Marin Jurjević o svemu

< prosinac, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

14.12.2016., srijeda

SVE JE POČELO U MEKSIKU



Smrt Fidela Castra izazvala je vrlo različite komentare, nerijetko sasvim suprostavljene i to u cijelom svijetu pa tako, naravno, i kod nas. Raspon je ogroman : od njegove potpune diskvalifikacije kao jednog od najvećih diktatora koji u toj vrsti interpretacije postaje “politički monstrum” - pa do njegove apsolutne glorifikacije, mitologizacije i sakralizacije.
Naravno, kao i uvijek, istina nikad nije “jednobojna”. Španjolska “La Vanguardia” piše kako je s njegovom smrću “otišao zadnji veliki lider koji je odredio XX stoljeće”. Zanimljivo je kako po njima među “najveće lidere” XX stoljeća spade i Josip Broz Tito što zasigurno izaziva užas kod naših neumornih rušitelja bilo kakve pozitivne valorizacije njegovog lika i njegove povijesne uloge. Kako bi se tek iznenadili kada bi znali da ga i notorni H. Kissinger svrstava u “najveće” iz sasvim pragmatičnog razloga jer, kako je on kazao, bez Titove suglasnosti se nije mogla donijeti baš niti jedna rezolucija Skupštine OUN jer je Tito kontrolirao glasove 110 zemalja koje su bile članice Pokreta Nesvrstanih. Po njemu je njegova sahrana pokazala da je bio “jedan od vladara svijeta” jer je na nju došlo 75 šefova država i 19 “krunjenih glava” da mu odju poslijednju, posmrtnu počast. David Rockefeler je 1997. godine izjavio je da u XX stoljeću priznaje samo trolicu lidera : Churchila, Roosvelta i Tita itd. Jedni ga hvale a drugi ga pljuju, a posebno kod nas u Hrvatskoj…itd itd. Ista stvar sada se ponavlja i s Castrom. Zanimljivo je kako “The New York Times” piše kako je “Castro vjerojatno najveći lider Latinske Amerike od ratova za nezavisnost s početka IXI stoljeća pa do danas...Kubanska je revolucija izazvala najveće društvene potrese od bilo kojeg drugog latinskoameričkog ustanka u XX stoljeću s možda jedinim izuzetkom Meksičke Revolucije iz 1910. godine.” Po “New York Timesu” kubanska revolucija je postala “simbol revolucije u cijelom svijetu potičući mnoge njene imitatore”. Sam Castro postaje revolucionarna ikona a njegov model suprostavljanja Americi inspirira sve revolucionarne pokrete Latinske Amerike. Njegova brada i njegova zelena uniforma postaju univerzalni identifikacijski simbol i znak “revolucionara”. “The Guardian” piše kako je Castrova Kuba postala “inspirativni model razvoja”. Tako Stephen Mc Closky , direktor “Centre for Global Education” u Guardianu piše : “Kuba je materijalno siromašna ali je društveno bogata i to svoje društveno obilje pottpuno pa i internacionalno dijeli sa drugima”. Tu prije svega misli na kubanski model zdravstvene zaštite i obrazovanja koji su besplatni za sve građane i koji spadaju u “najrazvijenije u svijetu”, Isto tako sitiče humanitarnu pomoć koji “taj mali otok izoliran od zadnje svjetske supersile” pruža diljem svijeta. Pa su kubanski zdravstveni i spasilački stručnjaci spasili preko 80 tisuća života u preko 20 zemalja u koje je Castro , kao pomoć prilikom velikih nesreća ili epidemija. McClosky navodi i kubansku kljućnu ulogu u recentnom postizanja sporazuma o uspostavljanja mira u Kolumbiji i završetka najduljeg oružanog sukoba u Latinskoj Americi itd. McClosky zaključuje kako je “Fidel naučio svijet važnu lekciju: kako su pravo bogatstvo neke zemlje njeni ljudi a materijalna sredstva se najbolje iskorištavaju ako se koriste za socijalne potrebe”. Ta socijalna jednakost i osjećaj pravde i suosjećanja s drugima su “iznad profita” na Kubi, smatra on. To je možda idealizirana slika Castrove Kube ali je činjenica kako je danas prosjećnom djetetu “bolje roditi se” na Kubi nego u Sjedinjenim Američkim Državama jer je na Kubi smrtnost djece (od rođenja pa do 5. godine života ) za 15% manja nego u Americi. A ukupni mortalitet stanovništva je upravo na Kubi najmanji u Latinskoj Americim i jedan od najmanjih na svijetu. Povodom Castrove smrti na Kubi je proglašena devetodnevna žalost i ogromne mase ljudi na ulicama odaje poćast svom umrlom Vrhovnom Vođi, svom Komandantu itd. a kubanske izbjeglice u Miamiju istovremeno izražavaju sreće i veselje zbog “smrti kubanskog Diktatora”. Kao što bi rekla jedna crnogorska poslovica. “Lako je mrtvom vuku izmjeriti rep” !
A sve je počelo jednom davno i to u Meksiku kada je iz posada od 82 pripadnika pokreta “Movimiento de 26 Julio” na čelu s Fidelom Catrom isplovila iz Tuxpana na petnaestometarskom drvenom brodu, nazvanom “Granma” (“Baka”) i krenulo prema Kubi. Od tada pa do 23 sata i 38. minuta 2016, godine kada je službena kubanska televizija objavila da je umro Fidel Castro Ruz prošlo je šest desetljeća. U tom trenutku počela je najduža kubanska noć na Kubi u ovom stoljeću. Teška tišina je počela, pala na ulice kubanskih gradova i naselja i trajala je sve do jutra ….prvog jutra koje je nakon toliko vremena svanulo bez Fidela.
Fidel je u stigao u Meksiko 1955. godine nakon 22 mjeseca zatvora Isla de Pinos na Kubi. Bio je osuđen na 15 godina zatvora zbog predvođenja napada na vojarnu Moncada u Santiago de Cuba 26. srpnja 1953. godine ali je pomilovan nakon samo 22 mjeseca zatvora I to Zakonom o amnestiji za kojeg glasaju svi zastupnici Parlamenta osim jednog, a to je bio Castrov šurjak Rafael Diaz Balart – koji taj Zakon odbija uz obrazloženje da “Fidel Castro i njegova grupa žele samo jednu stvar : vlast, ali samo potpunu vlast (“poder total”) koja bi im omogućila da potpuno zatru sve tragove ustava i kubanskih zakona….” zaključujići : “Uvjeren sam kako će ova amnestija…donijeti puno dana patnje, bola, krvi i bijede kubanskom narodu iako sam taj narod u ovom trenutku to ne vidi tako ”
Mjesec dana kasnije Fidelov mlađi brat Raul, kojeg policija progoni radi optužbe da je u jedno kazalište stavio bombu, traži politički azil u meksičkom veleposlanstvu. To mu nije odobreno ali mu je odobren odlazak u Meksiko. To će iskoristiti i Fidel koji svoj potez objašnjava u reviji “Bohemia” : “Odlazim jer su mi na Kubi zatvorli sva vrata za civilnu borbu”. Castro Kubu napušta 7. lipnja 1955. godine s letom 566 zrakoplovom kompanije “Mexicana de Aviacion” . Njegova sestra Lidia morala je prodati frižider da mu osigura nešto novca za to putovanje. Otputovao je u sivom odijelu, crnim naočalama I malim koferom u kojem je imao jednu promjenu, s nekoliko knjiga I turističkom vizom u rukama. To je bilo sve što je u tom trenutku Fidel imao. Na dnu stepenica ulaza u zrakoplov poljubio je svog sina Fidelita I isto je poslijepodne sletio na aerodrome u Meridi na Yucatanu. Tu “hvata” zrakoplov za Vera Cruz jer nije imao dovoljno novca za direktan let u Ciudad de Mexico.
