Marin Jurjević o svemu

< rujan, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (7)
Rujan 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

02.09.2016., petak

AVENIDA DE LA INTELIGENCIA

Gradska uprava Madrida, španjolske prijestolnice, odlučila je ovih dana da promijeni imena 27 gradskih ulica i trgova koji su ”opterečeni” tradicijom i simbolikom frankizma.
Naime, madridsko gradsko “Povjerenstvo za Povijesno Sječanje” (“Comisionado de la Memoria Historica”) je nekidan donijelo takvu odluku kao i spisak madridskih ulica i trgova koji mijenjaju svoje dosadašnje nazive.
To je Povjerenstvo formirano upravo s zadatkom da “oslobodi Madrid ” od frankističkog naslijeđa i to na simboličkoj razini, koja je itekako bitna i nikako se ne može zanemariti. Usporedbe s Hrvatskom i njenim “endehazijskim simboličkim naslijeđem” u nekim političkim, javnim i inim “glavama” itekako su moguće a posebno zbog “ junačkog udarničkog juriša” i devastiranja hrvatske antifašističke simboličke baštine (prije svega spomenika ali i antifašističke ornamentike kao i antifašističke tradicije) početkom devedesetih godina.
Tada dolazi do klasične pojave i pokušaja primjene “damnatio memoriae” (“osude sječanja”) i postupaka “zabrane sječanja” ili “protjerivanja iz javne uspomene” svega što su dominantne društvene kvazielite smatrale nepoćudnim a to su velikim dijelom bile vrijednosti i simolika kao i povijest hrvatskog antifašizma. Naravna stvar, novonastale “rupe” u kolektivnoj svijesti pokušavaju se ispuniti novim sadržajima – a nerijetko se tu radilo upravo (zavisno od sredine do sredine) o “neoendehazijskoj nostalgičarskoj simbolici” .- pa su u tom procesu redovito prvi stradali “nepoćudni” trgovi i ulice.
Oni koji bolje poznaju Španjolsku, njenu povijest i sadašnjost - upoznati su s teorijom ali i praksom postojanja “dvije Španjolske” : one ” frankističke” I one “republikanske”. Ta je podjela često bila izjednačavana s podjelom na “desnu” i “lijevu” španjolsku – koja se danas, donekle, gubi u vremenu “razmontiranja” perpetuirane vladavine dvostranačja ( PP – Partido Popular i PSOE – Partido Socialista Obrero Espanol – Španjolska Socijalistička Radnička Stranka ). Pojava stranaka poput, prije svega, “radikalnije lijevog” Podemosa (“Možemo”) i centrističkog “ Ciudadanosa (“Građana”) razbila je dugogodišnje političko ekvilibriranje između dvije najveće međusobno opozitne stranke ali to ne znači da je demontirana i podjela na “dvije Španjolske” – onu “lijevu” i onu “desnu” – plus, naravno, nikada zanemarujučeg sukoba “španjolskog nacionalizma” i centralizma s katalonskim, baskijskim i dugim regionalizmima i njihovim “separatizmima”, od kojih neki također imaju duboke političko-ideologijeske korijene ( anarhističke) kao i utjecaj drugih tradicija i političkih praks i iskustava..
U ovom trenutku Madrid se i na ovaj način, mijenjajuči imena svojih ulica i trgova, želi ograditi od “frankističkog naslijeđa” i određene “frankističke nostalgije”. Odluka Povjerenstva mora se realzirati u slijedećih šest mjeseci.
Između ostalih “nestaju” imena poput “Plaza de Arriba Espana”, “Calle de los Caidos de la Division Azul” (“slavna” frankistička dobrovoljačka divizija koja se borila na Istočnom Frontu ), “Plaza de Caudillo” (koja sada postaje “Plaza Mayor de El Pardo”), “Calle del Primo de Octubre” (datum kada je Franko preuzeo mjesto Šefa Države i Zapovjednika španjolske Vojske). Ta će se ulica sada zvati “Calle de Besteiro” po španjolskom socijalističkom političaru koji je bio viječnik u Madridu od 1918. godine sve dok ga frankistički režim nije osudio na dugogodišnju robiju i koji je u zatvoru i umro, “Calle de Eduardo Aunos” (nazvana po frankističkom odvjetniku ) sada postaje “Calle de Teniente Castillo” – nazvana po časniku španjolsk vojske koji je ostao odan republikanskoj vladi i koji je bio preživio dva atentata ali je ubijen u trečem pokušaju 12. Srpnja 1936. godine. Slijedeći je dan, kao odgovor na taj atentat, bio ubijen Calvo sotelo, desničarski političar, čije je ubojstvo iskorišteno kao formalin povod za pobunu vojske i formalin početak građanskog rata u Španjolskoj. “Pasaje de General Mola” (čovjek iz samog vrha pobunjenih generala i jedan od pretendenata za poziciju Caudilla, tvorac sintagme “peta kolona”) sada će se zvati “Pasaje de General Baldomero Espartero” ( jedan od najpopularnijih španjolskih političara XIX stoljeća, pobjednik Prvog Karlističkog Rata i španjolski regent 1840-43. ). “Calle del General Saliquet “ ( General koji se bio pobunio protiv republikanske vlasti u Valladolidu ) sada postaje “Call de Soledad Cazarola “ (Tužiteljica Vrhovnog Suda od 1996. Koja je bila prva tužiteljica zadužena za Nasilje nad ženama)
“Nestaje” i “Calle del general Millan Astray”. Ulica koja je bila nazvana po “slavnom” frankističkom general koji je prekinuo govor jednog od najvećih španjolskih intelektualaca Miguela de Unamuna, na obilježavanju “Dia de la Raza” 18. srpnja 1936. godine u Paraninfo de la Universidad de Salamanca – uzvicima “Viva la muerte !” (“Živjela smrt”) i “Muera la inteligencia !” (“Smrt inteligenciji”) na što mu je rector Sveučilišta u Salamaci, Unamuno, odgovorio riječima da možda oni i mogu pobijediti “ali ne I uvjeriti” i da ima trenutaka kada “šutjeti znači sudjelovati u zločinu”, uz uzvik : “Viva la inteligencia !” (“Živjela inteligencija”). Od linča razjarene falamgističke rulje spasila ga je supruga generalisimusa Franca, Carmen Polo, koja ga je uhvatila pod ruku i odvela sa scene. Sada če se ta madridska ulica, nazvana po opskurnom generalu Astrayu, nazvati “AVENIDA DE LA INTELIGENCIA” “Avenija Inteligencije”).
Sličnu odluku, poput ove odluke madridske gradske uprave, ovih dana donijela je i gradska uprava Barcelone. Sve ulice, trgovi ili bilo koji drugi javni sadržaji i njihovi nazivi koji imaju makar i najmanje veze s obilježavanjem ili pdsječanjem na frankističku prošlost Španjolske uklanjaju se iz javnog prostora Barcelone.
I sada što kazati o mogućoj relaciji s Hrvatskom u kojoj se još ponegdje javni prostori obilježavaju imenom Mile Budaka – ministra “endehazijske vlasti” i potpisnika Rasnih zakona ? Nedavno se i jedan dalmatinski mul “mudroom odlukom” lokalnih vlasti trebao nazvati po njemu iako se baš ta Budakova vlast odrekla Dalmacije koja je Rimskim ugovorima dobila čak i svog “ autentičnog kralja” Tomislava II, osnosno princa os Savoje, Vojvodu od Spoleta. O bila kakvim “endehazijskim natpisima” i obilježjima na javnim prostorima u Dalmaciji, Istri, Primorju ili bilo gdje tamo gdje se Pavelićeva vlast bila odrekla hrvatskog teritorija – teško je govoriti bez dodatka kako nama ne nedostaje samo obrazovanih intelektualaca (za koja jedna naša ministricajavno izjavljuje da ih jeionako previse i da, “u biti”, ničemu ne koriste !) nego nam nedostaje i elemntarne, sasvim obične, ljudske inteligencije jer se baš autori takvih rabota deklariraju kao “tvrdi domoljubi” a nerijetko i kao “intelektualcI”!
To je totalne inverzija elementarne logike koja, nažalost, itekako “pali” kod dijela naših sugrađana. A što kazati o notornom Hasanbegoviću ( još uvijek tehničkom ministru nečega) za kojeg je “antifašizam floskula” i koji na jednom pogrebu prije samo četiri godine (a ne u periodu “ranog Hasanbegovića”) divani kako je pokojnik “pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima video I doživio najveću tragediju i poraz 1945. godine.”
Čovjek iskreno kuka nad onima koji su poraženi 1945. godine u Hrvatskoj !
Nekakvo “Povjerenstvo za inteligenciju” , naravno, ne postoji niti će postojati bilo kad niti bilo gdje, pa tako neće ni kod nas, ali formalni intelektualci koji djeluju antiintelektualno, primitivno, retrogradno, i antipovijesno i koji su negacija bilo kakve inteligencije svakako zaslužuju javno raskrinkavanje njihove pozicije jer maske napokon moraju spasti i to na svim mjestima – počev od antiintelektualizma pojedinih političara, pojedinih stranaka i postojećih politika pa do svakodnevnog odlučivanja, tamo gdje su centri moći – pa ma gdje oni bili.



