Marin Jurjević o svemu

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

13.07.2018., petak

POEZIJA I POLITIKA


Još je Rimbaud pisao o “vatrenom strpljenju” koje nam je potrebno kako bi smo osvojili “jedan sjajan grad koji će nas obasjati svjetlošću pravde i dostojanstva za sve ljude.” Principi Nade i Utopije pokretali su u oduvijek kroz povijest velika gibanja među ljudima u njihovoj borbi protiv nepravde i neslobode a u potrazi i zahtjevu za dostojanstvom i jednakošću kao temeljnim preuvjetima smislenog življenja. To je ujedno temelj svih ijevih pokreta i lijevih ideja u svim sferama i segmentima života. A područje kulture zasigurno je jedno od rodnih mjesta ljevice jer je bilo kakva vrsta stvaralaštva nezamisliva bez ljudske slobode - štoviše Kultura je možda njen najsublimiraniji izraz. Sloboda ljudskog duha kao i dostojanstvo u području sfere rada ( u kojoj se pribavljaju preduvjeti za reprodukciju gole egzistencije ) trebali bi biti u temelju svake ljudske zajednice kao zajednice slobodnih bića. Često su zato politički zahtjevi ili kritike nepodnošljivog stanja kojeg određuju postojanje neslobode i nepravde, svoj najkoncentriraniji izraz nalazili upravo u području kulturnog stvaralaštva pa tako i poezije.
Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih simbola i potvrde te teze o simbiozi poezije i politike. Prošlo je točno 114 godina od njegovog rođenja ( 12.07. 1904. ) On je bio veliki a neki smatraju možda i najveći latinskoamerički pjesnik ali isto tako je bio i strastveni ljevičar, strasan političar, aktivista - čovjek koji se prije svega borio snagom svoje riječi koja je zaista bila moćna. Kao mlad bio je pod jakim utjecajem rebelističih, anarhističkih ideja i još se dvadesetih godina XX stoljeća angažira kao studentski agitator u “Federación de Estudiantes de la Universidad de Chile“. Kao mladi dopisnik revije “Claridad” taj pjesnik se sve više profilira i kao javna politička osoba. On ne može a da u svojoj poeziji i kroz nju ujedno ne “govori i o svijetu koji ga okružuje”. On je sam sebe smatrao prvenstveno pjesnikom. Čak s čuđenjem piše : “Puno je ljudi vjerovalo kako sam ja značajan političar. Ne znam odakle takva legenda ?” Naravno da se Neruda i ovdje malo poigrava s riječima jer je istovremeno priznavao kako vjeruje kako se njegove “doživotne pjesničke potrebe pjesnika ne odnose samo na bratstvo s ružom i simetrijom, sa uzvišenom ljubavi i sa beskrajnim nostalgijama, nego također i s grubim ( teškim ) ljudskim zadaćama koje sam uključio u svoju poeziju.”
Kada izbija španjolski građanski rat on se u svojstvu čileanskog konzula nalazio u Barceloni. Potpuno se stavlja na stranu antifašista republikanaca. Piše “Espańa en el corazón” .( “Španjolska u srcu” ). Tu je i pjesma “Explico algunas cosas “ ( “Da objasnim neke stvari” ). Slomljen je kada opskurna grupa fašista ubija njegovog najboljeg prijatelja i “najdraže dijete španjolske poezije” Federica Garciu Lorcu u njegovoj rodnoj Granadi. “El crimen fue en Granada” ( “Zločin se desio u Granadi” ) piše veliki Antonio Machado a Neruda svoj budući pjesnički angažman povezuje s politički aktivizmom suprostavljanja zločinu. Pravo Nerudino ime bilo je Ricardo Eliécer Naftalí Reyes Basalto i za vrijeme drugog svjetskog rata angažiran je kao već priznati, poznati čileanski pjesnik u antifašističkoj kampanji. U ožujku 1945. g. izabran je u Senat Rebublike Čile kao predstavnik sjevernih čileanskih provincija Tarapacá i Atfofagasta. Svoj prvi govor kao “Senator Reyes“ ( kako su ga obićno službeno oslovjavali ) održao je 30. svibnja 1945.g. Odmah je postalo jasno da je rođen jedan od najvećih govornika čileanskog Senata. Već tada se sasvim priklonio komunističkoj političkoj orjentaciji a posebno za vrijeme svog obnašanja konzulskog posla u Ciudad de Méxicu. Postaje veliki prijatelj kompletne meksičke umjetničke lijeve scene kojom dominiraju Diego Rivera, David Alfaro Siqueiros, Frida Kahlo, José Clemente Orozco i drugi veliki slikari a posebno muralisti. U to vrijeme u Meksiku je i Trocki kojeg Neruda upoznaje. Neruda je ogorčen stanjem u čileanskom Senatu. Pisao je o tome kako “ do Senata teško dopire ogorčenost naroda koju smo im ja i moji drugovi pokušavali prenijeti”. On Senat doživljava kao “komodnu, dobro opšivenu dvoranu kako do nje ne bi dopro, kako u nju ne bi ušao glas nezadovoljne mase koji bi mogao uznemiriti senatore”. O svojim kolegama koji se predstavljali vlast nije imao lijepo mišljenje. O njima on piše : “Moje kolege sa suprotne strane bli su akademici, umjetnici u držanju svećanih patriotskih ovora - a pod njihovim nogama bio je tepih od lažne svile na kojem se sve to odvijalo.” Zbog sve te ogromne količine licemjerja, laži i odvojenosti od istinskog života i problema običnih ljudi te čileanske političke kvazielite očajni Neruda viče: “Gušili su me !”
Naravno da je takav Neruda postao meta desnice. Kada je 1946.g. za predsjednila Čilea izabran desničar Gabriel González Videla stvari se pogoršavaju. On 1948.g. donosi “Ley de Defensa Permanente de la Democracia” ( “Zakon o stalnoj obrani demokracije” ) kojim se progoni radnički pokreta a Komunistička Partija Čilea zabranjuje se i proglašava ilegalnom. Neruda piše poemu “El Traidor” (“Izdajnik “) u kojoj govori o predsjedniku koji stotine čileanaca šalje u koncentracione kampove. To je onaj isti izdajnik Videla koji će 1973.g. kada general Pinochet izvrši fašistički vojni udar u Čileu i sruši Salvadora Allendea i legalnu lijevu vladu Narodnog Jednstva (“Unidad Popular” ) s TV ekrana u ekstazi vikati : “ Spašeni smo ! ”. A kada u Čileu počmu štrajkovi i prosvjedi i kada dolazi do cenzure tiska Pablo Neruda piše svoje poznato “Intimno pismo miljunima ljudi” ( “Carta íntima para milliones de hombres” ) kojeg objavljuje u dnevniku “El Nacional” ( Caracas ). Naravno da je to bio onaj dugo čekani povod da se pokrene process protiv “Senatora Reyesa”. Zadnji put Neruda govori u Senatu 6. rujna 1948.g. u kojem izgovara svoje : “Yo acuso !” (“Optužujem !”). U tom je govoru razobličio Videlinu dikataturu u Čileu i pročitao je 650 imena ( i zanimanja ) zatvorenika u zatvoru Pisagua. U roku od 30 dana optužen je za uvredu. Vrhovni Sud mu oduzima imunitet, zabranjuje mu se ulazak u Senat i napuštanje Čilea. Neruda se povlači u ilegalu i kasnije mu stranački drugovi i prijatelji organiziraju spektakularan bijeg iz Čilea preko Anda ( što kasnije opisuje u “Canto General” ). Puno godina kasnije pratiti će i podržavati svog prijatelja Salvadora Allendea u dolasku na vlast u Čileu i umrjeti neposredno nakon Pinochetovog puča pod još nerazjašnjenim, sumnjivim uvjetima. U kampanji Salvadora Allendea 1970. godine bila je uključena sva elita čileanske kulture. To je bio ujedno i trijumf Kulture nad politikom gao golom tehnologijom vladanja ljudima. Zato je 1973.g. udar pučističkih fašista bio jednako strašan prema sferi kulture koliko i prema sferi politike jer su oni jedno vrijeme u Čileu živjele u istinskom jedinstvu. Tako se u Allendeovom Čileu jedan poltički pokret u velikoj mjeri pretvorio u kulturološki pokret.
Upravo je Neruda pokazao kako je svijet poezije, intime, mistike ljubavi ili ljepote pejzaža neodvojiv od potrebe angažmana i nužnosti osjećaja odgovornosti za procese u društvu u kojem živimo kao i potrebe za promjenom tog društva prema onom utopijskom snu u kojeg je utkan i princip Nade kao pokretač svega. Neruda - taj veliki pjesnik ljubavi, govoreći sam o sebi to je izrazio na ovaj način : “Poslužio sam se najstarjim oružjem poezije, pjesme, pamfleta….kojim su još služili klasici i romantici - a koji su namjenjeni uništeanju neprijatelja”.
I poezija može biti oružje, i to najjače. Možda nam takve poezije i takvih pjesnika kakav je bio Neruda danas strašno nedostaje. A možda su takvi ljudi tu oko nas ali još nisu angažirani na način kojeg je Neruda svjedočio cijelinom svog života i cijelinom svog bića. Ono što je sigurno to je da je i kod nas područje Kulture žestoko izloženo udaru domačih konzervativaca, nacionalista, ksenofoba, mrzitelja i desničara svih vrsta jer su barem oni, ako to već nismo mi, svjesni toga kako je područje Kulture možda zadnje utočište Slobode kod nas kojeg oni još nisu osvojili. Zato je možda bit političkih sučeljavanja i na ovim našim prostorima u stvari u sukobu dva različita kulturloška koncepta poimanja totaliteta Života a ne samo puki sukob suprostavljenih bezličnih poltičkih mašinerija.