U pismu svom prijatelju Faustinu Perezu, koji je ostao na Kubi da vodi “Pokret 26 Srpanj”, piše : “Ne možeš ni zamisliti a teško mi je to uopće i opisati, koliko mi je strašno teško bilo donijeti tu nužnu odluka da napustim Kubu. Skoro sam zaplakao kada sam ulazio u zrakoplov.” Fidel konačno stiže u Ciudad de Mexico autobusom 8. lipnja 1995, godine. “Prvu sam se noć našao s Raulom i s još dva ili tri povjerljiva kubanca u kući jedne kubanke koja je već dugo živjela u Meksiku i koja je bila prava majka za nas iz Moncade.” Pisao je, kasnije, u “La Habani”. Ta “majka” napadača na vojarnu Moncada bila je Maria Antonia Gonzalez koja je živjela u samom centru Ciudad de Mexica u ulici Emparan na broju 49 – i primila je mnoge izbjegle kubance ali i mladog argentinskog doktora Ernesta Guevaru. Bila je udana za Avelina Paloma, meksičkog borca slobodnog stila ( “catch-as-catch-can luchador” ) . Fidel je po cijele dane bio u njenom stanu, tamo se hranio i radio a spavao je u maloj hotelskoj sobici bez svjetla…u obližnjem neuglednom prenočištu. Piše u pismu svom prijatelju kako su mu ti dani bili “tužni, usamljenički i teški”. To vrijeme najviše koristi za čitanje i proučavanje. Upoznaje se s revolucionarnim procesom u Meksiku pod generalom Lazarom Cardenasom. Teoretski se utemeljuje. Kasnije su se mnogi pitali zašto je Castro odabrao baš Meksiko za priperemu Kubanske Revolucije. A u stvari ni on ni njegovi boric nisu imali gdje drugdje otići. Kad uzmemo tko tada vlada zemljama u blizini Kube onda sve postaje jasno. U Santo Domingu je Trujillo, u Venezueli Perez Jimenez, u Nikaragvi Somoza, u Gvatemali Castillo Armas…Da li da odabere neku od engleskih kolonija ? Dakle, Meksi9ko je bio logičan izbor – tim vise što je on oduvijek bio, na određen način, otvoren za najrazličitije disidente I političke prognanike (usotalom Meksiko je primio i Trockog u vremenu kada ga niti jedna tzv “europska demokracije”, počev od Francuske pa do Engleske, nije htjela primiti ). Zato Castro u svom pismu konstatira : “Meksiko je izgledao za nas kubance nešto naše. To je bila tradicija kubanskih revolucionara preko sto godina.” Kasnije će Pedro Miret, njegov suborac, kasnije pisati kako su odabrali Meksiko jer su već tada imali ideju da zaplove iz Meksika i iskrcaju se na Kubi negdje na istoku između Niquieroa i Pilona s ciljem napada na grad Manzanillo.
To su bili praktički razlozi. Osim toga, svi ostali protivnici Batiste već su od ranije živjeli u Meksiku jer su tamo našli utočište nakon što Batista 1952, godine uzima vlast. Tada su mnogi članovi vlade svrgnutog predsjednika Carlosa Prio Socarrasa prvo dobili azil u mekisčkom veleposlanstvu na Kubu a kasnije odlaze u Meksiko. Tako su u Meksiku kao izbjeglice utočište našli sam svrgnuti kubanski predsjednik Prio Socarras, njegov minister vanjskih poslova Areuliano Sanchez Arango i Ruben de Leon, bivši minister obrane. Svi oni u tom trenutku, jednako kao i Fidel i pripadnici njegovog Pokreta 26 Srpanj žive u Ciudad de Mexicu.
Castro i njegovi sljedbenici stvaraju jednu vrlo zatvorenu grupu koja izbjegava kontakte s bilo kim izvan njihovog kruga tako da sam Fidel ne uspostavlja kontakte s niti jednim tadašnjim meksičkim političarem. Ted Szulc, jedan od njegovih biografa, smatra kako je možda jedino kontaktirao s tadašnjim meksičkim Ministrom Rada, Lopezom Mateosom. On i njegovi kompanjerosi tada žive gotovo u potpunoj ilegali, jednako “kao da smo na Kubi”, pisao je kasnije Fidel. Mjesec dana po svom dolasku u Meksiku, Fidel Castro Ruz završava redakciju “Manifesta Broj Jedan – Pokreta 26 Srpanj : “Pueblo de Cuba” (“Narod Kube”) kojeg tiska u tiskari Arsacio Vegasa. Taj čovjek je bio jedan od vrlo rijetkih meksikanaca koji ulazi u najuži krug Castrovog “Movimiento 26 Julio”. Drugi meksikanac koji ulazi u taj “elitni krug” bio je vlasnik oružarnice u ulici Revillagigedo , Antonio del Cuate koji im nabavlja jedan lagani mitraljez, protutenkovske puške, 13 “mašinki” i 29 lovačkih pušaka među kojima I Remington 30-60 s teleskopskim nišanom koju Fidel kasnije nosi poslije Sierre Maestre. Sve je to bilo kupljeno na američkom crnom tržištu. Gađanje vježbaju u streljani Los Gamitos u samom gradu. Sve je to bilo pod nadzorom Pedra Mireta. Borci Pokreta 26 Srpanj nisu imali gotovo nikakvog iskustva. Izuzetak je bio jedino Fidel. On je bio veoma vješt u baratanju s oružjem. Još od djetinjstva lovi na porodičnom lovištu na njihovom imanju u Biranu na istoku Kube. Kao student prava stalno je nosio sa sobom Colt 45 kojeg mu je poklonio otac, don Angel. Prošao je vojnu obuku a kao dragovoljac učestvuje u neuspjelom pokušaju svrgavanja diktatora Trujilla u Dominikanskoj republici, Kasnije je instructor u Pobunjeničkoj Vojsci (Ejercito Rebelde).