Oznake: Sunce


- 14:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

17.08.2016., srijeda

TKO JE PEDRO PABLO KUCZYNSKI (PPK) ?


U četvrtak, 28. srpnja ove godine, u peruanskom Kongresu prisegnuo je novi predsjednik Perua, Pedro Pablo Kuczynski – poznatiji peruanskoj javnosti jednostavno po skračenici PPK. Pred Kongres je došao vozeči se u svom prepoznatljivom automobilu s kojim dolazi na sve svoje političke skupove i koji mu je postao neka vrsta “zaštitnog znaka” – a to je njegova “slavna” tamnocrvena KIA.
U svom prvom predsjedničkom nastupu peruancima je obečao da će Peru pretvorit u zemlju koja će biti “nepristrana, solidarna, bez diskriminacije i bez korupcije”. Njegov mandate trajat će, ukoliko ne bude nekakvih “izvanrednih situacija”, pet godina – odnosno do 2021. godine kada Peru obilježava dvijestotu obljetinucu svoje nezavisnosti.
Stranka predsjednika Kuczynskog u peruanskom Kongresu je u manjini pa mu neće biti niti malo jednostavno ostvariti izrečena obečanja. Zato je u svom govoru zatražio podršku svih stranaka radi zajedničkog ostvarivanju ovih ciljeva. Ali njegov je govor bio stalno prekidan glasnim uzvicima “Fuerza Popular” (”Narodna Snaga”). Prekidali su ga “fujimoristi”, pripadnici stranke njegove poražene protukadidatkinje Keiko Fujimori, koja nije bila u dvorani jer se nalazi “na odmoru” u Sjedinjenim Američkim Državama.
Stranka predsjednika Kuczynskog inače se zove “Peruanos Por el Kambio” (PPK) – “Peruanci za promjenu”. Tako se PPK, kako većina peruanaca zove svog predsjednika, (Pedro Pablo Kuczynski) nalazi na čelu stranke koja se također zove PPK (zanimljivo je da se “promjena” na španjolskom jeziku pravilno piše “cambio” ali je za potrebe usklađivanja ova dva akronima ta riječ u nazivu stranke promijenjena u “kambio” )
Povijest porodice novog peruanskog predsjednika zaista je izuzetno zanimljiva.
Porodica predsjednika Kuczynskog je židovskog podrijetla i prije pojave nacizma živjeli su u Njemačkoj u Berlinu. U njoj je bilo znanstvenika, ekonomista, bankara i veoma važnih špijuna. Pojavom nacizma u Njemačkoj njeni su se pripadnici raštrkali diljem svijeta. Otac novoizabranog predsjednika Perua, Max Kuczynski Schlesinger (Berlin 1890. – Lima 1967.) izbjegao je iz Njemaćke prvo u Francusku pa zatim u Peru. Inače je bio aristokratskog podrijetla (aškenazi židov) slavni liječnik i znanstvenik koji se bavio izučavamkem tropskih bolesti s čime se nastavio baviti kasnije i u peruanskoj Amazoni.
Djed i baka s očeve strane bili su poljski židovi, koji su živjeli u Poznanu dok se nisu 1890. godine preselili u Berlin gdje se iste godine rađa njihov sin Max koji će postati doktor prirodnih znanosti i medicine. Predsjednikov otac Max učestvovao je u Prvom svjetskom ratu kao liječnik i kapetan njemačke vojske u Rumuniji i Turskoj. Poslije rata radi na sveučilištu Humboldt u Berlinu. Odatle ga šalju u Sovjetsku Rusiju datamo osnuje fakultete medicine i to u Minsku i Omsku u Sibiru. Poslije je 1929. godine bio poslan u Brazil gdje s lokalnim liječnicima radi na razvoju cjepiva rotiv žute groznice. To se cjepivo se i dan danas upotrebljava.
Njegova briljantna sveučilišna karijera prekida se u rujnu 1933, godine dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i u vrijeme donošenja prvih rasnih zakona. Uskoro je izbačen s Instituta za patologiju u Berlinu, gdje je tada radio. Iako je u njegovim službenim dokumentima na Sveučilištu pisalo da je on protestant (evangelist”) preko toga je netko rukom velikim slovima ispisao ono tada kobno JUDEN. Nikada se nije saznalo je li on zaista bio prešao na protestantizam ili je to samo bio njegov pokušaj da pobjegne od mračne sudbine koja je čekala židove u Njemačkoj.
Kuczynski su potjecali iz krugova liberalne srednjeeuropske buržoazije. Bili su univerzalisti, racionalisti i kozmopoliti. Obrazovanje i bogatstvo, naravno, bili su katalizatori njihovog društvenog napredovanja. U to vrijeme austrijskim i njemačkim židovima “belle époque” pripadaju ljudi poput Sigmunda Freuda, Stefana Zweiga, Hansa Kelsena, Theodora Herzla, Gustava Mahlera….U Njemačkoj su tzv “Kaiser-Juden” bili optuživani, i to od vlastite židovske zajednice, da su “veči Nijemci od Nijemaca”. Ali kada nacisti dolaze na vlast, sudbina koja ih je čekala biti će im zajednička pa svi oni postaju žrtve nacističkog terora i to ne “radi njihove vjere” nego “radi njihove rase”.
Jedan od najbogatijih ljudi Berlina I uvjereni komunist, koji je financirao izgradnju šetališta, parkova, perivoja oko jezera i šume Grunewald – bio je rođeni brat djeda sadašnjeg predsjednika Perua – Robert Rene Kuczynski (1876-1974) za kojeg je bilom poznato kako pripada bogatoj židovskoj familiji koja se javno ponosi svojom dugom ljevičarskom tradicijom.
Oo je 1933. godine pred nacistima izbjegao u Englesku. Bio je poznati ekonmist, demograf i banker pa dobija posao na prestižnoj London School of Economies. Njegova djeca, Ruth, Brigitte bili su također uvjereni komunisti kao i njihov otac Robert koji je tako 1928. godine predvodio njemačku službenu delegaciju koja je otišla u Moskvu na proslavu desete godišnjice Oktobarske revolucije i dolaska bolševika na vlast .
Njegova kćerka Ruth (koja je u povijest ušla pod svojim “ratnim imenom” Ruth Werner i Sonia) bila je dvadeset godina sovjetska špijunka u Kini, Poljskoj, Švicarskoj i u Engleskoj. Iz engleske je ta fascinantna tetka sadašnjeg peruanskog predsjednika slala Staljinovoj tajnoj službi krucijalne informacije o Projektu Manhattan ( o čemu upravo ovih dana bruje svi svjetski mediji) – koji je bio ključan za razvoj prve atomske bombe. Za sovjetsku obavještajnu službu vrbovao ju je 1935. godine u Šangaju njen tadašnji ljubavnik, Robert Sorge, šef NKVD-a za Japan i Kinu. Umrla je 2000. godine u Berlinu u 93. godini života.
Njen brat, stric novoizabranog peruanskog predsjednika , poznavao je osobne Spartakovske lidere Karla Kautskog, Karla Liebknechta i Rosu Luxemburg. Vodio je diskusije s Albertom Einsteinom i raspravljao je s Bertoltom Brechtom oko značenja I uloge političkih novella. Spijunirao je, kao I njegova sestra, za sovjete, živio je kasnije u Demokratskoj Republici Njemačkoj a poznati ga povjesničar Eric Hobsbawm nazvao “najbogatijim čovjekom Istočnog Berlina”. U Istočnoj Njemačkoj je bio direktor Instituta za ekonomsku povijest a ujedno je bio jedan od najutjecajnijih ljudi i savjetnika najmoćnijih ljudi DDR-a, predsjednika Waltera Ulbrichta i Ericha Honeckera. Nakon sjedinjenja dviju Njemački on je 1992. Godine napisao kako je DDR bila “mješavina socijalizma, kapitalizma i feudalnog apsolutizma”. Kada je umro usvojoj 92. godini svog života poznati Der Spiegel mu je posvetio čak tri svoje stranice.
Kada napušta Berlin, a prije odlaska za Peru, otac PPK, Max Kuczyinski najprije odlazi za Pariz gdje se zapošljava kao istraživač na Institutu Pasteur. U Parizu upoznaje svoju buduću suprugu Madaleine Godard Mond inače profesoricu književnosti u Genevi. Ona je potjecala iz poznate hugenotske švicarske familije koja je utemeljila Banque Paribas. Vjenčat će se u Pruu u Limi gdje odlaze 1936. godine. Max je već bio poznat znanstvenik i liječnik i u Peruu uspostavlja usku suradnju s Enriqueom Paz Soldanom – članom poznatei vrlo utjecajne peruanske intelektualne porodivce . Enrique ga “vrbuje” da radi u Instituto de Medicina Social de la Universidad de San Marcos a poslije i za rad u Ministarstvu Zdravlja.
U to vrijeme Peruuom vlada ultradesničar i veliki obožavatelj španjolskog Caudilla Francisca Franca, Oscar R Benavides koji uvodi stroge restriktivne mjere protiv španjolskih republikanaca, svih ljevičara i židova. Nitko od njih nije mogao dobiti “papire” za boravak u Peruu. Tu je za Maxa pomoć porodice Paz Soldano bila presudna. Oni mu pomažu da bude postavljen za odgovornu osobu za zdravlje u peruanskoj Amazoni. Tada Max mijenja svoje ime u “manje židovsko ime” Maxime , uzima kao svoje drugo prezime prezime svoje žene - jer je njegovo prezime bilo previse “sumnjivo” a “da zametne trag” odlazi na rad u prihvatilište-bolnicu za gubavce (leprozne) u San Pablo koji se nalazio 350 km sjeverno od Iquitosa, glavnog grada Amazone. Sa sobom je u tu “divljinu” odveo cijelu svoju porodicu. I danas je veoma teško doći do San Pabla a tridesetih godina prošlog stoljeća to je bilo prava avantura. U tom kraju, uz rijeku i amazonsku vegetaciju djetinjstvo provodi novoizabrani peruanski predsjednik. Njegov otac Maxim tu bolnicu, koja je do tada leprozne bolesnike držala u totalnoj izolaciji, pretvara u poljoprivrednu koloniju. Tu nastavlja i svoja etnološka i patološka istraživanja.
Zanimljivo je da 1952. godine tamo stiže mladi argentisnki liječnik, avanturist i buduči legendarni ravolucionar, Che Guevara na svom putovanju motorom od Buenos Airesa do Caracasa (ta epizoda prikazana je i u poznatom filmu Waltera Sallesa iz 2014, godine “Diarios de motocicleta” - “Dnevnik motocikliste” ).
Maxime objavljuje 1939. godine zajedno s Enriqueom Paz Soldanom knjigu “La selva peruana y su colmizacion” (“Peruanska džungla i njena kolonizacija”) a 1947. “El pensamiento arcaico mitico del campesino peruano” (“Mitsko arhaična misao peruanskog seljaka”) u kojima kolonizatore, uništenje šuma i odnos prema peruanskim domorocima oštro kritizira. Bio je ljevičar i postaje veoma blizak prijatelj osnivača Partido Aprista, Victora Raula Haya de la Torre koji je bio poznati reformidtički političar. General Manuel Odria 1948. godine izvodi državni udar i Maxime je bio optužen za “subverzivnu djelatnost” pa godinu dana provodi u zatvoru u Limi. Umro je u 77 godini života u Limi. Imao je očno onoliko godina koliko mu danas ima sin koji je postao predsjednik Perua.
Novoizabrani predsjednik Perua Pedro Pablo Kuczynski (PPK) studirao je u Engleskoj gdje na Oxfordu diplomira “politiku, filozofiju I ekonomiju”. Nakon toga još završava studij javne administracije na Princetonu u Sjedinjenim Američkim Državama. Zapošljava se u Svjetskoj Banci i Međunarodnom Monetarnom Fondu. Bavi se investicijskim fondovima i bio je član uprava nekoliko velikih kompanija u Čileu. Japanu i na Tajvanu. U Americi je proveo pola života. U prijašnjim peruanskim vladama bio je minister ekonomije i prvi minister (premijer) u vladi predsjednika Perua Alejandra Toleda (2001-2006). Morao je pobječi iz Perua i živjeti u egzilu nakon vojnog puča generala Velasca 1968. godine i za vrijeme režima Alberta Fujimorija, oca njegove protukandidatkinje Keiko Fujimori na upravo završenim predsjedničkim izborima u Peruu. Još jedna bizarna zanimljivost : Supruga Nancy prva je rođakinja poznate filmske zvijezde Jessice Lange.
U svakom slučaju radi se o veoma zanimljivoj osobi sa još zanimljivijim porodičnim “backgroundom” ili, što bi se reklo, neobićno intrigantnom ulogom njegove šire porodice u suvremenoj političkoj povijesti kako Europe tako i Latinske Amerike a to znači i Svijeta – koja, bez ikakve sumnje, pomalo miriše neodoljivom mistikom onog itekako prepoznatljivog Marquesovog “magičnog realizma”. Zar ne ?

