Marin Jurjević o svemu

< veljača, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

04.02.2018., nedjelja

RAMÓN XIRAU



Krajem srpnja prošle godine u Ciudad de Méxicu umro je Ramón Xirau (20. siječnja 1924.g. Barcelona - 26. srpnja 2017.g. Ciudad de México ) , jedan od najznačajnijih meksičko-europskih intelektualaca prošlog i početka ovog stoljeća. Malo poznat kod nas, zbog našeg teško razumljivog “provincijskog europocentrizma “ ili svojevrsnog ”antibalkanskog balkanizma” tipičnog za frustrirani, istraumatizirani europski jugoistok ( sličan onom kroatocentričnom inzistiranju na nazivu “Južna Hrvatska” - umjesto imena Dalmacija ).
Ramón Xirau je pripadao specifičnoj vrsti ljudi koje bi danas nazvali političkim izbjeglicama. Prisjetimo se s kojom ksenofobijom se Europa ( da ne spominjemo trumpiziranu Ameriku ) danas odnosi prema izbjeglicama i općenito prema “tuđinima”, pa će nam biti jasnije kroz što je prolazio mladi Ramón, inače katalonac, rođen u Barceloni – čije djetinjstvo i mladalačke godine sudbonosno određuje tragedija španjolskog građanskog rata, rušenje legalne republikanske vlasti, pobjeda Falange i fašističkih vojnih pučista na čelu s Caudillom Francom.
Ramónov otac Joaqin Xirau I Palau ( 1895-1946 ) bio je poznati katalonski intelektualac, liberalni katolik i ljevičar, filozof i dekan na prestižnom “Filozofia y Letras de Barcelona” za vrijeme republikanske vlasti. I sam Ramón kasnije će postati jedan od najpoznatijih meksičko-katalonsko-španjolskih filozofa, pjesnika i intelektualaca. Njegov je otac zasigurno ostavio značajan trag na njegovo kasnije djelo. Otac mu je bio veliki poznavatelj i pod jakim utjecajem filozofije Schelera, Husserla i Bergsona. Blizak je kršćanskom misliocu Emmanuelu Mounieru i krugu intelektualaca oko revije “Esprit” koju je pokrenuo Mounier .
Ramón je provodio svoje djetinjstvo i rastao u Barceloni. Godine 1936. izbija građanski rat. Barcelona je jedno od najvećih uporišta španjolske ljevice ( u rasponu od anarhista, trockistam komunista do lijevih sindikalista ). Ramónovi roditelji ga 1938. godine, kao četrnaestogodišnjaka, u strahu za njegov život, šalju u izbjeglištvo u Francusku u Marseille. Svoju 15. godinu napunit će daleko od svoje rodne Barcelone i od svojih roditelja. Nakon pobjede frankizma i poraza republikanaca, Ramónovi roditelji, uz pomoć velikog pjesnika i njihovog prijatelja Antonia Machada, poput mnogih ljevičara - bježe u Francusku, u Pariz. Uskoro se nalaze sa sinom i brodom isplovljavaju za New York odakle se autobusom prebacuju u Meksiko. Ramón je petnaestogodišnjak. Na put za Meksiko istovremeno kreću i druge španjolske republikanske mlade izbjeglice tako da Ramón putuje zajedno s pjesnikom Tomasom Segoviom, slikarom Vincenteom Rojom, novinarom Joseom de Colinom i drugima. Ti mladi španjolski intelektualci u budućnosti će izuzetno puno doprinjeti meksičkoj kulturi ali i intelektualnom povezivanju Meksika s Europom.
Zanimljiva je paralela sa današnjim vremenom i odnosom prema izbjeglicama. I tada je Europa, ta demokratska stara gospođa, itekako zakazala : prvo, prepuštajući Republikansku Španjolsku divljanju “fašističke zvijeri” – uglavnom se pretvarajući kao da se ništa ne dešava, licemjerno promovirajući svoju poznatu “politiku nemiješanja”. A nakon pobjede fašističkih pučista nerado otvara svoje granice španjlskim republikanskim izbjeglicama, prepuštajući ih najčešće njihovoj nesigurnoj sudbini a tako često i smrti u progonima koji su uslijedili nakon Francova dolaska na vlast. Prisjetimo se samo te iste “demokrastke Europe” i sudbine Lava Davidoviča Trockog kojeg nakon Staljinovog protjerivanja iz Rusije ne prihvaća niti mu pruža politički azil niti jedna od deklarirano “demokratskih” eusropskih zemalja. Utočište mu u početku pruža Turska nakon koje Trocki odlazi u Francusku pa Norvešku da bi, nakon svih odbijanja u Europi, dobio utočište i azil u dalekom Meksiku, baš poput Ramónove familije, u koji stiže iz Norveške brodom i to u siječnju 1937. godine u luku Tampico . Prihvatila ga je meksička vlada na čelu s predsjednikom Lázarom Cárdenasom. U Tampicu su Trockog čekali Diego Rivera, najveći meksički i svjetski muralist i njegova fascinantna, zagonetna supruga, slikarica Frida Khalo kao i dva američka trockista, Max Shatchman i George Novacki.
Dakle, Ramón i njegovi roditelji stižu u Meksiko dvije godine poslije Trockog. Meksiko je prema republikanskim izbjeglicama bio vrlo otvoren. Između 1939-1945. godine Meksiko izdaje preko 16 000 viza republikanskim izbjeglicama. Mnogi od njih sudjelovati će kasnije aktivno u formiranju meksičke intelektualne, političke i kulturne klime. Kada izbija Drugi svjetski rat Meksiko izdaje 1 400 viza poljskim izbjeglicama a ugroženim Židovima oko 1 850 viza. Tragedija broda “St Louise” koji s 900 židovskih izbjeglica isplovljava 1939. godine iz Hamburga prema Kubi i zatim Americi ( Miami, Florida ) pokazao je po tko zna koji put ponovo licemjerje “demokratskih” zemalja. Na Kubi im nisu dali vize za Ameriku niti im dozvoljavaju da se iskrcaju. Tu židovske izbjeglice ostaju na brodu šest dana. Kapetan zatim isplovljava za Miami ( Florida ) nadajući se kako će ih Amerika primit ali im predsjednik Roosevelt i američka vlada odbijaju odbriti iskrcavanje pa se “St Louis”, zajedno s 900 židovskih izbjeglica, vraća natrag u Europu i pristaje u belgijsku luku Amberes (i to nakon što je jedna židovska asocijacija kao “garanciju” platila za njih “odštetu domaćinima” u iznosu od 500 000 tadašnjih američkih dolara ). Kasnije će njih 250 biti ubijeno.
Ramónova familja naseljava se u Ciudad de Méxicu u Colonia San Rafael. Njegov otac Joaqin predaje na Faculdad de Filosofia y Letras. Ramón prvo studira na “Liceo Franco de México” ( 1940.1941 ) a zatim na Faculdad de Filosofia y Letras ( 1942-1946 ) pa svaki dan zajedno s ocem odlazi u Colonia Santa Maria la Ribera u zgradu “Mascarones” u kojoj se nalazi fakultet na kojem njegov otac predaje a on studira.
Puno godina kasnije, 1984. godine dolazim u Ciudad de México iz Splita i svoj novi dom, sasvim slučajno, nalazim baš u Colonia Santa Maria la Ribera. Tada prvi put čujem za Ramóna Xiaua koji je već posta vrlo značajno ime meksičko-hispanske intelektualne scene. Godinu dana proveo sam kao “gost istraživač” na El Colegio de México na kojem i osobno upoznajem Ramóna Xiraua. U to vrijeme je on na Colgiu predavao filozofiju ali istovremeno predaje i na Liceo Franco Méxicano, na Faculdad de Filosofia y Letras, radi kao istraživač na Instituto de Investigacones Filosoficas na UNAMU ( Universidad Nacional Autonoma de México ), a također drži katedru iz povijesti filozofije. Na prestižnom El Colegio de México predaje od 1973. godine i to kao prvi “nemeksikanac” po svom podrijetlu ( iako je 1955. g. Ramón dobio meksičko državljanstvo ). Osim toga drži poznati filozofski kružok u svojoj kući na San Angelu.
Taj genijalni čovjek je bio erudita, skroman i drag. Posebno je istraživao odnos Filozofije i Poezije a bio je pomalo i mistik. Osnovna teza mu je bila kako je “Poezija vrsta Znanja”. Bavio se i “Filozofijom kao Znanjem “ ( takav naslov nosi i jedna od njegovih najznačajnijih knjiga iz 1978. ) ali ne u značenju “sociologije znanja” ( Karl Mannheim ). Po njemu Poezija je jedan poseban oblik ( privilegirani oblik ) spoznaje ( Znanja ) Svijeta. Poezija mu je bila u fokusu interesa i to kao filozofu i kao pjesniku. Proučava “značenje Tišine”, odnos “Mita i Poezije “, posebno ga zanima “osjećaj Postojanja” ( u Unamunovskoj tradiciji “El sentimiento tragico de la vida” – “tragičnog osjećanja života” ) ali uvijek povezan s “trenutkom u kojem živimo”. Poezija nas ne vodi samo u sferu transcendencije nego nam istovremeno omogućava pristup mnogim aspektima Stvarnosti.
Ramón Xirau pokreće utjecajnu reviju “Dialogos” koja ima velik značaj poput kasnije Pazove revije “Vuelta”. Suradnici su mu upravo Octavio Paz, Malraux, Chomsky, Aron, Rulfo i mnogi drugi. Jose Gaos smatra kako je Ramón Xirao na izvjestan način dijelio sudbinu ( puno starije ) generacije José Ortege y Gasetta, Antonia Machada ( koji je, poput njega, bio uvijek između filozofije i poezije ) a posebno Miguela de Unamuna koji je brodio svojim životnim oceanom na valovima između “filozofije, literature i mistike “. A Ramőn je zaista povezivao različite države, kulture i jezike bukvalno prevladavajući Ocean koji ih je samo prividno dijelo. Ramón je poeziju uvijek pisao na svom materinjem katalonskom jeziku a filozofska djela na španjolskom. Bio je poveznica iako je stalno “vozio” između svojih različitih kreativnih vokacija, zvanja, različitih razmišljanja i shvaćanja, koja nisu određivala samo njega nego i prijašnje izuzetne generacije mislioca čija je sublimacija, na određen način, postao upravo on. Zato ga veliki Octavio Paz naziva “HOMBRE PUENTE” (“ČOVJEK MOST “ ) jer još za života postaje inkarnacija povezivanja duha Meksika i duha Europe a posebno Španjolske i Meksika, nikada ne zaboravljajući da je Katalonac.
Kompletan njegov poetski, filozofski i literalni opus na specifičan je način određen “Misterijem Svetog” koji ga poput unutarnjeg duhovnog krvotoka prožima cijelog života. Njega zanima prijelaz od “osvetoljubivog Boga” ka “milosrdnom Bogu”. U svom poznatom eseju posvećenom Knjizi o Jobu, Job mu je personifikacija mogućnosti postizanja stanja “apsolutne ljubavi” usprkos neizrecivoj boli koju trpi a koju mu je nanio direktno Bog kojeg u iskušenje dovodi sam Sotona. Tim više je Jobova “apsolutna ljubav” (koja je iznad svih strašnih muka i nepravedno nanijetih trpljenja ) toliko veličanstvena. Taj “Jobovski princip”, koji njega fascinira i prožima njegovu misao, istovremeno se sudarao sa ponekad strašnom latinskoameričkom praksom nasilja, nepravdi, strašnih trpljenja, izrabljivanja i raubovanja tuđe osobe, drugih bića pa i kompletnih “patničkih naroda” (indiosi, indigeni, autohtoni latinoamerikanci – njihove kulture ali i njihova patnja posebno fasciniraju Xiraua ).
Octavio Paz je smatrao kako je Xirau u stanju “stalne, permanentne mladosti” jer je sačuvao rijetku osobiinu da se još uvijek ( ko svojevrsno dijete ) “čudi”, da bude “zaprepašten”. To je možda i osnovna razlika između onih koji su izgubili mogućnost, odnosno sposobnost “čuđenja” – jer ih je Život odavno smjestio u podrućje koje je “bez ikakve nade”, koje je određeno indiferentnošću i apatjom na sve i prema svemu. Možda najveći živi meksički povjesničar Enrique Krauze smatra kako Xiraua cijeli njegov život određuje jedna njegova bitna karakteristika koju zaista imaju rijetki : Naime, Ramón Xirau “Tvrdi malo a pita puno !”. Možda je ta sposobnost “čuđenja” rezultirala njegovom sposobnošću postavljanja pravih, temeljnih pitanja.
Ovih dana Julio Hubard piše : “Ramón Xirau bio je posljednji od TRANSTERRASOSA .” Tko su “transterassosi” ? U Meksiku tako nazivaju španjolce koji su protjerani iz svoje zemlje zbog zvjerstava španjolskog građanskog rata i koji su svoje utočište našli u Meksiku gdje su se našli u jedinstevnenim okolnostima koje u početku određuje momenat “privremenosti” – pošto se svi oni misle ( nadaju se ) da će se vratiti u Španjolsku kada “padne Franco” – a s druge strane bili su nužno upućeni na “uklapanje”, na suradnju, pa i na “meksikanizaciju”, svoje svojevrsno “ponovno otkrivanje”, re-utemeljenje…i na stalnost života u Meksiku, pa su, tako, sve više i više postajali nezaobilazan dio autentične meksičke intelektualne i kulturne scene - postajali su “meksikanci”. Ramón je izvanredan a po Krauzeu, najvjerojatnije i posljdnji primjer takvog tipa čovjeka (jer ih jednostavno više fizički nema ). To je bio put od doživljaja Meksika kao “egzila” do prihvaćanja, i stvarnog ozbiljenja Meksika kao “svoje vlastite kuće”. Xirau je, na kraju, zaista bio u Meksiku ne samo onaj koji je bio “u svojoj kući” nego i onaj koji je “gradio tu kuću” i koji je nakon svoje smrti posta dio njenog duhovnog, kulturnog temelja.
To je “poučna ptića” koja je jako usporediva s problemom suvremenih izbjeglica i s njihovom percepcijom od strane “doaćih ljudi”. U rasponu od Njemačke (prisjetimo se samo javno iznesenih stavova o “propasti multikulturalnosti” ), Francuske ( protjerivanja Rumunja ), Trumpovih ( ali ranije i Obaminih ) “zidova” u glavi i u zbilji ( prema Meksiku ) pa sve do primitivizma kojeg svako malo svjedoćimo ovdje, među nama u Hrvatskoj, prema “svima drugačijima” ( od nacionalne, etničke, rasne, seksualne, idejne itd isključivosti pa sve do recentnih hrvojemarušićevskim prijetnji “strijeljanjem” političkih neistomišljenika koje, eto, izlaze iz usta naših etabliranih kvazielita, i tobože “uglednih” i “uspješnih” građana ).
Nije nikakva rijetkost da se netko nađe između dva svijeta - rascjepljen. Rjetko je, smatra Krauze, da netko, kao što je to uspio Xirau nađe uporište “točno na sredini križanja dviju kultura”, ugrađujući sebe i svoje djelo u obje. Naravno da su Španjolska i Meksiko povezani nerazdvojno, povijesnim okolnostima, konkvistom, religijom, jezikom itd. I pozitivno ali i negativno. Ramóna određuje Španjolska najviše po njegovom katalonskom momentu (koji je specifično separatsitički u odnosu na španjolski centarlizam..što upravo danas kulminira u Kataloniji jačanjem “katalonskog momenta” ). Katalonski nesumnjivo određuje Xirauovu poeziju ( koju piše isključivo na njemu ) ali i kastiljanski ( španjolski ) jezik na kojrm piše svoju prozu i koji određuje njegov svakodnevni, “građanski život”. Taj momenat “između” jako određuje Xiraua. Bio je između Poezije i Filozofije, između Mistike i (znanstvene ) Teorije, između Meksika i Španjolske, između katalonskog i španjolskog jezika - ali je na kraju sve to istovremeno obuhvatio totalitetom svoje misli, svog djela i svog konkretnog života.
On se ne zove slučajno Ramón. Njegovo ime sažimalo je tradiciju dva Ramóna. Njegov otac daje mu ime po Ramónu LLullu, katalonskom mistiku i filozofu i Ramónu Sibiudi, također katalonskom vjerskom msitiku, “glasniku Stvorenja”. Čovjek je dio “sveukupnosti Stvorenja” a svako je “stvorenje” samo jedno slovo napisano Božjim prstom. Tako nastaje “Knjiga svih stvorenja” u kojoj je Čovjek “najvažnije slovo među svim slovima”. Druga knjiga je “Knjiga Pisma” ( “Sveto Pismo” ) koja je dana samo Čovjeku - ali koji je još uvijek sam ne zna pročitati. Iz nje znaju čitati samo odabrani ( određena vrsta svećenika ). Taj momenat Mistike je jako utjecao i na formiranje Xirauovog duha i karaktera. Ako na to dogradimo ljevičarski politički ambijent unutar kojeg se kreću interesi njegovih roditelja i traumu djeteta-izbjeglice kojem tragična španjolska fašistička epizode određuje cijelu životne putanje - onda se nalazimo pred pravom zagonetkom ako pokušamo odgovoriti na prividno jednostavno pitanje : Tko je ( Što je ) zaista bio Ramőn Xirau ?
Još jedan momenat određuje Ramóna Xiraua. To je momenat Mediterana. On u svoju poeziju i u svoje cjelokupno stvaralaštvo unosi jednu vrstu mediteranske trubadurske tradicije. I tu je bitan momenat Ljubavi. Taj pojam kod njega nije istoznačan s Petrarkinim pojmom ljubavi ili reduciranjem samo na njega. Naime Ramóna određuje “katalonski pojam Ljubavi” a po njemu Ljubav nije samo ljubav zaljubljenih, ljubljenog i ljubljene – nego je to ljubav prema svemu što postoji….bukvalno, od obične naranče pa do dubine mora. Takav pojam Ljubavi Ramón preuzima od svoja dva imenjaka – mistika, od Ramóna Sibiuda i, prije njega, Ramóna LLulla. Povezivanjem Poezije, Filozofije, Mistike i Religije tražio je odgovore na “konačna pitanja”. On, poput Nietzschea, ali na svoj način - govori o svojevrsnoj “smrti Boga” . Ta smrt znači “smrt Apsoluta” pa sada čovjek želi stvoriti nekog “novog Apsoluta”. Ali Apsolut se ne može stvoriti od “parcijalnih djelova” – a po upravo radi ( pokušava ) suvremena Znanost (pozitivizam ). Da bi se obnovio Apsolut nije dovoljna niti “ideja Progresa” ali niti “jedna religija Čovjećanstva”. On rješenje vidi u stvaranju onoga što naziva “globalna harmonična metafizika” koja će u sebi sadržavati i neke religozne komponente.
Politički nije mogao biti indiferentan, Pripadao je slobodomunoj lijevoj misli ( koju je uzaludno pokušavati ukalupiti u formalnu ljevičarsku nomenklaturu ). Na poseban način fasciniran je Panchom Villom i velikim meksičkim predhispanskim kulturama indigena. Sve dok Franco nije umro nije htio kročiti na španjolsko tlo. Zato prvi put dolazi u Madrid tek 1976. godine. Nakon toga jako će se angažirati na kulturnom povezivanju Meksika i Španjolske i postati će veliki promotor nihove “isprepletenosti”. Ponekad je potrebno napustiti nešto a da bi se to zatim spoznalo. Ponekad treba “izići izvan sebe samog” da se spozna vlastita bit. Tako je i s zavičajem. Ramónov otac, filozof Enrique Xirau rekao je : “Tek ovdje u Meksiku otkrio sam Španjolsku.” Ta je misao odredila cijeli Ramónov život. Grozio se europocentrizma ( po njemu je to u biti provincijalizam kao što i svaki nacionalizam proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti ). Zato kaže : “Za Europu Meksiko je predaleko. Sasvim suprotno, odavde ( iz Meksika ) Europa je blizu. Ima više predrasuda i neznanja od tamo prema ovamo nego od ovamo prema tamo”
Smrt Ramóna Xiraua pokazala je što je on značio za Meksiko. Meksički predsjednik Enrique Peńa Nieto ga je nazvao “stubom meksičke kulture”. Bivši meksički predsjednik Felipe Calderon je izjavio kako je otišao “jedan od najvećih (meksičkih ) umova”. Još ranije je Pedro Stepanenko, direktor Instituto de Investigaciones Filosoficas de UNAM ( Universidad Autonoma Nacional de México ) rekao kako smo “svi mi (meksikanci ) na neki način učenici Ramóna Xiraua”. Meksiko ga danas stavlja u razinu svojih velikana poput Octavia Paza i Juana Rulfa. Enrique Krauze kaže da je Ramón “bio čista dobrota”. Ministrica kulture Meksika, Maria Cristina Garcia Cepeda je izjavila da je Meksiko izgubio svog “fundamentalnog, temeljnog intelektualca”.
Ramón Xirau dobio je bezbroj meksičkih i međunarodnih odlikovanja, priznanja, titula i nagrada, sveučilišnih počasnih doktorata i povelja. Zaista bi bespredmetno bilo sada ih sve nabrajati. Možda je dovoljno kazati da je bio “dvostruki vitez” Francuske ( Chevalier des Arts et des Letres i Chevalier de l’Ordre du merite ) da je bio član francuske Legion d’Honneur, da mu je taljanska vlada dodjelila titulu Comendador, španjolska vlada La Orden Isabel la Catolica, Medalla Gran Cruz del Merito Civil a njegovi katalonci Creau de Sant Jordi, da je primio odlikovanja meksičkog Senata, zatim La Medalla de Bellas Artes itd itd kao i zaista nebrojene književne i znanstvene nagrade i priznanja. Zato mi se čini neophodnim da i mi u Hrvatskoj, pa makar i na najskromniji mogući način, obilježimo smrt i ponešto naučimo od ovog velikog čovjeka koji neupitno predstavlja bitan dio naše zajedničke svjetske kulture i ljudske civilizacije uopće jer Svijet je premalen i uostalom naš je “zajednički stan” a da bi smo prihvatili ignoranciju kao prihvatljivi oblik ponašanja u njemu.






