Marin Jurjević o svemu

< travanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

29.04.2010., četvrtak

HASTA SIEMPRE, PRESIDENTE !

Najčvršći temelji SDP-a su ljudi koji su ga stvarali - kao i ljudi koji su kasnije nastavili ono što su započeli njegovi povijesni utemeljitelji i nositelji lijevih socijaldemokratskih ideja u tzv "herojskom razdoblju" rađanja Stranke.

Uoči prvomajskih praznika, prije tri godine, 29. travnja umro je Ivica Račan - prvi predsjednik SDP-a.

Nedavno je umro Branko Šalov, jedan od utemeljitelja i prvih predsjednika SDP Kaštela.

Prije par dana ispratili smo na "posljednji počinak" tragično poginulog Slobodana Bjelajca - jednog od splitskih esdepeovaca koji je svojim angažmanom zauvijek "udario pečat" formiranju i djelovanju splitskog SDP-a onda kada je to bilo najteže.

Svaki od njih predstavljao je, na svoj način, "temelj SDP-a".

Ivičina uloga u svemu tome već je nezaobilazni dio novije hrvatske političke povijesti. Bio je figura bez koje nije moguće razumijeti suvremena kretanja u hrvatskom društvu. Zauvjek "prvi" !

Branko je bio ljudina...Čovjek koji se "nije dao", Sedamdesetiprve je proživio svoju kalvarju, obilježen kao "hrvatski nacionalista" - a, u stvari, bio je i ostao uvijek i prije svega nepopravljivi ljevičar koji je vjerno čuvao "esdepeovski plamen" do zadnjeg trenutka svog života. Nije u tim vremenima bilo novca - ali, iako i sam u oskudici, iz svog je džepa financirao, kad se nije moglo drugačije, stranačke aktivnosti. Organzirao je javne tribine u "Donjim Kaštelima" u Katoličkom domu kod don. Luke Vuce...onda kada mu nitko drugi nije htio ustupiti prostor. A don Luka se suprostavio i samom nadbiskupu i otvarao je "svoja vrata" za takve esdepeovske javne tribine na kojima je i sam sudjelovao. Već jako bolestan, Branko je uvijek bio na izvoru informacija brinuči za Stranku...lucidno promišljajući i analizirajući aktualn društveni trenutak. Sada "leži" u svojoj Marini, poviše kule - njegovan našom beskrajnom zahvalnošću.

Dr. Slobodan Bjelajac tragično je preminuo nekidan nakon što ga je na splitskim ulicama "oborio" mladi motociklista. Bio je profešur na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Školovan u Americi....Zaljubljenik u dobru klapu i ljudsko prijateljstvo...odanost. Posebno ga je zanimala urbana sociologija, fenomen Grada i snalaženja suvremenog čovjeka u njemu.
Koliko smo samo nezaboravnih trenutaka proveli zajedno...Koliko priča ispričali ?! Bezbroj ! Veliki veseljak, neumorni plesać i lucidni znanstvenik i poštenjačina. Esdepeovac "s dna kace". Naš Slobo !

I ne bi se ni Branko ni Slobo naljutili kada bi me čuli da im kažem kako su i jedan i drugi "Račanova politička dica". Bili bi ponosni na to !

A i Ivica bi bio ponosan. Uvjeren sam u to.

Prošle su tri godine moj dragi Ivice. A ko bi zaboravija naše gradelade na taraci splitskog SDP-a na Bačama; prijateljske čakule i velika politička "dumanja", zebnje i radovanja...teškoće i uspjehe - trijumfe ! Ustajanje iz pepela i uspravno koraćanje po teškom, najtežem političkom terenu koji se mogao uopće zamisliti. Ko bi to zaboravija, Ivice moj !

A danas ćemo ti odnit crvenu ružu i crveni gariful gori na Mirogoj da ponovo osjetiš kako miriše ruka prijateljstva, neprolaznog drugarstva i najiskrenijeg poštovanja !

