ti ćeš biti kjiva za to. Samo ti i nitko djugi! Zjočesta si i uopće te više ne vojim!
Evo, idemo. Smiri se, u pravu si najdraža. Vrijeme je za igru i zabavu. Vrijeme je za smijeh i gluposti. Dosta je bilo revizija, zakona, analiza i mudrijanja.
Rekja sam ti da mi je dosta! Dosta! Dosta! Dosta! I ne vojim te! baš te nevojim! Nimajo!
Naravno da me nije čula što sam joj rekla. Ta kad se uvali u svoju priču, teško ju tko može zaustaviti.
Alooo Mudrice, zemlja zove! Rekla sam da si u pravu i hvala ti što si me po-ne-znam-koji-put podsjetila na neke stvari. Danas je vrijeme za legaće, Barbike i gumene bombone. Brdooooo gumenih bombona!
Pet i trifrtalja su opake godine. Pokušajte se sjetiti i sami koliko ste problema imali tada i koliko su oni bili veliki. I koliko vas je ljutilo kad nitko ne obraća pažnju na vas. Možete li se prisjetiti toga? Možete? E pa onda znate kako se Mudjica osjećala. No, srećom, na spomen brdaaa velikih bombona, svaki se pet-i-trifrtaljgodišnjag razvali od sreće, zaboravi svaku ljutnju i bijes, razvuče na lice veliki blaženi, blago teleći osmjeh i cijeli svijet ponovno izgleda bajno.
A kad strusimo brdo bombona, složimo dvorac od legaća i rasturimo Barbie do kraja uzet ćemo još jedno brdo bombona, posuditi si crtiće u videoteci i zabavljati se valjajući u piđamama po krevetu do kasno u noć. A možda pozovemo i Marka da nam se pridruži. Kako ti to zvuči?
Pjekjasno! Jednostavno pjekjasno!
Gumeni bomboni ponekad čine čuda. I ne samo za pet-i-trifrtaljogodišnjake, već i za nas, koji smo pomalo umorni od vlastitih misli i uloge odrasle osobe. Za mene je sreća znati da postoje i da me u svakom trenutku mogu vratiti u vrijeme djetinjska, "velikih" problema i istiske sreće i zadovoljstva. Stoga vam danas želim sretan Dan gumenih bombona i blentavi, sretni pogled u okicama :)))
|
27.09.2004., ponedjeljak
Ljubav nikada ne gubi
U jednom od donjih komentara koji su mi svaki na svoj način posebni jer predstavljaju vaše dijeljenje misli, dobila sam i sljedeću rečenicu "sviđa mi se kako voliš". Isprva sam mislila da je riječ o tipfeleru i da je trebalo pisati "kako to vodiš" no konačno se upalila lampica i shvatila sam što je autor želio reći. A paljenje te lampice izazvalo je pojavljivanje gomile upitnika iznad glave jer nisam baš razmišljala o tome "kako volim". Naravno, već i sami pretpostavljate, krenula sam razmišljati...
... Zakoračivši kroz vrata, prvo što sam ugledao bio je njezin osmijeh. Gotovo isti kao i onaj kojeg sam zapamtio još one noći. Ali u njezinim očima vidjela se borba, i gotovo neizdrživa bol koju je nosila u sebi. Unatoč svemu smijala se, držala ga je za ruku i stavljala mu je djedov zlatni prsten. U tom trenu vrijeme je krenulo normalno, i tišinu su razbili valovi zvukova. Čuo sam zvuk kazaljke na satu koji je odbrojavao još petnaest sekundi do dva sata poslije podne. Zvuk medicinskog aparata koji je u ujednačenom, ali sporom ritmu označavao otkucaje srca, i glas svečenika koji je govorio "...mužem i ženom".
U tom trenutku su im se usne spojile kao da im je prvi put.
Sat je odbrojavao još deset sekundi do dva sata iza podne. Ritam aparata bivao je još sporiji, a njezine ruke su ga čvrsto primile kao da ne želi nikad da ga pusti.
...Još pet sekundi. Pogledao ju je u oči i samo je pustio jednu suzu, ona se pokušala nasmiješiti, ali je osmijeh izblijedio. Njezin je zagrljaj popustio, i on je čvrsto primi na sebe. Sat je pokazivao točno dva sata iza podne. Aparat je sad visokim tonom probijao kroz hodnike, ali nitko nije žurio da tamo stigne. Htjeli su ih ostavit same u tom trenutku koji kao da je trajao vječno.
Kazaljka se polako zaustavila jednu sekundu iza dva sata.
Ona me sada držala za ruku i smiješkala se. Više nije bilo boli u njezinim očima, samo sreća. Pogledao sam ju bez riječi, i ona je znala da sada odlazimo. I znala je da će se oni sresti ponovo... tamo gdje se sunce budi. : : 'Till death do us part by Story of Angels : : |
Voljeti se može na različite načine i različitim intenzitetom. Čak i kad nešto ne volimo, volimo to na drugačiji način. Jer i mržnja je ljubav. Moja osnovna postavka je da volim život. U cjelosti. Od toga sve kreće i sve završava. I ma koliko to neshvatljivo nekom zvučalo ta ljubav u meni ne slabi kad su dani crni i tmurni, misli opterećene i teške, duša se grči od boli i kad bih najradije pobjegla od svega i sebe same. Volim ga i onda kad brige i problemi narastu toliko da mislim kako u meni više nema snage s njima se hrvati. Volim ga i onda kad snaga moje ljubavi preplaši osobu do koje mi je stalo toliko jako da pobjegne od mene. Volim ga i onda kad nisam dobro i kad se želim povući u osamu, daleko od svega što me opterećuje i kad baš sve ima u mom životu ima prizvuk horora, a ne bajke. I onda ta ljubav ponovo izroni na površinu. Kao Feniks iz pepela, moja se ljubav još jača rodi iz patnje i boli, tuge i sjete pa me ponovo zadivi svojom snagom.
Istinski voljeti možeš samo otvorenog srca i bez straha. To pogotovo vrijedi za ljubav prema jednoj, samo za tebe posebnoj osobi. Iskustvo svakog od nas nas uči da ljubav često donosi patnju i bol, odbacivanje i tugu. I zbog toga mjerimo ljubav, dajemo ju na kapaljku, postavljamo joj granice, bojimo se i štitimo sami sebe od povrjeđivanja. Na taj način, sami sebi otimamo ono najljepše u životu. No treba znati slušati ono što ljubav u vama govori. A ja sam naučila slušati. I ta ljubav mi govori da voljeti drugu osobu otvorena srca, preuzimati rizik i odgovornost, ne postavljati granice i prepustiti se tom osjećaju najteži i najljepši je čin kojeg jedan čovjek može napraviti. A nagrada za taj čin je neopisiva. Jer znati da znaš voljeti, istinski voljeti, najveće je zadovoljstvo i ispunjenje koje jedna osoba može dobiti. Sama spoznaja toga je dovoljna, nije bitno kako će reagirati ljudi koje voliš, hoće li ti ta ljubav biti uzvraćena, tko je dao više, a tko manje. Pokazati SEBI da znaš voljeti je najveći izazov kojeg možete staviti pred sebe. Jer to je sukus svega. Jedina Istina.
Naučivši gore spomenuto, volim bez razmišljanja. Jedini način koji znam i umijem, koji mi je dan, kao najveći poklon koji netko može dobiti. Ljubav je za mene nešto što se nalazi unutra, izvire iz svake pore tijela i nešto što nikad ne gubi. I ne bojim se pokazati tu ljubav, otvoriti svoje srce do kraja, predati svoje biće drugoj osobi otkrivajući prave vrijednosti ljubavi. Čak i ako se svima čini da si na strani gubitnika, ljubav u tebi poništava sve to jer ona nikada ne gubi. Čak i onda kad logika uključi svoje prste u burno more emocija, pokušavajući pokazati da ljubav koju daješ predstavlja bacanje bisera pred svinje, ona u meni pobjeđuje. Osjetim ju kao pobunu u sebi, kao neobjašnjivu bol koja nema nikakve zdravstvene razloge, kao uragan koji briše sve racionalne i logične misli, pokazujući da samo ljubav zna istinu. Samo ona zna ispravan put. I ljuta sam ponekad na sebe zbog toga. Bjesnim na samu sebe jer srce prevladava razum, jer radi budalu od mene, jer me ponekad čini sumanutom, jer me zbunjuje i izluđuje. No onda shvatim da ona radi budalu od mene u očima drugih i da mi to nije važno jer duboko unutra znam da je taj osjećaj dobar i ispravan. Zbunjuje me i izluđuje jer ju ne mogu sivim stanicama objasniti, jer se borim s njom i u trenutku prestanka hrvanja i borbe, ona u meni donosi smiraj i zadovoljstvo, briše loše stvari i misli te me ispunjava neizmjernim zadovoljstvom i srećom.
