Nije nikakva novost kako se stvaranje lažne slike o nekom događaju već odavno pojavilo kao oblik
manipulacije ljudskom sviješću ili oblikom ideološke – dakle „iskrivljene svijesti“. Danas se u tome stiglo do neslućenih daljina i neviđenih razmjera – ali svako je razdoblje ljudske povijesti bilo „začinjeno“ najrazličitijim oblicima manipulacije i kanaliziranja „masovne svijesti“.
Svi suvremeni oblici utapljanja individualnosti u najrazličitije oblike kolektiviteta pogodovali su stvaranju „obrnute slike“ – kao u nekoj ogromnoj društvenoj Cameri Obscuri. Totalitarni oblici svijesti hranili su se na takvim izvorima porađajući najrazličitije oblike populizama, nacionalizama,sljedbeništva, kultova i mitoloških oblika obogotvorenja plejade prevaranata, manipulatora i zločinaca koje je kroz povijest obale ljudskih sudbina naplavila politika predvođena „majstorima“ prodavačima dezinformacija za informacije.
Slika – predodžba o nečemu….zamijenila je stvarnot i istinu onoga što je bilo „predmet obrade“.
RUSIJA U VRIJEME „VOJNIH DESPOTIZAMA“
Ruski su carevi ustrojili moćan red vojske kojeg su držali kao oblik carske garde. Taj se vojni red zvao STRIJELCI.
Zanimljivo je kako u tim vremenima vojnici čine posebnu društvenu klasu odvojenu od plamstva. Tako se i strijelci (carska garda) ponekad pojavljuju jačim od dinastije koja ih je stvorila. Upravo to postaje jedna od osnovnih karakteristika VOJNOG DESPOTIZMA.
Teško je radit usporedbe ili povlačit paralele sa današnjim zbivanjma ali se u mnogim zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerika javlja isti fenomen koji kao gnojni čir puca u obliku vojnih pučeva , diktatura i suspenzije demokracije kao i civilnih oblika organizacije društva i vlasti.
Prisjetimo se samo 11. Rujna – ali 1973.g. kada u Čileu Vojna Hunta na čelu s generalisimusom Augustom Pinochetom izvršava vojni udar pokazujući cijelom svijetu kako je ekonomski neoliberalizam itekako spojim sa političkim ili vojnim diktaturama i nasiljem.
Petar Veliki će u Rusiji brutalno obračunati sa strijelcima koji su predvodili nekoliko pobuna i pokušaja da ga sruše.
Inače, prije pojave Petra Velikog (koji silom i mačem vrši europeizaciju i moderniizaciju Rusije) vrhovni vladar Tatara bio je Kan koji se zvao ŠAM. Imao je ogromnu moć. Bio je vlastodržac neupitne moći i ugleda. U to je vrijeme bio nadmoćan u odnosu na careve koji su vladali Moskvom…tako da je između njega i Moskve postojao Ugovor koji je nalagao da ukoliko se bilo gdje i bilo kad moskovski Car i ŠAM sretnu - Car je dužan da Šamovu konju pridržati uzde dok se ovaj penje na njega kao i što je bio dužan Šamovog konja nahraniti dajući mu da jede zob iz njegove carske kape.
Naime, već odavna SIMBOLI nose PORUKU…pa je tako i današnji društveni i politički jezik začinjen mnogobrojnim simbolima koji predočavaju na najjednostavniji način razlike u statusu među različitim slojevima neke sredine. Tu posebnu ulogu igraju audiovizuelna „pomagala“ jer suvremena tehnologija postaje produženi dio čovjeka…Njegov neživi ali nezaobilazan dio.