Hasta siempre, presidente !
- 00:18 - Komentari (135) - Isprintaj - #

21.04.2010., srijeda

DVA SAMOUBOJSTVA, KNJIŽEVNOST I POLITIKA

Nije nikakva tajna kako je podrućje umjetnosti uvijek bilo interesantno za Politiku - koja je uvijek htijela, kao nekakav vječno gladni "svežder", progutati i strpati sve u svoju nezasitnu utrobu.

S druge strane, područje umjetnosti često je bilo zadnje utočište i pribježište Slobode - pa i onda, ili naročito tada, kada je bilo najteže....kada su totalitarna država i autoritarni režimi nastojali ugušiti svaku disonantnost u odnosu na vladajuću politiku i njene proklamirane vrijednosti.

Oktobarska revolucija otvorila je vrata za prodor kreativnosti i neortodoksnosti u umjetnosti - iako će, na kraju, sve završiti u nesretnoj staljinističkoj praksi negacije svake slobodne misli.....koja se gnijezdila i krila, opet, skrivena u nedokučivim labirintima umjetničkog oporbenog iskaza.

U prvoj deceniji svog razvoja, sovjetsko društvo je bilo jedno od najplodijih i najbujnijih vrela umjetničke avangarde.

Ubrzo je, nažalost, prevladala politička pragma koja je naumila umjetnost klasno instrumentalizirati.

Samoubojstvo velikog pjesnika Jesenjina dovelo je do različitih i međusobno suprostavljenih reagiranja nekih od najvećih intelektualnih imena postoktobarskog sovjetskog društva i vremena.

Dok Trocki svoj tekst: "U spomen na Sergeja Jesenjina", objavljen u "Pravdi" 18. siječnja 1926. godine, počinje rečenicom: "Izgubili smo Jesenjina - tako divnog, tako svježeg, tako pravog pjesnika", zaključujući kako je Jesenjin"stradao zato što je bio različit od revolucije"....Buharin, drugo veliko intelektualno ime Oktobra, reagira sasvim drugačije.

Godinu dana kasnije, , u tekstu "Pakosne bilješke", objavljenom 12, siječnja 1927. godine, također u "Pravdi" - Buharin grubo napada "jesenjinštinu" kao "najštetniju pojavu našeg književnog trenutka". Po njemu, "Jesenjinština je i u cjelini odvratno napudrano i bestidno nacifrano rusko psovanje , izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije." On smatra kako je "okosnica jesenjiništine" - "poetizacija huliganstva".

Tako područje umjetnosti postaje sve više zagađeno politiziranjem.

Trocki je, očito, na mnogo širi način razumijevao Jesenjinovu poeziju iako i on nastoji objasniti tragediju Jesenjina jednim mehanicističkim rješenjem. Tako Trocki tvrdi da "naša epoha nije lirska". To je, po njemu, "glavni razlog" što je ovaj liričar "samovoljno i tako rano otišao od nas i od svoje epohe".

S druge strane, Buharin smatra kako je sovjetska omladina toliko mnogo čitala Jesenjina zato što su joj komunisti pružali "nevjerojatno jednoličnu ideološku hranu", pa zatim zaključuje: "Nisu nam potrebne žive ikone" već književnost "hrabrih neimara...koji osjećaju odvratnost prema truleži...pesimizmu, krčmarskim suzama, nesređenosti, razmetljivosti i neuračunljivosti."

Ovim tipom analize Buharin indirektno priprema put kasnijoj ždanovističkoj isključivosti i primjeni ideološkog kriterija za ocjenu nekog umjetničkog djela.

Uskoro poslije samoubojstva Jesenjina, samoubojstvo drugog velikana sovjetske poezije, koji je svojevremeno osudio Jesenjinov čin, još dublje je potreslo sovjestko društvo.

Bilo je to samoubojstvo Majakovskog.