I zato što znam slušati svoje unutarnje biće i zato što znam da ljubav nikad ne gubi, prepustim joj se u potpunosti, dopuštam joj da me preuzme, da izvire iz mene i da me svojom ljepotom obuzme i vodi. Dopuštam joj da izađe na površinu, da svojim ogromnim valom preplavi onu osobu koja ju je u meni probudila. Jer ljubav budi ljubav. A ljubav nikad ne gubi...
:: Ma koliko to bolno i neizdržljivo ponekad bilo, i meni se sviđa način na koji volim :)))
|
24.09.2004., petak
Vjera protiv Sudbine
Daaameee i gooospooodooo... danas samo za vas, sukob dvaju giganata neizmjerne veličine, kategorije koja nije propisana pravilima jer za njih pravila ne postoje. U lijevom kutu, izazivačica s crvenim pojasom i neizmjernom količinom energije, neustrašiva i hrabra: Vjeeeraaa! (gromoglasan pljesak iz publike). U desnom kutu, svjetska prvakinja, nikad poražena i apsolutna šampionka, s plavim pojasom i neviđenom snagom, jedna i jedina: Suuudbiiinaaa! (ovacije gledališta uz zagušujući pljesak i lupanje nogama o pod).
Ovako bi se mogla opisati borba dviju neizmjernih snaga i veličina koje svakog dana, svakog trena i svake sekunde ratuju, bore se i hrvaju u našim malim bićima. Istovremeno, dok se s jedne strane događa borba, te dvije sile su najbolje prijateljice, nerazdvojne i nepostojeće jedna bez druge. Neki kažu da nam je Sudbina zapisana u zvijezdama s prvim udahom ovozemaljskog života, drugi pak tvrde kako ona ustvari ne postoji ili kako je promjenjiva svakim našim postupkom i mislima koji mijenjaju našu sudbinu. A ono što na nju najviše utječe jer njena najljuća protivnica i istovremeno najbolja prijateljica, Vjera.
Tako dugo dok se ne upoznamo sa svojom sjenom i svim dijelovima koji je čine, mi ne možemo postati niti biti cjelovita bića. Tako dugo dok ne spoznamo i ne prihvatimo sve dijelove sebe, mi ne možemo preuzeti odgovornost za sebe ni za svoje postupke niti uzeti svoj život u svoje ruke. Tako dugo ne možemo dostići svoj unutrašnji mir i sigurnost za kojom svi žudimo.
Vjeruj, i bit će ti dano |
Dokazala se Vjera nebrojeno puta i na nebrojeno puno načina. U bolesti je izvlačila ljude iz patnje, u teškim trenucima dala ljudima sliku bolje budućnosti, liječila je slomljena srca, vidala rane, stavljala osmjehe na tužna lica i bila uvijek prisutna. Kao i Sudbina. I kad je ponestalo Vjere, Sudbina je preuzela kormilo naših života i smireno nas vodila burnim, nepreglednim morima prostranstva života. A kao najbolje prijateljice, obje vrlo tvrdoglave i uporne, znale su se zajedno ugodno igrati, ali i posvađati. I onda je malo pobijedila jedna, malo druga. Kreirale su zajednički brojne živote, događaje tužne i sretne, te se na kraju svađe uvijek se mirile i, naravno, nanovo opet svađale. Zanimljiva je to borba dvaju divova koji na čas plešu skladni valcer, a onda potiho i pomalo podlo, udaraju jedno drugo ispod pojasa. Posljedice tih udaraca mi osjećamo kao vrludanje misli, preispitivanje životnih stavova, posrtanje kad se najmanje nadamo, preokretanje života naopačke i sklapanje ili razvrgavanje veza za koje se nikad nije mislilo da će biti sklopljene ili razvrgnute. I onda se opet njih dvije primire i pomire, a naš život zaplovi mirnijim vodama nakon oluje. Bar neko vrijeme...
I sad se moram nasmijati jer mi se učinilo da njih dvije negdje u ringu mog života ispijaju kavicu te iz čiste zabave tjeraju misli u moju glavu koje se projiciraju na zaslon vaših monitora. Zgodno, zar ne? Dakle, najdraže moje, obzirom da vam ja u neku ruku čak i svjesno dozvoljavam da mi život činite interesantnijim, imam jednu, malu, malecku zamolbu: svađajte se što manje, a što više igrajte. Budite nježne jedna prema drugoj kao prave nerazdvojne prijateljice, a ne rivalke koje će besmisleno dokazivati snagu. Jer, ustvari ste iste, identične. I ja vas podjednako volim, kao da ste jedno biće. Što i jeste, jer dio ste mene, a ja sam dio vas. Zato s vaših ruku skidam rukavice, proglašavam Život pobjednikom. Jer tiha Vjera u Sudbinu je upravo to što mi daje novu iskru Života kad oluje pokušaju preuzeti kormilo...
|
22.09.2004., srijeda
Mali zeleni znak
Živjela jednom ptica u krletki bez vrata i imala sve što joj je potrebno za život. I iako krletka nije imala vrata, ptica nije pobjegla. Živjela je ptica u toj krletki, no ne kao i ptica na slobodi.
To je život bez života.
Ljudi moraju zaradili ili zaslužiti ono što im je neophodno za život. I bez obzira radilo se o materijalnim ili duhovnim dobrima ta jednostavna filozofija je ujedno i istinita. No ideja vezana uz istinsku slobodu s kojom se osobno najviše slažem je ona o oslobađanju samog sebe. Voljela bi doživjeti da svaka osoba sama sebe oslobodi "tamnice" u kojoj živi i s kojoj su bolesno povezani. Čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga prema duhu koji je pokazao.
: : Slovo o čovjeku : : |
No, umjesto da pokušaju uništiti bolesno i loše u sebi, ljudi se često zavaravaju lijekovima, raznim opijatima, igrama bez granica, pogotovo drugim dušama ili se pak jednostavno zatvaraju u svoj svijet mašte te žive svoj život u snovima. Možda je to isto tako dobar način života, no ipak me previše podsjeća na krletku bez vrata. U svakom slučaju, na taj način doživljavaju barem kratkotrajni odmor od svakodnevnih briga, problema, boli i tuge.
U nedostatku vjere u samog sebe, mnogi ljudi svjesno ili nesvjesno odluče da im je draže živjeti tuđi život nego vlastiti pa kao posljedicu imate da roditelji pokušavaju svoje ambicije proživjet kroz vlastitu djecu, bračni partner u nedostatku vlastitog života, živi život svojeg partnera, a često i preuzme neku od sporednih uloga drugog bračnog para. Susjed u nedostatku mašte, zadovoljstva i užitka živi život svojih susjeda. Tu je i televizija koja je odigrala važnu ulogu. Radije ćemo se uživjeti u slikovit i napet život jedne Carrey ili Esmeralde nego živjet život jedne "obične" Ive, Ane... I dok tako vegetiramo ispred malih ekrana zarobljeni u čudesan umjetni svijet, brojne ljepote svakodnevnog života prolaze kraj nas. Pa čak i druženja s prijateljima koja nebrojeno puta završavaju oblijevanjem u nekom kafiću ili odlaskom u kino ustvari su prijateljstva bez pravog smisla.
Jednom je netko rekao kako je čovjek alatka svih alata. No, nemojte dopustiti da se to i vama dogodi. Nemojte postati alati. U vama se krije nevjerojatno bogatstvo i svatko od vas nosi u sebi nešto posebno. Ciljajte ne na viši standard življenja već na bolju kvalitetu i karakter vlastitog bića. Materijalno bogatstvo možete izgubiti, no ono što imate unutra ostaje u vama zauvijek. Živite život punim plućima, gledajući u budućnost ne u prošlost. Ne zauzimajte svoje mjesto u reklami ili seriji već u vlastitom život. Živite strasno i strasno uživajte u životu, a nemojte samo održavati svoje tijelo živima. Ne žalite za prošlošću već je prigrlite kao sjajno iskustvo za budućnost. Greške koje ste radili činili ste s dobrim razlogom, iako vam on možda još nije jasan. Svako zlo za jedno dobro. I svako dobro za jedno zlo. Živite svoj život aktivno, vjerujući u vlastite snage i maštovitost. Tramvaji su sjajno prijevozno sredstvo, no tako su predvidljivi i svugdje isti. Umjesto sivog, monotonog i nepamtljivog traga koji se gubi u gomili ostavite mali zeleni znak kako u svom, tako i u tuđim životima.
To je, za mene, življenje.
|
20.09.2004., ponedjeljak
Revizija života
Povremeno dođe svakome vrijeme da napravi reviziju života. Treba navući na ruke bijele rukavice starih fiskala, očistiti naočale, zatvoriti se u sobu prepunu zapisa i krenuti s raščišćavanjem nagomilanih papira. Posao uopće nije lagan, dapače, toliko zna biti težak i opterećujući da pri prvoj pomisli na njega odustajemo.