Kod „proizvodnje slike“ o nečijem statusu ili položaju prosječan sljedbenik mora odmah prepoznati o čemu je i o komu je riječ. Hijerarhija stoji nasuprot demokraciji. AUTORITARNA PIRAMIDA MOĆI NA VRH POSTAVLJA JEDNOG I JEDINOG (da parafraziramo Stirnera). Odatle i zahtjev antiautoritarizma da se ta slika i takva stvarnost revolucionarno (radikalno) izmijeni. Pa će upravo u Rusiji mnogi carevi postati „zarobljenici atentatora“ koji su , tada, uglavnom dolazili iz redova mladih potomaka prosvjećenih okrajaka plemstva.
KRIMSKI RAT I AKTIVIRANJE MAŠINERIJE PROIZVODNJE DEZINFORMACIJA
Krimski se rat poveo protiv Turaka i Tatara.
Na čelu ruskih carskih snaga bio je Knez Golicin. Uz puno pompe i velikih očekivanja poveo je ovaj ratni pohod.
Na njegovu žalost uslijedili su porazi carske vojske i Golicin je bio prinuđen da povuče svoju vojsku s Krima. Ali Golicin nije htio da Moskva sazna za pravi ishod te vojne kampanje. Uzdajući se u veliku udaljenost Moskve od Krima on je plasirao i „informaciju“ (dezinformaciju) o veličanstvenoj pobjedi carske vojske nad Tatarima.
„Informacija“ (dezinformacija) je govorila kako je Golicin junački se boreći okupirao tatarski teritorij. Naravna stvar da je u Moskvi ta „vijest“ primljena s oduševljenjem pa je princeza Sofija (koja je obnašala vlast u ime mladog Petra Velikog sanjajući o njegovoj detronizaciji i zauzimanju ruskog prijestolja u funkciji prve ruske carice) priredila veličanstvena slavlja i proslave „velike pobjede“. Nije bila štedljiva prilikom dodjele priznanja , počasti i odlikovanja „hrabrim vojnicima“. Posebno su tu njenu zahvalnost osjetili ćasnici i knez Golicin.
To je bio klasičan oblik manipulacije posredovan nerazvijenošću sredstava komuniciranja dok je suvremena manipulacija i bombardiranje dezinformacijama kao tobožnjim „istinama“ ovisna upravo o megarazvijenosti sredstava informiranjakao i suvremenih komunikoloških tehnologija koje su se uvukle u svaki stan – pa do nezaobilaznih društvenih mreža koje izjedaju klasično novinarstvo….ali su, s druge strane, i mogući ventil da se u neslobodnim društvima razbije orvelovski kavez u koji je zarobljena prava informacija. Makluanovsko navještenje doba u kojem je i sam MEDIJ već PORUKA tako se obistinilo na vrlo različite a ponekad i međusobno suprostavljene načine.
POTEMKINOVA SELA
Državni knez, ruski Feldmaršal i čovjek kojem je Austrijski car Josip II dao titulu Princa Svetog Rimskog Carstva….Miljenik i ljubavnik carice Katarine II (koja mu je tu titulu i iskamčila kod austrijskog cara) – veliki Potemkin nenamjerni je „otac“ sintagme „Potemkinova sela“ – ne zato što je izmislio tu sintagmu nego zato što je ispunio formu na osnovu koje se njegova prevara i stvaranje lažne slike – za sva vremena nazvalo „Potemkinovim selima“.
Nije se radilo o nikakvom slučajnom „šumu u komunikaciji“ nego o namjernom varanju i plasiranju lažne slike za „pravu sliku“.
Naime. Carica Katarina II je 1 787.g. stigla u posjet Krimu – Organizirana je njena plovidba, zajedno sa caričinom dvorskom svitom i velikodostojnicima, rijekom Dnjepar. Ne bi li caricu uvjerio kako je puno toga izgrađeno uz obale Dnjepra knez Potemkin dao je podignuti fasade čitavih lažnih sela uz obale rijeke kojom je carica plovila. Bile su to gole kulise i plošne fasade kao u nekoj Hollywoodskoj filmskoj western maštariji .
Danas se umjeto drvenih kulisa nerijetko grade kulise sastavljene od riječi, rečenica, traktata i slika (TV).