Oznake: politika peru


- 16:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

03.05.2016., utorak

RAČAN 9 GODINA POSLIJE

U subot ujutro, 9. prosinca 2006. godine SDP je u Splitu, u kinu “Central” održao svoj stranački skup na kojem je, između ostalih, gostovao i predsjednik SDP Hrvatske Ivica Račan. Nitko tada nije mogao ni sanjati da će to biti zadnji Račanov boravak u Splitu. Za samo pet mjeseci, 29. Travnja 2007. godine, Ivica Račan će, na žalost, umrijeti.
A to ljeto ništa nije moglo ukazivati na takav tragičan slijed događaja.
Ivica me zvao krajem kolovoza te 2006. godine iz Pučišća, gdje je u svojoj pitoresknoj staroj kamenoj kućici, visoko u brdu na dnu pučiške vale, zajedno sa Dijanom provodio ljetne dane. Htio je da se kod njega nađemo on, Veljan Radojković, Slaven Puljak i ja.
Proveli smo jedan dan zajedno, razglabali o politici ali i o svemu i svačemu drugom i dogovorili skup u Splitu početkom prosinca. I ranije smo svraćali do Ivice u Pučišća, ponekad i s brodom Ante Meštrovića, nas destak – i bili njegovi i Dijanini gosti koja bi nam uvijek spremala neke od svojih vegetarijanskih specijaliteta, čakulali, igrali na karte, odlazili na kupanje i zafrkavali se.
A danas više nema ni Ivice, ni Ante Meštrovića, ni Tihe Radića, ni Danimira – Mira Matošića i još mnogih naših prijatelja s kojima smo zajedno, još od početka devedeseih, osnivali SDP i iznosili i branili njegovu politiku. Moglo bi se danas, devet godina nakon Ivičine smrti, a četvrt stoljeća nakon osnivanja SDP-a, rata u Hrvatskoj i svega što je prošlo, kazati kako su to zaista bila teška ali i “draga vremena” kada je esdepeovce, ljude koji su ga nosili svih tih godina…vezalo jedino zajedničko političko uvjerenje i želja da se očuva politički prostor ljevice u Hrvatskoj – koji je itekako bio ugrožen, i ništa više ali ni manje od toga.
Naravno da ne mogu zaboraviti ta vremena kada su naši politički oponenti bili duboko uvjereni kako je samo pitanje trenutka kada ćemo, kao politička opcija, jednostavno nestati – zauvijek.
Na sreću to se nije desilo a i nije se moglo desiti zahvaljujući ljudima koji su tada branili naše ideje vjerujući kako su one neprolazne jer su u vremenu duboke obezljuđenosti štitile I zalagale se za prostor najobičnije ali toliko potrebnei toliko ugrožene - ljudskosti.
Ivicu sam bolje upoznao sredinom osamdesetih godina, dok sam još predavao na Fakultetu elektrotehnike, strojarstve I brodogradnje Sveučilišta u Splitu, neposredno prije mog odlaska u Meksiko na Colegio de Mejico u Ciudad de Mexicu.
Kada sam se vratio politički procesi u tadašnjoj Jugoslaviji već su davali naslutiti što bi se moglo zbiti i ka kakvom teškom vremenu se ide. Rat se još nije naslućivao ali su strepnje bile velike. Duboke i jasne razlike unutar tadašnjeg Saveza Komunista ukazivale su na nužnost okupljanja svih demokratskih strana unutar tada jedine postojeće institucionalizirane političke snage kod nas. Brzo je postalo vidljivo da Ivica Račan predvodi reformističko, demokratsko krilo SKH.
Tada počinje i moj politički angažman i to na nagovor i pod jakim utjecajem moje tadašnje fakultetske klape , profesora i kolega : Beroša, Mateljana, Sumića, Kapova, Maleševića, Fuštara i svih onih drugih koji su pripadali tom prijateljskom ali i političkom krugu.
Ključno je bilo održavanje 11. Kongresa SKH u Zagrebu 11-13 prosinca 1989. godine. Račan postaje predsjednik SKH a bira se i novi Centralni Komitet SKH od 75. Članova. Jedan od izabranih članova bio sam i ja. Donose se sudbonosne odluke koje će na bitan način odredit budućnost Hrvatske ali I suvremenu političku povijest na ovim prostorima. Bira se i Predsjedništvo CKSKH čiji clan uskoro postajem po položaju, kao predsjednik splitske organizacije SDP.
Odlučeno je da se u Hrvatskoj uvede višestranački politički sustav i održe prijevremeni izbori na svim razinama od općina pa sve do Sabora, da se u Hrvatskoj oslobode svi politički zatvorenici a svi politički procesi odmah prekinu i da se, do tada postojeća, smrtna kazna ukine.
Nakon toga, 23. Siječnja 1990. godine, održaje se i "sudbonosni" 14. Kongres SKJ u Beogradu kojeg hrvatska delegacija SKH napušta zajedno sa Slovencima uz Račanove riječi da “mi (SKH) ne možemo prihvatiti jugoslavensku partiju bez Slovenaca”. To je, de facto, bio kraj postojanja I vladavine SKJ.
Već krajem 90--tih godina prihvatila se socijaldemokratska orijentacija stranke koja mijenja ime u SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena), 1993. godine ime se mijenja u Socijaldemokratska Partija Hrvatske (SDP), 1984. godine SDP se (kao “reformirano krilo proisteklo iz SKH”), ujedinjuje s izvornom građanskom Socijaldemokratskom strankom Hrvatske (SDSH) Antuna Vujića – što je i do danas jedinstven slučaj i proces u cijeloj Europi.
SDP je prolazio kroz dramatične faze svog razvoja, opstanka i uspona. Ivica Račan je bio nesumnjivo velika i jedna od najznačajnijih političkih figura tog vremena.
Neki su ga smatrali “kolebljivcem”.
Nikada se o nikome nije stvorio pogrešniji stereotip nego što je bio taj o Račanu. Tobožnje “oklijevalo” je bio jedan od najodlučnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Bio je čovjek koji je “duboko orao” i koji je za sobom ostavljao "dubok trag". Nikada nije “štrapao” niti petljao. Štoviše – najmanje je podnosio i zaista je najiskrenije prezirao političko petljanje. Kada bi nekome rekao : “Ne petljaj ! “ mi koji smo ga bolje poznavali znali smo da mu je u tom trenutku bilo “preko glave” nečijeg političkog vrludanja, “lutanja” i nekonzistentnog ponašanja.
Bio je veoma precizan čovjek koji je govorio polako ili, ako hoćete, sporo jer je mislio dok govori a i karakter mu nije bio eksplozivan iako je, usprkos urođenoj toleranciji, itekako znao doći “do krajnje granice živaca” i beskompromisno presjecati političke “gordijeske čvorove”. Takav je bio i kada se odlučivalo o nastavku i završetku autoceste Zagreb – Split – koja je i bila dovršena upravo za vrijeme njegovog premijerskog mandata.
Danas mnogi pričaju svašta oko toga “tko je zaslužan za izgradnju “ te autoceste itd. Bio sam svjedok toga, prisutan na sastanku u Vladi na kojem se donosila odluka. Gotovo svi su bili protiv nastavka I završenja autoceste. Naročito “stručnjaci”…u raspoinu do financijskih pa do građevinskih. Jedini koji je nepokolebljivo stajao na strani ZA bio je premijer Ivica Račan smatrajući da se radi o duboko političkoj odluci koja će, naravno, imati I gospodarske I sve druge konzekvence. Bio je nepoklebljv i uporan. Autocesta je izgrađena i u toj izgradnji nesebično su kasnije pomogli svi operacionalizirajući političku odluku o njenom završetku. Ali – prvo je odluku trebalo donijeti a tu je Račan odigrao ključnu ulogu. Bez njegove upornosti i odlučnosti zaista je danas ne bi bilo.