Trocki se, u to vrijeme, već nalazi u izgnanstvu odakle polemizira s "zvaničnim priopćenjem o samoubojstvu" koje "hita da jezikom sudskog zapisnika ....izjavi kako samoubojstvo Majakovskog nema ničeg zajedničkog s pjesnikovim društvenim i književnim radom."

Trocki smatra kako "sustav birokratskog komandiranja umjetnošću" vodi njenom uništenju. Trocki piše kako Majakovski nije bio samo "pjesnik" nego i "žrtva prelomne epohe".

Ali nitko ne odgovara na dilemu: Ako se "meki" Jesenjin ubio zato što se nije mogao prilagoditi "gvozdenom" revolucionarnom vremenu, zašto se ubio "tvrdi" Majakovski ?

Ova dva samoubojstva dvaju toliko različitih pjesnika - imala su sudbinski značaj za sovjestku umjetnost.Ona su krvavo najavila ne samo likvidiranje slobode stvaralaštva već su posredno nagovijestila i fizičku likvidaciju svih onih umjetnika koji se nisu mogli. ili nisu htjeli - prilagoditi staljinizmu.

To prilagođavanje impliciralo je i moralnu samonegaciju slobodne stvaralačke ličnosti. Nisu svi mogli pristati na to.

Dok su dva velika pjesnika Carske Rusije, Puškin i Ljermontov, ubijeni u dvobojima....dva velika pjesnika Sovjetske Rusije su se sama ubila.

("Uzgred" : i Buharin i Trocki kasnije su pali kao žrtve staljinističkog terora)

Ovakve smrti pjesnika uvijek žigošu društva u kojima su ona moguća. Zato je potrebno čuvati pjesnike svoje - jer po meni, u području kulture razrješit će se, ma kako to. naizgled, čudnovato zvučalo - i sudbinsko pitanje kuda ćemo i kako ćemo i mi kao društvo krenuti dalje !


- 19:31 - Komentari (125) - Isprintaj - #

12.04.2010., ponedjeljak

U REGISTRATURI

Kiša jutros natapa Split...Počinje novi tjedan, jedan u nizu naše svakodnevice i kao da se čudnovata "hrvatska priča" nastavlja na već predvidljiv način nakon prekjučerašnjeg izleta splitskog "poteštata" Keruma u područje primitivizma i iracionalizma. Ali na to smo, ionako, već navikli !

Najveći "politički hit" ,u zadnje vrijeme, nesumnjivo je krnje objavljivanje Registra hrvatskih branitelja i privođenje na raznovrsne "obavjesne" razgovore Marka Rakara, poznatog blogera i uglednog člana Izbornog Stožera sadašnjeg Predsjednika Države dr. Ive Josipoviča, a sve u angažmanu ljubopitljive hrvatske policije.

Registar hrvatskih branitelja stara je tema. Odavno se kod nas lome koplja oko toga treba li ga se ili ne treba objaviti. Dr. Ivo Josipović je u svojoj predizbornoj kampanji najavio svoj angažman na objavljivanju tog registra. SDP-ov zastupnik, brigadir Ante Kotrokanović (inače predsjednik saborskog odbora za hrvatske branitelje) pokrenuo je i konretnu inicijativu na ostvarivanju tog obećanja.

Logika je jednostavna: Broj hrvatskih branitelja "napumpao" se do neviđenih razmjera a interes samih (pravih) branitelja je da se taj registar objavi i to p postrojbama a ne po abecedi. Pa da se vidi gdje je tko "zaradio" taj časni status....i kako ga je ostvario.


Kompletna kontrolirana državna mašnerija sručila se na Josipovića, Kotromanovića i napokon na Rakara kao na one koji bi trebali "platiti ceh" zbog navodne političke blasfemije i zbog "odavanja" onoga što bi Država tobože trebala čuvati "kao zmija svoje noge" ?

