Marin Jurjević o svemu

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

28.07.2010., srijeda

LJUDOŽDERI

Asti čire Irudove...ma očedu li zbilja dovest Sanadera da svidoči okolo INE u Sabor...an Marine ?

Nikoga nećedu morat dovodit vengo će dotur Ive, lipo, ka ča zakon nalaže, doć i sam na šedutu o Istražnog Povirinstva u Sabor - da kaže svoju...šjora File.

Ma ajde sinko, ostavi se čorava posla - ka da un nas zakon išta piza ? Ko još drži do zakoni ? Njanka ni bambini u dičinji vrtić !

Ma za Gospu Blaženu....pa naravski da se dičica ne držidu zakoni - jerbo su malašna i ča oni znadu ča moradu a ča ne moradu uradit kad ji, ajmo reč, Sabor zovne da dojdedu svidočit ?

Ma to se tako kaže...mono jedna - nervožasto veživajući šudar oko svoga suvog lica...prikori me moja susida.

Ma joli si ti skroz na skroz čorav ? An ?

Ka da je teško i najvećem čoru vidit da se cila Rvacka pritvorila ka u niki dičinji vrtić a u njemu je glavna Teta...ona Kosoruša !

Ma kako to govorite o našoj pridsidnici vlade ? Da Kosoruša ?

Ne, vengo je Mona Liza....ka u nikoj svojoj zajebanciji doda šjora File i na kantunima o justiju zatitra joj podrugljivi osmjeh.

Ma znan ja , Marinko da ni ona baš Mona - ali je, more bit, profešurica od ingleškog kad onako lipo čakula sa fureštima...i to drito kroz ponistru od tonobila.

Ča ja to govorin ? Ma koji dičinji vrtić ! Cila je Rvacka postala ka niko veliko Sveučilište a naša vlada pravi pravcijati rektorski zbor. Samo narod neće da uči ! Linčine jedne neuke ! Eto, tikvani jedni, nikako jin ne gre u glavu da je vlada kupila ijadu i po novih tonobili i kako to ni nikakav trošak ! Pa kakoš naprid su takvin injorantima, su takvin narodom ?

Jer ko će dat takve grandece i pameti ka u naših ministrov ? Ma nima tega nigdi...sunce moje - pa da sad na jarpu metneš sve ministre i sve profešure cilega svita !

Ma jesi li vidija onega Bajsa..Onega ministra o turizma ? Ma to je takva priženca o čovika da bi ga najradije stavila u tinel u veltrinu da mi lipo figura...Cili je ka nika japaneška igraška. Ma ne ona na baterije vengo ona o porculana. A bome i on se iza Kosoruše gura da reče koju inglešku besidu...Ma nemoš o nje ništa. Ajme je i ona nika lajona - Ma ne bi je napričale sve naše peškaruše !

Šjora File, gren u grad. Niman ja vrimena sad ogovarat ovod našu vladu, Ni ni njima laka !

A naravski da jin ni laka.

Evo, uzmi, rečemo - onega Šukera. Ka da je njemu lako nosat uokolo samoga sebe. Jema u njemu, a ča ja znan - najmanje sto i deset kili žive vage !

Eto ste ji počeli mećat sad i na vagu...ka da smo na pazar o beštij .

Ma bogati, neš ti faca ! A vengo ča ću nego ji mećat na balancu. Jerbo se svi oni mogu mirit na onu teretnu balancu o telac, krav, prajac i najteži božji stvorenja - a ovi bidni svit se mora poć mirit na onu malašnu, apotekarsku balancu jerbo je vas uša u se. Jesi li vidija šjor Matu s petog poda. Vas se ocidija ka suvi suvcijati bakalar. A nemoš ga bidnega ni skuvat kako se usuka. Ne bi sa njin oni ljudožderi u Jafriku omastili brk. A ne. Ma ne bi ga Bogami doteklo ni za učinit marendu kojemu sučijavon ditetu !

Bože oslobodi...Ma ča to govorite - Ne mogu to ni slušat. Baš ka da ste skroz naskroz otišli na kvasinu ?

Jesan, jesan - baš san otišla na kvasinu Marinko moj...Da je još kapja maslinova uja moga bi od mene učinit salatu !

A to Vi ka da spremate obid za ote ljudoždere ?!

Ma pušti ti na miru afriške ljudoždere - Mene ovod ova nesriknja vlada svaki dan dere i to na živo...pa ću na kraju ostat i bez kože. Svu ćedu me odrat. Mi penšjunati ćemo bit ka niki živi kosturi....Turistiška atrakcija !

A to je Vas jutros udrilo niko teško crnilo ! Pa di na ovu buru ? Ka da ste deset dan gledali samo filmove o strave i užasa !

Ma ko će meni dat pinez za u kino, an - mangupe ?

Ne triba meni daleko. Izajden isprid kuće...Ča će meni kino ? Sidnen ovod isprid portuna sa ostalin kosturiman i samo gledamo. Jemamo ča i vidit: Mižerju, jad i nevoju. Judi višje nimadu ni srama. Ka maške kopadu po škovacan tražeći čakod za izist. Ne tražidu višje samo one plastišne boce jerbo ji višje niko i ne bacije...vengo judi traže stari, suvi kruv !

A isto ste malo tega nadožuntali, šjora File !

Pivaj ti pivaj, tico moja.....ma bi sve moglo poć kvraguc ! Eno - jesi li vidija u onu Rumunjsku. Sad bidu tili natrag onega Čaušeskua ča ji je bija satra u papar pa su ga striljali zajedno su ženon mu...Ma i on jin sad dojde ka nika sveta vodica prima pristiglin haždrafima i farabutima ča su se svugdi nakotili pa ka vampiri čićadu narodu i zanju kapju krvi iz tila ! A ja ti kažen da ni mi nismo daleko...Slušaj ti mene ča ti ja govorin.

Ajde, šjora File, evo će brzo i deseta ura...Morete sad popit bićerin prošeka...

Aj daj malo, da baranko malo ubijen ovu gorčinu s kojon san se jutros ustala.

Kad je popila bićerin prošeka...ponovo joj ga nalijen...a ona, onako suva i košćata - ali ipak pinku veselija doda: Marinko moj, još je meni pokojna baba Marta pričala da su u Kinu...kad bi bila glad jili sve ča bi jin došlo pod ruku...I maške, i pase i miše i zmije...i, Bože mi prosti...jude.

Ajme...opet Vi po Vašu !

Muči...šupja glavo...nastavi ona tiše.

Straj je mene, dite moje, da ovi naši - kad ne bude višje ničesa po kantama i kontejnerima - ne počmedu jist turiste, pa i Kineze. Oni mi se paridu nikako najslaji. Malašni su..žuti, svi činidu ginaštiku pa su slaki ka cukar....Pazi se, sad si ovo čuja i dobro zapanti: Moga bi nan narod pojist turistišku sezonu !

Ajme majko, skočin ja sa katrige...Vi ste skroz poludili. S Vama triba u Šibenik !

A ona pukne od smija...

Ma zajebajen te, politiška mono jedna. Samo te zajebajen - jerbo vi političari i niste za drugo. Ubila vas vela pamet !

Ka prvo i prvo, ni ti ludnica višje u Šibeniku. To još samo vi šempjasti splićani tako govorite. Ludnica je svukud, po ciloj zemji Rvackoj. Nima ogradi, nima posebnih likari....Sve su nas metnili u nju. Jedino spavamo doma - jerbo je državi tako cinije ! A brzo ćedu svi rvacki pacijenti ležat doma po kućan jerbo će nan oni Milinović ionako ukinut ošpitale. Ča će Rvatima ličenje. To je jedan zdrav i izdržjiv narod. A ti se omar pripa da ćemo počet zobat okolo Kineze. Ma ko bi se mašija za njima. Paridu škakavci joli mravi - a ne čejad !

Atroke ovi naši ministri. To su prežence o judi. E, bome - njih bi vajalo u lonac...i to oni veli, o lušije ! Tu bi se, bome, dalo puno tega nakuvat i omastit brk !

Ja ovo ne mogu niti oću višje slušat.

Gren radit, šjora File...Aj stojte mi zbogon !

Radit ! Ajme smija ! Političar gre radit...zakikota se moja susida.
Nemoj mi se umorit od posla , Marinko moj - i pazi da se ne oznojiš ispod jezika....Moga bi te uvatit propuv od pustega balenja i otvaranja justa...A di smo onda mi ? Jerbo ča bi ovi bidni narod bez vas političara ?