U veljači 1956, u Meksiko dolazi Faustino Perez koji je na Kubi rukovodio Pokretom 26 Srpanj dok je Fidel bio u egzilu. Donosi 8 250 dolara kojima Fidel dodaje još 10 000 dolara koje je prikupio među izbjeglim kubancima u Sjedinjenim Državama kojima putuje dva mjeseca radi skupljanja novčane pomoći za pokretanje revolucije. Castro tada izjavljuje : “1956 godine biti ćemo slobodni ili ćemo biti mućenici ”. Te godine on je sakupio dovoljno sredstava za početak ozbiljnih priprema za izvođenje Revolucije. U ožujku njegovi borci odlaze na ranč Santa Rosa radi obuke . Taj ranč bio je u blizini Ciudad de Mexica u Challcu. Bio je to ranč veličine 148 kilometara kvadratnih terena s 2 000 metara kvadratnih izgrađenih objekata. Vlasnik ranča bio je don Erasmo Rivera, stari sljedbenik Pancha Ville. Dao im je svoj ranč gotovo besplatno za potrebe njihove vojne obuke koja počinje početkom svibnja pod zapovjedništva bivšeg pukovnika, profesionalnog vojnika Alberta Bayoa, koji zalaže svoju tvornicu namještaja kako bi pomogao “stvar revolucije”. Kubanski borci bili su iznenađeni strogošću pukovnika i s težinom obuke a on im je stalno govorio kako će “u stvarnom životu to biti još puno teže”.
Alberto Bayo bio je vrlo zanimljiva osoba. Rodio se u Camagueyu i bio je sin španjolca i kubanke. Od djetinjstva živi u Španjolskoj i studira na Vojnoj Akademiji u Toledu a kasnije, dvadesetih godina XX stoljeća provodi 11 godina boreći se protiv “morosa” koji su se stalno bunili i borili protiv europljana u Sjevernoj Africi. Kasnije predaje vještine ratovanja a posebno gerilskog načina ratovanja u Salamnci. On piše : “ Borio sam se protiv gerilskog ratovanja i bio sam duboko impresioniran metodama tog načina ratovanja koje prihvaćam kao svoje važno iskustvo koje sam kasnije koristio u svojim predavanjima kada sam radio kao professor na Vojnoj Akademiji”. Zatim odlazi u Meksiko i pridružuje se republikancima i od tada stalno živi u Meksiku. On je imao jednu od ključnih uloga u obuci Castrovih gerilaca u Meksiku u fazi njihovih priprema za Kubansku Revoluciju.
Castro se 20. lipnja premješta u jednu od svojih “sigurnih kuća” koju kubanci imaju u ulici Kepler. Bio je u pratnji svojih drugova Universa Sancheza i Ramira Valdesa. To je bilo jedno od mnogobrojnih mjesta koje su kubanski borci bili iznajmili u rezidencijalnim četvrtima ( poput Del Valle, La Roma, La Condesa itd ) Ciudad de Mexica s ciljem da budu što manje zamjetni. U toj kući Fidel prima nekoliko boraca koji dolaze s Ranča Santa Rosa kako bi ga informirali o tome kako napreduje njihova obuka. Ne zna da su oni u tom trenutkom pod budnom paskom policije koja ih je stalno nadzirala.
U noći 20. srpnja 1956, godine doctor Fidel Castro Ruz izašao je iz kuće u ulici Kepler broj 26 u koloniji Anzures u Ciudad de Mexicu. Tu kuću u ulici Kepler je za potrebe Castrovog “Pokreta 26 Srpanj” unajmila njihova prijateljica Orquidea Pino, inače pjevačica u jednom nonćnom klubu. Te se večeri Fidel, zajedno s nekoliko svojih “drugova” ukrcao u zeleni Pacard 50 tablica IW-55-655 Miami. Auto je polako krenuo prema ulici Mariano Escobedo i kada je stigao zaustavio se i ugasio svjetla. Iz njega su izišli Castro, zatim Universo Sanchez koji je bio njegov tjelohranitelj, inače seljak iz Matanzasa i Ramiro Valdes , Castrov čovjek od najvećeg povjerenja a inače vozač kamiona iz Artemisa u provinciji La Habana. Tek su krenuli su kada su ih iznenada okružili ljudi u tamnim odijelima s pištoljima ispod sakoa. Pokazali su im svoje policijske iskaznice a zatim pretresli njihov zeleni Pacard. Tisak je kasnije komentirao : “U prtljažniku Pacarda našli su tri mitraljeza, jednu pušku velike razorne moći, pet pištolja i dvije granate kućne izrade”, dodavajući kako “se nisu opirali nego su pokušali objasniti kako im to oružje služi za osobnu obranu jer imaju puno političkih neprijatelja”. Agenti su ih zatim ugurali u auto i odveli u sjedište Federalne Sigurnosne Direkcije na Plaza de Republica broj 6. Tako je počeo jedan od najdramatičnijih i najkritičnijih momenata Fidelove Kubanske Revolucije koja još nije bila niti započela a već je bila na samom rubu da se nikada i ne desi.
Iste te noći, do jutra su uhapšeni i mnogi drugi pripadnici “Pokreta 26 Srpanj” (“Movimiento 26 Julio”). Svi su oni bili odvedeni na treći kat Federalne Sigurnosne Direkcije gdje se Fidel već nalazio zajedn sa Sanchezom i Valdesom. Meksička policija je već odavno bila na tragu castrove grupe – nakon što ih je Vojna Obavještajna Služba iz Havane obavijestila da Castro Ruz priprema iz Meksika rušenje vlade Fulgencia Batiste. Pukovnik Orlando Piedra šef istrage kubanske Nacionalne Policije otišao je u Ciudad de Mexico da raumjeni iskustva s kapetanom Fernandom Gutierrezom Barriosom – šefom kontrole i informacja meksičke Federalne Sigurnosne Direkcije ( “Direccion Federal de Seguridad” ).
Ovim noćnim hapšenjem rukovodio je upravo kapetan Fernando Gutierrez Barrios. Kakav je bio njegov odnos s kubancima ? Fidel se kasnije sjećao : “Gutierrez Barrios je bio pristojan čovjek, vrlo obziran gospodin…Nije osjećao neprijateljstvo ili mržnju prema nama”. Fidel je smatrao kako je kapetan Gutierrez na njih “gledao s poštovanjem” i kako je “skvaćao našu motivaciju za borbu”, našu “odlućnost, smirenost i hrabrost”. Gerilski konandant Almeida u vezi Gutierreza, također, kaže : “Vidio je da smo časni i principjelni ljudi”. Fidelov brat Raul izbjegao je hapšenje i još je uvijek bio na Ranču Santa Rosa. Castro apelira za pomoć. Sve se prati u javnosti. Traži da ih se oslobodi. Meksički tisak piše : “Dva brata Castro Ruz tvrde da su u Meksiko bili kao turisti i kako agenti Službe Sigurnosti namjeravaju mučiti uhvaćene kubance kako bi im na leđa natovarili krivnju za pobunu”. Fidelov zahtjev je odbijen. Optužbu da su komunisti Fidel odbacuje i 22. lipnja piše iz zatvora članak u kojem precizira kako on nema ama baš nikakve veze s komunistima. Članak objavljuje kubanska revija “Bohemia”. Značajan broj pripadnika “Movimiento 26 Julio” bili su bivši aktivisti Partido del Pueblo Cubano ( Ortodoxo ). Imali su bliske veze s Partido Revolucionario Cubano (Autentico ) ali nikada s Partido Socialista Populista (Comunista ). Zanimljivo je kako su komunisti bili optuženi za napad na vojarnu Moncada ali se Fidel sjećao kako su u “nekim drugim vremenima” upravo oni imali vrlo bliske veze s Batistom koji je 1940. Godine čak bio njihov (Partido Socialista Populista ) kandidat na izborima.