Oznake: more, Sunce


- 07:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2018., subota

ŠTO JE PAPA TRAŽIO U ČILEU


Upravo je završila sedmodnevna posjeta pape Franje ( 15-22. siječnja ) Čileu i Peruu. Latinska Amerika je svakako jedna od utvrda suvremenog katoličanstva kojeg u Europi i drugim razvijenim dijelovima svijeta sve više ugrožavaju sekularizacija i suvremeni način života. Latinska Amerika je, osim toga, uvijek i politički veoma trusno podneblje u kojem Crkva igra vrlo značajnu ulogu. Tako samo ove godine Latinsku Ameriku čekaju izbori u čak 6 zemalja od kojih dvije, Meksiko i Brazil, u svakom smislu predstavjaju dvije megaznačajne zemlje. Zato je posjet svakog pape području Latinske Amerika uvijek izazivao veliku pažnju svjetske javnosti jer te posjete objektivno i imaju iuzuzetno važno značenje.
Zašto je papa ovaj put odabrao Čile i Peru za zemlje svog posjeta ? U ovoj priči Čile izaziva daleko veću pažnju od Perua. Zašto ? Pa dovoljno je kazati kako Čile u zadnjih 30 godina ima najnegativnija kretanja i tendencije u odnosu na interese katoličke crkve u cjeloj Latinskoj Americi. Tako je Čile, između ostalog, danas latinskoamerička zemlja s najmanjim udjelom vjernika katolika u ukupnom stanovništvu. Prema rezultatima istraživanja najrespektabilije latinskoameričke istraživačke agencije javnog mnijenja , Latinobarómetra, u Čileu se 1917. godine katoličkim vjernicima izjasnilo samo 44% stanovništva ( dok se recimo u Paragvaju katolicima izjašnjava 89% stanovništva, u Meksiku 80%, u Kolumbiji i Peruu 73%, Argemntini 66% itd ). Za Crkvu je svakako alarmantan i podatak kako je u samo 30 godina u Čileu “nestalo” čak 30% katolika ( period 1985-2017.). To je radikalno drugačija situacija od one u kojoj se čileanska Crkva nalazila 1987. kada je tu zemlju posjetio pokojni pape Ivan Pavle II. Tada se 74% čileanaca deklariralo katolicima. Još jedan podatak iz ovog istraživanja alarmirao je Vatikan i samog papu Franju. Naime, prema Lainobarómetru i u ocjenama pape Franje ( od 1-10 ) papa je najlošije prošao upravo u Čileu. S ovim ocjenama latinskoamerički stanovnici su ocjenili papu Franju : Paragvaj 8.3, Brazil 8.0, Ekvador 7.5, Kolumbija 7.5, Kostarika 7.1, Panama 7.0, Peru 6.9, Venezuela 6.8, Bolivija 6,8 Argentina 6.6, Meksiko 6.5, Nikaragva 6.3, Salvador 6.3, Gvatemala 6.2, Honduras 6.0, Dominikanska Republika 6.0, Urugvaj 5.9 i Čile %.5.3. Da stvar bude gora, Čile danas tresu strašne afere vezane za seksualno zlostavljanje djece u crkvi i zataškavanje svega toga od strane nekih najviše pozicioniranih crkvenih “velikodostojnika”. Zbog svega toga za mnoge nema nikakve sumnje kako je papa odletio u Čile pokušavajući spasiti Crkvu u toj zemlji. Tako španjolski “El Pais” od 16.01. ove godine, uoči papinog oslaska u svoju misiju u Čile, piše kako papa Franja odlazi u Čile s misijom “spašavanja Crkve od teških problema, opterečenu različitim aferama seksualnog zlostavljanja” ističući činjenicu da danas Čile, pored Urugvaja, ima najviše ateista u Latinskoj Americi. “The New York Times” piše uoči papinog odlaska u Čile kako bi “ Papa (..) mogao na ovom putu pomoći da se istjeraju duhovi i ublaže rane u Čileu”. Sada, nakon završetka njegove posjete, ostaje pitanje : Je li papa Franjo uspio u svojoj “čileanskoj misiji” ?
Papa je, naravno, znao da odlazak u najateističkiju zemlju Latinske Amerike koja strmoglavo gubi vjernike i koju teške afere vezane za seksualno zlostavljanje ozbiljno potresaju već desetak godina a u kojoj postoje problem i s položajem autohtonog čileanskog naroda Mapuche nosi određene rizike. Sam kardinal i nadbiskup Santiaga Ricardo Ezatti ga je uoči dolaska javno upozoravo kako će u Čileu “nači jednu Crkvu koja je u krizi” i kako on “ne negira da je to posljedica konkretne situacije zadnjih godina kada su se ( u Crkvi ) desili slučajevi zlostacvljanja”. Po riječima samog kardinala riječ je o “preteškim slkučajevima”. Naravno, kardinal Ezatti nije zaboravio dodati riječi ohrabrenja : “Ali kriza je uvijek šansa da se stvari poboljšaju.” Naime, radi se o oko 80 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane poznatog čileanskog svećenika Frnanda Karadime koji je, doduše “izbačen iz crkve” ( “suspediran doživotno” 2011. godine i proglašen krivim za zlostavljanje djece od strane same Crkve i smješten u jedan samostan u Santiagu. ) ali koji je cijelo vrijeme uživa neupitnu zaštitu biskupa Juana Barrosa ( kojem je upravo papa Franjo dodojelio biskupsku čast 2015. godine ). Nakon postavljanja Barossa, zaštitnika svečenika-zlostavjaća Karadime, za biskupa dijeceze Osorno - dolazi do prosvjeda vjernika i udruga civinog društva koje papa Franja tada, neoprezno, naziva “glupanima” štiteć Barrosa. Već tada papa izaziva sumnju kod dijela čileanskih vjernika zbog svog odnosa prema tom čileanskom visokom prelatu i zaštitniku “seksulanog zlostavljača” iz redova Crkve pa papu dio društva optužuje za ničim opravdanu “neograničenu toleranciju” prema takvom ponašanju. Pokazat će se kako je nepromjenjen papin odnos prema biskupu Barrosu na kraju rezultirao krahom njegove misije spašavanja Crkve u Čileu.
Osim toga, čileanska Crkva je u period vladavine diktatora Pinocheta ( za razliku od odnosa argentinske Crkve prema argentinskoj diktaturi ) bila izrazito u opoziciji naspram vojnim pučistima pa je takvim svojim stavom zaslužila veliki ugled u društvu. Seksualni zlostavljač iz redova Crkve, svećenik Karadima, tada je pripadao prorežimskom dijelu Crkve koja je podržavala Pinocheta. Oni su bili u manjini ali su djelovali. Karadima je upravljao Crkvom u El Bosque u elitnoj četvrti Providencia. Riječ je o elitnoj četvrti Santiaga u kojoj su tada živili najviši slojevi čileanskog društva tako da je upravo ta četvrt bila Pinochetovo uporište pa svećenik Karadima ostvaruje veze s najvišim krugovima ljudi iz diktatorovog okruženja pa ga vjernici ne doživljavaju kao “cura del pueblo” ( “narodnog popa” ) nego elitističkog, “režimskog svećenika”. Danas u čileanskoj Crkvi, za razliku od tadašnjeg vremena, dominiraju vrlo konzervativne snage - pa sve ovo neizbježno poprima i političku dimenziju.
Uoči papinog dolaska u Čile došlo je i do slučajeva napada i paleža nekih Crkava. Dio čileanskih svećenika tražio je uoči papinog dolaska da biskupa Barros smijeni. To traže jezuiti Pablo Walker i Felipe Berrios. Osim toga mnogi uglednici kao i dio klera traže da biskupa Barrosa isključi iz službenog protokola i sa misa. Papa, na veliko iznenađenje, uzima u punu zaštitu svog biskupa Barrosa tvrdeći kako “protiv njega nema nikakvih dokaza”. Postojao je i određen strah od mogućih izazivanja nereda ali vlada izjavljuje kako se radi o “ malim skupinama ograničene sposobnosti djelovanja”. I iako papa Franjo odmah po dolasku u Čile, na primanju kod predsjednice Michelle Bachelet ( u prisustvu budućeg predsjednika Čilea Sebastiána Pinere ) u predsjedničkoj palači La Moneda ( u kojoj je, braneći je, ubijen Savador Allende ) izjavljuje kako “ne može prestati izražavati svoju bol i sramotu radi nepopravljive štete koja je nanesena djeci od djela službenika vjere” – njegova odluka da biskup Barros prisustvuje svim njegovim misama u Čileu rezultirala je velikim revoltom čileanaca. Tako Marta Larraechea, supruga bivšeg predsjednika Fernanda Freia ( 1994-2000 ) izjavljuje nakon što je biskup Barros sudjelvao na velikoj misi u Parque O’Higgins u Santiagu kako je to “velika sramota” pa traži javnu “ispriku pape”. Jezuit Felipe Berrios, koji je jedan od najutjecajnijih svećenika u narodu ali i veliki kritičar ovakvih papinih poteza, izjavljuje kako je nakon svega došlo “do otpora naroda papi” jer se Crkva odjelila od naroda. Najveće iznenađenje je tek usljedilo kada je papa Franjo, koji je inače poslovićno smiren i odmjeren čovjek, očito izgubio živce iziritiran pitanjima o njegovoj zaštiti biskupa Barrosa na konferenciji za tisak - izjavio kako “nema niti jednog dokaza” protiv biskupa Barrosa tvrdeći da su sve to samo “glasine” i da “će govoriti onog dana kjada mi pokažete dokaze protiv biskupa”. Ta izjava izazvala je lanac negativnih eakcija. Tom izjavom posebno je ogorčio žrtve seksualnog zlostavljanja uključujući biskupa Seana O’Malleya iz Bostona kojeg je sam papa Franjo zadužio da vodi Komisiju koja se bavi istraživanjima pedofilije, seksualnog zlostavljanja u redovima Crkve. Zato biskup O’Maally ogorčeno izjavljuje kako je “deprimirajuće” da komentari pape Franje iz Čilea “postaju izvor velike boli onih koji su doživjeli seksualna zlostavljanja od strane klera ili bilo koga drugog”. Ujedno izjavljuje kako je njegova Komisija nemoćna da u takvim uvjetima i takvoj klimi koju proizvode takve izjave uspješno radi. Žrtva seksualnog nasilja koje je kao dijete doživio od strane svećenika Karadime, poznati čileanski gastroenterology dr. James Hamilton, nakon papinih riječi, izjavljuje kako nam papa kaže : “Da bi ste vjerovali u nas morate imati vjeru , ali da bi mi vjerovali vama morate imati dokaze”.
Zato mnogi komentatori smatraju da je papa Franjo nakon svog posjeta ostavio čileansku Crkvu u gorem stanju nego onom u kojem je zatekao prilikom svog dolaska - a tada je bila u vrlo lošem stanju. U svojim razgovorima s predstavnicima naroda Mapuche govorio je o ekološkim problemima i problemima autohtonih naroda. U Peruu je potencirao temu nasilja nad ženama, ubojstvima žena ( “femicidio” ) jer se polovina od 25 zemalja s najvećom stopom ubojstava žena nalazi u Latinskoj Americi a u peruanskom gradu Trujillo u kojem je držao misu na 100 000 stanovnika dolazi 19,5 ubijenih žena. Govorio je i o problem korupcije kao najvećem zlu Latinske Amerike a u Peruu se upravo ovih dana dešavaju veliki neredi zbog puštanja na slobodu osuđenog korumpiranog ex-predsjednika Fujimorija ( čija je stranka prije toga spasila opstanak na vlasti aktualnog predsjednika Pedra Pabla Kuczynskog prilikom glasanja o poverenju u parlamentu ), u Argentini je veliko nezadovoljstvo zbog toga što je papa posjetio sve zemlje u njenom okruženju a nju stalno zaobilazi izjavljujući kako tamo neće doći sve dok u noj “ne bude izazivao jedinstvo a ne podjele” jer papu mnogi smatraju “peronistom” koji je u sukobu s aktualnim predsjednikom Macrijem. Ali sve je to ostalo u sjeni njegove čileanske posjete nakon koje madridski “El Pais” ( od 21. 01. ) ponešto kataklizmički zaključuje kako bi papa nakon ove posjete mogao razoriti svoj do sada “neuništivi autoritet”.
A što bi se tek desilo da papa dođe u Hrvatsku i progovorio problemima hrvatske Crkve, problema seksulanog zlostavljanja, klerikalizma, sekularne države, laicizma, problema politiziranja Crkve, hrvatskih svećenika i biskupa, problema bahatog ponašanja u osiromašenom društvu, problemima načina predavanja vjeronauka i njegove uloge u hrvatskom školskom sustavu, rastrošnosti i zakonskim procesuiranjima onih koji se ponekad stavljaju iznad zakona itd - ne možemo niti pretpostaviti, jer i ne znamo što bi on rekao. Slučaj Čilea nas ipak upozorava na onu staru narodnu poslovivu kako “nije zlato sve što sija” !




Oznake: more sunce


- 09:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.01.2018., srijeda

ŠJORA FILE NA SPROVODU PREDRAGA LUCIĆA

Marin Jurjević

“Koji strašan petak danas ! Za ne povirovat”, slomljena glasa ponovi Šjora File. Baš danas, u petak dvanajestoga siječnja dviiljadeiosamnaeste godine u Splitu, na Lovrincu u po sunčana, burovita dana sahranjen je Predrag Lucić. “Koja nepravda ! Koji užas ! Zašto uvik odlaze najboji ? Koliko lipega, šesnega svita je došlo danas na njegov zanji ispračaj…Koliko pravi judi na jednemu mistu, a najboji od sviju u tužnemu je kapsilu punom jubavi, mladosti, lipote, pameti, hrabrosti, talenta i svačesa drugega dobrega, najvridnijega… u kapsilu punemu Predraga” - govori i briše suze koje joj kližu niz suvo, godinama života zategnutio lice, moja dobra, sva shrvana Šjora File a onda polako drhtavom rukom tura u đep svoga kaputa bili rekamani šudar iz ko zna kojih njenih davnih prigaženih vrimena. “Koji strašni dan…Koji nesriknji dan Marinko moj !”, više za sebe nego meni ponavlja stalno Šjora File držeći me šotobraco, onako ispod ruke ka šta se držidu zajubjeni parovi - jer ni joj laka, nikako joj danas ni laka. Volila je ona Predraga. Puno ga je volila, priko svake mire ga je volila - ako se tako more uopće reč za bilo čiju jubav. Koliko me samo puti činila da joj čitam njegove baze, stihove i tekstove još od onih zubatih devedesetih godina pa unaprid naovamo, do zanjih dana. Uvik ponovo, u beskraj. “Pa joli Van unuk ne more čitat nego ste mene ovod našli gnajvit ?”, zna san ja uzaludno grintat. “A uostalom vidite i Vi sami čitat boje od mene. Ja san čorav ka potopir, ka slipi miš !” A ona bi se samo slako nasmijala zajebantski mi odgovarajući : “A kad ti jemaš najlipji glas o sviju, mišu moj ! Guštan te slušat”. A danas zbilja jedva vidi. Sve su joj oči mutne od navrlih suza. Pune su joj ji danas te njene inače tako bistre oči čiji pogled zna sić ka bič kroz ariju a sad je tako miran, skamenjen, nepokretan od tuge, nemoćan. “A je pop baš lipo govorija”, doda ona ispod glasa, uzdahnuvši…”I, drugi…i svi drugi su baš lipo govorili, naravski…A di i ne bi ? Ko bi o njemu moga grubo govorit ? A da o kome bi lipo govorili ako ne bi o njemu, jel tako !?”. “Je, je…tako je”, odgovaram joj, “Samo zanji nejudi mogu i jednu ružnu o njemu reč”. Onda dugo mučimo. Nikome ni bila laka, nikome..To se vidi. More se opipat u ariji. Tuga i samo tuga ušla je u svaku dušu koja se tamo našla. Okolo nas ljudi s cvićem, s ružama u rukama….polako koracaju. “A je jin je zna reč sve ča su miritali i to onda kad niko drugi ni jema kurađa za to ! Jel tako Marinko ?”…Ja se prenem. Malo me uvatila na livu. Bija san utonija u svoje misli. ”Kome ?”, zapitam je oprezno. “Njima, njima…Znaš ti dobro kome je on govorija ! Njima ! Ča mi tu sad glumiš tricu o špadi ? Onim govniman je govorija. Eto komu ! Njima !”..Pinku se najidi na mene ali napokon bar malo živne moja dobra Šjora File. “ Po temu judi i jesu judi ako jesu judi a ne crvi ! Po temu ča se ne plašidu reč svoju. Drito u čunku svakomen”, a onda naglo izvuče onu svoju suvonjavu ruku ,koja je sličila na lozju grančicu, ispod moje ruke, malo me ka odgurne od sebe i digne oni svoj košćati prst drito uvis. A to je značilo samo jedno. Da se tu nema više šta raspravljat. U temu trenutku parila je ona skoro ka niki ženski Grgur Ninski koji se ukipija ispod onih grobljanskih čempresa , čije je vrjove lomila bodljikava bura dok se njoj sunce igralo na zaoštrenim licu. “Jemate prav, naravski da jemate prav i to sto na sto”, brzo dodam ja i ponovo je uvatin ispod njene ruke. A Predrag Lucić zaista je bija najpotrebnija stvar na svitu u ovin šporkin vrimenima, u ovin teškim prostorma tako nepodnošljivo pritrpanim raznim vucibatinama, ignorantskim ološem, nepotrebnim, suvišnim ljudima…i zato su apsurd i nepravda njegove smrti tako strašni i tako neopisivi da je moja Šjora File iz dubine svoga dobrog bića izvukla svoj tihi krik bijesnog očaja zbog nemoći da se činjenica konačnosti Predragova života i početka njegove smrti nekako promini, poništi. Da nestane. Jer istina njegove smrti za nju je bila strašna. Ka šta i je strašna. Kad smo došli isprid naše kuće, pogledala me opet onim svojim starim bistrim pogledom koji joj se vratija i po stoti put prošaptala: “A koliko je lipih judi došlo ispratit našega Predraga! Koliko lipa svita, an Marinko… Još nas jema ! ”. Pomognen joj se uspet uza skaline o portuna i dodan : “Eto vidite Šjora File moja da još jema uja u svići, da još jema puno pravih, dobrih judi, da jih je uvik bilo i da će jih uvik bit. Zato triba virovat u njih i nastavit dalje. Baš radi taki ka ča je bija i naš Predrag. Ka da je još uvik tu.” Zaustavi se ona, pogleda me drito u oči, stisne mi svojim tankim prstima ruku čvrsto ka klištima i samo reče : “Tako je Marninko, baš tako. Jemaš prav. Nikad ne smimo fermat. Baš zaraj takih, jer biće pravih judi dok je Svita i vika ! A dok je i Splita ! Ajde gren sad malo otpočinit pa onda gren daje. Puno tega me još čeka danas za uradit. Neman ja ka i ti puno vrimena za dangubit !”