To vi mene zajebavate, šjora File ?

Bože sačuvaj, Marinko moj šesni....Samo ti aj radit...ali mi prin vengo partiš nalij još jedan bićerin prošeka a ja ću ovod čekat Maju i čuvat ću ti ovega pasa...reće ona i pogleda prima Li-Lu koja se, bidna. sva ščućurila kraj kauča i muči ka zalivena o straja - jerbo kad vidi šjoru Filu ka da je vidila sto đavli....

I ne brigaj se ti ništa Marinko....Samo da dok čekam Maju ne ogladnin i ne pofrigan ti ovega malega pasića na uje su malo kapule. Možda je baš sladak ka ča i pari...doda ona smijući se i gledajući ispod oka drhtavo bilo dlakavo klupko koje se još više zavuklo u kantun između kauča i zida - iz kojeg su još samo virila dva priplašena crna oka - ka da je pas razumija svaku rič šjore File.
- 09:03 - Komentari (432) - Isprintaj - #

19.07.2010., ponedjeljak

ARTISTI I MODELI („ MEDIJI I SLOBODA“ – PETI DIO )

„Artisti i modeli“ je jedna stara holivudska komedija (Frank Tashlin, 1955. godina) koja je u svom imenu skrila dubok smisao nekih aktualnih odnosa na relaciji između informativnog dizajna pojedinca (modeli) i onog „umjetnika“ (artisti) koji stvara poželjnu sliku stvarnosti i navlači je na pojedinca kao neko svakodnevno konfekcijsko odijelo.

Pretpostavka za uspjeh takve rabote je postojanje ISPRAZNOSTI.

Ispraznost je riječ hebrejskog podrijetla koja se prevodi kao „isparavanje, para“. Dio je repertoara slika koje u hebrejskoj misli označavaju ljudsku krhkost (uz vodu, sjenu i dim).

Osim pojma „ispraznosti“ nužno se podsjetiti na još jednu sintagmu – Ovaj put iz fundusa „biblijske kulture“. Radi se o tzv. „propovijedanju na krovu“.

Naime, stanovnici Istoka, da bi se osvježili…često se sastaju na terasama kuća. Pričaju se posljednje novosti. Zato Isus traži od svojih učenika da na krovovima propovijedaju što im je rekao ne bojeći se progonitelja (Mt 10,27)

Zar to ne podsjeća na „antene“ preko kojih TV prijamnici primaju poruke ?


PUT U DAMASK


Što je krajnji cilj svake poruke?

Da utječe na onog koji će je konzumirati – A vrhunac uspješnog emitiranja poruke je u tomu da onaj koji poruku primi…baš na osnovu nje – promijeni svoje uvjerenje, mišljenje i stav.

To je novovjekovno „Putovanje u Damask“ !

„Putovanje u Damask“ je, inače, aluzija na slavni događaj Pavlova obraćenja. Naime, putujući u Damask u potrazi za kršćanima koje su židovski vjernici smatrali bezbožnim otpadnicima, Pavla, koji se još tada zvao Savao – i njegove pratioce iznenada zabljesnu svjetlost, a s neba je začuo glas : „Savle, Savle, zašto me progoniš ?“ Tada je oslijepio. Njegovi su ga drugovi odveli u grad gdje se obratio na vjeru koju je progonio i primio krštenje. Kad mu se vid vratio, počeo je propovijedati svoju vjeru u Isusovo uskrsnuće.

Medijsko posredovanje uvijek za cilj ima utjecaj na mišljenje onog prema kome se poruka tangira – i ta je priča toliko stara koliko i ljudski rod.


RIJEČ


Riječ je oduvijek bila u središtu svega. Ako je moguće, svakako uz sliku…statičnu ili pokretnu.

Riječ (latinski: verbum…hebrejski: davar – uvijek je značila i d o g a đ a j ). Stari grci su riječ nazivali l o g o s (razum, mudrost).

Medije zanima tzv. Ž i v a Ri j e č…jer „živa riječ“ – „djelatna riječ“ , uvijek je i produžetak onog od koga se ona širi (kao što je danas sofisticirana tehnologija samo „produžetak“ dijelova ljudskog tijela koji, inače, služe za uspostavljanje komunikacije). Živa Riječ ima stvaralačku (a u Bibliji i spasenjsku) snagu. Bog je riječju stvorio svijet. Riječju je objavio svoj spasenjski naum – preko Zakona (Dekalog), proroštva, narodne mudrosti, molitve. S Knjigom Mudrosti ta se RIJEČ doima kao da posjeduje određenu osobnost „kod Boga“.

U Ivanovom evanđelju se ide dalje i kaže se: „U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog….I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“

Ovaj pristup nisu zanemarili ni neki od najvećih manipulatora ljudskom sviješću poput Adolfa Hitlera. Kod njega je upravo (do krajnjih granica karikirana) RIJEČ bila nositelj poruke na planirano sugestivan način - u kojem su gestikulacija i artikulacija igrali ključnu ulogu u kičerajsko - malograđanskom ambijenti Speerovski modeliranih nirnbergških mitinga i masivnoj dekoraciji koja je umanjivala značaj jedinke i veličala ulogu mase i Vođe. Noćni ambijent i bakljade samo su doprinosile tom kvazimističnom ambijentu nečeg „nadnaravnog „ što se navodno tamo zbiva.

Čitavo zbivanje. Čitav happening – postao je PORUKA !

Poruka je bila: U Svijetu „nereda“ mi uvodimo „red“ ! Mi smo „nada“ u „beznađu“ !

Zanimljivo je kako je to u direktnoj sprezi s biblijskim poimanjem KAOSA.

Knjiga o Postanku opisuje Zemlju koju je Bog stvorio kao „pustu i praznu“ (na hebrejskom: „tohu vabohu“ ili „veliki nered“) Tu praznu pustinju okružuje tama i KAOS ( riječ pripada grčkom vokabularu koji suprotstavlja KAOS i KOSMOS, Pusti Svijet nasuprot Uređenom Svijetu koji će nastati).

Tu „pustu prazninu“ trebalo je ispuniti. Medijski (politički) magovi su od početka znali da je mogu ispuniti kontroliranim sadržajima – pa je prelazak iz Kaosa u Kosmos, u stvarnosti, postao prijelaz iz „slobodnog“, spontanog u „neslobodno“, kontrolirano – stanje, ma koliko nas učitelji povijesti pokušavali uvjeriti u suprotno.


FILMSKA PRIČA


Mi smo mitomansko društvo koje stalno stvara mitove – i to najviše o sebi samima, plašeći se suočiti s ogledalom u kojem bi vidjeli svoj objektivni odraz. Pa su Hrvati „posebni“ i pametni i kulturni, i jedinstveni i „najstariji“ i najhrabriji itd. itd.

Naravno da ni drugi narodi nisu mogli pobjeći od te bolesti stvaranja lažne slike o sebi samima – koja je uvijek značila veličanje sebe i umanjivanje vrijednosti drugih.

Mitove grade svi. Stoljećima i stoljećima. Neumorno.

Prepisuje se, dodaje, izvrće, izostavlja…namjerno ili ne – sasvim svejedno.. To se radilo i guslarenjem i divanjenjem…i pisanjem i brisanjem…ali tek je izum filmske trake, slikopisa….filma – prenošenja žive slike…stvorio pretpostavke za totalnu informativnu degradaciju Istine.

Pa su tako jadni Goebbelsovi snimatelji na fronti morali jurišati prije i ispred oružnika, vojnika, tenkova i topova – jer su imali izričitu zapovijed da mogu snimati njemačkog vojaka samo kako ide naprijed prema kameri…i to nikako s leđa…nego kako im se približavaju i osvajaju prostor. Zato su vojni kamermani hrpimice ginuli pored svojih kamera i stativa kao muhe – ali njemački je narod uživao u žurnalima koji su se u kino salama vrtili prije projekcije filmova. U tim žurnalima Nijemci su išli samo naprijed i naprijed – nikada se ne povlačeći.

I ljudi su u te pokretne slike vjerovali sve dok ih iz lažnog medijskog sna nije trgnuo fijuk bombi koje su počele padati i po njima samima.