Ponekad su zapisi prepuni prašine označavajući tako dugi vremenski period čekanja na vašu pažnju i pronalazak rješenja. Zbog te iste prašine koja ulazi u vaše nosnice, draži sluznicu i izaziva kihanje i alergiju, često je daleko jednostavnije ništa ne dirati, ostaviti stvari da stoje takve kakve jesu i prašinu prepustiti nekome drugom. No, nažalost, taj netko drugi može površinski obrisati prašinu, posložiti zapise na neke njemu logične hrpe, no ne može se vašom prašinom i papirima pozabaviti kao i vi. I ma koliko ta osoba obavila sjajan posao, često i dalje ostaju tragovi koje osjećate, prašina vas i dalje češka po unutrašnjosti nosa, a vi ju pokušavate ignorirati praveći se da ne postoji. Uvijek postoji sutra kao dan koji će označiti početak revizije. A sutra možda nikada ne dođe...
Ovog vikenda sam nakon fizičkog pražnjenja ormara, odbacivanja stvari sakupljenih "hrčak sindromom", brisanja prašine po nakupljenim knjigama i dovođenje životnog prostora u "sve blista" stanje, shvatila da je došao period u kojem istu stvar trebam napraviti i sa stvarima koje su se nakupile u glavi, a čija prašina već duže vrijeme opako pritišće misli. I stoga mentalno zavežem krpu oko glave, ulovim metlu u ruke i krenuh na opako pročišćavanje sivih stanica. Ima tu prilično smeća koje ne zaslužuje niti letimičan pogled kako bi provjerila da li ipak postoji nešto što vrijedi ostaviti. Hrčak u meni se bori, skuplja odbačene stvari, kopa po vreći za smeće, nateže se sa mnom oko svake mrvice, no iz ove revizije neće proći kao pobjednik. Jer revizor stupa na scenu...
Kad otvorim sve registre beskrajne tužaljke, još sam žalosniji. Crne misli još više pritišću moju glavu. Moram živjeti DANAS. Prošlost moram "zatvoriti". Od nje se ništa ne može izmijeniti. Trebam samo ostaviti otvoren prozorčić lijepih sjećanja, a ne zabrinut čekati jutro.
Što imam DANAS u rukama? Zdravlje. Sunce na nebu. Jelo i piće. Dijete koje mi se smiješi. Cvijet kod kuće
Možda tražim sreću predaleko. A s njom je kao s naočalama. Ne vidim ih, a sjede mi na nosu. Tako blizu!
: : Phil Bosmans: Tako blizu! : : |
Vrijeme je za rješavanje starih tereta, a one koje ne mogu samostalno kompletno odbaciti gospodin Revizor lijepo arhivira u podeblju fasciklu, zapiše na naslovnoj strani ime predmeta, ukrasi crvenom trakom koja je poprilično stisnuta kako ništa ne bi iscurilo van i umetne u ladicu imena "zaborav". Prošlost pripada prošlosti. Revizor u meni opak je tip, s tablicom ispred sebe u koju stalno upisuje pluseve i minuse, zbraja, oduzima, dijeli, analizira i donosi konačnu presudu. A brdo papira ispred njega lagano se topi i nestaje u ladicama. Smeće. Zaborav. Tuga. Očaj. Sjeta. Ljubav. Sreća. Veselje. Posao. Prijateljstvo. Vjera. Nada. Budućnost. Neke od navedenih ladica, revizor je odlučio zapečatiti velikim debelim pečatom i osigurati dodatnim lokotima kako bi spriječio njihovo otvaranje. Neke je odlučio ostaviti odškrinute, da papiri u njima lakše dišu i svojim mirisom podsjete na neke lijepe uspomene, a neke je postavio na uvijek dostupna mjesta kako bi, po potrebi, papiri bili pri ruci.
Gospodin Revizor je svoj posao obavio sjajno. Sve ladice uredno su posložene, prašina obrisana, smeće odbačeno i prostor raščišćen za nove papire. Život je izgubio nepotrebnu težinu, teret s kojim se bezrazložno hrvao i koji je kao zatvoreničku kuglu oko noge vukao za sobom. Skidanjem prašine i uvođenjem reda, iz nabacane hrpe izvirila su krila. Lagana, bijela, gotovo prozirna krila kojima će život nježno i s veseljem uletjeti u novi dan.
|
18.09.2004., subota
Albinonijeve suze
Plačem sve manje. Gotovo nikad. Nekad, kad bi se nakupilo prilično toga, kad bi me vilica zaboljela od stiskanja, a duša se previrala od boli, imala sam prokušani sistem. Kada bi došao trenutak tuge, bola, sjete, trenutak kada bih jednostavno poželjela plakati... sjela bi na pod, natočila čašu vina, stavila slušalice na uši i odfrljila CD do maksimuma te pustila Albinonijev Adagio. Nakon nekoliko trenutaka bi se suze same krenule slijevati niz lice. Nakon što bi završila, po meni, najdivnija stvar ikad skladana, moja duša bi se osjećala pročišćeno i bila sam spremna na primanje novih udaraca. Sada sve teže i teže funkcionira taj ispušni sistem. Probala sam mijenjati pjesme, atmosferu, sve i svašta, no nisam bila uspješna. Znači li to da jednostavno više ne znam plakati? Ne znam ni sama gdje se krije istina.
Plakanje je zanimljiva pojava. Ženama normalno, (nažalost nekima od njih čak služe kao odlično sredstvo manipulacije) no za muškarce, plakanje je znak slabosti. Krhkosti. Nježnosti. Svega onog što muškarac nije. Navodno. Koliko puta ste u raznim varijacijama čuli "lako vama ženama, pustite suzu i sve je lakše, a mi muškarci ne smijemo plakati"? Glupost odgoja, ako mene pitate. Naši dragi muškarci ne plaču (ili bar ne javno) i smatraju to svojom snagom. Osobno, smatram tu nemogućnost plakanja, slabošću, a ne snagom. I nebo ponekad plače, pa nije slabo. Zašto bi muškarci trebali biti jači od neba? Plakanje je vanjski efekt kao i kod svih drugih dobrih i loših emocija koje kolaju vašim bićem. Razvlačenje usana u osmijeh kad ste sretni, sjaj u očima kad ste zaljubljeni, topli pogled kad volite, tuga koja izvire iz tijela kad ste nesretni, bolna grimasa lica kad se ne osjećate najbolje, para na ušima kad ste bijesni i naravno, plakanje. Plakanje je normalna, ljudska i topla reakcija kad ste tužni, kad vas boli, kad ste nemoćni, kad ste bijesni, kad vas napusti draga osoba, kad vam je teško, kad ste sretni i kad ne znate kud bi sami sa sobom. Tih nekoliko kapi koje će se skotrljati iz kutova vaših očiju i donijeti vašoj duši olakšanje, predstavljati će za ostatak svijeta činjenicu da ste samo čovjek. Od krvi i mesa, duše i emocija.
Heaven knows we need never be ashamed of our tears, for they are rain upon the blinding dust of Earth, overlaying our hard hearts.
: : Charles Dickens
Great Expectations( 1860) : : |
Bit će i među vama onih koji će te slane kapi vode protumačiti kao slabost karaktera, ali iskreno radije bi imala "slab karakter" no glumila nešto što ni u jednoj esenciji svog bića nisam. Neki to nazivaju divljim temperamentom, drugi pak neispravnim odgojem no iskreno, briga me. Smijem se kad sam sretna, plešem kad se dobro osjećam, plačem kad mi je teško, raspravljam glasno i gestikulativno kad smatram da se raspravljati treba... jednostavno sam čovjek sa svim emocijama koje ne želim potiskivati u sebi. A to nije najgora stvar na svijetu, zar ne?
I sada slušam Adagio i razmišljam koliko se emocija izmjenjuje u meni dok to slušam. Duša mi se na trenutak skvrči, pa onda poleti visoko pod oblake te uz zadnje završne akorde spušta lagano lelujajući na zemlju. Ali bez suza. Bez pročišćavanja. Ili možda ipak... slankasta kapljica muti mi vid. I dođe mi da vrisnem, da iz sebe izbacim svu bol koja se u meni nakupila. Ali samo nastavim, sa smiješkom na licu, sjediti i uživati u prekrasnoj isprepletenosti nota u kozmičkoj melodiju mira i opuštanja začinjenu slankastim kapima koje se kotrljaju niz moje lice...
|
15.09.2004., srijeda
Velike smeđe oči
Gledajući jutros u smeđe oči svog čupavog četveronožnog ljubimca, kao i nebrojeno puta u životu, zapitala sam se odakle u takvom malom, maleckom stvorenju toliko ljubavi, povjerenja i odanosti. Isti taj pogled ponekad vidim i kod ljudi. No, ipak sam današnju glavnu ulogu odlučila prepustiti jednoj životinji. Ili možda nisam? :))
Priznaj
Ja nisam bio bog zna što
Prema tebi ni pravedan ni blag.