Kapetan Barrios imao je 29 godina. Bio je rodom iz Veracruza. Završio je Colegio Militar. Sada je bio “šef informacija” u Direccion Federal del Seguridad gdje je radio pod upravom direktora Direkcije, pukovnika Leandra Castilla Venegasa. Kada je Fidelu pokazao preciznu mapu Rancho Santa Rosa Fidel je shvatio kako nema druge opcije osim suradnje s kapetanom Barriosom jer je kapetan znao sve. Ponudio mu je da ode na ranč kako bi sprječio oružani sukob svojih suboraca s meksičkom policijom. Barrios prihvaća ponudu pa 24 lipnja Fidela puštaju iz zatvora. Iste noći on odlazi na ranč Santa Rosa gdje savjetuje svoje drugove da se predaju bez borbe. Tako se predaje 13 Castrovih boraaca a među njima i “odgovorni general” ranča Santa Rosa, argentinac Ernesto Guevara kojem kubanci daju nadimak “Che”. Pukovnik Alberto Bayo je uspio pobjeći isto kao i Fidelov brat Raul Castro Ruz. Ostali su odvedeni u centar za imigrante u Secretarioa de Gobierno u ulici Miguel Shultz. Poslije hapse još trojicu CaCastra Ruza. strovih boraca.
Kubanska vlada traži izručenje Castra i svih uhapšenih članova njegove grupe. S druge strane ured meksičkog predsjednika Adolfa Ruiz Cortinesa zatrpan je zahtjevima za osobađanjem Castra Ruza. Intervenira osobno i biši kubanski predsjednik Carlos Prio Socarras, zatim šef “Partido del Pueblo Cubano” Raul Chibas kao i vođa “Federacion Estudiantil Universitaria” , Jose Antonio Echeverria. Castro, koji se ponaša uglađeno, odjeven u posuđeno odjelo sina pukovnika Bayoa, u zatvoru aktivno piše i prima mnogobrojne posjete. Između sotalih osjećuje ga i njegova kubanska prijateljica Tete Casuso, udovica poete Pabla de la Torriente Braua koja ga, kasnije, u svojim memoarima ovako opisuje : “Visok, obrijan, uredne frizure, smeđokos u elegantnom odijelu od smeđeg kašmira”. Meksički najtiražniji dnevnik “Excelsior” i ostali važni dnevnici svakodnevno izvještavaju javnost o Castru. Zamjenik direktora Federalne Sigurnosne Direkcije, Roman Luga izjavljuje kako “ Pokret 26 de Julio” – “nema nikakve veze s komunistima niti prima bilo kakvu pomoć komunističkih zemalja. Radi se o oporbenoj grupi vladi njihove zemlje”. Zahtjev za političkim azilom im je odbijen. Fidelov brat Raul i neuhvaćeni pripadnici Pokreta organiziraju medisku kampanju za oslobađanje uhapšenih drugova. “Excelsior” objavljuje proglas upućen Gospodinu Predsjedniku Republike i Meksičkom Narodu pod naslovom “Sloboda za Fidela Castra i njegovih 26 uhapšenih drugova”. Unajmljuju odvjetnički tim i uspijevaju uspostaviti kontakt s legendarnim generalom i bivšim predsjednikom Meksika Lazarom Cardenasom. To je bio ključni moment jer im ugledni karizmatični general daje podršku i obećava svoju pomoć, Njegova intervencija ima za cilj sprječavanje ekstradikcije Fidela Batistinoj Kubi jer bi to značilo njegovu sigurnu smrt. Iako kubanske vlasti inzistiraju na izručenju uhapšenika Cardenasova intervencija uspijeva i 20. srpnja 2o zatvorenih kubanaca je pušteno na slobodu. Među njima su i Ramiro Valdes, Universo Sanchez i Juan Almeida. Uvjet je bio da napuste Meksiko jer su “prekršili status turista”. Fidel Castro i Ernesto Guevara još uvijek ostaju iza rešetaka. Fidel Castro izlazi iz zatvora 24 srpnja, sedam dana prije Chea. General Cardenas objavljuje kako se “Gospodin Predsjednik složio da im odobri azil koji su zatražili”. Fidel moli generala Cardenasa da ga primi kako bi mu se mogao zahvaliti na svemu. Zahvaljuje se i predsjedniku Ruiz Cortinesu i Meksiku koji su ga, i po cijenu zaoštravanja odnosa s Kubom, zaštitili. Cardenas kasnije piše u svojim “Apuntos” : “To je mladi intelektualac vehementnog temperamenta čijim žilama kola krv borca”. Tu gestu generala Lazara Cardenasa Fidel nikada nije zaboravio. Tada je imao samo 29 godina i de facto je tako Lazaro Cardenas bio onaj koji je omogućio Kubansku Revoluciju.