On je na djelu pokazao kako ne treba miješati stil sa nečijom odlučnošću. Iza velike buke koji mnogi u politici vole dizati - najčešće ne ostaje ništa.
Ponavljam, iza njega je uvijek ostajao "dubok trag" !
Naravno, prvo je SDP morao doći na vlast da bi se to realiziralo. To je SDP sa svojim koalicijskim partnerima od kojih je najznačajniji bio HSLS, na čijem je čelu tada bio Dražen Budiša, uspio 3. siječnja 2000. godine.
U tih deset godina koje su nas dijelile od 1990. godine, SDP je prošao pravu kalvarju ali je to ujedno bilo i njegovo "herojsko doba" - i zaista je “ustao iz pepela”. Samo u Splitu 1989. godine bilo je 20 000 članova SKH. Ja postajem predsjednik SDP-a Split 1990. godine. Nakon prvih višestranačkih izbora nastaje masovna “bježanija” iz stranke. Već 1991. godine svi članovi splitskog SDP-a mogli su stat u moju kancelariju I još bi ostalo poneko prazno mjesto.
Period 1992-1993. bio je najdramatičniji. Stranka u Zagrebu pada na nekoliko postotaka. Uporišta SDP-a su tada ostali Rijeka, Primorsko-goranska regija, Međimurje, Varaždin ali i Splitsko dalmatinska županija u kojoj, pored tradicionalno jake desnice, SDP itekako postoji na političkoj sceni s oko 15% podrške u županiji a u Splitu će uskoro uspjeti participirati i u gradskoj vlasti.
Rat je. Strah. Tragedija. Razaranje. Politička isključivost. Smrt, Iracionalnost i sve ono što prati takva razdoblja – bilo gdje, a na našim prostorima to je uvijek kroz povijest bilo još dramatičnije, opakije i krvavije.
Na izborima 1995, godine u Sabor ulazi deset esdepeovaca. Tada i ja prvi put ulazim u Sabor. Za četiri godine SDP je na vlasti u koaliciji stranaka zajedno s HSLS-om, HNS-om, HSS-om, IDS.om i LS-om. Već 1997. godine SDP dolazi u Splitu na vlast u koaliciji s HSLS-om. Tada splitski SDP i splitski HSLS (kojeg tada vodi Ivica Škarić) predlažu koaliciju i na razini Hrvatske između SDP-a I HSLS-a kao osovine i jezgre budućih promjena. Ivica Račan i Dražen Budiša prihvaćaju moju i Škarićevu inicijativu, odnosno inicijativu naših splitskih stranačkih organizacija, i povijesni politički sporazum između naše dvije stranke o zajedničkom nastupu na predstojećim parlamentarnim izborima potspisuje se baš u Splitu u hotelu “Split” 6, kolovoza 1998. godine.
Nakon toga smo svi skupa otišli na splitsku plažu Bačvice među kupaće, puštali balone s natpisima SDP i HSLS, Račan I Budiša su dijelili građanima bedževe i letke, potpisivali ih a u esdepeovim prostorima na Bačvicama Ante Meštrović je ko i uvijek u sličnim prigodama pripremio dobar roštilj i još smo dugo čakulali u atmosferi koja je bila prepuna optimizma i vjere u predstojeće promjene.
Račanovi česti dolasci u Split i druženja s njim uvijek su bila jednako prijateljska koliko i politička. To je tada bilo gotovo sve isto, jedno te isto. Bili smo prije svega prijatelji pa onda i ljudi povezani istim političkim idejama i snovima.
Tko može zaboravit one ratne godine i Račanove dolaske u najtežim ratnim uvjetima, skupove na splitskoj Rivi, dolaske Stipe Ivaniševića, obilaske terena, spavanja po kućama naših članova. Odlaske na otoke u gajetama po kišama i teškim maeštralunima, tramuntanama ili po jugu. Sasvim svejedno. Noću i danju. Mate Arlović, Slavko Linić, Željka Antunović i drugi bili su stalno stalno s nama. A politički tajnici splitskog SDP-a od Ante Meštrovića, Mate Kuvačića pa do Vesne Perak radili su danonoćno i nesebićno na pomoći najugroženijim članovima stranke - od kojih su mnogi bukvalno gladovali pa stranka u tim teškim vremenima zaista ima i karakteristike porodice.
A prava porodica brine za svoje članove kao što i oni omogućavaju njoj da uopće postoji i da ima smisla.
U najtežim danima rata Zoran Fistonić pokriva Dalmaciju jer je Račan apsolutno podržavao ideju da se unutar stranke slobodno profiliraju i regionalne stranačke organizacije pa tako i "dalmatinski SDP" - na kakvu ideju žestoko reagira lokalni HDZ optužujući nas za "autonomaštvo", ne uviđajući najveću hrvatsku opasnost : beskrajnu centralizaciju svega postojećeg.
A onda dolazi 2000. godina i vrijeme osvajanja i obnašanja vlasti.
Račanovo vođenje Vlade je bilo obilježeno potpisivanjem Sporazumom o stabilizaciji i pridruženju s EU, slanjem zahtjeva za punopravnim članstvom u EU, inteziviranjem rada na primanju u atlantske integracije poput NATO-a I konačnim otvaranjem do tada zatvorenih vrata demokratskog Svijeta Hrvatskoj. Antun Vujić radi izvaredne stvari na području kulture koja je, napokon, živnula I prodisala “punim plućima”, u stranci se produbljuju demokratski procesi a Račan na ovaj ili onaj način u stranački rad interkorporira najveći dio hrvatske intelektualne ljevice. Kako kroz stranačke Savjete tako I na druge načine. Uspio je da otvori koalicijske potencijale stranke I da izbjegne da se SDP satjera u “kvaziljevičarski ekskluzivni tor” koji ne bi bio nikakva realna politička snaga nego politićki dekor I folklor.
Ovih dana je Vladimir Šeks javno kazao kako je Ivica Račan krajem osamdesetih I početkom devedesetih godina onemogućio prvo policijski udar na novoformirane stranke pa onda vojni puč kojim se htjela srušit vlast HDZ-a nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. To je istina o kojoj se do sada malo znalo. Isti dan pokušalo se raznim ponudama ali prije svega prijetnjama obratit tridesetak tada najutjecajnijih ljudi SDP-a da prihvate kvislinšku ulogu u planiranom represivnom obračunu s demokratskom budućnošću Hrvatske. I sam sam bio najneposredniji svjedok tih zbivanja i mogu s ponosom kazati da NITI JEDAN JEDINI esdepeovac na kojeg je taj dan bio izvršen pritisak I prijetnja da prihvati takvu izdajničku ulogu to nije prihvatio. Taj sam isti dan odmah telefonski razgovarao s Ivicom I odlučili smo da tu većer napustimo svoje domove jer smo pretpostavili da ćemo bit hapšeni jer smo mi “gori od ustaša” – kako nam je bilo direktno zapriječeno.. U Splitu je u tom trenutku bio Mate Arlović. Njega smo hitno izveli iz hotela u kojem je trebao prespavati tu noć a mi smo dogovorili “rezervnu lokaciju” za djelovanje I smještaj najužeg stranaćkog rukovodstva Splita – izvan grada. To je samo jedna crtica koje se ne bih “ni dotakao” da Šeks, nekidan, nije spomenuo taj pritisak I prijetnju kojoj smo mi u SDP-u, zajedno s Račanom, bili izloženi od strane tada još uvijek prisutne jugoslavenske vojske I represivnog aparata – a u samo praskozorje početka Domovinskog rata.
Prošlo je devet godina od smrti Ivice Račana I jedan sam od onih koji je duboko uvjeren kako se još uvijek nedovoljno zna koliko su značajni bili kako njegova pojava tako i njegovo djelovanje i pozitivan utjecaj na suvremenu političku povijest Hrvastske.