Oznake: more


- 08:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.04.2017., utorak

ŠJORA FILE POLIGLOTA


“Ajme meni ča je ovo, Marinko moj…Ča se ovo jopet zakuvalo okolo jezika ? Pari mi se ka da su svi skroz na skroz poludili ! ”, krši ruke moja dobra susida Šjora File i upitno me gleda.
“Ma ajte Šjora File s milin Bogom, ča se Vas to tiće…Neka se oni samo karaju, imate Vi prišnijeg posla i svojih briga i bez toga !”, pokušavam ja nekako izbjeć tu temu.
“Aj ne pizdi….Mene si doša mantat, je li…Kurbo političarska, vidin ja da bi ti odma šmugnija od odgovora. Pivaj tico ! Da te čujen, ča je ovo, o čemu se ovod radi ? Neš mene zajebat !”….ne da se smesti moja bistra susida.
“Pa znate i Vi čitat. Pismena ste žena. Po vas dan gledate televiziju i slušate radijo…Ča Van ja tu sad mogu poć još objašnjavat ? Je li Vi razumite mene. Nisan Vam ja nikakvi lingvista…Ča da Van kažen ?”
“Ma bogati….Ča da mi kažeš ?”, pogleda me on ka da će ovi čas skočit na mene i uvatit me drito za vrat pa počet davit ..A onda nastavi : “Sve ste Vi političari ovo zakuvali. Sve ! A ko bi drugi ? Znan ja. Ko Van višje išta more virovat ?”, zaključi ona sva nakostrešena ka pravi kobac prije nego će svojin panđama zgrabit svoj nemoćni plijen.
“Ajde molajte, fermajte molin Vas Šjora File, smirite se…Šta ste tu opet navalili na mene, ni kriva ni dužna ? Eto, recite Vi meni, kojin jezikom Vi govorite ?”
“Da kojin jezikon ja govorin ?” razrogači ona svoje bistre oči. “ Tukac jedan da bi li tukac. Pa svojin jezikon. Pa da kojin bi jezikon ja tribala govorit ?”, iskreno se začudi ona. “Koji put mi se učini, Marinko moj, da si ti skroz-naskroz prosvira, ka malo iša u prdec, posta šempjast i ka da nisi cili svoj…ka da si pinku maka, barem pinku !”, pomalo već zabrinutim tonom prijekorno mi odgovori Šjora File.
“Nisam ja maka Šjora File nego Vas lipo pitam da kojim jezikom Vi govorite i koje jezike Vi sve razumite, eto, je li Van sad jasno ča Vas pitam ?”…glumim ja ka da san se bokun i naljutija.
“Ma moš se ti jidit koliko te volja ali ništa mi nisi odgovorija, samo da znaš” zaključi ona i nastavi : “Naravski da ja oduvik govorin rvacki, a da koji bi drugi jezik ja mogla govorit kad san se rodila na Šoltu a furešte jezike nikad nisan učila ? A ča me pitaš te pizdarije kad i sam znaš odgovor ?”…opet povisi svoj ton ona. “A ako baš očeš, govorin onako kako su i moji stari govorili , po šoltansku…a još ste mi vi spličani moj jezik bokun šporkali nikin vašin spliskim ričima…I, eto, tako ja danas govorin, ajmo reč, baštardanim šoltansko spliskim jezikom…Oču reč rvackin jezikon !” malo se na kraju smota ona.
“Je, je…lip Vam je taj Vaš šoltansko.spliski rvacki. Ne bi u školu mogli ni duju dobit. Imali bi ste stalno aša iz rvackoga. Ne bi Vas pustili ni iz prvega razreda pučke skule !” nasmijen joj se ja a ona ka da poludi. “Ma štaš ti mene poć učit. Došlo jaje učit kokoš ! Završila san ja malu mature i to u ona vrimena. Znaš ti da san ja išla u pučku skulu još za vrime talijanaca kad nas je oni kurba Pavelić bija proda njiman pa je moja Šolta postala dil Talijanske Krajevine. Znaš li ti s kin ti govoriš ? S Šjorom Filom, mandrilo jedno injorantsko splisko !”..počme ona vikat a ja shvatim da me je Šjora File nešto krivo shvatila.
“Ma nisam Vas ja tija vriđat Šjora File ! Bože sačuvaj ! Ajme skužajte ako ste me tako razumili. Ma di bi ja…?” uhvatim je ja ispod lakta prijateljski a sve vidim kako me ona lukavo gleda ispod svog bistro oka. “Ajde dobro, ma znan ja da ti nisi loš…ali riči ti letidu brže od pameti. A štaš, ka svakom spličaninu…” pomirljivo zaključi ona i nastavi : “Marinko moj, eto vidiš, ja ti govorin kako govorin i ni me briga u koji će škafetin ti tvoji profešuri o jezika smistit moj govor, eto ! Ja to zoven rvackin jezikon i zvat ću ga uvik tako…ali san odavno shvatila da razumin i srpski i bosanski i crnogorski i da me boli nika stvar kako ga oni zovedu, sve dok ja njih razumin. Eto ti ga na !”
“Pa sve ja to razumin Šjora File moja, kako ne bi razumija. Ovod se sve izmišalo. Ja mislin da samo jude triba pustit da govoridu kako oduvik govoridu i da svoje jezike zovedu kako jih je voja I kako su jih uvik zvali a najbolje je ako Van ne triba nikor privodit neki jezik a da ga Vi morete lipo razumit, jel tako ?”
“Tako je Marinko moj, tako je ! Svaka ti piva ! Koji put i ti moš reč niku pametnu. Meni je glavno da ja neko čeljade razumin, da znan ča mi oče reć i da on mene razumi…a jebe se mene kako će on zvat taj svoj jezik. Ja ti prez problema gledan na televiziju filmove i serije iz Srbije, Bosne i Crne Gore. Moš mislit velikega čuda ?! Pa draži mi je oni Izet nego ikor drugi ! Naravski da ga sve razumin. Jedva čekan da ga čujen….jer meni je baš drago čut pravi bosanski jezik. Da znaš ti samo koliko ja pravi prijatelja jeman u Bosnu ! A neš se ti sićat Čkalje, Đokice i Mije Aleksića. Joj ča san se ja znala smijat ka san jih gledala…Nikad višje taki glumac Marinko moj ! A sićaš li se onega crnogorskoga glumca Drage Malovića ča je glumija Radosava u seriji “Đekna nije još umrla, a ka’ će, ne znamo” ? Da ne spomijen “Gruntovčane” koje san obožavala neka su bili na kajkavskomen. Nema tega višje, nema. Ma ko će meni poć govorit da mi je tribalo privodit to ča su oni govorili na standardni, književni rvacki da bi ji ja razumila…More to govorot samo niki ludonja koji ni samoga sebe ne razumi…ali ja san ji, Marinko, sve razumila. Ovega mi Boga…” počme se znamenivat moja dobra Šjora File.
“Pa eto vidite da Vi sve razumite Šjora File, ča me ovod činite monom ?! Sve je Vama kjaro ! Sve Van je bistro da bistrije ne more bit. O temu je rič. S kojin jeziciman govorimo i pišemo. Cili svit je isto tako dobro razumija Smoju i njegovo “Malo” i “Velo misto”, jel tako ? “ zaključin sav sritan šta smo se nekako na kraju razumili.
“Ma ča kojin jezikon mi govorimo ? Ja govorin rvacki, Čkalja je govorija srpski a Izet govori bosanski…I ča tu ko ima ne razumit ?” zapanji se iskreno moja susida.
“Ma svađadu se je li to jedan isti oli su to sve različiti jezici, eto..to Van je problem !”
“Ma koji problem ? Ma ko je tu lud ? Oko tega se svađadu ! Oli nemadu pametnijeg posla ? Pa ča kome smeta kako ću ja zvat svoj jezik a kako će niko drugi zvat njegov jezik. Neka ga svak zove po svoju ka i uvik do sad, ča tu jema loše ? Jopet ti kažen, glavno da ja sve njih razumin. Glavno je da mene niko ne zajebaje ča ja govorin po svoju a oni po svoju. A ko neće da razumi njiov jezik a neka ga ne razumi. Ja ji bogami sve razumin. A ingleški ne razumin. Tu je sve jasno da jasnije ne more bit, jel tako ! A oni, kako se ono zovedu…an, ligvisti…nek oni u svoje libre pišu ča ji je god voja. Znan ja da mene niki i u Rvacku ne razumidu baš najboje…ili recimo one iz Komiže…pa ča onda ? Jopet je sve to rvacki jezik. Evo, bija mi je prošlo lito jedan s familjon iz Bednje na litovanje u Šoltu. Čovik je Rvat. A ja ga nisan u početku razumila Boga tebe…ma ništa Mariko. Ka da je Kinez. Ali samo na prvu. Poslin smo se sve lipo razumili. A Rvati smo i on i ja. A Čkalju san razumila od prve. A on je Srbin. Pa ča meni smeta da se njegov jezik zove srpski a moj rvacki ? Ma ništa Marinko moj, ništa. I zato neka ne zajebajedu pošten svit i neka nas pušte na miru da govorimo kako smo uvik govorili i da se meju sebon razumimo ča više i ča bolje. Da mi je samo znat kome to more smetat ? Pa nećedu valjda policjoti počet pazit ko kako govori”
“Ma naravski da je tako Šjora File. Ali u skulaman se uči standardni književni jezik pa sad tražidu da je samo ti jezik službeni jezik. A onda su se javili neki koji tražidu da se kažnjavadu svi oni koji negovoridu na javnin mistime taj standardni književni jezik ” objašnjavam joj ja.
“Pa ko jin smeta da svaki narod jema ti svoj standard u jeziku ? Niko ? Kojoj pizdi je palo na pamet da počme kažnjavat svit koji ne govori taj književni jezik. Oli ćedu sad naši akademici o jezika poć u policjote kako bidu vatali one koji ne znaju književni rvacki ? Aj nek puste pošteni svit na miru da na sudovima, u bolnicama, na pošti i di ga je god voja govori i da piše onako kako zna i kako su uvik govorili. Glavno da se izmeju sebe razumimo a u libre o jezici nek profešuri pišedu ča očedu. Jer kad bi mene, ajmo reč, tirali da govorin ti književni rvacki a mogla bi ja slobodno onda i krepat…Ne bi mogla ni u butigu poć kupit kil kruva…A tamo bi za blagajnon sidili lingvisti a ne ona naša mala šesna Ankica. Ča pravidu te makakade…ka da nan je ionako malo problemi danas u ovu našu državu?”
“Dobro, dobro Šjora File…Ali samo da znadete da su neki u molbama za posal u rubriku di su morali napisat da koji strani jezik govoridu navodili srpski ili, recimo, bosanski…!”
“Za Gospu Blaženu pa onda san ja, kako se ono pametno reče…poliglota. Sve te jezike ja govorin a da to nisan tribal poć učit joli študirat. i još crnogorski, da budemo pošteni ! Jo ča san pametna, an ! Mogla bi ja na kraju još poć radit ka privoditeljica, je li tako Marinko moj lipi ?!”
“Je, je, kako ne bi Šjora File… mogli bi dicu privodit priko ulice”, zaključim ja a onda istovremeno prasnemo u smij.

- 18:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.04.2017., ponedjeljak

LENJIN POBIJEDIO U EKVADORU


Duga je tradicija u Ekvadoru da prdsjednik države svakog ponedjeljka prisustvuje izmjeni zapovjednika predsjedničke garde ispred sjedišta ekvatosrke vlade koe se nalazi u Palacio de Carondelet u samom povijesnom središtu glavnog grada Quita.
U ponedjeljak 3. ožujka 2017. godine toj izmjeni zapovjednika predsjedničke garde prisustvovao je i samo dan ranije izabrani predsjednik Ekvadora Lenin Moreno uz pratnju svog potpredsjedničkog kandidata Jorgea Glasa i uz još uvijek aktualnog predsjednika Ekvatora Rafaela Correu. Predsjednik se po običaju pojavi na terasi palače uz pratnju studenata s različitih sveučilišta i fakulteta, političara, poznatih umjetnika i raznih prestavnika diplomatskog kora i međunarodne zajednice, a na samom Trgu Nezavisnosti , na Plaza de Indepedencia okupljaju se građani koji gledaju predsjedničku gardu, “La Granaderos de Tarquil” dok ceremonijalno mijenjaju svog zapovjednika uz odavanje počasti domovini.
Ovaj put ceremoniju je, u ime izvršne vlasti, predvodio Lenin Moreno koji je, nakon izmjene garde, s mikrofonom u ruci zapjevao rođendansku pjesmu aktaulnom predsjedniku Rafaelu Correi koji u četvrtak, 6. travnja slavi svoj 54. rođendan. Zatim se Lenin Moreno zahvalio građanima na potpori koju je dobio na upravo završenim izborima obečavajući kako će biti “predsjednik svih ekvadoraca ali prije svega siromašnih”. Ovo je bio njegov prvi institucionalni čin od kada je u nedjeju, 2. travnja, pobijedio na predsjedničkim izborima u Ekvadoru iako opozicija, na čelu s desničarem Guillermom Lassom, u najboljoj latinskoameričkoj tradiciji – odbija da prizna rezultate izbora pozivajući svoje pristaše na ulice.
Prema službenom izvještaju kojeg je podnio El Consejo Nacional Electoral – CNE ( Nacnalni Izborni Savjet ), a nakon prebrojenih 99,46% glasova ljevičar Lenin Moreno, koji je bio na čelu “Alianza PAIS “, osvojio je 51,17% glasova a njegov protukandidat iz desničarske koalicije ( pokreta ) CREO-SUMA, osvojio je 48,83% glasva.
Guillermo Lasso odbio je da prizna ove rezultate koje je objavio CNE pozivajući se na izlazne ankete koje je radio CEDATOS ( Centro de Estudios y Datos ) a koje su prednost davale njemu. Tražio je ponovno prebrojavanje “barem pola glasova” pa onda i “svih glasova”. On tvrdi da je došlo do izborne prevare pa je već u nedjelju navečer, nakon prvih službenih rezultata koje je iznio CNE, zvao generalnog tajnika Organizacije Američkih Država – OEA ( La Organizacion de los Estados Americanos ), Luisa Amarga ali je Amargo već u ponedjeljak, na osnovu odluke ove organizacije latinskoameričkih država, čestitao Leninu Morenu kao “izabranom predsjedniku” odbacujući Lassove optužbe.
U službenoj izjavi ove organizacije kaže se kako je CNE ( Consejo Nacional Electoral ) u čije podatke Lasso ne vjeruje, “jedina institucija s legalnom snagom za objavljivanje službenih rezultata izbora”. Naime, Organizacija Američkih Država je na ovim izborima, na svim izbornim mjestima, imala svoje međunarodne promatraće koji su nadgledali process izbora, brojanje glasova i pisanje zapisnika (čije su kopije dobijali odmah na licu mjesta ). Prema njihovim izvještajima izbori su bili sasvim regularni pa, zato, OEA službeno izjavljuje preko svog generalnog tajnika: “Prihvaćamo u potpunosti izvještaj CNE i ne namjeravamo pobijati ono što je u njihovoj nadležnosti.”. Pozivaju kandidate da sve problem koji eventualno nastanu rješavaju legalnim putem a ne silom. Guillermo Lasso, nezadovoljan reakcijom Organizacije Američkih Država, napušta svoj Guayaquilli i odlazi u glavni grad Quito gdje na konferenciji za novinare izjavljuje : “Predsjednikom se želi proglasiti nelegitimni pobjednik koji u stvari nije dobio izbore”. Organizacija Američkih Država je izrazila žaljenje što Lasso sve ovo radi i to samo na osnovu svojih očekivanja da pobjedi a pozivajući se na rezultate nekih anketa raspoloženja biračkog tijela a ne na službene rezultate izbora. Zbog toga izjavjuju kako njih zanimaju jedino rezultati izbora i kako oni jedno priznaju “govor izbornih kutuja” a ne bilo čijih niti bilo kakvih anketa koje su nebrojeno puta do sada pogriješile u svojim prognozoma . U svom priopćrnju OEA zato navodi kako “nema nikakve diskrepancije između podataka njenih promatrača i službenih izvještaja CNE”.
U međuvremenu se javio i osnovač WikiLeaksa, Julian Assange koji je zatražio od poraženog kandidata desnice Guillerma Lassa da se povuće i napusti Ekvador u roku od mjesec dana. On na Twitteru doslovno piše : “Srdačno pozivam Gospodina Lassa da napusti Ekvador u slijedećih 30 dana sa ili bez svojim offshore miljunima” optužujući tako Lassa kako on ima ogroman kapital po raznim oazama financijskog raja. Naime, Assange je podsjetio Lassa kako je upravo on obečao da će ga, ukoliko pobjedi na izborima, izbaciti iz veleposlanstva Ekvadora u Londonu u kojem Assange uživa politički azil koji mu je pružio predsjednik Correa još 2012. godine.
Sve se ovo dogodilo u samo dva dana nakon izbora pa nije ni čudno što se javio i ekvadorski minister obrane Ricardo Patińo koji je dan nakon izbora izjavio : “Mislim da se jučer desilo nešto vrlo važno: desila se potvrda načina vladanja u zadnjih 10 godina ali je vlast istovremeno dobila jasno upozorenje jer smo očekivali da naš trijumf bude nešto veći. To znači da neke stvari moramo napraviti bolje.” Naime Lenin Moren je u prvom krugu izbora dobio preko milijun glasova više od Lassa pa je u drugom krugu očekivao prednost od najmanje dva miljuna glasova da bi na kraju, u nedjelju 2. travnja pobijedio s prednošću samo nešto većom od 200 000 glasova. Očito su glasovi drugih kandidata većinski išli prema desnici a ne prema ljevici, ali ipak nedovoljno da bi desnica pobijedila.
Treba imati na umu da je Patińo jedna od ključnih osoba lijevog pokreta PAIS. On smatra kako njegova stranka, odnosno kako lijeva vlast mora znati adekvatno protumačiti rezultate ovih izbora. Imaju večinu u parlamentu i imaju Predsjednika države. Po njemu, narod je svoje rekao. Kaže kako je “važno ovo što se postiglo” jer su oči cijele latinskoameričke ljevice, koja je u krizi, bile uprte u Ekvador – ali, kako dodaje on : “ sigurno će morati doći do nekih promjena”. On ponavlja kako će vlada Lenina Morena biti “vlada svih ekvadoraca” ali nije zaboravio upozoriti sve građane a posebno glasaće opozicione desne CREO da “prihvate pravila demokracije i da učestvuju u njoj” jer “treba znati pobijediti kao što treba znati i izgubiti.”, dodavajući na kraju kako svi “moramo paziti da ne bude akata nasilja.” Ne zaboravimo, Patińo je minister unutarnjih poslova. Osim toga predsjednik Correa je samo mjesec dana uoči izbora promijenio šefa generalštaba ekvadorske vojske pa ma što to značilo.
Ekvadorski socijalizam je dio latinskoameričkog koncepta “socijalizma XXI stoljeća” kojeg neki analitičari još nazivaju “naftni socijalizam” jer se razvijao u zemljama bogatima naftom čije su vlade počele kanalizirati zaradu, dobit od nafte prema socijalnim programima i prema potrebama najsiromašnijih a ne prema privilegiranima. Pad cijena nafte drastično je smanjio količinu raspoloživih financija, sredstava u državnim blagajnama tako orijentiranih vlada, među koje svakako spadal i ekvadorska vlada Rafaela Corree. S druge strane financijski kapital, objedinjen i otjelotvoren u različitim međunarodnim financijskim institucijama a posebno bankama, danas drma svijetom destabilizirajući nepokorne vlade. Latinska Amerika je još uvijek područje u kojem ljevica pruža žestok otpor neoliberalnim i postneoliberanim modelima koji su varirali u rasponu od izvođenja državnih udara i podržavanja diktatura pa do unutarnje destabilizacije što je pogodovalo cvjetanju i desniog i lijeviog populizma. Ekvador je tu veoma važan kao lijevi simbol koji, upsrkos svemu, traje, postoji pobjeđuje.
Tko je uopće Lein Moreno ?
On je ljevičar podrjetlom iz familije srednje (profesorske) klase. Rođen je u ekvadorskj provinciji Orellana u gradu Nuevo Rocafuerte. Ime mu roditelji daju po ruskom revolucionaru Vladimiru Iljiču Lenjinu. U Quitu živi od svoje treće godine. Završio je četiri godine medicine, 3 godine psihilogije da bi diplomirao, kao najbolji student na Unversidad Central de Ecuador u Quitu na području javne administracije na Administracion de Empresas. U dobi od 46 godina ( 1988 ). postaje teški invalid nakon uličnog napada, dok se vraćao iz jedne pekarne, kada je iz neposredne blizine ustrijeljen u leđa. Od tada je nepokretan i kreće se sključivo u invalidskim kolicima. Objavio je preko 20 knjiga. Od tada je jako angažiran oko prava invalida i socijalno ugroženih. Kao Correin potpedsjednik ( 2007-2013.) razvija dva programa. Prvi je “Mision Solidaria Manuela Espejo” koji ima za cilj pronači i obuhvatiti ovim programom sve osobe s nekim tipom nesposobnosti ili invaliditeta u Ekvadoru. Drugi program “Programa Joaquin Gallegos” se bavi davanjem ekonomske pomoći invalidnim osobama na način da se svakom od njih osigura osobni pomoćnik.
Radi tog svog rada dobiva mnoga priznanja i počasna zvanja, doktorate na latinskoameričkim i europskim Sveučlištima i priznanja raznih humanitarnih organizacija diljem svijeta. Dobiva i najviša crkvena odlikovanja u Ekvadoru kao i odlikovanja vlada Perua, Gvatemale i Kolumbije. Godine 2012. predložen je za Nobelovu Nagradu a 2013. godine ga Generalni sekretar Organizacije Ujedinjenih Naroda, Ban Ki Moon ga odabire za svog osobnog izaslanika za osobe umanjenih sposobnosti sa sjedištem u Ženevi. Organizacija Američkih država ( Organizacon de Estados Americanos – OEA ) ga bira za predsjednika svog “Komiteta za eliminiranje svih oblika diskriminacije osoba s umanjim sposobnostima” ( CEDDIS ).
Pobjeda Lenina Morena na predsjedničkim izborima u Ekvadoru znači puno više nego što možda manifestira tijesan rezultat te pobijede. Ona je, između ostalog, indikator postjanja duboke političke podjele ekvadorskog društva ali i dokaz da je ljevica uspjela pobijediti svog desnog protivnika iza kojeg je stajala ogromna međunarodna financijska mašinerija i podrška neusorediva s podrškom koju je izvana imao Lenin Moreno. A predstoje nam redoviti izbori u Meksiku i u Brazilu, da spomenemo samo najveće. Podjela između radikalne, populističke i socijaldemokratske ljevice prisutna je i na tlu Latinske Amerike koja je obilježena i specifičnostima duge tradicije postojanja i djelovanja gerilskih pokreta svih mogućih predzanaka. Pacifikacija Kolumbije, što se tiče odnosa vlasti i najjačeg lijevog kolumbijskog gerilskog pokreta FARC ( Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia ) ide dosta dobro ali se situacija oko sklapanja primirja s drugim po snazi gerilskim lijevim pokretom ELN ( Ejercito de Liberacion Nacional ) komplicira jer je samo u zadnjih mjesec dana došlo do nekoliko oružanih sukoba s njima u kojima je bilo dosta međusobnih žrtava. A upravo u Ekvadoru vodili su se i vode se neki od najvažnijih pregovora između kolumbijskih vlasti i kolumbijske lijeve gerile. U svakom slučaju, nakon značajnog naleta desnice i demontiranja nrkoliko lijevih vlada u Latinskoj Americi u Ekvadoru je taj proces uspješno zaustavljen. Može se slobodno rkazati kako latinskoamerička ljevica nakon ekvadorskih izbora ponovo čvršće stoji na svojim nogama.





- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2017., utorak

"SLUGE OD ZAHODA"


Za vrijeme vladavine Tudora u 16. stojleću uvedeni su tzv Samptaurni zakoni ( Samptuariae leged ) koji su za cilj imali isticanje, hjerarhijskih, klasnih, staleških razlika…pa se njima, recimo, regulirao čak i načnin oblačenja pripadnika različitih staleža. Cilj je bio vidljivo naglašavanje staleških razlika ali tako i različitih prava među ljudima. Povijest je prepuna takvih primjera koji su završili, na kraju, onom sramotnom, tragičnom žutom trakom i s Davidovom zvijezdom na odječi Židova. Zanimljivo je, kako je na dvoru Henrika VIII postojao i dvorjanin koji je bio vrlo važna osoba pa se njegovo “zanimanje” smatralo jednim od najprestižnijih i najutjecajnih na dvoru a nosio je zvučnu titulu “Sluga od zahoda” ! On je bio stvarni šef dvorske kamarile a Henrik VIII ga je smatrao osobom od svog najvećeg povjerenja. Pa zaboga, kako ga i ne bi smatrao tako bliskim kada je s njim provodio svoje najintmnije trenutke. Naime zadatak “sluge od zahoda” - kao što nam i ova sama sintagma govori, bio je da pomaže kralju “da se olakša”. Kakve je sve metode taj utjecajni dvorjanin upotrebljavao da bi zadovoljio i olakšao kraljeve probavne tegobe i potrebe zauvijek je ostala njihova slatka tajna.
Pa kakve to veze ima s bilo čime danas ?
Pa ima, nije da nema ! Eto, ovih se dana opet uzburkala situacija na zagrebačkom Sveučilištu, ovaj put vezano za studij filozofije na Hrvatskim studijima. Već započeto uredovanje rektora Borasa “oko filozofske stvari u Hrvata” nastavlja se. Počelo je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta na Zagrebu kada su čak bile angažirane i jake intelektualne snage jednog “generalskog zastupnika” koji je u svom snoviđenju studentske prosvjede doživio kao svojevrsnu društvenu repliku slavnog plakata El Lisickog “Udari bijele crvenim klinom” – pa je on smatrao kako bi najdjelotvornije bilo student (“crvene”) udariti pendrekom po kostima.
Pa ima veze, jer se već počela proizvoditi stereotip o onima koji studiraju filozofiju kao o nekoj “nedomoljubnoj babarogi” koja jako zaudara nikad zamrlim “udbaškim zadahom sinova komunizma”. “Moralna panika” već je na djelu. Pa šta ja znam, možda će nekom ludonji past na pamet da u Hrvatskoj studente filozofije, pa ma gdje oni bili, jer “guja je guja” - treba, recimo, obilježiti nekakvom uočljivom trakom. Uostalom ne mora ona biti baš žute boje - Ili im, po ugledu na Tudorove, treba odrediti kako će se oblačit da bi ih se lakše uočavalo i da se ne bi miješali u “tuđe stvari” – jer su takvi već primjećeni i na skupovima studenata Hrvatskih studija, a nisu “domaći”. Šta bi falio nakakvim “hrvatskim neosampturanim zakonima” ?
Na Hrvatskoj televiziji je u utorak, 21, ožujka, u emisiji “Otvoreno” prorektor Ante Čović je iskreno izrazio svoje čuđenje zbog toga što nekima uopće i pada na pamet da odluku Senata Sveučilišta u Zagrebu o ukidanju upisnih kvota na Odsjeku za filozofiju Hrvatskih studija povezuju s činjenicom da su baš profesori s tog Odsjeka tražili ostavku ministra Pave Barišića zbog navodnog plagijata. Čović se čudom čudio što se takve paralele uopće pokušavaju povlačiti. Ali kako to spojiti s činjenicom da je baš Odsjek filozofije na Hrvatskim studijima dobio najviše ocjene za svoj rad na zagrebačkom Sveučilištu i da se baš on danas pokušava iskorijeniti ? To je ostalo prekriveno velom neobjašnjive tajne.
Predsjednica Studentskog zbora Hrvatskih studija Ivana Široki u toj istoj TV emisiji izjavljuje kako smatra da blokada nastave nije legitimna niti pokazuje kako bi se budući akademski građani trebali ponašati. A kako bi se to trebali ponašati “budući akademski građani” ? Pitaj dragog Boga, ali pomalo se ipak da naslutiti što misli ova mlada buduća hrvatska akademska građanka. Nemam pojma da li razmišljanja o tome kako se ovdje jednostavno radi o pokušaju “discipliniranju akademske zajednice” i ničem drugom… imaju ikakvog smisla kada već danas, kao što smo mogli svjedoćiti u ovoj emisiji, iz posijanog “akademskog sjemnja” niće svojevrsna biljka ovakve vrste studentskih lidera “legitimista” ?
Na sastanku sindikalne podružnice su četiri odjela Hrvatskih Studija izrazile spremnost na štrajk. Riječ je o profesorima. Studentski Sabor “Studenti govore” traži poništenje odluke Senata od 14. ožujka kojima se, u stvari, ukida studij filozofije na Hrvatskim studijima. Traži se povratak starih kvota i ostavka uprave. Prorektor Čović a ni mlada studentica-predsjednica nisu ništa odgovorili na pitanje sidikalnog lidera Ribića da li je studentski štrajk 1971. godine bio “legitiman”. Nezgodno pitanje. A stvar se možda i proširi jer su neki profesori Fakulteta Družbe Isusove također doveli u pitanje ministarsku fotelju Pave Barišića problematizirajući problem plagiranja i obnašanja te visoke funkcije.
Rezultat svega je da je danas policja ponovo na zagrebačkom Sveučilištu. Ni kriva ni dužna - jer njih su tamo poslali pošto je “došlo do ometanja nastave “ na Hrvatskim Studijima. Tako je jedan sveučilišni problem polako postao policijsko-sigurnosni problem. Valjda radi toga da se državnom silom osigura autonomija tog istog Sveučilišta koje se očigledno brani od svog misnistra, rektora, prorektora i Senata ali i dijela svojih studenata i profesora.
Još jedino pitanje koje na kraju ostaje je tko će napokon javno, otvoreno i bez nepotrebnog okolišanja preuzeti i danas tako važnu ulogu SLUGE OD ZAHODA vlasti ?!