U taj orkestrirani napad uključili su se profesionalni hadezeovski zaštitnici ideja Banaskih dvora - poput notornog zastupnika Đakića. Vlada je navalila, indirektno - na one koji uz pomoć "obavještajnog podzemlja", mimo volje branitelja - nešto kuju na tom "mutnom projektu".


Naravno da SDP to nije mogao odšutiti.

Zato sam bio neobićno zadovoljan kada je predsjednik SDP-a Zoran Milanović jasnim političkim govorom progovorio o tome. Napokon je rečeno "popu pop a bobu bob". Zoran je direktno poručio ministru Karamarku da se radi o policijskoj hajki i šikaniraju Marka Rakara i da je policiji preuzela upitnu ulogu u ovom diletantskom igrokazu.

Josipović je, također, jasno kazao kako informacije cure iz Vlade...pa se postavlja pitanje tko to kod nas stimulira paralelizam vlasti u Hrvatskoj. Da li to, možda, radi oficijelna vlast sama - poprimajući prepoznatljivo dvostruko Janusovsko lice ?

Kotromanović je odlučno iznio podatak o podršci koju mu daju branitelji iz čega je postalo jasno da pripadnik elitnih hadezeovskih jurišnih političkih odreda, zastupnik Đakić - govori i napada u ime samog sebe i svojih nalogodavaca a ne u ime organizacija HVIDRE diljem Hrvatske. Požeška HVIDRA to je najjasnije, na tajnom referendumu, poručila hrvatskoj javnosti. Ali pridružile su se i druge hvidrine podružnice.

Sinoć je na državnoj eleviziji o tome svoje vrlo odlučno i jasno kazao i zadnji zapovijednik obrane Vukovara - Mladi Jastreb.


I šta će nam sada kazati ministar Karamarko ?

Što će nam sada kazati premijerka Kosor ?

Svima je postalo jasno kako je hrvatski Levijatan pružio svoje pipke prema kompletnom društvu ! Marko Rakar je, izgleda, bio unaprijed odabrana žrtva koja se trebala prinjeti na oltar svemoćnih političkih opskurnih scenarija koji se kuju u samoj Vlasti - a ne u nekom paralelnom centru moći. A najgore što se može desiti nekom društvu je ukoliko legalna vlast stimulira nelegalne i nelegitimne oblike svog funkcioniranja - daleko od očiju i ušiju javnosti.

Ta vrsta samoreprodukcije sive zone politike i paradržavnih neformalnih i vrlo opasnih jezgri moći dovodi u pitanje bit funcioniranja samih temelja demokracije u Hrvatskoj.

I ne radi se ovdje o sukobu Pantovčaka i Banskih dvora...nego demokratskih načina organizacije i funkcioniranja hrvatskog društva i nedemokratskih, autoritarnih i totalitarnih opasnih najava "rješavanja" gordijskog čvora naše do zla boga zapletene i tragične pozicije u koju je kompletno društvo uvalila perpetuirana vlast uvijek istih, na nedemokraciju istretiranih, političkih mahera kojima ništa "balkansko" ni zakulisno nije strano....

Orvelijanske vizije tako se probijaju do nas kao svakodnevna praksa. Opskurne radionice u kojima se proizvode unutarnji neprijatelji ponovo su u pogonu. To što su na razini manufakture nije važno. Utoliko su krutije i okrutnije.

Presude su već ispisane a samo naizgled imaginarni Inkvizitori već vrše svoje istrage. To što "rade na crno" ne mijenja ništa na biti same stvari jer lomače su već užgane.

Svemu tome treba na vrijeme stati na kraj, a to je moguće jedino pomoću javnosti. Zato je strah i odvratnost tih paradržavnih struktura prema javnosti - kontinuirana i sasvim razumljiva. Zatoj e prvi napad i izvršen upravo na jedan od simbola SLOBODNE HRVATSKE JAVNOSTI - na Marka Rakara !

