Jedna poznata latinska sentenca kaže: "VERBA VOLANT, SCRIPTA MANENT" ("Riječi lete, a ono što je napisano ostaje").
Zato je napisana riječ uvijek bila "tvrđa" od izgovorene riječi. A ljudima je, osim toga, bilo ležernije i komodnije primati govornu negu pisanu poruku - možda baš zato što je bila prilagodljivija njihovoj osobnoj, naknadnoj, interpretaciji. Pa su "u ona vremena" od toga profitirale najrazličitije Pitije, proročnice ili proroci (kako oni putujući, koji su dolazili drugima da im "prenesu riječ", ili onidrugi kojima se hodočastilo da ih se čuje...) Bijela magija, Crna magija, šamanizam, vradžbine i svengalisti najrazličitijih profila tako su uvijek mogli zaraditi svoju koricu kruha, a poneki i nešto više od nje.
Ljudi su nepopravljivo bili skloni saznati kakovu "tajnu" (koju nitko drugi ne zna !), upoznati budućnost prije nego li ona i stigne do njih...pa je u rasponu od plemenskih bacača kostiju i iznutrica, preko Nostradamusa pa do najrazličitijih vidioca i vidjelica (poput onih najslavnijih, Međugorskih) - uvijek bilo mjesta za takve medijatore između banalnosti i dosadne rutine svakodnevnog života i otkrovenja nečeg što nadilazi svakodnevno iskustvo.
Već smo spominjali guslarenje kao neku vrstu prijenosnog odašiljanja poruka u najpitkijoj varijanti tadašnje popularne (pop) - kulture. Seoska slavlja, slave i sajmovi...derneci i svetkovine...blagdani i najšarolikija okupljanja bili su preteča jednog oblika ruralne masovne kulture koja će kasnije svoj najjasniji (sada - urbani) izraz nači u hramovima glazbe ili na masovnim pop ili rock - koncertima (a guslarski stil se samo transformirao u turbo-folk varijantu).
Tako da je put od primitivnih gusala sa jednom konjskomk strunom pa do sofisticirane elektronske. tehnološki perfekcionističke glazbe i glazbala - put bio mnogo krači nego što to izgleda na prvi pokret. A prvi rođaci Jimija Hendrixa možda su, u kulturološkom smislu, bili baš guslari iz naših planinskih kamenih vrleti...koji su guslali o junacima, hajducima, sasječenim knezovima i slavnim pretcima malih doseljeničkih gorštačkih naroda.
I da stvar bude još zanimljivija - svemoćna i svemoguća Televizija (kojoj ćemo posvetit posebnu pažnju)...ta famozna škatula koja ne samo da govori, nego nam prenosi i sliku - već se motala ukraj zadimljenih i toplih ognjišta uz koja su se zimi pričale priče o lukavom Nasradinu Hodži ili Malom i Velikom Nikoli i Baš - Čeliku....ili o neizbježnim Vukodlacima.
UMLATI KNJIGU !
Pokušaj umlačivanja knjige tradicionalna je navada svih samodržaca i pretendenata na "jednu i jedinu istinu" kao i svih nepovijesnih naroda. Taj "šport" ima zaista dugu tradiciju - posebno razvijenu od pojave Gutenberga....ali i daleko prije njega. Na svu sreću u tom umlačivanju se ipak nije nikad do kraja uspjelo iako su zadnji pokušaji upravo u tijeku a započeti su medijskim terorom "TV psihologije" i s agresivnom "računalnom revolucijom".
Svim vrstama manipulatora, naravno, najviše su odgovarale "riječi koje lete" (izgovorene riječi) a ne "riječi koje ostaju" (napisane riječi). Zato su se, nerijetko, "načitani ljudi" smatrali "sumnjivima" (Inteligencija je uvijek trebala dokazati, izboriti se za poziciju "poštene inteligencije" - odnosno, podaničke inteligencije).
Tzv. "narodska kultura" (populizam) gajila je uvijek instiktivni oprez i preventivnu sumnju prema neobuzdanim i neumornim čitačima, ili, ne daj Bože - pisaćima knjiga. Oni su nosili predznak "trovača zdravog duha" nacije - i svaki je totalitarizam našao načina da svoje najveće umove pokuša ustrašiti, ako ne i zatvoriti, odvojiti, izolirati od "zdravorazumskog dijela nacije". Da bi se dobila potpora za to bilo je nužno stvoriti pretpostavku za unifikaciju duha putem unuficiranih poruka preko unuficiranih masovnih medija. A za sve to im je trebao "unificirani čovjek".
Kada su se osvajali neki prostori nisu se vršili obračuni samo s ljudima koji su branili te prostore - nego i s njihovim pisanim naslijeđem. S njihovim knjigama.
Kada se 47.g. prije Krista, u vrijeme rimskog građanskog rata, u Egiptu rješavao sukob između Cezara i Pompeja - egipatski faraon Ptolomej XIII Dioniz dao je ubiti Pompeja ne bi li se "ulizao" Cezaru. Ali ubrzo Cezar ulazi u sukob s egipatskom vojskom i pali njenu flotu u Aleksandrijskoj luci. Požar se proširio na obalu i u njemu je Aleksandrijska knjižnica većim dijelom uništena.