- 11:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #

21.04.2016., četvrtak

CUKUN

Venecija je 1409. godine od poraženog pretendenta na prijestolje, Ladislava Napuljskog otkupila “njegovo pravo na Dalmaciju” za samo 100 000 dukata. Mletački vojnici ulaze u Zadar 31, srpnja 1409. godine a zauzimanje cijele Dalmacije završeno je 1420. godine
Mletačka vladavina na području hrvatskog dijela obale Jadrana trajala je sve do 1797. godine kada je pod naletima francuske vojske nestala Mletačka Republika a istočnojadranska obala. osim Dubrovačke Republike, potpada pod Austriju.
Londonski sporazum iz 1915. godine i Mirovna konferencija u Parizu 1919 – 1920. godine ostavile su niz otvorenih pitanja (uvjek na našu štetu) a Rapalski ugovori iz studenog 1920. godine, sklopljeni zmeđu Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, rezultirali su stvaranjem Slobodne Države Rijeke, gubitkom Istre (osim općine Kastav), Zadra, Cresa, Lošinja, Lastova i Palagruže.
Pavelić kao “poglavnik” NDH Rimskim ugovorima potpisanim s Kraljevinom Italijom u Palazzo Venezia 18. svibnja 1941. godine u Rimu – omogućuje da Italija, pored etničkog hrvatskg teritorija kojeg je već bila ranije “dobila” , sada, uz ovaj Pavelićev “blagoslov”, anektira još daljnji teritorij s otprilike 400 000 Hrvata koji su ga naseljavali a na kojem u tom trenutku živi sasvim zanemariv broj Talijana.
Za hrvatskog kralja određuje se princ Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe di Torino pod imenom Tomislav II.
Rimskim ugovorima Kraljevina Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje – zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotare – naravno, uz sve ono što je već odranije bilo dobiveno i anektirano raznoraznim ugovorima.
I evo danas čitamo, nakon svih mogućih nebuloza i profašističkih “doskočica” (poput one iz ne baš tako davne 1914. godine kada je slom NDH u svom govoru na Mirogoju nazivao “najvećom tragedijom hrvatskog naroda” pa sve do njegovog “slavnog” veličanja imama SS Handžar divizije Huseina Efendije Đoze ) kako je naš bajni ministar od kulture, Zlatko Hasanbegović svojevremeno u talijanskom “Il Picollu”, na radost svih domačih i talijanskih fašista, napisao i takvu nemoguću izdajničku tezu, kako to prenose domaći mediji, da je velika šteta što general Patton nije ušao u Istru jer bi ona, da je tako bilo, danas “bila dio Italije” !
Što ji tko je uopće ta spodoba ?
Proustaša, islamski fundamentalist, nakakav zakašnjeli “bersaljer”…možda nešto četvrto, peto. šesto ili se jednostavno samo radi o najobičnijem tikvanu ili “cukunu” – kako bi ga u Splitu “dok nisi reka keks” krstili ?
Kakva je to “mišanca od čovika” ?
Velika ustašofilska “rvatina” islamske vjeroispovjesti a ujedno zakašnjeli talijanaš, “tolomaš” koji još uvijek nariče što Istra nije pripala Italiji a ne Hrvatskoj.
O čemu se, dakle, ovdje radi ?
Koji je nemogući ovo “politički kupus” i koji su tek strašni “zajebanti” ili potajni cirkusanti, nekakvi neuspješni “montipajtonovci”, oni koji su ga predložili i postavili za ministra kulture pa još tvrde, da smijada bude potpuna, kako je riječ o ozbiljnom znanstveniku ?
Za krepat !

- 14:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.04.2016., srijeda

ANTI TOMIĆU WITH LOVE

Oj Tomiću
popizdit ću
šta ti idioti prave probleme
jer ne vole tvoje teme
jer ne vole šta ti voliš
jer ti drugog Boga moliš !

Oj Tomoću, ti imotska stino
objasni mi, molit ću te fino
zašto misliš
da i drugi ljudi
nemaju svoju glavu
pa si samo ti
baš uvik u pravu !

Jebe se meni, oj Ante Tomiću
za svaku tvoju političku kladionicu
jer ne slušam ja ničiju ulicu
i radit ću uvik samo po svoju
i po ničiju drugu
pa niti po tvoju.

A ti piši uvik
šta god te je volja.
Falit ti neće
tu podrška moja.

Al daj molim te shvati
ispod toga tvoga
kaubojskog kapelina
da nisi sam na ovemu svitu,
da i drugih ljudi još isto ima.

Pa ne brani drugima
ono šta debili tebi brane
jer i za mene Tomiću
ne postoje zabrane.

Glasat ću Ante onako kako me volja
jer ja oću vrimena bolja
i tužna je zato
ova priča tvoja.

Zato daj se sredi
moj bidni sinko.
Puno te pozdravlja
Jurjević Marinko

( In memoriam pisaniji Ante Tomića u “Slobodnoj Dalmaciji” od 5. travnja 2016. godine )





- 09:31 - Komentari (38) - Isprintaj - #

05.04.2016., utorak

DOKLE ?

Pljačka novca i zlata u sjedištu zagrebačke policije u Heinzlovoj 82. zaista podsjeća na nekakavu izmišljenu sekvencu iz lošeg scenarija neke od bezbrojnih meksičkih “soap – opera” koje se svakodnevno štancaju za zabavu “širokh narodnih masa” – a nikako na ozbiljnu priču, ili, “Bože sačuvaj” na nešto što se doista dogodilo.
A dogodilo se !
Zaista se čovjek mora, nakon svega, zapitati : “Pa gdje to mi živimo” ?
Policija bunkerira zlato i eure u svojim neštičenim sefovima. Kradljivci ulaze u samo sjedište i središte policije. Nitko ništa nije primjetio. Sada punom parom rade “poligrafi” – onako “u svih šesnaest” ! Traga se za počiniteljima i krticama “iz naših redova”. Đumbus i kupusova salata od ozbiljnog zanata.
Sudovi nam vise luduju nego suduju. Ministar kulture upozorava novinare da paze što pišu ili će ih netko “sto posto nabaketat” nasred ulice…pa di su onda !? Sami su krivi što izazivaju huligane, barabe, tupoglavce, štemere, bezprizorne i ulične punoglavce.
Židovske organizacije u Hrvatskoj upozorava da im ovih dana trnci prolaze tijelom gledajući što se zbiva, svakodnevno, oko nas. Neće radi oživljavanja ustašovanja doć na komemoraciju u Jasenovac koju osrganizira Država. Radit će svoju. Predsjednica “slabo čuje” dok navija po stadionima. Predsjednik vlade “ne razumije” o čemu se radi - a ni mi njega. Ministar zdravlja povećava participaciju za dopunsko osiguranje a predsjednik Sabora kaže : “Ma neš ti ! Pa što je to 19 kuna ? A na mobitel bi stalno čakulali, je li…To vam ne smeta !” Karamarko opet prijeti premijeru : “Ako budeš i dalje postavljao ministre i svoje suradnike bez da ti ja to dozvolim, bit će belaja !” Korupcija nas melje. U aferi oko “panamskih papira” pojavljuju se i još uvijek nepoznate tri hrvatske firme i dvadesetak domačih dioničara.
“Kud ide ovaj brod ? Kud ljude odnosi ?” pjevala je jedna davna pjesma sa splitskog festival a njene riječi kao da nikad nisu bile aktualnije.
Još uvijek ovo nije samo dno prema kojem tako nezaustavljivo tonemo. Nije ! Ima još nešto prostora da se padne još niže – da potonemo još dublje, ali trend i nezaustavljiva brzina tonjenja zaista zabrinjava. Taman smo mislili kako smo “pobjegli” barem od primitivizma i barbarizacije svakodnevnog života kada se pojavila politička momčad, koja očito ima svoju brojnu publiku koja je ih je trenutno iznijela na vrh tablice pa sad imamo što imamo a iznenađenjima se još ne vidi kraja.
Dokle ?

