Od kada je svijeta i vijeka neke stvari se, izgleda, ponavljaju - ili, makar, stječu privid vječnosti. Jedna od tih stvari je i "ljudska narav".
Puno je o tome pisano - o toj konstanti tako stabilnoj i neosjetljivoj na sve povjesne mjene i epohe, uvjerenja, sustave i periode.....koji su bili, prošli, nastajali i nestajali, prohujali - a ljudi su, izgleda zanavijek, uvijek isti ostali.
Ljudska narav...psihologija i mentalitet, kao da su odoljevali svim udarcima koji su rušili kraljevstva, republike, društva, autokracije i demokracije.....ali bit tog mentalnog "nadvremenskog" psihološkog sklopa različitih tipova ljudskog karaktera i ponašanja kao da te okolnosti nisu niti okrznule.
.
Moral...etička načela....aktivnosti i praksa kao da su uvijek bila u središtu svih razmišljanja o njegovom veličanstvu ČOVJEKU. Nobelovac Ivo Andrić pisao je: "Ko obrazom plača ono što steče, taj je rđav trgovac."
Ivica Račan, povijesni vođa SDP-a, znao je kazati: "Vlast možemo izgubiti - ali obraz nikada !"
Dakle, moralno načelo je u njegovoj političkoj praksi bilo uzdignuto na razinu političkog načela.
Veliki pjesnik Jure Franičević Pločar pisao je, da ga parafraziram, kako je čovjeku potrebno puno više prostora da bi puzao nego da bi stajao uspravno na svojim nogama. Za uspravno stajanje potrebne su "samo dvije stope zemlje".
I to je Račan volio citirati.
Barba Jure je stanovao na splitskim Bačvicama...blizu gradske središnjice SDP-a...i gotovo svaki dan je tamo svraćao. Bio je jedan od onih koji je "znao pričati", kojeg je trebalo slušati i kojeg su voljeli slušati. Dugo je bio šef kabineta Vladimira Nazora, prvog predsjednika poslijeratne hrvatske vlade koja je formirana baš u Splitu.
Mogu samo zamislit taj spoj Bračanina i Hvaranina...i pjesničkoj, ljudskoj i političkoj sintezu koja je iz toga proizlazila.
Drugi dragi prijatelj bio je Miljenko Smoje. Dolazio bi u SDP sa svojim neizbježnim Šarkom na stranačku i ljudsku čakulu onda kada je povampirena ulica, prepuna opskurnih faca koje su izmigoljile negdje iz ljudskog prizemlja i podzemlja - bukvalno raspisala potjernicu za njegovom bohemskom i pametnom glavom.
Bio je uvijek u pratnji neizbježnog Čiće Senjanovića....Pa se skupa s njim, Feđom i nama zaputio jednog Prvog Maja. početkom devedesetih, autom iz Splita na esdepeove proslave tog praznika u Varaždin i Koprivnicu - preko Zagreba. Nije mu bilo teško. Gušta je sa svojima ! Koja je to "turneja za sječanje" bila ?!
Kada je iznenada umra barba Jure, držali smo mu komemoraciju u SDP-u na Bačvicu. Naravno i Smoji, kada je partija. Lepa nije htjela da se zovu novinari. Bilo je to jutro nakon njegove smrti. Otišli smo na Meje do Lepe. U makinjeti je bio još nedovršen zadnji Smojin tekst....Prijatelji su se skupili na Bačvicama. Dvorana je bila prepuna, pretijesna - iako nikoga nije trebalo obavještavati o komemoraciji. Pokopan je istog dana u Žrnovnici ispod valovite kamene bijele ploče kraj svoje počerke.
Oprostio sam se od te dvojice velikana - koji su daleko nadilazili tragediju, strahotu i košmar koji se valjao tih dana Splitom, Dalmacijom i Hrvatskom. I jedan i drugi su na svoj način razumijeli izlijevanje gnoja iz čira koji je pukao na društvenom biću tog vremena. I jedan i drugi su opraštali onim bezumnicima i "siromašnima duhom" koji su pod njima palili lomače. Imali su razumijevanja čak i za one koji su izigrali godine "prijateljstva", utapajući ga u šačici privilegija koje su zgrabili sa stola nadoišlih nazdravičarskih grubijana i mrzitelja svega i svačega.
A Ivo Andrić takve je nazivao "FAKIR - FUKARA".
Pišući o Sarajevo s početka dvadesetog stoljeća... o Sarajevu negdje iz prve dekade "novog vijeka" - opisao je njihovu surovu i vanvremensku bit:
"Kao svaka orijentalna varoš, Sarajevo ima svoju fakir - fukaru, što u ovom slučaju znači svoju rulju koja živi desetinama godina povućena, raštrkana i prividno pripitomljena, ali koja se u ovakvim prilikama, po zakonima neke neznane društvene hemije, odjednom sjedini i bukne kao pritajen vulkan, rigajući oganj i blato najnižih strasti i nezdravih prohteva. Tu masu lumpenproletarijata i sitnog, gladnog građanstva sačinjavaju ljudi različni po svojim verovanjima, navikama i načinu odevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona. Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i ceo vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti: ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljen red stvari i razum i zakon budu suspendirani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Tada sve ono dugo suzdržavanje mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama a opscenim pokretima" (I. Andrić...prema "Gospođica" Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1988.g. str. 58-59.)
Tako je pisao hrvatski pisac Ivo Andrić na svojoj književnoj varijanti jezika - detektirajući suštinu tog vanvremenskog karaktera jednog dijela ljudi. Uostalom Andrić je smatrao kako je "zanos razaranja"..."tako sličan zanosu stvaranja" ! A taj metodološki negativan odnos prema dosegnutim vrijednostima ljudske civilizacije uvijek nas ponovo, s vremena na vrijeme, kao teški malj pogađa i vraća nazad u barbarizaciju života i vladavinu ispodprosjećnosti i bezidejne svireposti i okrutnosti koje su same sebi svrha.
Mislim da je i danas vrijedno spomenuti se ovog opisa "fakir - fukare" jer ona ne postoji samo u nekoj "orijentalnoj varoši" u praskozorje rađanja svirepog prvog svjetskog rata - jer takva vrsta "fukare" ima svoje "podružnice" u svim epohama i svim društvima....i ko zvjer se zna iskobeljati iz podzemlja uglađenog dekora stvarnosti trgajući sve pred sobom - a posebno ono što njima stoji nasuprot.
Vremena velikih nepravdi nisu prošla. Možda vremena najvećih nepravdi tek dolaze ? Tko zna ?
Ivo Andrić je kroz usta pjesnika Budimirovića, konzekvence perpetuiranja nepravde opisao ovako: "Lijepo ste podijelili svijet: sve je za vas i za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge. Dobro ste podjelili svijet: sve što je svjetlost i ljepota uzeli ste sebi a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno predodređenim sudbinama, vi sa svjetlom a mi sa tamom. Dobro ste podijelili svijet! Ali vaša podjela je samo grozna, a ne i vječna. Sazreče gnjev naš, i biće zrelo ljeto i oporo voće; djeca vaša će se stiditi svoga imena i odricati bogatstva, jer će im ono biti na teret i propast."
Ovo neprihvaćanje sudbine, neprihvaćanje fatalističkog određenja bijednog i podređenog položaja u društvu je upozorenje koje vrišti do neba i koje danas itekako ima smisla. Zar ne ?
|