Sinoć je na HRT bila odlična emisija o velikom ruskom kompozitoru Šostakoviću i o funkcioniranju monstruoznih načina kontrole ljudskog duha i psihe za vrijeme staljinističkog totalitarizma.

Meni se čini kako je, u hrvatskom slučaju, instruktivnije pozvati se na logiku Kovačićeve knjige "U Registraturi" - jer to djelo na sasvim specifičan način završava u svojevrsnom kaosu "domaćeg ludila"...a likovi više oslikavaju bit ovog podneblja u kojem danas postoje i Mecena i Žorž i Laura i Zgubidan... kao i mnogi drugi.

Možda je još jedino ostala tajna: A tko je naš Ivica Kičmanović ?





- 08:24 - Komentari (134) - Isprintaj - #

06.04.2010., utorak

JE LI MOGUĆ FRANCIS BACON U HRVATA DANAS ?

Francis Bacon (1561-1626) je bio čovjek širokih pogleda i interesa. Bavio se filozofijom, pravom, poviješću, književnom esejistikom i mnogo čime još. Što se tiče filozofije, smatra se kako je njegovo najbolje djelo "Napredak znanosti" koje je objavljeno daleke 1605. godine.

U tom djelu Bacon postavlja osnovu za svoja kasnija istraživanja. Posebno se bavio proširenjem okvira znanja i čovjekove vlasti nad njegovom okolinom. U pitanjima religije njegov se stav svodi na tezu kako se vjera i razum trebaju odvojeno baviti svojim različitim poslovima, ne upličući se jedan drugom u njihovo područje.

Bacon se bavio i različitim vrstama grešaka kojima je čovjek izložen.

Prema njemu.mi smo skloni da popustimo pred četiri tipa predrasuda, koje on zove "idolima".

Prvo postoje "idoli plemena" koji su nam svojstveni zato što smo ljudi. Kao pimjer za to može poslužiti isprazno nadanje, osobito kada očekujemo veći poredak u prirodi negoli on stvarno postoji.

Zatim su tu "idoli spilje" koji su zablude svakog pojedinog čovjeka, a ti su bezbrojni.

"Idoli trga" su zablude prouzrokovane time što je um sklon da bude zasljepljen riječima, što je pogreška koja je osobito prisutna u filozofiji.

I na kraju, "idoli kazališta" su takve greške koje potječu od lažnih sustava i škola mišljenja.

Pa, reklo bi se: Što ovaj učeni, gotovo renesansni um, ima s Hrvatskom i s našom situacijom danas....kojoj je pun kufer i "filozofiranja" i "politiziranja" najrazličitijih "domačih genijalaca" za jednokratnu upotrebu.

A, vidite.....ipak ima !

Naime, Francis Bacon je bio sin lorda, čuvara Velikog pečata...koji je pripreman za pravno zvanje. Bertrand Russell nam priča kako je Francis Bacon odrastao u prilikama koje su ga prirodnom odvele na visoki državni položaj. Kad mu je bilo dvadeset i tri godine ušao je u Parlament i kasnje je postao savjetnik grofa od Essexa. Kada je Essex pao u nemilost zbog izdaje Bacon je stao na stranu kraljice, premda nije nikad pridobio Elizabetino puno povjerenje. Ali kad je Jakov I stupio na prijestolje, njegove nade i izgledi za napredovanje su porasli. Do 1617. godine Bacon je napredovao do položaja svog oca, a slijedeće je godine postao Lord kancelar i barun od Verulama. Godine 1620. njegovi su neprijatelji uspjeli slomiti njegovu političku karijeru, optuživši ga da je primao mito za svoj sudački posao. Bacon nije poricao optužbu. Priznao ju je osporavajući, međutim, da je njegova presuda ikada bila pod utjecajem darova koje je primao. Lordovi su ga osudili na globu od 40 000 funti i zatvor u kojem treba da ostane koliko želi kralj. Što se tiče njegovog političkog položaja i mjesta u Parlamentu, oni mu više nisu pipadali. Prvi dio ove teške kazne je platio, a drugi je sveden na zatvor od četiri dana. Međutim, isključen je iz politike i od tada je živio povučeno baveći se pisanjem.