Kada je prelijepa i nadarena Leni Riefenstahl snimila svoj „Trijumf Volje“ (1934.g.) o nacističkim mitinzima u Nurembergu – onda je to bilo savršenstvo mješavine njenog filmaškog dara i talenta i vrhunske propagande budućih jurišajućih nositelja Smrti. Isto je bilo i sa filmom „Olympia“ o Olimpijadi u Njemačkoj 1936. godine. I sada se ti njeni uratci smatraju vrhunskim filmskim ali i negativno propagandnim djelima koji su pripomogli fanatiziranju njemačke nacije koja je sve više padala u jednu vrstu stimuliranog kolektivnog transa..

S druge strane -Staljin je slavio prvi dio Einzesteinovog „Ivana Groznog“(za koji je slavni režiser dobio i prigodno odlikovanje) – ali mu je drugi dio bio već manje drag jer je govorio o padu Ivana Groznog (pa je sad Eizenstein morao spašavati živu glavu na ramenu). Svaki od velikih diktatora htio je graditi povijesnu pozadinu i dekoraciju za njihove aktualne zločine. Mediji su im za taj posao bili od presudne važnosti.


„KINO OKO“


Kada je slavni ruski filmski umjetnik Dziga Vertov snimio svoj dokumentarac „KINO OKO“ – možda nije ni slutio koliko je pogodio bit jedne nove optike gledanja koja će označiti ulogu suvremenih medija, a posebno filma, u svakodnevnoj praksi života „modernog čovjeka“.

Ruska Oktobarska revolucija itekako je koketirala s propagandnom ulogom filma i s nevjerojatnom količinom „oslobođene stvaralačke energije“ – koja se tada „razlijeva“ čitavim društvom pa tako i svijetom umjetnosti i njenom cjelokupnom strukturom (od književnosti, klasične glazbe, arhitekture, teatra, filma, poetskog izraza itd.)

Tu su, što se filma tiče, Lev Kuljišov, Dovženko, Eizenstain i topovski pucnjevi s „Aurore“….Tu je čitavo kreativno previranje koje će na najtragičniji način, kasnije, svojim samoubojstvom, izraziti Majakovski…a platiti Mandeljštam, Babelj i nebrojeni broj drugih – Ali kreativni duh “ izašao je iz boce“ i više se, ipak, usprkos staljinističkim represijama, neće moći satjerati natrag u nju. Zato je kasnije i bio moguć i Andrej Tarkovski i „Stalker“ i „Andrej Rubljov“…..a državna propaganda ostala je samo tragična propaganda i ništa više.

To, naravno, ne umanjuje njenu snagu i tragediju sudbina onih koje je samljela u svom bezdušnom žrvnju – a posebno ne danas….s time što su današnje ponekad smiješne podjele na „slobodni“ i „neslobodni“ svijet demistificirane (u uvjetima opće dominacije totalitarne svijesti i prakse) postavši samo loše napisane priče za malu djecu…pa ma koliko one bile i „kaubojske“.

Najstarijom propagandom, što se „filmske trake tiče“, smatraju se VITAGRAPHOVI ŽURNALI iz 1898. godine – u kojima se nemilice propagirao Američko – Španjolski rat na Kubi ( a za taj rat vezana je, inače, neviđena propaganda žutih pisanih medija koji su bukvalno izmišljali događaje huškajući i gurajući američke građane na proratne i promilitarističke pozicije).


MEKSIČKA REVOLUCIJA I FILM

Zanimljivo je kako se Hollywood umiješao i u meksičku revoluciju (čija će stota obljetnica biti svečano obilježena baš ove godine).

Slavni David W. Grriffit t Harry Aitken otkupili su naime, od Pancha Ville i meksičkih revolucionara, ekskluzivna prava snimanja „bandolera“ Pancha Ville i njegovih akcija u Meksiku. Tako je 1914. godine snimljena originalna bitka karizmatičnog zapovjednika Division del Norte, Pancha Ville i njegovih „Los Doradosa“– što je postalo sastavni dio filma „Život Pancha Ville“. Čak su se bitke prilagođavale vremenskim prilikama koje su bile najpogodnije za uspješno snimanje dokumentarnog filmskog materijala. Od američkih režisera John Ford je imao kritičan i negativan stav prema meksičkim revolucionarima dok je John Huston (kojeg je John Ford nazivao „rojo“ ili „crveni“) – čak i živio u Meksiku gajeći simpatije prema revolucionarnoj tradiciji Pancha Ville i Emiliana Zapate).

Kasnije je Margarita de Orellama napisala knjigu „Filmando a Pancho : Como Hoolywood dio forma a la Revolucion Mexicana“ („Snimajući Pancha: Kako je Hoolywood utjecao na Meksičku Revoluciju“)

Američki slavni novinar i spisatelj John Reed koji je napisao besmrtnu knjigu „Deset dana koji su potresli svijet“ o Oktobarskoj revoluciji (po kojoj je snimljen film „Crveni“ – što je, inače, bio njegov nadimak) napisao je i knjigu „Mexico Insurgente“ („Pobunjenički Meksiko“) po kojoj je 1971. godine Paul Leduc snimio film.

Ali, još 1931. godine Sergei Einzestain je snimio film „Que Viva Mexico“ a Fernando de Fuentes svoj klasični „Vamonos con Pancho Villa“ („Idemo s Panchom Villom“). Veliki američki režiser Elia Kazan snimio je, također 1935. godine, „Viva Zapata“ a godinu dana ranije Jack Conoway snimio je „Viva Villa“. Još jedan veliki „buntovnik“ američkog filma – nenadmašan u scenama nasilja…zagonetni Sam Peckinpah bio je veliki „meksikofil“ („Wild Bunch“ – „Divlja Horda“).


SUVREMENI RATOVI KAO PODLOGA FILMSKE PROPAGANDE

Uloga propagande u filmu posebno je bila važna u drugom svjetskom ratu.

Tako se čak i Pajo Patak borio protiv nacista u crtićima. Film Walta Disneya „Pajo Patak u Nazilandu“ dobio je 1943. godine Oskara. Frank Capra snima „Zašto se borimo ?“ – samo da nabrojimo neke od propagandno usmjerenih filmova.

NDH propaganda snima 1944.g. film „Borci za Hrvatsku“ u kojem je narator Lovro Matačić. A Britanci 1943. godine snimaju prorojalistički (prokarađorđevski) film „Under Cover“ u kojem se radnja „vrti“ oko dva brata: četnika i partizana – u kojem je četnik „pozitivac“ a partizan „negativac“ (To je vrijeme boravka izbjeglištva vlade kralja Petra Karađorđevića u Londonu).

Nakon Domovinskog rata snimljen je film Bore Draškovića „Vukovar – jedna priča“ s neupitno propagandnim porukama…..“druge strane“…a kod nas u Hrvatskoj najčešće se, za potrebe političke propagande, još uvijek dio režiserske najamne radne snage okreće prošlosti direktno se nekritički opredjeljujući prema političkoj sadašnjosti, naravno za potrebe jeftine propagande u korist uglavnom vladajuće političke opcije koja, kad izgubi tlo pod nogama – poseže za iracionalizacijom sukoba među građanima i potpirivanjem najnižih ideologijskih sukoba i strasti ne bi li na taj način eventualno pobjegla od postavljanja pravih pitanja za vlast - poput onog: „Tko je upropastio i opljačkao hrvatsko društvo ?“.

Tu je, što se filma tiče, nenadmašan Jakov Sedlar…a njegov „Četverored“ je „klasično djelo“ takve vrste antiumjetnosti (Zanimljivo je kako je taj „film“ istovremeno prikazivan u kino dvoranama a ujedno je išao na „javnoj televiziji“ kao TV Serija – što je bez presedana čak i u vrsti takve prizemne „bljak rabote !“).

Čak i Kinezi za potrebe svoje propagande „iznajmljuju“ međunarodne mega zvijezde poput Jackie Chana…koji se pojavljuje u filmu Samping Hana i Janoxing Huanga posvećenog 60-toj godišnjici Kineske Revolucije (odobreni budžet od 48 miljuna dolara!).

Duga je ovo priča…i tužna. Kako inače objasniti Harlamov film „Židov Suss“ – koji je bio uvod u pogrome stotina tisuća ljudi ? Što su o Vijetnamskom ratu govorile „Zelene Beretke“ s J. Wayneom a što je demistificirao, izrugivao i beskompromisno secirao besmrtni Charlie Chaplin svojim remek djelom „Veliki Diktatir“ – koji je snimljen u samo praskozorje drugog svjetskog rata ?