Ova hapšenja poremetila su planova Castrova Pokreta. Sada Castro donosi odluku da napuste “sigurne kuće” u Ciudad de Mexicu i da se premjeste u druge djelove Meksika. Većina boraca odlazi u Veracruz, drugi dio u Xalapu a treći u Meridu. U Meksiko se sliva sve vise Castrovih boraca a među njima jedan od budućih legend Kubanske Revolucije, radnik Camilo Cienfuegos čiji stariji brat Osmany već živi u Cidad de Mexicu. Krajem kolovoza Fidel Castro i Jose Antonio Echeverria, predsjednik Federacion Estudianti Universitaria i Generalni sekretar Revolucionarnog Direktorija (El Directorio Revolucionario ) koji svoju borbu bazira na gradovima kombinacijom mobilizacije masa i oružanih akcijaa protiv Batistinih suradnika – potpisuju dokument “Carta de Mexico” (“Pismo iz Meksika) u kojem njihove organizacije objavljuju “solidarno jedinstvo svojih snaga s ciljem rušenja tiranije i izvođenja Kubanske Revoluciju”. Na jesen kod Castra dolazi Frank Pais koji ga pet dana uvjerava da se što prje mora vratiti na Kubu jer mu je pokret na Kubi sve vise dezorijentiran I dezorganiziran. Dolazi i njegov stari prijatelj sa Sveučilišta Flavio Bravo i to kao izaslanik Partido Socialista Populista (Comunista). On mu obećava dizanje generalnog štrajka na Kubi kao i pomoć Castrovoj vojnoj eskpediciji koju on priprema. Osim toga ga upozorava kako mora što prije napustit Meksiko jer mu je policija ponovo na tragu i kako zna sve o njegovoj namjeri I pripremama za rušenje Batiste. Castro sada obućava svoje gerilce na ranču na području Abasola u Tamaulipasu na samoj granici sa Sjedinjenim Državama. U tom kraju bivši kubanski predsjednik Kube Prio Socarras vrši velika ulaganja. On je jako bogat čovjek. Fidelova prijateljica Tete Causo ujedno je bila i velika Socarrasova prijatejica pa organizira Castru susret sa njim u rujnu 1956. godine u Hotelu Casa de Palmas de McAllen u Texasu. Socarras mora umaći policiji jer je imao zabranu napuštanja Miamija gdje je živio a Fidel nije smio napuštati Meksiko jer nije imao vizu, pa granicu prelazi gazeči preko rijeke zajedno s meksičkim “indosumentadosima” – radnicima bez dokumenata. Nakon tog susreta Carlos Prio Socarras uplaćuje Fidelovom Pokretu ukupno 75 000 dolara. Jedan dio tog novca Fidel koristi za opremanje Rancho Maria de Los Angeles u Abasolu a drugi dio za kupovinu broda s kojim će se uskoro otisnuti prema Kubi.
Krajem rujna Fidel i El Caute odlaze u brda iznad Veracruza gdje preuzimaju puške Remington a nakon toga odlaze na rijeku Tuxpan da vide brod s kojim bi se trebali prebacit na Kubu. Kada je vido taj drveni petnaesometarski brod koji je pretrpio potapljanje i kojeg je trebalo temeljito obnoviti - Fidel nije mogao suspregnuti svoje oduševljenje. Bila je to slavna “Granma” (“Baka”) koju par dana kasnije kupuje El Caute, Njegov vlasnik bio je amerikanac Robert Erickson koji je živio u Ciudad de Mexicu. Uragan je taj brod bio potopio 1953, godine i neko je vrijeme ležao na dnu pod vodom. Brod je kupljen za 40 000 dolara. Istovremeno, 37 boraca “Pokreta 26 Srpanj” nqpušta ranč u Abasolu i kreću prema Ciudad Victoria gdje primaju naređenje da krenu za Tuxpan. Fidel doosi odluku da isplove što prije. Na putu za Tuxpan piše testament i ostavlja svog sina Fidelita na brigu svojim prijateljima Fofo Gutierrez i Orquidei Pino.
“Granma” iz Meksika isplovljava 25. rujna 1956. godine u 12 sati i 20 minuta pod komandom kapetana Onelio Pina. Brod je bio predviđen za maksimalno 20 ljudi a na njega se ukrcava čak 82 borca. Bili su jako mladi. Prosječno su imali 27 godina. Svi su bili kubanci osim jednog argentinca, jednog dominikanca i jednog meksikanca. Sudbina je prema njima bila okrutna. Pri iskrcavanju gine njih 20 a uhvaćen je 21 borac. Ostali se rasturaju a u brda Sierra Maestre stiže samo 20 njih. Historiografija će nas kasnije učiti kako je tada započela borba za rušenje Batistine diktature i Kubanska Revolucija iako je Revolucija, kao što smo vidjeli, u stvari počela već u Meksiku.










- 16:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.12.2016., ponedjeljak

KATOLIČKI FUNDAMENTALIZAM I ISLAMSKI FEMINIZAM



“Muškarac je u porodici buržuj a žena predstavlja proletera”
Friedrich Engels

Nije nikakva novost kako ne postoji jedino “islamski fundamentalizam”. Uostalom, upravo smo mi u Hrvatskoj najbolji svjedoci toga i dobro znamo, iz vlastitog iskustva, kako isto tako postoji i “katolički fundamentalizam”. Vjerski fundamentalizam, bilo kojeg predznaka u biti vodi istome : negaciji ravnopravnosti, prava i slobode svih onih koji “nisu naši”.
Žene su u gotovo svim suvremenim društvima diskriminirane. Još su davna sociološka istraživanja (recimo ona Mladena Žuvele rađena krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle još u “socijalizmu” ) pokazala, na primjeru Splita – kako žene pri istoj obrazovnoj strukturi čekaju na svoj prvi posao od 3 pa čaki i do 5 puta dulje od muškaraca .
Ali danas i pripadnici jako utjecajnih organizacija, poput Katoličke crkve ili nekih udruga vezanih za nju promoviraju javno vrijednosti koje žene neupitno stavljaju u poziciju “podređenog spola”. Svećenik Ivica Raguž tako u službenom glasilu Katoličke crkve “Glasu Koncila” nedavno daje svoju već “slavnu” definiciju žene – koja je po njemu “drugotna jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip”. Ova svećenićka mudrolija potkrepljena je argumentima poput onog kako je “žena od Adama a ne on od nje”. Štoviše, žena je i univerzalni krivac i predstavlja “arhetip griješnika” - zbog kojieg svi mi ispaštamo jer je, poučava nas pop Raguž, “prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti te (..) je za njega vise kriva Eva nego Adam”.
Po njemu, muškarac je “glava” a “neposlušnost žene” se manifestira u “ traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.” Žena je veliki krivac za mnoge kasnije patnje svih ljudi jer je, dubokoumno konstatira Raguž, “Đavao (..) prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha.” Kad muškarac, inkarniran u Adamu zgriješi – on griješi samo zato jer je dobar i osjećajan a ne “pokvaren” poput žene. Adam je, tako, sagrješio “zbog žaljenja nad svojom ženom. Adam žali svoju ženu i iz osjećaja samilosti “nije ju htio ostaviti samu u njenom grijehu” – tako da je, na kraju krajeva, “dokazuje nepobitno” i gotovo slavodobitno naš učitelj moralike Raguž – “po ženskoj neposlušnosti grijeh ušao u svijet”. Ništa manje !
Tu, svakako, po njemu, treba nešto poduzeti jer je “žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti”. A nad neposlušnima, “logično je po prirodi same stvari” , treba malo stroži nadzor. To je taj “biblijsko sindrom neposlušne žene” – zaključuje ovaj katolički pedagog. Sve ovo on piše u Hrvatskoj 2016. godine u službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvata. Graditi suvremeno društvo na temelju ovog aksioma o “neposlušnoj ženi” zaista onda vodi direktno pred ulaze hrvatskih bolnica gdje grupe molitelja pokušavaju detektirati koju ženu treba “spasiti” od njene vlastite “neposlušne suštine” koju onu još nisu uspjele spoznati.