Pitanje koje retorički možemo postaviti jest: Da li je ovako nešto moguće u Hrvatskoj ? Do koje granice je naše pravosuđe "slobodno od politike" i dokle može samostalno ići ? Dosadašnja iskustva i pravosudna praksa ne ostavljaju nam puno prostora za optimizam.

I još nešto:

Francis Bacon je bar bio veliki um koji je iza sebe ostavio bogato i značajno filozofsko djelo. Naše lopuže iza sebe ne ostavljaju ama baš ništa osim pustoši, ruševina i prazne državne kase - i naravno, svojih punih džepova.

U tomu je razlika izmedju Hrvatske danas i Engleske na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće !
- 13:03 - Komentari (145) - Isprintaj - #

01.04.2010., četvrtak

BJELOSVJETSKE LISICE I DOMAĆE KOKOŠI

Prije izvjesnog vremena sudjelovao sam u emisiji "Otvoreno" na Hrvatskoj televiziji. Tema je bila vezana za Brodosplit i aferu koju sam prije previše godina (još za vrijeme Sanaderova vakata !) otvorio u Hrvatskom Saboru.

Sječam se kako sam na moje uporno inzistiranje da mi tadašnji premijer odgovori na jednostavno pitanje: "Di su škverski šoldi ?" - kao "odgovor" redovito dobijao najniže udarce popračene uličarskim a ne političkim rječnikom. Taj "kategorijalni aparat" kojim se tada služio premijer više me podsjećao na huligansko-primitivno iživljavanje nego na komunikaciju primjerenu tako visokoj političkoj funkciji i instituciji u kojoj sam pitanja postavljao.

U svojim neprimjerenim eskapadama premijer se s posebnim guštom obrušavao na moju familiju bježeći od bilo kakvg suvislog odgovora na postavljeno pitanje, demonstriajući neviđenu količinu bahatosti i nipodaštavanja zastupničke funkcije. Bio je to pravi političko-plemenski ples oko užgane stranačke vatre u koju su vjerni sljedbenici stalno bacali sve što je moglo goriti - uz podsmjeh i oduševljeno slavljeničko pljeskanje svom omiljenom, nepogrešivom i neupitnom Vođi.

A onda, jednog dana, ubaciše i samog Vođu u tu istu vatru...pa on trenutno tamo još uvijek gori, dogorjeva i nestaje u dimu koji se diže sa te lomače.

Tko je sad Veliki Inkvizitor ? Tko je sad hrtvatski Torquemada ?

Ali ne trčimo pred rudu, što bi naš narod pametno i oprezno kazao !

Dakle, prije te već spomenute emisije "Otvoreno" sjeli smo, kao i obićno, uz sok...čekajući da nas pozovu pred kamere. Damir Polančec je stigao neposredno uoči početka emisije u kojoj je trebao zastupati interese Vlade. Zaista je izgledao umorno i iscrpljeno s onim svojim blijedim obrazima koji su u svom središtu isijavali specifično crvenilo koje je prema rubovima prelazilo u blago roze-rumenilo.

Nekako sjetno rekao je nešto poput : "Eto, opet šalju mene...Nitko drugi neće da dođe u emisiju. Od ujutro sam stalno u pogonu. Ne znam dokle ću ovako izdržat. Jedini lijepi trenutak danas bio mi je kada sam na pet minuta skoknuo kući i pojeo sendvić."

Zaista mi je u tom trenutku izgledao kao čovjek kojemu je svega preko glave...iscrpljen i kao netko tko je dobio zadatak kojeg mora obaviti samo zato jer nitko drugi to neće. Skoro da mi ga je bilo žao.

