Marin Jurjević o svemu

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (5)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

25.04.2017., utorak

ŠJORA FILE POLIGLOTA


“Ajme meni ča je ovo, Marinko moj…Ča se ovo jopet zakuvalo okolo jezika ? Pari mi se ka da su svi skroz na skroz poludili ! ”, krši ruke moja dobra susida Šjora File i upitno me gleda.
“Ma ajte Šjora File s milin Bogom, ča se Vas to tiće…Neka se oni samo karaju, imate Vi prišnijeg posla i svojih briga i bez toga !”, pokušavam ja nekako izbjeć tu temu.
“Aj ne pizdi….Mene si doša mantat, je li…Kurbo političarska, vidin ja da bi ti odma šmugnija od odgovora. Pivaj tico ! Da te čujen, ča je ovo, o čemu se ovod radi ? Neš mene zajebat !”….ne da se smesti moja bistra susida.
“Pa znate i Vi čitat. Pismena ste žena. Po vas dan gledate televiziju i slušate radijo…Ča Van ja tu sad mogu poć još objašnjavat ? Je li Vi razumite mene. Nisan Vam ja nikakvi lingvista…Ča da Van kažen ?”
“Ma bogati….Ča da mi kažeš ?”, pogleda me on ka da će ovi čas skočit na mene i uvatit me drito za vrat pa počet davit ..A onda nastavi : “Sve ste Vi političari ovo zakuvali. Sve ! A ko bi drugi ? Znan ja. Ko Van višje išta more virovat ?”, zaključi ona sva nakostrešena ka pravi kobac prije nego će svojin panđama zgrabit svoj nemoćni plijen.
“Ajde molajte, fermajte molin Vas Šjora File, smirite se…Šta ste tu opet navalili na mene, ni kriva ni dužna ? Eto, recite Vi meni, kojin jezikom Vi govorite ?”
“Da kojin jezikon ja govorin ?” razrogači ona svoje bistre oči. “ Tukac jedan da bi li tukac. Pa svojin jezikon. Pa da kojin bi jezikon ja tribala govorit ?”, iskreno se začudi ona. “Koji put mi se učini, Marinko moj, da si ti skroz-naskroz prosvira, ka malo iša u prdec, posta šempjast i ka da nisi cili svoj…ka da si pinku maka, barem pinku !”, pomalo već zabrinutim tonom prijekorno mi odgovori Šjora File.
“Nisam ja maka Šjora File nego Vas lipo pitam da kojim jezikom Vi govorite i koje jezike Vi sve razumite, eto, je li Van sad jasno ča Vas pitam ?”…glumim ja ka da san se bokun i naljutija.
“Ma moš se ti jidit koliko te volja ali ništa mi nisi odgovorija, samo da znaš” zaključi ona i nastavi : “Naravski da ja oduvik govorin rvacki, a da koji bi drugi jezik ja mogla govorit kad san se rodila na Šoltu a furešte jezike nikad nisan učila ? A ča me pitaš te pizdarije kad i sam znaš odgovor ?”…opet povisi svoj ton ona. “A ako baš očeš, govorin onako kako su i moji stari govorili , po šoltansku…a još ste mi vi spličani moj jezik bokun šporkali nikin vašin spliskim ričima…I, eto, tako ja danas govorin, ajmo reč, baštardanim šoltansko spliskim jezikom…Oču reč rvackin jezikon !” malo se na kraju smota ona.
“Je, je…lip Vam je taj Vaš šoltansko.spliski rvacki. Ne bi u školu mogli ni duju dobit. Imali bi ste stalno aša iz rvackoga. Ne bi Vas pustili ni iz prvega razreda pučke skule !” nasmijen joj se ja a ona ka da poludi. “Ma štaš ti mene poć učit. Došlo jaje učit kokoš ! Završila san ja malu mature i to u ona vrimena. Znaš ti da san ja išla u pučku skulu još za vrime talijanaca kad nas je oni kurba Pavelić bija proda njiman pa je moja Šolta postala dil Talijanske Krajevine. Znaš li ti s kin ti govoriš ? S Šjorom Filom, mandrilo jedno injorantsko splisko !”..počme ona vikat a ja shvatim da me je Šjora File nešto krivo shvatila.
“Ma nisam Vas ja tija vriđat Šjora File ! Bože sačuvaj ! Ajme skužajte ako ste me tako razumili. Ma di bi ja…?” uhvatim je ja ispod lakta prijateljski a sve vidim kako me ona lukavo gleda ispod svog bistro oka. “Ajde dobro, ma znan ja da ti nisi loš…ali riči ti letidu brže od pameti. A štaš, ka svakom spličaninu…” pomirljivo zaključi ona i nastavi : “Marinko moj, eto vidiš, ja ti govorin kako govorin i ni me briga u koji će škafetin ti tvoji profešuri o jezika smistit moj govor, eto ! Ja to zoven rvackin jezikon i zvat ću ga uvik tako…ali san odavno shvatila da razumin i srpski i bosanski i crnogorski i da me boli nika stvar kako ga oni zovedu, sve dok ja njih razumin. Eto ti ga na !”
“Pa sve ja to razumin Šjora File moja, kako ne bi razumija. Ovod se sve izmišalo. Ja mislin da samo jude triba pustit da govoridu kako oduvik govoridu i da svoje jezike zovedu kako jih je voja I kako su jih uvik zvali a najbolje je ako Van ne triba nikor privodit neki jezik a da ga Vi morete lipo razumit, jel tako ?”
“Tako je Marinko moj, tako je ! Svaka ti piva ! Koji put i ti moš reč niku pametnu. Meni je glavno da ja neko čeljade razumin, da znan ča mi oče reć i da on mene razumi…a jebe se mene kako će on zvat taj svoj jezik. Ja ti prez problema gledan na televiziju filmove i serije iz Srbije, Bosne i Crne Gore. Moš mislit velikega čuda ?! Pa draži mi je oni Izet nego ikor drugi ! Naravski da ga sve razumin. Jedva čekan da ga čujen….jer meni je baš drago čut pravi bosanski jezik. Da znaš ti samo koliko ja pravi prijatelja jeman u Bosnu ! A neš se ti sićat Čkalje, Đokice i Mije Aleksića. Joj ča san se ja znala smijat ka san jih gledala…Nikad višje taki glumac Marinko moj ! A sićaš li se onega crnogorskoga glumca Drage Malovića ča je glumija Radosava u seriji “Đekna nije još umrla, a ka’ će, ne znamo” ? Da ne spomijen “Gruntovčane” koje san obožavala neka su bili na kajkavskomen. Nema tega višje, nema. Ma ko će meni poć govorit da mi je tribalo privodit to ča su oni govorili na standardni, književni rvacki da bi ji ja razumila…More to govorot samo niki ludonja koji ni samoga sebe ne razumi…ali ja san ji, Marinko, sve razumila. Ovega mi Boga…” počme se znamenivat moja dobra Šjora File.
“Pa eto vidite da Vi sve razumite Šjora File, ča me ovod činite monom ?! Sve je Vama kjaro ! Sve Van je bistro da bistrije ne more bit. O temu je rič. S kojin jeziciman govorimo i pišemo. Cili svit je isto tako dobro razumija Smoju i njegovo “Malo” i “Velo misto”, jel tako ? “ zaključin sav sritan šta smo se nekako na kraju razumili.
“Ma ča kojin jezikon mi govorimo ? Ja govorin rvacki, Čkalja je govorija srpski a Izet govori bosanski…I ča tu ko ima ne razumit ?” zapanji se iskreno moja susida.
“Ma svađadu se je li to jedan isti oli su to sve različiti jezici, eto..to Van je problem !”
“Ma koji problem ? Ma ko je tu lud ? Oko tega se svađadu ! Oli nemadu pametnijeg posla ? Pa ča kome smeta kako ću ja zvat svoj jezik a kako će niko drugi zvat njegov jezik. Neka ga svak zove po svoju ka i uvik do sad, ča tu jema loše ? Jopet ti kažen, glavno da ja sve njih razumin. Glavno je da mene niko ne zajebaje ča ja govorin po svoju a oni po svoju. A ko neće da razumi njiov jezik a neka ga ne razumi. Ja ji bogami sve razumin. A ingleški ne razumin. Tu je sve jasno da jasnije ne more bit, jel tako ! A oni, kako se ono zovedu…an, ligvisti…nek oni u svoje libre pišu ča ji je god voja. Znan ja da mene niki i u Rvacku ne razumidu baš najboje…ili recimo one iz Komiže…pa ča onda ? Jopet je sve to rvacki jezik. Evo, bija mi je prošlo lito jedan s familjon iz Bednje na litovanje u Šoltu. Čovik je Rvat. A ja ga nisan u početku razumila Boga tebe…ma ništa Mariko. Ka da je Kinez. Ali samo na prvu. Poslin smo se sve lipo razumili. A Rvati smo i on i ja. A Čkalju san razumila od prve. A on je Srbin. Pa ča meni smeta da se njegov jezik zove srpski a moj rvacki ? Ma ništa Marinko moj, ništa. I zato neka ne zajebajedu pošten svit i neka nas pušte na miru da govorimo kako smo uvik govorili i da se meju sebon razumimo ča više i ča bolje. Da mi je samo znat kome to more smetat ? Pa nećedu valjda policjoti počet pazit ko kako govori”
“Ma naravski da je tako Šjora File. Ali u skulaman se uči standardni književni jezik pa sad tražidu da je samo ti jezik službeni jezik. A onda su se javili neki koji tražidu da se kažnjavadu svi oni koji negovoridu na javnin mistime taj standardni književni jezik ” objašnjavam joj ja.
“Pa ko jin smeta da svaki narod jema ti svoj standard u jeziku ? Niko ? Kojoj pizdi je palo na pamet da počme kažnjavat svit koji ne govori taj književni jezik. Oli ćedu sad naši akademici o jezika poć u policjote kako bidu vatali one koji ne znaju književni rvacki ? Aj nek puste pošteni svit na miru da na sudovima, u bolnicama, na pošti i di ga je god voja govori i da piše onako kako zna i kako su uvik govorili. Glavno da se izmeju sebe razumimo a u libre o jezici nek profešuri pišedu ča očedu. Jer kad bi mene, ajmo reč, tirali da govorin ti književni rvacki a mogla bi ja slobodno onda i krepat…Ne bi mogla ni u butigu poć kupit kil kruva…A tamo bi za blagajnon sidili lingvisti a ne ona naša mala šesna Ankica. Ča pravidu te makakade…ka da nan je ionako malo problemi danas u ovu našu državu?”
“Dobro, dobro Šjora File…Ali samo da znadete da su neki u molbama za posal u rubriku di su morali napisat da koji strani jezik govoridu navodili srpski ili, recimo, bosanski…!”
“Za Gospu Blaženu pa onda san ja, kako se ono pametno reče…poliglota. Sve te jezike ja govorin a da to nisan tribal poć učit joli študirat. i još crnogorski, da budemo pošteni ! Jo ča san pametna, an ! Mogla bi ja na kraju još poć radit ka privoditeljica, je li tako Marinko moj lipi ?!”
“Je, je, kako ne bi Šjora File… mogli bi dicu privodit priko ulice”, zaključim ja a onda istovremeno prasnemo u smij.