MIMIKRIJA KAO OBLIK SKRIVANJA VLASTITIH UVJERENJA
Muhamed al Baqir, prvi karizmatski šiitski imam je 714,g, - dakle , početkom VIII stoljeća – uveo za šiite važnu vještinu preživljavanja, poznatiju kao TAQIYYA – koja je podrazumijevala PRETVARANJE, skrovitost i oprez.
Name, učenje Taqiyya omogućuje vjerniku sakriti svoje pravo uvjerenje – a da pri tom (zbog toga) ne zapadne u grijeh. Šiiti su se tako PRETVARALI…stvarali LAŽNU SLIKU O SEBI iz pragmatičnih razloga jer su Abasidi optuživali Ismailite (koji su bili šiiti) za herezu. To znači da se o njima govorilo kao o hereticima.
Oni koji su ih napadali,“ otkrivajući“ heretike i herezu – nazivali su se „HEREZIOLOZI“.
Koliko se puta to kasnije ponavljalo u rasponu od konkvistadora, inkviizicije, makartizma, staljninizma, fašizma pa sve do suvremenih totalitarizama… Nebrojeno puta !
Hereziolozi su „grešnike“ prikazivali kao varalice i širitelje ILHADA (vrhunske hereze). Naravno da je heretike trebalo uništiti jer su po hereziolozima oni za osnovni cilj imali „uništenje islama iznutra“ („unutarnji neprijatelj“ uvijek je gori od „vanjskog“ jer ga je teže uočiti !). Zato su oni o ISMAILITIMA govorili kao o MALAHIDIMA (hereticima) ili MULHIDIMA (onima koji su „zastranili“).
Tako je i proizvodnja neprijatelja „unutar vlastitog jata“ kroz povijest poprimila neslućene razmjere – bazirajući se upravo na „informaciji“ i „informatorima“ koji postaju profesionalni lovci na vještice. Izdaja objektivnog informiranja od strane profesionalnih informatora (danas novinari ili vlasnici medija) zato može imati iste pogubne posljedice.
Novinarstvo je danas možda najopasnija profesija a novinari koji žive za istinu i šire je – najugroženija su profesija i kamen temeljac opstojnosti demokracije pa je utoliko odvratnije kada se medju njih ponekad ubace hereziolozi čiji cilj i aktivnost negiraju sam smisao i suštinu izvlaćenja Istine iz hrpe dirigiranog informativnog smeća kojem smo nerijetko izloženi.
QARAMATI EKSTREMIZAM
Ovakve prakse porađaju ekstremizam.
Kao što je Diogen svojim cinizmom nadilazio društveni konformizam i duh podaničke svijesti i robovanja društvenim normama i pravilima. Kao što je Aleksandru Makedonskom pokazao svoju nadmoć kada mu je ovaj imperatorski ponudio i rekao da samo kaže i da će mu ispuniti svaku želju – odgovorivši mu na tu ponudu ; „Makni mi se sa sunca, praviš mi sjenu !“ – tako su se kasnije pojavili i mnogo radikalniji odgovori na nepodnošljivo stanje koje su htjeli izmijeniti,,,ali ne prijezirom i cinizmom nego agresijom.
Tako je 930.g. pod vodstvom Abu Tahira – sekta Qaramati napala Meku. Tom su prilikom njeni fanatizirani pripadnici masakrirali oko 30 000 hodočasnika otevši pri tom glavni simbol Islama CRNI KAMEN iz Kaabe (Čabe).
Qarmatije su CRNI KAMEN zadržali do 951.g. kada su ga Abasidi uspjeli vratiti plativši za njega ogromnu otkupninu – to je bila još jedna potvrda kako se uvjerenjima trgovalo od starih vremena pa sve do danas i kako je gotovo sve (pa i ideje) na prodaju. Sve je postalo samo pitanje cijene !
