Marin Jurjević o svemu

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

05.12.2016., ponedjeljak

KATOLIČKI FUNDAMENTALIZAM I ISLAMSKI FEMINIZAM



“Muškarac je u porodici buržuj a žena predstavlja proletera”
Friedrich Engels

Nije nikakva novost kako ne postoji jedino “islamski fundamentalizam”. Uostalom, upravo smo mi u Hrvatskoj najbolji svjedoci toga i dobro znamo, iz vlastitog iskustva, kako isto tako postoji i “katolički fundamentalizam”. Vjerski fundamentalizam, bilo kojeg predznaka u biti vodi istome : negaciji ravnopravnosti, prava i slobode svih onih koji “nisu naši”.
Žene su u gotovo svim suvremenim društvima diskriminirane. Još su davna sociološka istraživanja (recimo ona Mladena Žuvele rađena krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle još u “socijalizmu” ) pokazala, na primjeru Splita – kako žene pri istoj obrazovnoj strukturi čekaju na svoj prvi posao od 3 pa čaki i do 5 puta dulje od muškaraca .
Ali danas i pripadnici jako utjecajnih organizacija, poput Katoličke crkve ili nekih udruga vezanih za nju promoviraju javno vrijednosti koje žene neupitno stavljaju u poziciju “podređenog spola”. Svećenik Ivica Raguž tako u službenom glasilu Katoličke crkve “Glasu Koncila” nedavno daje svoju već “slavnu” definiciju žene – koja je po njemu “drugotna jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip”. Ova svećenićka mudrolija potkrepljena je argumentima poput onog kako je “žena od Adama a ne on od nje”. Štoviše, žena je i univerzalni krivac i predstavlja “arhetip griješnika” - zbog kojieg svi mi ispaštamo jer je, poučava nas pop Raguž, “prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti te (..) je za njega vise kriva Eva nego Adam”.
Po njemu, muškarac je “glava” a “neposlušnost žene” se manifestira u “ traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.” Žena je veliki krivac za mnoge kasnije patnje svih ljudi jer je, dubokoumno konstatira Raguž, “Đavao (..) prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha.” Kad muškarac, inkarniran u Adamu zgriješi – on griješi samo zato jer je dobar i osjećajan a ne “pokvaren” poput žene. Adam je, tako, sagrješio “zbog žaljenja nad svojom ženom. Adam žali svoju ženu i iz osjećaja samilosti “nije ju htio ostaviti samu u njenom grijehu” – tako da je, na kraju krajeva, “dokazuje nepobitno” i gotovo slavodobitno naš učitelj moralike Raguž – “po ženskoj neposlušnosti grijeh ušao u svijet”. Ništa manje !
Tu, svakako, po njemu, treba nešto poduzeti jer je “žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti”. A nad neposlušnima, “logično je po prirodi same stvari” , treba malo stroži nadzor. To je taj “biblijsko sindrom neposlušne žene” – zaključuje ovaj katolički pedagog. Sve ovo on piše u Hrvatskoj 2016. godine u službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvata. Graditi suvremeno društvo na temelju ovog aksioma o “neposlušnoj ženi” zaista onda vodi direktno pred ulaze hrvatskih bolnica gdje grupe molitelja pokušavaju detektirati koju ženu treba “spasiti” od njene vlastite “neposlušne suštine” koju onu još nisu uspjele spoznati.
Nadbiskup Vrhbosanski Vinko Puljić je u svojoj propovjedi preporučio ženama “da ne isprobavaju muškarca prije braka kako ne bi postale štrace”. “Štraca” je dalmatinski izraz za staru, istrošenu krpu s kojom se čisti pod i svakojaka prljavština po kući i koja se zatim baca u smeće. Hrvatska je danas zasićena katoličkim fundamentalizmom koji se u odnosu na prava žena manifestira kroz tobožnju brigu o obitelji, demografskoj problematici koja se iz njihove perspektive svodi na kritike nedovoljnog angažmana žena na ispunjavanju svoje imanentne “reproduktivne funkcije” na koju se žena, najčešće, na ovaj način svodi. Žena je po definiciji “griješnica” kojoj se “najbolje pomaže” ukoliko ne misli svojom glavom nego sluša “ragužijamske naputke”. Raznorazne udruge se onda angažiraju na poznate “mirne načine” psiholoških pritisaka, detektiranja I lova na “griješnice” koje, u slučaju pobačaja, revni građani prijavljuju “moliteljskim skupinama” i “čuvarima ćudoređa i života” koji stupaju na teren pokušavajuti “spasiti” posrnule griješnice.
Nije to nikakva nova priča ali razotkriva svu našu hipokriziju kada ta ista zajednica tobože zgraža nad islamskim fundamentalizmom koji je tako “nazadnjački” a naše je društvo, zajedno s ragužijanskim moralom i vojskom “spasitelja” – tobože “napradno”, “zapadno”, europsko, kršćansko društvo.
U islamskom svijetu prije nekoliko godina počeo se razvijati “islamski feminizam” kao oblik borbe za zaštitu ženskih prava u svijetu islama. Pripadnice islamskog feminističkog pokreta traže potpunu jednakost između žene i muškarca ali polazeći od samog nauka Kurana. One drugačije tumaće “sveti tekst” Kurana i prepozaju ga i interpretiraju kao “osloboditeljski” za žene iako i same priznaju kako se u praksi primjene šerijata to izvitoperilo i pretvorilo u opravdavanje podređenog položaja žene u islamskom svijetu. Pripadnice ovog pokreta naučavaju kako poruka i namjera Kurana nije nejednakost muškarca i žene i kako Kuran ne propovjeda tu nejednakost nego je ona posljedica krive interpretacije Kurana koja je rezultat dugogodišnje “degeneracije islamske tradicije” i prakse življenja u islamskim državama.