Oznake: Sunce, more


- 09:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.05.2018., srijeda

CRVENO I CRNO


Nažalost, na ovom komadiću europskog kontinenta na kojem mi živimo, ponovo se, po tko zna koji put, u dijelu javnosti, na najgori mogući način otvorila rasprava o pitanju koje je suvremena historiogrfija već odavno, jednom zauvijek riješila. A pitanje glasi : “Koja je strana bila ona prava strana, tko su bili pozitivci a tko negativci u Drugom svjetskom ratu” ? Naravno, riječ je o tzv “našim prostorima”. Upravo taj prostor dio kvaziznanstvenih “istraživača”, političara i njihovih primitivnih sljedbenika stalno, na jedan totalno iracionalan način, pokušava izdvojiti iz cjeline europskog i svjetskog prostora. Kao da se na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno današnjih samostalnih država koje su proistekle iz nje, odvijala nekakva zasebna povijest koja nema ama baš nikakve veze s ostatkom svjeta pa za nju vrijede i neki sasvim drugi kriteriji za valorizaciju onoga što je ostatak svijeta već odavno riješio stavljajući točku na ocjenu i odgovor na pitanje : Tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu ? Ali naši neumorni revizionisti uporno pokušavaju izmijeniti neupitne činjenice proglašavajući izdajnike domoljubima a antifašističke borce izdajnicima. Sasvim je svejedno radi li se pri tom o četnicima, ustašama ili nekim trećima - jer, na našu žalost, nije nedostajalo niti jednih niti drugih ili trećih. Tako se nerjetko na ovim prostorima poražene ( “crne” ) snage proglašavaju “pozitivcima” i nikad prežaljenim gubitnicima a borci protiv “crnima” nazivaju se “crvenima”, što u njihovim glavama i u njihovim ideologiziranim, simplificiranim teorijama podrazumijeva negativan predznak. Na takvu vrstu ludila teško je naći pravi odgovor a još manje objašnjenje. Možda se odgovoru najaviše približila ona rečenica iz filma Srđana Dragojevića “Sveti Georgije ubija aždahu” ( iako se film odnosi na period 1912-1914. g. za vrijeme Balkanskih ratova ) kada u jednom trenutku, pri kraju filma, jedan nesretnik rezignirano komentira da : Onaj tko nas je proklinjao “nije dangubio” - iako je, naravno, sasvim pogrešno nešto što se danas nama dešava pokušavati objasniti bilo kakvom vrstom “prokletstva”.
Zanimljivo je da se i ove dvije, manihejski iskonstruirane, strane ( “crvena” i “crna”) unutar samih sebe redovito glođu pokušavajući inače sebi bliskima prigovoriti nedostatak vjerodostojnosti, odnosno dokazati svoju ideološke pravovjernoosti - što uvijek nepogrešivo vodi ka skretanju na put lažne ekskluzivnosti, sektaštva i mrvljenja fronta progresivnih snaga. Tako smo npr. 11. svibnja ove godine, u emisiji “Crvena linija” ( TV N1 ), mogli čuti kako gdja Aneta Lalić ( Srpsko Narodno Vijeće - SNS ), govoreći o problem prisustva ustaške parole “Za dom spremni” u hrvatskom javnom prostoru, tvrdi da je Socijaldemokratska Partija Hrvatske ( SDP ), kako ona kaže : “ideološki ispražnjena”, dodajući kako se SDP “nije spreman baviti suočavanjem s prošlošću” jer ne “inzistira na antifašizmu kao aktualitetu a ne kao tradiciji” optužujući valjda SDP za tu neprihvatljivu praksu iako Hrvatskom ne vlada SDP nego HDZ sa svojim partnerima. Zanimljivo je da, ne trepnuvši okom, to izgovara usprkos činjenici da je upravo SDSS ( Samostalna Demokratska Srpska Stranka ), čiji je najupečatljivi član dr Milorad Pupovac - ujedno predsjednik Srpskog Narodnog Vijeća, koalicioni partner te aktualne vlasti ( HDZ-a ). Pa ipak nikome razumnom tko poznaje dr Pupovca ne pada ni na kraj pameti da dovodi u pitanje njegov antifašizam, demokratsku orijentaciju pa i nesumnjivi lijevi politički habitus. Politička ( pa i stranačka ) pragma zna biti komplicirana ili naizgled čudnovata jer je ona uvijek rezultanta mnogobrojnih faktora. Zato se trebamo čuvati teških riječi ili olakog bacanja kamenja na drugoga ( pokušavajući tako oprati samog sebe i dokazati svoje navodno čistunstvo ) - a posebno ukoliko se nabacujete na one s kojima inače dijelite slične ljudske i političke svjetonazore. To je svojevrsno “prokletstvo ljevice” iako takvo ponašanje nikada nije bilo ekskluzivno rezervirano samo za nju.
Naravno, istovremeno smo svakodnevno suočeni s agresijom desnice u Hrvatskoj i to “na svim frontovima”. Za takve glave je problematičan i sam Dan pobjede i Dan Europe kada čitav demokratski svijet obilježava pobjedu nad zlom fašizma. Nino Raspudić tako u HRT-ovoj emisiji “Peti dan” ( 11. O5. ) kaže kako “Hrvatska 45-tu nije dočekala slobodu nego promjena totalitarizma.” On po tko zna koji put, fašizam izjednačava s onim sustavom koji se nakon oslobođenja uspostavlja na području tadašnje Jugoslavije. Naime za dio domaće desnice riječ je o sasvim istoj stvari ali s različitim idejnim predznakom. I tu prestaje svaka razlika među njima. Sukob Tita i Staljina on svodi samo na “osobni nesporazum” među njima itd. Naravno da desnica ignorira činjenicu kako je ogromna većina Hrvata ( da ne spominjem moju Dalmaciju i Split u kojem se nikada nije mogla uspostavit ustaška organizacija ) bila na strani antifašističke borbe, na partizanskoj a ne na ustaškoj strani. To bi oni najradije pokušali zaboraviti ili naknadno nekako izmijeniti, izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Za njih je partizanska pobjeda “nezgodna činjenica” nad kojom Hasanbegović otvoreno žali. U istoj HRT-ovoj emisiji “Peti dan” Petar Tomev Mitrikeski smatra kako simboličnu šetnju Zagrebom na Dan Pobjede 8. svibnja, pod nazivom “Besmrtni partizanski odred”, mnogi “doživljavaju kao prvokoaciju”. Čovjek je doselio 1989. g. iz Makedonije u Hrvatsku pa zna to najbolje. Kada se spominje Tuđmanova partizanska prošlost Nino Raspudić zaklučuje kako “Tuđman nama nije drag jer je bio partizan, nego unatoč tome”. U najboljem slučaju, u interpretaciji naših najumjerenijih desničara, stavlja se znak jednakosti između ustaša i partizana. Ali ustaše uvijek kod njih imaju “nacionalni predznak” što ih ipak stavlja u neupitnu prednost pred “anacionalnim” partizanima.
Ali desnica je za nas već odavno pročitana knjiga. U Srbiji dižu spomenik Draži Mihailoviću pa čak nedavno “Draži i streljanim Ravnogorcima” pripadnici Srpske vojske u službenim uniformama salutiraju, odaju počast i polažu vijence “Čiči” dok notorni ministar Vulin redovito zaboravlja povijest srpskih fašista. U Hrvatskoj, s druge strane, još uvijek postoje ulice s Budakovim imenom. “Za dom spremni” još predstavlja vruć krumpir kojeg vlada nikako da riješi itd. Evo čak ni maturanti ne mogu proslavit svoj dan bez crnih majica, ustaških parola, dizanja desnice i šaranja spomenika partizanskim osloboditeljima ( i to usred Rijeke ). Donekle ih se može i razumjeti jer je obrazovni sustav takav da o antifašističkoj borbi i istini o njoj stjeću samo oskudna ili potpuno kriva znanja. Partizanskog heroja Stjepana Filipovića, čija slika prkosnog odlaska u smrt stoji u Ujedinjenim narodima, službena Hrvatska kao da se srami itd. Ali žalosno je što niti među neupitno antifašistički orijentiranim ljudima očito ne postoji suglasnost. Jer inače teško mogu drugačije razumjeti navedene riječi gospođe Lalić .
Pa zar ne bi bilo logično da se vladajućoj koaliciji ( ne samo od strane opozicije nego i iznutra ) postavi pitanje ili im se da ultimatum da se neke stvari vezane uz “ustašku nostalgiju” napokon jednom zauvijek riješe….i da je to uvjet za daljnju suradnju i podršku aktualnoj vlasti? Gola priča, argumentacija o podršci sadašnjem HDZ-u kao “manjem zlu” za neke je možda i prihvatljiva ali za mnoge je nedovoljna i previše tanka. Jasna je razlika u snazi svakog partnera u vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj ali aktualna vlast danas ovisi o jednoj ili dvije parlamentarne ruke pa je snaga svakog partnera pa čak i pojedinca multiplicirana i realno nemjerljiva ( presudna ). Zato se mora postaviti pitanje vladajućoj koaliciji zašto ministar Goran Marić u Macelju izjavljuje ( u prisustvu predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović ) da “ove žrtve nisu i neće biti uzaludne” ? Naime, usprkos svim nevinim žrtvama kojih je bilo i kojima se uvijek treba pokloniti - ipak je neupitna činjenica kako se tamo najvećim dijelom nalaze posmrtni ostaci pripadnika ustaške vojske. Zašto Hrvatska uopće nije obilježila Dan Pobjede iako je Hrvatska pripadala silama pobjednicama velike svjetske antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu ? I to pitanje također traži odgovor !
Radikalni konzervativni aktivizam posebno je došao do izražaja u vrijeme ratifikacije Istambulske konvencije a sada se organizira oko pokušaja “deratifikacije” te iste konvencije i izmjene izbornog sustava koji bi dokinuo stečena prava nacionalnih manjina ( prije svega Seba ). Tu je još vezan čitav kompleks pitanja vezano za obitelj, ulogu žene, nasilje, obrazovni sustav, prava na pobačaj, Vatikanske ugovore, vjeronauk, LGBT zajednice itd. Ta svjetonazorska pitanja postala su glavna fronta, prva crta “ideološke bojišnice” domaće desnice ali i onih koji im stoje nasuprot. U tom su poslu “antiistambulisti” dobili apsolutnu podršku Crkve koja nažalost sve više uplovljava u vode svojevrsne varijante radikalnog fundamentalizma. Ta su pitanja postala “lakmusov papir” za detekciju političke pozadine svega toga. Istovremeno u Hrvatskoj jača čudnovata vrsta populizma kojeg predvodi Živi Zid. Najsimptomatičnije je što ta politička grupacija upozoravajući šuti o svim ovim pitanjima. Iako su inače veoma pričljivi, gotovo brbljivi i govore o svemu i svačemu, u ovom slučaju kao da su se “zakleli na vječnu šutnju”. Za njih problem nasilja nad ženama, prava na pobačaj, položaja LGBT zajednica, vjeronauka, položaja nacionalnih manjina itd jednostavno NE POSTOJE kao bitan problem. O tome jednostavno ne govore NIŠTA i to u vrijeme postojanja najrazličitijih referemduskih inicijativa radikalne desnice. Nije teško shvatiti kako bi ih odgovori na ta pitanja politički demaskirali kao konzervativnu populističku grupaciju koja nema ama baš nikakve veze s ljevicom a još manje s anarhizmom s kojim ih se brzopleto često brka. Anarhizam ima svoju ozbiljnu tradiciju, svoj ideologijski koncept i jasne odgovore na sva ova pitanja o kojima Živi zid tako nepokolebljivo šuti. Ali, u sveopćoj gužvi, mutežu i činjenici nedovoljne artikuliranosti ljevice oni nesumnjivo grabe naprijed noseći u svom političkom ruksaku sve i svašta, gomilu kontradiktornih nebuloza, olakih obećanja, privlačne “otkačenosti”, ulične atraktivnosti, nonkonformizma i nekovencionalne vrste komunikacije koja se sa rubova politike kreća prema unutra, prema centru - prema najširem bazenu biračkog tijela u kojem namjeravaju loviti svoje glasove podrške. Njih nećete sresti na “Marševima za znanost” niti na paradama, manifestacijama za jednakost ljudi po svim kriterijima. Nema ih nigdje gdje se razgovara o kulturološkim problemima, pitanjima borbe za po njima nebitne “ideološke” stvari itd. Oni su se specijalizirali za deložacije ali i to samo u slučaju da deložirani nije član neke od stranaka sa njihovog indeksa nepoćudnih stranaka ( na kojem se, naravno, nalazi i SDP ). Njih ofanziva najkonzervativnijeg dijela katoličke crkve koja je na djelu kod nas - ne zanima. To je za njih nebitno. A upravo ta “nebitnost” zabrinjava poput onih svakotjednih komentara Slobodan Prosperova Novaka u HRT-ovim “Pola ure kulture” u kojima napada sve što ne miriše desno : “od Borisa Dežulovića pa do Borisa Jokića” obrušavajući se, recimo, na Marševe za znanost a ne na organizirane primitivne derneke protiv prihvaćanja Istambulske konvencije u organizaciji najdesnijih udruga uz nesebićnu pomoć s oltara. Ali nažalost, ovaj dio Europe postaje sve više u civilizacijskom smislu njen najupitniji dio. O tome se jednostavno ne smije šutiti. Naravno da bi se sve normalne snage trebale solidarizirati. Razbijanje tog “fronta”, radi sebičnih interesa lova glasova u “istom bazenu” nedopustivi je luksuz u ovom trenutku i pogubno je po interese sprječavanja nadirućeg radikalnog konzervatizma. Tako Ivica Puljak, koji je u biti glavni čovjek stranke “Pametno”, 21.05. u TV emisiji “Pressing” ( N1 ) bez ikakvih problema SDP proglašava “strankom bez budućnosti”, “bratom blizancem” HDZ-a itd - istovremeno tvrdeći kako se ljevica u suvremenoj Europi izjednačava s “normalnim ponašanjem”, naravno definirajući “Pametno” kao “normalnu stranku” ( za koju inače sam kaže da nije ljevica ) koja je realno radikalno liberalnih ekonomskih opredjeljenja ( iako se on sam istovremeno naziva “mekim liberalom” ). Tako, po njemu, “nevidljiva ruka tržišta” regulira najbolje sve jer se u suprotnom, eo ipso, završava u “Venezuelanskom modelu”. Tako, u stvari, možda i ne sluteći, uplovljava “con tutta la forza” skupa sa svojom kompletnom “normalnom strankom”, u Friedmanove i Hayekove vode čiji je ultraliberalni ekonomski model društva ekspermentalno, s poznatim posljedicama po demokraciju, u potpunosti primjenjen, nakon vojnog puča, u Pinochetovom Čileu.
Crkva kod nas je posebna priča. Ona je već davno oltar shvatila kao političku a ne nekakvu drugu govornicu. U cijeloj Europi procesi su zabrinjavajući. Istini za volju, dijelu Crkve u Hrvatskoj je i HDZ kojeg vodi Plenković “previše lijevo” a posebno nakon ratifikacije istambulske konvencije. Biskupska konferencija šalje poruke vjerničkokm narodu da se ujedini oko odbacivanja poruka Istambulske konvencije. Ali to nekim popovima, koji su izgleda prisegli na zavjet vječne šutnje o ispremreženosti Crkve pedofilskim aferama, nije dovoljno. Tako 22.05. poznati isusovac koji je podržavao “šatoraški ustanak”, pater Ike Mandurić piše: “Mene SDP podsjeća na pobunjenike i bandu koja je postavljala balvane, a HDZ na JNA koja glumi da je objektivna, a cilj je posve pokoriti narod. A kler u najboljem slučaju podsjeća na plave kacige, koje su samo tupo gledale i pazile na pravila ratovanja kojih nije bilo ni i u primisli.” Po njemu je ovakav kler nedovoljno radikalan i pasivan. On bijesno trubi na juriš desnice.
Zato nas ne treba čuditi što jedan od najzanimljivijih živućih filozofa, Slovenac Slavoj Žižek smatra ( u “Godini opasnog sanjanja” ) kako je “kršćanski fundamentalizam” prava i najveća prijetnja europskom nasljeđu. Izlijevi ksenofobije u postkomunističkim zemljama Istoćne Europe zabrinjavaju. Početkom 2011. u istambulu su tisuće ljudi učestvovale u mirnoj povorci homoseksualaca. Nije bilo nikakvog nasilja i nemira. Iste gdine su takve povorke organizirane u Splitu i Beogradu. Policija nije uspjela zaštititi učesnike u Beogradu i Splitu. Usred grada bili su žestoko napadani od strane ogromnog broja nasilnih kršćanskih fundamentalist pa je bilo i ranjenih. “Takvi fundamentalist a ne oni u Turskoj simboliziraju istinsku prijetnju europskom nasljeđu” - zaključuje Žižek.
Ako tome dodamo one kod nas koji misle da je pravi rat započeo u svibnju 1945. nakon pobjede antifašista, onda smo u velikom problem. Naravno da nikakvih izjednačavanja tptalitarizama nema kao što to uporno ponavljaju “intelektualci” Raspudićevog profila. O tome i o suludom pokušaju izjednačavanja Bleiberga s Jasenovcem je govorio Ivo Goldstein ( 13. 05. u TV emisiji TNT na N1 ). Naravno da ova priča nije mogla proći bez Karamarka koji se javio, povodom obilježavanja događaja na Bleiburgu, s porukom kako su “Hrvati i Hrvatska morali umrijeti da bi živjela Titova Jugoslavija”. Koja Hrvatska ? Tada je “umrla” NDH a većina Hrvata bila je u partizanskim redovima boreći se protiv takve Hrvatske ! Karamarko i daje sanja nešto drugo.
Zato se ne treba čuditi što najnovije Izvješće ”Europske komisije protiv rasizma i netolerancije” Vijeća Europe ( ECRI ) od 14.05. ove godine konstatira kako u Hrvatskoj eskalira rasistički govor mržnje protiv Srba, LGBT osoba, Roma….kako jača nacionalizam kod mladih kao i veličanje bivšeg fašističkog ustaškog režima. Sve to je dovoljan razlog da na ljevici ili “među normalnima”, pa ma tko oni bili i ma kako sami sebe nazivali, ne napadamo jedni druge nego da se zajedno uhvatimo za isti štap aktivnog suprostavljanja jačanju ovakvih neprihvatljivih politika i alarmantnih pojava i to prije svega u vlastitom dvorištvu.








- 13:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.05.2018., ponedjeljak

HRVATSKA CRISTERA


“Cristera” ( “La Guerra Cristera” ili “Cristiada” ) je bila oružani sukob između meksičke države ( vlade ) i “branitelja vjere”, katoličke crkve i klera u Meksiku koji se vodio između 1926. i 1929. godine. To je ujedno bio rat za sekularnu državu a bio je posljedica dviju meksičkih revolucija. Prva je bila meksička liberalna revolucija, odnosno “ Rat za reformu” ( “La Guerra de Reforma” još poznat i kao “Trogodišnji rat” ) koja se odvijala između 1857. i 1861. godine. U ovom sukobu konzervativci su poraženi a pobijedili su liberali na čelu s Benitom Juarezom slamajući tako posljednji pokušaj vojske i Crkve da održe monarhijsku vlast i stari sustav privilegija do tada vladajućih slojeva. Druga je bila Meksička Revolucija koja se odvijala između 1910. i 1920. godine a koja je bitno određena Ustavom iz 1917. godine i donošenjem zakona kojim se ograničavala ( zabranjivala) bilo kakva uloga Crkve u javnoj sferi. Zabranjeno je sudjelovanje klera u politici, zabranjeno je djelovanje klera izvan vjerskih objekata. Kada 1924. godine predsjednik Meksika postaje revolucinarni general Plutarco Elias Calles ( sljedbenik Francisca Ignacia Madera a posebno Alvara Obregona ) koji je ranije kao guverner Sonore uveo mnoge antiklerikalne zakone, zakonski izjednačio prava izvanbračne djece i one rođene u “regularnim brakovima” – tada se razgraničenje između Države, javne sfere i sfere djelovanja Crkve dramatično produbilo. U srpnju 1926. godine vlada predsjednika Callesa donosi zakon ( tzv “Ley Calles” ) kojim se ograničava broj svećenika na određenom području ( obzirom na broj stanovnika ) , svećenici moraju imati posebne dozvole za obavljanje svoje dužnosti, zatvara se stotinjak crkava itd. Već se ranije ( člankom 130. meksičkog Ustava ) ograničilo javno djelovanje crkve, crkvi su oduzeti posjedi itd. Tako se, između ostalog, kleru zabranjuje nošenje habita izvan crkvenih prstora ( to će im se pravo vratiti tek 1991. godine ) a crkveno se djelovanje smješta u strogu privatnost. Javni dužnosnici u crkvu mogu odlaziti i zadovoljavati svoje duhovne potrebe jedino kao “private osobe”, kao vjernici - ali ne i kao službeni predstavnii Države. Tako se odnosi između Crkve i Države se u Meksiku dramatično pogoršavaju. Crkva reagira pa uskoro dolazi do oružanog sukoba između vladinih snaga i “crkvenih snaga”, dolazi do “cristere” u kojoj će poginuti oko 250 000 građana. Meksiko je prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom još nakon liberalne revolucije Benita Juareza 1861. godine a to je “zacementirano” nakon socijalne revolucije iz 1910. godine i nakon Ustava iz 1917. godine. Tek će 1992. za vrijeme vlade predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija i nakon posjete pape Ivana Pavla II , nakon 131 godine “pauze”, Meksiko ponovo uspostaviti diplomatske odnose s Vatikanom.
Glavna parola i zaštitni znak meksičkih “cristerosa” bio je uzvik : “VIVA CRISTO REY” ( “Živio Kralj Krist” ) ! Cristerose predvodi “Liga Nacional para la Defension de la Libertad Religiosa” – “Nacionalna Liga za Obranu Vjerske Slobode” koja uskoro shvaća da moraju imati nekoga tko će ih vojno organizirati pa za naknadu od 3000 zlatnih pesosa mjesečno “kupuju” generala ( inače ateistu ! ) Enrique Gorostieta Velardea da od uglavnom seljačkih sljedbenika cristere “napravi vojsku”. Zanimljivo je da je to bio međusobni sukob između meksičkih vjernika jer su se oni nalazili na obje sukobljene strane ( uz iznimku nekih političkih i vojnih vođa ) jer tada katolički vjernici čine 96% meksičkog naroda. Suština ovog sukoba bila je ipak u nečemu sasvim drugom a ne u vjeri. Druga je stvar koliko su toga svi učesnici bili svjesni.