- 10:20 - Komentari (34) - Isprintaj - #

01.04.2016., petak

FRANCO I ŠEŠELJ

Gledam na HRT danas “TV Kalendar” (nekadašnju emisiju “Dogodilo se na današnji dan”).
Zaista ne mogu vjerovati da se niti jednom rječju nije spomenulo kako je na današnji dan prije 77 godina završio španjolski građanski rat – u kojem su Francovi pučisti i falangisti slavili pobjedu nad španjolskim republikancima.
Naime, 1. Travnja 1939. godine završio je trogodišnji krvavi građanski rat u Španjolskoj koji je itekako obilježio dvadeseto stoljeće a sve se to dešavalo u samo praskozorje početka Drugog svjetskog rata. Naime, na izborima 1936. godine u Španjolskoj pobjeđuje ljevičarski “Narodni Front” (Frente Popular) . General Mola (u Pamploni) odmah stupa u kontakt s generalom Sanjurjom ( koji se nalazi u egzilu u Lisabonu) pripremajući vojnu pobunu. U tom trenutku general Franco je stacioniran u svom garnizonu na Karibima.
Već 17. Srpnja 1936. Godine general Mola predvodi pobunu u Melilli a general Franco 18. Srpnja leti u Teutan da se stavi na čelo španjolskih marokanskih trupa. On se, inače, zadnji pridružio pobuni. Avion s kojim je general Sanjurjo iz Lisabona uzlijetao za Španjolsku se srušio. On je bio predviđeni “šef” pobune pa tako golpisti gube svog “prvog čovjeka” (inače je zbog prijašnjeg neuspjelog pokušaja pobune već bio osuđen na smrt, pa zatim pomilovan i protjeran iz Španjolske). U listopadu 1936. general Franco tako, zbog spleta niza okolnosti, postaje novi šef pobune.
Španjolski građanski rat karakteriziran je i učešćem u njemu Internacionalnih Brigada – ali se najčešće spominju samo one koje su učestvovale na strani republikanaca a zanemaruje se činjenica ih je još više bilo na strani pučista. Na strani republikanaca bori se oko 60 000 internacionalnih dragovoljaca iz 60 zemalja (među njima dosta Hrvata a zanimljivo je kako ih je najviše bilo s područja Imotske krajine ) Na strani desnice, odnosno vojnih pučista, iz Italije se bori 80 000 boraca (“camisas neras” – “crnokošuljaši”) zatim 4 000 njemačkih boraca divizije “Condor”. Posebno važna je bila pomoć koju je Hitler pružio Francu, koji u međuvremenu postaje generalisimo, od oko 100 zrakoplova koji su odigrali ključnu ulogu u prebacivanju španjolskih afričkih frankističkih trupa iz Afrike u Španjolsku. Neki to smatraju i ključnim događajem koji je osigurao pobjedu pučista. Španjolska mornarica ostaje vjerna legalno izabranoj republikanskoj vlasti.
U Španjolskom građanskom ratu pogiba oko 300 000 ljudi. Pola miljuna španjolaca bježi u Francusku. Drugih 300 000 španjolaca završava u logorima ili zatvorima. Njih 40 000 je odmah strijeljano. Mnogi kasnije umiru od gladi ili bolesti po Francovim kazamatima. Ratni zakoni veže još 9 godina nakon završetka rata a zadnji osuđenici na smrt bit će pogubljeni godinu dana prije Francove smrti 1975, godine.
Frankizam je bio totalitarni režim u kojem je još dugo nakon građanskog rata službeni pozdrav bio fašistički pozdrav s podignutom desnom rukom. Sam Franco je rekao kako “totalitarno stanje stabilizira Španjolsku”. Službeno Franco postaje “Caudillo de Espana por la Gracia del Dios” ("Vođa Španjolske Božjom Voljom"). Glavni moto njegove vlasti je : “Franco manda – Espana obedece” (“Franko zapovijeda – Španjolska izvršava”). Razvija tzv, koncept “nacionalnog kršćanstva”. Po frankističkoj doktrini tri su osnovna temelja španjolskog društva i države: Crkva, Falanga i Vojska. Godine 1947. održava se referendum kojim se s 93% glasova podrške izglasava tzv “Ley de Sucesion en la Jefatura del Estado” kojim se Francu daje pravo da sam izabere svog nasljednika (on će izabrati tada desetogodišnjeg “princa” i budućeg španjolskog kralja Juana Carlosa koji će nakon Francove smrti odigrati nevjerojatno pozitivnu ulogu u uvođenju demokracije i sprječavanju pokušaja neofrankističkog ojnog puča 1981. godine u Španjolskoj )
Iako je za vrijeme Franca postojala gerila (od oko 4 000 komunističkih gerilaca koji se vraćaju iz emigracije i oko 5 000 ostalih boraca koji se oružano bore protiv frankističke vlasti ) svi su oni bili ili pobijeni ili uhvaćeni. Organizacija Ujedinjenih Naroda odbija 1946. godine da primi Španjolsku u svoje članstvo i poziva sve demokratske zemlje da prekinu diplomatske odnose sa Španjolskom pa veleposlanici svih zapadnih zemalja napuštaju Španjolsku koja pada u izolaciju i tešku ekonomsku krizu…Ali Franco zadržava svoju vlast. On nikada formalno nije pristupio silama Osovine niti je objavio rat nekoj “savezničkoj zemlji” ali je poslao u Rusiju na “isočni front” kao pomoć Hitleru svoju “Dvision azul” (“plavokošuljaši”) pa se tako u Rusiji, na strani nacista, borilo oko 42 000 španjolskih boraca ove Francove divizije.
Kada započinje “Hladni Rat” Zapad otvara vrata Španjolskoj. Globalni vojno politički interesi i sukobi dva suprostavljena bloka pomažu Francu da iziđe iz izolacije i postane vojni ali, što je najgore, i ideološki partner “zapadnoj strani”. Tako će amerikanci uskoro dobiti 4 vojne baze u Španjolskoj. Uskoro OUN ukida svoj "embargo" a 1966. godine Španjolsku primaju u članstvo OUN pa se veleposlanici zapadnih zemalja vraćaju u nju. Ključna stvar se događa odmah zatim kada američki predsjednik Eisenhower dolazi u službeni posjet generalisimu Francu.
Frankizam se nije mijenjao, osim dekorativno. Baskima I Kataloncima nisu bila priznata nikakva prava. Sve su stranke osim vladajuće bile zabranjene. Svi sindikati osim “državnog”, obveznog – nisu bili dozvoljeni a smrtne su se kazne i dalje izvršavale nad političkim zatvorenicima i to “garotom” ili davljenjem žrtve zavrtanjem vijka na obruću koji se nalazio oko osuđenikovog vrata.
Nakon Francove smrti Španjolska se brzo demokratizira iako je podjela na “dvije Španjolske” još uvijek itekako prisutna.Franco je nakon građanskog rata pokušao “izmiriti žrtve” gradnjom kompleksa u "Valle de los caidos" (“Dolina palih”) gdje bi se trebalo klanjati svim žrtvama građanskog rata. To u Španjolskoj nikada nije zaživjelo a apsurd je da su taj memorijalni kompleks gradili isključivo republikanski zatvorenici I kažnjenisi ili oni koji su nakon odslužene kazne morali odraditi neko vrijeme “obvezu” u radnim logorima.
Španjolski građanski rat pokazao je nekoliko stvari – ali zasigurno je jedna od važnijih bila zatvaranje očiju “demokratskog Zapada” pred navalom antidemokratskih pučističkih snaga na legalno izabranu vlast i provođenje “politike nemješanja” koja je značila samo prepuštanje žrtve orgijanju zločina. U to vrijeme Staljin šalje određenu vojnu pomoć republikanskoj strani ali prije svega radi svojih interesa i protežiranje samo jednog političkog segmenta na strani republikanaca (komunista). Drgo, pokazalo se kako je ljevica međusobno podjejena i kako je unutar zajedničke borbe “nalazila vremena” i za međusobne krvave obračune (sukobi komunista I anarhista – iako su i jedni I drugi bili antifrankisti) itd.

I na kraju jedna paralela između Franca i Šešelja.

Jučerašnja oslobađajuća presuda neupitnog balkanskog zločinca Šešelja u Haagu još jednom je potvrdila kako Zapad koji se voli busati u svoja tobožnja “demokratska prsa” itekako zna otvoreno stati na stranu zločina bez ama baš ikakvih političkih, moralnih ili bilo kakvih drugih dilemma i problema – samo ukoliko smatra da im to, zbog nekih samo njima znanih interesa, može koristiti ! Jer, oni koji su osnovali ovaj sud i koji stoje iza njega po meni su odgovorni i za njegov rad koji je, doduše, još uvijek nepravomoćnom presudom, izgubio bilo koji svoj smisao i razlog daljnjeg postojanja.
Jednom su to već bili napravili prema Francu a sada evo to isto rade, ali ovaj put prema Šešelju !