Feminizam je hetorogen pokret koji je teorija, društvena misao i praksa kojoj je cilj razobličiti i okončati podređeni položaj u kojem se žene objektivno nalaze u društvu. Bez obzira da li se radi o islamskom ili kršćanskom podneblju. Cilj je isti. Ostvarivanje puno pravednijeg društva koje će prepoznati i garantirati punu i efektivnu jednakost svih ljudskih bića – bez obzira na bilo koju, pa tako i na spolnu razliku.
Teško je ostvariti emancipaciju žena u ambijentu koji je striktno religiozan pa je tu naše društvo ipak u prednosti – ali zato i moramo bit osjetljivi kada se ugrožava sekularni karakter Hrvatske, a to se stalno dešava i to naročito u zadnje vrijeme, što postaje zaista alarmantno,. To se dešava u svim područjima…od politike pa sve do obrazovanja, medijskog prostora pa do zdravstva i u biti kompletne društvene strukture. Zato se o tome mora javno i slobodno govoriti jer konzekvence bilo kojeg fundamentalizma, bez obzira na njegov vjerski predznak – na kraju svih krajeva – su uvijek sasvim iste.
Islamski feminizam se najprije javlja u arapskim zemljama južnog Mediterana kao težnja da se i u tim sredinama “instaliraju” i dijele jednake vrijednosti koje su temelj laičkih, sekularnih država u kojima je vjera, po definiciji, odvojena od države. Islamski feminizam želi promijeniti vjerske zakone koji reguliraju osobni položaj i status žena u tim društvima. Pripadnice tog pokreta žele promijeniti “državno tumačenje vjerskih zakona”. Te države, naime, potenciraju shvaćanje i interpretaciju islama kao patrijarhalne vjere koja povjesno podređuje i povrjeđuje ženu.
Problem je u tome što su sve monoteističke religije (pa tako kako islam tako i kršćanstvo) patrijarhalne pa se emancipacija žena (ali i Čovjeka kao generičkog bića) ne može nikada do kraja ostvariti u striktno vjerskom ambijentu (jer problem ljudske emancipacije uvijek nadilazi tzv “vjersku emancipaciju”). Zbog toga su istinska, zbiljske sekularna država i društvo u ovom slučaju ključni kao preduvjet za emancipaciju kako žena tako i za sve druge vrste ljudske emancipacije , pa tako i bez obzira na njihov spol.
Prema “islamskom feminizmu” postoji razlika između “fundamentalističkog” i “prograsivnog” islamizma. Radikalni islamizam je protiv liberalnih ideja Zapada. Tu se prije svega misli na “politički liberalizam” kao temelj priznavanja temeljnih ljudskih sloboda, političkog i svakog drugog pluralizma itd. Islamski se feminizam kreće u prostoru reinterpretacije, ili po njima “prave interpretacije” – Kurana. On se, s druge strane, pojavljuje, što je vrlo važno, i kao protestni pokret ali baziran na Kuranu i takvoj vrsti njegove interpretacije koja će omogućiti ili bar pospješiti dosezanje ideala jednakosti žena i muškaraca u tim sredinama. One nastoje da u okviru Kurana nađu uporište za ostvarenja njihovog zahtjeva za jednakošću svih u okviru takvog tipa društva, Dakle, islamske feministkinje ne odbacuju religiju i vjeru nego ustaljeni, uvriježeni i u zakone ugrađen mačizam i seksizam koji je stvarnost većine muslimanskih država.
Po njima upravo Kuran treba biti temelj duha jednakosti kojeg je stvarnost iskrivila a šerijat pretvorio u zbiljsku nejednakost. Za njih Kuran predstavlja temelj njihovih zahtjeva, njihovog traženja zakonskog i stvarnog prava na jednakost s muškarcima u islamskom društvu. One odbacuju kako islamski tako i kršćanski fundamentalizam tvrdeći da jedan i drugi generiraju podređen položaj žene. Pripadnice ovog pokreta su vrlo obrazovane i dobro poznaju Kuran. Oboružane su svojim znanjem i hrabrošću bez obzira na dosage ovekvog tipa feminima. Svjesne su kako je Kuran fundamentalan akt u takvim tipovima zajednica pa u okvirima njegove drugačije interpretacije pokušavaju ostvarit svoje ciljeve.
Današnji položaj žena u islamu se bazira na vizijama šerijata, islamskog zakona nastalog u 10. i 11. stoljeću. Šerijat se postavlja kao neupitna istina kojoj se svi muslimani moraju pokoravati. Iz njega su derivirani svi ostali akti koji u praksi teško diskriminiraju žene. Tako još postoji praksa tjelesnog kažnjavanja žena, određuje (nameće) im se način njihovog oblaćenja, ozakonjeno je postojanje poligamije, uloga žena u porodici i njen položaj u njoj ograničavaju im osnovne slobode itd. ( Naravno, iza kućnih zidova postoji isto tako određena vrsta teško objašnjive i izuzetno bitne, vrlo utjecajne uloge žene koja je ponekad kontradiktorna sa suštinom tog tipa društava ) . Zato pripadnice islamskog feminizma traže “analitičku lekturu” i izmjenu šerijata. Po njima se šerijat, kao izraz klasičnog islamskog zakonodavstva, ne temelji na objektivnoj interpretacji Kurana. Smatraju kako taj zakon nije “proizvod” Kurana nego jednog konkretnog povijesnog perioda i izato se temelji na autoritarnoj i patrijarhalnoj optici koja je određena strogo hijerarhijskim konceptom društva u kojem se žena nalazi na dnu hijerarhijske društvene piramide. Po njima izvorni islam ima puno sadržaja kojima je temelj sloboda, oslobađanje, egalitarni karakter, dakle jednakost i odsutnost bilo kakve religiozne hijerarhije. Zato one traže oživljavanje izvornog islama, povratak njegovim istinskim vrijednostima koje su se tijekom vremena izvitoperile – jer to smatraju preduvjetom njihove socijalne emancipacije. To, naravno, zahtjeva reformu svih postojećih diskriminirajućih zakona kako bi one postigle slobodu. Ali istovremeno one zahtjevaju i slobode svih vjerskih manjina kao i ootpuno poštivanje seksualnih sloboda, poštivanje rasnih ali i svih drugih razlika . Zato ovaj pokret ima puno šire značenje od onog kojeg feministički pokreti imaju na Zapadu. One su dosta radikalne u svojim zahtjevima. Zahtijevaju da se šerijat ukoliko generira ma i najmanju nepravdu ili neslobodu bilo koje druge vrste – mora promijeniti. Islamski feminizam smatra da će šerijat štititi prava svih muslimana jedino ukoliko bude slao poruku socijalne jednakost i jednakosti svih ljudskih bića – naravno pretočenih u zakonsku formu. Tu nije moguće nikakvo licitiranje. Zato se ovakav šerijat koji sada regulira sve odnose u tim društvima - mora mijenjati.