- 18:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.04.2017., ponedjeljak

LENJIN POBIJEDIO U EKVADORU


Duga je tradicija u Ekvadoru da prdsjednik države svakog ponedjeljka prisustvuje izmjeni zapovjednika predsjedničke garde ispred sjedišta ekvatosrke vlade koe se nalazi u Palacio de Carondelet u samom povijesnom središtu glavnog grada Quita.
U ponedjeljak 3. ožujka 2017. godine toj izmjeni zapovjednika predsjedničke garde prisustvovao je i samo dan ranije izabrani predsjednik Ekvadora Lenin Moreno uz pratnju svog potpredsjedničkog kandidata Jorgea Glasa i uz još uvijek aktualnog predsjednika Ekvatora Rafaela Correu. Predsjednik se po običaju pojavi na terasi palače uz pratnju studenata s različitih sveučilišta i fakulteta, političara, poznatih umjetnika i raznih prestavnika diplomatskog kora i međunarodne zajednice, a na samom Trgu Nezavisnosti , na Plaza de Indepedencia okupljaju se građani koji gledaju predsjedničku gardu, “La Granaderos de Tarquil” dok ceremonijalno mijenjaju svog zapovjednika uz odavanje počasti domovini.
Ovaj put ceremoniju je, u ime izvršne vlasti, predvodio Lenin Moreno koji je, nakon izmjene garde, s mikrofonom u ruci zapjevao rođendansku pjesmu aktaulnom predsjedniku Rafaelu Correi koji u četvrtak, 6. travnja slavi svoj 54. rođendan. Zatim se Lenin Moreno zahvalio građanima na potpori koju je dobio na upravo završenim izborima obečavajući kako će biti “predsjednik svih ekvadoraca ali prije svega siromašnih”. Ovo je bio njegov prvi institucionalni čin od kada je u nedjeju, 2. travnja, pobijedio na predsjedničkim izborima u Ekvadoru iako opozicija, na čelu s desničarem Guillermom Lassom, u najboljoj latinskoameričkoj tradiciji – odbija da prizna rezultate izbora pozivajući svoje pristaše na ulice.
Prema službenom izvještaju kojeg je podnio El Consejo Nacional Electoral – CNE ( Nacnalni Izborni Savjet ), a nakon prebrojenih 99,46% glasova ljevičar Lenin Moreno, koji je bio na čelu “Alianza PAIS “, osvojio je 51,17% glasova a njegov protukandidat iz desničarske koalicije ( pokreta ) CREO-SUMA, osvojio je 48,83% glasva.
Guillermo Lasso odbio je da prizna ove rezultate koje je objavio CNE pozivajući se na izlazne ankete koje je radio CEDATOS ( Centro de Estudios y Datos ) a koje su prednost davale njemu. Tražio je ponovno prebrojavanje “barem pola glasova” pa onda i “svih glasova”. On tvrdi da je došlo do izborne prevare pa je već u nedjelju navečer, nakon prvih službenih rezultata koje je iznio CNE, zvao generalnog tajnika Organizacije Američkih Država – OEA ( La Organizacion de los Estados Americanos ), Luisa Amarga ali je Amargo već u ponedjeljak, na osnovu odluke ove organizacije latinskoameričkih država, čestitao Leninu Morenu kao “izabranom predsjedniku” odbacujući Lassove optužbe.
U službenoj izjavi ove organizacije kaže se kako je CNE ( Consejo Nacional Electoral ) u čije podatke Lasso ne vjeruje, “jedina institucija s legalnom snagom za objavljivanje službenih rezultata izbora”. Naime, Organizacija Američkih Država je na ovim izborima, na svim izbornim mjestima, imala svoje međunarodne promatraće koji su nadgledali process izbora, brojanje glasova i pisanje zapisnika (čije su kopije dobijali odmah na licu mjesta ). Prema njihovim izvještajima izbori su bili sasvim regularni pa, zato, OEA službeno izjavljuje preko svog generalnog tajnika: “Prihvaćamo u potpunosti izvještaj CNE i ne namjeravamo pobijati ono što je u njihovoj nadležnosti.”. Pozivaju kandidate da sve problem koji eventualno nastanu rješavaju legalnim putem a ne silom. Guillermo Lasso, nezadovoljan reakcijom Organizacije Američkih Država, napušta svoj Guayaquilli i odlazi u glavni grad Quito gdje na konferenciji za novinare izjavljuje : “Predsjednikom se želi proglasiti nelegitimni pobjednik koji u stvari nije dobio izbore”. Organizacija Američkih Država je izrazila žaljenje što Lasso sve ovo radi i to samo na osnovu svojih očekivanja da pobjedi a pozivajući se na rezultate nekih anketa raspoloženja biračkog tijela a ne na službene rezultate izbora. Zbog toga izjavjuju kako njih zanimaju jedino rezultati izbora i kako oni jedno priznaju “govor izbornih kutuja” a ne bilo čijih niti bilo kakvih anketa koje su nebrojeno puta do sada pogriješile u svojim prognozoma . U svom priopćrnju OEA zato navodi kako “nema nikakve diskrepancije između podataka njenih promatrača i službenih izvještaja CNE”.
U međuvremenu se javio i osnovač WikiLeaksa, Julian Assange koji je zatražio od poraženog kandidata desnice Guillerma Lassa da se povuće i napusti Ekvador u roku od mjesec dana. On na Twitteru doslovno piše : “Srdačno pozivam Gospodina Lassa da napusti Ekvador u slijedećih 30 dana sa ili bez svojim offshore miljunima” optužujući tako Lassa kako on ima ogroman kapital po raznim oazama financijskog raja. Naime, Assange je podsjetio Lassa kako je upravo on obečao da će ga, ukoliko pobjedi na izborima, izbaciti iz veleposlanstva Ekvadora u Londonu u kojem Assange uživa politički azil koji mu je pružio predsjednik Correa još 2012. godine.
Sve se ovo dogodilo u samo dva dana nakon izbora pa nije ni čudno što se javio i ekvadorski minister obrane Ricardo Patińo koji je dan nakon izbora izjavio : “Mislim da se jučer desilo nešto vrlo važno: desila se potvrda načina vladanja u zadnjih 10 godina ali je vlast istovremeno dobila jasno upozorenje jer smo očekivali da naš trijumf bude nešto veći. To znači da neke stvari moramo napraviti bolje.” Naime Lenin Moren je u prvom krugu izbora dobio preko milijun glasova više od Lassa pa je u drugom krugu očekivao prednost od najmanje dva miljuna glasova da bi na kraju, u nedjelju 2. travnja pobijedio s prednošću samo nešto većom od 200 000 glasova. Očito su glasovi drugih kandidata većinski išli prema desnici a ne prema ljevici, ali ipak nedovoljno da bi desnica pobijedila.
Treba imati na umu da je Patińo jedna od ključnih osoba lijevog pokreta PAIS. On smatra kako njegova stranka, odnosno kako lijeva vlast mora znati adekvatno protumačiti rezultate ovih izbora. Imaju večinu u parlamentu i imaju Predsjednika države. Po njemu, narod je svoje rekao. Kaže kako je “važno ovo što se postiglo” jer su oči cijele latinskoameričke ljevice, koja je u krizi, bile uprte u Ekvador – ali, kako dodaje on : “ sigurno će morati doći do nekih promjena”. On ponavlja kako će vlada Lenina Morena biti “vlada svih ekvadoraca” ali nije zaboravio upozoriti sve građane a posebno glasaće opozicione desne CREO da “prihvate pravila demokracije i da učestvuju u njoj” jer “treba znati pobijediti kao što treba znati i izgubiti.”, dodavajući na kraju kako svi “moramo paziti da ne bude akata nasilja.” Ne zaboravimo, Patińo je minister unutarnjih poslova. Osim toga predsjednik Correa je samo mjesec dana uoči izbora promijenio šefa generalštaba ekvadorske vojske pa ma što to značilo.
Ekvadorski socijalizam je dio latinskoameričkog koncepta “socijalizma XXI stoljeća” kojeg neki analitičari još nazivaju “naftni socijalizam” jer se razvijao u zemljama bogatima naftom čije su vlade počele kanalizirati zaradu, dobit od nafte prema socijalnim programima i prema potrebama najsiromašnijih a ne prema privilegiranima. Pad cijena nafte drastično je smanjio količinu raspoloživih financija, sredstava u državnim blagajnama tako orijentiranih vlada, među koje svakako spadal i ekvadorska vlada Rafaela Corree. S druge strane financijski kapital, objedinjen i otjelotvoren u različitim međunarodnim financijskim institucijama a posebno bankama, danas drma svijetom destabilizirajući nepokorne vlade. Latinska Amerika je još uvijek područje u kojem ljevica pruža žestok otpor neoliberalnim i postneoliberanim modelima koji su varirali u rasponu od izvođenja državnih udara i podržavanja diktatura pa do unutarnje destabilizacije što je pogodovalo cvjetanju i desniog i lijeviog populizma. Ekvador je tu veoma važan kao lijevi simbol koji, upsrkos svemu, traje, postoji pobjeđuje.
Tko je uopće Lein Moreno ?
On je ljevičar podrjetlom iz familije srednje (profesorske) klase. Rođen je u ekvadorskj provinciji Orellana u gradu Nuevo Rocafuerte. Ime mu roditelji daju po ruskom revolucionaru Vladimiru Iljiču Lenjinu. U Quitu živi od svoje treće godine. Završio je četiri godine medicine, 3 godine psihilogije da bi diplomirao, kao najbolji student na Unversidad Central de Ecuador u Quitu na području javne administracije na Administracion de Empresas. U dobi od 46 godina ( 1988 ). postaje teški invalid nakon uličnog napada, dok se vraćao iz jedne pekarne, kada je iz neposredne blizine ustrijeljen u leđa. Od tada je nepokretan i kreće se sključivo u invalidskim kolicima. Objavio je preko 20 knjiga. Od tada je jako angažiran oko prava invalida i socijalno ugroženih. Kao Correin potpedsjednik ( 2007-2013.) razvija dva programa. Prvi je “Mision Solidaria Manuela Espejo” koji ima za cilj pronači i obuhvatiti ovim programom sve osobe s nekim tipom nesposobnosti ili invaliditeta u Ekvadoru. Drugi program “Programa Joaquin Gallegos” se bavi davanjem ekonomske pomoći invalidnim osobama na način da se svakom od njih osigura osobni pomoćnik.
Radi tog svog rada dobiva mnoga priznanja i počasna zvanja, doktorate na latinskoameričkim i europskim Sveučlištima i priznanja raznih humanitarnih organizacija diljem svijeta. Dobiva i najviša crkvena odlikovanja u Ekvadoru kao i odlikovanja vlada Perua, Gvatemale i Kolumbije. Godine 2012. predložen je za Nobelovu Nagradu a 2013. godine ga Generalni sekretar Organizacije Ujedinjenih Naroda, Ban Ki Moon ga odabire za svog osobnog izaslanika za osobe umanjenih sposobnosti sa sjedištem u Ženevi. Organizacija Američkih država ( Organizacon de Estados Americanos – OEA ) ga bira za predsjednika svog “Komiteta za eliminiranje svih oblika diskriminacije osoba s umanjim sposobnostima” ( CEDDIS ).
Pobjeda Lenina Morena na predsjedničkim izborima u Ekvadoru znači puno više nego što možda manifestira tijesan rezultat te pobijede. Ona je, između ostalog, indikator postjanja duboke političke podjele ekvadorskog društva ali i dokaz da je ljevica uspjela pobijediti svog desnog protivnika iza kojeg je stajala ogromna međunarodna financijska mašinerija i podrška neusorediva s podrškom koju je izvana imao Lenin Moreno. A predstoje nam redoviti izbori u Meksiku i u Brazilu, da spomenemo samo najveće. Podjela između radikalne, populističke i socijaldemokratske ljevice prisutna je i na tlu Latinske Amerike koja je obilježena i specifičnostima duge tradicije postojanja i djelovanja gerilskih pokreta svih mogućih predzanaka. Pacifikacija Kolumbije, što se tiče odnosa vlasti i najjačeg lijevog kolumbijskog gerilskog pokreta FARC ( Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia ) ide dosta dobro ali se situacija oko sklapanja primirja s drugim po snazi gerilskim lijevim pokretom ELN ( Ejercito de Liberacion Nacional ) komplicira jer je samo u zadnjih mjesec dana došlo do nekoliko oružanih sukoba s njima u kojima je bilo dosta međusobnih žrtava. A upravo u Ekvadoru vodili su se i vode se neki od najvažnijih pregovora između kolumbijskih vlasti i kolumbijske lijeve gerile. U svakom slučaju, nakon značajnog naleta desnice i demontiranja nrkoliko lijevih vlada u Latinskoj Americi u Ekvadoru je taj proces uspješno zaustavljen. Može se slobodno rkazati kako latinskoamerička ljevica nakon ekvadorskih izbora ponovo čvršće stoji na svojim nogama.





- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2017., utorak

"SLUGE OD ZAHODA"


Za vrijeme vladavine Tudora u 16. stojleću uvedeni su tzv Samptaurni zakoni ( Samptuariae leged ) koji su za cilj imali isticanje, hjerarhijskih, klasnih, staleških razlika…pa se njima, recimo, regulirao čak i načnin oblačenja pripadnika različitih staleža. Cilj je bio vidljivo naglašavanje staleških razlika ali tako i različitih prava među ljudima. Povijest je prepuna takvih primjera koji su završili, na kraju, onom sramotnom, tragičnom žutom trakom i s Davidovom zvijezdom na odječi Židova. Zanimljivo je, kako je na dvoru Henrika VIII postojao i dvorjanin koji je bio vrlo važna osoba pa se njegovo “zanimanje” smatralo jednim od najprestižnijih i najutjecajnih na dvoru a nosio je zvučnu titulu “Sluga od zahoda” ! On je bio stvarni šef dvorske kamarile a Henrik VIII ga je smatrao osobom od svog najvećeg povjerenja. Pa zaboga, kako ga i ne bi smatrao tako bliskim kada je s njim provodio svoje najintmnije trenutke. Naime zadatak “sluge od zahoda” - kao što nam i ova sama sintagma govori, bio je da pomaže kralju “da se olakša”. Kakve je sve metode taj utjecajni dvorjanin upotrebljavao da bi zadovoljio i olakšao kraljeve probavne tegobe i potrebe zauvijek je ostala njihova slatka tajna.
Pa kakve to veze ima s bilo čime danas ?
Pa ima, nije da nema ! Eto, ovih se dana opet uzburkala situacija na zagrebačkom Sveučilištu, ovaj put vezano za studij filozofije na Hrvatskim studijima. Već započeto uredovanje rektora Borasa “oko filozofske stvari u Hrvata” nastavlja se. Počelo je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta na Zagrebu kada su čak bile angažirane i jake intelektualne snage jednog “generalskog zastupnika” koji je u svom snoviđenju studentske prosvjede doživio kao svojevrsnu društvenu repliku slavnog plakata El Lisickog “Udari bijele crvenim klinom” – pa je on smatrao kako bi najdjelotvornije bilo student (“crvene”) udariti pendrekom po kostima.
Pa ima veze, jer se već počela proizvoditi stereotip o onima koji studiraju filozofiju kao o nekoj “nedomoljubnoj babarogi” koja jako zaudara nikad zamrlim “udbaškim zadahom sinova komunizma”. “Moralna panika” već je na djelu. Pa šta ja znam, možda će nekom ludonji past na pamet da u Hrvatskoj studente filozofije, pa ma gdje oni bili, jer “guja je guja” - treba, recimo, obilježiti nekakvom uočljivom trakom. Uostalom ne mora ona biti baš žute boje - Ili im, po ugledu na Tudorove, treba odrediti kako će se oblačit da bi ih se lakše uočavalo i da se ne bi miješali u “tuđe stvari” – jer su takvi već primjećeni i na skupovima studenata Hrvatskih studija, a nisu “domaći”. Šta bi falio nakakvim “hrvatskim neosampturanim zakonima” ?
Na Hrvatskoj televiziji je u utorak, 21, ožujka, u emisiji “Otvoreno” prorektor Ante Čović je iskreno izrazio svoje čuđenje zbog toga što nekima uopće i pada na pamet da odluku Senata Sveučilišta u Zagrebu o ukidanju upisnih kvota na Odsjeku za filozofiju Hrvatskih studija povezuju s činjenicom da su baš profesori s tog Odsjeka tražili ostavku ministra Pave Barišića zbog navodnog plagijata. Čović se čudom čudio što se takve paralele uopće pokušavaju povlačiti. Ali kako to spojiti s činjenicom da je baš Odsjek filozofije na Hrvatskim studijima dobio najviše ocjene za svoj rad na zagrebačkom Sveučilištu i da se baš on danas pokušava iskorijeniti ? To je ostalo prekriveno velom neobjašnjive tajne.
Predsjednica Studentskog zbora Hrvatskih studija Ivana Široki u toj istoj TV emisiji izjavljuje kako smatra da blokada nastave nije legitimna niti pokazuje kako bi se budući akademski građani trebali ponašati. A kako bi se to trebali ponašati “budući akademski građani” ? Pitaj dragog Boga, ali pomalo se ipak da naslutiti što misli ova mlada buduća hrvatska akademska građanka. Nemam pojma da li razmišljanja o tome kako se ovdje jednostavno radi o pokušaju “discipliniranju akademske zajednice” i ničem drugom… imaju ikakvog smisla kada već danas, kao što smo mogli svjedoćiti u ovoj emisiji, iz posijanog “akademskog sjemnja” niće svojevrsna biljka ovakve vrste studentskih lidera “legitimista” ?
Na sastanku sindikalne podružnice su četiri odjela Hrvatskih Studija izrazile spremnost na štrajk. Riječ je o profesorima. Studentski Sabor “Studenti govore” traži poništenje odluke Senata od 14. ožujka kojima se, u stvari, ukida studij filozofije na Hrvatskim studijima. Traži se povratak starih kvota i ostavka uprave. Prorektor Čović a ni mlada studentica-predsjednica nisu ništa odgovorili na pitanje sidikalnog lidera Ribića da li je studentski štrajk 1971. godine bio “legitiman”. Nezgodno pitanje. A stvar se možda i proširi jer su neki profesori Fakulteta Družbe Isusove također doveli u pitanje ministarsku fotelju Pave Barišića problematizirajući problem plagiranja i obnašanja te visoke funkcije.
Rezultat svega je da je danas policja ponovo na zagrebačkom Sveučilištu. Ni kriva ni dužna - jer njih su tamo poslali pošto je “došlo do ometanja nastave “ na Hrvatskim Studijima. Tako je jedan sveučilišni problem polako postao policijsko-sigurnosni problem. Valjda radi toga da se državnom silom osigura autonomija tog istog Sveučilišta koje se očigledno brani od svog misnistra, rektora, prorektora i Senata ali i dijela svojih studenata i profesora.
Još jedino pitanje koje na kraju ostaje je tko će napokon javno, otvoreno i bez nepotrebnog okolišanja preuzeti i danas tako važnu ulogu SLUGE OD ZAHODA vlasti ?!