Nadbiskup Vrhbosanski Vinko Puljić je u svojoj propovjedi preporučio ženama “da ne isprobavaju muškarca prije braka kako ne bi postale štrace”. “Štraca” je dalmatinski izraz za staru, istrošenu krpu s kojom se čisti pod i svakojaka prljavština po kući i koja se zatim baca u smeće. Hrvatska je danas zasićena katoličkim fundamentalizmom koji se u odnosu na prava žena manifestira kroz tobožnju brigu o obitelji, demografskoj problematici koja se iz njihove perspektive svodi na kritike nedovoljnog angažmana žena na ispunjavanju svoje imanentne “reproduktivne funkcije” na koju se žena, najčešće, na ovaj način svodi. Žena je po definiciji “griješnica” kojoj se “najbolje pomaže” ukoliko ne misli svojom glavom nego sluša “ragužijamske naputke”. Raznorazne udruge se onda angažiraju na poznate “mirne načine” psiholoških pritisaka, detektiranja I lova na “griješnice” koje, u slučaju pobačaja, revni građani prijavljuju “moliteljskim skupinama” i “čuvarima ćudoređa i života” koji stupaju na teren pokušavajuti “spasiti” posrnule griješnice.
Nije to nikakva nova priča ali razotkriva svu našu hipokriziju kada ta ista zajednica tobože zgraža nad islamskim fundamentalizmom koji je tako “nazadnjački” a naše je društvo, zajedno s ragužijanskim moralom i vojskom “spasitelja” – tobože “napradno”, “zapadno”, europsko, kršćansko društvo.
U islamskom svijetu prije nekoliko godina počeo se razvijati “islamski feminizam” kao oblik borbe za zaštitu ženskih prava u svijetu islama. Pripadnice islamskog feminističkog pokreta traže potpunu jednakost između žene i muškarca ali polazeći od samog nauka Kurana. One drugačije tumaće “sveti tekst” Kurana i prepozaju ga i interpretiraju kao “osloboditeljski” za žene iako i same priznaju kako se u praksi primjene šerijata to izvitoperilo i pretvorilo u opravdavanje podređenog položaja žene u islamskom svijetu. Pripadnice ovog pokreta naučavaju kako poruka i namjera Kurana nije nejednakost muškarca i žene i kako Kuran ne propovjeda tu nejednakost nego je ona posljedica krive interpretacije Kurana koja je rezultat dugogodišnje “degeneracije islamske tradicije” i prakse življenja u islamskim državama.
Feminizam je hetorogen pokret koji je teorija, društvena misao i praksa kojoj je cilj razobličiti i okončati podređeni položaj u kojem se žene objektivno nalaze u društvu. Bez obzira da li se radi o islamskom ili kršćanskom podneblju. Cilj je isti. Ostvarivanje puno pravednijeg društva koje će prepoznati i garantirati punu i efektivnu jednakost svih ljudskih bića – bez obzira na bilo koju, pa tako i na spolnu razliku.
Teško je ostvariti emancipaciju žena u ambijentu koji je striktno religiozan pa je tu naše društvo ipak u prednosti – ali zato i moramo bit osjetljivi kada se ugrožava sekularni karakter Hrvatske, a to se stalno dešava i to naročito u zadnje vrijeme, što postaje zaista alarmantno,. To se dešava u svim područjima…od politike pa sve do obrazovanja, medijskog prostora pa do zdravstva i u biti kompletne društvene strukture. Zato se o tome mora javno i slobodno govoriti jer konzekvence bilo kojeg fundamentalizma, bez obzira na njegov vjerski predznak – na kraju svih krajeva – su uvijek sasvim iste.
Islamski feminizam se najprije javlja u arapskim zemljama južnog Mediterana kao težnja da se i u tim sredinama “instaliraju” i dijele jednake vrijednosti koje su temelj laičkih, sekularnih država u kojima je vjera, po definiciji, odvojena od države. Islamski feminizam želi promijeniti vjerske zakone koji reguliraju osobni položaj i status žena u tim društvima. Pripadnice tog pokreta žele promijeniti “državno tumačenje vjerskih zakona”. Te države, naime, potenciraju shvaćanje i interpretaciju islama kao patrijarhalne vjere koja povjesno podređuje i povrjeđuje ženu.
Problem je u tome što su sve monoteističke religije (pa tako kako islam tako i kršćanstvo) patrijarhalne pa se emancipacija žena (ali i Čovjeka kao generičkog bića) ne može nikada do kraja ostvariti u striktno vjerskom ambijentu (jer problem ljudske emancipacije uvijek nadilazi tzv “vjersku emancipaciju”). Zbog toga su istinska, zbiljske sekularna država i društvo u ovom slučaju ključni kao preduvjet za emancipaciju kako žena tako i za sve druge vrste ljudske emancipacije , pa tako i bez obzira na njihov spol.
Prema “islamskom feminizmu” postoji razlika između “fundamentalističkog” i “prograsivnog” islamizma. Radikalni islamizam je protiv liberalnih ideja Zapada. Tu se prije svega misli na “politički liberalizam” kao temelj priznavanja temeljnih ljudskih sloboda, političkog i svakog drugog pluralizma itd. Islamski se feminizam kreće u prostoru reinterpretacije, ili po njima “prave interpretacije” – Kurana. On se, s druge strane, pojavljuje, što je vrlo važno, i kao protestni pokret ali baziran na Kuranu i takvoj vrsti njegove interpretacije koja će omogućiti ili bar pospješiti dosezanje ideala jednakosti žena i muškaraca u tim sredinama. One nastoje da u okviru Kurana nađu uporište za ostvarenja njihovog zahtjeva za jednakošću svih u okviru takvog tipa društva, Dakle, islamske feministkinje ne odbacuju religiju i vjeru nego ustaljeni, uvriježeni i u zakone ugrađen mačizam i seksizam koji je stvarnost većine muslimanskih država.
Po njima upravo Kuran treba biti temelj duha jednakosti kojeg je stvarnost iskrivila a šerijat pretvorio u zbiljsku nejednakost. Za njih Kuran predstavlja temelj njihovih zahtjeva, njihovog traženja zakonskog i stvarnog prava na jednakost s muškarcima u islamskom društvu. One odbacuju kako islamski tako i kršćanski fundamentalizam tvrdeći da jedan i drugi generiraju podređen položaj žene. Pripadnice ovog pokreta su vrlo obrazovane i dobro poznaju Kuran. Oboružane su svojim znanjem i hrabrošću bez obzira na dosage ovekvog tipa feminima. Svjesne su kako je Kuran fundamentalan akt u takvim tipovima zajednica pa u okvirima njegove drugačije interpretacije pokušavaju ostvarit svoje ciljeve.