- 17:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.04.2017., četvrtak

EN EL NOMBRE DE DIOS


Direktor španjolske javne radio-televizije RTVE, Jose Antonio Sanchez je prošlog četvrtka ( 6. travnja 2017. ) u Casa America u Madridu - na Konferenciji na kojoj je govorio o suradnji RTVE s Latinskom Amerikom rekao neke stvari koje su ovih dana podigle veliku buru i rasprave u latinskoameričkoj ali isto tako i u španjolskoj javnosti .
U svom govoru koji je sam naslovio kao “ Djelo Španjolske u Americi “ konkretno je rekao : “Španjolska nikada nije bila kolonizator, ona je evangilizirala i civilizirala”. Nakon toga je dodao nešto što je izazvalo zgražanje i žestoke reakcije latinkoameričke intelektualne ali i široke javnosti općenito. Naime, živahni direktor RTVE je rekao : “Žaliti zbog nestanka asteškog imperija je manje više isto kao tugovati zbog propasti nacista u Drugom svjetskom ratu.” Tako je ovaj genjalac Asteke usporedio s nacistima što je, samo po sebi nečuvena uvredljiva besmislica. Zatim je o starim indioskim kulturama i starosjedlačkim latinskoameričkim narodima govorio kao o “barbarskim narodima” - nasuprot kojih su u svom sjaju i veličini stajali predstavnici “civiliziranih naroda”, odnosno španjolski konkvistadori.
Tu svoju tezu on potkrepljuje čudnovatim “dokazima”, pa tako dalje kaže : “Španjolsci koji su došli u Ameriku bili su oni koji su odavno imali svoje sudove, koji su Pravdi podređivali bilo koju vlast ili samovolju, koji su živjeli u zemlji prepunoj katedrala ; to su bili španjolci koji su znali za postojanje Dantea i Petrarke ; koji su znali da je Mikelanđelo već oslikao Siktinsku Kapelu.” Naravno, i Svete Inkvizicije - što je zaboravio spomenuti.
Sve je to izgovorio prošlog četvrtka u Američkoj Kući ( Casa America ili Casa de America ) u Madridu. Casa de America je, inače, javna ustanova “koja za cilj ima osnaživanje zbližavanje između Španjolske i Američkog Kontinenta, a posebno s Latinskom Amerikom”. Zbog toga je i bio tamo pozvan a on je uglavnom smatrao shodnim iskoristiti tu priliku da bi govorio o “prednostima kokviste”. Razvijao je tezu kako je španjolsko osvajanje ( konkvista ) Latinske Amerike bilo itekako korisno za novootkrivena područja ( Nueva Espańa) i za aitohtone, pokorene domorodačke stanovnike jer su španjolski konkvistadori izgradili na tim područjima novu infrastrukturu : “crkve, škole, bolnice”. Zatim direktor RTVE, inače poznati desničar, monarhista i član vladajuće Partido Popular ( PP ) – “Narodne stranke”, Jose Antnio Sanchez potkrepljuje svoje tvrdnje konstatacijom kako su španjolci indijancima, između ostalog, donijeli “katekizam i gramatiku “. Na taj su način, kaže Sanchez, “barbarski narodi (..) prešli s obala ropstva u rijeku slobode” koju su im donijeli europski osvajaći pa su i oni “tako postali civilizirani”. Ah, koja li je to golema sreća bila za njih ?!
Sanchez smatra kako je “otkriće Amerike (…) bio najveći događaj u povijesti Čovjećanstva nakon rođenja Krista”. To “otkriće” je bilo povijesno jer je okončalo s barbarizmom lainskoameričkih naroda i njihovh predhispanskih civilizacija. Po njemu : “Asteška kultura je bila jedan krvavi totalitarizam koji se temeljio na ljudskim žrtvama.” Po njemu je tvrdnja kako su španjlski konkvistadori istrijebili domorodačke narode i uništili bogato naslijeđe njihovih velikih civilizacija – obična izmišljotina, dio tzv “Crne Legende” ( “Leyenda Negra” ) koja tobože stoljećima širi laži o španjolskim konkvistadorima koji su bili nikakvi “desperadosi” nego ljudi “na visokoj kulturnoj razini”. On se čak retorički pita i najiskrenije čudi “koje to glave mogu misliti da bi se ondašnji španjolci mogli posvetiti istrebljenju ljudskih bića ?” A, ako je i bilo “nekih loših stvari” – “pa u kojem ih osvajanju nije bilo ?!”, zaključuje on.
Kolumbo je Ameriku “otkrio” 12. listopada 1492. godine. Taj dan se i danas svečano obilježava u Španjolskoj ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. Nazivaju ga “Dia de la Raza” ( “Dan Rase” ) ili “Kolumbov Dan”. Što se slavi na taj dan ? “Otkriće” civilizacija i kontinenta čija prva naselja su postojala 30 000 godina prije nego što su bili “otkriveni” ? Naravno da se nije radilo o nikakvom “otkriću” nego o najobičnijem okrutnom osvajanju jednog naseljenog prostora u kojemu su cvjetale visoko razvjene civilizacije sa impresivnom tradicijom, znanjima, vještinama, religijama, kulturnom i svojim bogatim naslijeđem koje se još uvijek tek pokušava do kraja spoznati jer su tragovi tih kultura barbarski uništavani u ime nekih (naših) “viših ciljeva”. To je “otkriće” završilo najvećim genocidom autohtonih naroda u ljudskoj povijesti i to pod geslom : “En el nombre de Dios” ( “U Božje ime” ). Pitanje je samo : u ime “Kojeg Boga ?” ili, u ime “Čijeg Boga ?” I, napokon, protiv “čijih Bogova” se to sve radilo ? Ovaj put u pitanju je bio kršćanski Bog u ime kojeg su konkvistadori okrutno obračunali sa indioskim narodima i njihovim Bogožanstvima, njihovom tradicijom, kulturom, pisanim dokumentima, znanjima, svetištima, hramovima ( kao s “vražjim djelima” ) itd !
U to vrijeme su Španjolska i Portugal, dvije velike imperijalne europske sile, smatrali Papu legitimnim Kristovim predstavnikom na Zemlji. Zato su od njega tražili da on razrješi problem raspodjele njihovog plijena. “Pravedni” Papa Aleksandar I djeli 1493. godine zemlje Novog Svijeta između španjolske i portugalske krune. Papin uvjet je bio da se provede kristijanizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda. Zbog toga on zahtijeva da uz konkvistadore obavezno u osvajačkim ekspedicijama sudjeluju i “misionari”, svećenici koji će obaviti taj “duhovni posao”. Kako su španjolski konkvistadori provodili pokoravanje autohtonih naroda najsurovijim metodama tražili su i Papino “ozakonjenje” upotrebe tih krvavih metoda a da sve bude u skladu s “kršćanskim moralom”. Tražili su način da ozakone svoje akte nasilja asve u ime kršćanske vjere koja je svesrdno zagovarala ljubav prema bližnjem itd. I na kraju su od Pape dobili tu “dozvolu”. Ona je potvrđivala da im Papa daje te zemlje u “ime Boga”. Radi te svrhe ne samo da su bili slobodni, nego su konkvistadori bili i “dužni” porobiti indiose ( ukoliko odbiju da private kršćanstvo ) i mogli su kako s njihovim dobrima tako i s njima, u tom slučaju, raditi što ih je volja.
Ali sve je to moralo biti napravljeno “po slovu zakona”, odnosno kako bi direktor RTVE senjor Sanchez rekao, “u skladu s Pravdom”, pa Papa opskrbljuje konkvistadore tzv “ultimatumom u ime Boga”, piše “Zahtjev” ( “Requerimiento” ). Tekst tog “Zahtjeva” španjolci su uvijek uoči napada bili dužni pročitati (i to “snažnim glasom”) prije nego bi navalili na indiose. U “Zahtjevu” se indiosima nudila konverzija, prelazak na kršćanstvo i prihvaćanje “jedinog pravog Boga” ( naravno, onog kršćanskog ). Domorocima bi se doslovno pročitalo : “ I ako ovo ne prihvatite (..) s Božjom voljom, moćno ćemo navaliti protiv vas, i ratovati ćemo u svim dijelovima i sa svim sredstvima s kojima raspolažemo, pokorit ćemo vas pod jaram i poslušnost Crkvi i njihovim Veličanstvima, otet ćemo (..) vaše žene i djecu i načiniti ih robljem (..) oduzeti ćemo vam vaša dobra, napraviti vam sva zla i štete koje budemo mogli (…) Smrt i štete koje će uslijediti biti će vaša krivnja a ne krivnja njihovih Veličanstava, niti naša krivnja.” Naravno, sve se ovo čitalo na lijepom latinskom ili španjolskom jeziku, bilo s paluba brodova ili na kopnu a nerijetko i pred praznim kolibana bez prisustva iti jednog jedinog indiosa jer su oni bježali pred njihovom okrutnom najezdom. Uostalom, kada su i bili prisutni indiosi ih nisu mogli razumijeti niti jedne jedine riječi jer, naravno, nisu znali latinski niti španjolski jezik. Konkvistadore to nije niti malo smetalo da svaki put ponovo ispune ovu besmislenu formu, sačekaju par minuta da indiosi “razmisle o ponudi” i onda bi, uz ovu “papinu dozvolu” da mogu upotrijebiti i najsurovije metode, mučenja, ubijanja, sakaćenja, silovanja, porobljavanje, palež ili bilo što drugo, silovito navalili na njih - pošto su “civlizirani europljani” velikodušno “barbarskim indiosima” pružili šansu koju oni nisu prihvatili pa su sada sami bili krivi za sve posljedice odbacivanja te ponude. Čitanje ovog Zahtjeva prije bitaka španjolska kruna službeno povlači tek 1573. godine. Svećenik, poznati misionar i kroničar konkviste, Bartolome de las Casas piše : “Kako je nepravedan, bezbožan, skandalozan, iracionalan i apsurdan bio taj Zahtjev “. Po de las Casasu radilo se o “beščašću za vjeru i kršćansku religiju”. A kakve su posljedice bile svega toga ?
Posljedica “otkrića” Amerike od strane “civiliziranih europskih naroda” bila je nestanak nekih kompletnih autohtonih “osvojenih” naroda. U samo jednom stoljeću indiosi su s 20% svjetskog stanovništva spali na samo 3%. Tako La Isla Espańola ( današnji Haiti i Dominikanska Republika ) već 1540. godine ima preko milijun stanovnika, ali od toga je bilo (preostalo) svega 500 indigena. Slično se desilo i s Kubom, Puerto Ricom, Jamajkom. U Nikaragvi u trenutku dolaska europskih konkvistadora živi 600 000 indiosa. Već 1550. godine preostalo ih je samo 45 000. Početkom 16. stoljeća u Centralnom Meksiku živi preko 20 milijuna dmaćih stanovnika. Jedno stoljeće poslije, zajedno sa svim novopridošlim europljanima, tamo živi svega nešto više od milijun stanovnika. Oni koji su “nestali” bili su upravo narodi indigena, indiosa. Kratko nakon susreta s konkvistadorima 1520. godine područje Mixteca na teritoriju Oaxace naseljavalo je 700 000 “domačih” stanovnika. Već negdje 1660-70 godine preostalo ih je svega 30 000. Direktor Sanchez i njemu slični to “objašnjavaju” širenjem velikih boginja, tuberkuloze, kolere, kuge, tifusa i drugih bolesti koje su tim narodima bile direktan “poklon”, “import” koji je zajedno s konkvistadorima stigao na područje Amerike. Kombinirano s okrutnim načinm vladanja europljana i ratnih gubitaka, indiosi su u ime širenja kršćanstva, njegovih vrijednosti i “naprednih civilizacija” ali, na kraju, ipak i iznad svega zbog interesa eksploatacije - bili na dobrom putu da izgube ne samo svoju povijest ( sustavno uništavanje njihove “kolektivne memorije”, spaljivanje “codices”-a, ili “codexa” kao pisane ostavštine kultura Asteka, Maya, Zapoteca; Mixteca i drugih velikih latinskoameričkih predhispanskih civilizacija ) nego da budu u potpunosti istrebljeni. Genocid koji je proveden nad narodima indiosa ( indigena ) Latinske Amerike na kraju je rezultirao nestankom 95% njihove populacije. Tako strašan genocide, usprkos velikoj konkurenciji, nikad do dsada nije zabilježen u ljudskoj povijesti.
Zbog svega ovoga je Papa Franjo prilikom svog posjeta Latinskoj Americi 2015. godine molio za oprost narode indiosa. To je uradio u Meksiku ( i to ne slučajno u meksičkoj južnoj državi Chiapasu, na granici s Gvatemalom, jer u njoj živi najviše indiosa) i u Boliviji. Tom je prilikom Papa Franjo rekao : “Ponizno molim za oprost, ne samo za prekršaje same Crkve nego i za zločine izvršene nad sjedilačkim narodima za vrijeme takozvane konkviste Amerike.” Papa Franjo je tom prilikom još dodao kako Boga “preklinje za oprost za prošle i sadašnje grijehe njegove djece.” Na ovaj način Papa je bar priznao da su zločini u ime kršćanske katoličke vjere nad tim narodima načinjeni.
A što se danas dešava u Svijetu u ime “širenja civilizacije” na “necivilizirana područja” bolje da i ne spominjemo. Najveći teroristi današnjice su velike državne mašinerije i mega - vojni, ratni sustavi koji u funkciji zaštite interesa elitnih, privlegiranih skupina kontrolora profita i financijskog kapitala čitav svijet bacaju pod svoje noge, na koljena a sve, da ironija bude potpuna, opet pod tobožnjim ciljevima “zaštite demokracije”, ovih i onih “svetih vrijednosti slobodnog tržišta” najrazličitijih ideoloških, vjerskih, svjetonazorskih i tko zna kojih sve ne drugih predznaka. A iza svega jedino leži cilj perpetuiranja, stalnog obnavljanja krvotoka vladajućih elita koje su postale i nadnacionalne i nadideološke, globalne. Njihova jedina nacija, jedina vjera, uvjerenje, ideologija i interes je samoobnavljanje njihove moći, odnosno gomilanja profita u njihovim rukama. Zar nije tragedija da su prema izvještaju “Kanadskog Centra za Istraživanje Globalizacije” ( “Centre for Research on Globalization” ) samo Sjedinjene Američke Države, od Drugog svjetskog rata pa do danas, ubile više od 20 miljuna ljudi u 37 zemalja ?! Ove godine je “Vijeće za Vanjske Poslove” ( “Council on Foreign Relations” ) objavio kako su pod komandom dobitnika Nobelove nagrade za mir Baraca Obame 2015. godine bačene 23 144 bombe. Prošle 2016. godine SAD su bacile 3027 bombi više (bačena je 26171 bomba ). SAD su bacile 79% bombi cijelokupne Koalicije koja ratuje po arapskim zemljama danas. A gdje su još ruske bombe o kojima nemamo podatke ? Gdje su zločini Islamske Države koji još nisu zbrojeni ? Gdje je kraj svemu ovome i zašto je terorizam postao sklizava tema i nerješiv problem danas tako moćnih vladara Svijeta ? Koji su mu pravi uzroci i jesmo li upali u zatvoreni krug bezizlaza iz ovog problema ? Nesretne podjele interesnih zona između vladara Svijeta a čije posljedice tako tragično osjećamo danas nisu počele tek nakon Prvog svjetskog rata kada se ruše četiri carstva a rađaju se nove “demokratske imperije”. One su počele daleko ranije ali danas doživljavaju svoj apsurdni krešendo ! Živio sam u Latinskoj Americi u vrijeme “intervencije zapadnih demokracija” na prostore tog dijela američkog kontinenta kada su štićene, pomagane, financirane, naoružavane i obučavane najcrnje diktature da bi se zaštitili interesi profita a sve pod legendom borbe protiv “opasnosti komunizma” I “zaštite demokracije”. Čileanska tragedija i ubojstvo Allendea samo je bila kap u moru takve politike. Kopletni narodi su smatrani “niže vrijednima”. Zato se moramo zamisliti koliko i narodi koji žive na ovim prostorima zaista vrijede u očima onih koji su i nama ne tako davno krojili okrutnu, krvavu i nesretnu prošlost i sudbinu koju bi neki domači idioti među nama, nažalost, opet tako rado ponovo pretvorili u sadašnjost.










- 13:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.03.2017., utorak