- 17:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.04.2017., četvrtak

EN EL NOMBRE DE DIOS


Direktor španjolske javne radio-televizije RTVE, Jose Antonio Sanchez je prošlog četvrtka ( 6. travnja 2017. ) u Casa America u Madridu - na Konferenciji na kojoj je govorio o suradnji RTVE s Latinskom Amerikom rekao neke stvari koje su ovih dana podigle veliku buru i rasprave u latinskoameričkoj ali isto tako i u španjolskoj javnosti .
U svom govoru koji je sam naslovio kao “ Djelo Španjolske u Americi “ konkretno je rekao : “Španjolska nikada nije bila kolonizator, ona je evangilizirala i civilizirala”. Nakon toga je dodao nešto što je izazvalo zgražanje i žestoke reakcije latinkoameričke intelektualne ali i široke javnosti općenito. Naime, živahni direktor RTVE je rekao : “Žaliti zbog nestanka asteškog imperija je manje više isto kao tugovati zbog propasti nacista u Drugom svjetskom ratu.” Tako je ovaj genjalac Asteke usporedio s nacistima što je, samo po sebi nečuvena uvredljiva besmislica. Zatim je o starim indioskim kulturama i starosjedlačkim latinskoameričkim narodima govorio kao o “barbarskim narodima” - nasuprot kojih su u svom sjaju i veličini stajali predstavnici “civiliziranih naroda”, odnosno španjolski konkvistadori.
Tu svoju tezu on potkrepljuje čudnovatim “dokazima”, pa tako dalje kaže : “Španjolsci koji su došli u Ameriku bili su oni koji su odavno imali svoje sudove, koji su Pravdi podređivali bilo koju vlast ili samovolju, koji su živjeli u zemlji prepunoj katedrala ; to su bili španjolci koji su znali za postojanje Dantea i Petrarke ; koji su znali da je Mikelanđelo već oslikao Siktinsku Kapelu.” Naravno, i Svete Inkvizicije - što je zaboravio spomenuti.
Sve je to izgovorio prošlog četvrtka u Američkoj Kući ( Casa America ili Casa de America ) u Madridu. Casa de America je, inače, javna ustanova “koja za cilj ima osnaživanje zbližavanje između Španjolske i Američkog Kontinenta, a posebno s Latinskom Amerikom”. Zbog toga je i bio tamo pozvan a on je uglavnom smatrao shodnim iskoristiti tu priliku da bi govorio o “prednostima kokviste”. Razvijao je tezu kako je španjolsko osvajanje ( konkvista ) Latinske Amerike bilo itekako korisno za novootkrivena područja ( Nueva Espańa) i za aitohtone, pokorene domorodačke stanovnike jer su španjolski konkvistadori izgradili na tim područjima novu infrastrukturu : “crkve, škole, bolnice”. Zatim direktor RTVE, inače poznati desničar, monarhista i član vladajuće Partido Popular ( PP ) – “Narodne stranke”, Jose Antnio Sanchez potkrepljuje svoje tvrdnje konstatacijom kako su španjolci indijancima, između ostalog, donijeli “katekizam i gramatiku “. Na taj su način, kaže Sanchez, “barbarski narodi (..) prešli s obala ropstva u rijeku slobode” koju su im donijeli europski osvajaći pa su i oni “tako postali civilizirani”. Ah, koja li je to golema sreća bila za njih ?!
Sanchez smatra kako je “otkriće Amerike (…) bio najveći događaj u povijesti Čovjećanstva nakon rođenja Krista”. To “otkriće” je bilo povijesno jer je okončalo s barbarizmom lainskoameričkih naroda i njihovh predhispanskih civilizacija. Po njemu : “Asteška kultura je bila jedan krvavi totalitarizam koji se temeljio na ljudskim žrtvama.” Po njemu je tvrdnja kako su španjlski konkvistadori istrijebili domorodačke narode i uništili bogato naslijeđe njihovih velikih civilizacija – obična izmišljotina, dio tzv “Crne Legende” ( “Leyenda Negra” ) koja tobože stoljećima širi laži o španjolskim konkvistadorima koji su bili nikakvi “desperadosi” nego ljudi “na visokoj kulturnoj razini”. On se čak retorički pita i najiskrenije čudi “koje to glave mogu misliti da bi se ondašnji španjolci mogli posvetiti istrebljenju ljudskih bića ?” A, ako je i bilo “nekih loših stvari” – “pa u kojem ih osvajanju nije bilo ?!”, zaključuje on.
Kolumbo je Ameriku “otkrio” 12. listopada 1492. godine. Taj dan se i danas svečano obilježava u Španjolskoj ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. Nazivaju ga “Dia de la Raza” ( “Dan Rase” ) ili “Kolumbov Dan”. Što se slavi na taj dan ? “Otkriće” civilizacija i kontinenta čija prva naselja su postojala 30 000 godina prije nego što su bili “otkriveni” ? Naravno da se nije radilo o nikakvom “otkriću” nego o najobičnijem okrutnom osvajanju jednog naseljenog prostora u kojemu su cvjetale visoko razvjene civilizacije sa impresivnom tradicijom, znanjima, vještinama, religijama, kulturnom i svojim bogatim naslijeđem koje se još uvijek tek pokušava do kraja spoznati jer su tragovi tih kultura barbarski uništavani u ime nekih (naših) “viših ciljeva”. To je “otkriće” završilo najvećim genocidom autohtonih naroda u ljudskoj povijesti i to pod geslom : “En el nombre de Dios” ( “U Božje ime” ). Pitanje je samo : u ime “Kojeg Boga ?” ili, u ime “Čijeg Boga ?” I, napokon, protiv “čijih Bogova” se to sve radilo ? Ovaj put u pitanju je bio kršćanski Bog u ime kojeg su konkvistadori okrutno obračunali sa indioskim narodima i njihovim Bogožanstvima, njihovom tradicijom, kulturom, pisanim dokumentima, znanjima, svetištima, hramovima ( kao s “vražjim djelima” ) itd !
U to vrijeme su Španjolska i Portugal, dvije velike imperijalne europske sile, smatrali Papu legitimnim Kristovim predstavnikom na Zemlji. Zato su od njega tražili da on razrješi problem raspodjele njihovog plijena. “Pravedni” Papa Aleksandar I djeli 1493. godine zemlje Novog Svijeta između španjolske i portugalske krune. Papin uvjet je bio da se provede kristijanizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda. Zbog toga on zahtijeva da uz konkvistadore obavezno u osvajačkim ekspedicijama sudjeluju i “misionari”, svećenici koji će obaviti taj “duhovni posao”. Kako su španjolski konkvistadori provodili pokoravanje autohtonih naroda najsurovijim metodama tražili su i Papino “ozakonjenje” upotrebe tih krvavih metoda a da sve bude u skladu s “kršćanskim moralom”. Tražili su način da ozakone svoje akte nasilja asve u ime kršćanske vjere koja je svesrdno zagovarala ljubav prema bližnjem itd. I na kraju su od Pape dobili tu “dozvolu”. Ona je potvrđivala da im Papa daje te zemlje u “ime Boga”. Radi te svrhe ne samo da su bili slobodni, nego su konkvistadori bili i “dužni” porobiti indiose ( ukoliko odbiju da private kršćanstvo ) i mogli su kako s njihovim dobrima tako i s njima, u tom slučaju, raditi što ih je volja.
Ali sve je to moralo biti napravljeno “po slovu zakona”, odnosno kako bi direktor RTVE senjor Sanchez rekao, “u skladu s Pravdom”, pa Papa opskrbljuje konkvistadore tzv “ultimatumom u ime Boga”, piše “Zahtjev” ( “Requerimiento” ). Tekst tog “Zahtjeva” španjolci su uvijek uoči napada bili dužni pročitati (i to “snažnim glasom”) prije nego bi navalili na indiose. U “Zahtjevu” se indiosima nudila konverzija, prelazak na kršćanstvo i prihvaćanje “jedinog pravog Boga” ( naravno, onog kršćanskog ). Domorocima bi se doslovno pročitalo : “ I ako ovo ne prihvatite (..) s Božjom voljom, moćno ćemo navaliti protiv vas, i ratovati ćemo u svim dijelovima i sa svim sredstvima s kojima raspolažemo, pokorit ćemo vas pod jaram i poslušnost Crkvi i njihovim Veličanstvima, otet ćemo (..) vaše žene i djecu i načiniti ih robljem (..) oduzeti ćemo vam vaša dobra, napraviti vam sva zla i štete koje budemo mogli (…) Smrt i štete koje će uslijediti biti će vaša krivnja a ne krivnja njihovih Veličanstava, niti naša krivnja.” Naravno, sve se ovo čitalo na lijepom latinskom ili španjolskom jeziku, bilo s paluba brodova ili na kopnu a nerijetko i pred praznim kolibana bez prisustva iti jednog jedinog indiosa jer su oni bježali pred njihovom okrutnom najezdom. Uostalom, kada su i bili prisutni indiosi ih nisu mogli razumijeti niti jedne jedine riječi jer, naravno, nisu znali latinski niti španjolski jezik. Konkvistadore to nije niti malo smetalo da svaki put ponovo ispune ovu besmislenu formu, sačekaju par minuta da indiosi “razmisle o ponudi” i onda bi, uz ovu “papinu dozvolu” da mogu upotrijebiti i najsurovije metode, mučenja, ubijanja, sakaćenja, silovanja, porobljavanje, palež ili bilo što drugo, silovito navalili na njih - pošto su “civlizirani europljani” velikodušno “barbarskim indiosima” pružili šansu koju oni nisu prihvatili pa su sada sami bili krivi za sve posljedice odbacivanja te ponude. Čitanje ovog Zahtjeva prije bitaka španjolska kruna službeno povlači tek 1573. godine. Svećenik, poznati misionar i kroničar konkviste, Bartolome de las Casas piše : “Kako je nepravedan, bezbožan, skandalozan, iracionalan i apsurdan bio taj Zahtjev “. Po de las Casasu radilo se o “beščašću za vjeru i kršćansku religiju”. A kakve su posljedice bile svega toga ?
Posljedica “otkrića” Amerike od strane “civiliziranih europskih naroda” bila je nestanak nekih kompletnih autohtonih “osvojenih” naroda. U samo jednom stoljeću indiosi su s 20% svjetskog stanovništva spali na samo 3%. Tako La Isla Espańola ( današnji Haiti i Dominikanska Republika ) već 1540. godine ima preko milijun stanovnika, ali od toga je bilo (preostalo) svega 500 indigena. Slično se desilo i s Kubom, Puerto Ricom, Jamajkom. U Nikaragvi u trenutku dolaska europskih konkvistadora živi 600 000 indiosa. Već 1550. godine preostalo ih je samo 45 000. Početkom 16. stoljeća u Centralnom Meksiku živi preko 20 milijuna dmaćih stanovnika. Jedno stoljeće poslije, zajedno sa svim novopridošlim europljanima, tamo živi svega nešto više od milijun stanovnika. Oni koji su “nestali” bili su upravo narodi indigena, indiosa. Kratko nakon susreta s konkvistadorima 1520. godine područje Mixteca na teritoriju Oaxace naseljavalo je 700 000 “domačih” stanovnika. Već negdje 1660-70 godine preostalo ih je svega 30 000. Direktor Sanchez i njemu slični to “objašnjavaju” širenjem velikih boginja, tuberkuloze, kolere, kuge, tifusa i drugih bolesti koje su tim narodima bile direktan “poklon”, “import” koji je zajedno s konkvistadorima stigao na područje Amerike. Kombinirano s okrutnim načinm vladanja europljana i ratnih gubitaka, indiosi su u ime širenja kršćanstva, njegovih vrijednosti i “naprednih civilizacija” ali, na kraju, ipak i iznad svega zbog interesa eksploatacije - bili na dobrom putu da izgube ne samo svoju povijest ( sustavno uništavanje njihove “kolektivne memorije”, spaljivanje “codices”-a, ili “codexa” kao pisane ostavštine kultura Asteka, Maya, Zapoteca; Mixteca i drugih velikih latinskoameričkih predhispanskih civilizacija ) nego da budu u potpunosti istrebljeni. Genocid koji je proveden nad narodima indiosa ( indigena ) Latinske Amerike na kraju je rezultirao nestankom 95% njihove populacije. Tako strašan genocide, usprkos velikoj konkurenciji, nikad do dsada nije zabilježen u ljudskoj povijesti.
Zbog svega ovoga je Papa Franjo prilikom svog posjeta Latinskoj Americi 2015. godine molio za oprost narode indiosa. To je uradio u Meksiku ( i to ne slučajno u meksičkoj južnoj državi Chiapasu, na granici s Gvatemalom, jer u njoj živi najviše indiosa) i u Boliviji. Tom je prilikom Papa Franjo rekao : “Ponizno molim za oprost, ne samo za prekršaje same Crkve nego i za zločine izvršene nad sjedilačkim narodima za vrijeme takozvane konkviste Amerike.” Papa Franjo je tom prilikom još dodao kako Boga “preklinje za oprost za prošle i sadašnje grijehe njegove djece.” Na ovaj način Papa je bar priznao da su zločini u ime kršćanske katoličke vjere nad tim narodima načinjeni.
A što se danas dešava u Svijetu u ime “širenja civilizacije” na “necivilizirana područja” bolje da i ne spominjemo. Najveći teroristi današnjice su velike državne mašinerije i mega - vojni, ratni sustavi koji u funkciji zaštite interesa elitnih, privlegiranih skupina kontrolora profita i financijskog kapitala čitav svijet bacaju pod svoje noge, na koljena a sve, da ironija bude potpuna, opet pod tobožnjim ciljevima “zaštite demokracije”, ovih i onih “svetih vrijednosti slobodnog tržišta” najrazličitijih ideoloških, vjerskih, svjetonazorskih i tko zna kojih sve ne drugih predznaka. A iza svega jedino leži cilj perpetuiranja, stalnog obnavljanja krvotoka vladajućih elita koje su postale i nadnacionalne i nadideološke, globalne. Njihova jedina nacija, jedina vjera, uvjerenje, ideologija i interes je samoobnavljanje njihove moći, odnosno gomilanja profita u njihovim rukama. Zar nije tragedija da su prema izvještaju “Kanadskog Centra za Istraživanje Globalizacije” ( “Centre for Research on Globalization” ) samo Sjedinjene Američke Države, od Drugog svjetskog rata pa do danas, ubile više od 20 miljuna ljudi u 37 zemalja ?! Ove godine je “Vijeće za Vanjske Poslove” ( “Council on Foreign Relations” ) objavio kako su pod komandom dobitnika Nobelove nagrade za mir Baraca Obame 2015. godine bačene 23 144 bombe. Prošle 2016. godine SAD su bacile 3027 bombi više (bačena je 26171 bomba ). SAD su bacile 79% bombi cijelokupne Koalicije koja ratuje po arapskim zemljama danas. A gdje su još ruske bombe o kojima nemamo podatke ? Gdje su zločini Islamske Države koji još nisu zbrojeni ? Gdje je kraj svemu ovome i zašto je terorizam postao sklizava tema i nerješiv problem danas tako moćnih vladara Svijeta ? Koji su mu pravi uzroci i jesmo li upali u zatvoreni krug bezizlaza iz ovog problema ? Nesretne podjele interesnih zona između vladara Svijeta a čije posljedice tako tragično osjećamo danas nisu počele tek nakon Prvog svjetskog rata kada se ruše četiri carstva a rađaju se nove “demokratske imperije”. One su počele daleko ranije ali danas doživljavaju svoj apsurdni krešendo ! Živio sam u Latinskoj Americi u vrijeme “intervencije zapadnih demokracija” na prostore tog dijela američkog kontinenta kada su štićene, pomagane, financirane, naoružavane i obučavane najcrnje diktature da bi se zaštitili interesi profita a sve pod legendom borbe protiv “opasnosti komunizma” I “zaštite demokracije”. Čileanska tragedija i ubojstvo Allendea samo je bila kap u moru takve politike. Kopletni narodi su smatrani “niže vrijednima”. Zato se moramo zamisliti koliko i narodi koji žive na ovim prostorima zaista vrijede u očima onih koji su i nama ne tako davno krojili okrutnu, krvavu i nesretnu prošlost i sudbinu koju bi neki domači idioti među nama, nažalost, opet tako rado ponovo pretvorili u sadašnjost.