- 13:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.03.2016., ponedjeljak

IZTAPALAPA

Veliki Petak, 22. travnja 1984. godine.
U Ciudad de Mexicu živim već gotovo tri mjeseca. Svanuo je prekrasan sunčan dan i već za ranog jutra vidjelo se da će temperatura biti paklena. Dogovorio sam se s Peterom, Octaviom I Bobom da se nađemo oko devet i trideset u kafeterij pokraj “Casa de Libros” na Coyoacanu. Dug je put do tamo. Do stanice metroa San Cosme u “koloniji” Santa Maria la Ribera, gdje živim, treba mi barem desetak minuta brzog hoda a onda još oko sat vremena vožnje. Zato krećem rano.
Idemo do Iztapalape, jedne od 16 “delegacionesa” (recimo, nešto poput naših “općina” a u stvari jedne od 16 administrativno-političkih teritorijalnih jedinica od kojih se sastoji ovaj megalopolis od preko 20 milijuna stanovnika). Iztapalapa je najsiromašnija “delegacion” Ciudad de Mexica ali danas se tamo održava krusifikacija – odnosno rekonstrukcija svih zbivanja koja su se desila na dan razapinjanja Isusa Krista “u ona vremena”. I danas će suditi, mučiti, ponižavati i razapeti, pribiti na križ - živog čovjeka koji “igra ulogu” Isusa Krista, ali “zapravo”, kao da se sve zbiva upravo sada – pred našim očima.
To je tradicija koja se “njeguje” na Iztapalapi još od 1843. Godine i od tada se ponavlja svake godine na Veliki Petak, u okviru zbivanja unutar sedam dana trajanja Svetog Tjedna (“Semana Santa”) koji je ove 1984. Godine poslije Krista - započeo 15, travnja u nedjelju na Cvjetnicu (“Domingo de Ramos”) a završit će 24. travnja, prekosutra, također u nedjelju,
Peter je iznajmio Volkswagenovu “bubu” s kojom odlazimo na Iztapalapu. Kupujemo odmah jeftine kartonske šešire da bi smo preživjeli paklenu vrućinu komentirajući međusobno kako će sve to izdržati odabrani dragovoljac koji će danas morati proći sve ono što je morao proći i Isus Krist na taj dan jednom davno , počevši od suđenja pred Poncijem Pilatom pa do razapinjanja. Sve bez ikakve glume, stvarno – pred svjetinom koja se već natiskala u Iztapalapi i oko nje. Teći će prava krv, bičevat će ga pravim bičem, kruna od trnja će mu probijati čelo, on će nosit teški drveni križ dva kilometra uz brdo gdje će ga, na vrhu, razapeti pribijajući ga pravim željeznim klinovima za taj isti križ. Patnja će biti prava kao i cijeli Križni Put.
Meksiko je zemlja u kojoj se itekako osjeća mješavina paganskih običaja i kršćanstva a to se posebno može osjetiti upravo u njihovom razumijevanju odnosa Života I Smrti. Oni tamo “hodaju zajedno zagrljeni”. Posebno to postaje očito kada obilježavaju Dan Mrtvih – jer oni se prema mrtvima odnose na jednak način kao i prema živima i ta relacija je sasvim različita od naših običaja i naših relacija. A to se može vidjeti na svakom koraku i u svakom trenutku - pa i danas ovdje. Jer ovo današnje razapinjanje dijelom je i prava “Fiesta” a ne samo “Pasion”.
Kada sada o tome razmišljam shvaćam kako je taj moj proživljeni dan u Iztapalapi uveliko odredio moje kasnije osobno razumijevanje kako same Smrti tako i Života i kako sam taj dan, barem u jednoj bitnoj dimenziji, zavirio na neponovljiv, jedinstven način u suštinu “meksičke duše” – što nije jednostavno, jer se neke stvari u životu moraju proživjeti da bi ih se moglo i razumjeti, “dotaknuti”, jer ne postoji neki drugi, posredovani, način ili put…pa ma kako knjige, dokumenti, znanstvene, povijesne, filozofske ili antropološke činjenice mogu pomoći da se približimo spoznaji nekog fenomena. Neke stvari jednostavno zahtijevaju neposredno iskustvo ili stapanje s onim što možemo uvjetno nazvati “kolektivnom dušom” ili “duhom” nekog zbivanja , postojanja ili nečijeg mentaliteta.
Veliki Petak, 25. travnja 2016. godine.
Split, Pujanke – 32. godine nakon mog iskustva u Iztapalapi u Ciudad de Mexicu.
Kasna je večer, sve se već stišalo i ko svaku večer na kraju dana pratim vijesti iz Mexica. Danas je, ko i svake godine na ovaj dan, Iztapalapa bilo središnje mjesto obilježavanja najvećeg kršćanskog blagdana koji će kulminirat u nedjelju misterijom Isusovog uskrsnuća. Danas su u Ciudad de Mexicu opet razapeli živog čovjeka.
Čast da danas bude “Isus Krist” ove je godine pripala Arielu Rodrigu Estrelli Luni, 19 godišnjem, metar i 90 centimentara visokom momku iz Iztapalapanske “kolonije” San Jose (razapeti se može samo netko tko je rođen i tko živi u Iztapalapi ) inače radniku u lokalnoj tvornici “torbi i ruksaka”. Da bi izdržao sve ono što ga je danas čekalo on se naporno pripremao i fizički i duhovno tri zadnja mjeseca jer napori koji su ga čekali su izuzetni i samo ih najspremniji mogu izdržati.
Cijeli Ciudad de Mexico je u nekoj vrsti “izvanrednog stanja”, od reguliranja prometa do sigurnosnih mjera. Danas se odvilo 173.po redu razapinjanje na Iztapalapi. Pored Ariela Rodriga Estrelle Lune, koji ima ulogu Isusa Krista, devetnaestogodišnja Bianibeeu Othadewwi Madrid Lopez, studentica druge godine medicine, iz iztapalapanske “kolonije” San Pablo, je danas Djevica Marija. Pored nje, različte povijesne likove i osobe koje su tog dana prije 1983 godine prisustvovale razapinjanju Isusa Krista “glumit će” još 411 osoba. Cijeli događaj osigurava 28 000 policajaca.
Gradska uprava danima je vodila žučnu raspravu da li da se tijekom trajanja Svete Nedjelje uvede “Ley Seca” ( “Suhi Zakon” – zakon zabrane točenja alkohola) u cijeloj Iztapalapi svih ovih sedam dana. Ta je odluka prvotno bila donesena ali su onda ipak zaključili kako bi to možda mogao biti “okidač” za izazivanje nereda kada posjetitelji počmu opsjedati restorane i mnogobrojne štandove i “pokretne prodavaonice” tražeći piće a tek onda shvate kako piće ne mogu dobiti. Zato su, na kraju, zaključili da se točenje alkohola ipak dozvoli jer Meksiko je Meksiko !
Pored “Isusa Krista”, cijeli put od dva kilometra uzbrdo prate ga i dva lopova – koji će samo simbolično biti “razapet” (vezani) za križeve pored njega. To su “dobri lopov” Sv. Dizmo (jer se preobratio i prihvatio Isusa i njegovo učenje na samom putu do Golgote i na križu s njegove desne strane) i “loš lopov” Gizma. Oni prelaze težak put od Macroplaza Cuitlahulac, gdje im Poncije Pilat izriče presudu, pa do Cerro de Estrella (danas “pretvoren” u Golgotu). “Isus Krist” cijelim tim dvokilometarskim putem, na svojim leđima vuće drveni križ težak 90 kilograma. Okrunjen je bodljikavom, trnovitom “krunom” i krv mu obliva čelo, izbičevan je, putem ga ponižavaju ali i na koljenima idu za njim, policija na konjima krči put do vrha gdje čekaju kola “Hitne pomoći” s upaljenim motorima, prašina se diže i kovitla suhim zrakom, djeca s kartonskim periskopima, koji se za sitniš prodaju na svakom koraku, gledaju sve to preko ramena starijih koji se gužvaju svuda okolo…Tu su apostoli, nazarečani, žene, čuvari, rimski vojnici sa svojim teškim šljemovima, oklopima i kopljima, opasani mačevima, Židovi i djevice a konji ržu i podižu prijeteči svoja kopita uzrak a policajci sa njih guraju narod krčeći toj nevjerojatnoj uspinjučoj zmijolikoj koloni put ka Golgoti. To je impresivna scena u mješavini zvukova, krikova, plača, molitve i pjesme. Sve odjednom. Dva miljuna meksikanaca i oko 400 000 stranih turista u toj gužvi traži svoje mjesto. Slušaju, upijaju zbivanja, snimaju i slikavaju nevjerojatne, surealne scene “meksičke magije” ili kako bi Marques to rekao, “magičnog realizma”.
Sve ono što znamo o nadrealizmu iz naše europske perspektive ovdje u trenu, učas pada nepovratno “u vodu” jer ovo je sve, što je najnevjerojatnije, zaista stvarno.
Danas je oko 3 500 radnika radilo da bi se sve ovo moglo odigrati. Očekivana zarada organizatora je, što nikako nije nevažno, između 20 i 30 miljuna pesosa.
U kasnoj noći na Pujankama, u Splitu, proživljavam ponovo sve ono što sam proživljavao i prije 32 godine. Zadnje što mi pada na pamet je to kako je čak i Emiliamo Zapata 1914. godine pomogao da se održi krusifikacija na Iztapalapi posuđujući konje svoje konjice kako bi se sve moglo organizirati na pravi način i besprijekorno.
A baš negdje ovako u ovo vrijeme…u kasnu mekisčku gustu noć, prije 32 godine, vozili smo se puni impesija koje su ostale u nama iza svega, sa Iztapalape beskonaćnom Avenidom Insurgentes, jednom od najdužih gradskih ulica na svijetu, tridesetak kilometara kroz centar Ciudad de Mexica. Svjetla megalopolisa kreštala su obasjavajući ovu nevjerojatnu aveniju koja je široka trideset metara u gradu kroz kojeg teče “krvotok” od 25 tisuća ulica koje povezuju 2 500 gradskih “kolonija” i 16 “delegacionesa”.
Na kraju sam se iskrcao na Alameda Central u ulici Jaime Torres Bodett u Colonia Santa Maria la Ribera i rastao se od svojih meksičkih amigosa : “Hasta manana” !
Poluusnule Pujanke. Netko pozvoni na vratima. Pas se razlaje mašući repom. Vraćaju se moji “domaći”. Split polako uranja u svoj mir i san. Sutra je novi dan !