Po njima “istinski islam” nikako nije niti može biti patrijarhalna vjera. One tumače kako i prema istinskom islamu, kako ga one interpretiraju, sva ljudska bića, bez obzira kojeg su spola – imaju jednaka prava a prije svega pravo na svoje dostojanstvo i svoju autonomiju da odlučuju o sebi na način kako oni sami smatraju da je najbolji za njih. Zbog toga se sve spolne i društveno konstituirane rodne nejednakosti moraju dokinuti.
Teško je nama iz naših pozicija razumijeti koliko je hrabrosti potrebno da bi se zastupale takve ideje u sredinama gdje islamski fundamentalizam dominira i tvrdi kako su takvi njihovi zahtjevi i njihova borba direktna posljedica djelovanja DEDŽALA (El Mesihud Dželal ) odnosno Lažnog Mesije. Po islamskim fundamentalistima Poslanik (Muhamed s.a. ) je rekao kako će žene “biti posljednja vojska koju će Dedžal iskoristiti u svojoj misiji” – tako da oni njihovu aktivnost nazivaju “Dželalov feministički sustav”. Zbog toga oni javno na svojim skupovima propovjedaju kako, zbog opasnosti da žene ne bi slučajno pale u napast prihvaćanja ovakvih feminističkih ideja, iza kojih u stvari stoji Lažni Mesija, dakle Dedžal, “Čovjek mora doma vezati svoju ženu, sestru ili kćerku kako bi ih zaštitio od Dedžala “. To on mora uradit radi “njihovog dobra” pošto su takvim ženama očito “isprani mozgovi”. Pri tom se pozivaju na razne “hadise” (kazivanja koja se pripisuju Mukamude s.a.). Zbog toga na žene trebati budno paziti kako ne bi prihvatile feminističke zablude jer se onda nad njih može nadviti prijetnja “da uživaju u blatu a ne u vjećnosti”. Na taj ih se način u stvari spašava “od velikog zla” jer Dedžal je taj koji širi bogohulne laži kako nema razlike između muškaraca i žena. Dedžalov direktni izum su kako sam feminizam tako i teorija o “oslobađanju žena”.
Pošto, po islamskim feministkinjama, šerijat na krivi način pretače Kuran u zakonske forme iza kojih stoji državni aparat prisile – nužna je korektna interpretacija (reinterpretacija) Kurana. Dakle. nužna je reinterpretacija “svetih tekstova” ali i dosadašnje tradicije koja je uvelika izmijenila njihovu bit i pravi njihov smisao. To je najveži izazov suvremenog islama. Ponekad se islamske feministice pozivaju i na velike islamske pjesnike, mistike i mislioce poput Hafeza iz Širaza, Dželaludina Mevlane Rumija, šijitskog mistika , “vrtećeg derviša”, sufija i “učitelja ljubav i ushićenog leta u beskraj”, njegovog duhovnog oca Šemsa od Tabriza i na druge islamske velikane koji poput njih slave ljubav, toleranciju, otvorenost i jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koji njihov “predznak” (Mevlanina poezija, recimo, spade u najprodavanije knjige u Izraelu a grob pjesnika Hafeza u Širazu je jedno od najposjećenije mjesta Irana a posebno mladih zaljubljenih parova i onih tek vjenčanih koji ga ritualno pohode tražeći u njegovoj zbirci poezije “Divan” (koja se stalno nalazi pored njegovog sarkofaga i koja je jednako čitana i poštovana , gotovo kao i sam Kuran ) odgovore na pitanje o tome kakva ih budućnost čeka
“Islamski feminizam” je društveno revolucionaran jer njegove pripadnice radikalno zahtijevaju i ravnopravnu političku participaciju u svim tijelima odlučivanja. Zahtjevaju izmjenu vlasničkih prava, ostvarivanje osobnih sloboda, ostvarivanje ekonomske nezavisnosti za što je nužna izmjena tradicije islama koja se, kako one tvrde, udaljila od izvornih poruka Kurana. One također traže i preispitivanje pristupa i mjesta žena u đamijama kao pravo muslimanskih žena na jednak položaj s muškarcima. Dakle, one se direktno suprostavljaju dosadašnjoj praksi koja ih je stavljala u podređeni položaj u svim sferama i strukturama islamskog društva. Naravno da zbog toga nailaze na žestok otpor ortodoksnog Islama. One traže radikalno preispitivanje svih svojih prava : kako onih svjetovnih tako i onih vjerskih – makar je u takvom tipu društva to usko isprepleteno i gotovo nerazdvojivo jer se ne radi o klasičnim sekularnim društvima i državama – iako se i u ponekim sekularnim državama, poput recimo Hrvatske, sve više to međusobno počinje ispreplitati…što je alarmantno ( recimo aktualno relativiziranje prava na pobača i njegovo prebacivanja u sivu ili sasvim tamnu zonu privatnih “abortera” - pošto se recimo u Splitskom KBC-u samo, jedna jedina ginekologinja nije pozvala na “priziv savjesti” na koji su se pozvali svi “musški ginekolozi” a splitska bolnica je najopterečenija u cijeloj Hrvatskoj po broju pacijenata na jednog liječnika, pošto joj gravitira cijela Dalmacija i dobar dio BiH odnosno Hercegovina i sl.)