Današnji položaj žena u islamu se bazira na vizijama šerijata, islamskog zakona nastalog u 10. i 11. stoljeću. Šerijat se postavlja kao neupitna istina kojoj se svi muslimani moraju pokoravati. Iz njega su derivirani svi ostali akti koji u praksi teško diskriminiraju žene. Tako još postoji praksa tjelesnog kažnjavanja žena, određuje (nameće) im se način njihovog oblaćenja, ozakonjeno je postojanje poligamije, uloga žena u porodici i njen položaj u njoj ograničavaju im osnovne slobode itd. ( Naravno, iza kućnih zidova postoji isto tako određena vrsta teško objašnjive i izuzetno bitne, vrlo utjecajne uloge žene koja je ponekad kontradiktorna sa suštinom tog tipa društava ) . Zato pripadnice islamskog feminizma traže “analitičku lekturu” i izmjenu šerijata. Po njima se šerijat, kao izraz klasičnog islamskog zakonodavstva, ne temelji na objektivnoj interpretacji Kurana. Smatraju kako taj zakon nije “proizvod” Kurana nego jednog konkretnog povijesnog perioda i izato se temelji na autoritarnoj i patrijarhalnoj optici koja je određena strogo hijerarhijskim konceptom društva u kojem se žena nalazi na dnu hijerarhijske društvene piramide. Po njima izvorni islam ima puno sadržaja kojima je temelj sloboda, oslobađanje, egalitarni karakter, dakle jednakost i odsutnost bilo kakve religiozne hijerarhije. Zato one traže oživljavanje izvornog islama, povratak njegovim istinskim vrijednostima koje su se tijekom vremena izvitoperile – jer to smatraju preduvjetom njihove socijalne emancipacije. To, naravno, zahtjeva reformu svih postojećih diskriminirajućih zakona kako bi one postigle slobodu. Ali istovremeno one zahtjevaju i slobode svih vjerskih manjina kao i ootpuno poštivanje seksualnih sloboda, poštivanje rasnih ali i svih drugih razlika . Zato ovaj pokret ima puno šire značenje od onog kojeg feministički pokreti imaju na Zapadu. One su dosta radikalne u svojim zahtjevima. Zahtijevaju da se šerijat ukoliko generira ma i najmanju nepravdu ili neslobodu bilo koje druge vrste – mora promijeniti. Islamski feminizam smatra da će šerijat štititi prava svih muslimana jedino ukoliko bude slao poruku socijalne jednakost i jednakosti svih ljudskih bića – naravno pretočenih u zakonsku formu. Tu nije moguće nikakvo licitiranje. Zato se ovakav šerijat koji sada regulira sve odnose u tim društvima - mora mijenjati.
Po njima “istinski islam” nikako nije niti može biti patrijarhalna vjera. One tumače kako i prema istinskom islamu, kako ga one interpretiraju, sva ljudska bića, bez obzira kojeg su spola – imaju jednaka prava a prije svega pravo na svoje dostojanstvo i svoju autonomiju da odlučuju o sebi na način kako oni sami smatraju da je najbolji za njih. Zbog toga se sve spolne i društveno konstituirane rodne nejednakosti moraju dokinuti.
Teško je nama iz naših pozicija razumijeti koliko je hrabrosti potrebno da bi se zastupale takve ideje u sredinama gdje islamski fundamentalizam dominira i tvrdi kako su takvi njihovi zahtjevi i njihova borba direktna posljedica djelovanja DEDŽALA (El Mesihud Dželal ) odnosno Lažnog Mesije. Po islamskim fundamentalistima Poslanik (Muhamed s.a. ) je rekao kako će žene “biti posljednja vojska koju će Dedžal iskoristiti u svojoj misiji” – tako da oni njihovu aktivnost nazivaju “Dželalov feministički sustav”. Zbog toga oni javno na svojim skupovima propovjedaju kako, zbog opasnosti da žene ne bi slučajno pale u napast prihvaćanja ovakvih feminističkih ideja, iza kojih u stvari stoji Lažni Mesija, dakle Dedžal, “Čovjek mora doma vezati svoju ženu, sestru ili kćerku kako bi ih zaštitio od Dedžala “. To on mora uradit radi “njihovog dobra” pošto su takvim ženama očito “isprani mozgovi”. Pri tom se pozivaju na razne “hadise” (kazivanja koja se pripisuju Mukamude s.a.). Zbog toga na žene trebati budno paziti kako ne bi prihvatile feminističke zablude jer se onda nad njih može nadviti prijetnja “da uživaju u blatu a ne u vjećnosti”. Na taj ih se način u stvari spašava “od velikog zla” jer Dedžal je taj koji širi bogohulne laži kako nema razlike između muškaraca i žena. Dedžalov direktni izum su kako sam feminizam tako i teorija o “oslobađanju žena”.
Pošto, po islamskim feministkinjama, šerijat na krivi način pretače Kuran u zakonske forme iza kojih stoji državni aparat prisile – nužna je korektna interpretacija (reinterpretacija) Kurana. Dakle. nužna je reinterpretacija “svetih tekstova” ali i dosadašnje tradicije koja je uvelika izmijenila njihovu bit i pravi njihov smisao. To je najveži izazov suvremenog islama. Ponekad se islamske feministice pozivaju i na velike islamske pjesnike, mistike i mislioce poput Hafeza iz Širaza, Dželaludina Mevlane Rumija, šijitskog mistika , “vrtećeg derviša”, sufija i “učitelja ljubav i ushićenog leta u beskraj”, njegovog duhovnog oca Šemsa od Tabriza i na druge islamske velikane koji poput njih slave ljubav, toleranciju, otvorenost i jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koji njihov “predznak” (Mevlanina poezija, recimo, spade u najprodavanije knjige u Izraelu a grob pjesnika Hafeza u Širazu je jedno od najposjećenije mjesta Irana a posebno mladih zaljubljenih parova i onih tek vjenčanih koji ga ritualno pohode tražeći u njegovoj zbirci poezije “Divan” (koja se stalno nalazi pored njegovog sarkofaga i koja je jednako čitana i poštovana , gotovo kao i sam Kuran ) odgovore na pitanje o tome kakva ih budućnost čeka
“Islamski feminizam” je društveno revolucionaran jer njegove pripadnice radikalno zahtijevaju i ravnopravnu političku participaciju u svim tijelima odlučivanja. Zahtjevaju izmjenu vlasničkih prava, ostvarivanje osobnih sloboda, ostvarivanje ekonomske nezavisnosti za što je nužna izmjena tradicije islama koja se, kako one tvrde, udaljila od izvornih poruka Kurana. One također traže i preispitivanje pristupa i mjesta žena u đamijama kao pravo muslimanskih žena na jednak položaj s muškarcima. Dakle, one se direktno suprostavljaju dosadašnjoj praksi koja ih je stavljala u podređeni položaj u svim sferama i strukturama islamskog društva. Naravno da zbog toga nailaze na žestok otpor ortodoksnog Islama. One traže radikalno preispitivanje svih svojih prava : kako onih svjetovnih tako i onih vjerskih – makar je u takvom tipu društva to usko isprepleteno i gotovo nerazdvojivo jer se ne radi o klasičnim sekularnim društvima i državama – iako se i u ponekim sekularnim državama, poput recimo Hrvatske, sve više to međusobno počinje ispreplitati…što je alarmantno ( recimo aktualno relativiziranje prava na pobača i njegovo prebacivanja u sivu ili sasvim tamnu zonu privatnih “abortera” - pošto se recimo u Splitskom KBC-u samo, jedna jedina ginekologinja nije pozvala na “priziv savjesti” na koji su se pozvali svi “musški ginekolozi” a splitska bolnica je najopterečenija u cijeloj Hrvatskoj po broju pacijenata na jednog liječnika, pošto joj gravitira cijela Dalmacija i dobar dio BiH odnosno Hercegovina i sl.)