Priznaj
Koliko truda uzalud
Da u meni prepoznaš
svoje ljubavi bar trag.
Dal' bih te rastužio kad rekao bih da
Nije te zaslužio čovjek kao ja
Dal' bih te rastužio kad rekao bih da
Tebe nisam bio vrijedan, nisam ja.
Bože
Noć mi nosi kajanje
A ja sam preslab da ponesem taj križ
Za nas oboje
Za nas
Za tebe i mene.
: : Gibonni:
Tebe nisam bio vrijedan : :
|
Današnja glavna uloga ove priče prepuštena je velikom, dobroćudnom dlakavom psu koji svima tjera strah u kosti ni sam ne znajući zašto. No pas bez gospodara ne bi bio i neki lik, zar ne?
Stoga istovremeno glavnu ulogu odigrava i njegov Gospodar. Priča kao i svaka druga bajka započinje bajkovito: gospodar nabavi psa, zabavlja se s njim kao dijete koje je dobilo novu igračku i onda počinje onaj za mene zanimljiviji dio. Gospodar se zamorio svoje nove igračke i svom ljubimcu pokazuje sporedno mjesto koje on zauzima u životu svog Gospodara. Ipak je on samo životinja, zar ne? Pas tužno zauzima to mjesto, u tišini i mraku, čekajući i dalje kao svaki vjeran prijatelj gospodarov pogled koji će natjerati njegovo malo srce da brze zakuca i dušu da zatreperi.
Pas je uvijek bio povučen, pun razumijevanja, smiren i staložen, pun ljubavi i spreman za igru, zabavu Gospodara. Bio je spreman pružati mu ljubav i privrženost onoliko koliko ju Gospodar treba (i više od toga), biti vjeran pratilac u svakodnevnim nedaćama. No, pas se izgubio u okrutnom sivom svijetu, ne znajući više vlastiti identitet niti smisao njegova postojanja, izgubljen u moru svakodnevnog preživljavanja i borbe, bez pravog oslonca. Pas osjeća kod svog gospodara strah i divljenje istovremeno iz načina na koji se on ophodi s njim. Kao da ga dva sjajna smeđa pseća oka tjeraju da razmisli o sebi i svojim postupcima, Gospodar mu malo priđe i dugotrajno zuri u psa, pa se od prodornosti tog toplog psećeg pogleda povuče ne dajući mu nikakvu hranu (ni duhovnu ni tjelesnu). I tako stalno u krug. A pas stoji i čeka. Prolaze drugi potencijalni gospodari, nude mu bolji život, slikaju prekrasne slike, pružaju mu sve što si je ikad mogao poželjeti u životu...
No, psu je dovoljno samo da zatvori svoje tužne velike smeđe oči i da mu slike koje slikaju 'novi' gospodari izblijede i ostaje ponovno siva slika sa sadašnjim Gospodarom u centru. I ništa mu nije draže, ljepše ili važnije u životu do te slike. I upravo zbog toga, pas nakon dugotrajnog razmišljanja, znajući i shvaćajući pritom Gospodareve planove i želje, odluči se povući još dublje u mrak i lagano nestane. Gospodaru nakon nekog vremena počinje nešto nedostajati u životu, prisjeća se osjećaja kao i 'onog' tko mu je te osjećaje pružao i isprva tiho zaziva psića, a potom, nakon što nema nikakve reakcije sve glasnije i glasnije. Da li je svjestan što je izgubio? Hoće li ikada shvatiti? Hoće li ga vratiti? Hoće li shvatiti da je on jedini koji ga može vratiti? Koji mora napraviti prvi korak?
Gospodaru uvijek ostaje pregršt slika koje će moći prizvati kad mu bude teško u životu, vjerojatno će i zazivati psića, tražiti ga da mu se vrati, a ostaje veliko pitanje da li će se psić opet vratiti. Ili će Gospodar jednostavno nabaviti novog "ljubimca" koji će mu pružati sve ili približno barem sve kao i njegov prethodnik. I onda samo ponekad, u najrjeđim trenutcima, kada se zaista zagleda u duboke, okrugle smeđe velike oči, pronađe duh i ljepotu odbačenog prethodnika. I u tom samotnom trenutku, dok tiho šapće drugo ime, suza sjećanja lagano klizne niz obraz, a pred čvrsto stisnutim očima krenu slike prekrasne, tople i ponekad ne tako daleke prošlosti....
|
14.09.2004., utorak
Danas bi...
Naučila si me...
...Kada sam zaljubljena, to se vidi.
...Kada mi samo jedna osoba kaže "uljepšala si mi dan", onda je moj dan nešto sasvim drugo.
...Da je najmirniji osjećaj na svijetu, kada ti dijete zaspi u naručju.
...Da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
...Da nikada ne smiješ reći ne poklonu od djeteta.
...Da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
...Da ti je, bez obzira na ozbiljnosti života, uvijek trebaš prijatelj s kojim se možeš glupirati.
...Da je ponekad sve što netko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje.
...Da su najjednostavnije šetnje s tobom dok sam bila dijete, učinile za mene čudo kada sam odrasla.
...Da je život kao rola toaletnog papira što je bliže kraju brže ide.
...Da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo
...Da se novcem ne mogu kupiti čast i stalež.
...Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
...Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi biti cijenjen i voljen.
...Bog nije sve učinio u je dnom danu. Zašto ja mislim da mogu?
...Da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mijenjam.
...Kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
...Ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
...Najlakši način da kao osoba rastem, da se okružim ljudima koji su pametniji od mene.
...Da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
...Da nitko nije perfektan, dok se ne zaljubiš u njega.
...Da je život tvrd i zahtijevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji.
...Da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
...Kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
...Da treba razdavati riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti.
...Da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
...Da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
...Da si, jednom kad ti novorođeno unuče uhvati mali prst svojom šačicom, zarobljen doživotno.
...Da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
...Da je dobro davati savjet samo u slučaju: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
...Što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Sve to si me Ti naučila i neizmjerno ti hvala što si od mene napravila posebnu osobu.
: : Prerađena verzija Andy Rooneyjevog "Naučio sam" : : |
Danas bi se probudila nasmijana znajući da me na stolu čeka već skuhana kava i tvoj topli pogled. Danas bi ptice drugačije crvkutale, sunce imalo posebnu boju, a mirisi dobili posebnu aromu. Danas bi se zajednički smijale spremajući kolače i očekujući goste. Danas bi ti dala poklon, kojeg sam cijele godine pripremala, razmišljajući kako da nagradim tvoju predivnu dušu, kako da ti pokažem zahvalnost za život koji si mi dala. Danas bi bio poseban dan, samo za nas dvije, a naše veselje i radost zarazilo bi sve koji nas dotaknu. Danas bi slavile život i širile oko sebe dugu raskošnih boja zadovoljstva i veselja uživanja u jednom jedinom osmijehu...
Dugo je vremena prošlo od kad smo posljednji put proživjele takav dan. No on još uvijek živi u meni. Godinama sam ovaj dan dočekala s tugom i sjećanjima koja polagano izbljeđuju. A ne želim da izblijede. Godinama je ovaj dan u mojim očinama nosio sjenu, udaljavanje od ljudi kojima ne mogu objasniti prazninu u sebi. A želim objašnjavati. Godinama bi gledala u tmurno nebo, nadajući se toplim zrakama sunca. A sunce se nije pojavljivalo. Godinama sam se prisjećala svega što si me naučila, koliko slobode si mi dala, koliko ljubavi si uložila te koliko se nadam da si zadovoljna svojim ulaganjem. Jer ja sam tvoja zemaljska projekcija, trag koji si ostavila nakon svog odlaska da podsjetim okolinu na tvoju prekrasnu dušu koja je jednom boravila među nama. Hvala ti što si dio te duše ostavila u meni.
I danas sam se stoga probudila nasmijana, skuhala kavu, sjela za stol i pogledala u nebo toplim pogledom. Danas su ptice posebno cvrkutale, sunce ponovno ima posebnu boju, a mirisi nose tvoj znak u sebi. Danas slavim život. Slavim život koji si mi dala, slavim put kojim si me usmjerila, slavim slobodu koju si mi dala da se razvijam sama, slavim sjeme koje si posadila u meni. Danas sam sretna, ne tugujem više jer znam da ti negdje na nebu anđeli spremaju kolače, kuhaju kavu i donose kantu boje kojom ćeš na nebu oslikati dugu sreće. Za mene.
|
13.09.2004., ponedjeljak
Nalik bravi i ključu
Jedna od omiljenih blogerskih tema su ljubav, veze, emotivni odnosi, nekad tužni, nekad veseli no još uvijek nije otkrivena tajna dobre veze, pravog partnera, skladnog odnosa. O ljubavi je napisano tisuće knjiga, razgovarano od početka svijeta, ali ljubav će biti sasvim drugačija za svakog od nas. U ljubavi nije riječ o principima, već o djelima. A ljubav na djelu može samo stvarati sreću. Ljubav ne trebate opravdavati, ne trebate ju objašnjavati: jednostavno, potrebno ju je samo provoditi.
