Gledam na HRT danas “TV Kalendar” (nekadašnju emisiju “Dogodilo se na današnji dan”).
Zaista ne mogu vjerovati da se niti jednom rječju nije spomenulo kako je na današnji dan prije 77 godina završio španjolski građanski rat – u kojem su Francovi pučisti i falangisti slavili pobjedu nad španjolskim republikancima.
Naime, 1. Travnja 1939. godine završio je trogodišnji krvavi građanski rat u Španjolskoj koji je itekako obilježio dvadeseto stoljeće a sve se to dešavalo u samo praskozorje početka Drugog svjetskog rata. Naime, na izborima 1936. godine u Španjolskoj pobjeđuje ljevičarski “Narodni Front” (Frente Popular) . General Mola (u Pamploni) odmah stupa u kontakt s generalom Sanjurjom ( koji se nalazi u egzilu u Lisabonu) pripremajući vojnu pobunu. U tom trenutku general Franco je stacioniran u svom garnizonu na Karibima.
Već 17. Srpnja 1936. Godine general Mola predvodi pobunu u Melilli a general Franco 18. Srpnja leti u Teutan da se stavi na čelo španjolskih marokanskih trupa. On se, inače, zadnji pridružio pobuni. Avion s kojim je general Sanjurjo iz Lisabona uzlijetao za Španjolsku se srušio. On je bio predviđeni “šef” pobune pa tako golpisti gube svog “prvog čovjeka” (inače je zbog prijašnjeg neuspjelog pokušaja pobune već bio osuđen na smrt, pa zatim pomilovan i protjeran iz Španjolske). U listopadu 1936. general Franco tako, zbog spleta niza okolnosti, postaje novi šef pobune.
Španjolski građanski rat karakteriziran je i učešćem u njemu Internacionalnih Brigada – ali se najčešće spominju samo one koje su učestvovale na strani republikanaca a zanemaruje se činjenica ih je još više bilo na strani pučista. Na strani republikanaca bori se oko 60 000 internacionalnih dragovoljaca iz 60 zemalja (među njima dosta Hrvata a zanimljivo je kako ih je najviše bilo s područja Imotske krajine ) Na strani desnice, odnosno vojnih pučista, iz Italije se bori 80 000 boraca (“camisas neras” – “crnokošuljaši”) zatim 4 000 njemačkih boraca divizije “Condor”. Posebno važna je bila pomoć koju je Hitler pružio Francu, koji u međuvremenu postaje generalisimo, od oko 100 zrakoplova koji su odigrali ključnu ulogu u prebacivanju španjolskih afričkih frankističkih trupa iz Afrike u Španjolsku. Neki to smatraju i ključnim događajem koji je osigurao pobjedu pučista. Španjolska mornarica ostaje vjerna legalno izabranoj republikanskoj vlasti.
U Španjolskom građanskom ratu pogiba oko 300 000 ljudi. Pola miljuna španjolaca bježi u Francusku. Drugih 300 000 španjolaca završava u logorima ili zatvorima. Njih 40 000 je odmah strijeljano. Mnogi kasnije umiru od gladi ili bolesti po Francovim kazamatima. Ratni zakoni veže još 9 godina nakon završetka rata a zadnji osuđenici na smrt bit će pogubljeni godinu dana prije Francove smrti 1975, godine.
Frankizam je bio totalitarni režim u kojem je još dugo nakon građanskog rata službeni pozdrav bio fašistički pozdrav s podignutom desnom rukom. Sam Franco je rekao kako “totalitarno stanje stabilizira Španjolsku”. Službeno Franco postaje “Caudillo de Espana por la Gracia del Dios” ("Vođa Španjolske Božjom Voljom"). Glavni moto njegove vlasti je : “Franco manda – Espana obedece” (“Franko zapovijeda – Španjolska izvršava”). Razvija tzv, koncept “nacionalnog kršćanstva”. Po frankističkoj doktrini tri su osnovna temelja španjolskog društva i države: Crkva, Falanga i Vojska. Godine 1947. održava se referendum kojim se s 93% glasova podrške izglasava tzv “Ley de Sucesion en la Jefatura del Estado” kojim se Francu daje pravo da sam izabere svog nasljednika (on će izabrati tada desetogodišnjeg “princa” i budućeg španjolskog kralja Juana Carlosa koji će nakon Francove smrti odigrati nevjerojatno pozitivnu ulogu u uvođenju demokracije i sprječavanju pokušaja neofrankističkog ojnog puča 1981. godine u Španjolskoj )
Iako je za vrijeme Franca postojala gerila (od oko 4 000 komunističkih gerilaca koji se vraćaju iz emigracije i oko 5 000 ostalih boraca koji se oružano bore protiv frankističke vlasti ) svi su oni bili ili pobijeni ili uhvaćeni. Organizacija Ujedinjenih Naroda odbija 1946. godine da primi Španjolsku u svoje članstvo i poziva sve demokratske zemlje da prekinu diplomatske odnose sa Španjolskom pa veleposlanici svih zapadnih zemalja napuštaju Španjolsku koja pada u izolaciju i tešku ekonomsku krizu…Ali Franco zadržava svoju vlast. On nikada formalno nije pristupio silama Osovine niti je objavio rat nekoj “savezničkoj zemlji” ali je poslao u Rusiju na “isočni front” kao pomoć Hitleru svoju “Dvision azul” (“plavokošuljaši”) pa se tako u Rusiji, na strani nacista, borilo oko 42 000 španjolskih boraca ove Francove divizije.