Po pripadnicama ovog pokreta feminizam se mora prilagoditi političkim, ekonomskim i kulturnom kontekstu svakog društva. Veliki njihov problem leži u činjenici kako muslimanske žene u tim društvima nemaju adekvatan instrumentarij a niti potrebne društvene alate koji bi bili već ugrađeni u samom islamu – a da bi efikasno mogle obraniti svoja prava. One su svjesne kako se njihov feminizam mora potvrditi “unutar islama” a ne “izvan njega” inaće bi mogle doživjeti odbacivanje od strane “ostatka društva” što bi za njih moglo biti kontraproduktivno - pa čak i pogubno. Zato one idu s zahtjevom korijenitih reformi – odnosno redefinicije kompletne islamske tradicije i dosadašnje prakse koja je bazirana na iskrivljenom tumaćenju “svetih tekstova”. Dakle, radi se o opsežnim, kompliciranim i radikalnim zahtjevima za strukturnu reform kompletnog islamskog društva. Utoliko su njihovi zahtjevi, u biti, radikalniji ali i puno neizvjesniji i drugačiji od zahtjeva “klasičnog zapadnog feminizma” iako im je krajnji cilj isti.
One se pozivaju na Kuran kao izvor svoje borbe – što je iz naše optike kontradiktorno ali, po njima, upravo Kuran je za njih ključna karika koja ih priključuje na cjelinu islamskog društva pa se zato pozivaju na njegovu drugačiju interpretaciju kao osnovu za mogućnost što veće integraciju u islamsko društvo - odnoso u vrlo kompleksan javni prostor sredine u kojoj one djeluju. Svjesne su kako im je velikim dijelom oduzeto pravo na ravnopravno sudjelovanje u tom javnom prostoru i da se sve to ozakonjuje u ime religije i uvriježene tradicije. One se sudaraju sa stereotipima koji su ukorijenjeni u radikalnom islamizmu koji žene vidi jedino kroz dimenziju generirajučeg elementa i faktora stabilnosti porodice. Ali zar to nije koncept katoličkog fundamentalizma danas u Hravtskoj ? Postoji li bilo kakva razlika između ta dva tipa vjerskog fundamentalizma u odnosu na interpretaciju uloge žene u obitelji i zajednici. Zar pokret gospođe Markić zastupa različite ideje u odnosu na značenje i interpretaciju značaja obitelji i položaja žene (majke i supruge) u njoj ? Obitelj kao temelj, baza društva i reguliranje “ispravnog morala” od strane malog broja “odabranih”, “osviještenih” ili onih koje je “obasjala svjetlost” ne vodi nas, naravno, prema budizmu nego prema kvaziiluminatizmu provinscijskog tipa i duha, prema svijetu “slatke mistike” i falših “tajnih društava” i tobože “odabranih” – onako kako to razumijevaju oni koje obasjava jedino “duh palanke” i ništa vise - kako bi to rekao Radovan Konstatinović negdje u svojoj “Filozofiji palanke”. Po ovim fundamentalistima svih boja žena je “garant čistoće društva” ali zato i sama mora biti “čista” ali o tome pravila pišu isključivo muškarci. U promoviranju takvih ideja pomaže i im I nemal broj “pročišćenih žena”. One su “spoznale” svoju ulogu tako shvaćenog garanta “čistoće društva” pa su, u skladu sa svojom spremnošću na pomaganje spremne i na samokažnjavanje. Onda je sasvim normalno da su spremne prihvatiti potrebu kažnjavanja i izoliranja onih žene koje to ne razumiju ili ne prihvaćaju, koje “upropaštavaju” tu svoju jedinstvenu “svetu šansu” i ulogu koja im je tako velikodušno pružena.
Katolički fundamentalizam je, dakle, također neupitna činjenica u mnogim europskim sredinama. U listopadu 2012, godine svećenik Piero Corsi je na velika ulazna vrata crkve u San Torenzu objesio “proglas” vrlo poučno naslovljen “Žena i nasilje” ističući u njemu kako su žene “same krive” za mačističko nasilje nad njima. On doslovno kaže kako “do nasilja dolazi svaki put kada žene počmu provocirat, kada postaju arogantne i kada se osječaju samodovoljne pa, na kraju, same isprovociraju…” Kao da mu je pri sastavljanju ovog izvitoperenog koncentrata “kršćanskog suosjećanja” prema maltretiranim ženama, žrtvama kućnih Tarzana, manijaka i “muškarčina” pomagao naš domaći “prvotni” muškardin, pop Raguž.
Inače iste te 2012. godina – ako uzmemo u obzir kompletnu planetu Zemlju i sve svjetske države među državnim “vladarima” bilo je svega 5,3% žena a među svim parlamentarcima ovoga svijeta samo 19,5% žena. Ove 2016. godine je taj broj njihove participacije u svjetskim parlamentima pao na 19,2% a u Europi to dosiže “čak” 20%. U Hrvatskom Saboru danas od 153 zastupnika 39 je žena – što je “visokih”, gotovo “spektakulatnih” 25%. Ali nažalost, to je, ujedno, nikad manje. Da ne zaboravimo u Hrvatskoj u ukupnoj populaciji žene su dominantan spol : 2016. godine broj žena je u Hrvatskoj 2 192 588 a muškaraca 2 045 801 .
I na kraju, odakle uopće sam pojam “feminizam”. Ironija je da ga je “izmislio” američki ultrakonzervativni radio spiker Rush Limbaugh koji ga je u svojim emisijama počeo upotrebljavati 1990. godine namjeravajući žene koje se bore za jednaka prava u društvu, zbog tobožnje agresivnosti, povezati s pojmom “nacizma”, odnosno proglaiti njihovu borbu “ženskim nacizmom”. To je sasvim tipično za kaubojski “mačizam ” jer feminizam i mačiizam su različite stvari. Feministice se ne zalažu za dominaciju žena u društvu (kao što se mačizam zalaže za dominaciju muškaraca) nego se samo zalažu za jednakost svih a protiv dominacije bilo kojeg spola. Nažalost, još uvijek su one a i svi mi skupa sa njima vrlo daleko od ostvarenja tog cilja.






