Duga je tradicija ruskih slobodarskih ideja i rebelističkih gibanja koji su svoj izvor imali u intelektualnim, socijalno višim pa i plemičkim krugovima, u doba carizma.
Lav Nikolajevič Tolstoj, čiju stogodišnjicu smrti (1910.g.) obilježavamo ove godine - bio je sasvim specifična intelektualna "pojava" i zagovornik tzv. kršćanskog anarhizma.
Kod nas se ovaj veliki pisac, književni klasik i mislioc, kojeg su zvali "Gorostas iz Jasne Poljane" (gdje je rođen 1828.g.) nepravedno i najčešće svodi samo na dva svoje djela: na "Anu Karenjinu" i "Rat i mir".
Jer, taj plemić (čijim pretcima je sam car Petar Veliki osobno dodjelio plemićku titulu)...taj čovjek koji je i u praksi provodio svoje ideje - bio je daleko više od "samo" velikog pisca i autora ta dva izvanredna književna djela.
Malo je poznat njegov utjecaj na formiranje Gandhijeve ideje "pasivne rezistencije" (s njim se aktivno dopisivao).
I jedan i drugi bili su razdirani dihotomijom između naglašene hiperseksualnosti (što je za Gandhija malo poznato) s jedne strane i askeze , s druge strane, te samokažnjavanja (Tolstoj se još zarana znao prepuštati samobićevanju kao obliku traganja za patnjom i boli) ...s tim da je Tolstoj bio još u rascjepu
između plemenitaške tradicije i kurtoazije (odgajan od strane svojih tetkti jer zarana ostaje bez oba roditelja) i prepuštanja opskurnim porocima lumpenproleterskih birtija petrogradskih mračnih predgrađa...uz beskrajne pijanke i prepuštanja ruskim ciganskim pjesmama i plesačicama.
Traganje za Slobodom bilo je u fokusu svih njegovih stremljenja.
Po njemu, Sloboda podrazumijeva odsusutvo svih "zapreka" (piše on 1904. godine). "Čovjek je slobodan jedino ukoliko nitko od njega ništa ne zahtjeva, pod prijetnjom primjene sile," Idealizirajući tako shvaćen koncept Slobode, on piše: "Ništa te ne smije prisiliti da govoriš što ne smiješ govoriti...ili da živiš onako kako ne želiš."
Tolstoj se uzdaje u snage onih koji "žele poboljšati društveni život". Da bi u tome uspjeli oni moraju "osloboditi ljude". Ali od koga ?
Njegov je odgovor decidiran : "Od Vlada - čija beskorisnost je sve očiglednija u našoj epohi:"
Taj ga stav do kraja približava anarhizmu i negiranju svake Vlasti - kao glavnom suspenzoru ljudske slobode. Ali njegov odgovor na pitanje: Koja se metodologija pri tome treba upotrijebiti svrstava ga u zagovaratelje "kršćanskog anarhizma".
Naime, to se može postići jedino jačanjem "religioznosti i morala svake pojedine osobe." Religija i Moral moraju biti najviše vrijednosti oko kojih će se grupirati ljudi.
Sve drugo vodilo bi nas u Nasilje - koje on apsolutno prezire.
Iako je zemljovlasnik, on se zalaže za "socijalizaciju zemlje". Tako, daleko prije E. Zapate govori o "pravu na zemlju" kao izvornom pravu onih koji je obrađuju.
Njegov idealizam ima i rusoovskih natruha svojevrsnog "povratka prirodi". Neki bi danas to smatrali naivnošću...ali on kaže: "Ako seljaci budu uživali pravo na zemlju njihovi sinovi više neće ići u tvornice".
Taj "antiindustrijski mentalitet" kao da je vapaj za socijalnom idilom ruskog sela iz kojeg se već tada počinje regrutirati tanak sloj proletarijata (kao sutrašnje jezgre nadoilazećih revolucija) - koji se koncentrira u gradovima. On smatra kako bi Pravda mogla spriječiti daljnji rasap sela i njegove idealizirane pastorale.
