Bilo je oko pet uri poza podne. Zvizdan upeka. Užgala se svaka suva vlat a nešto kilave bave s mora bi s vrimena na vrime pomilovalo naša vlažna čela, obraze i vrat - onako ka da će svaki ćas izdahnit....
Sidili smo ispod gobava, kvrgava čelava stabla....jili nekakvu popodnevnu laganu marendu, pili ladno piće i čakulali.
Taman smo mozgali očemo li poć s Antinim brodom do iza punte o kemenoloma i malo se rasfriškat, bacit se u more - onako prije većere.
Ajme meni koje teške misli !? A noge ni makac....ka da su otkazale poslušnost, razlinile se i ukopale u mistu. Ko da su niki blentavi tvrdoglavi dalmatinski tovar...A još smo bili ka malo u brdo u Dijaninoj i Ivičinoj kućici...onako šesnoj ka iz priče..sitnoj, slatkoj, kamenoj...ka šta je, uostalom, i red u Pučišćima.
Ivica se sakrija ispod slamnate španćere i onako u košulji, kratkim gaćama i neobrijane anarhističke brade parija je ka pravi meksički desperados...šta je pomalo i bija.
U stvari....neka varijanta Smojinog Cervantesa ili poručnika Blueberry-ja....umitnika ili odmetnika svakako ! Naravno i romantičnog ljevičara.
Pričao je slatko i duboko...mirno i veselo. Lice mu je titralo išarano zebrastim tankim sjenama koje su ga lovile ispod slamnata šešira dok je gestikulirao rukama...nekako stalno u nekom djetinjasto razdraganom pokretu.
Sjetio sam se njegovih slika koje je jedne davne kasne kišne večeri u ratnom Zagrebu pokazivao meni i Šimi u svom stančiću kraj hotela "Plava laguna" tamo blizu nogometnog igrališta u Kranjčevićevoj. Tada nam je pričao o saobračajki koju je jedini preživio, blizini smrti, njemcima koji su ga tada spasili a koje nikada poslije nije upoznao, o komi, o spašavanju duše slikanjem, o aktovima koje je crtao svojim golim rukama.
Umitnik !?
O kako se , na sedmu godišnjicu njegove smrti, toga lako i teško prisjećati. Kako je dobro i kako je istovremeno teško prisječati se Ivice danas !
Znao je pričati o svom rođenju u njemačkom logoru, za vrijeme drugog svjetskog rata....gdje su bili zatočeni njegova majka i njegov otac...O dobroj njemačkoj porodici koja je spasila njega i njegovu familiju. Njihove je potomke kasnije, ako se ne varam . uz velike napore, upornost i pomoć Dijane, uspio pronaći. Tako su mu nijemci dva puta spašavali život.
Koliko smo koraka na njegovom i mom putu...na našem putu - prokoračali zajedno ?!
Tko bi ga to znao, ali i nije bitna dužina tog puta nego njegov pravac.
A pravac je bio pravi i na njemu ću uvijek ostati, barem što se mene tiće...nikad ne sumnjajući u to kako se do konačnog cilja može doči na više načina...ali nikako napuštajući ideju koja je odredila naš zajednički put i nikada ne misleći da se bez jasne ideje može stiči do bilo kakvog cilja. A lutati mi se u ovim godinama više ne da !
Sedam godina prošlo je od smrti Ivice Račana.
Sedam godina ko nijedna. Sedam godina ko tisuću godina.
Istovremeno !
|