Kada započinje “Hladni Rat” Zapad otvara vrata Španjolskoj. Globalni vojno politički interesi i sukobi dva suprostavljena bloka pomažu Francu da iziđe iz izolacije i postane vojni ali, što je najgore, i ideološki partner “zapadnoj strani”. Tako će amerikanci uskoro dobiti 4 vojne baze u Španjolskoj. Uskoro OUN ukida svoj "embargo" a 1966. godine Španjolsku primaju u članstvo OUN pa se veleposlanici zapadnih zemalja vraćaju u nju. Ključna stvar se događa odmah zatim kada američki predsjednik Eisenhower dolazi u službeni posjet generalisimu Francu.
Frankizam se nije mijenjao, osim dekorativno. Baskima I Kataloncima nisu bila priznata nikakva prava. Sve su stranke osim vladajuće bile zabranjene. Svi sindikati osim “državnog”, obveznog – nisu bili dozvoljeni a smrtne su se kazne i dalje izvršavale nad političkim zatvorenicima i to “garotom” ili davljenjem žrtve zavrtanjem vijka na obruću koji se nalazio oko osuđenikovog vrata.
Nakon Francove smrti Španjolska se brzo demokratizira iako je podjela na “dvije Španjolske” još uvijek itekako prisutna.Franco je nakon građanskog rata pokušao “izmiriti žrtve” gradnjom kompleksa u "Valle de los caidos" (“Dolina palih”) gdje bi se trebalo klanjati svim žrtvama građanskog rata. To u Španjolskoj nikada nije zaživjelo a apsurd je da su taj memorijalni kompleks gradili isključivo republikanski zatvorenici I kažnjenisi ili oni koji su nakon odslužene kazne morali odraditi neko vrijeme “obvezu” u radnim logorima.
Španjolski građanski rat pokazao je nekoliko stvari – ali zasigurno je jedna od važnijih bila zatvaranje očiju “demokratskog Zapada” pred navalom antidemokratskih pučističkih snaga na legalno izabranu vlast i provođenje “politike nemješanja” koja je značila samo prepuštanje žrtve orgijanju zločina. U to vrijeme Staljin šalje određenu vojnu pomoć republikanskoj strani ali prije svega radi svojih interesa i protežiranje samo jednog političkog segmenta na strani republikanaca (komunista). Drgo, pokazalo se kako je ljevica međusobno podjejena i kako je unutar zajedničke borbe “nalazila vremena” i za međusobne krvave obračune (sukobi komunista I anarhista – iako su i jedni I drugi bili antifrankisti) itd.
I na kraju jedna paralela između Franca i Šešelja.
Jučerašnja oslobađajuća presuda neupitnog balkanskog zločinca Šešelja u Haagu još jednom je potvrdila kako Zapad koji se voli busati u svoja tobožnja “demokratska prsa” itekako zna otvoreno stati na stranu zločina bez ama baš ikakvih političkih, moralnih ili bilo kakvih drugih dilemma i problema – samo ukoliko smatra da im to, zbog nekih samo njima znanih interesa, može koristiti ! Jer, oni koji su osnovali ovaj sud i koji stoje iza njega po meni su odgovorni i za njegov rad koji je, doduše, još uvijek nepravomoćnom presudom, izgubio bilo koji svoj smisao i razlog daljnjeg postojanja.
Jednom su to već bili napravili prema Francu a sada evo to isto rade, ali ovaj put prema Šešelju !
|