Oznake: plaža


- 16:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #

30.11.2016., srijeda

LE LI TRUMP "ULTRADESNIČAR" ILI "ULTRALJEVIČAR"



Kakvo “bogohulno” pitanje “ ?
Slavoj Žižek, slovenski filozof kojeg mnogi smatraju najinteresantnijim novijim ljevičarskim misliocem, zbunio je mnoge kada je u intervjuu za američki “Channel 4” izjavio kako bi, da je kojim slučajem amerikanac, “svakako glasao za Donalda Trumpa – dodavajući : “Iako me prestravljuje, mislim da je Hillary opasnija”. Po Žižeku “Hillary predstavlja apsolutnu inerciju” i to “onu najopasniju”. Po njemu, ona samo glumi da je progresivna a u stvari je “povezana s krupnim kapitalom”. Ako Trump pobijedi ništa više neće biti isto pa ma šta se desilo, smatra ovaj ljevičar.
Analitičari se slažu kako je pobjeda Trumpa novi žestoki poraz velikih medija, najopznatijih američkih instituta i agencija koji se bave istraživanjima javnog mnijena. Istovremeno, mnogi se slažu kako Trumpova pobjeda znači kako se možda ruši cijela dosadašnja svjetska politička arhitektura “izgrađena” od kraja drugog svjetskog rata naovamo. Geopolitičke karte ponovo su izmješane i sada počinje “nova politička partija”. Kubanski analitičar Ignacio Ramoneti kaže: “Ulazimo u jedno novo razdoblje čija osnovna karakteristika je “nepoznato”. Sada je “sve moguće”. Upravo to kako je sada “sve moguće” jača apetite radikalne desnice – ali, što se rijetko spominje, i radikalne ljevice. Trumpu prvi čestita Putim, pa redom Orban, Marine Le Pen ali među prvim čestitarima su i Raul Castro kao i venezuelanski “čavistički predsjednik” Maduro. Analize govore kako je i “američka radikalna ljevica”, pa ma što to značilo – glasala za Trumpa. Europski desničari slave ali i određeni tip ljevice polaže svoje nade u Trumpa. O kakvoj je ovdje “zbunjozi” riječ ?
Nema sumnje kako je Trumpova atipična osobnost s groteksnim prijedlozima, koji su odmah izazvali žestoku reakciju naprednih građana Amerike ali i Meksika izazvala svojevrstan kaos – jer je njegova pobjeda I dolazak na možda najvažniju funkciju na svijetu bila nepredvidljiva i sasvim neočekivana. Uostalom i njegova vlastita Republikanska stranka ga se gotovo odrekla a stranački establishment je otvoreno ustao protiv njega. Ali njegova je pobjeda samo potvrdila kako su svugdje u svijetu velike tradicionalne stranke u dubokoj krizi i kako je demokracija kao model izgubila velik dio svog kredibiliteta. U Europi su ti procesi još izraženiji a i Hrvatska ih, kao “mlada demokracija”, nije pošteđena. Tako se Trump na izvjestan način pojavljuje kao nestranački pobjednik jer ga se vlastita stranka gotovo sasvim odrekla a Demokratska stranka je, ionako, bila njegov politički protivnik. Trump je toga svjestan i on je već u kapnaji tvrdio kako je Amerika u dubokoj krizi svojih vrijednosti a posebno od ekonomske krize iz 2008. godine.
Europa je ostala zatečena Brexitom , uostalom, europska ljevica je u dubokoj krizi a desničarski, nacionalistički, ksenofobni i slični pokreti i stranke jačaju na svim stranama – od Francuske i Austrije pa do nordijskih zemalja. Jačaju i tzv “antikorupcijske stranke” – a posebno u Italiji, Grčkoj i u Španjolskoj. Stare političke elite se urušavaju a stranački pejzaž se mijenja. Na neki način, bez obzira na sve uspone i padove, jedino latinskoamerička ljevica još predstavlja respektabilnu snagu. Sve se vrijednosti ponovo preispituju. U taj ambijent uklopio se i Trump. Mnogi smatraju kako je on jednostavno “provalio u Bijelu Kuću” i da se radi o “izbornoj revoluciji” koju nitko nije predvidio. Taj “manihejski populista” koji “ne rasuđuje glavom ni razumom” nego “reagira instiktivno” – pobijedio je Hillary Clinton koja je imala neviđenu podršku financijskog sektora, svih mogućih lobija s gotovo neograničenim sredstvima za svoju kampanju. Ali očito je kako su mnogi u Americi bili iziritirani tzv “korektnim političarima” iza kojih stoji siva zona svih vrsta establišmenta, sumnjivih financijskih fondova i privilegirane političke kaste. Trumpov netolerantan način govora o ženama, “latinosima”, imigrantima, useljenicima bez legalnih dokumenata (“indocumentadosi”), muslimanima itd njegovi su glasači razumijeli kao njegovo pravo “na slobodnu riječ” pa makar mu pri tom prijetila i optužba za rasizam. Jednostavno su ga doživjeli kao “nešto drugo”, kao “autentičan odmor” i kao “predah” od ustaljenih političara.i njihovih “dosadnih govora” i njihove bezlične retorike. Zato su mnogi, kazano to “ljevičarskim kategorijalnim aparatom”, njegovu pobjedu razumijeli kao svojevrsnu “pobunu baze”. Ali očito je da niti političari niti politički analitičari nisu na vrijeme uočili duboki razdor, pravu frakturu koja postoji između glasača te baze ( najugroženijih slojeva) s jedne strane i političkog i ekonomskog establišmenta s druge strane.
Trumpov radikalni anti-Woshingtonski i anti-Wall Street diskurs je zaveo prije svega bijele slaboobrazovane glasače osiromašene i ugrožene efektima ekonomske globalizacije ali su ga prihvatili i obrazovaniji pripadnici urušenih srednjih slojeva. Trumpove poruke ipak se ne mogu usporediti s fašističkim jer on jednostavno “nije konvencionalni ultradesničar”. On sam sebe naziva neupitnim konzervativcem s “jakim osječajem za zajednicu”. Analitičari su “trumpizam” kao i samog Trumpa već proglasili “političkim ventilatorom”, “političkom lepezom” jer se kreće “desno-lijevo”, “gore-dolje” – iako ga mnogi proglašavaju najobičnijom vulgarnom varijantom “desnicom desnice”. Ali da je njegovo “mahanje” obuhvatilo širok krug glasača to je činjenica. On nije ni antisemit ni revolucionar. Određuje ga spontan, emocionalan govor prepun “ludih izjava”. Programirano je usmjeren prema onima koji su umorni od “stare politike”, vladajučih kasta i njihovih fraza. Populistički obećaje uvođenje kategorije Poštenja u politiku kao i renovaciju način funkcioniranja politike u Americi. On želi uvjerit glasače da će izmjeniti njenu dosadašnju sliku.