Kakve to ikakve veze ima s Hrvatskom danas ? Pa naizgled nikakve jer kod nas nema niti će biti ikakvog oružanog sukoba “po toj liniji”. To je jasno ! Ali onaj drugi dio, ona “unutarnja veza” možda ipak postoji pa makar to kod nas bilo na relaciji odnosa ( sukoba ) između nositelja nesumnjivog cunamija radikalno-konzervativnih pa i primitivnih ideja i onih koji mu se suprostavljaju braneći prostor sloboda za koje smo sasvim naivno mislili da ih je osigurala Francuska Revolucija još u dalekom 18. stoljeću. Ali Hrvatska ne bi bila Hrvatska kada ne bi dala svoj nesebićan doprinos suvremenoj uskrsloj “konzervativnoj revoluciji” koja u svojoj revnosti čak i današnje vodstvo HDZ-a naziva, ništa manje nego “sotoninim sljedbenicima”.
Crkva kod kao da pri tom piruje iako nikakvih pravih razloga za to nema. Notorna je stvar da se dio crkvene hjerarhije, svećenika, vjeroučitelja itd. kod nas gotovo svakodnevno miješa u politiku a po potrebi i aktivno politički agitira ako zatreba i direktno s oltara. Dovoljno se samo prisjetiti notornog biskupa Košića. Ali to ne smeta dijelu konzervativnih intelektualnih snaga da se javno išćuđava nad takvim “lažnim tvrdnjama” poput prvakinje tog desnog teatra gdje Marije Selak koja u HRT-ovom “Petom danu” od 6. travnja “pada u nesvjest” kada Boris Jokić usput spomene kako popovi direktno pastvi po crkvama daju upute kako i za koga treba glasati. Ona traži “bar jedan primjer”. Ona ne zna da je biskup Košić svojevremeno napao prvake “Mosta” da su izdajnici koji bi mogli, ne daj Bože, koalirati “s komunjarama” a ne s Karamarkom ! Ona nekako nikad nije čula za to. A o lokalnim župnicima da i ne pričamo ! Mnogi od njih su zaprepašteni “Istambulskom Konvencijom”. Brane pred njom “svoju didovinu” i naše “stare obićaje”, hrvatsku obitelj. Značajna vijest je postala da je i sam Ivan Budalić, šef imotskog HDZ-a otkazao poslušnost vodstvu svoje stranke a sve u ime onoga “šta je naše”, “od didova naših”, valjda “od stoljeća sedmog”. Zgužvani crnoborac Keleminec s čudnovatom alanfordovskom svitom u crnim balonerima, majicama, košuljama, jaknama i svim i svačim viče kako “Hrvatska nije sekularna, nego katolička država” a sve uz dosjetljivo “Za domovinu spremni” ! Biskup Košić s oltara svima, “urbi et orbi” poručuje : “Odričeš li se Maršala ? Da, i Hitlera, Ducea, ali ponajviše Maršala” ! Odnija đava i Hitlera. Taj je nedonošće prema Maršalu ! Kad u Kninu privode one koji urliču : “Za dom spremni” naš Sisački preuzvišenik na svom faceu jauče : “Ovo je protuhrvatska vlast. Tražim ostavku Božinovića !” Bože sačuvaj da bi se on miješao u politiku ! Dobro zbori ona Selakuša ! I dobro je biskup Vlado rekao onima što trbuhom za kruhom bježe iz Hrvatske. Sve je to sam “dezerter”. A dašta ! A mediji…Uf, oni su “protucrkveni”, podučava nas sisački biskup, jer se “sa slašću obrušavaju na crkvene ljude”. Je, je…dosta je vidit što samo pišu o onome splitskom fratru iz crkve Sv Frane ispred koje su svoj skup organizirali “antiistambulisti”. Čovjek je izgleda malo više volio dječicu ali biskup Vlado o tome ni da zucne. A tko će za sve imat vremena ! Ali Košić je milostiv. “Bog neka im se smiluje”, vapi on shrvan nad onima koji podržavaju sotonsku Istambulsku Konvenciju - ali zato moli vjernike : “Molite se da ne prihvate Istambulsku” ! Ali uzalud je bilo. Odnarođeni zastupnici dvotrećinskom većinom su je izglasali i to usred Hrvatskog Sabora.
A onda nam stiže vijest kako prijedlog novog Obiteljskog zakona ukida jednakost bračnih i vanbračnih parova. Još nevjerojatnije, gotovo ludo zvući tekst iz prijedloga da “roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima”. A u odgoj kod Hrvata umiješali su se splitski taksisti iz Radio-Taxija koji su na prosvjede kontra Istambulske Konvencije besplatno vozili “prosvjetitelje” do splitske rive . Isto je napravila i autoprijevoznička kuća Clissa s obližnjeg Klisa. Ona je autobusima vozila ove nove hodočasnike iz udaljenih krajeva Lijepe Naše. Sve “za viru didovu” i “familiju našu”. A radi se o Konvenciji koja je protiv nasilja nad ženama. A najžešća protiv nje je gospođa Markić i splitska rasplesana, rashodovana hadezeovka - šjora Sanja Bilač koja je poručila kako ovo nije samo prosvjed nego “jedan jasan i glasan stav građana protiv politike aktualne vlade”. Plesala je pokraj raznjihanih fratra i švora tamo ispred bine a sve “u ritmu muzike za ples” u majici s natpisom “Budi svoj” - prosvjedujući protiv onih kojima ona brani da budu svoji. Pa ti sad shvati ako možeš !
Odmetnuti hadezeov lovrečki zastupnik Babić kaže da će on bit protiv Konvencije jer je tako rekla Biskupska konferencija. Je da se oni ne mješaju u politiku ali “čovik će njih poslušat”. Hrast-ov zastupnik Zekanović također svoj svjetionik prema kojem se orijentira u svojoj političkoj plovidbi vidi u Biskupskoj konferenciji. Šef splitskog HDZ-a i saborski zastupnik Škorić kratko kaže : “Čuli smo upute Hrvatske Biskupske Konferencije”. Dođavola i upute Stranke njegovog rukovodstva ! Na stranačkim internetskim stranicama razbješnjenji antiistambulac piše da je HDZ “sotonin okot”. Konvencija je prihvaćena u petak, trinaestog u mjesecu. “Tko još može tvrditi da Sotona nije umiješao prste” piše izvjestan Niko Kešina. I baš taj petak navečer, nakon svega u TV emisiji “Peti dan” naša Marija Selak tvrdi : “Consensus je totalitarizam”. Pomalo je tužna jer mediji, kako ona kaže, govore loše o ulozi Crkve. Tvrdi da HDZ nije demokršćanska stranka jer ne sluša Crkvu. Usput postaje vidljivo kako naša filozofkinja nema pojma koliko puta je ljevica u Hrvatskoj ( zemlji za koju ona tvrdi kako je sama po sebi konzervativna ) osvojila vlast. Najjači argument joj je : “To svi znaju”. Pa sad ti “pivaj” ! Po njoj je večina naroda protiv Istambulske Konvencije. I basta ! Poslije se izvlači da je mislila na “hadezeov narod”, na njihove glasače. “Ubi je prejaka reč” rekao bi Branko Miljković.
Uzbuđeni splitski fratar lamentira u kameru kako će “nas vodit žene koje će bit iznad Sabora”. Zaprepašteno tvrdi kako će “one zapovjedat šta će se raditi. One će bit iznad sudstva, ispred države, iznad svega” a mi “ćemo postat robovi”. Sve je to halucinogeni splitski fratar uspio ugledati u prokletoj Istambulskoj Konvenciji. Ali svi su oni još “med i mliko” prema hercegovačkomk fratru fra Boži Radošu koji tvrdi kako je Istambulska Konvencija “žig zvjeri” . On priča o sotonskim “šesticama” iz “Knjige Otkrovenja” nazivajući sve one koji se bore protiv Istambulske Konvencije i koji će zarad tog ljutog boja doći na slitsku rivu : “Kristovim Vojnicima” ! I eto ti ga nama napokon prave vojske. A fratar Bože i ne sumnja tko je njihov Kralj. Da je kojim čudom meksikanac iz 1926. godine a ne običan hercegovački fratar na političkoj turneji u Splitu možda bi to bio onaj trenutak kada bi i on euforično uzviknuo : “Viva Cristo Rey” !
Tako se na svetom zadatku ujedinila domaća konzervativna fronta, od intelektualnih meštara pa do HEP-ovaca poput onog koji je zaprijetio da će “cijeli grad ostati bez struje ako izglasaju istambulsku Konvenciju”. Opet se negdje uključio zastupnik Ante Babić koji je napokon zaključio kako su zlostavljane žene čisti trošak za napaćenu Hrvatsku. Čovjek to argumentira objašnjavajući kako smo mi “turistička zemlja a prema Konvenciji moramo bilo koju zlostavljanu ženu zbrinuti……imati ujednačenu sudsku praksu, osigurati predvoditelja….a to je dodatni trošak i neni osobno”, zaključuje naš štedljivi zastupnik Ante : “ta konvencija nije prihvatljiva”. Tobože anarhistički Živi Zid je izabrao raskrinkavajuću šutnju : Oni nisu ni Za ni Protiv. Oni jednostavno Nisu. Oni su odabrali Ništa. Jasna poruka zaluđenim glasačima ljevice koji su nekako uspjeli u njima ugledali “Nešto” !
I tako je hrvatska konzervativna fronta ovaj put poražena. Don damir Stojić rezignirano je zaključio kako je sada sasvim jasno da je HDZ “Herod” a SDP “Pilat”. Splitski svećenik don Josip Mužić ljutito piše kako su svećenici onim vjernicima koji su bili za Istambulsku Konvenciju “dužni po savjesti uskratiti pričest”. U emisiji “Pola ure kulture” pretplačeni komentator Slobodan Prosperov Novak, uvjereni ljubitelj svega nelijevoga, poučava nas kako su ovih dana bila dva skupa u Zagrebu i Splitu koje je on s visoka, ko i uvijek, “popljuvao” kao skupove ljudi “sumnjive kvalitete”. Naravno, okomio se na Marševe za znanost i na njihove učesnike - o nena one organizirane derneke protiv Istambulske Konvencije. I naravno, nije zaboravio spomenuti svoju omiljenu metu : dr Jokića koji ima onaj “sramotni Sorošev doktorat”. Reklo bi se : Kakva desnica takvi joj i umovi !
Slavoj Žižek ( “Godina opasnog sanjanja” ) smatra kako je “kršćanski fundamentalizma” prava i najveća prijetnja europskom naslijeđu. Izlijevi homofobije u postkomunističkim zemljama Istočne Europe zabrinjavaju. Početkom 2011. godine u Istambulu su tisuće ljudi učestvovale u mirnoj povorci homoseksualaca. Nije bilo nikakvog nasilja ili nemira. Iste godine takve su povorke održane u Splitu i u Beogradu. Policija nije uspjela zaštititi učesnike te povorke niti u Beogradu niti u Splitu. U oba grada bili su žestoko napadnuti od strane ogromnog broja nasilnih kršćanskih fundamentalista pa je bilo i ranjenih. “Takvi fundamentalisti a ne oni u Turskoj simboliziraju istinsku prijetnju europskom naslijeđu” zaključuje Žižek. Čini mi se kako su i ova zadnja zbivanja vezana za ratifikaciju Istambulske Konvencije u Hrvatskom Saboru samo potvrdile istinitost te teze.










- 13:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.05.2018., petak

DVA NIJEMA I JEDAN ZVUČNI FILM U JASENOVCU

Nedavno u Jasenovcu opet nije bilo jedinstvene komemoracije žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Bilo ih je čak tri, što na jasan način ukazuje na postojeću duboku podjeljenost u Hrvatskoj pa čak i onda kada se komemoriraju žrtve ovog strašnog logora. Naravno da je to posljedica postojećih kilavih, kolebljivih polurješenja problema odnosa aktualne vlasti prema simbolima tzv NDH - a posebno u odnosu na njen zaštitni znak parolu “Za dom spremni” koja se opet pojavila i na sam dan državnog komemoriranja žrtava NDH u Jasenovcu. Pojavilo se na zastavi HOS-a na istom onom mjestu s kojeg je ranije izmještena ( samo petnaestak kilometara dalje ) ploča s tom istom parolom.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i dalje se držala svog običaja da solo, gotovo u intimi svoje privatnosti posjeti Jasenovac i pokloni se žrtvama ovog logora. Ovog puta je sa sobom povela i Ivana Zvonimira Čička. Taj usmljeni dvojac se u sunčano jasenovačko jutro dvadesetog travnja ove godine poklonio žrtvama ustaških koljača u podnožju jasenovačkog “Kamenog cvijeta”. Kolinda je i ovaj put odšutjela svoj komemorativni izlet Jasenovcu ne spominjući ni svog nona ni nonu koje tako rado priziva u pomoć kada se, u rijetkim prigodama, želi pohvaliti antifašističkom prošlošću svoje familije - naravno, ukoliko nije u Argentini. Ali zato se ona upisala u Knjigu dojmova Memorijalnog muzeja. U svom pisanom prilogu napisala je kako izražava “duboko žaljenje zbog zločina koji su se ovdje dogodili i pijetet prema svim nevinim žrtvama”. Ko i u ranijim prigodama, nije zucnula niti jedne jedine riječi držeći se toga kako njena tišina najbolje izražava svu njenu tugu koju je u tom trenutku osjećala.
Reklo bi se da smo ponovo odgledali smo još jedan jasenovački nijemi film naše inače itekako govorljive predsjednice.
Sutradan, dvadesetiprvog travnja komemoeartivni skup održali su zajedno Savez antifašističkih boraca i antifašista, Srpsko narodno vijeće uz čelne ljude Socijaldemokratske partije ( SDP ). Dan ranije bilo je dvoje ljudi na komemorativoj posjeti Jasenovcu. Kolinda i Ivan. Na ovom skupu, uz organizatore, svoj pijetet prema jasenovačkim žrtvama došli su izrazit i više od 1 500 građana. Za zazliku od onog Kolindine posjete ovom prilikom se govorilo. Jasno, javno i glasno. Ovo nije bio nijemi skup jer se pred ovakvim zločinima ne smije nikada zašutjeti a posebno ne u zemlji koja je imala jedan od najačih, najsnažnijih antifašističkih pokreta na svijetu. Šutjeti, ponekad, kao što je to rekao veliki Miguel de Unamuno “znači sudjelovati u zločinu”. Zato se ne može šutjeti niti pred onim “Za dom spremni” niti pred “rješavanjem problema” izmještanjem “problematične ploče” petnaestak kilometara “dalje” od bilo čega, a posebno od Jasenovca. Ničiji nono ili nona ne mogu oprati službenu šutnju nad tim.
Dale, mogli bi smo kazati kako smo ovaj put, pak, odgledali glasni, “govorni film” u Jasenovcu.
Dvadesetidrugog travnja bila je, napokon, “službena komemoracija”, javna komemoracija hrvatskog državnog vrha u Jasenovcu. Došli su i premijer Plenković, predsjednik Sabora Jandroković, dosta ministara itd uz nazočnost predstavnika samo jedne nacionalne manjine, Roma i Kolindinig izaslanika Ivana Zvonimira Čička. Nije bilo predstavnika onih koji su bili najbrojnije žrtve Jasenovca, Srba, Židova i Hrvata antifašista. Naravno da je svatko shvatio da se radi o izvjesnoj vrsti prosvjeda radi službene šutnje pred profašističkim provokacijama ustašofila kojima s vremena na vrijeme svjedočimo u Hrvatskoj. Ovoj službenoj komemoraciji nazočilo je i oko dvjestotinjak građana. Reklo bi se, premalo. Komemoracija je bila dostojanstvena, decentna zaista vrijedna svakog respekta. Njen umjetnički dio bio je savršen. Čitanja zapisa svjedoka jasenovačkih zločina bila su upečatljiva, emotivna i zaista se na sadržaj tog dijela službene komemoracije ne može izreči nit jedna primjedba. Ali državni vrh oličen u predsjedniku vlade i predsjedniku Sabora odlučio se, tko zna iz kojih razloga, za šutnju. Tako smo, nažalost, odgledali još jedan “nijemi film” u Jasenovcu a najviši predstavnici hrvatske vlasti i države su se pretvorili samo u obične statiste ili gledatelje a ne aktivne učesnike te službene komemoracije. Bili su samo “ljudi iz prvog reda” i ništa više, a to je zaista nedovoljno, pa i otužno..
Pa Hrvatska je u drugom svjetskom ratu bila “svjetski prvak”. Zahvaljujući baš antifašistima. Bila je u timu sila pobjednica. Sila velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije nad zlom fašizma. Zar se ne treba javno suprostaviti onima koji bi nas, poput bilo koje vrste ili podvrste neoustaša, neočetnika i sličnih njima - htjeli nakon svega uvaliti u gubitničko, poraženo društvo Sila Osovine i njenih sluganskih sljedbenika i nacionalnih izdajnika. Pa, za boga miloga, takvi su se u Hrvatskoj odrekli Dalmacije i mog Splita. Odrekli su ga se i poklonili ga Kraljevini Italiji. Čak je Hrvatska dobila talijana za svog kralja ( Kralj NDH Tomislav II postao je Vojvoda od Spoleta i od Aoste, rođenog imena Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia ). Da su Pavelićevi gospodari pobijedili pa ja bih danas živio u Italiji a ne u Hrvatskoj ! Pa zar taj isti Pavelić tamo u Argentini u koju je pobjegao spašavajući se, nije sa svojim kućnim prijateljem Milanom Stojadinovićem, bivšim srpskim prdsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije, sklopio pedesetih godina Ugovor o novoj podjeli tadašnje FNRJ ( “kad zajedno sruše komunizam” ) u kojem se Pavelić ponovo odrekao gotovo cijele južne Dalmacije ( koja bi pripala Srbiji ) s tim da su se još cjenkali oko toga kome će pripasti Dubrovnik ( za kojeg je Pavelić predlagao da se riješi referendumom a Stojadinović ga je htio “odmah”). Pa koliko je izdaja bilo potrebno pa da se današnji ljubitelji Pavelića, a posebno u Dalmaciji, napokon prihvate knjige i nešto nauče o “dmoljublju” svog ljubimca radi kojeg je Dalmacija uvijek završavala izvan Hrvatske, poklonjena nekoj susjednoj državi ?!
Naravno, ne treba niti spominjati da je Bosna i Hercegovina u svim tim “ugovorima”, “pregovorima” i “podjelama” uvijek jednostavno nestajala, prestajala postojati. Banja Luka bila bi Hrvatska a Sarajevo srpski. To su bez problema prihvatili i Milan Stojadinović i Ante Pavelić. Oba emigranta. Zar je potrebno i spominjati kako se Makedonija nije niti spominjala a Srbi u Hrvatskoj jednostavno bi postali pravoslavni Hrvati. Crnogorci su po ovom dvojcu ionako bili Srbi a Slovencima se jedino priznavala opstojnost. I koliko će još vremena trebati da se takvo “domoljublje” raskrinka kao najobičnija izdaja koja je, nažalost, uvijek bila začinjena i popračena strašnim zločinima - jer bez zločina takve podjele i takve podvale nisu nikada moguće. Pa zar nam to svima do sada nije postalo jasno. I baš zbog toga ne smijemo, ne možemo i ne trebamo nikada ostati nijemi nad takvom prošlošću niti gledati nijeme filmove u Jasenovcu niti bilo gdje drugdje. Ako zbog ničega drugog a onda radi naše djece i radi naših unuka.