Kasnije će taj isti Chaplin morati bježati iz Amerike da ga ne zahvati plamen novoinkvizitorskog makartizma – što je posebna priča i posebna vrsta propagandnog ludila. S druge strane, tko danas može zamjeriti slavnoj „Casablanci“ i nenadmašnom H.Bogartu što su, između ostalog, kao poruku filma, imali i poziv svim „neopredjeljenima“ da se priključe strani antifašističkog Dobra u ratu s Zlom fašizma.

Danas se snimaju filmovi o Che Guevari koji imaju veliku ( u najmanju ruku dokumentarističku) vrijednost….i današnje KINO OKO veliko je i svemoćno. Nikako jednoznačno. Festivali i smotre alternativnog filma u Zagrebu i Splitu bitne su stvari za Hrvatsku.

Strip nismo spominjali iako je nezaobilazan (a sam pojam „žute štampe“ vezan je baš za njega jer su prvi stripovi bili tiskani u žutoj boji u novinama nekih teško probavljivih američkih medijskih magnata o kojima je sve rekao još orsonvelsovski „Citizen Kane“).




STANJE


Stanje ovisi o stupnju razvijenosti društva i demokratskih mehanizama koji su dovoljno snažni da zakoče, ako treba, inkvizicijske apetite kreatora zbilje…njihove cenzorske škare i ambiciju da svijet kroje prema unaprijed zadanom modelu a ne da ga odražavaju barem na razini puke, jednostavne refleksije – ako već ne mogu da ga usmjeravaju ka razvijanju kritičkog duha kao pretpostavke za dosezanje Istine kao pretpostavke za humaniju budućnost.

Pisana riječ kod nas je gotovo do kraja degradirana jer su pisani „laki mediji“ („žuto novinarstvo“)– satjerali ozbiljnu pisanu riječ (knjigu) „u kantun“ – a kao domaćeg prvaka čitanog štiva nametnuli su nam „vlatkopokosštinu“ i visoko „celzijusiranu“ kvaziknjiževnost.


UBIJANJE ISTINE .

Televizija se u svemu tome, naravno, brzo snašla jer ona je oduvijek bila poput meda na koji se kupe političke pčele.

Ona je kod nas tradicionalno zavisna iako se voli nazivati JAVNOM (govorim
baš o njoj a ne o tzv. komercijalnim televizijama). Ona lebdi poput nedohvatnog božanstva i kroji naše priče i sudbine. Ona kani ravnati stvarnost prema sebi i ne pokušavajući se kritički osvrnuti na našu zbilju ili pokušati na bolje promijeniti postojeću otužnu stvarnost. Njena Istina najčešće zavisi od „Istina“ trenutno vladajućih političkih garnitura. Ona je, kako je to kazao jedan naš brdsko-planinski isforsirani „narodni čovik“ i nategnuti „vicmaher“, službeni „mislilac“ i njen direktor u „teškim vremenima“ čišćenja državne televizije od nepodobnih kadrova – naša „Katedrala Duha“. U takvoj varijanti Duh je spao na razinu „Tužne Sove“ i „Kapetana Marka“…..još uvijek predaleko od neuhvatljive kvalitete Alana Forda.

Ta tužna priča o lažnoj duhovnosti i falšoj Družbi Pere Kvržice stalno se ponavlja i, nažalost, ne vidi joj se skorog kraja.. Kod nas su medijski magovi neuhvatljivi i „onostrani“. Oni kao da pripadaju svijetu sekti, tajnih društava i podzemnih političkih klapa na čijem čelu, u neki nepoznat dan i u neku nepoznatu uru, kroje sudbine svih nas.

Oni „Istinu“ isisavaju „iz svog magičnog malog prsta“ i vole umišljati kako je svaki od njih reinkarnacija Hasan-i-Sabaha…šefa tajnog i mističnog društva ASASINA ili HAŠIŠINA čije se utjecaj jednom davno protezao velikim dijelom Perzije i Palestine pa bi sad malo privirio i u Hrvatsku.

Hasan-i-Sabah…poznatiji kao „Starac s Planine“ oživio je svoj mit s početkom križarskih ratova kada se prvi europljani susreću s njim i sa fenomenom asasina. Starac s Planine je živio u čudesnom zamku Alamutu okružen svojim beskrajno vjernim „ubojicama“ i sljedbenicima koji su na njegov mig skakali u bezdan i provalije perzijskih planina - vršeći ritualna samoubojstva kao izraz odanosti svom gospodaru. Tome su svjedočili franački križari i francuski vitezovi i gospari koji su dolazili na razgovore sa zagonetnim čovjekom koji je zagovarao „politiku selektivnog političkog ubojstva“.

Nitko nije preživio napad njegovih atentatora koji su, žrtvujući sebe – ubijali odabrane mete.

I čemu se mi. Onda, danas čudimo ?

Tomu što se svakodnevno ubija Istina ?

Još odavno sve je bilo samo pitanje kvalitete „ispiranja ljudskog mozga“ – nakon čega je „i nemoguće postajalo moguće“. Suvremeni mediji i sustav „informiranja“ zato su samo nastavak onoga što nikada nije ni prestalo- a to je realizacija Velike manipulacije i , po potrebi, ubijanje Istine !

Autonomija se može tražiti, zato, jedino izvan mase, u autonomiji osobne svijesti, izvan potčinjenosti žrvnju prosječnosti i onog što Radomir Konstatinović naziva „Filozofijom palanke“.

- 15:30 - Komentari (134) - Isprintaj - #

14.07.2010., srijeda

TV BOŽANSTVO I INFORMATIVNO SUŽANJSTVO (MEDIJI I SLOBODA - četvrt dio )

Neka predviđanja govore o tome kako će Internet zasjesti na prvo mjesto medijskog utjecaja za otprilike četiri godine. Za sada, Televizija je još uvijek najmočniji i najutjecajni informativni medij.

Ali nije to išlo tek tako...Dug je bio put do takve uloge "TV Božanstva". Knjiga je još dugo bila i još uvijek je stalni predmet pažnje modelatora i moderatora Istine.

Kada je 31. siječnja 1957. godine "Osservatore Romano" objavio "proscriptio librorum" Miguela de Unamuna - za mnoge je to, ipak, bilo neugodno iznenađenje.

Ukaz najviše svete Kongregacije, Svetog oficijuma, stavljao je time na indeks najslavniju od Unamunovih knjiga...naime: "Del Sentimiento Tragico de la Vida", kao i isto tako čuvenu "La Agonia del Christianismo". Prva od tih knjiga pojavila se "daleke" 1913. godine a duga 1931. godine.

Osim toga, ovaj "dekret" sadržavao je "monitum" koji skreće pažnju vjernicima da se i u drugim djelima spomenutog pisca nalaze mnoge stvari i stavovi "koji zaslužuju ukor" sa gledišta "vjere i morala".

Cjelina dekreta završavala je uobičajenom formulom, koja obavještava da je papa "in audiencia Em mo ac Rev. mo D. no Card. Prosecretario S. Officii concessa relatam Sibi Em morum Patrum resolutionem adprobavit et publicari iussit."
("Na audijenciji udjeljenoj njegovoj eminenciji kardinalu prosekretaru, Sveti oficijum je predloženu rezoluciju presvetih otaca potvrdio i naredio da se objavi.")

Radilo se o Miguelu de Unamunu, jednom od najvećih španjolskih humanista i filozofa, koji je 12. listopada 1936.g. na proslavi Kolumbovog Dana u Salamanki...reagirao na uzvik "Viva la Muerte!", frankističkog generala Millan Astraya - kazavši, između ostalog, kako "ponekad šutiti...znači lagati!".

Stari mudri rektor slavne Salamanke, u nazočnosti Francove supruge Carmen Polo Martinez - Valdez i nadbiskupa Salamanke Enriquea Pla y Daniela....nije mogao niti je htio, u tom trenutku, šutjeti.

Okrenuvši se nadbiskupu, Doni Carmen i Francovu fašističkom generalu Astrayu, rekao je: "Ovo je hram inteligencije a ja sam njegov veliki svećenik....Vi će te pobijediti jer imate dovoljno brutalne snage...ali nečete uvjeriti !"