U Meksiku je izazvao pravu lavinu bunta svojim odvratnim izjavama kako će strpat u autobuse ilegalne imigrante i vratiti ih u Meksiko a na granici s Meksikom izgradiit 3.145 metara dugačak zid. Iziritirao je demokratsku javnost s izjavom kako će zabranit ulazak muslimanskih imigranata u Ameriku a posebno kada je napao roditelje američkog vojnika muslimanske vjeroispovjesti koji je poginuo u borbi u Iraku 2004. godine. Nakon Trumpove pobjede Twitter Moments je sabrao sve slučajeve fizičkog nasilja, verbalnih i rasnih uvreda do kojih je došlo ( snimljeni su) nakon njegove pobjede u Americi. Meksički tisak je prepun navođenja takvih slučajeva. Posebno se citira poznati austrijski književnik Stefan Zweig koji je zbog nacizma izbjegao iz Austrije 1938. Godine u Brazil u kojem je 1942. Godine izvršio samoubojstvo slomljen slabom reakcijom na neljudskost koju je fašizam nosio u sebi od same svoje pojave. Duboko razočaran on bježi u suicid uvjeren da Zlo koje se stvorilo “pred očima cijelog svijeta koji je šutio” neće nikad više prestati. Svijet se mijenja, piše onneposredno prije svog samoubojstva I zaključuje : “ali mržnja će uvijek ostat ista “. Meksički analitičar Joaqin Gandara piše : “Hvala gospodine Trump !” – jer, po njemu, on je ponovo ujedinio sve meksikance, sav meksički narod. Kao odgovor na Trumpove izjave razbuktao se meksički nacionalizam a on je preduvjet “da se ostvari bilo kakav cilj”. Po njemu, sada će Meksiko bit manje ovisan od Amerike. S druge strane Pablo Hiriart smatra da se ne treba žuriti s ovakvim reakcijama jer se “američki predsjednik koji je do sada najviše progonio ilegalnu migraciju zove Barak Obama” a ne Donald Trump. “Nećete nas prevarit !” – poručuje on. U CBS-ovom program “60 minuta” Trump je izjavio da če deportirat dva milijuna ilegalnih imigranata (“indocumentadosa”) s kriminalnom prošlošću a Obama je samo između lipnja pa do studenog ove godine već deportirao 2 000 980 imigranata samo zbog činjenice da su bili “indocumentadosi” od kojih čak njih 47% nisu imali nikakvu kriminalnu prošlost a dobar dio njih su bili samo djeca bez pratnje, zaključuje Pablo Hiriart. To su službeni podaci Ministarstva Domovinske Sigurnosti (Department of Homeland Security ) i Američkog Instituta za Imigraciju i Carinu. Po njemu Obama je razdvojio tisuće porodica a najviše meksičkih. Činjenica je kako je čak 30% američkih “latinosa” s pravom glasa glasalo za Trumpa a ne Hillary Clinton koju je zagovarao Obama. Zato Hirart smatra da je Obama “lažni humanist”. Uostalom 800 km zida između Amerike i Meksika već je izgrađeno.
Dakle, ne gledaju svi jednoznačno na Trumpa. Tako Paul Krugman u The New York Timesu piše kako se svi možda iznenade brzinom kojom će Trump dovest “ do ekonomskog rasta”. Ono što mu se najviše zamjera je uzimanje neupitnog republikanskog desničarskog jastreba Kris Konacha iz Kanzasa za svog “Savjetnika za migracije” ali, s druge strane, u pravom “politički ventilator stilu” uzima za svog Glavnog savjetnika i Šefa za strateška pitanja Stevea Bannona. Demokratsku javnost podigao je na noge svojim stavovima o braku (ali tu ipak još uvijek samo kaska za “domaćom” gospođom Markić). Kritizirao je odluku Vrhovnog Suda kako je brak istospolnih parova “njihovo ustavno pravo” itd. Stavio je u pitanje financiranje OUN prijekata o klimatskim izmjenama namjeravajući usmjeriti ta sredstva prema rješavanju problema vode i očuvanja okoliša u Americi. Pa gdje se tu onda krije Trumpovo “zrno ljevićarenja” ?
Prije svega u odnosu prema globalizaciji i vanjskoj politici – osim žestokih napada na Wall Street, centre financijske moći i na Washingtonski establishment. Možda je to neka vrsta rađanja “američkog peronizma” koji je unutar sebe bio apsorbirao široku lepezu vrlo rauličitih političkih snaga – od krajnje desnice pa sve do krajnje ljevice.
Koje su glavne karakteristike “trumpizma” ?
1) OBRAĆUN S MEDIJSKIM MOĆNICIMA
Trump tvrdi : “Nisam se natjecao s Hillary Clinton nego protiv korumpiranih komunikacijskih medija.” Da nije bilo “pokvarenih medija” – “koji su iskrivljavali moje riječi”, piše on na Twitteru, “bio bih pobjedio Hillary s 20% razlike”. To se posebno odnosi na The Washington Post, Politico, Huffington Post, BuzzFedd i na Fox News.
2) ODBIJA EKONOMSKU GLOBALIZACIJU
Trump optužuje kako je globalizacija kriva za urušavanje srednje klase. Kaže kako je ona uništavala građane a posebno zadnjih 15 godina. Globalizacija je glavni krivac što se zatvorilo pet miljuna dobro plačenih radnih mjesta u američkoj industriji što je bila posljedica propasti i zatvaranja oko 60 000 tvornica. Ova njegova ideja je jako bliska mnogim ljevičarskim krugovima.
3) ZALAŽE SE ZA ŽESTOKI PROTEKCIONIZAM
Trump predlaže rast poreznih taksi na sve uvozne proizvode. “Obnovit ćemo državnu kontrolu. Sjedinjene Države bit će ponovo velika država”. On podržava Brexit i obećaje izlazak Amerike iz Ugovora o Slobodnom Tržištu Sjeverne Amerike (NAFTA). Isto tako on je protivnik Dogovora Transatlantske Asocijacije (TTP). Po njemu bi TTP zadao smrtni udarac “sjevernoameričkoj manufakturnoj industriji”. Tu bi, također, dobio podršku i mnogih europskih radikalnih ljevičara.