KONAČNA PACIFIKACIJA KOLUMBIJE


Juan Manuel Santos, kolumbijski predsjednik koji je prošle godine dobio Nobelovu nagradu za mir zbog potpisivanja sporazuma o prekidu neprijatelstava, nakon pola stoljeća sukoba, s najstarijim kolumbijskim gerilskim pokretom FARC-EP ( “Fuerzac Armadas de Colombia – Ejército del Pueblo “ ) sad je krenuo u završnu fazu pregovaranja za uspostavljanja mira s drugim po snazi kolumbijkim gerilskim pokretom, ELN (“Ejército de liberación Nacional “ – “Vojskom nacionalnog oslobođenja” ) čije bi postizanje napokon dovelo do potpune pacifikacije Kolumbije, pa tako predsjednik Santos ovih dana najavljuje KONAČNO uspostavljanje “paz completa” (potpunog mira ) u Kolumbiji.
Taj pokret predstavlja jednu od najzanimlvijih latinskoameričkih gerila. Nastao je na valovima kubanske revolucije kao specifična mješavina marksističko-lenjinističke ideologije, teologije oslobođenja, Cheove “teorije Foca” ( “revolucionarnog žarišta” ) i radikalnog nacionalizma. Dakle, radi se o tipičnim latinskoameričkim posebnostima – pošto se bilo gdje drugdje na svijetu ovakva “revolucionarna mješavina” kršćanske ideologije, marksizam i radikalnog nacionalizma teško može zamisliti . Ovaj pokret djeluje u Kolumbiji još od 1964. godine . Za razliku od FARC-a koji je imao oko 6 500 gerilaca, ELN je kontrolirao gerilske snage koje su varirale u rasponu od 1 500 pa do najviše 3 000 boraca. U ovom trenutku se pretpostavlja da ima pod kontrolom između 1 500 i 2 000 obučenih gerlaca, s tim da je zadnjih 5 godina dosta intezivirao svije djelovanje .
Ovaj pokret djeluje u “najratobornijim” predjelima zapadne Kolumbije, u krugu poznatom pod imenom ABC (Arauca, Boyaca I Casanara ), zatim sjeveru Santandera, zonama Choco, Cauca i Narińo. Ovaj je pokret osnovala grupa revolucionara na čelu s Fabiom Vasquez Castańom koji su bili uvježbavani na Kubi nakon Castrovog rušenja Batistine diktature. Specifičnost oog gerilskog pokreta je u tome što ga nakon Castańine smrti vode uglavnom svećenici, predstavnici pokreta “teologije oslobođenja”. Najpoznatiji od njih je, svakako, bio kultni svećenik i gerilska ikona kompletne Latinske Amerike, Camilo Torres Restrepo – koji gine 1996. godine u svojoj 34. godini života u oružanim sukobima s vladinim snagama.
Tih godina vojska kreće u žestoke antigerilske akcije tako da početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, nakon niza poraza i unutarnje krize ENL-a na čelo “Vojske Nacionalnog oslobođenja” dolazi svećenik Manuel Perez Martinez alias “Cura Perez” (“Pop Perez”). On širi svoju legendu širom latinskoameričkog kontinenta a ELN predvodi zajedno sa Nicolasom Rodriguezom Bautistom, alias “Gabinom”. “Pop Perez” se zalaže za “kršćansko-marksističku Kolumbiju”. Na čelu s njim I “Gabinom” ELN uspijeva preživjeti najžešću ofanzivu vladinih snaga na ovaj pokret, koja se odvijala između 1973-1974 godine s ciljem da ih se potpuno uništi. Ovaj legendarni “pop-gerilac” umire u svojoj 45. godini 1998. godine. Danas su najistaknutiji lidera ELN Antonio Garcia i Francisco Galan.
Pripreme za ove pregovore trajale su dugo, gotvo tri godine. Tako se 2016. godine održala serija pripremnih razgovora između vladinih i ELN-ovih predstavnika u Ekvadoru, Brazilu i Venezueli na kojima su u svojstvu promatrača prisustvovali i predstavnici Kube, Čilea i Norveške. Obje strane su izjavile u Caracasu kako će konačni javni pregovori započeti 27. listopada 2016. godine.
Samo tjedan dana nakon toga kolumbijci na referendum odbacuju postignuti sporazum o uspostavljanju mira potpisan od strane predsjednika Santosa i predstavnika gerilskog pokreta FARC, “Timochenka”. “Pregovarački stol” trebao je početi sa svojim radom u Quitu, glavnom gradu Ekvadora 27. X 2016. što su obje pregovaračke strane bile prihvatile još u vrijeme trajanja svojih tajnih sastanaka 2014. godine. Ti su se pregovori trebali održavati na simboličkom mjestu Quita u La Capilla del Hombre – ali “pregovarački stol” nije započeo s radom jer gerilci ENL-a nisu oslobodili bivšeg kongresnika Odina Sancheza, koji je bio u njihovim rukama. Na očekivani ali neodržani početak pregovora došao je tada i sam ekvadorski predsjednik Rafael Correa u pratnji pet svojih ministara.
Zadnje tri godine, prije otpočinjanja pregovora, koji ipak napokon počinju sada, u ožujku – vodili su se preliminarni razgovori i to u ciklusima , a taj će se način rada nastaviti i dalje. Dvije potkomisije rade na izradi dokumenata koji trebaju ostvarit dva koncepta : 1) Način uključenja, inkorporiranja pripadnika ELN u kolumbijsko društvo i 2) Način jačanja međusobnog povjerenja i razrade humanitarnih akcija koje će doprinjeti prekidu postojećih sukoba. Na preleminarnim se razgovorima dogovorio i sastave pregovaračkih timova obje strane kao i razradu i način donošenja zakona o amnestiji gerilskih vođa i “oprostu” pripadnika ELN-a kao i uvjete oslobađanja bivšeg kongresmena Sncheza. Ovo se rješavalo na samom kraju – ali su u ove tri godine pređeni i napravljeni svi nužni, potrebni prethodni koraci za konačan početak javnog pregovaranja.
Preko 400 predstavnika različitih društvenih pokreta je krenulo je iz Kolumbije u Quito da bi potpomogli početak pregovora a posebno su došli predstavnici s zapada Kolumbije gdje se vode najžešći sukobi. U pregovorima s ELN bi se trebalo dozvoliti predstavnicima kolumbijskog društva, civilnih udruga i zajednica da na pregovarački stol mogu staviti pitanja zdravlja, obrazovanja i kvalitete živjenja kolumbijskog ruralnog stanovništva. Njihov je stav kako se ne može samo razgovarati u Ekvadoru za “pregovaračkim stolom” nego se treba razgovarati i u samoj Kolumbiji u najugroženijim zajednicama i područjima sukoba.
Predstavnici gerile ta pitanja stavljaju također u prvi plan a ne problem prekida borbi, otmica, neprijatelstava i amnestije. Ta “humanitarna pitanja” se ističu kao glavna pošto su ona, odnosno njihovo nerješavanje, bili osnovni izvor i razlog dugogodišnjih sukoba. To su upravo pitanja uvjeta života ruralnih zajednica u područjima u kojima i postoje najžešći sukobi gerile i vladinih trupa. Po niima treba se uvažiti “duh kolumbijskih regija”.
Cilj vlasti je sklopiti sličan sporazum kao onaj koji je postignut s FARC-om u studenom prošle godine. Uvjeti za pregovore s ELN su ostvareni nakon trogodišnjih preliminarnih priprema i oslobađanja Odina Sancheza do kojeg je ipak došlo nakon što je bio u zarobljeništvu od travnja 2014. godine. Inače, svojevrstan kuriozitet je da je Odin Sanchez Montes de Oca bio “zamjenski zarobljenik”. On je naime dragovoljno, kao zarobljenik, “zamijenio” svog brata Patrocinia, koji je u rukama ELN bio dvije godine ali se jako razbolio pa ga je on zamjenio u zarobljeništvu, “dok se otkupnina ne isplati”. Nakon njegovog oslobađanja Vlada je, u znak dobre volje, oslobodila dva zarobljena gerilca ELN-a, tako da se tu u stvari radilo o svojevrsnoj razmjeni. Sve je to umalo sasvim zakompliciralo i zarobljavanje vladinog vojnika Fredy Morena do kojeg je došlo 28. siječnja ove godine, dakle nakon prevladavanja svih peripetija – ali su ga, na sreću, gerilci oslobodili 7. veljače ove godine i predali ga u ruke Međunarodnog Komiteta Crvenog Križa , predstavnicima civilne udruge Defensoria de Pueblo i Katoličke Crkve u okrugu Arauca. Upravo će Katolička Crkva u ovoj zadnjoj kriznoj situaciji odigrati ključnu ulogu kako bi se pregovori ipak nastavili jer je ELN, na jedan čudan način, na svom čelu uvijek imao i svećenike. Doduše to su bili svećenici kojih se “službena Crkva” odricala, a posebno Vatikan – koji nikada nije dobrnamjerni gledao ni na pojavu “teologije oslobođenja” a još manje na gerilce-svećenike ili svećenike.ministre u revolucionarnim vladama (poput Sandinista u Nikaragvi ).
Uglavnom, kako Vlada tako i ELN držali su u tajnosti svoje višegodišnje kontakte i ptegovore tako da tek u ožujku 2016 godine objavljuju zajednički Plan od 6 točaka za otpočinjanje formalnih javnih pregovora između njih. Velika se važnost daje civilnom društvu i udrugama civilnog društva na koje, recimo, kod nas…Vlast uvijek gleda sa dozom velike sumnje kao na nekakav permanentan izvor remećenja “postojećeg poželjnog reda stvari”. A u Kolumbiji se danas obje sukobljene strane slažu kako baš u ruke civilnog društva treba dati izradu mehanizama za uspostavljanje mira, priznavanja “prava na istinu”, pravdu i odštetu žrtava, predaju oružja i za prijelaz iz stanja “gerilskog djelovanja” u stanje “legalne politike” . Njima se daje posebna važnost i kod izrade plana izvršavanja postignutih sporazuma i dogovora.
Dogovoreno je da svaka delegacija ima po 3o članova ali da u neposrednim pregovorima može učestvovati samo po 10 predstavnika svake zainteresirane strane. Šef delegacije ELN-a je Pablo Beltran – član Comando Central ( COCE ) ELN, a šef vladine delegacije je Juan Camilo Restrepo. Pablo Beltran ( to mu je “ratno ime” a u stvari se zove Israel Ramirez ) je izjavio : “Sudjelovati ćemo na ovim pregovorima uvjereni u to kako moramo promijeniti ono što se promijeniti mora kako bi se otvorila vrata demokracije koju moramo ponuditi Kolumbiji”. Na istoj ceremoniji Juan Camilo Restrepo je rekao kako se “upravo nalazimo pred prilikom da zatvorimo stranicu rata” u Kolumbiji. Zanimljivo je kako su njemu upravo gerilci ELN-a ubili oca. Prije odlaska u Quito Crist je na Twitteru napisao : “Idem u Quito da uspostavim pregovarački stol s ELN, s grupom koja mi je ubila oca. Prihvatio sam poziv predsjednika Santosa jer vjerujem kako bez oprosta nije moguće uspostaviti mir”.
Predviđa se kako će pregovori trajati oko jesec i po dana. Rzmišljalo se I o tome da se pregovori održe u Venezueli ali se predsjednik Santos radije opredjelio za Ekvador radi turbulentne situacije u Venezueli. Doduše, u Ekvadoru ima i onih koji pozdravljaju ove pregovore ali smatraju kako bi i Ekvador trebao poraditi na svojoj unutarnjoj većoj demokratizaciji. Tako se javio bivši ekvadorski gerilski vođa Juan Cavija koji je bio na čelu “subverzivne grupe” “Alfaro Vive Carajo” ( AVC ) koji su oružje predali ekvadorskoj vladi predsjednika Rodriga Borja ( 1988-1992. ). Po njemu se Ekvador sada našao u “paradokslanoj situaciji” jer se u Ekvadoru pregovara o miru i demokraciji u Kolumbiji a u njemu se njeguje “sustavna netolerancija”.
Oko 1500-2000 boraca ELN u ovom se trenutku još uvijek nalazi na 26 frontova u zapadnim kolumbijskim zonama. Pripisuju im se 9221 žrtve od čega su njih 73% žrtve otmica a 27% je vezano za selektivna ubojstva i za nanošenje imovinskih šteta. Vlasti smatraju kako je ELN u zadnje tri decenije napravio oko 15 000 različitih zločina. U ovom trenutku vladi predsjednika Santosa preostaje još oko dvije godine i deset mjeseci vlasti a pregovori bi trebali otpočeti 27. ožujka 2017. godine tako da bi u nove izbore on mogao krenuti kao neprikosnoveni kolumbijski mirotvorac.
Na održanu ceremoniju koja se organizrala u Quitu u sjedištvu Universidad Catolica del Ecuador kojeg vode jezuiti, ovaj put ekvadorski predsjednik Correa nije došao ali su joj prisustvovali 5 biskupa i dva svećemika predvođeni nadbiskupom Calija Dariom de Jesus Monsalveom. Sa svoje strane, monsinjor Monsalve pozvao je obje strane na prekid neprijatelsjtava i na prekid vatre kao i na to da gerilci ELN odmah prestanu s otmicama ljudi. Vladu su predstavljali ministrica rada Clara Lopez i minister unutarnjih poslova Juan Fernando Cristo. Nakon ove ceremonije predstavnici ENL su se u Centro de Cultura našli s oko četiri stotine predstavnika relevantnih udruga civilnog društva. Glasnogovornica civilne udruge Congreso del Pueblo, Marylen Serena, koji također sudjeluju u radu “pregovaračkog stola” – objasnila je kako u ovim pregovorima očekuje razlike od onog načina na koji su se u Havani vodili pregovori s FARC-om. Razlika bi se trebala sastojati baš u tome što se u ovim pregovorima na stol trebaju staviti i pitanja od interesa za zajednicu, pitanja problema svakodnevnog života ljudi na tim područjima. Predstavnicima ELN su pozdravili zahtjeve civilnog društva pa je predstavnik gerilaca Aureliano Carbonell izjavio kako su i oni “dobrodošli na pregovaračkom stolu”. Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos je sve pozvao “na borbu za ljubav prema ljudskom biću i na suprostavljanje strahu…” Cilj je : prekid neprijateljstava, zaustavljanje sukoba i participacija svih u društvu kroz njegove legalne isntutucije.
Pregovori će se održavati na hacienda Cachampamba koje se nalazi 30-tak kilometara sjeverno od glavnog grada Ekvadora Quita. Ona je u vlasništvu jezuita i osiguran je besprijekoran mir i sigurnost svih učesnika pregovaračkog stola. Kao gosti se očekuju minister vanjskih poslova Ekvadora Guilluame Longa kao i drugi predstavnici Ekvadora, Brazila, Čilea, Kube, Norveške i Venezuele.
Kolumbijeski predsjednik Santos ohrabren je uspjehom sporazuma o uspostavljanju mira između Vlade i FARC-a jer je demobilizacija FARC-a praktički završena i to prema riječima Sergia Jaramilla, Alto Comisionado de Paz. Na konferenciji za medije održanoj 6. Veljače ove godine u sjedištu “de la Presidencia de Republica”,on je obavijestio javnost kako su 5 784 gerlaca FARC-a, od njih 6 3000, već stigli u 26 uspostavjenih tzv “prijelaznih zona normalizacije”. U tim se “zonama” odlaže oružje a bivši gerilci se pripremaju i osposobljavanju za uključivanje u kolumbijsko društvo i civilni život. U Kolumbiji se ovaj sporazum između Santosa i gerilskog vođe “Timochenka” ipak uspješno realizirao usprkos negativnom ishodu referendum o njemu a u međuvremenu je bivši predsjednik Kolumbije Uribe, koji je predvodio snage koje su se suprostavljaju prihvaćanju sporazuma između Vlade i FARC-a, sklopio “veliki pakt” s aktualnim predsjednikom Kolumbije Santosom a i Crkva se veoma založila da se s gerilsvima ELN također realizira sličan, ako ne i još uspješniji sporazum. Mislim da nema razloga za sumnju kako u tome i gerilci i predstavnici vlasti neće uspjeti – a od čega bi najviše trebali profitirati građani Kolumbije u kojoj bi se napokon prekinuli polustoljetni međusobni sukobi, rat i tragedija ali sve to pod jednim uvjetom : da jačaju demokratski procesi u društvu i da se poboljšavaju životni uvjeti najugroženijih slojeva Kolumbije.