A onda je 1957. godine stavljen na "indeks".

Iste godine na indeks je stavljena knjiga "La Pelle" ("Koža") slavnog Curzia Malapartea (pisca, također, slavne knjige "Kaputt")

Devetnaestog srpnja 1957. godine Malaparte umire u rimskoj bolnici Sanatriz. U vrijeme fašizma robijao je pet godina na Liparima (gdje su, kasnije - za vrijeme talijanske okupacije, bili prognani i zatočeni splitski domoljubi, intelektualci i ugledni građani).

Godine 1939. Musolini ga je amnestirao a 1941. godine odlazi na istočni front.

Nekada je bio komunist a završio je u svojevrsnom anarho-nadrealizmu. A sad ga je stigla "duga ruka" Svetog oficija.

Strah od knjiga usamljenih pojedinaca, da apsurd bude potpun, bio je najizraženiji kod velikih autoritarnih organizacija i sustava. Slobodna ljudska misao oduvijek je za njih predstavljala najveću opasnost !

SIMBOLIKA SLIKE U FORMIRANJU "TV BOŽANSTVA"

Slika, predodžba, simbol - bili su preteče vizuelizacije poruke koja je utjecala na formiranje "masovne svijesti" ili "svijesti masa".

Osebujni likovi. osobenjaci, zanesenjaci, mistici, propovjednici, nonkomformisti i raznorazni neobični ljudi... oduvijek su privlačili pažnju svjetine.

Svi ti anahoreti, eremiti, isposnici, zatvorenici koji su odavali slavu Bogu izabravši sebi kakav kutak...zavukavši se u njemu najradije do smrti, s t a c i o n a r i, koji su cijeli život samo stajali, i to najradije dignutih ruku, d e n d r i t i koji su cijeli svoj život provodili na drvetu, s t o l p n i c i koji su živjeli na stupovima iznad kojih se u početku nije podizao čak ni krov; h e z i h a s t i doživotni šutljivci; s u b d i v a l i, koji su za sebe odabirali jedno određeno mjesto, ali koje ipak nije bilo zaklonjeno strehom ili krovom (subdivales od sub divo - pod vedrim nebom); k a t e n a t i, lancem privezani na jedno mjesto (Milinoviću,,,Milinoviću !!!)

Ovaj osobenjački svijet, luđački izgubljen u svojoj želji da se positovjeti s nečim natprirodnim ali i d r u g a č i j i m plijenio je pažnju "raje". Ovaj se svijet mazohistički ponižavao - ali je bio u centru pažnje.

Imali su i svoje obožavatelje i poklonike koji su ih čak znali i "ukrasti" (recimo sa stupova na kojima su živjeli) i prenijeti ih u svoje mjesto - ne bi li i na njih kapnula kakva kaplja "nebeske svetosti" (O tome je Bunuel, u svojoj meksičkoj fazi, snimio jedan filmić).

Zar Vam ovo već ne miriše na "logiku" - "reality pratelevizije" bez elektronske tehnologije. Sindrom "Red Carpeta" (doduše ne baš u "celebrity stilu") ali s obratnim predznakom vezanim za skromnost...Filozofija "Big Brothera" kao svojevrsnog uvoda u sveopći voajerizam (obavljanje svega "skrivenog i intimnog" na javnoj sceni - čemu je već bio sklon i Diogen, ali kao izraz prijezira i cinizma prema malograđanštini)...odavno je već bio utisnut u matricu prosjećnog mozga toliko sklonog budućem medijskom ispiranju.

Televizija je uredno...niz godina nakon ovih egzibicija - samo dovršila stvar i dala joj konačni "smisao". I to preko radio invazije pa do TV fantazije - kada su nam pokretne slike, govor i moderno guslarenje ušli u dnevne i spavaće sobe...ali, i pod jorgane i kožu.

Velike "kompanije" koje su se odavna profesionalnom bavile prodajom ideja brzo su shvatile važnost televizijskog medija.

Crkva je reagirala prilično hitro - ako uzmemo u obzir njenu poslovičnu sporost prilagođavanju "novotarijama"

Tako je 14. veljače 1958. godine u Kongregaciji pala odluka da se za televiziju odabere "nebeski zaštitnik". U stvari, radilo se o "zaštitnici"...pa je Sv. Klara, jedna od najpriajtnijih srednjevjekovnih svetica, ona od Sv. Franje - postala i službena zaštitnica Televizije.

Zašto je Sv. Klari "dodjeljenja" Televizija ?

Razlog je čudo koje je, za Sv, Klaru...godinu dana prije njene smrti, učinio Isus Krist. Čudo se desilo uveče godine 1252., uoči Božića. Sveta Klara je bila tad već veoma bolesna. Te je noći ležala u samostanskoj ćeliji sama. Pored nje nije bilo nijedne sestre. Sve su otišle na službu u crkvu koja je bila dva kilometra udaljena od samostana. Kada se približila ponoć, Sv. Klari je postalo neizrecivo žao što ne može da bude na ponoćnoj misi. Požalila se tada na svoju nesreću Bogu. I tek što je to učinila, začula je glasove, a zatim je na zidu naspram svoga uzglavlja - ugledala i neke prizore. Poslije nekoliko sekundi sve se to uskladilo u jasno slušno-vidnu sliku službe božje.

Kad su se sestre vratile sa svete mise sve im je ispričala. I zaista, kao da je gledala prijenos onoga što se zbivalo na upravo završenoj misi. Nakon njene smrti 11. kolovoza 1253. godine odmah je započeo proces njene kanonizacije. Pri produbljavanju ove materije Kongregacija je uzela u obzir i jednu zgodu iz života Sv. Franje - i to je dodala svom izvještaju. Naime. Sv. Franjo je jednom ugledao na vodi odraženo Klarino lice, i to nevjerojatno jasno poput sjajnog bljeska.

"Prijenos slike" zabilježen je, kasnije, i kod pojavljivanja gospe od Guadalupe - ali to je već jedna sasvim druga (meksička) priča kao i ona o tome da poznati domači karizmatik i osebujna pojava u liku oca Sudca pokreće svoju vjersku TV....što je već "stara stvar" na "divljem kapitalističkom Zapadu" ali, uglavnom, u protestantskoj verziji.

(nastavlja se...)




- 22:07 - Komentari (155) - Isprintaj - #

06.07.2010., utorak

PANDORINA KUTIJA (MEDIJI I SLOBODA - treči dio)

Jedna poznata latinska sentenca kaže: "VERBA VOLANT, SCRIPTA MANENT" ("Riječi lete, a ono što je napisano ostaje").

Zato je napisana riječ uvijek bila "tvrđa" od izgovorene riječi. A ljudima je, osim toga, bilo ležernije i komodnije primati govornu negu pisanu poruku - možda baš zato što je bila prilagodljivija njihovoj osobnoj, naknadnoj, interpretaciji. Pa su "u ona vremena" od toga profitirale najrazličitije Pitije, proročnice ili proroci (kako oni putujući, koji su dolazili drugima da im "prenesu riječ", ili onidrugi kojima se hodočastilo da ih se čuje...) Bijela magija, Crna magija, šamanizam, vradžbine i svengalisti najrazličitijih profila tako su uvijek mogli zaraditi svoju koricu kruha, a poneki i nešto više od nje.

Ljudi su nepopravljivo bili skloni saznati kakovu "tajnu" (koju nitko drugi ne zna !), upoznati budućnost prije nego li ona i stigne do njih...pa je u rasponu od plemenskih bacača kostiju i iznutrica, preko Nostradamusa pa do najrazličitijih vidioca i vidjelica (poput onih najslavnijih, Međugorskih) - uvijek bilo mjesta za takve medijatore između banalnosti i dosadne rutine svakodnevnog života i otkrovenja nečeg što nadilazi svakodnevno iskustvo.

Već smo spominjali guslarenje kao neku vrstu prijenosnog odašiljanja poruka u najpitkijoj varijanti tadašnje popularne (pop) - kulture. Seoska slavlja, slave i sajmovi...derneci i svetkovine...blagdani i najšarolikija okupljanja bili su preteča jednog oblika ruralne masovne kulture koja će kasnije svoj najjasniji (sada - urbani) izraz nači u hramovima glazbe ili na masovnim pop ili rock - koncertima (a guslarski stil se samo transformirao u turbo-folk varijantu).