4) ODBIJANJE NEOLIBERALNOG REZANJA U PODRUČJU SOCIJALNE SIGURNOSTI
Ćesto se spominje kako Trump predstavlja prijetnju Obaminoj zdravstvenoj reformi. Međutim on je izašao u javnost s tezom kako su mnogi građani žrtve ekonomske krize a posebno oni iznad 65 godina (umirovljenici). Zato oni moraju bit zaštičeni i imati socijalnu sigurnost (sustav Social Security) kao i zdravstvenu zaštitu od strane MEDICARE – zdravstvenog osiguranja kojeg je razvio predsjednik Barac Obama a koji su ostali republikanski lideri htjeli ukinuti. Trump obećaje da neće dirata ta ostvarena prava i kako će, štoviše, spustiti cijenu lijekova, zatim da će rješiti problem onih koji su “bez krova nad glavom”, reformirat porezni sustav za oni koji su financijski ugrožene i ukinuti savezne poreze “koji ugrožavaju 73 miljuna skromnih domova”. Naravno da ovakve izjave privlaće one najugroženije koji sebe doživljavaju kao žrtve “pokvarenih, bogatih političara” i općenito Vlasti.
5) TRUMP JE PROTIV “AROGANCIJE WALL STREETA”
Trump namjerava jako podignut poreze kontrolorima “hedge fondova” ( koji, po njemu, “besramno zarađuju” ) i ponovo “oživit” tzv “Glass – Steagal Zakon” iz 1933. godine, uvedenog u vrijeme Velike Depresije. Ovaj Zakon pravi razliku između “tradicionalnih banaka” i “investicijskih banaka” kako bi spriječio da “tradicionalne banke” mogu vršiti ulaganja (investicije) koja imaju visoku stopu rizika. Kompletan američki financijski sektor protivi se ovom trumpovom prijedlogu. I ovdje mu neki iz tih krugova zamjeraju “populističko ljevičarenje”.
6) SAVEZ S PUTINOM
Trump podržava uspostavljanje saveza s Rusijom kako bi se efikasno uništila “Islamska Država” (ISIS, DAESH ) Pa makar Washington, kao “žrtvu”, morao prihvatiti priznavanje aneksije Krima.
7) ODUSTAJANJE OD AMERIČKE INTERVENCIONISTIČKE POLITIKE
Trump najavljuje odustajanje od američke intervencionističke politike i to zbog enormnog američkog unutarnjeg duga. Po njemu se američka intervencionistička politika vodila bez ikakvih kriterija i bez valjanih razloga. On smatra da se Amerika ne može borit po drugim zemljama “za uspostavljanje mira pod svaku cijenu” pa zbog toga, za razliku od kompletnog republikanskog establišmenta, smatra kako NATO “treba promijenit svoju ulogu”. Daje gotovo blasfemičnu izjavu : “Nitko više, od zemalja članica NATO, ne može računati na automatsku, bezuvjetnu pomoć Sjedinjenih Američkih Država”. To je direktno suprostavljanje glavnoj krilatici NATO-a “Svi za jednoga – Jedan za sve”. Naravno da je u ljevičarskim krugovima i ova njegova izjava primljena s odobravanjem. Tako je on postao simbol nečeg međusobno nespojivog što bi se oksimorosnki moglo nazvati “desnoim ljevičarenjem” ili “lijevim desničarenjem” – sasvim svejedno. Ali konfuzija i jačanje onog “nepoznatog” što nas čeka nakon njegove pobjede - su potpuni.
Neočekivana Reaganova pobjeda 1980. godine nas je uvela u vrijeme dugotrajnog, gotovo četrdesetogodišnjeg ciklusa neoliberalizma i globalizacije. Pobjeda Trumpa možda znači ulazak u jedan novi geopolitički ciklus ( ili “cirkus” ) koji je obilježen opasnim ideološkim karakteristikama bliskih radikalnoj i netolerantnoj ksenofobnoj desnici ( poput, recimo, europske desničarske novovalne političke filozofije Marine Le Pen ) ali je izgleda sve sigurnije kako je Trumpova pobjeda ipak, u najmanju ruku, srušila jedan do sada poznat Svijet nakon čega smo naglavce upali u “period vrtoglavice” iz kojeg se može porodit svašta - jer kao što je već dao naslutiti Slavoj Žižek “sada je moguće sve” a, ne zaboravimo, “Princip Nade” je oduvijek bio osnovni ljevičarski princip.