ASASINI
ASASINI su, svakako, jedna od najzanimljivijih sekti koja se „porodila“ u okviru Islama a koju neki smatraju prakorjenom kasnijih masonskih loža i masonerije uopće. Tu zadiremo u područje tzv „Tajnih Društava“ kao i područje današnje masovne pojave kvazimasonerije kao provincijskog pokušaja da se novopečene kvazielite koje postaju simbol tranzicijskih društva, u vidu tajkuniziranih primitivaca, pokušaju „oplemeniti“ ulaskom u najrazličitije vrsteveć dobrano profaniranog Rotarinajizma ili Lionizma – koji na svojevrsnoj vrsti „rasprodaje“ nekdašnjeg ugleda danas pune svoje redove likovima iz Konstatinovićeve poučne slikovnice „Filozofije palanačke svesti“.
Ali, počeci su bili sasvim drugačiji.
U XI stoljeću Asasini su imali svoj centar u ALAMUTU na čelu s karizmatičnim vođom Hasanom („Starac sa planine“). Naime, Hasan je tragao za nedostupnom tvrđavom iz koje bi upravljao otporom Seldžučkom Carstvu. Godine 1088. odlučio se za zamak Alamut u Perziji – koji je bio dignut na strmim stijenama u srcu ELBURZ PLANINA.
Hasan - i – Sabah je bio veoma strog vjernik – koji je živio gotovo isposnički sa beskrajno odanim sljedbenicima. Vlastitog sina je ubio jer je prekršio sveta pravila pijući vino. Ondašnje Križare , koji su se došli boriti za oslobođenje Sv. Grada Jeruzalema znao je zadiviti , demonstrirajući bezpogovorno služenje i odanost svojih sljedbenika – izdavajući im zapovijed da skoče bezpogovorno sa zidina Alamuta u smrt, kako bi zadivio svoje goste – što su oni „ne trepnuvši“ i izvršavali kao volju svog Vođe.
Asasini su razvili praksu političkih atentata. Neki su ih kasnije uspoređivali sa suvremenim „plačenim političkim ubojicama“ – ali je ta usporedba neprimjerena pošto Asasini nisu ubijali odabrane „mete“ za nikakav novac. Radilo se o uvjerenjima. Tako su trojica od četiri tzv „Ispravna Imama“ – nasljednika Muhameda, Asasini ubili.
Oni su razvili ono što se nazvalo „POLITIKA SELEKTIVNOG POLITIČKOG UBOJSTVA“.. Možda ih se zbog toga može uspoređivati sa kasnijom anarhističkom praksom političkih atentatora – ali i to veoma uvjetno jer su povijesne okolnosti i razlozi kod jednih i drugih bili sasvim različitii.
Kasnije će te došljake iz Sirije koji djeluju iz Perzije nazivati „HAŠIŠIMI“.
Naime, njihov fanatizam i djelovanje pokušali su se naknadno racionalizirati. Poznato je da im gotovo niti jedna odabrana žrtva nije uspjela umaknuti pa su mnogi moćnici živjeli u strahu. Njihovu spremnost da umru za ideju (što se da usporedit sa suvremenim islamističkim atentatorima.- samoubojicama) i za svoju „čistu“ vjeru (u ovom slučaju šiitizam unutar Islama) doprinosili su stvaranje mistične atmosfere oko njih i njihova djelovanja i bili su plodan humus na kojem su izrasle mnoge kasnije legende vezane za njih.
Naziv „hašišimi“ sugerirao je da su takvu odvažnost stjecali pod halucinogenim djelovanjem hašiša kojeg su konzumirali. Tako se još jedna dezinformacija prodavala na tržištu ljudskih uvjerenja – kao „autentična informacija“.
Ono što su nam ostavili u nasljeđe naziv je „asasini“ koji se u zapadnom civilizacijskom krugu rabi za ubojice i dan danas.
DOBA TISKA
„Žarište“ - prvi industrijski korisnik velike tehnološke inovacije koja dolazi iz daleka ( izvorno Kineski izum) a koju zovemo „MOBILNIM TISKARSKIM SLOVIMA I ZNAKOVIMA“ - bio je Antwerpen između 1 500 i 1 560. godine.