Tako da je put od primitivnih gusala sa jednom konjskomk strunom pa do sofisticirane elektronske. tehnološki perfekcionističke glazbe i glazbala - put bio mnogo krači nego što to izgleda na prvi pokret. A prvi rođaci Jimija Hendrixa možda su, u kulturološkom smislu, bili baš guslari iz naših planinskih kamenih vrleti...koji su guslali o junacima, hajducima, sasječenim knezovima i slavnim pretcima malih doseljeničkih gorštačkih naroda.

I da stvar bude još zanimljivija - svemoćna i svemoguća Televizija (kojoj ćemo posvetit posebnu pažnju)...ta famozna škatula koja ne samo da govori, nego nam prenosi i sliku - već se motala ukraj zadimljenih i toplih ognjišta uz koja su se zimi pričale priče o lukavom Nasradinu Hodži ili Malom i Velikom Nikoli i Baš - Čeliku....ili o neizbježnim Vukodlacima.

UMLATI KNJIGU !

Pokušaj umlačivanja knjige tradicionalna je navada svih samodržaca i pretendenata na "jednu i jedinu istinu" kao i svih nepovijesnih naroda. Taj "šport" ima zaista dugu tradiciju - posebno razvijenu od pojave Gutenberga....ali i daleko prije njega. Na svu sreću u tom umlačivanju se ipak nije nikad do kraja uspjelo iako su zadnji pokušaji upravo u tijeku a započeti su medijskim terorom "TV psihologije" i s agresivnom "računalnom revolucijom".

Svim vrstama manipulatora, naravno, najviše su odgovarale "riječi koje lete" (izgovorene riječi) a ne "riječi koje ostaju" (napisane riječi). Zato su se, nerijetko, "načitani ljudi" smatrali "sumnjivima" (Inteligencija je uvijek trebala dokazati, izboriti se za poziciju "poštene inteligencije" - odnosno, podaničke inteligencije).

Tzv. "narodska kultura" (populizam) gajila je uvijek instiktivni oprez i preventivnu sumnju prema neobuzdanim i neumornim čitačima, ili, ne daj Bože - pisaćima knjiga. Oni su nosili predznak "trovača zdravog duha" nacije - i svaki je totalitarizam našao načina da svoje najveće umove pokuša ustrašiti, ako ne i zatvoriti, odvojiti, izolirati od "zdravorazumskog dijela nacije". Da bi se dobila potpora za to bilo je nužno stvoriti pretpostavku za unifikaciju duha putem unuficiranih poruka preko unuficiranih masovnih medija. A za sve to im je trebao "unificirani čovjek".

Kada su se osvajali neki prostori nisu se vršili obračuni samo s ljudima koji su branili te prostore - nego i s njihovim pisanim naslijeđem. S njihovim knjigama.

Kada se 47.g. prije Krista, u vrijeme rimskog građanskog rata, u Egiptu rješavao sukob između Cezara i Pompeja - egipatski faraon Ptolomej XIII Dioniz dao je ubiti Pompeja ne bi li se "ulizao" Cezaru. Ali ubrzo Cezar ulazi u sukob s egipatskom vojskom i pali njenu flotu u Aleksandrijskoj luci. Požar se proširio na obalu i u njemu je Aleksandrijska knjižnica većim dijelom uništena.

Dakle....sve je počelo kao puka slučajnost.

Štoviše, jedna fatalna žena onog vremena, kraljica Kleopatra - kasnije je toliko opčinila Marka Antonija da ovaj neumorno smišlja način kako da joj ugodi a da to ne bude banalno, trivijalno poklanjanje bisernih kolajni ili zlatnih narukvica.

I dosjetio se Antonije !

Cijeneći knjigu kao veliku vrijednost, naredio je da se 200 000 svitaka iz Pergamske knjižnice prebaci u Aleksandrijsku knjižnicu i tako je oduševio Kleopatru, koja je sad zaista imala što čitati u svojim možda besanim aleksandrijskim noćima, uz titravo svjetlo uljanica i srebrni odsjaj mora za vrijeme punog mjeseca.

Ali Aleksandrijskoj knjižnici nije bilo suđeno da bude spokojna.

Godine 220. rimski car Aurelijan uništio je ostatke glavne knjižnice tijekom vojne kampanje na Aleksandriju.

Glavna je knjižnica tako dobila gotovo smrtni udarac. Ali...(uvijek ima jedno "ali" !) - pored nje postojala je i mala knjižnica smještena u Serapeju (Serapeion). Ona se nalazila u hramu grčko - egipatskog božanstva u kojem su se nalazili duplikati iz one veće knjižnice. Tako je glavnina prijepisa ipak bila sačuvana.

Rimski car Teodozije bio je najdosljedniji u obračunu s knjigama iz te knjižnice (Kao što vidimo Hitlerove lomače na kojima su plamtjele knjige europskih klasika nisu bile nikakav novum pod ovom kapom nebeskom.).

Godine 391. car Teodozije je naredio zatiranje (uništenje) svih paganskih hramova u Carstvu - a tu je spadala i ova knjižnica. Patrijarh Teofil stavio se u prve redove jurišnika i huškača koji su nagnali razularenu svjetinu da sruše Serapeionov hram i s divljačkim guštom unište sve spise (O tome je nedavno, kao što je i red, dana čak neloša holivudska verzija ovih događaja...).

Ali, za divno čudo, ostaci Aleksandrijske knjižnice s nešto rijetkih spisa sve su to preživjeli - ali samo do 642. godine kada Arapi (kojima inače europska kultura duguje prijepis i očuvanje svojih najznačajnijih klasičnih filozofskih djela) otimaju Egipat Bizantu i kada kalif Omar iz Damaska izdaje naređenje je da se sve što je preostalo od pohranjene pisane riječi uništi.

Njegova je logika bila jednostavna: Ako se u tim knjigama nalazi ono što već piše u Kuranu, onda se tu radi samo o duplikatu - dakle, o suvišnim spisima. A ako, pak, u njima piše nešto što je u opreci s Kuranom.... onda su te knjige "lažne" i svakako trebaju biti uništene. Ili, kako bi narod rekao - Sve ti to na kraju, moj kume, dođe na isto !

Čak su i Mongoli vodili računa o "cerebralnoj higijeni" i uništavali su "tuđe knjige" čuvajući nevinost, odnosno intaktnost uvjerenja i proklamiranih vrijednosti i načela svojih podanika

Kada su 1256. godine Mongoli osvojili Alamut, mistični zamak "sekte" asasina (o kojima će, također, riječi biti kasnije) i centar nizarske države, s osvajačkom vojskom velikog kana Huelga išao je i perzijski povjesničar Juvayni. On je osobno svjedočio spaljivanju najvećeg dijela preostalih knjiga alamutske knjižnice, među kojima su bila djela nizarske povijesti i teologije, kao i ne-ismailski matematički, filozofski i znanstveni rukopisi.

Uništenje te knjižnice upravo je uzrok što danas ne postoji asasinska literatura iz nizarskog perioda.

Naravno da uništavanje ili zabrana knjiga nije bila samo azijatska ili arapska stvar. Upravo obratno: Europska praksa inkvizicijskih lomača na kojima nisu plamtjele samo heretička ljudska tijela "izgubljenih duša" - gutala je istovremeno i na tone nepoćudnih knjiga.

I ta vatra nikako nije stvar neke daleke prošlosti. A ne...Ona je prisutna itekako i danas i na žestini tog svojevrsnog vječnog plamena još uvijek se mogu ogrijati cenzorske ruke "velikih meštara" i kontrolora naših Života.

Pandorina kutija je otvorena.

A tko je bila Pandora ?

Prelijepa žena stvorena od bogova da napakosti Prometeju i ljudima. Donijela je svijetu kutiju što skrivaše bolesti i ljute boli. Kada su otvorili škrinju sa svim nedaćama i ove se razmilile među ljude, prestade bezbrižno doba ljudske rase a na dnu škrinje - ostade samo NADA !




- 23:09 - Komentari (124) - Isprintaj - #

04.07.2010., nedjelja

MEDIJSKI HEROJI I ANTIHEROJI (MEDIJI I SLOBODA) drugi dio

Godine 2009. u svijetu je ubijeno ili su poginula 132. novinara. Najopasnije zemlje za novinarsku profesiju su Filipini, Meksiko, Somalija i Rusija.