- 13:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.03.2017., utorak

KONAČNA PACIFIKACIJA KOLUMBIJE


Juan Manuel Santos, kolumbijski predsjednik koji je prošle godine dobio Nobelovu nagradu za mir zbog potpisivanja sporazuma o prekidu neprijatelstava, nakon pola stoljeća sukoba, s najstarijim kolumbijskim gerilskim pokretom FARC-EP ( “Fuerzac Armadas de Colombia – Ejército del Pueblo “ ) sad je krenuo u završnu fazu pregovaranja za uspostavljanja mira s drugim po snazi kolumbijkim gerilskim pokretom, ELN (“Ejército de liberación Nacional “ – “Vojskom nacionalnog oslobođenja” ) čije bi postizanje napokon dovelo do potpune pacifikacije Kolumbije, pa tako predsjednik Santos ovih dana najavljuje KONAČNO uspostavljanje “paz completa” (potpunog mira ) u Kolumbiji.
Taj pokret predstavlja jednu od najzanimlvijih latinskoameričkih gerila. Nastao je na valovima kubanske revolucije kao specifična mješavina marksističko-lenjinističke ideologije, teologije oslobođenja, Cheove “teorije Foca” ( “revolucionarnog žarišta” ) i radikalnog nacionalizma. Dakle, radi se o tipičnim latinskoameričkim posebnostima – pošto se bilo gdje drugdje na svijetu ovakva “revolucionarna mješavina” kršćanske ideologije, marksizam i radikalnog nacionalizma teško može zamisliti . Ovaj pokret djeluje u Kolumbiji još od 1964. godine . Za razliku od FARC-a koji je imao oko 6 500 gerilaca, ELN je kontrolirao gerilske snage koje su varirale u rasponu od 1 500 pa do najviše 3 000 boraca. U ovom trenutku se pretpostavlja da ima pod kontrolom između 1 500 i 2 000 obučenih gerlaca, s tim da je zadnjih 5 godina dosta intezivirao svije djelovanje .
Ovaj pokret djeluje u “najratobornijim” predjelima zapadne Kolumbije, u krugu poznatom pod imenom ABC (Arauca, Boyaca I Casanara ), zatim sjeveru Santandera, zonama Choco, Cauca i Narińo. Ovaj je pokret osnovala grupa revolucionara na čelu s Fabiom Vasquez Castańom koji su bili uvježbavani na Kubi nakon Castrovog rušenja Batistine diktature. Specifičnost oog gerilskog pokreta je u tome što ga nakon Castańine smrti vode uglavnom svećenici, predstavnici pokreta “teologije oslobođenja”. Najpoznatiji od njih je, svakako, bio kultni svećenik i gerilska ikona kompletne Latinske Amerike, Camilo Torres Restrepo – koji gine 1996. godine u svojoj 34. godini života u oružanim sukobima s vladinim snagama.
Tih godina vojska kreće u žestoke antigerilske akcije tako da početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, nakon niza poraza i unutarnje krize ENL-a na čelo “Vojske Nacionalnog oslobođenja” dolazi svećenik Manuel Perez Martinez alias “Cura Perez” (“Pop Perez”). On širi svoju legendu širom latinskoameričkog kontinenta a ELN predvodi zajedno sa Nicolasom Rodriguezom Bautistom, alias “Gabinom”. “Pop Perez” se zalaže za “kršćansko-marksističku Kolumbiju”. Na čelu s njim I “Gabinom” ELN uspijeva preživjeti najžešću ofanzivu vladinih snaga na ovaj pokret, koja se odvijala između 1973-1974 godine s ciljem da ih se potpuno uništi. Ovaj legendarni “pop-gerilac” umire u svojoj 45. godini 1998. godine. Danas su najistaknutiji lidera ELN Antonio Garcia i Francisco Galan.
Pripreme za ove pregovore trajale su dugo, gotvo tri godine. Tako se 2016. godine održala serija pripremnih razgovora između vladinih i ELN-ovih predstavnika u Ekvadoru, Brazilu i Venezueli na kojima su u svojstvu promatrača prisustvovali i predstavnici Kube, Čilea i Norveške. Obje strane su izjavile u Caracasu kako će konačni javni pregovori započeti 27. listopada 2016. godine.
Samo tjedan dana nakon toga kolumbijci na referendum odbacuju postignuti sporazum o uspostavljanju mira potpisan od strane predsjednika Santosa i predstavnika gerilskog pokreta FARC, “Timochenka”. “Pregovarački stol” trebao je početi sa svojim radom u Quitu, glavnom gradu Ekvadora 27. X 2016. što su obje pregovaračke strane bile prihvatile još u vrijeme trajanja svojih tajnih sastanaka 2014. godine. Ti su se pregovori trebali održavati na simboličkom mjestu Quita u La Capilla del Hombre – ali “pregovarački stol” nije započeo s radom jer gerilci ENL-a nisu oslobodili bivšeg kongresnika Odina Sancheza, koji je bio u njihovim rukama. Na očekivani ali neodržani početak pregovora došao je tada i sam ekvadorski predsjednik Rafael Correa u pratnji pet svojih ministara.
Zadnje tri godine, prije otpočinjanja pregovora, koji ipak napokon počinju sada, u ožujku – vodili su se preliminarni razgovori i to u ciklusima , a taj će se način rada nastaviti i dalje. Dvije potkomisije rade na izradi dokumenata koji trebaju ostvarit dva koncepta : 1) Način uključenja, inkorporiranja pripadnika ELN u kolumbijsko društvo i 2) Način jačanja međusobnog povjerenja i razrade humanitarnih akcija koje će doprinjeti prekidu postojećih sukoba. Na preleminarnim se razgovorima dogovorio i sastave pregovaračkih timova obje strane kao i razradu i način donošenja zakona o amnestiji gerilskih vođa i “oprostu” pripadnika ELN-a kao i uvjete oslobađanja bivšeg kongresmena Sncheza. Ovo se rješavalo na samom kraju – ali su u ove tri godine pređeni i napravljeni svi nužni, potrebni prethodni koraci za konačan početak javnog pregovaranja.
Preko 400 predstavnika različitih društvenih pokreta je krenulo je iz Kolumbije u Quito da bi potpomogli početak pregovora a posebno su došli predstavnici s zapada Kolumbije gdje se vode najžešći sukobi. U pregovorima s ELN bi se trebalo dozvoliti predstavnicima kolumbijskog društva, civilnih udruga i zajednica da na pregovarački stol mogu staviti pitanja zdravlja, obrazovanja i kvalitete živjenja kolumbijskog ruralnog stanovništva. Njihov je stav kako se ne može samo razgovarati u Ekvadoru za “pregovaračkim stolom” nego se treba razgovarati i u samoj Kolumbiji u najugroženijim zajednicama i područjima sukoba.
Predstavnici gerile ta pitanja stavljaju također u prvi plan a ne problem prekida borbi, otmica, neprijatelstava i amnestije. Ta “humanitarna pitanja” se ističu kao glavna pošto su ona, odnosno njihovo nerješavanje, bili osnovni izvor i razlog dugogodišnjih sukoba. To su upravo pitanja uvjeta života ruralnih zajednica u područjima u kojima i postoje najžešći sukobi gerile i vladinih trupa. Po niima treba se uvažiti “duh kolumbijskih regija”.
Cilj vlasti je sklopiti sličan sporazum kao onaj koji je postignut s FARC-om u studenom prošle godine. Uvjeti za pregovore s ELN su ostvareni nakon trogodišnjih preliminarnih priprema i oslobađanja Odina Sancheza do kojeg je ipak došlo nakon što je bio u zarobljeništvu od travnja 2014. godine. Inače, svojevrstan kuriozitet je da je Odin Sanchez Montes de Oca bio “zamjenski zarobljenik”. On je naime dragovoljno, kao zarobljenik, “zamijenio” svog brata Patrocinia, koji je u rukama ELN bio dvije godine ali se jako razbolio pa ga je on zamjenio u zarobljeništvu, “dok se otkupnina ne isplati”. Nakon njegovog oslobađanja Vlada je, u znak dobre volje, oslobodila dva zarobljena gerilca ELN-a, tako da se tu u stvari radilo o svojevrsnoj razmjeni. Sve je to umalo sasvim zakompliciralo i zarobljavanje vladinog vojnika Fredy Morena do kojeg je došlo 28. siječnja ove godine, dakle nakon prevladavanja svih peripetija – ali su ga, na sreću, gerilci oslobodili 7. veljače ove godine i predali ga u ruke Međunarodnog Komiteta Crvenog Križa , predstavnicima civilne udruge Defensoria de Pueblo i Katoličke Crkve u okrugu Arauca. Upravo će Katolička Crkva u ovoj zadnjoj kriznoj situaciji odigrati ključnu ulogu kako bi se pregovori ipak nastavili jer je ELN, na jedan čudan način, na svom čelu uvijek imao i svećenike. Doduše to su bili svećenici kojih se “službena Crkva” odricala, a posebno Vatikan – koji nikada nije dobrnamjerni gledao ni na pojavu “teologije oslobođenja” a još manje na gerilce-svećenike ili svećenike.ministre u revolucionarnim vladama (poput Sandinista u Nikaragvi ).
Uglavnom, kako Vlada tako i ELN držali su u tajnosti svoje višegodišnje kontakte i ptegovore tako da tek u ožujku 2016 godine objavljuju zajednički Plan od 6 točaka za otpočinjanje formalnih javnih pregovora između njih. Velika se važnost daje civilnom društvu i udrugama civilnog društva na koje, recimo, kod nas…Vlast uvijek gleda sa dozom velike sumnje kao na nekakav permanentan izvor remećenja “postojećeg poželjnog reda stvari”. A u Kolumbiji se danas obje sukobljene strane slažu kako baš u ruke civilnog društva treba dati izradu mehanizama za uspostavljanje mira, priznavanja “prava na istinu”, pravdu i odštetu žrtava, predaju oružja i za prijelaz iz stanja “gerilskog djelovanja” u stanje “legalne politike” . Njima se daje posebna važnost i kod izrade plana izvršavanja postignutih sporazuma i dogovora.
Dogovoreno je da svaka delegacija ima po 3o članova ali da u neposrednim pregovorima može učestvovati samo po 10 predstavnika svake zainteresirane strane. Šef delegacije ELN-a je Pablo Beltran – član Comando Central ( COCE ) ELN, a šef vladine delegacije je Juan Camilo Restrepo. Pablo Beltran ( to mu je “ratno ime” a u stvari se zove Israel Ramirez ) je izjavio : “Sudjelovati ćemo na ovim pregovorima uvjereni u to kako moramo promijeniti ono što se promijeniti mora kako bi se otvorila vrata demokracije koju moramo ponuditi Kolumbiji”. Na istoj ceremoniji Juan Camilo Restrepo je rekao kako se “upravo nalazimo pred prilikom da zatvorimo stranicu rata” u Kolumbiji. Zanimljivo je kako su njemu upravo gerilci ELN-a ubili oca. Prije odlaska u Quito Crist je na Twitteru napisao : “Idem u Quito da uspostavim pregovarački stol s ELN, s grupom koja mi je ubila oca. Prihvatio sam poziv predsjednika Santosa jer vjerujem kako bez oprosta nije moguće uspostaviti mir”.
Predviđa se kako će pregovori trajati oko jesec i po dana. Rzmišljalo se I o tome da se pregovori održe u Venezueli ali se predsjednik Santos radije opredjelio za Ekvador radi turbulentne situacije u Venezueli. Doduše, u Ekvadoru ima i onih koji pozdravljaju ove pregovore ali smatraju kako bi i Ekvador trebao poraditi na svojoj unutarnjoj većoj demokratizaciji. Tako se javio bivši ekvadorski gerilski vođa Juan Cavija koji je bio na čelu “subverzivne grupe” “Alfaro Vive Carajo” ( AVC ) koji su oružje predali ekvadorskoj vladi predsjednika Rodriga Borja ( 1988-1992. ). Po njemu se Ekvador sada našao u “paradokslanoj situaciji” jer se u Ekvadoru pregovara o miru i demokraciji u Kolumbiji a u njemu se njeguje “sustavna netolerancija”.
Oko 1500-2000 boraca ELN u ovom se trenutku još uvijek nalazi na 26 frontova u zapadnim kolumbijskim zonama. Pripisuju im se 9221 žrtve od čega su njih 73% žrtve otmica a 27% je vezano za selektivna ubojstva i za nanošenje imovinskih šteta. Vlasti smatraju kako je ELN u zadnje tri decenije napravio oko 15 000 različitih zločina. U ovom trenutku vladi predsjednika Santosa preostaje još oko dvije godine i deset mjeseci vlasti a pregovori bi trebali otpočeti 27. ožujka 2017. godine tako da bi u nove izbore on mogao krenuti kao neprikosnoveni kolumbijski mirotvorac.
Na održanu ceremoniju koja se organizrala u Quitu u sjedištvu Universidad Catolica del Ecuador kojeg vode jezuiti, ovaj put ekvadorski predsjednik Correa nije došao ali su joj prisustvovali 5 biskupa i dva svećemika predvođeni nadbiskupom Calija Dariom de Jesus Monsalveom. Sa svoje strane, monsinjor Monsalve pozvao je obje strane na prekid neprijatelsjtava i na prekid vatre kao i na to da gerilci ELN odmah prestanu s otmicama ljudi. Vladu su predstavljali ministrica rada Clara Lopez i minister unutarnjih poslova Juan Fernando Cristo. Nakon ove ceremonije predstavnici ENL su se u Centro de Cultura našli s oko četiri stotine predstavnika relevantnih udruga civilnog društva. Glasnogovornica civilne udruge Congreso del Pueblo, Marylen Serena, koji također sudjeluju u radu “pregovaračkog stola” – objasnila je kako u ovim pregovorima očekuje razlike od onog načina na koji su se u Havani vodili pregovori s FARC-om. Razlika bi se trebala sastojati baš u tome što se u ovim pregovorima na stol trebaju staviti i pitanja od interesa za zajednicu, pitanja problema svakodnevnog života ljudi na tim područjima. Predstavnicima ELN su pozdravili zahtjeve civilnog društva pa je predstavnik gerilaca Aureliano Carbonell izjavio kako su i oni “dobrodošli na pregovaračkom stolu”. Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos je sve pozvao “na borbu za ljubav prema ljudskom biću i na suprostavljanje strahu…” Cilj je : prekid neprijateljstava, zaustavljanje sukoba i participacija svih u društvu kroz njegove legalne isntutucije.
Pregovori će se održavati na hacienda Cachampamba koje se nalazi 30-tak kilometara sjeverno od glavnog grada Ekvadora Quita. Ona je u vlasništvu jezuita i osiguran je besprijekoran mir i sigurnost svih učesnika pregovaračkog stola. Kao gosti se očekuju minister vanjskih poslova Ekvadora Guilluame Longa kao i drugi predstavnici Ekvadora, Brazila, Čilea, Kube, Norveške i Venezuele.
Kolumbijeski predsjednik Santos ohrabren je uspjehom sporazuma o uspostavljanju mira između Vlade i FARC-a jer je demobilizacija FARC-a praktički završena i to prema riječima Sergia Jaramilla, Alto Comisionado de Paz. Na konferenciji za medije održanoj 6. Veljače ove godine u sjedištu “de la Presidencia de Republica”,on je obavijestio javnost kako su 5 784 gerlaca FARC-a, od njih 6 3000, već stigli u 26 uspostavjenih tzv “prijelaznih zona normalizacije”. U tim se “zonama” odlaže oružje a bivši gerilci se pripremaju i osposobljavanju za uključivanje u kolumbijsko društvo i civilni život. U Kolumbiji se ovaj sporazum između Santosa i gerilskog vođe “Timochenka” ipak uspješno realizirao usprkos negativnom ishodu referendum o njemu a u međuvremenu je bivši predsjednik Kolumbije Uribe, koji je predvodio snage koje su se suprostavljaju prihvaćanju sporazuma između Vlade i FARC-a, sklopio “veliki pakt” s aktualnim predsjednikom Kolumbije Santosom a i Crkva se veoma založila da se s gerilsvima ELN također realizira sličan, ako ne i još uspješniji sporazum. Mislim da nema razloga za sumnju kako u tome i gerilci i predstavnici vlasti neće uspjeti – a od čega bi najviše trebali profitirati građani Kolumbije u kojoj bi se napokon prekinuli polustoljetni međusobni sukobi, rat i tragedija ali sve to pod jednim uvjetom : da jačaju demokratski procesi u društvu i da se poboljšavaju životni uvjeti najugroženijih slojeva Kolumbije.