Oko 1 490.g. (jedva 40 godina od dolaska tiska u Europu) tiskare rade u 110 europskih gradova.
U početku je dominirala Venecija a kasnije Antwerpen. Godine 1 500-te u Europi je već otisnuto 20 miliona različitih tiskovina. Inače, judeogrčko i arapsko tiskarsko naslijeđe otkriva se preko Firence. KNJIGA postaje prvi „nomadski primjer“ serijske proizvodnje. Tiskarstvo postiže golem uspjeh jer su novim vodećim klasama itekako bile potrebne vrijednosti što ih tiskarstvo promiče – a to su bili :
- sloboda izražavanja
- napredak individualizma i razuma i
- širenje judeogrčkih ideala.
Zbog toga se nova komunikacijska tehnologija pokazuje nemilosrdnim neprijateljem rasporeda dotadašnjih moći. Tako je samo u nekoliko desetljeća tisak uništio san Vatikana i Germanskog Rimskog Carstva o homogenizaciji Europe oko latinskog i Crkve jer tisak promovira narodne a ne elitističke jezike – a komunikaciju demokratizira i čini masovnom. A to znači da informacija kao moć nije više rezervirana za odabrane.
Dotadašnja „usmena predaja (prenošenje)“ informacija je arhivirana. Naša tradicija guslarstva je bila oblik prijenosa informacija…dvojben, spor i mitološki začinjen. Ali masovna upotreba komunikacijskih tehnologija (u Rismanovskoj „usamljenoj gomili“) postat će zanimljiva i za kontrolore političkih sustava, političkih država i društvene zbilje – koji će vrlo brzo točnu informaciju po potrebi zamjenjivati dezinformacijom kao usmjeravajućim faktorom masa koje su do tada patile od svojevrsne „cerebralne higijene“ a da bi se sada ta specifična „tabula raza“ ispisivala i punila kontroliranim sadržajima. Nažalost i novinarstvo ponekad zna pasti na raznu gole dirigirane manipulativnosti.
Vrlo brzo će oživjeti teorije elita a i praksa sprječavanja i analize onoga što je Jose Ortega y Gasett nazivao „pobunom masa“ („Rebelion de las masas“). U vrtlozima žestoke povijesne oluje koja, tu i tamo, zna „pomesti“ mnoge velike vrijednosti i ideale svodeći intelektualizam i intelektualce na apatične atomizirane jedinke ispunjene samosažaljenjem što se manifestira kao uzmicanje u svojevrsno samozačahurenje i izolaciju pred agresivnim naletom rušilačkog primitivizma (poput Miguela de Unamuna, rektora Salamance koji drži svoj slavni ali posljednji govor prosvjeda i vapaja razuma nakon zastrašujućeg govora generala Milana Astraya kada se uzvikivalo „Živjela Smrt“ i „Smrt intelektualcima“) . Možda je jednu od najdubljih i najvrjednijih analiza isprepletanja desnog i lijevog intelektualizma u košmaru španjolskog građanskog rata dao (u novije vrijeme) Javier Cercass u svojoj knjizi „Soldados de Salamina“.
TLACAELEL
Vratimo se za tren u daleku prošlost u pretkolumbijsku Latinsku Ameriku.
TLACAELEL (1397-1487) je svakako jedna od najzanimljivijih osoba tog vremena (ali i danas vrlo aktualan) i jedan ot tvoraca snage i veličine Asteškog carstva. On je bio idejni otac tzv „trostrukog saveza“ između tri velika grada tog vremena na području današnjeg Meksika. Taj savez povezao je gradove : TENOCHTITLAN (prijestolnica agresivnih Asteka), TACUBU i TEXCOCO.