Nažalost, i Hrvatska se, prije svega radi ubojstva novinara Pukanića našla u centru pažnje onih koji ljudsku slobodu (što je uobičajeno u razvijenim demokracijama) mjere i medijskim slobodama nekog društva.

Premlačivanje novinara Duška Miljuša i dalje je obavijeno maglama tajnovitosti a u Hrvatskoj su se, ne tako davno, novinari, koji nisu pisali po guštu najmoćnijih - dočekivali u raznim sačekušama, hvatani su skokovima ovlaštenih "službenika" skrivenih po grmlju gradskih parkova i uredno privođeni na tzv. "obavjesne razgovore" ... i tomu slično.

Što su sve prolazili novinari "Feral Tribunea" - znaju najbolje oni sami....Ali baš zato oni su davali nadu u mogućnost demokratskog razrješenja "hrvatske situacije". Tako su Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Duško Miljuš....postali sinonim "medijskih heroja" - ili "medijskih ledolomaca" u ledenoj društvenoj klimi unificirane hrvatske političke klime.

Naravno da su nasuprot njima stajali "medijski antiheroji" - oličeni, najdrastičnije, u opskurnim pisanijama tada rođenog tjednika "ST" koji se, pod dirigentskom palicom Marinka Božića (negdašnjeg neumornog kroničara dalmatinske partizanske tradicije) - pretvorio u bilten za objavljivanje potjernica (i kućnih adresa !) nepoćudnih pojedinaca.

Domači "kvisko TV junak" i neupitna hrvatska enigmatska zvijezda, uz uvijek prisutan okus sveprisutnog altruizma i širokogrudnog dobročiniteljstva, urednik priloga "Sfinga" u današnjoj "Slobodnoj Dalmaciji"....Robert Pauletić, u ta je gadna vremene po sudbine prozivanih - uredno "tuka faturete" pišuću u tom istom Božićevom revolveraškom, crnom "ST-u" !

Joško Čelan, splitski novinar ćudnovate Janusovske političke provinijencije...i današnji član Kazališnog Vijeća HNK Split...inače jedan od onih rijetkih koji je svojevremeno nalazio lijepu riječ za J. Radulovića i njegovu "Golubnjaću"...danas udarnički, "u vlastitoj nakladi", objavljuje knjige o "udbaškim zavjerama" i "sumnjivom domoljublju" svih onih koji mu "nisu po guštu" !

Kao i u Antičkom svijetu...tako se i u hravtskoj medijskoj zbilji redaju "heroji" i "antiheroji"...i to različitih predznaka koje oni vole sami sebi davati.

"Antiherojsko novinarstvo" je uvijek u službi za nekog izvan "samog novinarstva". Cilj mu je vazelinske naravi....a ima uloga katalizatora određenih poželjnih procesa dok mu je nedosanjani san da baš perjanice takvog novinarstva određuju "što će kako biti" i "tko če što bit".

Utoliko pomalo (makar samo u svojoj uobrazilji) pokušavaju obogotvoriti svoje osiromašene duše.

U nedavnim unutarstranačkim izborima u SDP-u oni su sudjelovali kao zadnji ostaci "medijskih stahanovaca" i neshvaćenih "Sirotanovića". Tu, svakako, posebno mjesto zauzima Denis Kuljiš - koji se polomio pokušavajući me neumorno i samoprijegorno oblatiti i ocrniti na tim izborima...i to u tolikoj mjeri...da mi je na kraju počeo koristiti. Pošto sam bio kandidat za Predsjednika SDP Split...nakon moje pobjede nije mu ostalo ništa drugo nego da po lokalnim televizijama vapi kako splitski SDP treba raspustiti ! I ne puše Kuljiš solo u taj rog ! Zajedno sa njim to radi novodesničarski "bard" hrvatske medijske scene Tihomir Dujmović. Tako je, na tom poslu, "kuljišizam" (kao tobožnje deklarativno ljevičarstvo) ostvario apsolutno "bratstvo i jedinstvo" s "dujmovićizmom" (kao deklarativnim desničarstvom) ! Pridružio im se u svojim uvodnicima i sam neupitni ekspert "za vina i restaurante" D. Butković ("Milanović se jednom zauvijek mora osloboditi Marina Jurjevića"!). Kako je prošao Karl Marx u njegovoj novinskoj "filozofskoj analizi" i već antologijskoj kritici "Manifesta Komunistićke Partije" ja mogu "bit i sritan".

Kakve li časti biti napadan - od takvih novinarskih teškokategornika !

Konkurencija Kuljišu jedino je bio splitski novinar Damir Petranović iz novosonovanog splitskog tjednika "Vrime" - koji je možda otišao najprizemnije iako mu stan u jednoj splitskoj novogradnji nikako nije prizeman ! Vrijedni splitski "Vrimenaši" su čitavu naslovnicu svog tjednika posvetili mom liku s poučnim imperativnim pozivom (ili, možda, "naređenjem") "ODLAZI !". Naravno da je ovaj uskličnik (ili "uzvičnik") bio najvažniji od svega što se moglo vidjeti i pročitati. Pomalo sam bio iznenađen što se toj kompoziciji pridružio moj medijski "sudrug" iz vremena razotkrivanja afere "Brodosplit" Denis Krnić - koji je u samo praskozorje unutarstranačkih izbora u splitskom SDP-u objavio u "Slobodnoj Dalmaciji" dirljiv "oproštajni članak" sa mnom...koji je više bio "uputa i poziv" kako glasovati...nego nešto drugo.

Kolika je i kakva je sloboda takvih medijskih "rabotnika" ?

Mizerna...i njihovo "oslobođenje" od ropstva u koje su upali moguće je jedino oslobođenjem ili emancipaciji cijelog hrvatskogt društva.

SLANJE PORUKA

Poruke se nisu uvijek mogle prenositi brzo i efikasno kao što se to danas radi, zahvaljujući, prije svega, suvremenim tehnologijama.

Kada je prvog siječnja 1994. godine grupa indiosa, nazvana "El Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional" ("Zapatistička Vojska Nacionalnog Oslobođenja") zauzela četiri grada u najjužnijoj meksičkoj državi Chiapasu (na granici s Gvatemalom) - tražeći duboke reforme...otpočeo je jedan novi proces u načinu komuniciranja takvih revolucionarnih pokreta i ostatka javnosti.

Zapatiste vodi karizmatični lider poznat kao "Subcomandante Marcos" (Potkomandant Markos). To je "ratno ime" Rafaela Sebastiana Guillena Vicentea.

On je bio prvi gerilski vođa koji je svoje deklaracije objavio putem INTERNETA. Oni su tražili da se ispune zahtjevi Emiliana Zapate još iz vremena Meksičke Revolucije (inače, u IX mjesecu ove godine u Meksiku će se svećano obilježavati stota godišnjica te Revolicije i dvjestota godišnjica borbe za Nezavisnost).

Smatra se kako je upravo ta i takva "internetska komunikacija" jednog značajnog gerilskog pokreta promijenila samu bit "političke komunikacije" na relaciji "gerila - vlast" i "gerila - javnost"... nakon čega ništa više nikad nije bilo isto.

A kako su nekad slane poruke ?

Kao što smo već rekli - veoma sporo....ali su imale i nešto drugačiji značaj.

Kada je rimski car Valerijan zarobljen od strane Perzijanaca - on je doživio nedvojbeno poniženje koje su Perzijanci htjeli zabilježiti i "medijski proslijediti" ne samo u sadašnjost nego i u povijest koja je tek dolazila. U budućnost !

Zato je Valerijanovo ropstvo zabilježeno u reljefu isklesanom u živoj stijeni u Naqsh-i-Rostam (blizu Perzepolisa...kojeg će. puno kasnije, poharati Aleksandar Makedonski). Na tom se reljefu vidi kako rimski vladar kleći pred Šapurom ( vladao Perzijom između 241. i 272. godine) koji je na konju, a jedan signifer predaje bojne znakove.

Naime, najveća rimska vojna sramota bila je kad neprijatelj zarobi bojne znakove. To su Perzijanci znali i baš su to zabilježili (u reljefu) i poslali, kao poruku - u povijest (budućnost) !

Naravno - da se ta poruka slala i vlastitim podanicima veličajući imperatorovu moć, sposobnost i nepobjedivost.