- 12:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

29.04.2018., nedjelja

RAČAN I SPLIT


U nedjelhu 29. Travnja, prije 11 godina umro je Ivica Račan, prvi predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske ( SDP ) i premijer hrvatske vlade iz 2000. godine. Te godine je prekinuta desetogodišnja dominacija HDZ-a u Hrvatskoj.
Ivica Račan je neupitno jedna od najznačajnijih osoba suvremene hrvatske povijesti i političke scene općenito. Odigrao je ključnu ulogu u očuvanje lijevog političkog prostora u Hrvatskoj u gotovo nemogućim uvjetima rata i stalnih napada od strane radikalne desnice i radikalne ljevice istovremeno. Trebalo je puno političke vještine i ljudske pameti da se preživi u toj poziciji “između čekića I nakovnja” u kojoj se SDP nalazio.
Račana su s jedne strane, na okrajcima ljevice stalno napadali da je “oklijevalo”, da je “neodlučan”, “mlak” itd a s radikalne desnice da je “janje presvučeno u vučju kožu”, “prikriveni komunista” s lažnom etiketom socijaldemokrate i slično. Naravno da je desnici odgovaralo da se SDP satjera u beznačajan prostor radikalnog lijevog “tora” u kojem bi preživljavao služeći samo za prigodičarsko zastrašivanje ratom istraumatiziranog i iracionilazirang naroda i javnosti prijetečom “komunističkom neojugoslavenskom opasnošću”.
Za HDZ nije bilo nikakve sumnje kako je baš takav, socjaldemokratski SDP, njihova najveća politička opasnost pa su oni uvijek dobro i precizno detektirali svog glavnog političkog konkurenta, čak i onda kada je SDP imao vrlo malu poršku javnosti. To mnogi na radikalnoj ljevici nikada nisu razumijevali pa ne treba čuditi što to, ponekad, ne razumiju ni danas. Najbitniji trenutak desio se 1994. godine kada se SDP, kao reformirani dio SKH ujedinio s izvornom socijaldemokratskom strankom dr. Anuna Vujića. Taj je process bio jedinstven u Europi i ostao je to sve do danas.
Split je Račanu bio izuzetno važan. Iako je splitska sredina slovila za tradicionalno “tvrđi” dio lijevog političkog spektra u Hrvatskoj. Upravo su splitski socijaldemokrati od samog početka, od njegovih prvih reformatorskih koraka unutar SKH pa do kraja - davali punu podršku Račanu i njegvom političkom konceptu. Račan nije nikada zaboravio ( što je, inače, malo poznato u hrvatskoj javnosti ) da su upravo splitske organizacije SDP-a i tadašnjeg splitskog HSLS-a ( na čelu s Ivicom Škarićem ) dale inicijativu i potakle plodonosnu koaliciju SDP - HSLS na državnoj razini ( koja se baš zato potpisuje u Splitu ) i koja je u siječnju 2000. godine zauvijek suštinski prmijenila Hrvatsku. Prekinuto je dotadašnje prikriveno jednostranačje koje je postojalo pod firmom višestranačja u Hrvatskoj. To se desilo onda kada ta koalicija trijumfira na izborima za Hrvatski Sabor i formira svoju koalicionu vladu na čelu s Ivicom Raćanom. Nakon toga više nikada ništa neče biti isto u Hrvatskoj i otpočeti će era istinskog parlamentarizma i višestranačja. Ideju o toj inicijativi za koalicijom prihvatili su Račan i Budiša upravo na inicijativu splitskog SDP-a i HSLS-a koji u to vrijeme vrlo uspješno surađuju u Splitu u kojem u to vrijeme zajedno obnašaju vlast.
Račan je bio čovjek koji je samo naizgled bio neodlučan. Mnogi su njegov stil miješali s njegovom suštnom. On je bio je čovjek koji je “orao duboko” i zato je iza sebe ostavljao trag iz kojeg je posađeno sjeme uspješno klijalo. Nije “orao po površini” jer nije bio površan niti brzoplet čovjek. Naravno da su i njegova tiha dostojanstvena smrt i njegov skroman pogreb odavali njegovu suštinu, suštinu čovjeka koji nije volio nikakvu pompu ni blještavi dekor kao i teške, kičene, patetične riječi koje najčešće odaju političke i ljudske skorojeviće, blefare i prevarante. Nije zavodio nego uvjeravao ljude. Nije bio ni pozer ni kozer, nego normalan, običan čovjek s dubokim lijevim uvjerenjima koji je u trenucina intime slikao portrete. Ivica Račan je načinom svog života pa na kraju i načinom svoje smrti , na najbolji način posvjedočio suštinu svoje svoje politike kao svoje bitno, ljudsko određenje.
U njegovom privatnom i političkom životu Split je uvijek imao značajno mjesto a uvjeren sam da ga i on ima i da će ga uvijek imati u životima onih koji su svojedobno imali priliku zajedno sa njim hodati putem izgradnje suvremene hrvatske ljevice i “boljeg života svima a ne samo njima” .


Oznake: Sunce, more


- 14:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.04.2018., srijeda

ŠJORA FILE BI OŽENILA SVE POPE


“Fali ti Bože, izgleda da će napokon proliće. Evo je jutros u Splitu napokon svanija lipi sunčani dan. Da ti pravo kažen, već mi je pun mi kufer i sniga i kiše i ove buretine…Sve se izmišalo moj Marinko, sve je išlo kvragu. Usrid zime smo se kuvali od vrućine a sad smo proliće dočekali sa snigom ! I dragi Bog je diga ruke od nas ”, kuka mi moja dobra šjora File koja mi je jutros najranije donila domaću šoltansku sirnicu “da dica malo okuse pravo slako za Uskrs”.
“A lipa moja šjora File pa Vi dobro znate da mi nismo baš niki virnici….pa niste tribali..”, kažem joj ja nudeći joj odma katrigu da malo otpočine.
“Ma ajde cukunu jedan, koje veze to ima sa viron ? Neće ti ruka otpast ako okusiš bokun sirnice..”, nasmije se ona.
“Ma naravski, pa znadete Vi da ja nikad nisam bija protiv dobrega bokuna…i baš me briga u ime čega jin ako je spiza dobra”, brzo joj odgovorin ja vadeći bocun prošeka i nalivajući joj bićerin zlatnosmeđom tekućom likarijom. Znam ja šta je mojoj susidi najdraže.
“Ma oli si poludija ? Pa di ću poć pit ovako rano ! Još ću na kraju ispast pijandora !”, ka malko se iznenadi moja susida i na brzinu se prikriži.
“Ma ča se tote znamenujete, za Gospu blaženu….Pa neće Vas valjda ubit jedan bićerin prošeka. Ovo je oni hvarski kojega Vi najvolite. To Van je prava pravcata likarja. To će Van reč svaki dotur a najboje ga je popit baš ujutro, omar kad se ustanete…natašte, da Van život malo proradi !”, poučavan ja moju šjoru Filu koja je inače pametnija od sto doturi i sto profešuri skupa, ma se malko mora činit finćiukasta jerbo je to ka niki red dat se malo nagovarat za popit prvi jutarnji bičerin jerbo je ipak ona jedna fina, starija gospoja a ne bilo ko.
“Aj, dobro kad je tako”, reče mi ona gledajući oni bićerin i doda : “Ali samo da znaš vazet ću ga ka ča vazimjen dekote za tlak i ka ništa drugo . Ako je dobro za zdravje onda more, ali ka alkohol nikako ne more !”
“Ma govorite ka da čitate Sveto pismo šjora File. Ovi bi se prošek triba davat na ricetu u apoteku, ka i svaki drugi dekot, ka i svaku drugu likariju…eto baš tako…Pa ne bi Van ja dava svašta. Ovi bi prošek mrtve diga iz grebe ! Ajde, samo se Vi komodajte.”
“A dobro onda..kad ti tako kažeš”, ponovi moja draga šjora File pa ispije oni bićerin prošeka, malo trzne i zatrese svojon glavon i zaključi : “ A bogami si ovi put jema prav Marinko moj. Omar mi je život malo skočija, malo mi se, ajmo reč, ka diga. Sad se puno boje čutin !”
“Je, ma triba popit dva bićerina šjora File. E, a taka je doza”, dodam ja i odma joj nalijen još jedan bićerin a ona muči, ništa ne kaže nego me samo fišo pogleda svojim bistrim očima s onin njenim prodornim dubokim pogledom kojemu i sve da očeš ne moš nikako uteć.
“A spominješ mi Sveto pismo, an “…odjednom se ona upali. “A znaš li ti ča u njemu piše? Piše li tamo recimo da se popi ne smidu ženit…je li Marinko ? Piše li to tamo ?”
“A ne piše koliko ja znan”, nađem se u čudu šta joj je to sad palo na pamet.
“Ma naravski da ne piše”, nekako značajno naglasi ona. “Pa onda ti meni kaži a zašto se popi lipo ne ženidu, je li ?”
“Ma ča ste Vi navalili ovod na mene s tin pitanjima. Nisan Van ja Bozanić. Eno pitajte njega a ne mene !” ka ljutin se ja malo na nju.
“Ma koji Bozanić ! Ča pizdiš. Ja jedino mogu vidit onega moga župnika kad oden na misu ali mi se višje ne gre ni nju pa te zato i pitan.”
“A ča, oli Vi više ne grete na misu ?”, istinski se začudim. “Pa svi znaju da ste Vi oduvik bili jedna prava virnica i bogobojazna žena. Ča oče reć da se ne denjate više ni u crikvu poč ?”
“E zato ča su počeli tamo višje govorit o politici vengo o viri, eto zato mi se ne gre tamo. Pa nikad ja nisan išla u crikvu na politički tečaj vengo zaraj Boga i svoje potribe da ga tamo najden u ričima koje čujen s oltara. Ma tega više nima. A ne ne…Ne želin ja u crikvu ić na političke sastanke vengo na božju službu, a tega je sve manje i manje tamo a sve višje je politike. Ka da je crikva postala politička stranka. Eto zato mi se sve manje gre u crikvu…Jedno je, sunce moje, živit za viru a skroz je druga pisma živit od vire !”
“Pa kakve veze to jeme s timen ženidu li se popi ili ne ženidu ?”
“Jema, jema…itekako jema jerbo mi stalno tamo govoridu o braku, o politici, o obitelji, o rađanju i nerađanju, o abortusu, o nikoj rodnoj idejologiji, o seksu….o temu da nan nevirnici očedu uzet našu rvacku praviru, da bi mi tribali ovo joli ono u državu napravit, da čedu opet protiravat one virnike iz crikve koji ji ne budu slidili. Onda, neš mi virovat, u crikvi organiziradu i krcadu jude u autobuse i šajedu jih na poltičke skupove po drugin gradoviman po ciloj Rvackoj….Bože oslobodi Marinko moj, to nije ona moja crikva u kojoj san ja Boga molila i tražila ga ! A ne, ne..to višje nija ona moja crikva. Umisto da se u crikvu govori o viri oni govoridu o politici ali zato nan minister o zdravja umisto o politici priča da će Crikva pisat državne zakone. Pa di tega jema na svitu sinko moj ?!” završi ona i ljutito ispije oni bićerin prošeka a ja ne znajući šta ću brže bolje joj nalijen još jedan.
“Je, Vi ste navikli tamo na Šoltu mirno živit a i svoju viru slidit u jednemu drugemu, puno mirnijemu ambijentu. Sad ste u veliki grad, ovod Van je sve pinku drugovačije. Ovod niko nema mira. Veliki je ovod kupus i gungula. Ni se lako ovod poštenu čoviku snać.
“Ajde ne zajebaji ti mene”, oštro me ona ošine svojim ričima. “Istina, blaženi je bija moj don Pjero. Bog mu da pokoj vični i nauživa se on sto raji. Ali on je govorija samo o viri a ovo sad je ništo drugo. Druga su vrimena došla. Sad su i niki novi popi došli. Čuješ li ti samo onega Stojića ? O čemu sve taj ne bunca zanamisto da se bavi duovnim stvarima i viron. Ma gledan nikidan one demonštracjune a i one cukune ča ne znadu ni zašto su došli ni ča očedu ni o čemu se tu uopće radi. Ali arlauču i vičedu ka da ji niko dere na živo, ka da jih kolju. Oni mazgun o dva metra navalija na ženu koja brani svoja prava pa joj se izbečija u oči i urliće ka šimija i tira je ča. Oče mi on poć govorit o nasilju nad ženama ! Je li on predstavnik te nike njiove prave vire u ime koje su digli kuku i motiku protiv te konvencije ča govori protiv nasilja nad ženaman. Ma koji rodovi i spolovi ! Tu radi šaka u divjaka ! Jesu li oni ikad vidili naprobivanu ženu. Ča mi oni Košić dili lekcije. Ka da san ja luda. Ča prvo ne sredidu crikvu i ono strašno nasilje u crikvi nad dičicon. Ma tlak mi omar skače na miljun kad o ovemu počnem govorit. Pa ko če jin virovat kad jedino oni od pet joli osam ijada judi vididu na svon skupu sedandeset ijad judi ? Pa kako mi taki išta mogu reč ? Uf, da znaš samo ča su me razbisnili. Ma objasni mi, zašto se popi ne ženidu kad jin to Sveto pismo ne brani ? Lipo te opet pitan !”
Ma šjora File. U Katolišku crikvu su se mogli ženit sve do jedanajestoga stolića. Onda je to postalo ka zabranjeno jerbo je tako, koliko znan, zabranija jedan njiov koncil. To je bila ka ta nika gregorijanska reforma. Pravoslavni popi se ženidu. I protestanti. I u islamu se ženidu. A, evo, u katolišku crikvu se to zabranilo. Ali nije tako bilo oduvik ! Eto, to Van je ono ča ja znan.
“Znači to ka da je odlučija niki crkovni Centralni Komitet joli crkovni partijski Kongres, je li ?
“ To ste Vi rekli a ne ja. Ali more se i tako reč. Kako Vas god voja. Odavno su niki u nas viru izmišali sa svačin drugim. Eto, sičan se kako se na službu u Sabor bija javija jedan ča je u svoju molbu napisa da kako je on puno patija kad je bija dite i to baš zaraj vire.”
“A je li ? A o čemu se radilo ?” , zainteresira se šjora File.
“Ma on Van je u tu molbu napisa da kako mu je otac bija remeta u crikvu na selu…Tija je reč da mu je otac potiza oni konop o zvona na kampanelu o crikve. E, pa da su mu zaraj tega čaću i cilu familju proganjale one komunistiške tajne službe, udbe, kosovi i sve tako redom koliko ji je god bilo.”
“Samo zato ča je potiza konop o zvona u crikvu ? A kako mene nikor ni proganja a stalno san bila u crikvu. Višje vengo doma ?”, začudi se iskreno moja šjora File.
“Ma strpite se bokun. Sad će te čut cilu štoriju. Nije tu bija kraj njegovi ditinji muka i strašnih patnji. On je još napisa da mu je najgore bilo to ča su ga sva seoska dica stalno zajebavala da mu čaća gre ulicon ka malo išenpjan, treso, onako ukoso, da se tetura i gre stalno vamo-tamo a nikako drito jerbo da mu se to manta od onega konopa o zvona koji ga je stalno vuka sad gori, sad doli. Zajebavali su ga da mu čaća stalno leti u arju pa se opet vraća natrag i da mu se zato od tega stalno vrti i manta u glavu. A njega je bilo ka sram to priznat pa je pravda svoga čaću da ta njegova mantavica nije od potizanja konopa u crikvi i stalnog letenja u zrak i natrag vengo da mu čaća voli bumbit i da zna popit koju čašu više pa mu se onda od tega vina manta a ne od letačine. Tako je u ta vrimena bilo boje bit i pijančina nego remeta u crikvu. E pa zaraj tega je on napisa u tu svoju molbu da je on puno patija u komunizmu a sve za Lipu Našu pa bi sad bija red da on jema i niku pridnost prid drugima kod zapošljavanja a sve radi tih svojih pritrpljenih muka za našu viru i našu Rvacku.”
“I jesu li ga primili ?”, razrogači oči šjora File.
“Ma bidnega čovika nisu primili jerbo su svi krepali od smija i još su se zajebavali na njegov račun umisto da uvaže njegove opravdane argumente za teške patnje koje je on još ka dite pripatija radi čaćinog služenja našoj viri”
“A svašta ću još ja čut pod ove moje stare dane, Marinko moj. Tako, eto, kod nas mudruju da jema li osandeset joli sto posto virnika u Rvackoj a u isto vrime ne moš živit od pustih lupeži, privaranata, manjamuktaša, arambaša i apaša svih vrsta, ajduka koji bi ti iz oka odnili a sve tukući se šakon u domoljubna virnička nacionalna prsa.. Pa ti sad budi pametan ako ikako moš !”
“Je, svaka Vam piva šjora File…Ma ne razumin kakve to veze ima s otin ženidu li se popi joli ne ženidu!”
“Kako nema ! Vraga izili svoga…ča se ne ženidu. Spasili bi i sebe i nas. Onda bi lipo i oni imali svoje familje, svoje žene i svoju vlastitu dicu a ne ovako. Bidni, dođe mi ji na kraju nikako i žaj. Pa sve su to muškići i kad sazriju priroda radi svoje, bogati i njima se oče…jel tako. Meni se ovo kako je sad pari nenormalno. Ma ne more dalje ovako ! Puknit če joli oni joli cilo naše društvo. Ovako bidni popi patidu pa onda svašta i radidu. Triba ji lipo pustit da se ženidu. Slušaj ti mene ! To bi bilo pravo kršćansko milosrđe. Naredit jin ako triba. I to bi bilo boje nego ovako. Eto to bi onda bilo prirodno a bilo bi, triba i to reč, rodno jer je ovako sve za njih bezrodno. Bogati, ne moredu judi rađat, pravit svoju dicu. Ka da je to lako izdurat ?! Tako ti ja mislin o temu. Ča ćedu mi oni bidni, tako sapeti, sad poć pričat o seksu, rodu i porodu, demografskim obnovama, bračnim manama i ženaman kad o temu znadu samo u teoriji i u svojim noćnin morama kojih mora bit da je puno. Pa to je ka da ja gren u zubara ličit upalu mijura ! Ča oni znadu o familiji, dici i braku ? A ništa, eto ča ! A da ti pravo kažen i naša bi dičica onda u crikvi bila mirnija, Viruj mi….Ne bi ja na temu stala. Ma ja bi i švore ženila. I njih mi je puno žaj. Možda još i višje o popi. Znan ja ča je žensko. Pa i ja san nika žena, jel tako Marinko moj !”
“Ma ča žena, ma Vi ste jedan pravi zmaj od žene !” odgovorin joj ja i nasičen onu sirnicu ča mi je bila donila jer ako niste znali sirnica van najboje gre baš uz bićerin dobrega prošeka.

Oznake: more, Sunce


- 13:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.04.2018., četvrtak

ŠTO TRAŽI STEVE BANNON U EUROPI ?