- 12:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.03.2016., ponedjeljak

ANIMALIZACIJA POLITIKE

David Livingston Smith, osnivač i direktor “The Institute for Cognitive Science and Evolutionary Psihology” na University Of New England u Mainu u Sjedinjenim Američkim Državama, jedan od najvećih autoriteta na tom području, objavio je 2011. godine svoju čuvenu knjigu “Les than Human : The Psihology of Cruelity” (“Manje od Ljudskog Bića : Psihologija Okrutnosti”) u kojoj mu je centralna tema povijesni pregled uspoređivanja ljudi s životinjama – i to za političke potrebe.
Jedna od početnik rečenica podsjeća nas kako su upravo nacisti, za vrijeme Holokausta, Židove uspoređivali sa štakorima. Između ostalog, govori I o genocidu koji su 1994. godine u Ruandi izvršili pripadnii plemena Hutu nad pripadnicima plemena Tutsi (ubijeno između 500 000 I 1 000 000 pripadnika naroda Tutsi ) – uobičajeno ih nazivajuči “žoharima”. Povijest je, nažalost, prepuna takvih primjera.
U čemu je suština “označavanja” svojih protivnika životinjskim atributima ?
Livingston razloge takvom postupanju vidi u pokušaju “obezljuđenja protivnika”, pokušaju njihovog svođenja na razinu koja je “ispod razine ljudskog bića” – na “životinjsku razinu”. Ta “animalizacija” svojih suparnika ili protivnika, “neprijatelja” itd vrši se kako bi se stvorilni uvjeti u kojim će biti dozvoljen isti postupak prema “obezljuđenim protivnicima” za koji se misli da je “dozvoljen” prema životinjama. Tako se žele otkloniti sve prepreke moralne ili etičke naravi u sukobu sa svojim (političkim) protivnicima.Sve postaje dozvoljeno. Oni se, u tom konceptu, mogu ponižavat, “tamanit” i uništavat bez bilo kakvih konzekvenci etičke naravi za izvršitelje.
Naravno da je to nakaradno – ali je povijest, nažalost, prepuna primjera takvog ponašanja koja su najdrastičnije došli do izražaja u praksi fašizma. Pa su Hitler i njemačka nacistička propaganda za Židove ali i Slavene tvrdili kako oni “nisu ljudi” nego najobičnija “hrpa životina” (uobičajen Hitlerov vokabular koji je upotrebljavao kada je govorio o Rusima).
Svako uspoređivanje ljudi sa životinjama s ciljem da im se oduzmu atributi ljudskosti na tom je tragu.
Sasvim je druga priča što neki čovjeka smatraju “nesavršenom životinjom” (Nietzsche) ali oni koji svoje protivnike “časte” životinjskim atributima, naravno, ponajmanje su motivirani bilo kakvim “filozofskim razlozima “.
Sasvim obratno. Razlozi su izazivanje kod ljudi najprimitivnijih osjećaja prema onima koji postaju mete takvih usporedbi. Cilj je uvreda i obezvrjeđivanje. Cilj je uvijek neka vrsta segregacije, svrstavanja drugih u “drugorazrednu” ili “trećerazrednu” kategoriju – pa takvo ponašanje Livingston zato i naziva “psihologijom okrutnosti” – jer su je primjenjivale propagandne mašinerije najokrutnijih režima, ideologija i pojedinaca. U načelu – DIKTATORA koji su iza sebe uvijek ostavljali trag “terora” .
Zato je takvo ponašanje na javnoj političkoj sceni jako opasno i apsolutno neprihvatljivo svakom civiliziranom čovjeku pa ma gdje se i ma kad ono pojavilo a posebno ukoliko se to dešava i na našoj političkoj sceni – pa mu se, stoga, uvijek treba na vrijeme i najodlučnije suprostaviti !


- 11:31 - Komentari (25) - Isprintaj - #

17.03.2016., četvrtak

PANCHO VILLA CONTRA USA


Ovaj mjesec obilježava se stota godinšnjica napada Pancha Ville na američki grad Columbus u Novom Meksiku.
Naime, prije točno sto godina, 9.ožujka 1916. godine, Pancho Villa je s oko pet stotina konjanika svoje "Division del Norte" napao američki granični grad Columbus.
Godinu dana ranije, u kompliciranim odnosima između različitih frakcija revolucionara u građanskom ratu, koji je tada trajao u Meksiku, Pancho Villa je bio poražen u poznatoj bitci kod Celaya od strane "konstitucionalističkih trupa" Venustiana Carranze koje je u toj bitci predvodio njegov general Alvaro Obregon.
Koji je bio cilj napada Pancha Ville na jedan sjevernoamerički grad ?
Iako to nije nikada do kraja razjašnjeno, dio autora smatra da je tim napadom htio izazvati rat između Sjedinjenih Amerikih Država i Meksika (za vrijeme trajanja prvog svjetskog rata i građanskog rata u Meksiku) a drugi dio misli kako mu je cilj bio da uhvati sjevernoameričkog trgovca oružjem Samuela Ravela (koji je to izbjegao jer se taj dan nalazio u Texasu u El Pasu).
Ali činjenica je kako je to bio prvi napad na američki teritorij nakon 1812. godine kada se vodio rat protiv Engleza.
Villa je u tom napadu izgubio sedamdesetak svojih vojnika a uspio je "zarobiti" oko 300 pušaka, 80 konja i 30 mula.
Američki predsjednik Wilson je pobijesnio na vijest o Villinoj invaziji na Columbus i zato šalje u Mexiko "Kaznenu Ekspediciju" na čelu s američkim generalom Pershingom koji je dobio zadatak da pod svaku cijenu uhvati "bandolera" Pancha Villu.
Pershing je 11 mjeseci po Meksiku, u koji je upao sa svojom "ekspedicijom", tražio i proganjao Pancha Villu ali ga nije uspio niti naći niti uhvatiti .
Danas se računa kako je tom neuspjelom pothvatu učestvovalo nevjerojatnih 10 000 ljudi - ali bez uspjeha, pa se general Persing morao neobavljenog zadatka, nakon skoro godinu dana proganjanja Ville, vratiti u Sjedinjene Američke Države.
Zanimljivo je kako je Njemačka pokušala sve to iskoristiti.
U to vrijeme traje Prvi svjetski rat.
Amerikanci napokon ulaze u taj rat i odustaju od politike "izolacionizma" koju mnogi amerikanci zagovaraju..
Njemački ministar vanjskih poslova Arthur Zimmermann šalje njemačkom veleposlaniku u Meksiku telegram u kojem mu nalaže da ponudi tadašnjem meksičkom predsjedniku Venustianu Carranzi "tajni pakt" s Njemačkom a zauzvrat će Njemačka ("nakon pobjede u ratu") vratiti Meksiku "otete" teritorije Novog Meksika, Arizone i Texasa.
Tako se i ovaj napad Pancha Ville na Columbus i upad američke vojske ("Kaznene Ekspedicije") na meksički teritorij pokušao iskoristiti i za krupnu političku i vojnu "igru" među tadašnjim zaraćenim svjetskim velesilama.
Pancho Villa je otišao u legendu a ova se njegova epizoda "invazije" na Ameriku danas obilježava uz veliku pompu upravo u Columbusu u Sjedinjenim Državama koji je po tome postao "slavan" i poznat - pa se, da ironija bude potpuna, danas u njemu hoteli i hosteli nazivaju imenom Pancha Ville a svake godine u ožujku se organizira natjecanje "maskiranja u Pancha Villu", pa je taj gradić svakog 9. ožujka prepun "Pancha Villa". Organizira se parada, zabave, nešto slično meksičkim "fiestama" ili našim "sajmovima" ili "dernecima" - uz masu turista koje taj dan iz cijele Amerike sliju u Columbus koji na taj način danas velikim dijelom živi od oživljavanja legede na taj Villin napad - koja još uvijek živi.
Pancho Villa po nekima je bio samo nepismeni "bandolero", po drugima Kentaur sa Sjevera, general, revolucionar, zapovjednik famoznih "los doradosa",slavne "Division del Norte" - ali da je postao nezaobilazni dio ne samo meksičke povijesti, to je sasvim sigurno.
Postigao je svjetsku slavu još za vrijeme svog života.
Hollywood je snimao dokumentarne i igrane filmove o njemu, čak se snimaju i stvarne bitke i osvajanja meksičkih gradova - onako, "direktno s fronta".
D.W.Griffith 1914. godine snima nijemi film "The Life of General Villa" a Pancho Villa čije je pravo ime bilo Jose Doroteo Arango Arambula meni osobno je ostao u pamćenju po jednoj rečenici koju sam pronašao u njegovom davnom intervjuu kojeg je, kao već slavni vođa meksičke revolucije i general, dao jednom američkom novinaru kada mu je na njegovo pitanje : Kada če Meksiko napokon postati razvijena i demoratska država ? - kratko odgovorio : "Onda kada plaća učitelja bude veća od generalove plaće !"


- 13:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se