Tolstoj naslučuju kako će bit "novog vijeka" biti Nasilje. Zato treba uraditi sve kako se buduće rusko društvo ne bi određivalo Nasiljem - kao svojom suštinom.Da bi se to spriječilo nužno je da svaka individua poduzme određeni "moralni napor", određeno "samouranjanje u samog sebe" i izvrši taj pozitivan moralni pritisak na samog sebe - stvarajući humus iz kojeg će izrasti nenasilno, moralno, pravedno i religiozno društveno biće.
Još 1900. godine piše pismo ruskom caru Nikolaju II upozoravajući ga na nužnost vraćanju vrijednostima izvorne vjere.
Tolstoj ne vjeruje instituciji Crkve niti interpretacijama Božje riječi. On vjeruje jedino izvornoj Kristovoj riječi. Zato misli kako pojedincu i nije nužno posredovanje (niti svečenićko, niti crkveno) za "komunikaciju" s Bogom. Vjernik kao svećenik...je izvorna protestanstska ideja.
Tolstoj caru Nikolaju II piše: "Lakše je zaustaviti tok rijeke nego kretanje čovjećanstva u pravcu kojeg je uspostavio Bog". A većina Vlasti ponaša se "antibožje". On je protivnik autokracije i piše velikom ruskom caru kako je "autokracija kao oblik vladavine - mrtva."
Naravno, bila je to naivna nada i konastatacija ali je izražavala svo njegovo protivljenje bilo čijem monopolu na Vlast i vladanje drugim ljudima.
Zanimljivo je kako je Tolstoj anticipirao Marxovu misao o tome da niti jedna društveno-ekonomska formacija ne propada dok se ne iscrpi (istroši) sama unutar sebe do kraja. Tako piše: "U svakom periodu ljudskog života postoji izvjestan stupanj reformi koje se moraju ostvariti prije drugih..."
U Povijesti nema "preskakanja". A nasilne revolucije to obićno jesu jer subjektivnu volju stavljaju iznad objektivnosti koja određuje suštinu neke epohe. Zato put nije nasilna revolucija nego reforma (i to duha).
Tu je duboka razdjelnica između Tolstojevog kršćanskog anarhizma i nekih drugih anarhističkih koncepata u Rusiji (koji su također dolazili iz plemičkih krugova koji su dali plejadu atentatora i zagovaratelja individualnog terora iskazanog, prije svega, kao koncept izvršavanja atentata na Cara kao osnovnog simbola neslobode).
Tolstojev koncept vlasništva bio je sličan Prudhonovoj maksimi kako je "vlasništvo krađa". U njegovoj optici najprisutniji je problem vlasništva nad zemljom kojeg on smatra "evidentnom nepravdom" i misli kako je ono jedna od osnovnih prepreka za uspostavu Pravednog i Slobodnog društva.
Tolstoj se suprostavlja konceptu postojanja vojne obveze. Po njemu to je u suprotnosti s mišlju izvornog kršćanstva i temelj je nepotrebnog nasilja.
Zato piše: "Kršćanstvo odbija zakone Države - i nema nikakvu obvezu prema njima..."
On nije za zakone Države nego za "Zakon Ljubavi" !
Sasvim je logično, za njega, da "kršćanina koji priznaje Zakon Ljubavi........nikakav Zakon Nasilja ne može obvezati." Štoviše, svaki mu se pravi kršćanin "mora suprostaviti".
Zato je nužno osvještavanje, svijest - svakog pojedinca.
Beskrajna je njegova vjera u te principe: "Kršćanstvo i samo kršćanstvo oslobađa čovjeka od ropstva u koje ga sadašnjost baca". Zato je prihvaćanje izvornog kršćanstva nužno kako bi se poboljšao život.