- 08:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.12.2016., srijeda

SVE JE POČELO U MEKSIKU



Smrt Fidela Castra izazvala je vrlo različite komentare, nerijetko sasvim suprostavljene i to u cijelom svijetu pa tako, naravno, i kod nas. Raspon je ogroman : od njegove potpune diskvalifikacije kao jednog od najvećih diktatora koji u toj vrsti interpretacije postaje “politički monstrum” - pa do njegove apsolutne glorifikacije, mitologizacije i sakralizacije.
Naravno, kao i uvijek, istina nikad nije “jednobojna”. Španjolska “La Vanguardia” piše kako je s njegovom smrću “otišao zadnji veliki lider koji je odredio XX stoljeće”. Zanimljivo je kako po njima među “najveće lidere” XX stoljeća spade i Josip Broz Tito što zasigurno izaziva užas kod naših neumornih rušitelja bilo kakve pozitivne valorizacije njegovog lika i njegove povijesne uloge. Kako bi se tek iznenadili kada bi znali da ga i notorni H. Kissinger svrstava u “najveće” iz sasvim pragmatičnog razloga jer, kako je on kazao, bez Titove suglasnosti se nije mogla donijeti baš niti jedna rezolucija Skupštine OUN jer je Tito kontrolirao glasove 110 zemalja koje su bile članice Pokreta Nesvrstanih. Po njemu je njegova sahrana pokazala da je bio “jedan od vladara svijeta” jer je na nju došlo 75 šefova država i 19 “krunjenih glava” da mu odju poslijednju, posmrtnu počast. David Rockefeler je 1997. godine izjavio je da u XX stoljeću priznaje samo trolicu lidera : Churchila, Roosvelta i Tita itd. Jedni ga hvale a drugi ga pljuju, a posebno kod nas u Hrvatskoj…itd itd. Ista stvar sada se ponavlja i s Castrom. Zanimljivo je kako “The New York Times” piše kako je “Castro vjerojatno najveći lider Latinske Amerike od ratova za nezavisnost s početka IXI stoljeća pa do danas...Kubanska je revolucija izazvala najveće društvene potrese od bilo kojeg drugog latinskoameričkog ustanka u XX stoljeću s možda jedinim izuzetkom Meksičke Revolucije iz 1910. godine.” Po “New York Timesu” kubanska revolucija je postala “simbol revolucije u cijelom svijetu potičući mnoge njene imitatore”. Sam Castro postaje revolucionarna ikona a njegov model suprostavljanja Americi inspirira sve revolucionarne pokrete Latinske Amerike. Njegova brada i njegova zelena uniforma postaju univerzalni identifikacijski simbol i znak “revolucionara”. “The Guardian” piše kako je Castrova Kuba postala “inspirativni model razvoja”. Tako Stephen Mc Closky , direktor “Centre for Global Education” u Guardianu piše : “Kuba je materijalno siromašna ali je društveno bogata i to svoje društveno obilje pottpuno pa i internacionalno dijeli sa drugima”. Tu prije svega misli na kubanski model zdravstvene zaštite i obrazovanja koji su besplatni za sve građane i koji spadaju u “najrazvijenije u svijetu”, Isto tako sitiče humanitarnu pomoć koji “taj mali otok izoliran od zadnje svjetske supersile” pruža diljem svijeta. Pa su kubanski zdravstveni i spasilački stručnjaci spasili preko 80 tisuća života u preko 20 zemalja u koje je Castro , kao pomoć prilikom velikih nesreća ili epidemija. McClosky navodi i kubansku kljućnu ulogu u recentnom postizanja sporazuma o uspostavljanja mira u Kolumbiji i završetka najduljeg oružanog sukoba u Latinskoj Americi itd. McClosky zaključuje kako je “Fidel naučio svijet važnu lekciju: kako su pravo bogatstvo neke zemlje njeni ljudi a materijalna sredstva se najbolje iskorištavaju ako se koriste za socijalne potrebe”. Ta socijalna jednakost i osjećaj pravde i suosjećanja s drugima su “iznad profita” na Kubi, smatra on. To je možda idealizirana slika Castrove Kube ali je činjenica kako je danas prosjećnom djetetu “bolje roditi se” na Kubi nego u Sjedinjenim Američkim Državama jer je na Kubi smrtnost djece (od rođenja pa do 5. godine života ) za 15% manja nego u Americi. A ukupni mortalitet stanovništva je upravo na Kubi najmanji u Latinskoj Americim i jedan od najmanjih na svijetu. Povodom Castrove smrti na Kubi je proglašena devetodnevna žalost i ogromne mase ljudi na ulicama odaje poćast svom umrlom Vrhovnom Vođi, svom Komandantu itd. a kubanske izbjeglice u Miamiju istovremeno izražavaju sreće i veselje zbog “smrti kubanskog Diktatora”. Kao što bi rekla jedna crnogorska poslovica. “Lako je mrtvom vuku izmjeriti rep” !
A sve je počelo jednom davno i to u Meksiku kada je iz posada od 82 pripadnika pokreta “Movimiento de 26 Julio” na čelu s Fidelom Catrom isplovila iz Tuxpana na petnaestometarskom drvenom brodu, nazvanom “Granma” (“Baka”) i krenulo prema Kubi. Od tada pa do 23 sata i 38. minuta 2016, godine kada je službena kubanska televizija objavila da je umro Fidel Castro Ruz prošlo je šest desetljeća. U tom trenutku počela je najduža kubanska noć na Kubi u ovom stoljeću. Teška tišina je počela, pala na ulice kubanskih gradova i naselja i trajala je sve do jutra ….prvog jutra koje je nakon toliko vremena svanulo bez Fidela.
Fidel je u stigao u Meksiko 1955. godine nakon 22 mjeseca zatvora Isla de Pinos na Kubi. Bio je osuđen na 15 godina zatvora zbog predvođenja napada na vojarnu Moncada u Santiago de Cuba 26. srpnja 1953. godine ali je pomilovan nakon samo 22 mjeseca zatvora I to Zakonom o amnestiji za kojeg glasaju svi zastupnici Parlamenta osim jednog, a to je bio Castrov šurjak Rafael Diaz Balart – koji taj Zakon odbija uz obrazloženje da “Fidel Castro i njegova grupa žele samo jednu stvar : vlast, ali samo potpunu vlast (“poder total”) koja bi im omogućila da potpuno zatru sve tragove ustava i kubanskih zakona….” zaključujići : “Uvjeren sam kako će ova amnestija…donijeti puno dana patnje, bola, krvi i bijede kubanskom narodu iako sam taj narod u ovom trenutku to ne vidi tako ”
Mjesec dana kasnije Fidelov mlađi brat Raul, kojeg policija progoni radi optužbe da je u jedno kazalište stavio bombu, traži politički azil u meksičkom veleposlanstvu. To mu nije odobreno ali mu je odobren odlazak u Meksiko. To će iskoristiti i Fidel koji svoj potez objašnjava u reviji “Bohemia” : “Odlazim jer su mi na Kubi zatvorli sva vrata za civilnu borbu”. Castro Kubu napušta 7. lipnja 1955. godine s letom 566 zrakoplovom kompanije “Mexicana de Aviacion” . Njegova sestra Lidia morala je prodati frižider da mu osigura nešto novca za to putovanje. Otputovao je u sivom odijelu, crnim naočalama I malim koferom u kojem je imao jednu promjenu, s nekoliko knjiga I turističkom vizom u rukama. To je bilo sve što je u tom trenutku Fidel imao. Na dnu stepenica ulaza u zrakoplov poljubio je svog sina Fidelita I isto je poslijepodne sletio na aerodrome u Meridi na Yucatanu. Tu “hvata” zrakoplov za Vera Cruz jer nije imao dovoljno novca za direktan let u Ciudad de Mexico.
U pismu svom prijatelju Faustinu Perezu, koji je ostao na Kubi da vodi “Pokret 26 Srpanj”, piše : “Ne možeš ni zamisliti a teško mi je to uopće i opisati, koliko mi je strašno teško bilo donijeti tu nužnu odluka da napustim Kubu. Skoro sam zaplakao kada sam ulazio u zrakoplov.” Fidel konačno stiže u Ciudad de Mexico autobusom 8. lipnja 1995, godine. “Prvu sam se noć našao s Raulom i s još dva ili tri povjerljiva kubanca u kući jedne kubanke koja je već dugo živjela u Meksiku i koja je bila prava majka za nas iz Moncade.” Pisao je, kasnije, u “La Habani”. Ta “majka” napadača na vojarnu Moncada bila je Maria Antonia Gonzalez koja je živjela u samom centru Ciudad de Mexica u ulici Emparan na broju 49 – i primila je mnoge izbjegle kubance ali i mladog argentinskog doktora Ernesta Guevaru. Bila je udana za Avelina Paloma, meksičkog borca slobodnog stila ( “catch-as-catch-can luchador” ) . Fidel je po cijele dane bio u njenom stanu, tamo se hranio i radio a spavao je u maloj hotelskoj sobici bez svjetla…u obližnjem neuglednom prenočištu. Piše u pismu svom prijatelju kako su mu ti dani bili “tužni, usamljenički i teški”. To vrijeme najviše koristi za čitanje i proučavanje. Upoznaje se s revolucionarnim procesom u Meksiku pod generalom Lazarom Cardenasom. Teoretski se utemeljuje. Kasnije su se mnogi pitali zašto je Castro odabrao baš Meksiko za priperemu Kubanske Revolucije. A u stvari ni on ni njegovi boric nisu imali gdje drugdje otići. Kad uzmemo tko tada vlada zemljama u blizini Kube onda sve postaje jasno. U Santo Domingu je Trujillo, u Venezueli Perez Jimenez, u Nikaragvi Somoza, u Gvatemali Castillo Armas…Da li da odabere neku od engleskih kolonija ? Dakle, Meksi9ko je bio logičan izbor – tim vise što je on oduvijek bio, na određen način, otvoren za najrazličitije disidente I političke prognanike (usotalom Meksiko je primio i Trockog u vremenu kada ga niti jedna tzv “europska demokracije”, počev od Francuske pa do Engleske, nije htjela primiti ). Zato Castro u svom pismu konstatira : “Meksiko je izgledao za nas kubance nešto naše. To je bila tradicija kubanskih revolucionara preko sto godina.” Kasnije će Pedro Miret, njegov suborac, kasnije pisati kako su odabrali Meksiko jer su već tada imali ideju da zaplove iz Meksika i iskrcaju se na Kubi negdje na istoku između Niquieroa i Pilona s ciljem napada na grad Manzanillo.
To su bili praktički razlozi. Osim toga, svi ostali protivnici Batiste već su od ranije živjeli u Meksiku jer su tamo našli utočište nakon što Batista 1952, godine uzima vlast. Tada su mnogi članovi vlade svrgnutog predsjednika Carlosa Prio Socarrasa prvo dobili azil u mekisčkom veleposlanstvu na Kubu a kasnije odlaze u Meksiko. Tako su u Meksiku kao izbjeglice utočište našli sam svrgnuti kubanski predsjednik Prio Socarras, njegov minister vanjskih poslova Areuliano Sanchez Arango i Ruben de Leon, bivši minister obrane. Svi oni u tom trenutku, jednako kao i Fidel i pripadnici njegovog Pokreta 26 Srpanj žive u Ciudad de Mexicu.
Castro i njegovi sljedbenici stvaraju jednu vrlo zatvorenu grupu koja izbjegava kontakte s bilo kim izvan njihovog kruga tako da sam Fidel ne uspostavlja kontakte s niti jednim tadašnjim meksičkim političarem. Ted Szulc, jedan od njegovih biografa, smatra kako je možda jedino kontaktirao s tadašnjim meksičkim Ministrom Rada, Lopezom Mateosom. On i njegovi kompanjerosi tada žive gotovo u potpunoj ilegali, jednako “kao da smo na Kubi”, pisao je kasnije Fidel. Mjesec dana po svom dolasku u Meksiku, Fidel Castro Ruz završava redakciju “Manifesta Broj Jedan – Pokreta 26 Srpanj : “Pueblo de Cuba” (“Narod Kube”) kojeg tiska u tiskari Arsacio Vegasa. Taj čovjek je bio jedan od vrlo rijetkih meksikanaca koji ulazi u najuži krug Castrovog “Movimiento 26 Julio”. Drugi meksikanac koji ulazi u taj “elitni krug” bio je vlasnik oružarnice u ulici Revillagigedo , Antonio del Cuate koji im nabavlja jedan lagani mitraljez, protutenkovske puške, 13 “mašinki” i 29 lovačkih pušaka među kojima I Remington 30-60 s teleskopskim nišanom koju Fidel kasnije nosi poslije Sierre Maestre. Sve je to bilo kupljeno na američkom crnom tržištu. Gađanje vježbaju u streljani Los Gamitos u samom gradu. Sve je to bilo pod nadzorom Pedra Mireta. Borci Pokreta 26 Srpanj nisu imali gotovo nikakvog iskustva. Izuzetak je bio jedino Fidel. On je bio veoma vješt u baratanju s oružjem. Još od djetinjstva lovi na porodičnom lovištu na njihovom imanju u Biranu na istoku Kube. Kao student prava stalno je nosio sa sobom Colt 45 kojeg mu je poklonio otac, don Angel. Prošao je vojnu obuku a kao dragovoljac učestvuje u neuspjelom pokušaju svrgavanja diktatora Trujilla u Dominikanskoj republici, Kasnije je instructor u Pobunjeničkoj Vojsci (Ejercito Rebelde).
U veljači 1956, u Meksiko dolazi Faustino Perez koji je na Kubi rukovodio Pokretom 26 Srpanj dok je Fidel bio u egzilu. Donosi 8 250 dolara kojima Fidel dodaje još 10 000 dolara koje je prikupio među izbjeglim kubancima u Sjedinjenim Državama kojima putuje dva mjeseca radi skupljanja novčane pomoći za pokretanje revolucije. Castro tada izjavljuje : “1956 godine biti ćemo slobodni ili ćemo biti mućenici ”. Te godine on je sakupio dovoljno sredstava za početak ozbiljnih priprema za izvođenje Revolucije. U ožujku njegovi borci odlaze na ranč Santa Rosa radi obuke . Taj ranč bio je u blizini Ciudad de Mexica u Challcu. Bio je to ranč veličine 148 kilometara kvadratnih terena s 2 000 metara kvadratnih izgrađenih objekata. Vlasnik ranča bio je don Erasmo Rivera, stari sljedbenik Pancha Ville. Dao im je svoj ranč gotovo besplatno za potrebe njihove vojne obuke koja počinje početkom svibnja pod zapovjedništva bivšeg pukovnika, profesionalnog vojnika Alberta Bayoa, koji zalaže svoju tvornicu namještaja kako bi pomogao “stvar revolucije”. Kubanski borci bili su iznenađeni strogošću pukovnika i s težinom obuke a on im je stalno govorio kako će “u stvarnom životu to biti još puno teže”.