Uskoro će Tenochtitlan „pojesti“ i Texcoco i Tacubu (ali i stvoriti jezgru kolaboriranja pokorenih sa kasnijim kokvistadorom, osvajačem asteškog Meksika – Hernanom Cortesom).
Tlacaelel je bio brat vladara MOCTEZUME I (Montezuma). U hijerahiji je imao status „PRVOG SAVJETNIKA“ („CIHUACOATL“ – na Nahuatl jeziku kojim su govorili Asteci). On je značajan i nezaobilazan za razumijevanje Asteka. Naime, upravo je on bio glavni IDEOLOG Asteka. Razvio je koncept Asteka kao „ODABRANOG NARODA“ (dakle, Hitler i njegovi geopolitičari i ideolozi nisu bili ništa novo).
Da bi uspio u tome znao je da prvo mora vrhovnog plemenskog asteškog Boga (HUITZILOPOCHTLI) uzdignuti na vrh „Božjeg Partenona“.To je i uradio. Upravo je on uveo praksu „LJUDSKE ŽRTVE“ (zbog čega se vode tzv „Cvijetni ratovi“ s jedinim ciljem hvatanja onih koje će zatim biti žrtvovani asteškim Bogovima).
Pošto je bio vrhunski ideolog znao je da mora pokušati „izbrisati memoriju“ pokorenih plemena i naroda. Zato uvodi praksu „SPALJIVANJA KNJIGA“. Spaljivanja pisanih dokumenata o povijesti pokorenih….Smatrao je da je to najefikasniji put da uništi svako pamćenje na predasteško doba. Dakle, i taj „izum“ bio je na djelu daleko prije najpoznatijih povijesnih primjera..Ali, na tom tragu je i spaljivanje Aleksandrijske bilioteke ili zatiranje sjećanja Gala na njihovu prošlost koju je izvršio Julije Cezar i to dosta „uspješno“. Neki smatraju da su Gali pokoreni ne hvatanjem Vercingetoriksa (kojeg su Rimljani 5 godina držali zarobljenog u običnoj rupi u Rimu da bi ga nakon toga pogubili u Cezarevu slavu) – nego onda kada im se iz memorije („ispiranje mozga“) izbrisalo sjećanje na vlastitu prošlost (u kojem procesu stotinjak godina znači samo kap ubeskrajnom moru vremena).
Dakle, dezinformacija ili lažna informacija odavno je stavljena u pogon kao način pokoravanja svijesti kako pojedinca tako i cijelog kolektiviteta. Zanimljivo je, stoga, današnje buđenje svijesti latinoamerikanskih naroda i njihovo jačanje samopspoznaje ili stjecanje samosvjesti (pokreti indiosa, indigena…) Tako danas u Meksiku ravnopravan status imaju 62 autohtona jezika plus španjolski. Svi su oni „službeni“ pred zakonom pa čak i u parlamentarnoj praksi nekih meksičkih država poput Chiapasa (Meksiko inače ima 32 države i Federalni Distrikt Ciudad de Mexico).
„ŽUTA ŠTAMPA“
Rabimo ovdje pojam „štampa“ a ne tisak jer se radi o uvriježenoj sintagmi.
Pojavu novinarskog „žutila“ vezujemo uz neke događaje krajem XIX stoljeća. Naime SAD su bile okrivile Španjolsku za uništenje američkog ratnog broda USS „Maine“ u luci Habane iako nikada nije pronađen ama baš niti jedan dokaz koji bi potkrijepio tu tvrdnju.
Tom „događaju“ kumovale su novine.
Naime, njujorški novinski izdavač Wiliam Randolph Hearst je u Habanu poslao tadašnjeg poznatog umjetnika Fredericka Remingtona da napravi (izmisli) skečeve tobožnjih bitaka na Kubi. Ali kako nije bilo nikakvih bitaka niti sukoba Remington je Hearstu poslao brzojav u kojem ga je pitao: „Što da radi ?“. Tražio je savjet od omoga koji ga je bio poslao na Kubu. Hearst mu je odgovorio: „Ti napravi slike – a ja ću stvoriti rat !“
Tako je i bilo ! Nažalos,t Hearst ima i danas mnogo sljedbenika (pa i kod nas) koji znaju da pišu laži „ali koga za to briga“ – glavno da se „informacija“ (dezinformacija) dobro plasira i da se na njoj dobro zaradi.