I kako onda znati koja je prava osoba za vas? Vaš Mister ili Miss Right? I što to uopće znači? "Pravi muškarac" ili "prava žena"? Često slušam priče o tome kako si netko baš lijepo fizički paše, kako su to dvoje skladan par i onda se uskoro ustanovi da kod kuće, u svoja četiri zida imaju pravi mali pakao. Dvije totalno inkompatibilne osobe odlučile su saviti gnijezdo da bi ga ubrzo zajedničkim snagama raščerupale na sve strane. No, bitno je da lijepo izgledaju zajedno. Bitno je da ih okolina prihvaća, a nije bitno to što njih dvoje misle, osjećaju, žele, snivaju. Ionako nitko drugi ne prolazi taj pakao nego samo njih dvoje. Suprotnosti se privlače, no na duge staze vrijedi i dodatak "ali i odbijaju". "Malo" sam sarkastična, no oprostit ćete mi. Toliko je nesretnih brakova i veza oko mene da se teško othrvati sarkazmu.
Ljubav je ono što vas usrećuje, pa ako postanete sluškinja ljubavi, a vaš partner sluga ljubavi, možete si samo zamisliti sve mogućnosti. Doći će dan kad ćete uz svojeg partnera moći živjeti bez ikakve krivnje i grižnje savjesti, bez imalo bijesa i tuge. Dan kada ćete se opet otvoriti zajedništvu, služenju i davanju ljubavi - i to će biti prekrasan dan.
Kada jednom odlučite biti par, trebate služiti onoga koga volite, kojeg ste odabrali. Vaš je zadatak pružati ljubav svom ljubavniku, služiti jedno drugome. U svakom poljupcu, u svakom dodiru oboje ćete osjećati da postojite samo zato da ugodite onom kojeg volite, ne očekujući ništa zauzvrat. Nije tu riječ samo o seksu, nego o zajedništvu. I seks postaje prekrasan, ali potpuno različit. Seks postaje zajedništvo; postaje potpuna predaja, ples, umjetnost, vrhunski izražaj unutrašnje ljepote... Više ne vodite rat za prevlast, nego služite jedno drugom. Ali to možete učiniti onda kad je ljubav koju osjećate prema samoj sebi vrlo snažna.
: : Don Miguel Ruiz: Majstorstvo u ljubavi : : |
Jedna od boljih definicija, ako takva uopće može postojati, je da je prava osoba za vas ona koja želi ići u istom smjeru u kojem idete i vi, netko tko se slaže s vašim stajalištima i vašim vrijednostima - emocionalno, fizički, novčano i duhovno. Sve to vrijedi i s vaše strane prema toj osobi. Netko tko ima slične snove vašima i tko vas prihvaća upravo onakve kakvi vi jeste. Bez promjena, bez uvjeta, bez borbe za nadmoć. Bez dresure. Ljubav je dvosmjerna igra dvaju igrača iste ekipe. Veza je nešto što se konstantno razvija na temelju ljubavi, poštovanja, tolerancije i kompromisa. Dvoje ljudi koji snivaju sličan san. Ne isti, jer takvo što ne postoji. Svatko od nas sniva svoj san i po tome smo jedinstveni i posebni. Znate kakvu osobu želite. Koje osobine i snove bi voljeli imati u toj osobi. Fizički izgled najmanje je bitan u toj priči. On igra određenu ulogu, ali da li je nečija kosa crna ili plava, zaista ne bi trebalo imati utjecaja na vašu odluku da s tom osobom podijelite život. Želite osobu zbog koje će vaša duša pjevati, koja je usklađena s vama, koja vas voli baš takve kakvi jeste. O kojoj ćete pričati svima, izluđujući ih sitnim detaljima koji vas kod te osobe vesele i pri samoj pomisli na tu osobu usne vam se razvuku u osmjeh. Uopće nije bitno da li ste u tu osobu zaljubljeni, jer zaljubljenost je prolazna, leptirići se zamore, a njihovu ulogu preuzima nešto daleko vrjednije i bolje. Ponekad čak i preskočite fazu leptirića i uletite u ono dobro, ni sami ne shvaćajući što ste dobili. Ljubav preuzima stvar u svoje ruke i samo na vama je da ju prigrlite ili odbacite. Bez straha ju obgrlite jer ljubav je, kažu, najnesebičniji osjećaj kojeg čovjek može imati.
Svakog se može voljeti. Zagrebete li duboko ispod površine, svatko u nama nosi nešto neprocjenjivo i posebno. Samo je pitanje koliko ćete duboko zagrebati. No, da bi ste svaki dan mogli provesti s nekom osobom, potrebno je da ta osoba bude usklađena s vama. I vi s njom. Ne da budete potpuno nalik jedno drugom već da budete nalik bravi i ključu. Posebnoj bravi i ključu. Posebnoj kao što ste vi. Posebnoj kao što je ta osoba. Spoju koji odgovara savršeno u svojoj nesavršenosti.
|
10.09.2004., petak
Zakon sjemena
Pogledajte stablo jabuke. Na svakom se stablu nalazi barem petstotinjak plodova, a svaka jabuka u sebi ima deset sjemenki. Bio jednom car. Ostario je i znao je da je došlo vrijeme razmišljanja o svom nasljedniku. Umjesto da izabere nekog od svojih podređenih ili nekog od svoje djece, odlučio je napraviti nešto sasvim drugačije. Jedan dan pozvao je sve mlade ljude iz carevine.
- Došlo je vrijeme da se povučem i izaberem novog cara. Odlučio sam izabrati jednog od vas.
Mladići su bili iznenađeni, ali car je nastavio:
- Danas ću svakom od vas dati po jednu sjemenku. To je vrlo posebna sjemenka. Želim da je odnesete kući, posijete je u zemlju i zalijevate. Vratit ćete se ponovo ovamo kroz jednu godinu kako bih vidio što ste napravili od toga. Procijenit ću što ste mi donijeli i tada ću odlučiti tko će biti novi car.
Među mladićima je bio i dječak po imenu Ling. I on je toga dana kao i ostali dobio svoju sjemenku. Vratio se kući i uzbuđeno ispričao svojoj majci cijelu priču. Ona mu je pomogla da izabere lončić, pripremi zemlju, posije sjemenku i zalije je. Trebao je zalijevati svakog dana i pratiti je li počela rasti. Kroz otprilike tri tjedna neki mladići su počeli pričati o svojim biljkama koje su počele rasti. Ling je redovito zalijevao i pratio pokazuje li njegova sjemenka znakove klijanja. Tri tjedna, četiri tjedna, pet tjedana… Ništa.
Sad su već svi pričali o rastu njihovih biljčica ali Ling je još nije imao. Počeo se osjećati gubitnikom. Prošlo je šest mjeseci i u njegovom lončiću još nije bilo ničega. Jednostavno je znao da je svoju sjemenku vjerojatno ubio. Svi su već imali drvca i odrasle biljke, on nije imao ništa. Stoga nije svojim prijateljima govorio ništa, samo je čekao da njegova biljka proklija. Konačno je prošla godina i svi mladići iz carevine donijeli su svoje biljke do cara. Ling je rekao majci da neće caru nositi prazan lončić. Ona ga je ipak ohrabrila da ode, uzme svoj prazni lončić, i da iskreno prizna što mu se dogodilo. Ling je osjećao komešanje u želucu, ali znao je da je njegova majka u pravu. Otišao je s praznim lončićem u palaču. Kad je stigao, bio je oduševljen različitim biljkama koje su uzgojili ostali mladići. Bile su prekrasne, svih veličina, boja i oblika. Ling je stavio svoj prazni lončić na pod i mnogi su mu se mladići podsmjehivali. Neki su ga čak i sažalijevali i govorili: - Hej, dobar pokušaj!
Kad je car stigao, prošetao je dvoranom i pozdravljao mlade ljude. Ling se samo pokušavao sakriti u pozadini.
- Kakve prekrasne biljke! Kakvo prelijepo drveće i cvijeće ste uzgojili. – rekao je car. –Danas će jedan od vas biti proglašen za novog cara!
Iznenada, car opazi Linga u pozadini dvorane s njegovim praznim lončićem i naredi stražarima da ga dovedu naprijed. Ling je bio prestravljen: - Car zna da sam ja promašaj. Možda će me dati ubiti!
Nakon što je bio doveden naprijed car ga upita za ime.
- Ime mi je Ling. - odgovori on
Svi ostali su se grohotom smijali i pogrdno ga nazivali. Car je zatražio da se stišaju i objavio:
- Pozdravite novog cara! Njegovo ime je Ling!
Ling nije mogao vjerovati. Pa on čak i nema svoju biljku. Kako može postati car?