Alberto Bayo bio je vrlo zanimljiva osoba. Rodio se u Camagueyu i bio je sin španjolca i kubanke. Od djetinjstva živi u Španjolskoj i studira na Vojnoj Akademiji u Toledu a kasnije, dvadesetih godina XX stoljeća provodi 11 godina boreći se protiv “morosa” koji su se stalno bunili i borili protiv europljana u Sjevernoj Africi. Kasnije predaje vještine ratovanja a posebno gerilskog načina ratovanja u Salamnci. On piše : “ Borio sam se protiv gerilskog ratovanja i bio sam duboko impresioniran metodama tog načina ratovanja koje prihvaćam kao svoje važno iskustvo koje sam kasnije koristio u svojim predavanjima kada sam radio kao professor na Vojnoj Akademiji”. Zatim odlazi u Meksiko i pridružuje se republikancima i od tada stalno živi u Meksiku. On je imao jednu od ključnih uloga u obuci Castrovih gerilaca u Meksiku u fazi njihovih priprema za Kubansku Revoluciju.
Castro se 20. lipnja premješta u jednu od svojih “sigurnih kuća” koju kubanci imaju u ulici Kepler. Bio je u pratnji svojih drugova Universa Sancheza i Ramira Valdesa. To je bilo jedno od mnogobrojnih mjesta koje su kubanski borci bili iznajmili u rezidencijalnim četvrtima ( poput Del Valle, La Roma, La Condesa itd ) Ciudad de Mexica s ciljem da budu što manje zamjetni. U toj kući Fidel prima nekoliko boraca koji dolaze s Ranča Santa Rosa kako bi ga informirali o tome kako napreduje njihova obuka. Ne zna da su oni u tom trenutkom pod budnom paskom policije koja ih je stalno nadzirala.
U noći 20. srpnja 1956, godine doctor Fidel Castro Ruz izašao je iz kuće u ulici Kepler broj 26 u koloniji Anzures u Ciudad de Mexicu. Tu kuću u ulici Kepler je za potrebe Castrovog “Pokreta 26 Srpanj” unajmila njihova prijateljica Orquidea Pino, inače pjevačica u jednom nonćnom klubu. Te se večeri Fidel, zajedno s nekoliko svojih “drugova” ukrcao u zeleni Pacard 50 tablica IW-55-655 Miami. Auto je polako krenuo prema ulici Mariano Escobedo i kada je stigao zaustavio se i ugasio svjetla. Iz njega su izišli Castro, zatim Universo Sanchez koji je bio njegov tjelohranitelj, inače seljak iz Matanzasa i Ramiro Valdes , Castrov čovjek od najvećeg povjerenja a inače vozač kamiona iz Artemisa u provinciji La Habana. Tek su krenuli su kada su ih iznenada okružili ljudi u tamnim odijelima s pištoljima ispod sakoa. Pokazali su im svoje policijske iskaznice a zatim pretresli njihov zeleni Pacard. Tisak je kasnije komentirao : “U prtljažniku Pacarda našli su tri mitraljeza, jednu pušku velike razorne moći, pet pištolja i dvije granate kućne izrade”, dodavajući kako “se nisu opirali nego su pokušali objasniti kako im to oružje služi za osobnu obranu jer imaju puno političkih neprijatelja”. Agenti su ih zatim ugurali u auto i odveli u sjedište Federalne Sigurnosne Direkcije na Plaza de Republica broj 6. Tako je počeo jedan od najdramatičnijih i najkritičnijih momenata Fidelove Kubanske Revolucije koja još nije bila niti započela a već je bila na samom rubu da se nikada i ne desi.
Iste te noći, do jutra su uhapšeni i mnogi drugi pripadnici “Pokreta 26 Srpanj” (“Movimiento 26 Julio”). Svi su oni bili odvedeni na treći kat Federalne Sigurnosne Direkcije gdje se Fidel već nalazio zajedn sa Sanchezom i Valdesom. Meksička policija je već odavno bila na tragu castrove grupe – nakon što ih je Vojna Obavještajna Služba iz Havane obavijestila da Castro Ruz priprema iz Meksika rušenje vlade Fulgencia Batiste. Pukovnik Orlando Piedra šef istrage kubanske Nacionalne Policije otišao je u Ciudad de Mexico da raumjeni iskustva s kapetanom Fernandom Gutierrezom Barriosom – šefom kontrole i informacja meksičke Federalne Sigurnosne Direkcije ( “Direccion Federal de Seguridad” ).
Ovim noćnim hapšenjem rukovodio je upravo kapetan Fernando Gutierrez Barrios. Kakav je bio njegov odnos s kubancima ? Fidel se kasnije sjećao : “Gutierrez Barrios je bio pristojan čovjek, vrlo obziran gospodin…Nije osjećao neprijateljstvo ili mržnju prema nama”. Fidel je smatrao kako je kapetan Gutierrez na njih “gledao s poštovanjem” i kako je “skvaćao našu motivaciju za borbu”, našu “odlućnost, smirenost i hrabrost”. Gerilski konandant Almeida u vezi Gutierreza, također, kaže : “Vidio je da smo časni i principjelni ljudi”. Fidelov brat Raul izbjegao je hapšenje i još je uvijek bio na Ranču Santa Rosa. Castro apelira za pomoć. Sve se prati u javnosti. Traži da ih se oslobodi. Meksički tisak piše : “Dva brata Castro Ruz tvrde da su u Meksiko bili kao turisti i kako agenti Službe Sigurnosti namjeravaju mučiti uhvaćene kubance kako bi im na leđa natovarili krivnju za pobunu”. Fidelov zahtjev je odbijen. Optužbu da su komunisti Fidel odbacuje i 22. lipnja piše iz zatvora članak u kojem precizira kako on nema ama baš nikakve veze s komunistima. Članak objavljuje kubanska revija “Bohemia”. Značajan broj pripadnika “Movimiento 26 Julio” bili su bivši aktivisti Partido del Pueblo Cubano ( Ortodoxo ). Imali su bliske veze s Partido Revolucionario Cubano (Autentico ) ali nikada s Partido Socialista Populista (Comunista ). Zanimljivo je kako su komunisti bili optuženi za napad na vojarnu Moncada ali se Fidel sjećao kako su u “nekim drugim vremenima” upravo oni imali vrlo bliske veze s Batistom koji je 1940. Godine čak bio njihov (Partido Socialista Populista ) kandidat na izborima.
Kapetan Barrios imao je 29 godina. Bio je rodom iz Veracruza. Završio je Colegio Militar. Sada je bio “šef informacija” u Direccion Federal del Seguridad gdje je radio pod upravom direktora Direkcije, pukovnika Leandra Castilla Venegasa. Kada je Fidelu pokazao preciznu mapu Rancho Santa Rosa Fidel je shvatio kako nema druge opcije osim suradnje s kapetanom Barriosom jer je kapetan znao sve. Ponudio mu je da ode na ranč kako bi sprječio oružani sukob svojih suboraca s meksičkom policijom. Barrios prihvaća ponudu pa 24 lipnja Fidela puštaju iz zatvora. Iste noći on odlazi na ranč Santa Rosa gdje savjetuje svoje drugove da se predaju bez borbe. Tako se predaje 13 Castrovih boraaca a među njima i “odgovorni general” ranča Santa Rosa, argentinac Ernesto Guevara kojem kubanci daju nadimak “Che”. Pukovnik Alberto Bayo je uspio pobjeći isto kao i Fidelov brat Raul Castro Ruz. Ostali su odvedeni u centar za imigrante u Secretarioa de Gobierno u ulici Miguel Shultz. Poslije hapse još trojicu CaCastra Ruza. strovih boraca.
Kubanska vlada traži izručenje Castra i svih uhapšenih članova njegove grupe. S druge strane ured meksičkog predsjednika Adolfa Ruiz Cortinesa zatrpan je zahtjevima za osobađanjem Castra Ruza. Intervenira osobno i biši kubanski predsjednik Carlos Prio Socarras, zatim šef “Partido del Pueblo Cubano” Raul Chibas kao i vođa “Federacion Estudiantil Universitaria” , Jose Antonio Echeverria. Castro, koji se ponaša uglađeno, odjeven u posuđeno odjelo sina pukovnika Bayoa, u zatvoru aktivno piše i prima mnogobrojne posjete. Između sotalih osjećuje ga i njegova kubanska prijateljica Tete Casuso, udovica poete Pabla de la Torriente Braua koja ga, kasnije, u svojim memoarima ovako opisuje : “Visok, obrijan, uredne frizure, smeđokos u elegantnom odijelu od smeđeg kašmira”. Meksički najtiražniji dnevnik “Excelsior” i ostali važni dnevnici svakodnevno izvještavaju javnost o Castru. Zamjenik direktora Federalne Sigurnosne Direkcije, Roman Luga izjavljuje kako “ Pokret 26 de Julio” – “nema nikakve veze s komunistima niti prima bilo kakvu pomoć komunističkih zemalja. Radi se o oporbenoj grupi vladi njihove zemlje”. Zahtjev za političkim azilom im je odbijen. Fidelov brat Raul i neuhvaćeni pripadnici Pokreta organiziraju medisku kampanju za oslobađanje uhapšenih drugova. “Excelsior” objavljuje proglas upućen Gospodinu Predsjedniku Republike i Meksičkom Narodu pod naslovom “Sloboda za Fidela Castra i njegovih 26 uhapšenih drugova”. Unajmljuju odvjetnički tim i uspijevaju uspostaviti kontakt s legendarnim generalom i bivšim predsjednikom Meksika Lazarom Cardenasom. To je bio ključni moment jer im ugledni karizmatični general daje podršku i obećava svoju pomoć, Njegova intervencija ima za cilj sprječavanje ekstradikcije Fidela Batistinoj Kubi jer bi to značilo njegovu sigurnu smrt. Iako kubanske vlasti inzistiraju na izručenju uhapšenika Cardenasova intervencija uspijeva i 20. srpnja 2o zatvorenih kubanaca je pušteno na slobodu. Među njima su i Ramiro Valdes, Universo Sanchez i Juan Almeida. Uvjet je bio da napuste Meksiko jer su “prekršili status turista”. Fidel Castro i Ernesto Guevara još uvijek ostaju iza rešetaka. Fidel Castro izlazi iz zatvora 24 srpnja, sedam dana prije Chea. General Cardenas objavljuje kako se “Gospodin Predsjednik složio da im odobri azil koji su zatražili”. Fidel moli generala Cardenasa da ga primi kako bi mu se mogao zahvaliti na svemu. Zahvaljuje se i predsjedniku Ruiz Cortinesu i Meksiku koji su ga, i po cijenu zaoštravanja odnosa s Kubom, zaštitili. Cardenas kasnije piše u svojim “Apuntos” : “To je mladi intelektualac vehementnog temperamenta čijim žilama kola krv borca”. Tu gestu generala Lazara Cardenasa Fidel nikada nije zaboravio. Tada je imao samo 29 godina i de facto je tako Lazaro Cardenas bio onaj koji je omogućio Kubansku Revoluciju.
Ova hapšenja poremetila su planova Castrova Pokreta. Sada Castro donosi odluku da napuste “sigurne kuće” u Ciudad de Mexicu i da se premjeste u druge djelove Meksika. Većina boraca odlazi u Veracruz, drugi dio u Xalapu a treći u Meridu. U Meksiko se sliva sve vise Castrovih boraca a među njima jedan od budućih legend Kubanske Revolucije, radnik Camilo Cienfuegos čiji stariji brat Osmany već živi u Cidad de Mexicu. Krajem kolovoza Fidel Castro i Jose Antonio Echeverria, predsjednik Federacion Estudianti Universitaria i Generalni sekretar Revolucionarnog Direktorija (El Directorio Revolucionario ) koji svoju borbu bazira na gradovima kombinacijom mobilizacije masa i oružanih akcijaa protiv Batistinih suradnika – potpisuju dokument “Carta de Mexico” (“Pismo iz Meksika) u kojem njihove organizacije objavljuju “solidarno jedinstvo svojih snaga s ciljem rušenja tiranije i izvođenja Kubanske Revoluciju”. Na jesen kod Castra dolazi Frank Pais koji ga pet dana uvjerava da se što prje mora vratiti na Kubu jer mu je pokret na Kubi sve vise dezorijentiran I dezorganiziran. Dolazi i njegov stari prijatelj sa Sveučilišta Flavio Bravo i to kao izaslanik Partido Socialista Populista (Comunista). On mu obećava dizanje generalnog štrajka na Kubi kao i pomoć Castrovoj vojnoj eskpediciji koju on priprema. Osim toga ga upozorava kako mora što prije napustit Meksiko jer mu je policija ponovo na tragu i kako zna sve o njegovoj namjeri I pripremama za rušenje Batiste. Castro sada obućava svoje gerilce na ranču na području Abasola u Tamaulipasu na samoj granici sa Sjedinjenim Državama. U tom kraju bivši kubanski predsjednik Kube Prio Socarras vrši velika ulaganja. On je jako bogat čovjek. Fidelova prijateljica Tete Causo ujedno je bila i velika Socarrasova prijatejica pa organizira Castru susret sa njim u rujnu 1956. godine u Hotelu Casa de Palmas de McAllen u Texasu. Socarras mora umaći policiji jer je imao zabranu napuštanja Miamija gdje je živio a Fidel nije smio napuštati Meksiko jer nije imao vizu, pa granicu prelazi gazeči preko rijeke zajedno s meksičkim “indosumentadosima” – radnicima bez dokumenata. Nakon tog susreta Carlos Prio Socarras uplaćuje Fidelovom Pokretu ukupno 75 000 dolara. Jedan dio tog novca Fidel koristi za opremanje Rancho Maria de Los Angeles u Abasolu a drugi dio za kupovinu broda s kojim će se uskoro otisnuti prema Kubi.
Krajem rujna Fidel i El Caute odlaze u brda iznad Veracruza gdje preuzimaju puške Remington a nakon toga odlaze na rijeku Tuxpan da vide brod s kojim bi se trebali prebacit na Kubu. Kada je vido taj drveni petnaesometarski brod koji je pretrpio potapljanje i kojeg je trebalo temeljito obnoviti - Fidel nije mogao suspregnuti svoje oduševljenje. Bila je to slavna “Granma” (“Baka”) koju par dana kasnije kupuje El Caute, Njegov vlasnik bio je amerikanac Robert Erickson koji je živio u Ciudad de Mexicu. Uragan je taj brod bio potopio 1953, godine i neko je vrijeme ležao na dnu pod vodom. Brod je kupljen za 40 000 dolara. Istovremeno, 37 boraca “Pokreta 26 Srpanj” nqpušta ranč u Abasolu i kreću prema Ciudad Victoria gdje primaju naređenje da krenu za Tuxpan. Fidel doosi odluku da isplove što prije. Na putu za Tuxpan piše testament i ostavlja svog sina Fidelita na brigu svojim prijateljima Fofo Gutierrez i Orquidei Pino.
“Granma” iz Meksika isplovljava 25. rujna 1956. godine u 12 sati i 20 minuta pod komandom kapetana Onelio Pina. Brod je bio predviđen za maksimalno 20 ljudi a na njega se ukrcava čak 82 borca. Bili su jako mladi. Prosječno su imali 27 godina. Svi su bili kubanci osim jednog argentinca, jednog dominikanca i jednog meksikanca. Sudbina je prema njima bila okrutna. Pri iskrcavanju gine njih 20 a uhvaćen je 21 borac. Ostali se rasturaju a u brda Sierra Maestre stiže samo 20 njih. Historiografija će nas kasnije učiti kako je tada započela borba za rušenje Batistine diktature i Kubanska Revolucija iako je Revolucija, kao što smo vidjeli, u stvari počela već u Meksiku.