Steve Bannon, jedan od najpoznatijih desničara i bivši savjetnik predsjadnika Amerike Donalda Trumpa – krenuo je u Europu. Taj gorljivi ideolog populizma svojim je djelovanjem otvorio pitanja odnosa i veza između populizma i mogućnosti novih oblika fašizma. Dakako da populizam i fašizma nisu sinonimi ali je neupitna istina kako su povjesna iskustva fašističke prakse pokazala kako ta dva fenomena imaju dosta dodirnih točaka i kako se ponekad u konkretnim situacijama, u društvenoj praksi ( do neprepoznatljivosti i nemogućnosti međusobne distinkcije ) znaju ispreplesti.
Zbog nekih pogrešnih poteza ( a nakon što je u jednoj važnoj fazi odlučno utjecao na Donalda Trumpa ) Steve Bannon je ostao bez posla i svoje moćne pozicije predsjednikovog savjetnika. Postao je neprihvatljiv i inače ultrakonzervativnim američkim krugovima zbog štetnog imagea kojeg je stvorio o sebi nakon Trumpova osvajanja vlasti. I sada se taj “ranjeni ultradesničarski glasnogovornik” zaputio prema Europi oduševljen jačanjem populističkim desnih pokreta i stranaka na Starom Kontinentu a posebno oduševljem pobjedom desničara u Italiji - s namjerom da im stavi na raspolaganje svoje neupitne propagandne sposobnosti i svoja medijska iskustva i veze. Kao što sam izjavljuje, cilj mu je “izgradnja globalne infrastrukture jednog globalnog populističkog pokreta”.
Bannona nikako ne treba podcijenti. Objektivni analitičari smatraju kako je njegova kampanja za Donalda Trumpa bila briljantna. Pa zar nije upravo Donald Trump a ne gospođa Hillary Clinton na kraju krajeva ipak pobijedio - što je, naravno, jedino mjerilo uspješnosti ili neuspješnosti neke kampanje, odnosno efikasnosti nečije propagandne mašinerije ?! A na čelu Trumpove “propagandne mašinerije” bio je upravo Bannon. Doduše, prije i poslije tog trjumfa njegova je karijera bila prepuna neuspjeha. On je bio i savjetnik notorne Sare Palin, bivše kandidatkinje za potpredsjednicu Amerike. Ona je davala niz “ludih izjava” a posebno o Rusiji iako se podrazumijevalo da ona odlično poznaje susjednu joj Rusiju pošto je Sara Palin bukvalno s prozora svoje kuće na Aljasci mogla vidjeti ruski poluotok Kamčatku.
Bez ikakve sumnje, Bannonov najveći neuspjeh dogodio se nakon što je kao glavni propagandni strateg Bijele Kuće i predsjednikov savjetnik nagovorio predsjednikovog sina Donalda Trumpa juniora ( 40. g. ) koji je inače izvršni podpredsjednik “Organization Trump”, da se potajno susretne s ruskim odvjetnikom koji je imao direktan kontakt s Kremljom. To se na kraju protumačilo kao klasični čin “izdaje” nakon čega je Steve Bannon jednostavno protjeran iz Bijele Kuće. Nakon toga su ga vlasnici “Britbart News-a” - “žute”, ultrakonzervativne web stranice vijesti, smijenili s pozicije izvršnog direktora i skinuli su ga s programa vrlo utjecajnog satelitskog radija “Sirius MX”.
Tako “ranjeni” Bannon, oduševljen uspjehom desnice na upravo završenim izborma u Italiji, putuje odmah nakon toga u Europu s novom misijom. On je, inače, veliki protivnik projekta i koncepta Europske Unije pa je oduševljen jačanjem europskih populističkih antiimigranstskih političkih snaga koje dijele njegovo mišljenje i u odnosu na nužnost likvidacije Europske Unije. Iako se nije uspio susresti s čelnicima pokreta “ 5 zvijezdica” ( “Movimento Cinque Stelle” - M5S ) Beppe Grillom ili internetskim poduzetnikom Gianroberto Casaleggiom niti s Mateom Salvinijem ili Umberto Bossijem iz “Sjeverne Lige za nezavisnost Padanije” ( “Lega Nord” - LN ) svoj dolazak iskoristio je za uspostavu niz kontakata s europskom populističkom desnicom ali i za napade na “proimigrantsku politiku” pape Franje.
Iz Italije putuje u Zurich u Švicarsku gdje se susreće s jednom od šefova njemačke ultradesne političke stranke “Alternativa za Njemačku” ( “Alternative fur Deutschland” - AfD ), Alice Elisabeth Weidel ( inače lezbijke koja je protiv gay brakova, eura, imigracija itd ) kojoj nudi svoje usluge u “alternativnim medijima”. U Zurichu drži govor o nužnosti tzv “narodne pobune” što je veoma loše primljeno u Švicarskoj koja kao tradicionalno stabilna država ne gleda sa simpatijama na zagovornike ekstremnih politika. Bannon nakon Švicarske odlazi u Francusku. U Lilleu se sastaje s Marine Le Pen i sudjeluje na skupovima njenog desničarskog “Nacionalnog Fronta” ( “Front National” ) koji je doživio poraz ( 13.8 % ) na francuskim izborima 2017. godine ( nakon trijumfa na izborima za Europski Parlament 2014. na kojima su osvojili više od 25% glasova i u tom trenutku privremeno postao najsnažnija francuska politička snaga ). Sada ih je Bannon uvjeravao da je budućnost tek pred njima jer “ Euro neće preživjeti. Sve je u rukama građana. Populistički val je počeo jer je povijest na našoj strani”. Po njemu budućnost je na strani radikalno desnih populističkih desnih snaga. Zato je uvjeravao Marine Le Pen i članove “Front National” kako svoj rasizam i ksenofobiju trebaju s posnosom nositi “poput zlatne medalje”, to jest “kao obilježje časti”. Po njemu, u ovom stoljeću bitka se više neće voditi iumeđu političke desnice i ljevice nego između “nacionalista” i “globalista”.
Zanimljivo je kako se danas u Hrvatskoj liberalni krugovi i ljevica napadaju za tzv “nadnacionalnost”, “izdajnički univerzalizam” pa, u tom smislu, i za posebnu vrstu nedostatka osjećaja za “naše”, “autohtno”, nacionalno iza čega se na kraju, po njima, ne krije ništa drugo negoli sumnjivi uvozni globalizam. Politički, medijski, kulturološki itd “rat” koji se ovih dana u Hrvatskoj vodi oko “Istambulske konvencije” samo potvrđuje to ksenofobično-konzervativno udaranje u tobože prave nacionalne domoljubne talambase zorno nam pokazujući kolika se količina iracionalnosti i nepopravljive ignorancije razlila kompletnom “Lijepom Našom” i to s vrlo visokih, utjecajnih i društveno moćnih mjesta i pozicija. Sve se to obavilo neizbježnom dimom zavjesom tobožnje “obrane” kršćanskih vrijednosti ovog podneblja, svetih vrijednosti “obitelji”, “naših temelja” i svih drugih mogućih čuda koja su uvjek neizbježna popratna pojava nametanja klerikalnog kulturološkog i svakog drugog desnog, radikalno konzervativnog društvenog obrasca kao nečeg tobože samorazumljivog i Hrvatima imanentnog. Tako se živahan radikalni konzervatizam ponovo kod nas ( uvijek nanovo ) prodaje sveopćem populusu kao tobožnji zadnji “modni krik” suvremenog domljublja. O tempora o mores !
Europska Unija je stoga jedan od prirodnih neprijatelja naših nacionalnih kampanelista. Za Bannona, kao i za naše domaće uspaničene tradicionalno-konzervativne umove koji se boje bilo kakvih europskih ili ne daj Bože svjetskih “otvorenih vrata”, jer bi nastali propuh možda mogao ugasiti sve teže održivu vatru njihovih malenih zadimljenih rodnogrudnih ognjišta ( a koju su naši preci tako mukotrpno i usprkos svemu i svima održavali i održali u svojim skromnim ali toplim “nacionalnim kućama” ). I sada tu upada nekakva “rodna ideologija” kao gotovo đavoliji import izvana. Ona je bauk koji se prepoznaje svugdje a ponajviše tamo gdje je nema. Zato Bannonov glas za mnoge domaće konzervativne uši tako milo zvući kao jedva dočekana politička melodija jer Bannon bez ikakve dileme tvrdi kako je Europska Unija veliki “rizik za našu zapadnu civilizaciju”. Najzanimljive je što se takvi kod nas pozivaju na bilo kakvu “zapadnu civilizaciju” i tepaju sami sebi kako su “zapadnjaci” istovremeno panično zatvarajući svoja rasklimana ognjištarska vrata s odlučnom namjerom da ih ne otvaraju ama baš ničemu i ama baš nikom stranom, “tuđem”, neznanom i nepoznatom, zaogrčući se svojim spasonosnim toplim domaćim nacionalnim gunjem kojim su se još zaogrtali i naši šukundjedovi.
Oni možda nikada i nisu čuli za Steva Bannona ali se svejedno slažu s njim kada on kaže da je Europska Unija opasna zato jer ona “razvodnjuje nacionalni identitet” za što je posebno kriva europska “granična politika” - pa su, konzekventno tome, europske granice postale porozne što je omogućilo da Islam izvrši invaziju na Zapad. Po Bannonu, populizam je nužan kao oblik “narodne pobune” . On jedini može predstaviti i zastupati “istinsku volju ujedinjenog naroda”. Protivnici nisu samo uljezi koji stižu izvana nego i “domaća elita” ( izdajnici ) koja je sve to dopustila. Zato će populizam biti brana protiv “imigranata, etničkih, religijskih ili seksualnih manjina” i svih onih koji ih protežiraju. I Bannonu se “Istambulska konvencija” ne sviđa. Niti malo ! Zato su populističke vlade nužnost. One, po njemu, već postoje “od Baltika pa do Egejskog mora” ali ne postoje ondje gdje se po njemu nalazi prava Zapadna Europa. I to je nužno što prije izmijeniti.
Da li se “banonizam” ( i svi oni koji slično misle ) približava fašizmu ? Što je to slično i Bannonovom konceptu društva i fašizmu ? Pa to su sigurno : ekstremni nacionalizam, kult karizmatičnog lidera, prezir prema demokratskim institucijama ali i prema tradicionalnim komunikacijskim sredstvima i tradicionalnim medijima, demonizacija imigranata, ksenofobija…itd. Naravno, povijesno gledajući “pravi” fašizam je bio Mussolinijev model korporativnog društva dok je Hitler otac nacizma - ali se ta podjela ( i razlika ) u svakodnevnom korištenju pojma fašizam u međuvremenu izgubila. I Mussolinijev i Hitlerov “društveni model” počeli su kao populistički pokreti koji su “prirodnim putem” završili u fašizmu. Masa je preduvjet za postojanje tih pokreta iako Mussolini bez problema mačistički primitivno uvredljivo tvrdi kako je “Masa kao i žena stvorena da je silujete”. Talijanski fašizam je po nekima svojevrsna vrsta “pobune provincije” ali ne treba u fašizmu nikako zanemariti niti ono što se u Italiji nazivalo “trincherocrazia”, odnosno “aristokracija rovova” ( udruge nezadovoljnih ratnih veteran, branitelja…koji traže izvanredna prava ) ili u Njemačkoj “freikorpsa” i njihove uloge u svim tim procesima.
Naravno da se iskustva tadašnje Italije ili Njemačke ne mogu primjeniti niti komparirati sa današnjim svijetom ali određene relacije ne treba zaboravljati. Zato uvijek moramo imati na umu kako su najveća prepreka za mogućnost uspostave bilo kakvog totalitarnog sustava: stalno jačanje i produbljivanje demokracije, smanjenje nejednakosti među ljudima ( koja nikada nije bila veća u raspodjeli bogatstva nikad bogatijeg Svijeta ), smanjenja pogoršanja životnih uvjeta pripadnika zajednice, osiguranje dostojanstvene zarade za rad, dostojnu starost i pristojne mirovine, jačanje brige o ugroženima i uvjetima života građana, respekt različitosti ali i respekt institucija koje moraju biti očišćene od korupcije, razvoj suvremenog obrazovanja dostupnog svima, osiguranje demokratičnosti izbornih procesa, osiguravanje stabilnih i slobodnih sredstava komunikacije, podsticanje svih vrsta umjetničkih sloboda, jačanja područja kluture itd. Nasuprot stabilnoj demokraciju kao garantu ljudske slobode populizam je sinonim “demokracije u problemu” - a fašizam je krajnja konzekvenca krajnje krize demokracije. Sergio Muńoz Bala zato s pravom kaže kako je Steve Bannon zasad pravi populista ali i ozbiljni “aspirant na fašizam” - što nam puno govori i o stanju i koncetraciji nezadovoljstva u suvremnoj ljudkoj zajednici.
Nažalost “novi svjetski nered” pogoduje mnogim lošim stvarima. Jason Horowitz je prošle godine pisao u “New York Timesu”, upozoravajući kako tadašnji “ideološki guru predsjednika Trumpa” velića inače ne tako poznatog ( izvan fašističkih i ekstremno desnih krugova ) talijanskog mislioca Juliusa Evolu koji je svojevremeno bio ljubimac Mussolinija a kasnije 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća ( umro 1974,g, ) inspirirao talijanske post-fašističke teroriste. Zanimljivo da je Bannon citirao Evolu koji 2014. g. učestvuje na jednoj konferenciji održanoj u Vatikanu na kojoj je govorio o populizmu, islamu i kapitalizmu. Engleski povjesničar Mark Sedgwick, jedan od vodećih znanstvenika, specijalista za tradicionalizam, Islam i terorizam sa Arhus University u Danskoj je tom prilikom izjavio : “Činjenica da je Bannon uopće čuo za Evolu je znakovita.” Danas se grčka radikalno desna stranka “Zlatna Zora” poziva upravo na Julius Evolu isto kao i mađarska nacionalistička stranka “Jobbik”. Za poznatog rasističkog antiimigranta i supermačista ( “bijelog nacionalističkog lidera”) Richarda Spencera: “Julius Evola je jedan od najfascinantnijih ljudi 20-tog stoljeća.” Svima njima Biblija je Evolina knjiga iz 1934.g. “Pobuna protiv modernog svijeta “.
Steve Bannon je upravo izrazio želju da se još sastane i s mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Zar nije živo čudo kako taj desničarski guru još uvijek nije stigao i u Hrvatsku svojim istomišljenicima u goste ! A možda ćemo na to čekati kraće nego što smo i mislili.



Oznake: Sunce, more


- 09:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.03.2018., srijeda

JE LI PABLO NERUDA UBIJEN ?