I tada car reče:
- Prije godinu dana, svakom od vas sam dao sjemenku. Rekao sam da je posijete zalijevate i donesete mi je natrag kroz godinu dana. Ali dao sam vam prokuhane sjemenke koje ne mogu niknuti. Svi vi, osim Linga, donijeli ste mi drveće i cvijeće. Kad ste vidjeli da sjemenka neće niknuti, zamijenili ste je drugom sjemenkom. Ling je bio jedini dovoljno hrabar i iskren da mi donese prazan lončić s mojom sjemenkom u njemu. Stoga će on biti novi car! : : Iz Halovog posta : : |
Pomnožite li to, shvatit ćete da se na jednom jedinom drvu jabuke nalazi zaista puno sjemenki. U vašoj će glavi uslijediti i pitanje, čemu toliko sjemenki kad nam treba samo nekoliko novih drveća koje će davati plodove. To je način kojim nam priroda ponovno šalje poruku. Pokušava nas naučiti da svako sjeme ne naraste, ne pronađe plodno tlo koje će mu dati život. Jednako kao i u životu, brojne sjemenke nikad ne narastu. Ne dobivaju dovoljno pažnje, ljubavi, nježnosti, sredstava za život kojima bi oživjele. No, uložite li energiju u još jedan pokušaj, možda upravo taj "zadnji" pokušaj može unijeti život u sjeme.
Koliko ste u životu posijali sjemenki? Otišli ste na desetine razgovora kako bi dobili posao o kojem sanjate, obišli desetke stanova kako bi izabrali pravi prostor u kojem ćete živjeti, upoznali ste stotine ljudi kako bi među njima pronašli onog posebnog prijatelja, upustili ste se u brojne ljubavne odnose da bi pronašli osobu s kojom ćete poželjeti provesti cijeli život. Sve su to vaše sjemenke.
Za jedan dobar plod, posijali ste desetine, stotine, tisuće sjemena kako bi na kraju dobili samo jedan, jedini dobar, zdravi plod. Ali ulažete i dalje, strpljivo obrađujete tlo, polažete sjemenke u njega, svakodnevno im dajete život i čekate rezultat. Neke narastu, neke ne. Neke odnese vjetar i ne možete više pratiti njihovo napredovanje. Neke vas razočaraju, a druge iznenade. I onda se pitate zašto neke sjemenke nisu uspjele a toliko ste uložili u njih, grizete sebe smatrajući da ste mogli bolje, više...
Kada prihvatite zakon sjemena, nećete biti razočarani. Nećete osjećati krivnju ni grižnju savjesti. Nećete se osjećati kao žrtva. Naučit ćete se hrvati sa stvarima onako kako one dolaze, a ne ostavljati rješavanje problema za neke bolje dane. Zakon sjemena, zakon prirode nas poučava da ništa ne uzimamo previše osobno. I istovremeno uzimamo jako osobno. Ravnoteža je osnovni predznak zakona sjemena. Jednostavno trebamo shvatiti sebe i okolinu i pronaći ravnotežu u svemu tome. Uspješni ljudi često padaju. No i uzgajaju više sjemena. Naravno, i uspješni ljudi se prema jednoj od posijanih sjemenki odnose s posebnom pažnjom, vjerom i očekivanjem, ali ne urodi li ta sjemenka plodom nisu razočarani ni frustrirani jer znaju da su dali sve od sebe da uspije.
Kada su stvari izvan vaše kontrole i utjecaja, postoje neke stvari koje ne trebate raditi da bi bili sretni i zadovoljni. Ne trebate razmišljati o tome kakav bi svijet trebao biti. Ne trebate prihvatiti tuđa pravila za vlastito ponašanje i razmišljanje. Ne trebate očekivati da će vam prijatelji uzvratiti uslugu. Ne trebate očekivati da će vas ljudi cijeniti. Ne trebate očekivati da će svi biti iskreni i pošteni. Ne trebate očekivati da će se vaš najbolji prijatelj ili voljena osoba sjetiti vašeg rođendana. Ne trebate očekivati da će vam ljubav biti uzvraćena istom mjerom. Sva ta vaša očekivanja zvuče razumno, no često se te stvari neće dogoditi. Glavom vam se mota stara izreka "kako siješ, tako ćeš i žeti", a tijelo vam obuzima frustracija i nezadovoljni jer smatrate da sjeme kojem ste poklonili najviše pažnje i života treba vratiti istom mjerom.
Život bi vas mogao uvjeriti da kratkoročno gledano, ona izreka sa sijanjem nije uvijek baš najtočnija. Pogotovo ako posijete samo jedno sjeme. No dugoročno...
|
09.09.2004., četvrtak
Posljednji dan
Proživjet ću ovaj dan kao da mi je posljednji.
A što ću učiniti s ovim posljednjim danom koji mi je dan na raspolaganje? Kao prvo, zapečatit ću spremnik života da se nijedna kap ne prolije na pijesak. Neću se razbacivati ni trenutka žalopojeći o jučerašnjim propustima, porazima, ljubavnim jadima, jer zašto da poslije zla odbacujem ono dobro? Može li se pijesak isipavati uvis u pješčanom satu? Hoće li sunce osvanuti ondje gdje zalazi i zaći ondje gdje sviće? Mogu li iznova oživjeti jučerašnje greške, te ih ispraviti? Mogu li prizvati jučerašnje rane i prizdraviti ih? Mogu li postati mlađim no što sam jučer bio? Mogu li povući zlo koje je izgovoreno, nesreću koja je počinjena, bol koja je nanesena?
Ne.
Jučer je pokopano zauvijek i o tome neću više misliti.
Proživjet ću ovaj dan kao da mi je posljednji.
A, ako ne bude posljednji, past ću na koljena i izreći hvalu.
: : Og Mandino : :
:: Moja preporuka: pročitajte i ovu priču :: |
|
08.09.2004., srijeda
Zakon stava
Ono si što o sebi misliš. Stara je to izreka koja pokazuje da vlastite misli kreiraju život. Stavovi utječu na naš život. To uopće nije upitno već je opće poznata i priznata činjenica. Standard. Vlastiti stavovi određuju ono što jesmo, definiraju nas prema ostatku svijeta, a utjecaj tog svijeta sa njegovim stavovima osjećamo u onolikoj mjeri koliko to sami želimo. Skloni smo manje ili više utjecaju svijeta, stavovima ljudi oko nas i na temelju toga određujemo hoćemo li se promijeniti ili ne. Nekad ta promjena dolazi nesvjesno, nekad svjesno ulazimo u promjene sebe samih kako bi postali zadovoljniji sobom. No stavovi drugih ljudi mogu nas uzdignuti do neslućenih visina ili uvaljati u najveće blato samosažaljenja.
Ponekad nam usputna digresija neke osobe može podići raspoloženje, vratiti nam vjeru u sebe i u svoje sposobnosti, dati nam krila. Isto tako, više ili manje dobronamjerna digresija može nam potopiti sve brodove, uvući tugu u misli i jednostavno nam pokvariti dan. Sve to ovisi o našem stavu, čvrstini da nešto odbacimo ili prihvatimo. "Ništa nije tako lako kao što izgleda; sve traje duže nego što očekujete; i ako postoji nešto što bi moglo poći krivo, poći će krivo i to u najgorem mogućem trenutku"
: : Murphyjev zakon : :
" Ništa nije tako teško kao što izgleda; sve će vas ispuniti većim zadovoljstvom nego što očekujete; i ako postoji nešto što bi moglo krenuti dobro krenut će dobro, i to u najboljem mogućem trenutku"
: : Maxwellov zakon : : |
Stavovi drugih ljudi mogu nam nabiti komplekse, dati nam sliku sebe samih kakvi uopće nismo, ali ćemo se zbog nestabilnog vlastitog stava i nepovjerenja u sebe same, prikloniti njihovom mišljenju i postati upravo ona slika koja uopće ne oslikava nas. Priznajte, koliko vam se puta dogodilo da nečije "dobro jutro, odlično izgledaš danas" ili "dobro jutro, bože kako loše izgledaš danas" odredi smjernice vašeg dana? Okolina nas može pokušati uvjeriti da smo lijepi ili ružni, pametni ili glupi, debeli ili anoreksični, zdravi ili bolesni, sposobni ili nesposobni... no u nama leži snaga stava kako ćemo reagirati na takve komentare. I sami znate da postoje brojne medicinskih studija koje su pokazale da pozitivan i optimistički stav pomaže pri izliječenu, a njegov antipod čak i bezazlenu gripu može pretvoriti u smrtonosnu bolest.