Da bi smo bolje razumjeli što se zbivalo važno je znati kako je 1890-tih jedan list po prvi put digao svoju čitanost na preko milion čitatelja. Dakle – plasiranje dezinformacija ili informacija (ovisno kako kad) postalo jeizuzetno unosan i politički utjecajan posao.
Joseph Pulitzer, vlasnik „New Yoork Journal-a“ i Wiliam Randolph Hearst po prvi put stvaraju i otvaraju pravi „medijski rat“ a senzacionalističko novinarstvo gurnulo je, pod pritiskom javnog mnijenja, Ameriku u rat sa Španjolskom.
Od tada je prošlo puno vremena – a 1980.g. kada je pokrenut CNN Ted Turner je izjavio : „Krećemo s radom 1, lipnja i kraj će nam se podudariti s nestankom svijeta“. Svijet, Planeta i sredstva komikacije postali su . po nemu, istoznačni – postali su jedno.
KADA JE Johan Huizinga napisao knjigu „HOMO LUDENS“ označavajući čovjeka kao „biće igre“ – u kojem su konceptu i ratovi „igra“ – izgleda da nije bio daleko od istine. I „informacija“ je postala igra („igra na sreću“) kojoj je bit zarada i manipulacija a ne Istina. Naravna – to je interes i „igra“ magnata kojoj se suprostavljaju suvremeni novinarski Diogeni koji s upaljenim fenjerom u mraku prevara, laži i prevrtljivosti tragaju za Istinom nerijetko i stradajući i gubeći vlastite živote na tom „poslu“.
Nezaobilazni Noam Chomksky (teoretičar, lingvista, vrhunski intelektualac i kritičar suvremenog kapitalizma, anarhistički guru…) piše: „Mas mediji bi pristali na cenzuru ako bi im se dala privilegija tzv monopola na istinu.“
Kao i uvijek Chomsky pogađa samu bit stvari.
Još je Platon (u „Republici“) pisao o tzv „idolama“. Njegov primjer pećine u kojoj su okovani ljudi koji ne vide stvarnost već je njihova jedina „stvarnost“ samo odsjaj sjena vatre koja gori. I radije vjeruju sjenama koje stvara odsjaj pećinske vatre nego jednom od njih koji se oslobodio i prića im o pravoj zbilji, o vanjskom svijetu – koji oni ne prihvaćaju i radije bi ga ubili nego da se odreknu lažne stvarnosti na koju su osuđen i kojoj su se prilagodilii. Tako je već Platon demistificirao način funkcioniranja „lažne svijesti“ i vladavine „privida“. A to hrani upravo „žutu štampu“ i „informativno žutilo“ u globalu (iako je sama sintagma „žuta štampa“ vezana uz benigni strip koji je tiskan u žutoj boji u novinama pa odatle taj pojam „lagana štiva“).
Ali ne radi se samo o „laganu štivu“ nego ponekad i o vrlo opasnim tjeralicama koje znaju plasirat neka sredstva komunikacije. Možda je najstrašniju ulogu devedesetih godina tu odigrao splitski „ST“ („Slobodni Tjednik“) koji je bez ikakvog obzira objavljivao spiskove (imena, adrese itd) tobožnjih neprijatelja Hrvatske. To je rezultiralo mnogim zlima i zločinima koja su nanesena našim nevinim sugrađanima a bez ikakve odgovornosti ili zakonskih konzekvenci onih opskurnih novinara i urednika koji su to pisali i tiskali upropaštavajući i unesrećujući na taj način mnoge. Slično je bilo i s pogromaškim tekstom-tjeralicom „Vještice iz Rija“ plasiranom u jednim drugim tiskovinama itd. S druge strane svijetlio je „Feral Tribune“ braneći ćast i dignitet hrvatskog novinarstva i u najtežim trenucima za Istinu i njeno tiskanje.