- 16:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.12.2016., ponedjeljak

KATOLIČKI FUNDAMENTALIZAM I ISLAMSKI FEMINIZAM



“Muškarac je u porodici buržuj a žena predstavlja proletera”
Friedrich Engels

Nije nikakva novost kako ne postoji jedino “islamski fundamentalizam”. Uostalom, upravo smo mi u Hrvatskoj najbolji svjedoci toga i dobro znamo, iz vlastitog iskustva, kako isto tako postoji i “katolički fundamentalizam”. Vjerski fundamentalizam, bilo kojeg predznaka u biti vodi istome : negaciji ravnopravnosti, prava i slobode svih onih koji “nisu naši”.
Žene su u gotovo svim suvremenim društvima diskriminirane. Još su davna sociološka istraživanja (recimo ona Mladena Žuvele rađena krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle još u “socijalizmu” ) pokazala, na primjeru Splita – kako žene pri istoj obrazovnoj strukturi čekaju na svoj prvi posao od 3 pa čaki i do 5 puta dulje od muškaraca .
Ali danas i pripadnici jako utjecajnih organizacija, poput Katoličke crkve ili nekih udruga vezanih za nju promoviraju javno vrijednosti koje žene neupitno stavljaju u poziciju “podređenog spola”. Svećenik Ivica Raguž tako u službenom glasilu Katoličke crkve “Glasu Koncila” nedavno daje svoju već “slavnu” definiciju žene – koja je po njemu “drugotna jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip”. Ova svećenićka mudrolija potkrepljena je argumentima poput onog kako je “žena od Adama a ne on od nje”. Štoviše, žena je i univerzalni krivac i predstavlja “arhetip griješnika” - zbog kojieg svi mi ispaštamo jer je, poučava nas pop Raguž, “prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti te (..) je za njega vise kriva Eva nego Adam”.
Po njemu, muškarac je “glava” a “neposlušnost žene” se manifestira u “ traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.” Žena je veliki krivac za mnoge kasnije patnje svih ljudi jer je, dubokoumno konstatira Raguž, “Đavao (..) prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha.” Kad muškarac, inkarniran u Adamu zgriješi – on griješi samo zato jer je dobar i osjećajan a ne “pokvaren” poput žene. Adam je, tako, sagrješio “zbog žaljenja nad svojom ženom. Adam žali svoju ženu i iz osjećaja samilosti “nije ju htio ostaviti samu u njenom grijehu” – tako da je, na kraju krajeva, “dokazuje nepobitno” i gotovo slavodobitno naš učitelj moralike Raguž – “po ženskoj neposlušnosti grijeh ušao u svijet”. Ništa manje !
Tu, svakako, po njemu, treba nešto poduzeti jer je “žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti”. A nad neposlušnima, “logično je po prirodi same stvari” , treba malo stroži nadzor. To je taj “biblijsko sindrom neposlušne žene” – zaključuje ovaj katolički pedagog. Sve ovo on piše u Hrvatskoj 2016. godine u službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvata. Graditi suvremeno društvo na temelju ovog aksioma o “neposlušnoj ženi” zaista onda vodi direktno pred ulaze hrvatskih bolnica gdje grupe molitelja pokušavaju detektirati koju ženu treba “spasiti” od njene vlastite “neposlušne suštine” koju onu još nisu uspjele spoznati.
Nadbiskup Vrhbosanski Vinko Puljić je u svojoj propovjedi preporučio ženama “da ne isprobavaju muškarca prije braka kako ne bi postale štrace”. “Štraca” je dalmatinski izraz za staru, istrošenu krpu s kojom se čisti pod i svakojaka prljavština po kući i koja se zatim baca u smeće. Hrvatska je danas zasićena katoličkim fundamentalizmom koji se u odnosu na prava žena manifestira kroz tobožnju brigu o obitelji, demografskoj problematici koja se iz njihove perspektive svodi na kritike nedovoljnog angažmana žena na ispunjavanju svoje imanentne “reproduktivne funkcije” na koju se žena, najčešće, na ovaj način svodi. Žena je po definiciji “griješnica” kojoj se “najbolje pomaže” ukoliko ne misli svojom glavom nego sluša “ragužijamske naputke”. Raznorazne udruge se onda angažiraju na poznate “mirne načine” psiholoških pritisaka, detektiranja I lova na “griješnice” koje, u slučaju pobačaja, revni građani prijavljuju “moliteljskim skupinama” i “čuvarima ćudoređa i života” koji stupaju na teren pokušavajuti “spasiti” posrnule griješnice.
Nije to nikakva nova priča ali razotkriva svu našu hipokriziju kada ta ista zajednica tobože zgraža nad islamskim fundamentalizmom koji je tako “nazadnjački” a naše je društvo, zajedno s ragužijanskim moralom i vojskom “spasitelja” – tobože “napradno”, “zapadno”, europsko, kršćansko društvo.
U islamskom svijetu prije nekoliko godina počeo se razvijati “islamski feminizam” kao oblik borbe za zaštitu ženskih prava u svijetu islama. Pripadnice islamskog feminističkog pokreta traže potpunu jednakost između žene i muškarca ali polazeći od samog nauka Kurana. One drugačije tumaće “sveti tekst” Kurana i prepozaju ga i interpretiraju kao “osloboditeljski” za žene iako i same priznaju kako se u praksi primjene šerijata to izvitoperilo i pretvorilo u opravdavanje podređenog položaja žene u islamskom svijetu. Pripadnice ovog pokreta naučavaju kako poruka i namjera Kurana nije nejednakost muškarca i žene i kako Kuran ne propovjeda tu nejednakost nego je ona posljedica krive interpretacije Kurana koja je rezultat dugogodišnje “degeneracije islamske tradicije” i prakse življenja u islamskim državama.
Feminizam je hetorogen pokret koji je teorija, društvena misao i praksa kojoj je cilj razobličiti i okončati podređeni položaj u kojem se žene objektivno nalaze u društvu. Bez obzira da li se radi o islamskom ili kršćanskom podneblju. Cilj je isti. Ostvarivanje puno pravednijeg društva koje će prepoznati i garantirati punu i efektivnu jednakost svih ljudskih bića – bez obzira na bilo koju, pa tako i na spolnu razliku.
Teško je ostvariti emancipaciju žena u ambijentu koji je striktno religiozan pa je tu naše društvo ipak u prednosti – ali zato i moramo bit osjetljivi kada se ugrožava sekularni karakter Hrvatske, a to se stalno dešava i to naročito u zadnje vrijeme, što postaje zaista alarmantno,. To se dešava u svim područjima…od politike pa sve do obrazovanja, medijskog prostora pa do zdravstva i u biti kompletne društvene strukture. Zato se o tome mora javno i slobodno govoriti jer konzekvence bilo kojeg fundamentalizma, bez obzira na njegov vjerski predznak – na kraju svih krajeva – su uvijek sasvim iste.
Islamski feminizam se najprije javlja u arapskim zemljama južnog Mediterana kao težnja da se i u tim sredinama “instaliraju” i dijele jednake vrijednosti koje su temelj laičkih, sekularnih država u kojima je vjera, po definiciji, odvojena od države. Islamski feminizam želi promijeniti vjerske zakone koji reguliraju osobni položaj i status žena u tim društvima. Pripadnice tog pokreta žele promijeniti “državno tumačenje vjerskih zakona”. Te države, naime, potenciraju shvaćanje i interpretaciju islama kao patrijarhalne vjere koja povjesno podređuje i povrjeđuje ženu.
Problem je u tome što su sve monoteističke religije (pa tako kako islam tako i kršćanstvo) patrijarhalne pa se emancipacija žena (ali i Čovjeka kao generičkog bića) ne može nikada do kraja ostvariti u striktno vjerskom ambijentu (jer problem ljudske emancipacije uvijek nadilazi tzv “vjersku emancipaciju”). Zbog toga su istinska, zbiljske sekularna država i društvo u ovom slučaju ključni kao preduvjet za emancipaciju kako žena tako i za sve druge vrste ljudske emancipacije , pa tako i bez obzira na njihov spol.
Prema “islamskom feminizmu” postoji razlika između “fundamentalističkog” i “prograsivnog” islamizma. Radikalni islamizam je protiv liberalnih ideja Zapada. Tu se prije svega misli na “politički liberalizam” kao temelj priznavanja temeljnih ljudskih sloboda, političkog i svakog drugog pluralizma itd. Islamski se feminizam kreće u prostoru reinterpretacije, ili po njima “prave interpretacije” – Kurana. On se, s druge strane, pojavljuje, što je vrlo važno, i kao protestni pokret ali baziran na Kuranu i takvoj vrsti njegove interpretacije koja će omogućiti ili bar pospješiti dosezanje ideala jednakosti žena i muškaraca u tim sredinama. One nastoje da u okviru Kurana nađu uporište za ostvarenja njihovog zahtjeva za jednakošću svih u okviru takvog tipa društva, Dakle, islamske feministkinje ne odbacuju religiju i vjeru nego ustaljeni, uvriježeni i u zakone ugrađen mačizam i seksizam koji je stvarnost većine muslimanskih država.
Po njima upravo Kuran treba biti temelj duha jednakosti kojeg je stvarnost iskrivila a šerijat pretvorio u zbiljsku nejednakost. Za njih Kuran predstavlja temelj njihovih zahtjeva, njihovog traženja zakonskog i stvarnog prava na jednakost s muškarcima u islamskom društvu. One odbacuju kako islamski tako i kršćanski fundamentalizam tvrdeći da jedan i drugi generiraju podređen položaj žene. Pripadnice ovog pokreta su vrlo obrazovane i dobro poznaju Kuran. Oboružane su svojim znanjem i hrabrošću bez obzira na dosage ovekvog tipa feminima. Svjesne su kako je Kuran fundamentalan akt u takvim tipovima zajednica pa u okvirima njegove drugačije interpretacije pokušavaju ostvarit svoje ciljeve.
Današnji položaj žena u islamu se bazira na vizijama šerijata, islamskog zakona nastalog u 10. i 11. stoljeću. Šerijat se postavlja kao neupitna istina kojoj se svi muslimani moraju pokoravati. Iz njega su derivirani svi ostali akti koji u praksi teško diskriminiraju žene. Tako još postoji praksa tjelesnog kažnjavanja žena, određuje (nameće) im se način njihovog oblaćenja, ozakonjeno je postojanje poligamije, uloga žena u porodici i njen položaj u njoj ograničavaju im osnovne slobode itd. ( Naravno, iza kućnih zidova postoji isto tako određena vrsta teško objašnjive i izuzetno bitne, vrlo utjecajne uloge žene koja je ponekad kontradiktorna sa suštinom tog tipa društava ) . Zato pripadnice islamskog feminizma traže “analitičku lekturu” i izmjenu šerijata. Po njima se šerijat, kao izraz klasičnog islamskog zakonodavstva, ne temelji na objektivnoj interpretacji Kurana. Smatraju kako taj zakon nije “proizvod” Kurana nego jednog konkretnog povijesnog perioda i izato se temelji na autoritarnoj i patrijarhalnoj optici koja je određena strogo hijerarhijskim konceptom društva u kojem se žena nalazi na dnu hijerarhijske društvene piramide. Po njima izvorni islam ima puno sadržaja kojima je temelj sloboda, oslobađanje, egalitarni karakter, dakle jednakost i odsutnost bilo kakve religiozne hijerarhije. Zato one traže oživljavanje izvornog islama, povratak njegovim istinskim vrijednostima koje su se tijekom vremena izvitoperile – jer to smatraju preduvjetom njihove socijalne emancipacije. To, naravno, zahtjeva reformu svih postojećih diskriminirajućih zakona kako bi one postigle slobodu. Ali istovremeno one zahtjevaju i slobode svih vjerskih manjina kao i ootpuno poštivanje seksualnih sloboda, poštivanje rasnih ali i svih drugih razlika . Zato ovaj pokret ima puno šire značenje od onog kojeg feministički pokreti imaju na Zapadu. One su dosta radikalne u svojim zahtjevima. Zahtijevaju da se šerijat ukoliko generira ma i najmanju nepravdu ili neslobodu bilo koje druge vrste – mora promijeniti. Islamski feminizam smatra da će šerijat štititi prava svih muslimana jedino ukoliko bude slao poruku socijalne jednakost i jednakosti svih ljudskih bića – naravno pretočenih u zakonsku formu. Tu nije moguće nikakvo licitiranje. Zato se ovakav šerijat koji sada regulira sve odnose u tim društvima - mora mijenjati.
Po njima “istinski islam” nikako nije niti može biti patrijarhalna vjera. One tumače kako i prema istinskom islamu, kako ga one interpretiraju, sva ljudska bića, bez obzira kojeg su spola – imaju jednaka prava a prije svega pravo na svoje dostojanstvo i svoju autonomiju da odlučuju o sebi na način kako oni sami smatraju da je najbolji za njih. Zbog toga se sve spolne i društveno konstituirane rodne nejednakosti moraju dokinuti.