Jedan od najvećih i najpoznatijih hispanoameričkih pjesnika a zasigurno najpoznatiji komunista Latinske Amerike , čileanski pjesnik, političar i diplomata, nobelovac Pablo Neruda ( Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto ) umro je 23. rujna 1973. godine, svega 12 dana nakon fašističkog udara i uspostavljanja vojne diktature generala Augusta Pinocheta ( Augusto José Ramón Pinochet Ugarte ). Tada je nasilno srušen i ubijen legalni čileanski socijalistički predsjednik i Nerudin osobni prijatelj i suborac Salvador Allende ( Salvador Guillermo Allende Gossens ). U tom trenutku započinje period strašnih represalija i nasilja koji u praksi potvrđuju kako neoliberalni ekonomski model i politička diktatura mogu bez problema ići zajedno, “ruku pod ruku”. Iza svega je stajala moćna ruka tadašnje američke administracije ( Nixon – Kissinger ) u kombinaciji s ekonomskom neliberalnom teoretskom podlogom “Chicago Boys-a” ( Milton Friedman, Arnold Harberger & co. ). Službeno objašnjenje uzroka Nerudine iznenadne smrti bilo je : rak prostate. Krajem prošle godine je od strane međunarodnog tima stručnjaka tvrdnja kako je Pablo Neruda umro od posljedica bolesti raka prostate - u potpunosti odbačena. Je li Pablo Neruda ubijen ?
U trenutka svoje smrti Pablo Neruda bio je član Centralnog Komiteta Komunističke Partije Čilea i upravo se tih dana ( odmah nakon izvođenja vojnog puča generala Pinocheta ) spremao na putovanje u Meksiko gdje je trebao obaviti vrlo važne političke poslove s zadatkom da iz Meksika organizira opoziciju čileanskoj fašističkoj vojnoj diktaturi. Ne treba zaboraviti da je Neruda u to vrijeme svjetski poznata osoba i da je samo dvije godine prije vojnog puča dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog Nerudidnog ugleda u svjetu Pinochet nije mogao spriječiti to njegovo putovanje u Meksiko koje organizira sam meksički predsjednik Louis Echeverría. Tako da je Neruda imao sve potrebne dozvole za planirano putovanje koje je spriječila upravo njegova iznenadna smrt. Zanimljivo je da Echeverría odobrava da se po Nerudu u Čile pošalje njegov avion.
Zbog opravdanih sumnji da je Pablo Neruda ubijen od strane Pinochetovog diktatorskog režima Komunistička Partija Čilea je u Senatu službeno postavila pitanje sumnjive Nerudine smrti zahtijevajući istragu o tom događaju. Slijedećih godina doći će do istrage o razlozima smrti Pabla Nerude i konačno mišljenje međunarodnog istraživačkog tima možda ćemo saznati baš ove godine. U međuvremenu posmrtni ostaci Pabla Nerude su zbog potrebe naknadnih analiza uzroka njegove smrti eshumirani. Tako je Pablo Neruda pjesnik koji je pokopan čak nevjerojatnih četiri puta ! Kako je to moguće ?
Prvi put Pablo Neruda bio je pokopan dva dana nakon svoje smrti, 25. rujna 1973. godine. Taj pogreb, koji se pretvorio u prvu manifestaciju prosvjeda protiv upravo izvedenog Pinochetovog vojnog puča, kasnije je nazvan “Narodni Pogreb”. Iako je veliki pjesnik još za svog života jasno kazao gdje želi da bude pokopan , želja mu u tom trenutku nije mogla biti ispunjena. Neruda je, naime, u svojoj slavnoj “Canto General” napisao : “Compańeros, enteradme en Isla Negra, frente el mar que conozco “ ( “Drugovi, pokopajte me u Isla Negra, pokraj mora kojeg poznajem”. To nakon njegove smrti nije bilo moguće. U tim okolnostima Nerudina udovica Matilde Urrutia zahtjeva da se pjesnikovo tijelo izloži u njihovoj kući u Santiagu, u “La Chascona” koja je par dana ranije bila potpuno devastirana od strane policije koja je upala u nju. Tu se odvijalo žalovanje. Kolumbijski pisac Plinio Apuleyo Mendoza, koji je prisustvovao svemu tome, kasnije je u svom tekstu “Adiós a Neruda” pisao kako je pod kuće u kojoj je bilo izloženo Pablovo tijelo bio potpuno poplavljen vodom “koja je stalno odnekud doticala”. Dvorište i vrt koji se nalazio ispred Nerudine kuće bili su u potpunom neredu prepuni razbacanih papira, spaljenih knjiga i razbijenog stakla. Ni ovog puta barbari nisu mogli “obaviti stvar” bez da ostave svoj prepoznatljivi potpis iza sebe : spaljene knjige. Mendoza kaže kako je u kući “stvar bila još gora”. Struje nije bilo pa su pored odra bile upaljene voštanice, starinska njegovana unutrašnjost kuće bila je neprepoznatljiva, uništena. Naravno - nikoga od predstavnika uzurpatorske vlasti nije bilo. Mendoza piše o “sivim noslilima” na kojima je ležao veliki pjesnik “smješten u jednom udaljenom dijelu sobe, samo s dvije, na brzinu urbane bijele ruže, koje su odavale osjećaj samoće….ispod kristala, odmarajući se na satenu…” Apuleyo Mendoza nadalje piše kako je “Nerudino lice izgledalo nekako smanjeno i nestvarno”. U tom trenutku čovjek nije primjećivao njegovo lice nego njegovu ležerno navućenu, rastvorenu bijelu sportsku košulju “koja je podsjećala na ( njegove ) mirne nedjelje na Isla Negra”. Ali ta samoća koja je vladala u toj tužnoj sobi, čim se izašlo vani, ostala je zatvorena iza vrata “La Chasconae” jer kada je Nerudin lijes krenuo od njegove kuće prema Glavnom Groblju koje je bilo udaljeno tri kilometra od kuće, vani ga je cijelim putem pratila masa svijeta koja je došla ispratititi velikog pjesnika iako je to u najbukvalnijem smislu riječi tada značilo rizikovati vlastiti život.
Niti Pinochet niti bilo kakva represija nisu mogli spriječiti takav pogreb velikog pjesnika. Taj narodni prkos Smrti, diktaturi i nasilju , taj Nerudin pogreb pretvorio se tako u prvi masovni, koncentrirani javni izraz opiranja Pinochetovom vojnom puču i njegovom profašističkom vojnom režimu. Cijelim putem narod je nosio cvijeće, bilo je puno komunističkog političkog znakovlja, zastava… i iako je prošlo svega dva tjedna od krvavog vojnog puča pjevala se Internacionala uz uzvike kako “Drug Neruda” nije mrtav nego da je i dalje “Presente !”, “prisutan” - među svojim prijateljima. I zaista je na svoj način itekako on tu bio prisutan. Teško je danas zamisliti kolika je ljudska hrabrost trebala za sve to. Zato će se taj prvi Nerudin pogreb kasnije nazvati “Narodni Pogreb”. Nedugo iza toga napisane su dvije knjige o tom povijesnom sprovodu. Prvu, “Entierro y Testamento “ ( “Pokop i Testament”, Španjolska 1973. ) napisao je Alvaro Sarmiend ( fotografije: Fina Torres ) a drugu, pod naslovom “Funeral Vigilado” ( “Nadzirani Pogreb”, Argentina 1974.) napisao je Sergio Villegas ( ona je u stvari bila fragment opsežnije knjige “El Estadio, 11. de septiembre en el pais del edén” – “Stadion, 11. rujan u obećanoj zemlji”, koja je kasnije adaptirana i za kazališnu prestavu pod naslovom “La despedida a la Pablo Neruda” – “Rastanak s Pablom Nerudom” a poslije toga je bilo više kazališnih predstava na temu ovog pogreba, počev od onih Berliner Ensemble iz ondašnje DDR pa do zajedničkog teksta i kazlišne predstave čileanskog dramaturga Luisa Sepúlvede i talijanskog pisca Renza Sicco-a iz 2013. g ).
Druga sahrana Pabla Nerude , održana je za manje od godinu dana. Naime, Pablo Neruda je 7. svibnja 1974. godine premješten iz svog groba u porodični mauzolej čileanske književnice Adriane Dittborn. “Pretužno jutro za jedan pretužan pogreb”, napisati će čileanski pjesnik i Nerudin prijatelj Jaime Quezada ( on će 2013. godine objaviti svoj dnevnik iz 1973.g. “El ańo de la ira” – “Godina gnjeva” koji počinje i završava s Pablom Nerudom ). Quezada je bio jedan od šest učesnika tog tihog Nerudinog pogreba. On se kasnije sjećao kako su “gumeni kotači pogrebnih kola” na kojima se nalazio Pablov lijes prekriven čileanskom zastavom tiho, ko udaljeni jecaji, škripeći ponavljala : “Nema veće samoće od smrti”. Na tom drugom, tihom intimnom pogrebu nitko nije govorio. Nažalost, pokazati će se kako će Neruda veoma brzo morati biti premješten iz mauzoleja Adriane Dittborn zbog pritiska koji je Pinochetov vojni režim izvršio na njenu porodicu ( posebno na sestre Mariu i Elenu koje uskoro traže od Nerudine udovice da iznese Nerudine posmrtne ostatke iz mauzoleja njihove sestre ). Pablo Neruda tada jednostavno nije bio “poželjan mrtvac” a izgleda kako bi se uskoro moglo pokazati da je još manje bio poželjan kao živ čovjek. Zbog toga će “iz raskošnog mauzoleja”, piše Quezada, Pablo Neruda biti premješten u nišu “najpopularnijeg sektora čileanskog groblja” u kojem su pokapani “obični ljudi” - što je daleko više odgovaralo Pablovom “duhu” i njegovom načinu života jer je sada bio puno bliži “zemlji i narodu”. Ali još uvijek je bio daleko od svog Isla Negra.
Pinochetova diktatura pada 1990. godine i dugo prešućivana istina o smrti Pabla Nerude polako izlazi na svjetlo dana. Odlučeno je da se prvo ispuni njegova želja iz “Canto General” o posljednjem počivalištu u Isla Negra. Tako se posmrtni ostaci Pabla Nerude i njegove supruge Matilde Urrutia ( koja je umrla 1985. g. ) vade 11. prosinca 1992. godine iz tzv “modulo México”na Cementerio General ( Santiago ) kako bi se premjestili na Isla Negra. Sam čileanski predsjednik Patricio Aylwin predvodio je ceremoniju koja će napokon ispuniti Nerudin san da počiva u Isla Negra. Nerudini posmrtni ostaci najprije su prenijeti u Počasni Salon bivšeg Nacionalnog Kongresa u kojem se, inače, odavala počast samo najistaknutijim i najzaslužnijim osobama. Tu su mu odate poslijednje poćasti. Slijedećeg dana, 12. prosinca 1992. pod pokroviteljstvnom čileanske vlade i Fondacije Neruda organizira se u Isla Negra, u dvorištu njihove kuće s pogledom na more, treći pogreb Pabla Nerude. Pored njega sahranjena je i Matilde Urrutia. Ali pjesnik ni ovdje nije dugo počivao u miru. U međuvremena se rodila sumnja da je Pablo Neruda u stvari ubijen i kako nije umro od raka prostate kako je to sužbeno tvrdila Pinochetova vlast pa je sud naložio da se njegovo tijelo mora eshuimirati radi potreba forenzičke istrage. To se na kraju i desilo a nalog za eshumaciju donio je sudac istražitelj Mario Carroza 8. travnja 2013. godine. Sudac je pokrenuo taj postupak na osnovu zahtjeva Komunističke Partije Čilea koju zastupa odvjetnik Eduardo Contreras. On izjavljuje kako se radi o “skupu indicija i sumnji koje ukazuju na vjerojatnu intervencju “trečih osoba” u Nerudinu smrt.”
Glavni svjedok optužbe je Nerudin bivši osobni pomoćnik, vozač i čuvar Manuel Araya koji je, kao dvadesetisedmogodišji član KP Čilea, bio stalno uz Nerudu, sve od 1972. godine kada se pjesnik vraća iz Pariza u Čile ( gdje je bio ambassador ) da pomogne Allendeu – pa do njegovog posljednjeg trenutka života. Araya tvrdi da su slavnom pjesniku uoči smrti, u bolnici Santa María u Santiagu, dali smrtonosnu injekciju ( “da mu smire bolove” ). On kaže kako mu je sam Neruda rekao : “Dali su mi ( u trbuh ) neku injekciju i gorim iznutra”. Liječnik je Arayi oko 18.30 sati rekao da hitno treba poći kupiti neki lijek za Nerudu kojeg bolnica nema. Kada je izašao iz bolničke zgrade odmah je uhapšen, prebijen, propucan kroz nogu, odveden na policiju gdje je mučen a zatim su ga prebacili na Estadio Nacional među tisuće uhvaćenih sljedbenika Allendea. Tamo ga je sutradan slučajno prepoznao biskup Raúl Silva Henríquez koji ga je izbavio sa stadiona i rekao mu da je sinoć oko 22.30 sata umro Neruda. Poslije Araya odlazi u ilegalu. Upravo će on uspjeti pokrenuti cijeli slučaj i interes za sumnjivu smrti Pabla Nerude nakon svog intervjua kojeg je dao meksičkom časopisu “Proceso” 2011. godine. Nakon toga povjesničar Mario Amorós svoja otkrića u vezi toga objavljuje u najuglednijem španjolskom dnevnom listu El País-u. On se uspio dočepati “Tajnog izvještaja Programa za ljudska prava unutarnjih poslova” kojeg objavljuje u svibnju 2015. godine. Tu se nalaze svjedočenja, dokazi itd kao i zaključak da je “moguća i vjerojatna” intervencija “trečih osoba” u slučaju smrti nobelovca Pabla Nerude. Iste godine čileanska predsjednica Michelle Bachelet naređuje državnom odvjetniku da pokrene istragu u vezi smrti Pabla Nerude.
U trenutku vojnog puča Neruda se nalazio 120 km daleko od Santiaga u svojoj kući u gradiću Isla Negra. Čileanski predsjednik Salvador Allende je uoči svoje smrti izjavio “platit ću životom svoju odanost narodu” jer “samo mecima mogu zaustaviti moju odlučnost da do kraja ispunim program koji izražava volju naroda”. Nerudu je strašno pogodila smrt njegovog prijatelja Allendeova. Veliki pjesnik tada kaže svojim najbližima : “Sve će nas pobiti.” Isključili su mu struju a kuću su ispunili karabinjeri. Neruda je tada ukućanima počeo spominjati španjolski građanski rat i tadašnje obraćune fašista s ljevičarima. Slijedeći dan ma moru ispred Nerudine kuće pojavio se čak i jedan ratni brod. Meksički ambasador Gonzalo Martínez Corbalá ponudio je Nerudi azil u Meksiku ali je Nerudin liječnik dr Salazar inzistirao na njegovoj hitnoj hospitalizaciji u Clínica Santa María u Santiagu pa 19. 09. Neruda kreće prema bolnici. Pet sati putuju automobilom do Santiaga ( umjesto uobičajenih dva sata ) jer ih stalno zaustavljaju i maltretiraju Nerudu pretresima. Ubrzo će veliki pjesnik umrijeti u toj bolnici. U službenoj smrtovnici ( “Certificado de defunción” ) kao uzrok smrti navodi se rak prostate. Kasnije, nakon eshumacije Nerudinog tijela, član međunarodnog tima istražitelja, španjolski liječnik dr Aureliano Luna izjavio je da je “definitivno sigurno” kako smrt Pabla Nerude “nema veze s onim što piše u smrtovnici”.
Zanimljivo je da će devet godina kasnije u istoj bolnici 1982. godine, na istom 4. katu s istim lječnicima, nakon što je bio podvrgnut manjoj operaciji probavnog trakta, umrijeti i bivši čileanski predsjednik Eduardo Frei Montalva ( 1964 – 1970. ). Danas postoje najozbiljnije sumnje kako je i on također bio otrovan. Udovica Pabla Nerude, Matilde Urrutia, koju prijatelji inače zovu “La Patoja” ( a s kojom je Neruda bio u braku od 1966. godine ) izjavila je novinaru agencije EFE kako je sigurna da “Pabla nije ubio rak”. Ona je zatim za dnevnik “La Opinión” u svibnju 1974. izjavila kako joj je najpoznatiji čileanski urolog dr. Roberto Vargas Salazar samo mjesec dana prije Pinochetovog puča rekao da će Pablo “živjeti još najmanje 6 godina.” Zbog toga je smatrala kako on nije umro od raka prostate. Uostalom, dodala je kako je on stalno “bio pod lječničkom kontrolom”. Isti taj liječnik, dr Salazar, koji joj je samo mjesec dana prije Nerudine smrti tvrdio kako je smrt još uvijek jako daleko od njega - samo dan nakon Pablove smrti 24. rujna 1973. godine potpisao je u svojoj kući, bez da je uopće i video tijelo pokojnog pjesnika – njegovu smrtovnicu u kojoj je rak prostate navoden kao razlog smrti Pabla Nerude. Za dnevnik “Pueblo en Espańa” Matilde Urrutia će u rujnu 1974. godine izjaviti kako Neruda nije napisao niti svoj testament baš zato “jer je smrt izgledala jako daleko” od njega. U to vrijeme, uostalom, Neruda pravi bilješke i priprema se za pisanje memoara zajedno sa svojim velikim prijateljem i osobnim tajnikom Homerom Arceom koji će biti ubijen 1977. godine. Svi suradnici Pabla Nerude uskoro će, kao i on, biti mrtvi.
Osim toga Neruda se neposredno prije vojnog puča dogovara za ispračaj stare i doček Nove godine u Valparaisu. Kasnije je Matilde znala govoriti kako je Pablo u tom trenutku mogao umrijeti jedino od “duševnog udara” zbog fašističkog puča a ne od raka prostate. Ležeći na četvrtom katu fatalne bolnice Santa María u sobi br. 406 Neruda je od jednog od utemeljitelja Demokršćanske Stranke Čilea i bivšeg predsjedničkog kandidata Radomira Tomica, koji ga je samo dan prije Pablove smrti, 22. rujna posjetio u bolnici, doznao tužnu vijest o okrutnom ubojstvu legendarnog “čileanskog slavuja” Victora Jare na Estadio Nacional. Fašisti su ubili tog velikog, omiljenog čileanskog sina i umjetnika koji je pjevao : “Yo soy libre como el amor..” – “Slobodan sam poput ljubavi…” ( svirepo su ga prije smrti mučili, odrezali mu jezik i prste ). Sve to ga je, naravno, strašno pogodilo. ( Zanimljivo je da se danas taj stadion zove “Estadio Victor Jara” i da je 27.06.2016. Pedro Barrientos osuđen za smrt i mučenje Victora Jare ). Tada su se u bolnici zajedno s Nerudom nalazili Manuel Araya, Matilde i Pablova polusestra Laurita. Od Matilde i Laurite su zatražili da odu u Isla Negra po prtljagu s kojom će Pablo i Matilde putovati u Meksiko. Arayi će se Neruda oko 16 sati požaliti na bolove koje mu je izazvala primljena injekcija ( dali su mu je dok kada se otišao tuširati prije putovanja za Meksiko ). Liječnik šalje Arayu da kupi lijek “kojeg nema u bolnici”. Ispred bolnice ga hapse a za 6 sati Pablo Neruda će biti mrtav.
Dakle, radi svega toga Nerudini posmrtni ostaci su u travnju 2013.godine eshumirani zbog objavljanja potrebnih forenzičkih istraživanja. Tri su godine vršena ta istraživanja. Pablo Neruda je četvrti, posljednji put sahranjen, nakon službenog odavanja počasti u Parlamentu u Santiagu, 3. Svibnja 2016. u dvorištu njegove obožavane kuće u Isla Negra na pacifičkoj čileanskoj obali. Lijes mu je bio prekriven čileanskom zastavom. U dvorištu kuće, pored ”famoznog” broda, ispratilo ga je dvadesetak članova familije i pijatelja. Čuli su se uzvici . “Compańero Pablo Neruda presente ahora y siempre !” ( “Drug Pablo Neruda prisutan sada i zauvijek !” ). Raúl Bulnes, predsjednik Fundación Pablo Neruda oprostio se od pjesnika ovim riječima : “Danas za nas ovo nije pogreb nego sve suprotno od toga. Povratak u Isla Negra znači vratiti se promatranju mora a povratak gledanju mora ne znači umrijeti, znači ponovo živjeti, prije svega jednom pjesniku.”
Krajem prošle 2017. godine, u ime međunarodne skupine eksperata ( sastavljene od 16 članova iz Španjolske, Francuske, Danske, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Čilea ) dr Arelio Luna izjavio je : “Otkrit ćemo istinu”. Na konferenciji za novinare održane 19.10.2017. ova međunarodna ekipa eksperata potvrdila je kako protivnik vojnog udara Augusta Pinocheta, veliki pjesnik i nobelovac Pablo Neruda nije umro umro od raka prostate kako se do tada službeno tvrdilo. Navedeno je kako njegova smrt “ima veze s jednim novim otrovom” i da su potrebna dodatna istraživanja za konačan zaključak. Izjavili su, dakle, prije 4 mjeseca da će se točan odgovor ( o kojem se otrovu radi ) “znati za godinu dana” – tako da upravo do kraja ove godine očekujemo otkrivanje konačne istine o smrti Pabla Nerude.
Pablo Neruda nezaobilazna je pojava svjetske kulture ali i politike. Bio je politički veoma angažiran čovjek i najveći pjesnik ljubavi istovremeno. On je pjevao kako “lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika….onaj koji ne mijenja rutinu/onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju…lagano umire/ onaj koji bježi od strasti….Lagano umire/ onaj koji ne mijenja život kada nije zadovoljan…Onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi/ nesigurnosti/ I koji ne ide za svojim snovima”. On je bio sve suprotno od toga. Njegov je moto bio : “Živi danas, učini da si vidljiv danas/ Ne dozvoli lagano umiranje/ Ne zaboravi biti sretan “. O njemu je 2016. g. snimljen fim “Neruda” ( režija : Pablo Larraín ) u kojem nam Luis Gnecco briljatno približava njegovu osobnost. Danas u metrou u Torinu možete, dok čekate prijevoz, slušati njegovu poeziju ( Projekt Metro Poetry – uduge YOWRAS “Young Writers and Storytellers” ) što je možda do sada najbolji način uklapanja Nerudine filozofje u stvarnost življenja jer Pablo Neruda je bio pjsnik Života i Ljubavi a ne Smrti na što će nas zauvijek podsjećati njegovi stihovi : “Akon nas ništa ne može spasiti os smrti, ali nas zato ljubav spašava od života”.