Oznake: plaža


- 17:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

17.11.2016., četvrtak

DANIEL ORTEGA POBIJEDIO NA NIKARAGVANSKIM IZBORIMA

Daniel Ortega Saavedra pobijedio je na nedjeljnjim izborima ( 6. Studenog 2016, godine ) u Nikaragvi. Ortega, predsjednik FSLN-a (Frente Sandinista de Liberacion Nacionaln – Sandinisička Fronta Nacionalnog Oslobođenja ) je prema privremenom izvješću Vrhovnog Izbornog Savjeta (Consejo Supremo Electoral ), nakon prebrojenih 66.3% glasova (izlaznost 65.8%) dobio je 72,1% glasova. Zatim slijedi Partido Liberal Constitucionalista na čelu s Maximinom Rodriguezom s 14,2% osvojenih glasova, pa Partido Liberal Independiente s osvojenih 5% glasova, zatim Alianza Liberal Nicaraguense s 4.5% glasova podrške itd.
Tako je Daniel Ortega, povijesni lider Narodne Sandinističke Revolucije (Revolucion Popular Sandinista) i čelnik Sandinističkog Fronta Nacionalnog Oslobođenja, potvrdio svoju popularnost koji uživa kao najdugovječniji nikaraganski predsjednik. Nikaragvanski izborni zakon određuje da se predsjednički i parlamentarni izbori održavaju istovremeno svakih pet godina – prve nedjelje mjeseca studenog. Na njima se bira Ii potpredsjednik-ca . Zanimljivo je da je Ortegin kandidat za potpredsjednicu bila njegova supruga Rosario Murillo Zambrana - “La Chayo”.
Daniela Ortega svi znaju a tko je ta žena ? Ona je vrlo poznata osoba u Nikaragvi koja je direktno rodbinski povezana s Augustom Cesarom Sandinom – utemeljiteljem “sandinističkog pokreta”, najslavnijim revolucionarm (pored Farabunda Martija ) Centralne Amerike, najvećeg simbola borbe za slobodu i suprostavljanje američkom imperijalizmu i intervencionizmu iz prve polovine dvadesetog stpljeća. Ona je njegova pranećakinja jer je njezina majka Zolaemrica Zambrana Sandino – bila Sandinova necakinja. Rosario Murillo je ekstravagandna žena sa svojom upečatljivom kovrčavom crnom kosom, tipičnim nikaragvanskim nakitom kojeg uvijek nosi, oblači se poput Fride Kahlo u šarenu odjeću žarkih boja u “indioskom stilu”, poznata je nikaragvanska pjesnikinja, sveučilišna profesorica, “poeta guerrillera” koja je od samog početaka bila pripanica Sandinističke Fronte (kada se u redovima FSLN-a bori pod speudonimima “Gabriela”, “Carolina” I “Veranice Valdemar”). Bila je hapšena i zatvarana za vrijeme Somoze pa kasnije biježi u Costa Ricu odakle se ponovo vraća i bori u Nikaragvi u sandinističkim redovima. Ona danas ima 61 godinu . S Danielom Ortegom (71 godina ) zajedno živi od 1976. gdoine ali su se crkveno vjenčali tek 2005. Godine.
Danielu Ortegi opozicija danas prigovara da ima “caudillovske ambicije” ali je njegova karizma neupitna. On je revolucionarni vođa koj je uspio slomiti Somozinu diktaturu pa Somoza bježi iz Nikaragve 1979. godine. Tada izbija kontrarevolucija tzv “contrasa” koju financira, opskrbljuje oružjem i vjnim instruktorima i tehnologijom Reaganova i Kissingerova administracija . Daniel Ortega mirno silazi s vlasti nakon izbornog poraza 1990. godine i predaje vlast prvoj nikaragvanskoj predsjednici Violeti Barrios Chamorro kojoj svojim rukama stavlja predsjedničku lentiu na svećanoj primopredaji vlasti na glavnom stadionu u Managvi.
Od tada ulaže velike napore da očuva snagu FSLN-a u opoziciji. Iza sebe ima vjerne sljedbenike. Nikaragvanska sandinistička revolucija bila je specifičnazato što je to bila “revolucija mladih”. Ta revolucija u biti traje sve od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća pa do 1990. godine. U trenutku trijumfa revolucije čak 72% sandnističkih boraca bilo je mlađe od 25 godine. U trenutku smrti njih 71% ima između 14 - 24 godine. Da ne bi bilo zabune, u ukupnoj populaciji Nikaragve ta dobna skupina tada jedva doseže 20% stanovnika. Među učesnicima revolucije student su najbrojnija skupina, Imai ih 29%. Zatim slijede zanatlije s 22%, pa radnici i nadničari s 16%. Službenika među sandinističkim borcima ima također 16%, profesori i učitelji su zastupljeni s 8% a seljaka je najmanje sa svega 4.5% a 0.5% su “ostali”. Ortega nakon revolucije uvodi tzv “participativnu demokraciju” umjesto somozističke diktature. Ide s programom “Kuće i ulice za narod”, uvodi besplatno školovanje i zdravstvenu zaštitu a u području kulture posebno važne ulogu ima njegova današnja supruga Rosario Murillo. Nikaragvanska ekonomija je (usprkos teškom općem siomaštvu koje ih stavlja na predzadnje mjesto u cijeloj ovoj hemisferi odmah poslije Haitija) po brzini rasta na druom mjestu u Centralnoj Americi, odmah poslije Paname. Ono što je najvažnija Nikaragva je u tom socijalno trusnom i nesigurnom području jedna od najsigurnijih i “najmirnijih” zemalja cijelog Latinoameričkog kontinenta . Šesta je po sigurnosti u cijeloj Latinskoj Americi (prema ovogodišnjeg izvještaja “Instituto Para la Economia y la Paz ).
Nikaragvanski Parlament (La Asamblea Nacional) ima 92 zastupnika ali se bira samo njih 90 jer su bivši predsjednik I potpredsjednik Nikaragve “po položaju” članovi Parlamenta. Na ovim se izborima biraju zastupnici nacionalnog parlamenta ali I njih 20 u “Parlamento Centroamericano” (“Centralnoamerički Parlament”). Predsjednik i potpredsjednik biraju se relativnom veličinom od 40% osvojenih glasova ili čak s 35% - u slučaju da postigne rezultat koji je za najmanje 5% veći od njegovog najuspješnijeg protukandidata. Nekada je ta potrebna većina trebala biti 45% ali je predsjednik Nikaragve Arnoldo Aleman 2014-te godine izvršio reformu zakonodavstva (koju prihvaća i tadašnja opozicija na čelu s Ortegom) i uveo sadašnji izborni sustav.
Daniel Ortega je bio predsjednik Nikaragve od 1984-1990 godine pa opet od 1996-2001, zatim od 2001-2006. Godine i sada će ponovo bit predsjednik do 2022. Godine. Time postaje predsjednik s najdužim stažom u Nikaragvi jer će, kada mu zavšii ovaj mandate ispuniti 24 godine na vlasti. Opozicija se odavno pokušala izboriti za ograničenje reizbora predsjednika ali je Corte Supremo de Justicia (Vrhovni Sud Pravde) odlučio da bi time bila zakinuta nečija ustavna prava. Familija Somoza je ipak dulje vladala Nikaragvom s time da su tu diktatorsku vlast (de facto “nasljedno”) obnašali otac i njegov sinovi ( Tako je Anastazio Somoza Garcia vladao 16 godina I 8 mjeseci), nakon njega njegov stariji sin Luis Somoza Debayle 6 godina I 4 mjeseca ), pa na kraju njegov brat Anastazio još 9 godina I 7 mjeseci – sve do rusenja vlasti dinastije Somoza od strane Orteginog Sandinističkog Fronta Nacionalnog Oslobođenja u srpnju 1979. Godine )
Pošto je ovaj put opozicija pozvala građane na bojkot izbora i apstinenciju glavna borba FSLN-a vodila se protiv apstinencije. Na žalost Crkva se opet direktno umješala u izbore. Tako je pomoćni biskup Managve Silvio Jose Bravo, javno pozvao vjernike na apstinenciju. On je izjavio : “Ne izići na izbore u Nikaragvi je moja obveza,( moj angažman) . Ne radi se o apstinenciji nego o odgovornosti.” Liberali su se između sebe rascjepili na nekoliko organizacija. Tako je Partido Liberal Independiente ( Samostalna Liberalna Stranka) 7. Studenog izišla s priopćenjem da izbori nisu važeći ” jer je apstiencija u stvari čak 78%). Oporbeni El Frente Amplio Por la Democracia (“Široki Savez za Demokraciju”) nesto je umjereniji pa tvrdi da je apstinencija bila 70% itd. Consejo Supremo Electoral služnemo je priopćio da je izlaznost bila 65,8%.
Pobjeda Daniela Ortege je jako važna za ovo područje i ona nije nikakvo iznenađenje jer su je svi analitičari predviđali, Koliko je on koncentrirao moći u svojim rukama i koliko je to utjecalo na rezultate ovih izbora stalno će potencirat teško poražena opozicija i to u vremenu kada desne političke snaga očito na području Latinske Amerike “uzvraćaju udarac”ljevici služeći se pri tom svim mogućim metodama (“unutarnju puč” u Brazilu tipičan je primjer ). Nikaragva je dugo vremena bila teška žrtva američkog intervencionizma koji je posebno naglašen od 1984. godine kada se Sjedinjene Države, nakon Kissingerovog Izvještaja o stanju u Centralnoj Americi direktbo angažira na nasilnom rušenju “narodnih”, “revolucionarnih”, “antiiperijalističkih”, “nacionalnooslobodilačkih” i sličnih pokreta I režima pod agendum tobožnjeg zaštie demokracije, pluralizma i slobodnog tržišta kao i suprostavljanju “bauku komunizma” i “kubanizaciji” Centralne Amerike. Ta se politika pokazala pogubnom za ove zemlje u kojima je upravo Augusto Sandino najveći simbol suprostavljanja takvoj vrsti politike. Daniel Ortega je nesumnjivo samo nastavljače te iste priče te pokušajima njegove destabilizacije sigurno ovdje još nije kraj.

Oznake: plaža


- 11:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se