Po pripadnicama ovog pokreta feminizam se mora prilagoditi političkim, ekonomskim i kulturnom kontekstu svakog društva. Veliki njihov problem leži u činjenici kako muslimanske žene u tim društvima nemaju adekvatan instrumentarij a niti potrebne društvene alate koji bi bili već ugrađeni u samom islamu – a da bi efikasno mogle obraniti svoja prava. One su svjesne kako se njihov feminizam mora potvrditi “unutar islama” a ne “izvan njega” inaće bi mogle doživjeti odbacivanje od strane “ostatka društva” što bi za njih moglo biti kontraproduktivno - pa čak i pogubno. Zato one idu s zahtjevom korijenitih reformi – odnosno redefinicije kompletne islamske tradicije i dosadašnje prakse koja je bazirana na iskrivljenom tumaćenju “svetih tekstova”. Dakle, radi se o opsežnim, kompliciranim i radikalnim zahtjevima za strukturnu reform kompletnog islamskog društva. Utoliko su njihovi zahtjevi, u biti, radikalniji ali i puno neizvjesniji i drugačiji od zahtjeva “klasičnog zapadnog feminizma” iako im je krajnji cilj isti.
One se pozivaju na Kuran kao izvor svoje borbe – što je iz naše optike kontradiktorno ali, po njima, upravo Kuran je za njih ključna karika koja ih priključuje na cjelinu islamskog društva pa se zato pozivaju na njegovu drugačiju interpretaciju kao osnovu za mogućnost što veće integraciju u islamsko društvo - odnoso u vrlo kompleksan javni prostor sredine u kojoj one djeluju. Svjesne su kako im je velikim dijelom oduzeto pravo na ravnopravno sudjelovanje u tom javnom prostoru i da se sve to ozakonjuje u ime religije i uvriježene tradicije. One se sudaraju sa stereotipima koji su ukorijenjeni u radikalnom islamizmu koji žene vidi jedino kroz dimenziju generirajučeg elementa i faktora stabilnosti porodice. Ali zar to nije koncept katoličkog fundamentalizma danas u Hravtskoj ? Postoji li bilo kakva razlika između ta dva tipa vjerskog fundamentalizma u odnosu na interpretaciju uloge žene u obitelji i zajednici. Zar pokret gospođe Markić zastupa različite ideje u odnosu na značenje i interpretaciju značaja obitelji i položaja žene (majke i supruge) u njoj ? Obitelj kao temelj, baza društva i reguliranje “ispravnog morala” od strane malog broja “odabranih”, “osviještenih” ili onih koje je “obasjala svjetlost” ne vodi nas, naravno, prema budizmu nego prema kvaziiluminatizmu provinscijskog tipa i duha, prema svijetu “slatke mistike” i falših “tajnih društava” i tobože “odabranih” – onako kako to razumijevaju oni koje obasjava jedino “duh palanke” i ništa vise - kako bi to rekao Radovan Konstatinović negdje u svojoj “Filozofiji palanke”. Po ovim fundamentalistima svih boja žena je “garant čistoće društva” ali zato i sama mora biti “čista” ali o tome pravila pišu isključivo muškarci. U promoviranju takvih ideja pomaže i im I nemal broj “pročišćenih žena”. One su “spoznale” svoju ulogu tako shvaćenog garanta “čistoće društva” pa su, u skladu sa svojom spremnošću na pomaganje spremne i na samokažnjavanje. Onda je sasvim normalno da su spremne prihvatiti potrebu kažnjavanja i izoliranja onih žene koje to ne razumiju ili ne prihvaćaju, koje “upropaštavaju” tu svoju jedinstvenu “svetu šansu” i ulogu koja im je tako velikodušno pružena.
Katolički fundamentalizam je, dakle, također neupitna činjenica u mnogim europskim sredinama. U listopadu 2012, godine svećenik Piero Corsi je na velika ulazna vrata crkve u San Torenzu objesio “proglas” vrlo poučno naslovljen “Žena i nasilje” ističući u njemu kako su žene “same krive” za mačističko nasilje nad njima. On doslovno kaže kako “do nasilja dolazi svaki put kada žene počmu provocirat, kada postaju arogantne i kada se osječaju samodovoljne pa, na kraju, same isprovociraju…” Kao da mu je pri sastavljanju ovog izvitoperenog koncentrata “kršćanskog suosjećanja” prema maltretiranim ženama, žrtvama kućnih Tarzana, manijaka i “muškarčina” pomagao naš domaći “prvotni” muškardin, pop Raguž.
Inače iste te 2012. godina – ako uzmemo u obzir kompletnu planetu Zemlju i sve svjetske države među državnim “vladarima” bilo je svega 5,3% žena a među svim parlamentarcima ovoga svijeta samo 19,5% žena. Ove 2016. godine je taj broj njihove participacije u svjetskim parlamentima pao na 19,2% a u Europi to dosiže “čak” 20%. U Hrvatskom Saboru danas od 153 zastupnika 39 je žena – što je “visokih”, gotovo “spektakulatnih” 25%. Ali nažalost, to je, ujedno, nikad manje. Da ne zaboravimo u Hrvatskoj u ukupnoj populaciji žene su dominantan spol : 2016. godine broj žena je u Hrvatskoj 2 192 588 a muškaraca 2 045 801 .
I na kraju, odakle uopće sam pojam “feminizam”. Ironija je da ga je “izmislio” američki ultrakonzervativni radio spiker Rush Limbaugh koji ga je u svojim emisijama počeo upotrebljavati 1990. godine namjeravajući žene koje se bore za jednaka prava u društvu, zbog tobožnje agresivnosti, povezati s pojmom “nacizma”, odnosno proglaiti njihovu borbu “ženskim nacizmom”. To je sasvim tipično za kaubojski “mačizam ” jer feminizam i mačiizam su različite stvari. Feministice se ne zalažu za dominaciju žena u društvu (kao što se mačizam zalaže za dominaciju muškaraca) nego se samo zalažu za jednakost svih a protiv dominacije bilo kojeg spola. Nažalost, još uvijek su one a i svi mi skupa sa njima vrlo daleko od ostvarenja tog cilja.






Oznake: plaža


- 16:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se