Vladavina "Svjetskog Zla" se mora srušiti.
Zanimljivo je kako Tolstoj smatra da mediji imaju izuzetno negativnu ulogu jer "Svi mediji su u rukama Vlasti". Zato Vlast mora bit u rukama naroda a ne pojedinaca.
Prosvjetiteljski koncept Tolstojeve misli dolazi do izražaja u ideji kako je "istinska sloboda da čovjek živi u skladu sa svojim razumom." To polaganje nade u "ljudski razum" dovodi do nužnosti samokritičkog preispitivanja svakog pojedinca. Kada čovjek ostvari tu introspekciju i prihvati principe razuma i morala (kršćanstva) on će odbiti koncept "vlasti jednog jedinog nad drugima". Tako je, implicite, i carizam negacija slobode jer se vlast "jednog jedinog" može održati jedino nasiljem (represijom vosjke i aparata nasilja kojim Država raspolaže). Zbog toga Razum nalaže kako se takva vlast mora razoriri.
Ali, ta vlast ne ruši se nasiljem nego razumom ("jačanjem svijesti"). Tolstoj smatra da kada "Država i Vlasništvo budu razoreni" ljudi će se brzo i lako prilagoditi "uvjetima razuma" (svijesti) i Slobodi.
"Neposluh" je sredstvo, poluga kojom se vlast ruši. Tu se rađa ta veza Tolstoja i Gandhija. "Duhovno oružje" jedino je sredstvo razaranja vlasti i ostvarenja "ideja anarhizma".
Pošto je"zemaljski život parcijalna manifestacija života" a religija je "oružje za promjenu stvarnosti" Tolstoj odbija poslušnost (podvrgavanje) bilo kojem ljudskom zakonu (jer je njegov život samo tren u konceptu beskonaćnosti). Religiozna koncepcija svijeta "ujedinjuje sve ljude u isti koncept života".
BAKUNJIN I RELIGIJA
Najznačajnija anarhistička figura, M. Bakunjin bio je daleko od koncepta kršćanskog anarhizma.
Po njemu: "Ideja Boga implicira odustvo pravde i ljudskog razuma i najdublju negaciju slobode..."
Ra razliku od Tolstoja koji kršćanstvo i prihvaćanje njegovih izvornih principa smatra preduvjetom oslobađanja čovjeka, za Bakunjina "Kršćanstvo pretendira da dominira cjelokupnim čovjećanstvom."
On piše: "Kršćanstvo je apsolutna i konačna religija....Apostolska rimska crkva (smatra) da je jedina čvrsta, legitimna Božja Crkva". Pa je, po njemu,kršćanstvo jednak "oduzimatelj slobode" kao što je to i Država.
Bakunjin smatra kako je u tom konceptu Bog sve - a Čovjek ništa !
Ako je Bog "Istina" onda je Čovjek "Laž" - nemoć, Smrt, konaćnost i nesavršenstvo - nasuprot Božjoj beskonaćnosti, savršenstvu, samodostatnosti i samoutemeljenju.
Tako se dva velika mislioca anarhizma (iako se Tolstoj rijetko spominje kao teoretičar kršćanskog anarhizma) tu razilaze - što ne umanjuje interesantnost i značaj jednog i drugog.
Tolestoj se, nažalost, nerijetko zanemaruje i kao pisac a još više kao čovjek koji je s velikim interesom ušao u prostor društvenosti pokušavajući na aktivan način sudjelovati u promjeni postojećeg stanja - i to u vremenima koja mu nisu bila niti malo sklona a posebno ne njegovim konceptima nužnosti izvođenja dubokih društvenih promjena.
Obilježavajući stogodišnjicu smrti ovog nesumnjivog velikana - na ovaj način želio sam skrenuti pažnju na neke manje poznate ili zanemarivane dimenzije te složene i krajnje zanimljive osobe.
|