Ali pred kamerama je vrlo brzo doživio preobrazbu i pretvorio se u gorljivog i ostrašćenog zagovornika onoga sa čime se možda, u dnu duše, ntii sam nije slagao. Nakon emisije učinilo mi se da je to mučan i psihološki teško izrdržljiv rascjep. Da je to prokletstvo negativnog razumijevanja politike kao tehnologije vladanja ljudima a ne kao bavljenja nećim u korist opećg dobra i općih interesa.

Ta dihotomija u konačnici ipak razdere one koji su u svijetu politike spremni i sa samim Vragom potpisati Ugovor čiji rok, obično, istekne puno ranije nego što oni mogu i sanjati u svojim najružnijim snovima. Kao što je pjesnik spjevao: "Prošlo vrijeme /došo rok/ eto Vraga/ skok na skok"

Ili, što bi se jednostavno reklo: Sve jednom dođe na naplatu !

Izgleda da su takva vremena došla onog trenutka kada je Kormilar napustio državni brod i zdimio na jednu privatnu jahtu s pokvarenom klimom - pokušavajući zamesti svoje tragove na moru koje je simbolični kontrapunkt blatu, kaljuži. i glibu iz kojih se nastojao iskobeljati.

Napuštena posada državnog broda počela se snalaziti kako zna i umije. Obićni mornari zlurado se smiljuje jer prijetnja se nadvila nad stranačkim časnicima kojima su oni do jučer bespogovorno služili. Više se ne plješće starim, potrošenim Vođama. Sada se uplašeni sljedbenici saginju ne bi li dohvatili što teži bovan s kojim bi dojučerašnje idole, kojima su udarnički i dodvornički lizali skute, pogodili posred glave - jer za njih se već unaprijed pišu potjernice. I to iz pera dojučerašnjih pomagača i mahača Vođinim slikama i neumornih saborskih pljeskaća svakoj Vođinoj izgovorenoj umotvorini ili prostakluku. Sasvim svejedno !

A Vođini pobočnici ? Oni ama baš ništa nisu znali...a i ono što jesu naglo su zaboravili. Kolektivna amnezija posebna je vrsta političke zaraze koja hara kada Vođe padnu u nemililost. A posebno kada se osujeti Vođin pokušaj da se vrati, da se "škapula"...da dohvati pojas za spašavanje

E tada ga je najslađe udarit po prstima ! Neka potone u bezdan. Zajedno sa svim onim čega se sjeća i što zna !

Tako odbačeni Vođa postaje živa sekirancija i nezgodancija svojoj bivšoj stranci i svojim bivšim najbližima, svojim nasljednicima koji su ga, na odlasku, bili ovjenčali doživotnim lovorikama i funkcijama. A sad bi po kratkom postupku !

Da je postalo alarmantno njima je itekako jasno. Pa već "ginu" i prvi pomočnici ali još uvijek ne i "pravi prvi ešalon".

Pa dokle će trajati to prokletstvo ? Hoće li se sada pozvati neke ministre "iz onih vremena" na političku odgovornost jer su bili na čelu Nadzornih Odbora u tvrtkama koje su utonule u međunarodne škandale i afere ? Još do jučer se vlast sprdala s pokušajima opozicije da se ta pitanja ozbiljno postave. Ne mogu a da se opet ne prisjetim Brodosplita. Šta sad ? Je li Polančec dovoljna žrtva - ako je uopće o žrtvi riječ ? Ili....

Koliko simbolike ima u tome što su bivšem potpredsjedniku hrvatske vlade Damiru Polančecu stavili lisice - a koliko u tome što trenutno mnoge zaista lukave lisice - od nacionalnog pa i bjelosvjetskog kalibra - glume nevine, tupaste, nezainteresirane i bezopasne kokoši iz naših domačih provincijskih dvorišta ?



- 10:44 - Komentari (89) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se