- 08:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.12.2016., srijeda

SVE JE POČELO U MEKSIKU



Smrt Fidela Castra izazvala je vrlo različite komentare, nerijetko sasvim suprostavljene i to u cijelom svijetu pa tako, naravno, i kod nas. Raspon je ogroman : od njegove potpune diskvalifikacije kao jednog od najvećih diktatora koji u toj vrsti interpretacije postaje “politički monstrum” - pa do njegove apsolutne glorifikacije, mitologizacije i sakralizacije.
Naravno, kao i uvijek, istina nikad nije “jednobojna”. Španjolska “La Vanguardia” piše kako je s njegovom smrću “otišao zadnji veliki lider koji je odredio XX stoljeće”. Zanimljivo je kako po njima među “najveće lidere” XX stoljeća spade i Josip Broz Tito što zasigurno izaziva užas kod naših neumornih rušitelja bilo kakve pozitivne valorizacije njegovog lika i njegove povijesne uloge. Kako bi se tek iznenadili kada bi znali da ga i notorni H. Kissinger svrstava u “najveće” iz sasvim pragmatičnog razloga jer, kako je on kazao, bez Titove suglasnosti se nije mogla donijeti baš niti jedna rezolucija Skupštine OUN jer je Tito kontrolirao glasove 110 zemalja koje su bile članice Pokreta Nesvrstanih. Po njemu je njegova sahrana pokazala da je bio “jedan od vladara svijeta” jer je na nju došlo 75 šefova država i 19 “krunjenih glava” da mu odju poslijednju, posmrtnu počast. David Rockefeler je 1997. godine izjavio je da u XX stoljeću priznaje samo trolicu lidera : Churchila, Roosvelta i Tita itd. Jedni ga hvale a drugi ga pljuju, a posebno kod nas u Hrvatskoj…itd itd. Ista stvar sada se ponavlja i s Castrom. Zanimljivo je kako “The New York Times” piše kako je “Castro vjerojatno najveći lider Latinske Amerike od ratova za nezavisnost s početka IXI stoljeća pa do danas...Kubanska je revolucija izazvala najveće društvene potrese od bilo kojeg drugog latinskoameričkog ustanka u XX stoljeću s možda jedinim izuzetkom Meksičke Revolucije iz 1910. godine.” Po “New York Timesu” kubanska revolucija je postala “simbol revolucije u cijelom svijetu potičući mnoge njene imitatore”. Sam Castro postaje revolucionarna ikona a njegov model suprostavljanja Americi inspirira sve revolucionarne pokrete Latinske Amerike. Njegova brada i njegova zelena uniforma postaju univerzalni identifikacijski simbol i znak “revolucionara”. “The Guardian” piše kako je Castrova Kuba postala “inspirativni model razvoja”. Tako Stephen Mc Closky , direktor “Centre for Global Education” u Guardianu piše : “Kuba je materijalno siromašna ali je društveno bogata i to svoje društveno obilje pottpuno pa i internacionalno dijeli sa drugima”. Tu prije svega misli na kubanski model zdravstvene zaštite i obrazovanja koji su besplatni za sve građane i koji spadaju u “najrazvijenije u svijetu”, Isto tako sitiče humanitarnu pomoć koji “taj mali otok izoliran od zadnje svjetske supersile” pruža diljem svijeta. Pa su kubanski zdravstveni i spasilački stručnjaci spasili preko 80 tisuća života u preko 20 zemalja u koje je Castro , kao pomoć prilikom velikih nesreća ili epidemija. McClosky navodi i kubansku kljućnu ulogu u recentnom postizanja sporazuma o uspostavljanja mira u Kolumbiji i završetka najduljeg oružanog sukoba u Latinskoj Americi itd. McClosky zaključuje kako je “Fidel naučio svijet važnu lekciju: kako su pravo bogatstvo neke zemlje njeni ljudi a materijalna sredstva se najbolje iskorištavaju ako se koriste za socijalne potrebe”. Ta socijalna jednakost i osjećaj pravde i suosjećanja s drugima su “iznad profita” na Kubi, smatra on. To je možda idealizirana slika Castrove Kube ali je činjenica kako je danas prosjećnom djetetu “bolje roditi se” na Kubi nego u Sjedinjenim Američkim Državama jer je na Kubi smrtnost djece (od rođenja pa do 5. godine života ) za 15% manja nego u Americi. A ukupni mortalitet stanovništva je upravo na Kubi najmanji u Latinskoj Americim i jedan od najmanjih na svijetu. Povodom Castrove smrti na Kubi je proglašena devetodnevna žalost i ogromne mase ljudi na ulicama odaje poćast svom umrlom Vrhovnom Vođi, svom Komandantu itd. a kubanske izbjeglice u Miamiju istovremeno izražavaju sreće i veselje zbog “smrti kubanskog Diktatora”. Kao što bi rekla jedna crnogorska poslovica. “Lako je mrtvom vuku izmjeriti rep” !
A sve je počelo jednom davno i to u Meksiku kada je iz posada od 82 pripadnika pokreta “Movimiento de 26 Julio” na čelu s Fidelom Catrom isplovila iz Tuxpana na petnaestometarskom drvenom brodu, nazvanom “Granma” (“Baka”) i krenulo prema Kubi. Od tada pa do 23 sata i 38. minuta 2016, godine kada je službena kubanska televizija objavila da je umro Fidel Castro Ruz prošlo je šest desetljeća. U tom trenutku počela je najduža kubanska noć na Kubi u ovom stoljeću. Teška tišina je počela, pala na ulice kubanskih gradova i naselja i trajala je sve do jutra ….prvog jutra koje je nakon toliko vremena svanulo bez Fidela.
Fidel je u stigao u Meksiko 1955. godine nakon 22 mjeseca zatvora Isla de Pinos na Kubi. Bio je osuđen na 15 godina zatvora zbog predvođenja napada na vojarnu Moncada u Santiago de Cuba 26. srpnja 1953. godine ali je pomilovan nakon samo 22 mjeseca zatvora I to Zakonom o amnestiji za kojeg glasaju svi zastupnici Parlamenta osim jednog, a to je bio Castrov šurjak Rafael Diaz Balart – koji taj Zakon odbija uz obrazloženje da “Fidel Castro i njegova grupa žele samo jednu stvar : vlast, ali samo potpunu vlast (“poder total”) koja bi im omogućila da potpuno zatru sve tragove ustava i kubanskih zakona….” zaključujići : “Uvjeren sam kako će ova amnestija…donijeti puno dana patnje, bola, krvi i bijede kubanskom narodu iako sam taj narod u ovom trenutku to ne vidi tako ”
Mjesec dana kasnije Fidelov mlađi brat Raul, kojeg policija progoni radi optužbe da je u jedno kazalište stavio bombu, traži politički azil u meksičkom veleposlanstvu. To mu nije odobreno ali mu je odobren odlazak u Meksiko. To će iskoristiti i Fidel koji svoj potez objašnjava u reviji “Bohemia” : “Odlazim jer su mi na Kubi zatvorli sva vrata za civilnu borbu”. Castro Kubu napušta 7. lipnja 1955. godine s letom 566 zrakoplovom kompanije “Mexicana de Aviacion” . Njegova sestra Lidia morala je prodati frižider da mu osigura nešto novca za to putovanje. Otputovao je u sivom odijelu, crnim naočalama I malim koferom u kojem je imao jednu promjenu, s nekoliko knjiga I turističkom vizom u rukama. To je bilo sve što je u tom trenutku Fidel imao. Na dnu stepenica ulaza u zrakoplov poljubio je svog sina Fidelita I isto je poslijepodne sletio na aerodrome u Meridi na Yucatanu. Tu “hvata” zrakoplov za Vera Cruz jer nije imao dovoljno novca za direktan let u Ciudad de Mexico.
U pismu svom prijatelju Faustinu Perezu, koji je ostao na Kubi da vodi “Pokret 26 Srpanj”, piše : “Ne možeš ni zamisliti a teško mi je to uopće i opisati, koliko mi je strašno teško bilo donijeti tu nužnu odluka da napustim Kubu. Skoro sam zaplakao kada sam ulazio u zrakoplov.” Fidel konačno stiže u Ciudad de Mexico autobusom 8. lipnja 1995, godine. “Prvu sam se noć našao s Raulom i s još dva ili tri povjerljiva kubanca u kući jedne kubanke koja je već dugo živjela u Meksiku i koja je bila prava majka za nas iz Moncade.” Pisao je, kasnije, u “La Habani”. Ta “majka” napadača na vojarnu Moncada bila je Maria Antonia Gonzalez koja je živjela u samom centru Ciudad de Mexica u ulici Emparan na broju 49 – i primila je mnoge izbjegle kubance ali i mladog argentinskog doktora Ernesta Guevaru. Bila je udana za Avelina Paloma, meksičkog borca slobodnog stila ( “catch-as-catch-can luchador” ) . Fidel je po cijele dane bio u njenom stanu, tamo se hranio i radio a spavao je u maloj hotelskoj sobici bez svjetla…u obližnjem neuglednom prenočištu. Piše u pismu svom prijatelju kako su mu ti dani bili “tužni, usamljenički i teški”. To vrijeme najviše koristi za čitanje i proučavanje. Upoznaje se s revolucionarnim procesom u Meksiku pod generalom Lazarom Cardenasom. Teoretski se utemeljuje. Kasnije su se mnogi pitali zašto je Castro odabrao baš Meksiko za priperemu Kubanske Revolucije. A u stvari ni on ni njegovi boric nisu imali gdje drugdje otići. Kad uzmemo tko tada vlada zemljama u blizini Kube onda sve postaje jasno. U Santo Domingu je Trujillo, u Venezueli Perez Jimenez, u Nikaragvi Somoza, u Gvatemali Castillo Armas…Da li da odabere neku od engleskih kolonija ? Dakle, Meksi9ko je bio logičan izbor – tim vise što je on oduvijek bio, na određen način, otvoren za najrazličitije disidente I političke prognanike (usotalom Meksiko je primio i Trockog u vremenu kada ga niti jedna tzv “europska demokracije”, počev od Francuske pa do Engleske, nije htjela primiti ). Zato Castro u svom pismu konstatira : “Meksiko je izgledao za nas kubance nešto naše. To je bila tradicija kubanskih revolucionara preko sto godina.” Kasnije će Pedro Miret, njegov suborac, kasnije pisati kako su odabrali Meksiko jer su već tada imali ideju da zaplove iz Meksika i iskrcaju se na Kubi negdje na istoku između Niquieroa i Pilona s ciljem napada na grad Manzanillo.
To su bili praktički razlozi. Osim toga, svi ostali protivnici Batiste već su od ranije živjeli u Meksiku jer su tamo našli utočište nakon što Batista 1952, godine uzima vlast. Tada su mnogi članovi vlade svrgnutog predsjednika Carlosa Prio Socarrasa prvo dobili azil u mekisčkom veleposlanstvu na Kubu a kasnije odlaze u Meksiko. Tako su u Meksiku kao izbjeglice utočište našli sam svrgnuti kubanski predsjednik Prio Socarras, njegov minister vanjskih poslova Areuliano Sanchez Arango i Ruben de Leon, bivši minister obrane. Svi oni u tom trenutku, jednako kao i Fidel i pripadnici njegovog Pokreta 26 Srpanj žive u Ciudad de Mexicu.
Castro i njegovi sljedbenici stvaraju jednu vrlo zatvorenu grupu koja izbjegava kontakte s bilo kim izvan njihovog kruga tako da sam Fidel ne uspostavlja kontakte s niti jednim tadašnjim meksičkim političarem. Ted Szulc, jedan od njegovih biografa, smatra kako je možda jedino kontaktirao s tadašnjim meksičkim Ministrom Rada, Lopezom Mateosom. On i njegovi kompanjerosi tada žive gotovo u potpunoj ilegali, jednako “kao da smo na Kubi”, pisao je kasnije Fidel. Mjesec dana po svom dolasku u Meksiku, Fidel Castro Ruz završava redakciju “Manifesta Broj Jedan – Pokreta 26 Srpanj : “Pueblo de Cuba” (“Narod Kube”) kojeg tiska u tiskari Arsacio Vegasa. Taj čovjek je bio jedan od vrlo rijetkih meksikanaca koji ulazi u najuži krug Castrovog “Movimiento 26 Julio”. Drugi meksikanac koji ulazi u taj “elitni krug” bio je vlasnik oružarnice u ulici Revillagigedo , Antonio del Cuate koji im nabavlja jedan lagani mitraljez, protutenkovske puške, 13 “mašinki” i 29 lovačkih pušaka među kojima I Remington 30-60 s teleskopskim nišanom koju Fidel kasnije nosi poslije Sierre Maestre. Sve je to bilo kupljeno na američkom crnom tržištu. Gađanje vježbaju u streljani Los Gamitos u samom gradu. Sve je to bilo pod nadzorom Pedra Mireta. Borci Pokreta 26 Srpanj nisu imali gotovo nikakvog iskustva. Izuzetak je bio jedino Fidel. On je bio veoma vješt u baratanju s oružjem. Još od djetinjstva lovi na porodičnom lovištu na njihovom imanju u Biranu na istoku Kube. Kao student prava stalno je nosio sa sobom Colt 45 kojeg mu je poklonio otac, don Angel. Prošao je vojnu obuku a kao dragovoljac učestvuje u neuspjelom pokušaju svrgavanja diktatora Trujilla u Dominikanskoj republici, Kasnije je instructor u Pobunjeničkoj Vojsci (Ejercito Rebelde).
U veljači 1956, u Meksiko dolazi Faustino Perez koji je na Kubi rukovodio Pokretom 26 Srpanj dok je Fidel bio u egzilu. Donosi 8 250 dolara kojima Fidel dodaje još 10 000 dolara koje je prikupio među izbjeglim kubancima u Sjedinjenim Državama kojima putuje dva mjeseca radi skupljanja novčane pomoći za pokretanje revolucije. Castro tada izjavljuje : “1956 godine biti ćemo slobodni ili ćemo biti mućenici ”. Te godine on je sakupio dovoljno sredstava za početak ozbiljnih priprema za izvođenje Revolucije. U ožujku njegovi borci odlaze na ranč Santa Rosa radi obuke . Taj ranč bio je u blizini Ciudad de Mexica u Challcu. Bio je to ranč veličine 148 kilometara kvadratnih terena s 2 000 metara kvadratnih izgrađenih objekata. Vlasnik ranča bio je don Erasmo Rivera, stari sljedbenik Pancha Ville. Dao im je svoj ranč gotovo besplatno za potrebe njihove vojne obuke koja počinje početkom svibnja pod zapovjedništva bivšeg pukovnika, profesionalnog vojnika Alberta Bayoa, koji zalaže svoju tvornicu namještaja kako bi pomogao “stvar revolucije”. Kubanski borci bili su iznenađeni strogošću pukovnika i s težinom obuke a on im je stalno govorio kako će “u stvarnom životu to biti još puno teže”.
Alberto Bayo bio je vrlo zanimljiva osoba. Rodio se u Camagueyu i bio je sin španjolca i kubanke. Od djetinjstva živi u Španjolskoj i studira na Vojnoj Akademiji u Toledu a kasnije, dvadesetih godina XX stoljeća provodi 11 godina boreći se protiv “morosa” koji su se stalno bunili i borili protiv europljana u Sjevernoj Africi. Kasnije predaje vještine ratovanja a posebno gerilskog načina ratovanja u Salamnci. On piše : “ Borio sam se protiv gerilskog ratovanja i bio sam duboko impresioniran metodama tog načina ratovanja koje prihvaćam kao svoje važno iskustvo koje sam kasnije koristio u svojim predavanjima kada sam radio kao professor na Vojnoj Akademiji”. Zatim odlazi u Meksiko i pridružuje se republikancima i od tada stalno živi u Meksiku. On je imao jednu od ključnih uloga u obuci Castrovih gerilaca u Meksiku u fazi njihovih priprema za Kubansku Revoluciju.
Castro se 20. lipnja premješta u jednu od svojih “sigurnih kuća” koju kubanci imaju u ulici Kepler. Bio je u pratnji svojih drugova Universa Sancheza i Ramira Valdesa. To je bilo jedno od mnogobrojnih mjesta koje su kubanski borci bili iznajmili u rezidencijalnim četvrtima ( poput Del Valle, La Roma, La Condesa itd ) Ciudad de Mexica s ciljem da budu što manje zamjetni. U toj kući Fidel prima nekoliko boraca koji dolaze s Ranča Santa Rosa kako bi ga informirali o tome kako napreduje njihova obuka. Ne zna da su oni u tom trenutkom pod budnom paskom policije koja ih je stalno nadzirala.
U noći 20. srpnja 1956, godine doctor Fidel Castro Ruz izašao je iz kuće u ulici Kepler broj 26 u koloniji Anzures u Ciudad de Mexicu. Tu kuću u ulici Kepler je za potrebe Castrovog “Pokreta 26 Srpanj” unajmila njihova prijateljica Orquidea Pino, inače pjevačica u jednom nonćnom klubu. Te se večeri Fidel, zajedno s nekoliko svojih “drugova” ukrcao u zeleni Pacard 50 tablica IW-55-655 Miami. Auto je polako krenuo prema ulici Mariano Escobedo i kada je stigao zaustavio se i ugasio svjetla. Iz njega su izišli Castro, zatim Universo Sanchez koji je bio njegov tjelohranitelj, inače seljak iz Matanzasa i Ramiro Valdes , Castrov čovjek od najvećeg povjerenja a inače vozač kamiona iz Artemisa u provinciji La Habana. Tek su krenuli su kada su ih iznenada okružili ljudi u tamnim odijelima s pištoljima ispod sakoa. Pokazali su im svoje policijske iskaznice a zatim pretresli njihov zeleni Pacard. Tisak je kasnije komentirao : “U prtljažniku Pacarda našli su tri mitraljeza, jednu pušku velike razorne moći, pet pištolja i dvije granate kućne izrade”, dodavajući kako “se nisu opirali nego su pokušali objasniti kako im to oružje služi za osobnu obranu jer imaju puno političkih neprijatelja”. Agenti su ih zatim ugurali u auto i odveli u sjedište Federalne Sigurnosne Direkcije na Plaza de Republica broj 6. Tako je počeo jedan od najdramatičnijih i najkritičnijih momenata Fidelove Kubanske Revolucije koja još nije bila niti započela a već je bila na samom rubu da se nikada i ne desi.
Iste te noći, do jutra su uhapšeni i mnogi drugi pripadnici “Pokreta 26 Srpanj” (“Movimiento 26 Julio”). Svi su oni bili odvedeni na treći kat Federalne Sigurnosne Direkcije gdje se Fidel već nalazio zajedn sa Sanchezom i Valdesom. Meksička policija je već odavno bila na tragu castrove grupe – nakon što ih je Vojna Obavještajna Služba iz Havane obavijestila da Castro Ruz priprema iz Meksika rušenje vlade Fulgencia Batiste. Pukovnik Orlando Piedra šef istrage kubanske Nacionalne Policije otišao je u Ciudad de Mexico da raumjeni iskustva s kapetanom Fernandom Gutierrezom Barriosom – šefom kontrole i informacja meksičke Federalne Sigurnosne Direkcije ( “Direccion Federal de Seguridad” ).
Ovim noćnim hapšenjem rukovodio je upravo kapetan Fernando Gutierrez Barrios. Kakav je bio njegov odnos s kubancima ? Fidel se kasnije sjećao : “Gutierrez Barrios je bio pristojan čovjek, vrlo obziran gospodin…Nije osjećao neprijateljstvo ili mržnju prema nama”. Fidel je smatrao kako je kapetan Gutierrez na njih “gledao s poštovanjem” i kako je “skvaćao našu motivaciju za borbu”, našu “odlućnost, smirenost i hrabrost”. Gerilski konandant Almeida u vezi Gutierreza, također, kaže : “Vidio je da smo časni i principjelni ljudi”. Fidelov brat Raul izbjegao je hapšenje i još je uvijek bio na Ranču Santa Rosa. Castro apelira za pomoć. Sve se prati u javnosti. Traži da ih se oslobodi. Meksički tisak piše : “Dva brata Castro Ruz tvrde da su u Meksiko bili kao turisti i kako agenti Službe Sigurnosti namjeravaju mučiti uhvaćene kubance kako bi im na leđa natovarili krivnju za pobunu”. Fidelov zahtjev je odbijen. Optužbu da su komunisti Fidel odbacuje i 22. lipnja piše iz zatvora članak u kojem precizira kako on nema ama baš nikakve veze s komunistima. Članak objavljuje kubanska revija “Bohemia”. Značajan broj pripadnika “Movimiento 26 Julio” bili su bivši aktivisti Partido del Pueblo Cubano ( Ortodoxo ). Imali su bliske veze s Partido Revolucionario Cubano (Autentico ) ali nikada s Partido Socialista Populista (Comunista ). Zanimljivo je kako su komunisti bili optuženi za napad na vojarnu Moncada ali se Fidel sjećao kako su u “nekim drugim vremenima” upravo oni imali vrlo bliske veze s Batistom koji je 1940. Godine čak bio njihov (Partido Socialista Populista ) kandidat na izborima.
Kapetan Barrios imao je 29 godina. Bio je rodom iz Veracruza. Završio je Colegio Militar. Sada je bio “šef informacija” u Direccion Federal del Seguridad gdje je radio pod upravom direktora Direkcije, pukovnika Leandra Castilla Venegasa. Kada je Fidelu pokazao preciznu mapu Rancho Santa Rosa Fidel je shvatio kako nema druge opcije osim suradnje s kapetanom Barriosom jer je kapetan znao sve. Ponudio mu je da ode na ranč kako bi sprječio oružani sukob svojih suboraca s meksičkom policijom. Barrios prihvaća ponudu pa 24 lipnja Fidela puštaju iz zatvora. Iste noći on odlazi na ranč Santa Rosa gdje savjetuje svoje drugove da se predaju bez borbe. Tako se predaje 13 Castrovih boraaca a među njima i “odgovorni general” ranča Santa Rosa, argentinac Ernesto Guevara kojem kubanci daju nadimak “Che”. Pukovnik Alberto Bayo je uspio pobjeći isto kao i Fidelov brat Raul Castro Ruz. Ostali su odvedeni u centar za imigrante u Secretarioa de Gobierno u ulici Miguel Shultz. Poslije hapse još trojicu CaCastra Ruza. strovih boraca.
Kubanska vlada traži izručenje Castra i svih uhapšenih članova njegove grupe. S druge strane ured meksičkog predsjednika Adolfa Ruiz Cortinesa zatrpan je zahtjevima za osobađanjem Castra Ruza. Intervenira osobno i biši kubanski predsjednik Carlos Prio Socarras, zatim šef “Partido del Pueblo Cubano” Raul Chibas kao i vođa “Federacion Estudiantil Universitaria” , Jose Antonio Echeverria. Castro, koji se ponaša uglađeno, odjeven u posuđeno odjelo sina pukovnika Bayoa, u zatvoru aktivno piše i prima mnogobrojne posjete. Između sotalih osjećuje ga i njegova kubanska prijateljica Tete Casuso, udovica poete Pabla de la Torriente Braua koja ga, kasnije, u svojim memoarima ovako opisuje : “Visok, obrijan, uredne frizure, smeđokos u elegantnom odijelu od smeđeg kašmira”. Meksički najtiražniji dnevnik “Excelsior” i ostali važni dnevnici svakodnevno izvještavaju javnost o Castru. Zamjenik direktora Federalne Sigurnosne Direkcije, Roman Luga izjavljuje kako “ Pokret 26 de Julio” – “nema nikakve veze s komunistima niti prima bilo kakvu pomoć komunističkih zemalja. Radi se o oporbenoj grupi vladi njihove zemlje”. Zahtjev za političkim azilom im je odbijen. Fidelov brat Raul i neuhvaćeni pripadnici Pokreta organiziraju medisku kampanju za oslobađanje uhapšenih drugova. “Excelsior” objavljuje proglas upućen Gospodinu Predsjedniku Republike i Meksičkom Narodu pod naslovom “Sloboda za Fidela Castra i njegovih 26 uhapšenih drugova”. Unajmljuju odvjetnički tim i uspijevaju uspostaviti kontakt s legendarnim generalom i bivšim predsjednikom Meksika Lazarom Cardenasom. To je bio ključni moment jer im ugledni karizmatični general daje podršku i obećava svoju pomoć, Njegova intervencija ima za cilj sprječavanje ekstradikcije Fidela Batistinoj Kubi jer bi to značilo njegovu sigurnu smrt. Iako kubanske vlasti inzistiraju na izručenju uhapšenika Cardenasova intervencija uspijeva i 20. srpnja 2o zatvorenih kubanaca je pušteno na slobodu. Među njima su i Ramiro Valdes, Universo Sanchez i Juan Almeida. Uvjet je bio da napuste Meksiko jer su “prekršili status turista”. Fidel Castro i Ernesto Guevara još uvijek ostaju iza rešetaka. Fidel Castro izlazi iz zatvora 24 srpnja, sedam dana prije Chea. General Cardenas objavljuje kako se “Gospodin Predsjednik složio da im odobri azil koji su zatražili”. Fidel moli generala Cardenasa da ga primi kako bi mu se mogao zahvaliti na svemu. Zahvaljuje se i predsjedniku Ruiz Cortinesu i Meksiku koji su ga, i po cijenu zaoštravanja odnosa s Kubom, zaštitili. Cardenas kasnije piše u svojim “Apuntos” : “To je mladi intelektualac vehementnog temperamenta čijim žilama kola krv borca”. Tu gestu generala Lazara Cardenasa Fidel nikada nije zaboravio. Tada je imao samo 29 godina i de facto je tako Lazaro Cardenas bio onaj koji je omogućio Kubansku Revoluciju.
Ova hapšenja poremetila su planova Castrova Pokreta. Sada Castro donosi odluku da napuste “sigurne kuće” u Ciudad de Mexicu i da se premjeste u druge djelove Meksika. Većina boraca odlazi u Veracruz, drugi dio u Xalapu a treći u Meridu. U Meksiko se sliva sve vise Castrovih boraca a među njima jedan od budućih legend Kubanske Revolucije, radnik Camilo Cienfuegos čiji stariji brat Osmany već živi u Cidad de Mexicu. Krajem kolovoza Fidel Castro i Jose Antonio Echeverria, predsjednik Federacion Estudianti Universitaria i Generalni sekretar Revolucionarnog Direktorija (El Directorio Revolucionario ) koji svoju borbu bazira na gradovima kombinacijom mobilizacije masa i oružanih akcijaa protiv Batistinih suradnika – potpisuju dokument “Carta de Mexico” (“Pismo iz Meksika) u kojem njihove organizacije objavljuju “solidarno jedinstvo svojih snaga s ciljem rušenja tiranije i izvođenja Kubanske Revoluciju”. Na jesen kod Castra dolazi Frank Pais koji ga pet dana uvjerava da se što prje mora vratiti na Kubu jer mu je pokret na Kubi sve vise dezorijentiran I dezorganiziran. Dolazi i njegov stari prijatelj sa Sveučilišta Flavio Bravo i to kao izaslanik Partido Socialista Populista (Comunista). On mu obećava dizanje generalnog štrajka na Kubi kao i pomoć Castrovoj vojnoj eskpediciji koju on priprema. Osim toga ga upozorava kako mora što prije napustit Meksiko jer mu je policija ponovo na tragu i kako zna sve o njegovoj namjeri I pripremama za rušenje Batiste. Castro sada obućava svoje gerilce na ranču na području Abasola u Tamaulipasu na samoj granici sa Sjedinjenim Državama. U tom kraju bivši kubanski predsjednik Kube Prio Socarras vrši velika ulaganja. On je jako bogat čovjek. Fidelova prijateljica Tete Causo ujedno je bila i velika Socarrasova prijatejica pa organizira Castru susret sa njim u rujnu 1956. godine u Hotelu Casa de Palmas de McAllen u Texasu. Socarras mora umaći policiji jer je imao zabranu napuštanja Miamija gdje je živio a Fidel nije smio napuštati Meksiko jer nije imao vizu, pa granicu prelazi gazeči preko rijeke zajedno s meksičkim “indosumentadosima” – radnicima bez dokumenata. Nakon tog susreta Carlos Prio Socarras uplaćuje Fidelovom Pokretu ukupno 75 000 dolara. Jedan dio tog novca Fidel koristi za opremanje Rancho Maria de Los Angeles u Abasolu a drugi dio za kupovinu broda s kojim će se uskoro otisnuti prema Kubi.
Krajem rujna Fidel i El Caute odlaze u brda iznad Veracruza gdje preuzimaju puške Remington a nakon toga odlaze na rijeku Tuxpan da vide brod s kojim bi se trebali prebacit na Kubu. Kada je vido taj drveni petnaesometarski brod koji je pretrpio potapljanje i kojeg je trebalo temeljito obnoviti - Fidel nije mogao suspregnuti svoje oduševljenje. Bila je to slavna “Granma” (“Baka”) koju par dana kasnije kupuje El Caute, Njegov vlasnik bio je amerikanac Robert Erickson koji je živio u Ciudad de Mexicu. Uragan je taj brod bio potopio 1953, godine i neko je vrijeme ležao na dnu pod vodom. Brod je kupljen za 40 000 dolara. Istovremeno, 37 boraca “Pokreta 26 Srpanj” nqpušta ranč u Abasolu i kreću prema Ciudad Victoria gdje primaju naređenje da krenu za Tuxpan. Fidel doosi odluku da isplove što prije. Na putu za Tuxpan piše testament i ostavlja svog sina Fidelita na brigu svojim prijateljima Fofo Gutierrez i Orquidei Pino.
“Granma” iz Meksika isplovljava 25. rujna 1956. godine u 12 sati i 20 minuta pod komandom kapetana Onelio Pina. Brod je bio predviđen za maksimalno 20 ljudi a na njega se ukrcava čak 82 borca. Bili su jako mladi. Prosječno su imali 27 godina. Svi su bili kubanci osim jednog argentinca, jednog dominikanca i jednog meksikanca. Sudbina je prema njima bila okrutna. Pri iskrcavanju gine njih 20 a uhvaćen je 21 borac. Ostali se rasturaju a u brda Sierra Maestre stiže samo 20 njih. Historiografija će nas kasnije učiti kako je tada započela borba za rušenje Batistine diktature i Kubanska Revolucija iako je Revolucija, kao što smo vidjeli, u stvari počela već u Meksiku.