Oznake: Sunce


- 10:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.02.2018., nedjelja

RAMÓN XIRAU



Krajem srpnja prošle godine u Ciudad de Méxicu umro je Ramón Xirau (20. siječnja 1924.g. Barcelona - 26. srpnja 2017.g. Ciudad de México ) , jedan od najznačajnijih meksičko-europskih intelektualaca prošlog i početka ovog stoljeća. Malo poznat kod nas, zbog našeg teško razumljivog “provincijskog europocentrizma “ ili svojevrsnog ”antibalkanskog balkanizma” tipičnog za frustrirani, istraumatizirani europski jugoistok ( sličan onom kroatocentričnom inzistiranju na nazivu “Južna Hrvatska” - umjesto imena Dalmacija ).
Ramón Xirau je pripadao specifičnoj vrsti ljudi koje bi danas nazvali političkim izbjeglicama. Prisjetimo se s kojom ksenofobijom se Europa ( da ne spominjemo trumpiziranu Ameriku ) danas odnosi prema izbjeglicama i općenito prema “tuđinima”, pa će nam biti jasnije kroz što je prolazio mladi Ramón, inače katalonac, rođen u Barceloni – čije djetinjstvo i mladalačke godine sudbonosno određuje tragedija španjolskog građanskog rata, rušenje legalne republikanske vlasti, pobjeda Falange i fašističkih vojnih pučista na čelu s Caudillom Francom.
Ramónov otac Joaqin Xirau I Palau ( 1895-1946 ) bio je poznati katalonski intelektualac, liberalni katolik i ljevičar, filozof i dekan na prestižnom “Filozofia y Letras de Barcelona” za vrijeme republikanske vlasti. I sam Ramón kasnije će postati jedan od najpoznatijih meksičko-katalonsko-španjolskih filozofa, pjesnika i intelektualaca. Njegov je otac zasigurno ostavio značajan trag na njegovo kasnije djelo. Otac mu je bio veliki poznavatelj i pod jakim utjecajem filozofije Schelera, Husserla i Bergsona. Blizak je kršćanskom misliocu Emmanuelu Mounieru i krugu intelektualaca oko revije “Esprit” koju je pokrenuo Mounier .
Ramón je provodio svoje djetinjstvo i rastao u Barceloni. Godine 1936. izbija građanski rat. Barcelona je jedno od najvećih uporišta španjolske ljevice ( u rasponu od anarhista, trockistam komunista do lijevih sindikalista ). Ramónovi roditelji ga 1938. godine, kao četrnaestogodišnjaka, u strahu za njegov život, šalju u izbjeglištvo u Francusku u Marseille. Svoju 15. godinu napunit će daleko od svoje rodne Barcelone i od svojih roditelja. Nakon pobjede frankizma i poraza republikanaca, Ramónovi roditelji, uz pomoć velikog pjesnika i njihovog prijatelja Antonia Machada, poput mnogih ljevičara - bježe u Francusku, u Pariz. Uskoro se nalaze sa sinom i brodom isplovljavaju za New York odakle se autobusom prebacuju u Meksiko. Ramón je petnaestogodišnjak. Na put za Meksiko istovremeno kreću i druge španjolske republikanske mlade izbjeglice tako da Ramón putuje zajedno s pjesnikom Tomasom Segoviom, slikarom Vincenteom Rojom, novinarom Joseom de Colinom i drugima. Ti mladi španjolski intelektualci u budućnosti će izuzetno puno doprinjeti meksičkoj kulturi ali i intelektualnom povezivanju Meksika s Europom.
Zanimljiva je paralela sa današnjim vremenom i odnosom prema izbjeglicama. I tada je Europa, ta demokratska stara gospođa, itekako zakazala : prvo, prepuštajući Republikansku Španjolsku divljanju “fašističke zvijeri” – uglavnom se pretvarajući kao da se ništa ne dešava, licemjerno promovirajući svoju poznatu “politiku nemiješanja”. A nakon pobjede fašističkih pučista nerado otvara svoje granice španjlskim republikanskim izbjeglicama, prepuštajući ih najčešće njihovoj nesigurnoj sudbini a tako često i smrti u progonima koji su uslijedili nakon Francova dolaska na vlast. Prisjetimo se samo te iste “demokrastke Europe” i sudbine Lava Davidoviča Trockog kojeg nakon Staljinovog protjerivanja iz Rusije ne prihvaća niti mu pruža politički azil niti jedna od deklarirano “demokratskih” eusropskih zemalja. Utočište mu u početku pruža Turska nakon koje Trocki odlazi u Francusku pa Norvešku da bi, nakon svih odbijanja u Europi, dobio utočište i azil u dalekom Meksiku, baš poput Ramónove familije, u koji stiže iz Norveške brodom i to u siječnju 1937. godine u luku Tampico . Prihvatila ga je meksička vlada na čelu s predsjednikom Lázarom Cárdenasom. U Tampicu su Trockog čekali Diego Rivera, najveći meksički i svjetski muralist i njegova fascinantna, zagonetna supruga, slikarica Frida Khalo kao i dva američka trockista, Max Shatchman i George Novacki.
Dakle, Ramón i njegovi roditelji stižu u Meksiko dvije godine poslije Trockog. Meksiko je prema republikanskim izbjeglicama bio vrlo otvoren. Između 1939-1945. godine Meksiko izdaje preko 16 000 viza republikanskim izbjeglicama. Mnogi od njih sudjelovati će kasnije aktivno u formiranju meksičke intelektualne, političke i kulturne klime. Kada izbija Drugi svjetski rat Meksiko izdaje 1 400 viza poljskim izbjeglicama a ugroženim Židovima oko 1 850 viza. Tragedija broda “St Louise” koji s 900 židovskih izbjeglica isplovljava 1939. godine iz Hamburga prema Kubi i zatim Americi ( Miami, Florida ) pokazao je po tko zna koji put ponovo licemjerje “demokratskih” zemalja. Na Kubi im nisu dali vize za Ameriku niti im dozvoljavaju da se iskrcaju. Tu židovske izbjeglice ostaju na brodu šest dana. Kapetan zatim isplovljava za Miami ( Florida ) nadajući se kako će ih Amerika primit ali im predsjednik Roosevelt i američka vlada odbijaju odbriti iskrcavanje pa se “St Louis”, zajedno s 900 židovskih izbjeglica, vraća natrag u Europu i pristaje u belgijsku luku Amberes (i to nakon što je jedna židovska asocijacija kao “garanciju” platila za njih “odštetu domaćinima” u iznosu od 500 000 tadašnjih američkih dolara ). Kasnije će njih 250 biti ubijeno.
Ramónova familja naseljava se u Ciudad de Méxicu u Colonia San Rafael. Njegov otac Joaqin predaje na Faculdad de Filosofia y Letras. Ramón prvo studira na “Liceo Franco de México” ( 1940.1941 ) a zatim na Faculdad de Filosofia y Letras ( 1942-1946 ) pa svaki dan zajedno s ocem odlazi u Colonia Santa Maria la Ribera u zgradu “Mascarones” u kojoj se nalazi fakultet na kojem njegov otac predaje a on studira.
Puno godina kasnije, 1984. godine dolazim u Ciudad de México iz Splita i svoj novi dom, sasvim slučajno, nalazim baš u Colonia Santa Maria la Ribera. Tada prvi put čujem za Ramóna Xiaua koji je već posta vrlo značajno ime meksičko-hispanske intelektualne scene. Godinu dana proveo sam kao “gost istraživač” na El Colegio de México na kojem i osobno upoznajem Ramóna Xiraua. U to vrijeme je on na Colgiu predavao filozofiju ali istovremeno predaje i na Liceo Franco Méxicano, na Faculdad de Filosofia y Letras, radi kao istraživač na Instituto de Investigacones Filosoficas na UNAMU ( Universidad Nacional Autonoma de México ), a također drži katedru iz povijesti filozofije. Na prestižnom El Colegio de México predaje od 1973. godine i to kao prvi “nemeksikanac” po svom podrijetlu ( iako je 1955. g. Ramón dobio meksičko državljanstvo ). Osim toga drži poznati filozofski kružok u svojoj kući na San Angelu.
Taj genijalni čovjek je bio erudita, skroman i drag. Posebno je istraživao odnos Filozofije i Poezije a bio je pomalo i mistik. Osnovna teza mu je bila kako je “Poezija vrsta Znanja”. Bavio se i “Filozofijom kao Znanjem “ ( takav naslov nosi i jedna od njegovih najznačajnijih knjiga iz 1978. ) ali ne u značenju “sociologije znanja” ( Karl Mannheim ). Po njemu Poezija je jedan poseban oblik ( privilegirani oblik ) spoznaje ( Znanja ) Svijeta. Poezija mu je bila u fokusu interesa i to kao filozofu i kao pjesniku. Proučava “značenje Tišine”, odnos “Mita i Poezije “, posebno ga zanima “osjećaj Postojanja” ( u Unamunovskoj tradiciji “El sentimiento tragico de la vida” – “tragičnog osjećanja života” ) ali uvijek povezan s “trenutkom u kojem živimo”. Poezija nas ne vodi samo u sferu transcendencije nego nam istovremeno omogućava pristup mnogim aspektima Stvarnosti.
Ramón Xirau pokreće utjecajnu reviju “Dialogos” koja ima velik značaj poput kasnije Pazove revije “Vuelta”. Suradnici su mu upravo Octavio Paz, Malraux, Chomsky, Aron, Rulfo i mnogi drugi. Jose Gaos smatra kako je Ramón Xirao na izvjestan način dijelio sudbinu ( puno starije ) generacije José Ortege y Gasetta, Antonia Machada ( koji je, poput njega, bio uvijek između filozofije i poezije ) a posebno Miguela de Unamuna koji je brodio svojim životnim oceanom na valovima između “filozofije, literature i mistike “. A Ramőn je zaista povezivao različite države, kulture i jezike bukvalno prevladavajući Ocean koji ih je samo prividno dijelo. Ramón je poeziju uvijek pisao na svom materinjem katalonskom jeziku a filozofska djela na španjolskom. Bio je poveznica iako je stalno “vozio” između svojih različitih kreativnih vokacija, zvanja, različitih razmišljanja i shvaćanja, koja nisu određivala samo njega nego i prijašnje izuzetne generacije mislioca čija je sublimacija, na određen način, postao upravo on. Zato ga veliki Octavio Paz naziva “HOMBRE PUENTE” (“ČOVJEK MOST “ ) jer još za života postaje inkarnacija povezivanja duha Meksika i duha Europe a posebno Španjolske i Meksika, nikada ne zaboravljajući da je Katalonac.
Kompletan njegov poetski, filozofski i literalni opus na specifičan je način određen “Misterijem Svetog” koji ga poput unutarnjeg duhovnog krvotoka prožima cijelog života. Njega zanima prijelaz od “osvetoljubivog Boga” ka “milosrdnom Bogu”. U svom poznatom eseju posvećenom Knjizi o Jobu, Job mu je personifikacija mogućnosti postizanja stanja “apsolutne ljubavi” usprkos neizrecivoj boli koju trpi a koju mu je nanio direktno Bog kojeg u iskušenje dovodi sam Sotona. Tim više je Jobova “apsolutna ljubav” (koja je iznad svih strašnih muka i nepravedno nanijetih trpljenja ) toliko veličanstvena. Taj “Jobovski princip”, koji njega fascinira i prožima njegovu misao, istovremeno se sudarao sa ponekad strašnom latinskoameričkom praksom nasilja, nepravdi, strašnih trpljenja, izrabljivanja i raubovanja tuđe osobe, drugih bića pa i kompletnih “patničkih naroda” (indiosi, indigeni, autohtoni latinoamerikanci – njihove kulture ali i njihova patnja posebno fasciniraju Xiraua ).
Octavio Paz je smatrao kako je Xirau u stanju “stalne, permanentne mladosti” jer je sačuvao rijetku osobiinu da se još uvijek ( ko svojevrsno dijete ) “čudi”, da bude “zaprepašten”. To je možda i osnovna razlika između onih koji su izgubili mogućnost, odnosno sposobnost “čuđenja” – jer ih je Život odavno smjestio u podrućje koje je “bez ikakve nade”, koje je određeno indiferentnošću i apatjom na sve i prema svemu. Možda najveći živi meksički povjesničar Enrique Krauze smatra kako Xiraua cijeli njegov život određuje jedna njegova bitna karakteristika koju zaista imaju rijetki : Naime, Ramón Xirau “Tvrdi malo a pita puno !”. Možda je ta sposobnost “čuđenja” rezultirala njegovom sposobnošću postavljanja pravih, temeljnih pitanja.
Ovih dana Julio Hubard piše : “Ramón Xirau bio je posljednji od TRANSTERRASOSA .” Tko su “transterassosi” ? U Meksiku tako nazivaju španjolce koji su protjerani iz svoje zemlje zbog zvjerstava španjolskog građanskog rata i koji su svoje utočište našli u Meksiku gdje su se našli u jedinstevnenim okolnostima koje u početku određuje momenat “privremenosti” – pošto se svi oni misle ( nadaju se ) da će se vratiti u Španjolsku kada “padne Franco” – a s druge strane bili su nužno upućeni na “uklapanje”, na suradnju, pa i na “meksikanizaciju”, svoje svojevrsno “ponovno otkrivanje”, re-utemeljenje…i na stalnost života u Meksiku, pa su, tako, sve više i više postajali nezaobilazan dio autentične meksičke intelektualne i kulturne scene - postajali su “meksikanci”. Ramón je izvanredan a po Krauzeu, najvjerojatnije i posljdnji primjer takvog tipa čovjeka (jer ih jednostavno više fizički nema ). To je bio put od doživljaja Meksika kao “egzila” do prihvaćanja, i stvarnog ozbiljenja Meksika kao “svoje vlastite kuće”. Xirau je, na kraju, zaista bio u Meksiku ne samo onaj koji je bio “u svojoj kući” nego i onaj koji je “gradio tu kuću” i koji je nakon svoje smrti posta dio njenog duhovnog, kulturnog temelja.
To je “poučna ptića” koja je jako usporediva s problemom suvremenih izbjeglica i s njihovom percepcijom od strane “doaćih ljudi”. U rasponu od Njemačke (prisjetimo se samo javno iznesenih stavova o “propasti multikulturalnosti” ), Francuske ( protjerivanja Rumunja ), Trumpovih ( ali ranije i Obaminih ) “zidova” u glavi i u zbilji ( prema Meksiku ) pa sve do primitivizma kojeg svako malo svjedoćimo ovdje, među nama u Hrvatskoj, prema “svima drugačijima” ( od nacionalne, etničke, rasne, seksualne, idejne itd isključivosti pa sve do recentnih hrvojemarušićevskim prijetnji “strijeljanjem” političkih neistomišljenika koje, eto, izlaze iz usta naših etabliranih kvazielita, i tobože “uglednih” i “uspješnih” građana ).
Nije nikakva rijetkost da se netko nađe između dva svijeta - rascjepljen. Rjetko je, smatra Krauze, da netko, kao što je to uspio Xirau nađe uporište “točno na sredini križanja dviju kultura”, ugrađujući sebe i svoje djelo u obje. Naravno da su Španjolska i Meksiko povezani nerazdvojno, povijesnim okolnostima, konkvistom, religijom, jezikom itd. I pozitivno ali i negativno. Ramóna određuje Španjolska najviše po njegovom katalonskom momentu (koji je specifično separatsitički u odnosu na španjolski centarlizam..što upravo danas kulminira u Kataloniji jačanjem “katalonskog momenta” ). Katalonski nesumnjivo određuje Xirauovu poeziju ( koju piše isključivo na njemu ) ali i kastiljanski ( španjolski ) jezik na kojrm piše svoju prozu i koji određuje njegov svakodnevni, “građanski život”. Taj momenat “između” jako određuje Xiraua. Bio je između Poezije i Filozofije, između Mistike i (znanstvene ) Teorije, između Meksika i Španjolske, između katalonskog i španjolskog jezika - ali je na kraju sve to istovremeno obuhvatio totalitetom svoje misli, svog djela i svog konkretnog života.
On se ne zove slučajno Ramón. Njegovo ime sažimalo je tradiciju dva Ramóna. Njegov otac daje mu ime po Ramónu LLullu, katalonskom mistiku i filozofu i Ramónu Sibiudi, također katalonskom vjerskom msitiku, “glasniku Stvorenja”. Čovjek je dio “sveukupnosti Stvorenja” a svako je “stvorenje” samo jedno slovo napisano Božjim prstom. Tako nastaje “Knjiga svih stvorenja” u kojoj je Čovjek “najvažnije slovo među svim slovima”. Druga knjiga je “Knjiga Pisma” ( “Sveto Pismo” ) koja je dana samo Čovjeku - ali koji je još uvijek sam ne zna pročitati. Iz nje znaju čitati samo odabrani ( određena vrsta svećenika ). Taj momenat Mistike je jako utjecao i na formiranje Xirauovog duha i karaktera. Ako na to dogradimo ljevičarski politički ambijent unutar kojeg se kreću interesi njegovih roditelja i traumu djeteta-izbjeglice kojem tragična španjolska fašistička epizode određuje cijelu životne putanje - onda se nalazimo pred pravom zagonetkom ako pokušamo odgovoriti na prividno jednostavno pitanje : Tko je ( Što je ) zaista bio Ramőn Xirau ?
Još jedan momenat određuje Ramóna Xiraua. To je momenat Mediterana. On u svoju poeziju i u svoje cjelokupno stvaralaštvo unosi jednu vrstu mediteranske trubadurske tradicije. I tu je bitan momenat Ljubavi. Taj pojam kod njega nije istoznačan s Petrarkinim pojmom ljubavi ili reduciranjem samo na njega. Naime Ramóna određuje “katalonski pojam Ljubavi” a po njemu Ljubav nije samo ljubav zaljubljenih, ljubljenog i ljubljene – nego je to ljubav prema svemu što postoji….bukvalno, od obične naranče pa do dubine mora. Takav pojam Ljubavi Ramón preuzima od svoja dva imenjaka – mistika, od Ramóna Sibiuda i, prije njega, Ramóna LLulla. Povezivanjem Poezije, Filozofije, Mistike i Religije tražio je odgovore na “konačna pitanja”. On, poput Nietzschea, ali na svoj način - govori o svojevrsnoj “smrti Boga” . Ta smrt znači “smrt Apsoluta” pa sada čovjek želi stvoriti nekog “novog Apsoluta”. Ali Apsolut se ne može stvoriti od “parcijalnih djelova” – a po upravo radi ( pokušava ) suvremena Znanost (pozitivizam ). Da bi se obnovio Apsolut nije dovoljna niti “ideja Progresa” ali niti “jedna religija Čovjećanstva”. On rješenje vidi u stvaranju onoga što naziva “globalna harmonična metafizika” koja će u sebi sadržavati i neke religozne komponente.
Politički nije mogao biti indiferentan, Pripadao je slobodomunoj lijevoj misli ( koju je uzaludno pokušavati ukalupiti u formalnu ljevičarsku nomenklaturu ). Na poseban način fasciniran je Panchom Villom i velikim meksičkim predhispanskim kulturama indigena. Sve dok Franco nije umro nije htio kročiti na španjolsko tlo. Zato prvi put dolazi u Madrid tek 1976. godine. Nakon toga jako će se angažirati na kulturnom povezivanju Meksika i Španjolske i postati će veliki promotor nihove “isprepletenosti”. Ponekad je potrebno napustiti nešto a da bi se to zatim spoznalo. Ponekad treba “izići izvan sebe samog” da se spozna vlastita bit. Tako je i s zavičajem. Ramónov otac, filozof Enrique Xirau rekao je : “Tek ovdje u Meksiku otkrio sam Španjolsku.” Ta je misao odredila cijeli Ramónov život. Grozio se europocentrizma ( po njemu je to u biti provincijalizam kao što i svaki nacionalizam proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti ). Zato kaže : “Za Europu Meksiko je predaleko. Sasvim suprotno, odavde ( iz Meksika ) Europa je blizu. Ima više predrasuda i neznanja od tamo prema ovamo nego od ovamo prema tamo”
Smrt Ramóna Xiraua pokazala je što je on značio za Meksiko. Meksički predsjednik Enrique Peńa Nieto ga je nazvao “stubom meksičke kulture”. Bivši meksički predsjednik Felipe Calderon je izjavio kako je otišao “jedan od najvećih (meksičkih ) umova”. Još ranije je Pedro Stepanenko, direktor Instituto de Investigaciones Filosoficas de UNAM ( Universidad Autonoma Nacional de México ) rekao kako smo “svi mi (meksikanci ) na neki način učenici Ramóna Xiraua”. Meksiko ga danas stavlja u razinu svojih velikana poput Octavia Paza i Juana Rulfa. Enrique Krauze kaže da je Ramón “bio čista dobrota”. Ministrica kulture Meksika, Maria Cristina Garcia Cepeda je izjavila da je Meksiko izgubio svog “fundamentalnog, temeljnog intelektualca”.
Ramón Xirau dobio je bezbroj meksičkih i međunarodnih odlikovanja, priznanja, titula i nagrada, sveučilišnih počasnih doktorata i povelja. Zaista bi bespredmetno bilo sada ih sve nabrajati. Možda je dovoljno kazati da je bio “dvostruki vitez” Francuske ( Chevalier des Arts et des Letres i Chevalier de l’Ordre du merite ) da je bio član francuske Legion d’Honneur, da mu je taljanska vlada dodjelila titulu Comendador, španjolska vlada La Orden Isabel la Catolica, Medalla Gran Cruz del Merito Civil a njegovi katalonci Creau de Sant Jordi, da je primio odlikovanja meksičkog Senata, zatim La Medalla de Bellas Artes itd itd kao i zaista nebrojene književne i znanstvene nagrade i priznanja. Zato mi se čini neophodnim da i mi u Hrvatskoj, pa makar i na najskromniji mogući način, obilježimo smrt i ponešto naučimo od ovog velikog čovjeka koji neupitno predstavlja bitan dio naše zajedničke svjetske kulture i ljudske civilizacije uopće jer Svijet je premalen i uostalom naš je “zajednički stan” a da bi smo prihvatili ignoranciju kao prihvatljivi oblik ponašanja u njemu.