Dakle....sve je počelo kao puka slučajnost.
Štoviše, jedna fatalna žena onog vremena, kraljica Kleopatra - kasnije je toliko opčinila Marka Antonija da ovaj neumorno smišlja način kako da joj ugodi a da to ne bude banalno, trivijalno poklanjanje bisernih kolajni ili zlatnih narukvica.
I dosjetio se Antonije !
Cijeneći knjigu kao veliku vrijednost, naredio je da se 200 000 svitaka iz Pergamske knjižnice prebaci u Aleksandrijsku knjižnicu i tako je oduševio Kleopatru, koja je sad zaista imala što čitati u svojim možda besanim aleksandrijskim noćima, uz titravo svjetlo uljanica i srebrni odsjaj mora za vrijeme punog mjeseca.
Ali Aleksandrijskoj knjižnici nije bilo suđeno da bude spokojna.
Godine 220. rimski car Aurelijan uništio je ostatke glavne knjižnice tijekom vojne kampanje na Aleksandriju.
Glavna je knjižnica tako dobila gotovo smrtni udarac. Ali...(uvijek ima jedno "ali" !) - pored nje postojala je i mala knjižnica smještena u Serapeju (Serapeion). Ona se nalazila u hramu grčko - egipatskog božanstva u kojem su se nalazili duplikati iz one veće knjižnice. Tako je glavnina prijepisa ipak bila sačuvana.
Rimski car Teodozije bio je najdosljedniji u obračunu s knjigama iz te knjižnice (Kao što vidimo Hitlerove lomače na kojima su plamtjele knjige europskih klasika nisu bile nikakav novum pod ovom kapom nebeskom.).
Godine 391. car Teodozije je naredio zatiranje (uništenje) svih paganskih hramova u Carstvu - a tu je spadala i ova knjižnica. Patrijarh Teofil stavio se u prve redove jurišnika i huškača koji su nagnali razularenu svjetinu da sruše Serapeionov hram i s divljačkim guštom unište sve spise (O tome je nedavno, kao što je i red, dana čak neloša holivudska verzija ovih događaja...).
Ali, za divno čudo, ostaci Aleksandrijske knjižnice s nešto rijetkih spisa sve su to preživjeli - ali samo do 642. godine kada Arapi (kojima inače europska kultura duguje prijepis i očuvanje svojih najznačajnijih klasičnih filozofskih djela) otimaju Egipat Bizantu i kada kalif Omar iz Damaska izdaje naređenje je da se sve što je preostalo od pohranjene pisane riječi uništi.
Njegova je logika bila jednostavna: Ako se u tim knjigama nalazi ono što već piše u Kuranu, onda se tu radi samo o duplikatu - dakle, o suvišnim spisima. A ako, pak, u njima piše nešto što je u opreci s Kuranom.... onda su te knjige "lažne" i svakako trebaju biti uništene. Ili, kako bi narod rekao - Sve ti to na kraju, moj kume, dođe na isto !
Čak su i Mongoli vodili računa o "cerebralnoj higijeni" i uništavali su "tuđe knjige" čuvajući nevinost, odnosno intaktnost uvjerenja i proklamiranih vrijednosti i načela svojih podanika
Kada su 1256. godine Mongoli osvojili Alamut, mistični zamak "sekte" asasina (o kojima će, također, riječi biti kasnije) i centar nizarske države, s osvajačkom vojskom velikog kana Huelga išao je i perzijski povjesničar Juvayni. On je osobno svjedočio spaljivanju najvećeg dijela preostalih knjiga alamutske knjižnice, među kojima su bila djela nizarske povijesti i teologije, kao i ne-ismailski matematički, filozofski i znanstveni rukopisi.
Uništenje te knjižnice upravo je uzrok što danas ne postoji asasinska literatura iz nizarskog perioda.
Naravno da uništavanje ili zabrana knjiga nije bila samo azijatska ili arapska stvar. Upravo obratno: Europska praksa inkvizicijskih lomača na kojima nisu plamtjele samo heretička ljudska tijela "izgubljenih duša" - gutala je istovremeno i na tone nepoćudnih knjiga.
I ta vatra nikako nije stvar neke daleke prošlosti. A ne...Ona je prisutna itekako i danas i na žestini tog svojevrsnog vječnog plamena još uvijek se mogu ogrijati cenzorske ruke "velikih meštara" i kontrolora naših Života.
Pandorina kutija je otvorena.
A tko je bila Pandora ?
Prelijepa žena stvorena od bogova da napakosti Prometeju i ljudima. Donijela je svijetu kutiju što skrivaše bolesti i ljute boli. Kada su otvorili škrinju sa svim nedaćama i ove se razmilile među ljude, prestade bezbrižno doba ljudske rase a na dnu škrinje - ostade samo NADA !
|