- 16:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.12.2016., ponedjeljak

KATOLIČKI FUNDAMENTALIZAM I ISLAMSKI FEMINIZAM



“Muškarac je u porodici buržuj a žena predstavlja proletera”
Friedrich Engels

Nije nikakva novost kako ne postoji jedino “islamski fundamentalizam”. Uostalom, upravo smo mi u Hrvatskoj najbolji svjedoci toga i dobro znamo, iz vlastitog iskustva, kako isto tako postoji i “katolički fundamentalizam”. Vjerski fundamentalizam, bilo kojeg predznaka u biti vodi istome : negaciji ravnopravnosti, prava i slobode svih onih koji “nisu naši”.
Žene su u gotovo svim suvremenim društvima diskriminirane. Još su davna sociološka istraživanja (recimo ona Mladena Žuvele rađena krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle još u “socijalizmu” ) pokazala, na primjeru Splita – kako žene pri istoj obrazovnoj strukturi čekaju na svoj prvi posao od 3 pa čaki i do 5 puta dulje od muškaraca .
Ali danas i pripadnici jako utjecajnih organizacija, poput Katoličke crkve ili nekih udruga vezanih za nju promoviraju javno vrijednosti koje žene neupitno stavljaju u poziciju “podređenog spola”. Svećenik Ivica Raguž tako u službenom glasilu Katoličke crkve “Glasu Koncila” nedavno daje svoju već “slavnu” definiciju žene – koja je po njemu “drugotna jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip”. Ova svećenićka mudrolija potkrepljena je argumentima poput onog kako je “žena od Adama a ne on od nje”. Štoviše, žena je i univerzalni krivac i predstavlja “arhetip griješnika” - zbog kojieg svi mi ispaštamo jer je, poučava nas pop Raguž, “prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti te (..) je za njega vise kriva Eva nego Adam”.
Po njemu, muškarac je “glava” a “neposlušnost žene” se manifestira u “ traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.” Žena je veliki krivac za mnoge kasnije patnje svih ljudi jer je, dubokoumno konstatira Raguž, “Đavao (..) prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha.” Kad muškarac, inkarniran u Adamu zgriješi – on griješi samo zato jer je dobar i osjećajan a ne “pokvaren” poput žene. Adam je, tako, sagrješio “zbog žaljenja nad svojom ženom. Adam žali svoju ženu i iz osjećaja samilosti “nije ju htio ostaviti samu u njenom grijehu” – tako da je, na kraju krajeva, “dokazuje nepobitno” i gotovo slavodobitno naš učitelj moralike Raguž – “po ženskoj neposlušnosti grijeh ušao u svijet”. Ništa manje !
Tu, svakako, po njemu, treba nešto poduzeti jer je “žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti”. A nad neposlušnima, “logično je po prirodi same stvari” , treba malo stroži nadzor. To je taj “biblijsko sindrom neposlušne žene” – zaključuje ovaj katolički pedagog. Sve ovo on piše u Hrvatskoj 2016. godine u službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvata. Graditi suvremeno društvo na temelju ovog aksioma o “neposlušnoj ženi” zaista onda vodi direktno pred ulaze hrvatskih bolnica gdje grupe molitelja pokušavaju detektirati koju ženu treba “spasiti” od njene vlastite “neposlušne suštine” koju onu još nisu uspjele spoznati.
Nadbiskup Vrhbosanski Vinko Puljić je u svojoj propovjedi preporučio ženama “da ne isprobavaju muškarca prije braka kako ne bi postale štrace”. “Štraca” je dalmatinski izraz za staru, istrošenu krpu s kojom se čisti pod i svakojaka prljavština po kući i koja se zatim baca u smeće. Hrvatska je danas zasićena katoličkim fundamentalizmom koji se u odnosu na prava žena manifestira kroz tobožnju brigu o obitelji, demografskoj problematici koja se iz njihove perspektive svodi na kritike nedovoljnog angažmana žena na ispunjavanju svoje imanentne “reproduktivne funkcije” na koju se žena, najčešće, na ovaj način svodi. Žena je po definiciji “griješnica” kojoj se “najbolje pomaže” ukoliko ne misli svojom glavom nego sluša “ragužijamske naputke”. Raznorazne udruge se onda angažiraju na poznate “mirne načine” psiholoških pritisaka, detektiranja I lova na “griješnice” koje, u slučaju pobačaja, revni građani prijavljuju “moliteljskim skupinama” i “čuvarima ćudoređa i života” koji stupaju na teren pokušavajuti “spasiti” posrnule griješnice.
Nije to nikakva nova priča ali razotkriva svu našu hipokriziju kada ta ista zajednica tobože zgraža nad islamskim fundamentalizmom koji je tako “nazadnjački” a naše je društvo, zajedno s ragužijanskim moralom i vojskom “spasitelja” – tobože “napradno”, “zapadno”, europsko, kršćansko društvo.
U islamskom svijetu prije nekoliko godina počeo se razvijati “islamski feminizam” kao oblik borbe za zaštitu ženskih prava u svijetu islama. Pripadnice islamskog feminističkog pokreta traže potpunu jednakost između žene i muškarca ali polazeći od samog nauka Kurana. One drugačije tumaće “sveti tekst” Kurana i prepozaju ga i interpretiraju kao “osloboditeljski” za žene iako i same priznaju kako se u praksi primjene šerijata to izvitoperilo i pretvorilo u opravdavanje podređenog položaja žene u islamskom svijetu. Pripadnice ovog pokreta naučavaju kako poruka i namjera Kurana nije nejednakost muškarca i žene i kako Kuran ne propovjeda tu nejednakost nego je ona posljedica krive interpretacije Kurana koja je rezultat dugogodišnje “degeneracije islamske tradicije” i prakse življenja u islamskim državama.
Feminizam je hetorogen pokret koji je teorija, društvena misao i praksa kojoj je cilj razobličiti i okončati podređeni položaj u kojem se žene objektivno nalaze u društvu. Bez obzira da li se radi o islamskom ili kršćanskom podneblju. Cilj je isti. Ostvarivanje puno pravednijeg društva koje će prepoznati i garantirati punu i efektivnu jednakost svih ljudskih bića – bez obzira na bilo koju, pa tako i na spolnu razliku.
Teško je ostvariti emancipaciju žena u ambijentu koji je striktno religiozan pa je tu naše društvo ipak u prednosti – ali zato i moramo bit osjetljivi kada se ugrožava sekularni karakter Hrvatske, a to se stalno dešava i to naročito u zadnje vrijeme, što postaje zaista alarmantno,. To se dešava u svim područjima…od politike pa sve do obrazovanja, medijskog prostora pa do zdravstva i u biti kompletne društvene strukture. Zato se o tome mora javno i slobodno govoriti jer konzekvence bilo kojeg fundamentalizma, bez obzira na njegov vjerski predznak – na kraju svih krajeva – su uvijek sasvim iste.
Islamski feminizam se najprije javlja u arapskim zemljama južnog Mediterana kao težnja da se i u tim sredinama “instaliraju” i dijele jednake vrijednosti koje su temelj laičkih, sekularnih država u kojima je vjera, po definiciji, odvojena od države. Islamski feminizam želi promijeniti vjerske zakone koji reguliraju osobni položaj i status žena u tim društvima. Pripadnice tog pokreta žele promijeniti “državno tumačenje vjerskih zakona”. Te države, naime, potenciraju shvaćanje i interpretaciju islama kao patrijarhalne vjere koja povjesno podređuje i povrjeđuje ženu.
Problem je u tome što su sve monoteističke religije (pa tako kako islam tako i kršćanstvo) patrijarhalne pa se emancipacija žena (ali i Čovjeka kao generičkog bića) ne može nikada do kraja ostvariti u striktno vjerskom ambijentu (jer problem ljudske emancipacije uvijek nadilazi tzv “vjersku emancipaciju”). Zbog toga su istinska, zbiljske sekularna država i društvo u ovom slučaju ključni kao preduvjet za emancipaciju kako žena tako i za sve druge vrste ljudske emancipacije , pa tako i bez obzira na njihov spol.
Prema “islamskom feminizmu” postoji razlika između “fundamentalističkog” i “prograsivnog” islamizma. Radikalni islamizam je protiv liberalnih ideja Zapada. Tu se prije svega misli na “politički liberalizam” kao temelj priznavanja temeljnih ljudskih sloboda, političkog i svakog drugog pluralizma itd. Islamski se feminizam kreće u prostoru reinterpretacije, ili po njima “prave interpretacije” – Kurana. On se, s druge strane, pojavljuje, što je vrlo važno, i kao protestni pokret ali baziran na Kuranu i takvoj vrsti njegove interpretacije koja će omogućiti ili bar pospješiti dosezanje ideala jednakosti žena i muškaraca u tim sredinama. One nastoje da u okviru Kurana nađu uporište za ostvarenja njihovog zahtjeva za jednakošću svih u okviru takvog tipa društva, Dakle, islamske feministkinje ne odbacuju religiju i vjeru nego ustaljeni, uvriježeni i u zakone ugrađen mačizam i seksizam koji je stvarnost većine muslimanskih država.
Po njima upravo Kuran treba biti temelj duha jednakosti kojeg je stvarnost iskrivila a šerijat pretvorio u zbiljsku nejednakost. Za njih Kuran predstavlja temelj njihovih zahtjeva, njihovog traženja zakonskog i stvarnog prava na jednakost s muškarcima u islamskom društvu. One odbacuju kako islamski tako i kršćanski fundamentalizam tvrdeći da jedan i drugi generiraju podređen položaj žene. Pripadnice ovog pokreta su vrlo obrazovane i dobro poznaju Kuran. Oboružane su svojim znanjem i hrabrošću bez obzira na dosage ovekvog tipa feminima. Svjesne su kako je Kuran fundamentalan akt u takvim tipovima zajednica pa u okvirima njegove drugačije interpretacije pokušavaju ostvarit svoje ciljeve.
Današnji položaj žena u islamu se bazira na vizijama šerijata, islamskog zakona nastalog u 10. i 11. stoljeću. Šerijat se postavlja kao neupitna istina kojoj se svi muslimani moraju pokoravati. Iz njega su derivirani svi ostali akti koji u praksi teško diskriminiraju žene. Tako još postoji praksa tjelesnog kažnjavanja žena, određuje (nameće) im se način njihovog oblaćenja, ozakonjeno je postojanje poligamije, uloga žena u porodici i njen položaj u njoj ograničavaju im osnovne slobode itd. ( Naravno, iza kućnih zidova postoji isto tako određena vrsta teško objašnjive i izuzetno bitne, vrlo utjecajne uloge žene koja je ponekad kontradiktorna sa suštinom tog tipa društava ) . Zato pripadnice islamskog feminizma traže “analitičku lekturu” i izmjenu šerijata. Po njima se šerijat, kao izraz klasičnog islamskog zakonodavstva, ne temelji na objektivnoj interpretacji Kurana. Smatraju kako taj zakon nije “proizvod” Kurana nego jednog konkretnog povijesnog perioda i izato se temelji na autoritarnoj i patrijarhalnoj optici koja je određena strogo hijerarhijskim konceptom društva u kojem se žena nalazi na dnu hijerarhijske društvene piramide. Po njima izvorni islam ima puno sadržaja kojima je temelj sloboda, oslobađanje, egalitarni karakter, dakle jednakost i odsutnost bilo kakve religiozne hijerarhije. Zato one traže oživljavanje izvornog islama, povratak njegovim istinskim vrijednostima koje su se tijekom vremena izvitoperile – jer to smatraju preduvjetom njihove socijalne emancipacije. To, naravno, zahtjeva reformu svih postojećih diskriminirajućih zakona kako bi one postigle slobodu. Ali istovremeno one zahtjevaju i slobode svih vjerskih manjina kao i ootpuno poštivanje seksualnih sloboda, poštivanje rasnih ali i svih drugih razlika . Zato ovaj pokret ima puno šire značenje od onog kojeg feministički pokreti imaju na Zapadu. One su dosta radikalne u svojim zahtjevima. Zahtijevaju da se šerijat ukoliko generira ma i najmanju nepravdu ili neslobodu bilo koje druge vrste – mora promijeniti. Islamski feminizam smatra da će šerijat štititi prava svih muslimana jedino ukoliko bude slao poruku socijalne jednakost i jednakosti svih ljudskih bića – naravno pretočenih u zakonsku formu. Tu nije moguće nikakvo licitiranje. Zato se ovakav šerijat koji sada regulira sve odnose u tim društvima - mora mijenjati.
Po njima “istinski islam” nikako nije niti može biti patrijarhalna vjera. One tumače kako i prema istinskom islamu, kako ga one interpretiraju, sva ljudska bića, bez obzira kojeg su spola – imaju jednaka prava a prije svega pravo na svoje dostojanstvo i svoju autonomiju da odlučuju o sebi na način kako oni sami smatraju da je najbolji za njih. Zbog toga se sve spolne i društveno konstituirane rodne nejednakosti moraju dokinuti.
Teško je nama iz naših pozicija razumijeti koliko je hrabrosti potrebno da bi se zastupale takve ideje u sredinama gdje islamski fundamentalizam dominira i tvrdi kako su takvi njihovi zahtjevi i njihova borba direktna posljedica djelovanja DEDŽALA (El Mesihud Dželal ) odnosno Lažnog Mesije. Po islamskim fundamentalistima Poslanik (Muhamed s.a. ) je rekao kako će žene “biti posljednja vojska koju će Dedžal iskoristiti u svojoj misiji” – tako da oni njihovu aktivnost nazivaju “Dželalov feministički sustav”. Zbog toga oni javno na svojim skupovima propovjedaju kako, zbog opasnosti da žene ne bi slučajno pale u napast prihvaćanja ovakvih feminističkih ideja, iza kojih u stvari stoji Lažni Mesija, dakle Dedžal, “Čovjek mora doma vezati svoju ženu, sestru ili kćerku kako bi ih zaštitio od Dedžala “. To on mora uradit radi “njihovog dobra” pošto su takvim ženama očito “isprani mozgovi”. Pri tom se pozivaju na razne “hadise” (kazivanja koja se pripisuju Mukamude s.a.). Zbog toga na žene trebati budno paziti kako ne bi prihvatile feminističke zablude jer se onda nad njih može nadviti prijetnja “da uživaju u blatu a ne u vjećnosti”. Na taj ih se način u stvari spašava “od velikog zla” jer Dedžal je taj koji širi bogohulne laži kako nema razlike između muškaraca i žena. Dedžalov direktni izum su kako sam feminizam tako i teorija o “oslobađanju žena”.
Pošto, po islamskim feministkinjama, šerijat na krivi način pretače Kuran u zakonske forme iza kojih stoji državni aparat prisile – nužna je korektna interpretacija (reinterpretacija) Kurana. Dakle. nužna je reinterpretacija “svetih tekstova” ali i dosadašnje tradicije koja je uvelika izmijenila njihovu bit i pravi njihov smisao. To je najveži izazov suvremenog islama. Ponekad se islamske feministice pozivaju i na velike islamske pjesnike, mistike i mislioce poput Hafeza iz Širaza, Dželaludina Mevlane Rumija, šijitskog mistika , “vrtećeg derviša”, sufija i “učitelja ljubav i ushićenog leta u beskraj”, njegovog duhovnog oca Šemsa od Tabriza i na druge islamske velikane koji poput njih slave ljubav, toleranciju, otvorenost i jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koji njihov “predznak” (Mevlanina poezija, recimo, spade u najprodavanije knjige u Izraelu a grob pjesnika Hafeza u Širazu je jedno od najposjećenije mjesta Irana a posebno mladih zaljubljenih parova i onih tek vjenčanih koji ga ritualno pohode tražeći u njegovoj zbirci poezije “Divan” (koja se stalno nalazi pored njegovog sarkofaga i koja je jednako čitana i poštovana , gotovo kao i sam Kuran ) odgovore na pitanje o tome kakva ih budućnost čeka
“Islamski feminizam” je društveno revolucionaran jer njegove pripadnice radikalno zahtijevaju i ravnopravnu političku participaciju u svim tijelima odlučivanja. Zahtjevaju izmjenu vlasničkih prava, ostvarivanje osobnih sloboda, ostvarivanje ekonomske nezavisnosti za što je nužna izmjena tradicije islama koja se, kako one tvrde, udaljila od izvornih poruka Kurana. One također traže i preispitivanje pristupa i mjesta žena u đamijama kao pravo muslimanskih žena na jednak položaj s muškarcima. Dakle, one se direktno suprostavljaju dosadašnjoj praksi koja ih je stavljala u podređeni položaj u svim sferama i strukturama islamskog društva. Naravno da zbog toga nailaze na žestok otpor ortodoksnog Islama. One traže radikalno preispitivanje svih svojih prava : kako onih svjetovnih tako i onih vjerskih – makar je u takvom tipu društva to usko isprepleteno i gotovo nerazdvojivo jer se ne radi o klasičnim sekularnim društvima i državama – iako se i u ponekim sekularnim državama, poput recimo Hrvatske, sve više to međusobno počinje ispreplitati…što je alarmantno ( recimo aktualno relativiziranje prava na pobača i njegovo prebacivanja u sivu ili sasvim tamnu zonu privatnih “abortera” - pošto se recimo u Splitskom KBC-u samo, jedna jedina ginekologinja nije pozvala na “priziv savjesti” na koji su se pozvali svi “musški ginekolozi” a splitska bolnica je najopterečenija u cijeloj Hrvatskoj po broju pacijenata na jednog liječnika, pošto joj gravitira cijela Dalmacija i dobar dio BiH odnosno Hercegovina i sl.)
Po pripadnicama ovog pokreta feminizam se mora prilagoditi političkim, ekonomskim i kulturnom kontekstu svakog društva. Veliki njihov problem leži u činjenici kako muslimanske žene u tim društvima nemaju adekvatan instrumentarij a niti potrebne društvene alate koji bi bili već ugrađeni u samom islamu – a da bi efikasno mogle obraniti svoja prava. One su svjesne kako se njihov feminizam mora potvrditi “unutar islama” a ne “izvan njega” inaće bi mogle doživjeti odbacivanje od strane “ostatka društva” što bi za njih moglo biti kontraproduktivno - pa čak i pogubno. Zato one idu s zahtjevom korijenitih reformi – odnosno redefinicije kompletne islamske tradicije i dosadašnje prakse koja je bazirana na iskrivljenom tumaćenju “svetih tekstova”. Dakle, radi se o opsežnim, kompliciranim i radikalnim zahtjevima za strukturnu reform kompletnog islamskog društva. Utoliko su njihovi zahtjevi, u biti, radikalniji ali i puno neizvjesniji i drugačiji od zahtjeva “klasičnog zapadnog feminizma” iako im je krajnji cilj isti.
One se pozivaju na Kuran kao izvor svoje borbe – što je iz naše optike kontradiktorno ali, po njima, upravo Kuran je za njih ključna karika koja ih priključuje na cjelinu islamskog društva pa se zato pozivaju na njegovu drugačiju interpretaciju kao osnovu za mogućnost što veće integraciju u islamsko društvo - odnoso u vrlo kompleksan javni prostor sredine u kojoj one djeluju. Svjesne su kako im je velikim dijelom oduzeto pravo na ravnopravno sudjelovanje u tom javnom prostoru i da se sve to ozakonjuje u ime religije i uvriježene tradicije. One se sudaraju sa stereotipima koji su ukorijenjeni u radikalnom islamizmu koji žene vidi jedino kroz dimenziju generirajučeg elementa i faktora stabilnosti porodice. Ali zar to nije koncept katoličkog fundamentalizma danas u Hravtskoj ? Postoji li bilo kakva razlika između ta dva tipa vjerskog fundamentalizma u odnosu na interpretaciju uloge žene u obitelji i zajednici. Zar pokret gospođe Markić zastupa različite ideje u odnosu na značenje i interpretaciju značaja obitelji i položaja žene (majke i supruge) u njoj ? Obitelj kao temelj, baza društva i reguliranje “ispravnog morala” od strane malog broja “odabranih”, “osviještenih” ili onih koje je “obasjala svjetlost” ne vodi nas, naravno, prema budizmu nego prema kvaziiluminatizmu provinscijskog tipa i duha, prema svijetu “slatke mistike” i falših “tajnih društava” i tobože “odabranih” – onako kako to razumijevaju oni koje obasjava jedino “duh palanke” i ništa vise - kako bi to rekao Radovan Konstatinović negdje u svojoj “Filozofiji palanke”. Po ovim fundamentalistima svih boja žena je “garant čistoće društva” ali zato i sama mora biti “čista” ali o tome pravila pišu isključivo muškarci. U promoviranju takvih ideja pomaže i im I nemal broj “pročišćenih žena”. One su “spoznale” svoju ulogu tako shvaćenog garanta “čistoće društva” pa su, u skladu sa svojom spremnošću na pomaganje spremne i na samokažnjavanje. Onda je sasvim normalno da su spremne prihvatiti potrebu kažnjavanja i izoliranja onih žene koje to ne razumiju ili ne prihvaćaju, koje “upropaštavaju” tu svoju jedinstvenu “svetu šansu” i ulogu koja im je tako velikodušno pružena.
Katolički fundamentalizam je, dakle, također neupitna činjenica u mnogim europskim sredinama. U listopadu 2012, godine svećenik Piero Corsi je na velika ulazna vrata crkve u San Torenzu objesio “proglas” vrlo poučno naslovljen “Žena i nasilje” ističući u njemu kako su žene “same krive” za mačističko nasilje nad njima. On doslovno kaže kako “do nasilja dolazi svaki put kada žene počmu provocirat, kada postaju arogantne i kada se osječaju samodovoljne pa, na kraju, same isprovociraju…” Kao da mu je pri sastavljanju ovog izvitoperenog koncentrata “kršćanskog suosjećanja” prema maltretiranim ženama, žrtvama kućnih Tarzana, manijaka i “muškarčina” pomagao naš domaći “prvotni” muškardin, pop Raguž.
Inače iste te 2012. godina – ako uzmemo u obzir kompletnu planetu Zemlju i sve svjetske države među državnim “vladarima” bilo je svega 5,3% žena a među svim parlamentarcima ovoga svijeta samo 19,5% žena. Ove 2016. godine je taj broj njihove participacije u svjetskim parlamentima pao na 19,2% a u Europi to dosiže “čak” 20%. U Hrvatskom Saboru danas od 153 zastupnika 39 je žena – što je “visokih”, gotovo “spektakulatnih” 25%. Ali nažalost, to je, ujedno, nikad manje. Da ne zaboravimo u Hrvatskoj u ukupnoj populaciji žene su dominantan spol : 2016. godine broj žena je u Hrvatskoj 2 192 588 a muškaraca 2 045 801 .
I na kraju, odakle uopće sam pojam “feminizam”. Ironija je da ga je “izmislio” američki ultrakonzervativni radio spiker Rush Limbaugh koji ga je u svojim emisijama počeo upotrebljavati 1990. godine namjeravajući žene koje se bore za jednaka prava u društvu, zbog tobožnje agresivnosti, povezati s pojmom “nacizma”, odnosno proglaiti njihovu borbu “ženskim nacizmom”. To je sasvim tipično za kaubojski “mačizam ” jer feminizam i mačiizam su različite stvari. Feministice se ne zalažu za dominaciju žena u društvu (kao što se mačizam zalaže za dominaciju muškaraca) nego se samo zalažu za jednakost svih a protiv dominacije bilo kojeg spola. Nažalost, još uvijek su one a i svi mi skupa sa njima vrlo daleko od ostvarenja tog cilja.






Oznake: plaža


- 16:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se