Zanimljivo je kako je jedan veliki rimski car, kasnije - uzeo puno toga od perzijskog načina obilježavanja vladara smatrajući da tako jača njegovu funkciju i ugled. Riječ je o Dioklecijanu.

Dioklecijan je bio pripadnik nižih društvenih slojeva koji je krenuo od vojne službe bez adekvatnog civilnog obrazovanja. Zato nije mogao zadovoljiti visoke kriterije koje je postavljao tadašnji gornji sloj rimskog društva.

Dioklecijanovo ime prije stupanja na prijestolje bilo je Dioklo (Diocles). Usprkos svemu, postao je, nesumnjivo, jedan od najvećih rimskih careva i reformatora (vojske, monetarnog sustava, administrativnog ustroja i gospodarstva).

Na razini pojavnosti uveo je neke istočne običaje kao što su zlatom vezena odjeća ukrašena gemama, zlatne sandale, proskineza i druge dvorske ceremonije. Nazvao se Gaius Aurelius Valerius Diocletianus.

Vjerovao je kako je spas države u izravnoj vezi s očuvanjem starih religija. Dioklecijan je tetrarhijsku koncepciju vlasti stavio pod zaštitu bogova, Jupitera i njegova sina Herakla. Sam Dioklecijan pripadao je "Jupiterovoj kući".

"Medijska slika" kršćana tada se prilagođava sumnji u njihovu lojalnost imperatoru i državi - pošto oni nisu podržavali koncepciju božanski inspirirane vlasti a tako niti njezinu legitimnost.

Dioklecijan to ne tolerira u vojsci, državnom aparatu i državnim institucijama. Sudara se s porukom koju nosi rano kršćanstvo i u tom srazu (povijesno) on gubi.

Poruke koju su odašiljali propovjednici (medijatori) kršćanstva pokazat će se jačima od poruka iza kojih je stajala (medijska) moć države i prisile s kojom je ona raspolagala.

Pitanje ljudske Slobode, kao i u mnogim slučajevima do tada i tu se, na kraju, pokazalo ključnim.

(nastavlja se...)




- 16:08 - Komentari (75) - Isprintaj - #

03.07.2010., subota

MEDIJI I SLOBODA (prvi dio)

Pojam Slobode centralno je mjesto potvrđivanja ili negiranja smisla čovjekove egzistencije a posebno u uvjetima življenja u suvremenim društvima, karakteriziranim orvelijanskim scenarijima, koje je praksa uvelike nadmašila. Naravno u negativnom smislu.

Još je starogrčki mudrac Diogen, u IV st. pr. naše ere, svoj mir od sveprisutne Zajednice i njenih nametnutih "pravila igre" tražio i našao jedino u intimi svoje bačve...braneći se protiv nametnutog stereotipa poželjnog ponašanja - svojim beskrajnim cinizmom.

Čini se kako je Diogenova "kinička filozofska škola" opet postala sasvim "in". Sloboda se tražila u neograničenom odbacivanju pokoravanju svim velikim sustavima, bilo ideja....bilo organizacija i u bjekstvu u spasonosni individualizam i izrugivanje nametnutih društvenih normi ponašanja..

ČOVJEK KAO PRENOSNIK INFORMACIJE

Naravno, to nije niti malo obeshrabrilo totalitarne apetite neumornih kontrolora društvene zbilje i proizvođače poželjnog načina doživljavanja i prihvaćanja društvene zajednice kao i kolektivnih oblika svijesti i ponašanja.

Kao sredstvo prenošenja tih poželjnih modela služio je oduvijek sam Čovjek. Vrhunski cilj proizvođača (iskrivljenih) ideoloških oblika svijesti uvijek je bio da oni koji prenose takve modele - ne budi svijesni toga... kao niti svoje uloge u tom finom kontroliranom tkanju mreža u koje bi se trebale hvatati naivne ljudske duše.

Doziranje i stiliziranje informacija koja se plasiraju u društveni kotao stoga je vrhunski i vrlo zahtjevan manipulativni proces.

Mi i naše podneblje pripadamo kulturi usmene predaje. Ta je kultura još uvijek pod blagim šokom gutenbergove revolucije i odioznosti prema svemu što izražava. slovo, riječ, misao izraženu rečenicom i uopće...svime što se da obuhvatiti pojmom "knjiga" - osim ako nije svedena na format tračerskog naslova i slike bez tekstualne gulijade.

Zato su guslari bili idealni prenositelji "najnovijih informacija" - pa makar one kasnile i nekoliko godina jer vrijeme na ovim geografskim dužinama i širinama nikada nije značilo baš previše (To samo "ludi Švabo" voli radit "ka pas" i vodi računa o svakoj utrošenoj minuti...).

Zato nama više odgovara "junački desetarac", bukara i janjetina - pa, razumije se. i "junačka lijenost" jer hajdučko - uskočki predložak muškarca - ratnika (a ne ona "Xena - ratnica"....Za krepat !) skloniji je "junačkoj lijenosti" nego "junačkom čitanju", učenju i sličnom "palamuđenju", "filozofiranju" itd.

TURBO - FOLK KAO MODERNO GUSLANJE

Poruka je pitkija ako je upakirana u pjesmu. Guslanje više baš i ne ide (osim na ponekom derneku) ali je dobilo svoju ubrzanu inačicu u turbo - folku kao suvremenom balkanoidnom prijenosniku poruka. Tako ovaj stil nema samo glazbenu nego i duboko medijsku, odnosno društvenu poruku i smisao.

On prenosi "priču" - a tako i "Istinu". On je "iz života" za razliku od dosadnih književnika, znanstvenika, filozofa, sociologa i inih "danguba" - koji se bave "teorijom".

Turbo - folk je naša zamjena za klasičnog telala ili seoskog bubnjara i čitaća proglasa "odozgora". Turbo - folku se vjeruje pa je on i oblik novovjerskog pokreta....s dosta ritualnih radnji vezanih uz dosezanje "mističkih iskustava" (opet kao neki domači "sufi-misticizam")....a podrazumijeva rabijatni hedonizam i potoke alkohola i stvaranje erotizirane "zdravo - narodnjačke" rasplodne atmosfere.

U pjesmama te "orijentacije" slave se suvremeni narodni junaci i njihova djela. Takve pjesme iz domaćeg kvazineshvillskog lonca su poput SMS-a koji se šalje cjelokupnoj javnosti uz najrazličitija naravoučenija a vezano za domoljublje, ljubav, obitelj, državu, osvetu itd. Te pjesme su poput sažetka poželjnog priručnika s uputama za život na ovim prostorima. Tako "skuhane poruke" imaju svoj zadatak osmišljavanja i duhovnog hranjenja anonimnih egzistencija bezimenih konzumentskih masa koje se njihovim posredovanjem stapaju u kolektivitet sasvim određene Zajednice. I tako svoj osobni besmisao kompeziraju "dosezanjem" više razine Smisla - Smislom pripadnosti zajednici (plemenu, narodu, naciji, lokalitetu itd.)

Tako ljudi sami sebe pretvaraju u medije ne znajuči kako potvrđuju teze nekad tako popularnog, pokojnog kanadskog analitičara društvene zbilje Marshalla Mc Luhana koji je - pričajući o "globalnom selu" rekao: "The medium iz the message" ("Medij je poruka").

Domači "globalni seljani" tako su uletili, i to direktno na glavu, u uzavreli lonac medijske kužine - i ne sanjajući kako su i koliko su postali važna i nezaobilazna karika u lancu globalne povezanosti, odnosno manipulacije.

Manipulirani su tako postali manipulatori, bolje rečeno: Postali su nositelji ili poštari medijskih poruka a da toga nisu niti svjesni. Kao da je napokon izumljen ideološki perpetum mobile. Oni koji nose manipulativnu medijsku poruku...predaju je sami sebi - jer, u ovom čudnovatom životu, oni su predmet obrade poruka koje sami prenose.

Komplicirano ?

Niti malo ! Možemo ih zamisliti i kao neumorne trkače štafete koji stalno trče ukrug po igralištu nastojeći štafetu koju nose predati - sebi samima !

Apsurdno ?

Da !

Ali stvar je u tome, što nikako ne smijemo zaboraviti, kako je apsurd već odavno postao duboki smisao ljudskog ponašanja - i to ne sasvim slučajno....o čemu će više riječi biti nešto kasnije.

(nastavlja se...)
- 17:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se