Izgradite vlastiti stav prema sebi samima. Bez utjecaja okoline, bez usvajanja tuđih stavova, a da o njima prije toga dobro ne razmislite ili osjetite srcem da li su ispravni ili ne. Vi sebe poznajete najbolje i nemojte dopustiti da neki stranac kontrolira stanje vašeg uma. Ili vaše sudbine. Sami ste gospodari svoje životne plovidbe i sami određujete u kojem ćete smjeru krenuti. Dan vam je život, osnovne smjernice i okolina, a na vama je da od toga napravite nešto. Ne postavljajte si granice jer granica nema. Zemlja je okrugla, zar ne? Vaš um je najdivniji stroj na svijetu i upravo zahvaljujući njemu živimo upravo u ovakvom svijetu. Um je to koji je osmislio tehnološki napredak, osmislio sve one prekrasne knjige, oslikao sve one prekrasne slike, kreirao sve one dobre filmove i zapakirao tonove u melodije. Um koji je svojom bezgraničnom kreativnošću napravio sve dobro i loše na ovom svijetu.
Svijet je to kojeg možete promatrati kroz Murphyijevu leću koja će vam pokazati da živimo na planeti punoj zla, bolesti, nedaća, nepravednosti i grijeha te da ništa što mi napravimo neće popraviti situaciju. Ili taj isti svijet možete promatrati kroz Maxwellov objektiv i shvatiti da je naš život pun ljepote, radosti, nadahnuća i dobrih stvari te kad se događaju i loše stvari, događaju se s dobrim razlogom. I da mi u tom pozitivnom svijetu imamo veliku ulogu. Uloga nam je iskoristiti sve naše sposobnosti do maksimuma, pomaknuti granicu još dalje i napraviti još više dobra. Čineći možda ponekad i loše. Na vama je da svjesno odlučite koji ćete objektiv staviti na svoj um...
Ljudi su često skloni vidjeti negativne stvari, a previdjeti pozitivne. Zato je naš dobri stari Murphy i toliko popularan. Sarkazam, prepuštanje stvarima da se dogode same od sebe anticiprajući negativan ishod i prirođeni sindrom patnika sklonost je brojnih ljudi. U trenutku pada kriške kruha namazane maslacem prema podu moje misli reagiraju pozitivno. I, statistički gledano, dobri stari Murphy u mom slučaju gubi. Ja biram Maxwella, a vi? :)
|
06.09.2004., ponedjeljak
Život bez laži
Život u laži ima svoje čari. Svakodnevne sitne, bezbolne i nevine laži olakšavaju nam život, uljuljkuju u sigurnost ma koliko lažna ona bila, daju nam snage da prebrodimo još jedan loš dan jer "bit će bolje" je jedna od najučestalijih "laži". Nada sama po sebi može se svrstati u kategoriju laži jer sami sebe uvjeravamo u nešto što može, ali i ne mora biti... No, vratimo se mi priči o lažima. Jednoj drugoj kategoriji laži za koju si sami postavljamo granicu do koje možemo i želimo ići. No gdje je granica, ona tanka crvena linija kad te bezbolne laži prestaju biti bezbolne? I koliko često preskočimo tu liniju nesvjesni da smo već odavno zapali u crveno? Svako postavlja svoju granicu laži do koje sebi može pronaći opravdanje jer život bez laži vjerojatno bi bio potpuno nemoguć.
Osobno, laž i istinu doživljavam kao vječnu borbu dobra i zla. I osjećam tu borbu u sebi svakodnevno, no intuicijom, razumom, srcem i svim ostalim utjecajnim organima za sada istina pobjeđuje. Lagati je istovremeno najjednostavnije i najteže u životu. Kao i govoriti istinu. Jer kad izgovorim laž, najviše lažem sama sebe. A kad govorim istinu, najiskrenija sam sama prema sebi. U laž prvo uvjeravam sebe, pa i sve oko sebe, u nešto što nije ispravno, što nema čvrste temelje i što će se jednog trena skršiti kao kula od karata. Prešutjeti nešto ponekad je istovjetno laganju. Neke stvari ponekad je bolje ne znati, no vodite računa i o tome da su ljudi inteligentni, da imaju dobru intuiciju i da su osjetilna bića koja će prije ili kasnije shvatiti da im je nešto prešućeno ili da ih se laže. I onda gubite povjerenje okoline. Ali, ono najgore, gubite povjerenje u same sebe. No kad govorite istinu često ste prejednostavni i preiskreni za shvatiti. U lažima, sami sa sobom vodite bitku koja se opasno približava granicama rata. A najteži, najmučniji i najpogubniji rat koji možete voditi je onaj kojeg vodite sami sa sobom. "Što želiš da ti drugi čine,
učini najprije ti njima"
"Što ne želiš da se tebi čini,
ne čini ni ti drugima"
: : Govor na Gori : : |
Odavno sam odlučila da ne želim, ne mogu i neću lagati sama sebe. Samim tim neću lagati ni druge. Istina, ma koliko ona surova bila, bolja je i manje boli i od najbezazlenije laži. To je moj izbor i moja sloboda. Svatko od nas ima izbor, ima pravo postaviti vlastita pravila života i prema njima se ponašati kako prema sebi tako i prema ostatku svijeta. Za mene je istina najjednostavnija, ne dovodi me u razmišljanja kome sam što rekla, kome sam koju bajku ispričala, koga sam na koji način izmuljala. Istina za mene predstavlja otvorena vrata iz klaustofobične sobe laži čiji zidovi su debeli i neprobojni. Istina ruši sve zidove koje laži podižu. Istina dopire do najskrivenijih kutaka ljudskog uma. Istina liječi. Istina je za mene najpoštenija. Ponovo, prvenstveno najpoštenija za mene, a onda i za moju okolinu. Nema skrivenih misli, nema zavlačenja, nema grižnje vlastite savjesti, nema igranja. Stvari su takve kakve jesu, ja sam ih prihvatila i s njima mogu živjeti, a na mojoj je okolini da me prihvati takvu kakva jesam ili da krene svojim putem. One koje cijenim u životu, prihvaćaju to bez problema. Ne lažu oni mene, ne lažem ja njih i na tom smo čvrstom i nerušljivom temelju izgradili kvalitetan odnos poštenja, povjerenja i ljubavi.
Dosta vam je vlastitih laži? One su postale tolike da vam se čini da bez njih više ne znate živjeti te su vam laži postale toliko bliske da počinjete u njih vjerovati kao da su istina. Izbor je vaš. Vaše je pravo da živite svoj život kako želite. Ukoliko vam paše vlastiti svijet, nitko, ali baš nitko nema pravo mijenjati vas i zahtijevati da uvidite istinu. Jer njegova istina je istinita za tu osobu, ali ne mora biti nužno istinita za vas. No, ukoliko vas te laži bole, ljuti se na sebe zbog njih, vapite za oslobođenjem... ukoliko su zasjele na vaše čelo u takvom omjeru i s takvom težinom da se više ne možete ni nasmiješiti, jednostavno prestanite lagati. Budite iskreni prema sebi, otvorite sami sebi vrata klaustofobične sobe laži i oslobodite se. Oslobađajući sebe ujedno ćete osloboditi i sve oko sebe koji su živjeli s vašim lažima. Otvaranjem tih vrata mogli bi otkriti jedan novi svijet koji će vas ugodno iznenaditi svojom ljepotom i jednostavnošću. A taj svijet nalazi se u vama...
|
03.09.2004., petak
Vulkan
Vulkan
Ja jesam vulkan
Udaljen na moru, udaljen od svih.
I nosim ime, izgubljeno u davnini
Nevidljivim plaštem, prekrivenim.
I mirujem. Čekam.
Tisuće godina meni je malo...
I pitam sebe:
Ako sam biser bačen u blato
A tvrdim da dijete i glasnik sam Neba
Zašto kad Sunce meni je dano
Ja nit' mu svijetlim nit' mu se predam.
Ako sam rijeka planinska - brza i čista
Pa pritoke putem u sebe primam
Zašto ni tada, u punoj snazi
Ne stremim naprijed, već gledam iza.
Ako sam saga razbijena, o stijene i hridi
Iskra što jednom sjajila je
Zašto na obali dobro mi je
Kad sjeć' je valove poziv za dalje.
Već gordo k'o oro'
Nakon zova visine
Što ponovo baca u ponor se sam
Taj živi za vjetar
I krilima piše
Pjesmu za koju
Samo on zna....
Ja jesam u svima i svi su u meni.
Al' povrh svega, ja vulkan sam - znaj!
Ja čekam lavu; u svojoj dubini
I nešto u sebi doista znam.
Rođenje je moje, sad posve blizu
Ko' more što gledam već danima
Taj beskraj plavi, što glasno me zove
Da otpjevam pjesmu voljenima.
I koje čeka... Da me primi
I samnom da se spoji
Za vječnost... I za nas.
: : Autor s dušom : : |
U svakom od nas postoji vulkan. Trenutkom rođenja, tim čudesnim udisajem prvog atoma zraka, lava u nama dobila je život. Kako smo mi rasli i razvijali se, tako je i lava u nama dobivala svoju snagu, dubinu i toplinu. I kod svakog od nas drugačije se ponaša, drugačije je boje, temperature, fluidnosti i siline. Dio je naše osobnosti, našeg lika, naše duše i srca.