Oznake: more, Sunce


- 07:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2018., subota

ŠTO JE PAPA TRAŽIO U ČILEU


Upravo je završila sedmodnevna posjeta pape Franje ( 15-22. siječnja ) Čileu i Peruu. Latinska Amerika je svakako jedna od utvrda suvremenog katoličanstva kojeg u Europi i drugim razvijenim dijelovima svijeta sve više ugrožavaju sekularizacija i suvremeni način života. Latinska Amerika je, osim toga, uvijek i politički veoma trusno podneblje u kojem Crkva igra vrlo značajnu ulogu. Tako samo ove godine Latinsku Ameriku čekaju izbori u čak 6 zemalja od kojih dvije, Meksiko i Brazil, u svakom smislu predstavjaju dvije megaznačajne zemlje. Zato je posjet svakog pape području Latinske Amerika uvijek izazivao veliku pažnju svjetske javnosti jer te posjete objektivno i imaju iuzuzetno važno značenje.
Zašto je papa ovaj put odabrao Čile i Peru za zemlje svog posjeta ? U ovoj priči Čile izaziva daleko veću pažnju od Perua. Zašto ? Pa dovoljno je kazati kako Čile u zadnjih 30 godina ima najnegativnija kretanja i tendencije u odnosu na interese katoličke crkve u cjeloj Latinskoj Americi. Tako je Čile, između ostalog, danas latinskoamerička zemlja s najmanjim udjelom vjernika katolika u ukupnom stanovništvu. Prema rezultatima istraživanja najrespektabilije latinskoameričke istraživačke agencije javnog mnijenja , Latinobarómetra, u Čileu se 1917. godine katoličkim vjernicima izjasnilo samo 44% stanovništva ( dok se recimo u Paragvaju katolicima izjašnjava 89% stanovništva, u Meksiku 80%, u Kolumbiji i Peruu 73%, Argemntini 66% itd ). Za Crkvu je svakako alarmantan i podatak kako je u samo 30 godina u Čileu “nestalo” čak 30% katolika ( period 1985-2017.). To je radikalno drugačija situacija od one u kojoj se čileanska Crkva nalazila 1987. kada je tu zemlju posjetio pokojni pape Ivan Pavle II. Tada se 74% čileanaca deklariralo katolicima. Još jedan podatak iz ovog istraživanja alarmirao je Vatikan i samog papu Franju. Naime, prema Lainobarómetru i u ocjenama pape Franje ( od 1-10 ) papa je najlošije prošao upravo u Čileu. S ovim ocjenama latinskoamerički stanovnici su ocjenili papu Franju : Paragvaj 8.3, Brazil 8.0, Ekvador 7.5, Kolumbija 7.5, Kostarika 7.1, Panama 7.0, Peru 6.9, Venezuela 6.8, Bolivija 6,8 Argentina 6.6, Meksiko 6.5, Nikaragva 6.3, Salvador 6.3, Gvatemala 6.2, Honduras 6.0, Dominikanska Republika 6.0, Urugvaj 5.9 i Čile %.5.3. Da stvar bude gora, Čile danas tresu strašne afere vezane za seksualno zlostavljanje djece u crkvi i zataškavanje svega toga od strane nekih najviše pozicioniranih crkvenih “velikodostojnika”. Zbog svega toga za mnoge nema nikakve sumnje kako je papa odletio u Čile pokušavajući spasiti Crkvu u toj zemlji. Tako španjolski “El Pais” od 16.01. ove godine, uoči papinog oslaska u svoju misiju u Čile, piše kako papa Franja odlazi u Čile s misijom “spašavanja Crkve od teških problema, opterečenu različitim aferama seksualnog zlostavljanja” ističući činjenicu da danas Čile, pored Urugvaja, ima najviše ateista u Latinskoj Americi. “The New York Times” piše uoči papinog odlaska u Čile kako bi “ Papa (..) mogao na ovom putu pomoći da se istjeraju duhovi i ublaže rane u Čileu”. Sada, nakon završetka njegove posjete, ostaje pitanje : Je li papa Franjo uspio u svojoj “čileanskoj misiji” ?
Papa je, naravno, znao da odlazak u najateističkiju zemlju Latinske Amerike koja strmoglavo gubi vjernike i koju teške afere vezane za seksualno zlostavljanje ozbiljno potresaju već desetak godina a u kojoj postoje problem i s položajem autohtonog čileanskog naroda Mapuche nosi određene rizike. Sam kardinal i nadbiskup Santiaga Ricardo Ezatti ga je uoči dolaska javno upozoravo kako će u Čileu “nači jednu Crkvu koja je u krizi” i kako on “ne negira da je to posljedica konkretne situacije zadnjih godina kada su se ( u Crkvi ) desili slučajevi zlostacvljanja”. Po riječima samog kardinala riječ je o “preteškim slkučajevima”. Naravno, kardinal Ezatti nije zaboravio dodati riječi ohrabrenja : “Ali kriza je uvijek šansa da se stvari poboljšaju.” Naime, radi se o oko 80 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane poznatog čileanskog svećenika Frnanda Karadime koji je, doduše “izbačen iz crkve” ( “suspediran doživotno” 2011. godine i proglašen krivim za zlostavljanje djece od strane same Crkve i smješten u jedan samostan u Santiagu. ) ali koji je cijelo vrijeme uživa neupitnu zaštitu biskupa Juana Barrosa ( kojem je upravo papa Franjo dodojelio biskupsku čast 2015. godine ). Nakon postavljanja Barossa, zaštitnika svečenika-zlostavjaća Karadime, za biskupa dijeceze Osorno - dolazi do prosvjeda vjernika i udruga civinog društva koje papa Franja tada, neoprezno, naziva “glupanima” štiteć Barrosa. Već tada papa izaziva sumnju kod dijela čileanskih vjernika zbog svog odnosa prema tom čileanskom visokom prelatu i zaštitniku “seksulanog zlostavljača” iz redova Crkve pa papu dio društva optužuje za ničim opravdanu “neograničenu toleranciju” prema takvom ponašanju. Pokazat će se kako je nepromjenjen papin odnos prema biskupu Barrosu na kraju rezultirao krahom njegove misije spašavanja Crkve u Čileu.
Osim toga, čileanska Crkva je u period vladavine diktatora Pinocheta ( za razliku od odnosa argentinske Crkve prema argentinskoj diktaturi ) bila izrazito u opoziciji naspram vojnim pučistima pa je takvim svojim stavom zaslužila veliki ugled u društvu. Seksualni zlostavljač iz redova Crkve, svećenik Karadima, tada je pripadao prorežimskom dijelu Crkve koja je podržavala Pinocheta. Oni su bili u manjini ali su djelovali. Karadima je upravljao Crkvom u El Bosque u elitnoj četvrti Providencia. Riječ je o elitnoj četvrti Santiaga u kojoj su tada živili najviši slojevi čileanskog društva tako da je upravo ta četvrt bila Pinochetovo uporište pa svećenik Karadima ostvaruje veze s najvišim krugovima ljudi iz diktatorovog okruženja pa ga vjernici ne doživljavaju kao “cura del pueblo” ( “narodnog popa” ) nego elitističkog, “režimskog svećenika”. Danas u čileanskoj Crkvi, za razliku od tadašnjeg vremena, dominiraju vrlo konzervativne snage - pa sve ovo neizbježno poprima i političku dimenziju.
Uoči papinog dolaska u Čile došlo je i do slučajeva napada i paleža nekih Crkava. Dio čileanskih svećenika tražio je uoči papinog dolaska da biskupa Barros smijeni. To traže jezuiti Pablo Walker i Felipe Berrios. Osim toga mnogi uglednici kao i dio klera traže da biskupa Barrosa isključi iz službenog protokola i sa misa. Papa, na veliko iznenađenje, uzima u punu zaštitu svog biskupa Barrosa tvrdeći kako “protiv njega nema nikakvih dokaza”. Postojao je i određen strah od mogućih izazivanja nereda ali vlada izjavljuje kako se radi o “ malim skupinama ograničene sposobnosti djelovanja”. I iako papa Franjo odmah po dolasku u Čile, na primanju kod predsjednice Michelle Bachelet ( u prisustvu budućeg predsjednika Čilea Sebastiána Pinere ) u predsjedničkoj palači La Moneda ( u kojoj je, braneći je, ubijen Savador Allende ) izjavljuje kako “ne može prestati izražavati svoju bol i sramotu radi nepopravljive štete koja je nanesena djeci od djela službenika vjere” – njegova odluka da biskup Barros prisustvuje svim njegovim misama u Čileu rezultirala je velikim revoltom čileanaca. Tako Marta Larraechea, supruga bivšeg predsjednika Fernanda Freia ( 1994-2000 ) izjavljuje nakon što je biskup Barros sudjelvao na velikoj misi u Parque O’Higgins u Santiagu kako je to “velika sramota” pa traži javnu “ispriku pape”. Jezuit Felipe Berrios, koji je jedan od najutjecajnijih svećenika u narodu ali i veliki kritičar ovakvih papinih poteza, izjavljuje kako je nakon svega došlo “do otpora naroda papi” jer se Crkva odjelila od naroda. Najveće iznenađenje je tek usljedilo kada je papa Franjo, koji je inače poslovićno smiren i odmjeren čovjek, očito izgubio živce iziritiran pitanjima o njegovoj zaštiti biskupa Barrosa na konferenciji za tisak - izjavio kako “nema niti jednog dokaza” protiv biskupa Barrosa tvrdeći da su sve to samo “glasine” i da “će govoriti onog dana kjada mi pokažete dokaze protiv biskupa”. Ta izjava izazvala je lanac negativnih eakcija. Tom izjavom posebno je ogorčio žrtve seksualnog zlostavljanja uključujući biskupa Seana O’Malleya iz Bostona kojeg je sam papa Franjo zadužio da vodi Komisiju koja se bavi istraživanjima pedofilije, seksualnog zlostavljanja u redovima Crkve. Zato biskup O’Maally ogorčeno izjavljuje kako je “deprimirajuće” da komentari pape Franje iz Čilea “postaju izvor velike boli onih koji su doživjeli seksualna zlostavljanja od strane klera ili bilo koga drugog”. Ujedno izjavljuje kako je njegova Komisija nemoćna da u takvim uvjetima i takvoj klimi koju proizvode takve izjave uspješno radi. Žrtva seksualnog nasilja koje je kao dijete doživio od strane svećenika Karadime, poznati čileanski gastroenterology dr. James Hamilton, nakon papinih riječi, izjavljuje kako nam papa kaže : “Da bi ste vjerovali u nas morate imati vjeru , ali da bi mi vjerovali vama morate imati dokaze”.
Zato mnogi komentatori smatraju da je papa Franjo nakon svog posjeta ostavio čileansku Crkvu u gorem stanju nego onom u kojem je zatekao prilikom svog dolaska - a tada je bila u vrlo lošem stanju. U svojim razgovorima s predstavnicima naroda Mapuche govorio je o ekološkim problemima i problemima autohtonih naroda. U Peruu je potencirao temu nasilja nad ženama, ubojstvima žena ( “femicidio” ) jer se polovina od 25 zemalja s najvećom stopom ubojstava žena nalazi u Latinskoj Americi a u peruanskom gradu Trujillo u kojem je držao misu na 100 000 stanovnika dolazi 19,5 ubijenih žena. Govorio je i o problem korupcije kao najvećem zlu Latinske Amerike a u Peruu se upravo ovih dana dešavaju veliki neredi zbog puštanja na slobodu osuđenog korumpiranog ex-predsjednika Fujimorija ( čija je stranka prije toga spasila opstanak na vlasti aktualnog predsjednika Pedra Pabla Kuczynskog prilikom glasanja o poverenju u parlamentu ), u Argentini je veliko nezadovoljstvo zbog toga što je papa posjetio sve zemlje u njenom okruženju a nju stalno zaobilazi izjavljujući kako tamo neće doći sve dok u noj “ne bude izazivao jedinstvo a ne podjele” jer papu mnogi smatraju “peronistom” koji je u sukobu s aktualnim predsjednikom Macrijem. Ali sve je to ostalo u sjeni njegove čileanske posjete nakon koje madridski “El Pais” ( od 21. 01. ) ponešto kataklizmički zaključuje kako bi papa nakon ove posjete mogao razoriti svoj do sada “neuništivi autoritet”.
A što bi se tek desilo da papa dođe u Hrvatsku i progovorio problemima hrvatske Crkve, problema seksulanog zlostavljanja, klerikalizma, sekularne države, laicizma, problema politiziranja Crkve, hrvatskih svećenika i biskupa, problema bahatog ponašanja u osiromašenom društvu, problemima načina predavanja vjeronauka i njegove uloge u hrvatskom školskom sustavu, rastrošnosti i zakonskim procesuiranjima onih koji se ponekad stavljaju iznad zakona itd - ne možemo niti pretpostaviti, jer i ne znamo što bi on rekao. Slučaj Čilea nas ipak upozorava na onu staru narodnu poslovivu kako “nije zlato sve što sija” !




Oznake: more sunce


- 09:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.