TELEVIZIJA
Televizija je najmoćniji medij današnjice. U Hrvatskoj posebice. Tradicija guslasrtva i prenošenja informacija usmenim a ne pisanim putem još je jaka pa u društvu u kojem preko 40% ljudi ili nema nikakvu školu ili ima samo neki od oblika osnovnog orazovanjanije ni čudo da televizijski ekran zamjenjuje gusle i guslarski način prenošenja informacija.
Televizija je spoj slike i zvuka. Ona odašilje poruke koje se bez napora konzumiraju s minimumom naprezanja sive moždane kore. Televizija je zato manipulacijski raj. Još je Goebels tjerao ratne snimatelje da trče ispred njemačkih jedinica koje jurišaju i da okrenuti leđima neprijateljskim metcima snimaju njemačke jedinice kako idu naprijed i samo naprijed….licem okrenuti i prema njima. Njemački vojnik u napredovanju se morao snimati isključivo s prednje strane a ne s leđa. U ime tog načela snimatelji su masovno ginuli ali to nije bilo važno - Bilo je važno da u kino dvoranama njemački puk gleda njemačke jedinice kako jurišaju prema njima – nepobjedivo dolazeći i osvajajući "budućnost".
Naravno, nas Hrvate još uvijek muči tema antifašizma pa se TV emisije slažu u neprobavljivu medijsku musaku: red Tita. Red OZNE, KNOJ-a i UDBE, red antifašizma pa red Bleiburga i tako u beskonačnost kao da je „spas“ u instaliranju sveopće teorije ekvidistance u odnosu na partizane i antifašizam s jedne i ustaštvo i fašizam, s druge strane.
Koja papazijanija u zemlji koja se i u nedavno završenom, ratu čije posljedice još trpimo – borila za svoje AVNOJ-evske granice, u zemlji koja je zahvaljujući antifašizmu i partizanskoj vojsci postala dio svjetske pobjedničke koalicije u II svjetskom ratu, u zemlji čiji se Ustav zasniva na antifašističkim e ne nekim drugim temeljima. I tu dezinformacija postaje „informacija“ sa suludom namjerom nekih da naknadno promjene rezultate Drugog svjetskog rata i to, zamislite, na hrvatsku štetu. I to se, da apsurd bude potpun, onda prodaje za tobožnje domoljublje.
Nedavno sam bio osobni izaslanik Predsjednika Hrvatskog Sabora g. Borisa Šprema na komemoraciji u povodu 68. Obljetnice pomora stanovništva 1944.g. u više podmosorskih sela a posebno u selu Dolac Donji gdje je izvršen masovni masakr žitelja 26. 03. 1944.g. kada je ubijeno 286 osba a od toga 103 djeteta (zapaljeni u crkvi).
U međuvremenu se u ovih zadnjih 20.g. naglo „zaboravilo“ tko je izvršio taj masakr iako je sve do tada bila notorna povijesna činjenica kako su taj zločin počinili dijelovi njemačkih divizija 264., 360. (hrvatska legionarska) „Vražja“, 118 „lovačka“, 7,SS „Prinz Eugen“ uz učešće pripadnika 26. I 27. Ustaške bojne. Tanenadana masovna povijesna amnezija svakako je bila karakteristična kao iuporna šutnja većine naših medija o iskrivljavanju i lažiranju istine. Nadam se kako sam svojim govorom na Komemoraciji nevinim žrtvama fašističkog terora doprinio onojmaloj kapi Istine koja je ponekad tako potrebna da bi se razbistrila mutež i blato laž kojima smo nerijetko okruženi i zagađenii. Ako zbog ničeg drugog a ono zbog onih koji će doči poslije nas.
|