No zajedničko nam je da lava u nama čezne za izlaskom na površinu, da joj tijelo u kojem boravi postaje previše ograničavajuće, sputava njenu snagu i čudesnost. Čezne za pokazivanjem svijetu u svoj svojoj veličini i silini.
Ta čežnja kod nekih erupciju probudi samo jednom u životu, spali i sprži sve oko sebe uključujući i sebe i smiri se, odahne, znajući da je trenutak ekstaze iza nje, a pred njom godine smirenja i zadovoljnog uživanja u sjećanjima na taj jedan trenutak ekstaze.
U nekima se, pak, erupcije događaju svakodnevno. Lava s manjom ili većom žestinom izlazi na površinu, pokaže svoju snagu i odlučnost, upije u sebe potrebne sastojke, preoblikuje ih i ponese sa sobom. Ili ostavi promijenjene kao svjedoka svog postojanja, svog prolaska, svog utjecaja.
U drugima je, pak, vulkan pritajen i čeka pravi trenutak za buđenje. Kao u priloženoj pjesmi koja dotiče moju dušu na najdublji način. Pjesma koja je probudila vulkan u meni. Pjesma koja istovremeno u meni budi tugu, čežnju, zadovoljstvo i nadu. Toliko oprečnih osjećaja koji me iznimnom snagom obuzmu i nezaustavljivo nose.
Nezaustavljivo kao vulkan koji je doživio svoju erupciju. Izbacim iz sebe lavu kako bi svijetu objavila da sam još tu, da iako se čini da mirujem i čekam, ne spavam. I moja lava svojom fluidnošću i pokretljivošću, polako prolazi poljima života, upija sve oko sebe pokušavajući ono najbolje ostaviti netaknuto i nepromijenjeno.
Na tom svom putu, moja lava prepozna odraz same sebe u drugoj erupciji. Stopi se s lavom iz drugog vulkana u prekrasnom trenutku rođenja nečeg novog i neponovljivog te ostavi zapis u knjigu vječnosti velikim gorućim slovima. I u trenutku kreiranja tih zlatnih, vatrenih, živih slova znam da je vulkanska snaga neograničena. I vječna. Za nas...
|
02.09.2004., četvrtak
Narančasti svijet
Iako je vani bljakasto vrijeme, moj je dan započeo prekrasno, buketom narančastih ruža. I gumenim bombonima koje je Mudrica hitro zgrabila i nestala s njima u vidu magle. Bojim se da bomboni neće dočekati podne :)
Stavila sam buket u vazu i krenula raditi no pogled mi je zadovoljno prikovan za prekrasan buketić cvijeća. Jednostavno ne mogu skinuti pogled s njega. Pogledom pratim detalje svakog pupoljka, prstima dodirujem prstima rubove latica koje se začahureno, sramežljivo drže zajedno. Uživam u toplini vatreno narančaste boje kojom ih je priroda obdarila, prekrasnom slatkastom mirisu koje šire oko sebe. Tako malo treba da vam duša zapleše ples zadovoljstva. A onda, opet, to mirisno klupko pravo je čudo. Kao i sve što nas okružuje. Po ne znam koji put već, ponovno zaključujem kako je priroda čudesna i nevjerojatna. Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
: : Antun Branko Šimić : : |
Simbolično je da su ruže narančaste. Ni bijele, ni žute ni crvene već baš narančaste. Jer narančasta je boja mog života. Boja energije, nadahnuća, ljubavi, strasti. Za mene je narančasta boja ima posebno značenje, posebnu energiju, poseban smisao. Nijedna druga boja u meni ne budi toliko emocija, misli, zadovoljstva i ljubavi kao ta čudesna kombinacija žute i crvene. Dovoljno čudesna da pokrene život, da ga zagrije, a nedovoljno vatrena da ga sprži do korijena. Narančasta je boja mojih misli koje brzinom svjetlosti kolaju mojom glavom. Narančasto su obojeni moji osjećaji, od pastelno, blijedo narančaste do zagasito narančaste boje ovisno o količini osjećaja. Narančasta je moja duša, ne crvena ni purpuna, ne bijela ni crna. Narančast je moj život u cijeloj paleti te boje kojoj se ponekad primiješaju druge čineći narančastu još veličanstvenijom i čudesnijom. Jer ona ostaje tu, uvijek ćete ju pronaći, makar i u najmanjem atomu koji će se nezaustavljivo proširiti bilo kojom bojom i ostaviti trag zauvijek. Stoga sam zahvalna što mi je današnji dan dodatno obojan narančastom mirisnom nijansom i nije mi žao što sam mala ispod zvijezda :)))
|
01.09.2004., srijeda
Trud naš svagdašnji
Na pitanje ljudima trudite li se dovoljno dobit ćete šarene odgovore. Neki su uvjereni da se u životu trude previše, neki misle da se u svojim vezama trude dovoljno, a samo nekolicina će otvoreno priznati da se ne trudi. Očekuju puno, no ne ulažu napore, ne trude se da ta svoja očekivanja i ispune. Zanimljivo mi je da su upravo ti iskreni ljudi, koji otvoreno priznaju da se ne trude, često i najglasniji u svojih zahtjevima i zamjeranju drugima zbog činjenice da se tim osobama nešto događa u životu, a oni stoje na mjestu ili imaju osjećaj da idu u krivom smjeru. I kad im se na najljepši i najugodniji način pokuša objasniti zbog čega je drugima tako, jer ulažu energiju u to, trude se i rade na ispunjenju svojih očekivanja dok drugi sjede i čekaju da im rješenje padne s neba, nije ugodno. Nije ugodno kad tako nešto, na zahtjev druge strane, uopće trebate objašnjavati.
Georgov post me, kao i gotovo uvijek do sad, ponukao na nova razmišljanja, začinjena novim pitanjima o vezama i ljudskim odnosima na koja ću teško pronaći odgovore i objašnjenja. Što je to u što nas navede da se prestanemo truditi? Navika? Sigurnost? Gubitak interesa? Breme svakodnevnice? Pitam se često što papir potpisan od strane bračnih partnera mijenja u životu i zašto neki taj papir smatraju garancijom nečega? Često mi muški prijatelji objašnjavaju kako im je u vezi sa sadašnjom suprugom bilo super, a u trenutku potpisa papira sve se promijenilo. Zašto? I tko se promijenio? On ili ona? Za njih je taj papir postalo breme obaveza i dužnost, zatvor iz kojeg stalno razmišljaju kako pobjeći, a za njihove žene je taj papir postao garancija sigurnosti i posjedovni list. Kao trofej. "Nikada se nemoj sramiti zbog toga što si pokušao, a nisi uspio, jer onaj koji nikad nije pogriješio - taj nikad nije pokušao." |
Čini mi se da obje strane zaboravljaju zbog čega su uopće poželjeli potpisati taj papir. Kao da stavljanjem potpisa iščeznu sve lijepe stvari i na scenu stupi ekipa koja i nije toliko voljena i popularna. I onda kreću igre bez granica... monolozi s jedne strane, držanje predavanja, stvaranje umjetne situacije napetosti i netrpeljivosti kako bi druga strana reagirala, obukla ono odijelo prije velebnog potpisa i ponovo na vidjelo iznijela razloge zbog čega njih dvoje žive u zajednici. Ulažu trud i energiju kako bi stvari vratili u "normalu", zagladili nesuglasice, razbili umjetnu situaciju, uvjerili drugu stranu da posjedovni list još postoji i kad se sve to dogodi, kad se situacija vrati na staro, sretno izdahnu veliku količinu zraka, opuste se i zaborave trud.
Prije desetak godina vidjela sam jednu sjajnu američku reklamu za marketinšku agenciju koju, sada već sa sto postotnom sigurnošću mogu tvrditi, nikad neću zaboraviti. Na ekranu su bile dvije košarkaške lopte. Jedna je ruka na početku mahnito lupala po lopti koja je pod silom odskakala jako visoko. Uloženi trud i energija postigli su zavidne rezultate no nakon nekog vremena ruka se zamorila i maknula, a lopta je po inerciji odskakala još neko vrijeme, sve slabije i slabije dok se na kraju nije sasvim umirila. Druga ruka je konstantno, lagano, s manje uložene energije, ali istrajnošću i dosljednošću davala lopti dovoljne impulse za odskakivanje. Možda ta lopta nije odskakala jako visoko, nije dosegla visine one prve, no stalno je skakutala pod nježnim impulsima ruke koja se nije zamarala... poruka je glasila "ulažite pametno, ulažite dovoljno, ulažite stalno". Truditi se treba stalno, ulagati sebe stalno i tek onda možeš očekivati nešto zauzvrat. I ta mi je slika uvijek pred očima, bilo u vezi, poslu ili životu...
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