Teško je nama iz naših pozicija razumijeti koliko je hrabrosti potrebno da bi se zastupale takve ideje u sredinama gdje islamski fundamentalizam dominira i tvrdi kako su takvi njihovi zahtjevi i njihova borba direktna posljedica djelovanja DEDŽALA (El Mesihud Dželal ) odnosno Lažnog Mesije. Po islamskim fundamentalistima Poslanik (Muhamed s.a. ) je rekao kako će žene “biti posljednja vojska koju će Dedžal iskoristiti u svojoj misiji” – tako da oni njihovu aktivnost nazivaju “Dželalov feministički sustav”. Zbog toga oni javno na svojim skupovima propovjedaju kako, zbog opasnosti da žene ne bi slučajno pale u napast prihvaćanja ovakvih feminističkih ideja, iza kojih u stvari stoji Lažni Mesija, dakle Dedžal, “Čovjek mora doma vezati svoju ženu, sestru ili kćerku kako bi ih zaštitio od Dedžala “. To on mora uradit radi “njihovog dobra” pošto su takvim ženama očito “isprani mozgovi”. Pri tom se pozivaju na razne “hadise” (kazivanja koja se pripisuju Mukamude s.a.). Zbog toga na žene trebati budno paziti kako ne bi prihvatile feminističke zablude jer se onda nad njih može nadviti prijetnja “da uživaju u blatu a ne u vjećnosti”. Na taj ih se način u stvari spašava “od velikog zla” jer Dedžal je taj koji širi bogohulne laži kako nema razlike između muškaraca i žena. Dedžalov direktni izum su kako sam feminizam tako i teorija o “oslobađanju žena”.
Pošto, po islamskim feministkinjama, šerijat na krivi način pretače Kuran u zakonske forme iza kojih stoji državni aparat prisile – nužna je korektna interpretacija (reinterpretacija) Kurana. Dakle. nužna je reinterpretacija “svetih tekstova” ali i dosadašnje tradicije koja je uvelika izmijenila njihovu bit i pravi njihov smisao. To je najveži izazov suvremenog islama. Ponekad se islamske feministice pozivaju i na velike islamske pjesnike, mistike i mislioce poput Hafeza iz Širaza, Dželaludina Mevlane Rumija, šijitskog mistika , “vrtećeg derviša”, sufija i “učitelja ljubav i ushićenog leta u beskraj”, njegovog duhovnog oca Šemsa od Tabriza i na druge islamske velikane koji poput njih slave ljubav, toleranciju, otvorenost i jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koji njihov “predznak” (Mevlanina poezija, recimo, spade u najprodavanije knjige u Izraelu a grob pjesnika Hafeza u Širazu je jedno od najposjećenije mjesta Irana a posebno mladih zaljubljenih parova i onih tek vjenčanih koji ga ritualno pohode tražeći u njegovoj zbirci poezije “Divan” (koja se stalno nalazi pored njegovog sarkofaga i koja je jednako čitana i poštovana , gotovo kao i sam Kuran ) odgovore na pitanje o tome kakva ih budućnost čeka
“Islamski feminizam” je društveno revolucionaran jer njegove pripadnice radikalno zahtijevaju i ravnopravnu političku participaciju u svim tijelima odlučivanja. Zahtjevaju izmjenu vlasničkih prava, ostvarivanje osobnih sloboda, ostvarivanje ekonomske nezavisnosti za što je nužna izmjena tradicije islama koja se, kako one tvrde, udaljila od izvornih poruka Kurana. One također traže i preispitivanje pristupa i mjesta žena u đamijama kao pravo muslimanskih žena na jednak položaj s muškarcima. Dakle, one se direktno suprostavljaju dosadašnjoj praksi koja ih je stavljala u podređeni položaj u svim sferama i strukturama islamskog društva. Naravno da zbog toga nailaze na žestok otpor ortodoksnog Islama. One traže radikalno preispitivanje svih svojih prava : kako onih svjetovnih tako i onih vjerskih – makar je u takvom tipu društva to usko isprepleteno i gotovo nerazdvojivo jer se ne radi o klasičnim sekularnim društvima i državama – iako se i u ponekim sekularnim državama, poput recimo Hrvatske, sve više to međusobno počinje ispreplitati…što je alarmantno ( recimo aktualno relativiziranje prava na pobača i njegovo prebacivanja u sivu ili sasvim tamnu zonu privatnih “abortera” - pošto se recimo u Splitskom KBC-u samo, jedna jedina ginekologinja nije pozvala na “priziv savjesti” na koji su se pozvali svi “musški ginekolozi” a splitska bolnica je najopterečenija u cijeloj Hrvatskoj po broju pacijenata na jednog liječnika, pošto joj gravitira cijela Dalmacija i dobar dio BiH odnosno Hercegovina i sl.)
Po pripadnicama ovog pokreta feminizam se mora prilagoditi političkim, ekonomskim i kulturnom kontekstu svakog društva. Veliki njihov problem leži u činjenici kako muslimanske žene u tim društvima nemaju adekvatan instrumentarij a niti potrebne društvene alate koji bi bili već ugrađeni u samom islamu – a da bi efikasno mogle obraniti svoja prava. One su svjesne kako se njihov feminizam mora potvrditi “unutar islama” a ne “izvan njega” inaće bi mogle doživjeti odbacivanje od strane “ostatka društva” što bi za njih moglo biti kontraproduktivno - pa čak i pogubno. Zato one idu s zahtjevom korijenitih reformi – odnosno redefinicije kompletne islamske tradicije i dosadašnje prakse koja je bazirana na iskrivljenom tumaćenju “svetih tekstova”. Dakle, radi se o opsežnim, kompliciranim i radikalnim zahtjevima za strukturnu reform kompletnog islamskog društva. Utoliko su njihovi zahtjevi, u biti, radikalniji ali i puno neizvjesniji i drugačiji od zahtjeva “klasičnog zapadnog feminizma” iako im je krajnji cilj isti.
One se pozivaju na Kuran kao izvor svoje borbe – što je iz naše optike kontradiktorno ali, po njima, upravo Kuran je za njih ključna karika koja ih priključuje na cjelinu islamskog društva pa se zato pozivaju na njegovu drugačiju interpretaciju kao osnovu za mogućnost što veće integraciju u islamsko društvo - odnoso u vrlo kompleksan javni prostor sredine u kojoj one djeluju. Svjesne su kako im je velikim dijelom oduzeto pravo na ravnopravno sudjelovanje u tom javnom prostoru i da se sve to ozakonjuje u ime religije i uvriježene tradicije. One se sudaraju sa stereotipima koji su ukorijenjeni u radikalnom islamizmu koji žene vidi jedino kroz dimenziju generirajučeg elementa i faktora stabilnosti porodice. Ali zar to nije koncept katoličkog fundamentalizma danas u Hravtskoj ? Postoji li bilo kakva razlika između ta dva tipa vjerskog fundamentalizma u odnosu na interpretaciju uloge žene u obitelji i zajednici. Zar pokret gospođe Markić zastupa različite ideje u odnosu na značenje i interpretaciju značaja obitelji i položaja žene (majke i supruge) u njoj ? Obitelj kao temelj, baza društva i reguliranje “ispravnog morala” od strane malog broja “odabranih”, “osviještenih” ili onih koje je “obasjala svjetlost” ne vodi nas, naravno, prema budizmu nego prema kvaziiluminatizmu provinscijskog tipa i duha, prema svijetu “slatke mistike” i falših “tajnih društava” i tobože “odabranih” – onako kako to razumijevaju oni koje obasjava jedino “duh palanke” i ništa vise - kako bi to rekao Radovan Konstatinović negdje u svojoj “Filozofiji palanke”. Po ovim fundamentalistima svih boja žena je “garant čistoće društva” ali zato i sama mora biti “čista” ali o tome pravila pišu isključivo muškarci. U promoviranju takvih ideja pomaže i im I nemal broj “pročišćenih žena”. One su “spoznale” svoju ulogu tako shvaćenog garanta “čistoće društva” pa su, u skladu sa svojom spremnošću na pomaganje spremne i na samokažnjavanje. Onda je sasvim normalno da su spremne prihvatiti potrebu kažnjavanja i izoliranja onih žene koje to ne razumiju ili ne prihvaćaju, koje “upropaštavaju” tu svoju jedinstvenu “svetu šansu” i ulogu koja im je tako velikodušno pružena.
Katolički fundamentalizam je, dakle, također neupitna činjenica u mnogim europskim sredinama. U listopadu 2012, godine svećenik Piero Corsi je na velika ulazna vrata crkve u San Torenzu objesio “proglas” vrlo poučno naslovljen “Žena i nasilje” ističući u njemu kako su žene “same krive” za mačističko nasilje nad njima. On doslovno kaže kako “do nasilja dolazi svaki put kada žene počmu provocirat, kada postaju arogantne i kada se osječaju samodovoljne pa, na kraju, same isprovociraju…” Kao da mu je pri sastavljanju ovog izvitoperenog koncentrata “kršćanskog suosjećanja” prema maltretiranim ženama, žrtvama kućnih Tarzana, manijaka i “muškarčina” pomagao naš domaći “prvotni” muškardin, pop Raguž.
Inače iste te 2012. godina – ako uzmemo u obzir kompletnu planetu Zemlju i sve svjetske države među državnim “vladarima” bilo je svega 5,3% žena a među svim parlamentarcima ovoga svijeta samo 19,5% žena. Ove 2016. godine je taj broj njihove participacije u svjetskim parlamentima pao na 19,2% a u Europi to dosiže “čak” 20%. U Hrvatskom Saboru danas od 153 zastupnika 39 je žena – što je “visokih”, gotovo “spektakulatnih” 25%. Ali nažalost, to je, ujedno, nikad manje. Da ne zaboravimo u Hrvatskoj u ukupnoj populaciji žene su dominantan spol : 2016. godine broj žena je u Hrvatskoj 2 192 588 a muškaraca 2 045 801 .
I na kraju, odakle uopće sam pojam “feminizam”. Ironija je da ga je “izmislio” američki ultrakonzervativni radio spiker Rush Limbaugh koji ga je u svojim emisijama počeo upotrebljavati 1990. godine namjeravajući žene koje se bore za jednaka prava u društvu, zbog tobožnje agresivnosti, povezati s pojmom “nacizma”, odnosno proglaiti njihovu borbu “ženskim nacizmom”. To je sasvim tipično za kaubojski “mačizam ” jer feminizam i mačiizam su različite stvari. Feministice se ne zalažu za dominaciju žena u društvu (kao što se mačizam zalaže za dominaciju muškaraca) nego se samo zalažu za jednakost svih a protiv dominacije bilo kojeg spola. Nažalost, još uvijek su one a i svi mi skupa sa njima vrlo daleko od ostvarenja tog cilja.






Oznake: plaža


- 16:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #

30.11.2016., srijeda

LE LI TRUMP "ULTRADESNIČAR" ILI "ULTRALJEVIČAR"



Kakvo “bogohulno” pitanje “ ?
Slavoj Žižek, slovenski filozof kojeg mnogi smatraju najinteresantnijim novijim ljevičarskim misliocem, zbunio je mnoge kada je u intervjuu za američki “Channel 4” izjavio kako bi, da je kojim slučajem amerikanac, “svakako glasao za Donalda Trumpa – dodavajući : “Iako me prestravljuje, mislim da je Hillary opasnija”. Po Žižeku “Hillary predstavlja apsolutnu inerciju” i to “onu najopasniju”. Po njemu, ona samo glumi da je progresivna a u stvari je “povezana s krupnim kapitalom”. Ako Trump pobijedi ništa više neće biti isto pa ma šta se desilo, smatra ovaj ljevičar.
Analitičari se slažu kako je pobjeda Trumpa novi žestoki poraz velikih medija, najopznatijih američkih instituta i agencija koji se bave istraživanjima javnog mnijena. Istovremeno, mnogi se slažu kako Trumpova pobjeda znači kako se možda ruši cijela dosadašnja svjetska politička arhitektura “izgrađena” od kraja drugog svjetskog rata naovamo. Geopolitičke karte ponovo su izmješane i sada počinje “nova politička partija”. Kubanski analitičar Ignacio Ramoneti kaže: “Ulazimo u jedno novo razdoblje čija osnovna karakteristika je “nepoznato”. Sada je “sve moguće”. Upravo to kako je sada “sve moguće” jača apetite radikalne desnice – ali, što se rijetko spominje, i radikalne ljevice. Trumpu prvi čestita Putim, pa redom Orban, Marine Le Pen ali među prvim čestitarima su i Raul Castro kao i venezuelanski “čavistički predsjednik” Maduro. Analize govore kako je i “američka radikalna ljevica”, pa ma što to značilo – glasala za Trumpa. Europski desničari slave ali i određeni tip ljevice polaže svoje nade u Trumpa. O kakvoj je ovdje “zbunjozi” riječ ?
Nema sumnje kako je Trumpova atipična osobnost s groteksnim prijedlozima, koji su odmah izazvali žestoku reakciju naprednih građana Amerike ali i Meksika izazvala svojevrstan kaos – jer je njegova pobjeda I dolazak na možda najvažniju funkciju na svijetu bila nepredvidljiva i sasvim neočekivana. Uostalom i njegova vlastita Republikanska stranka ga se gotovo odrekla a stranački establishment je otvoreno ustao protiv njega. Ali njegova je pobjeda samo potvrdila kako su svugdje u svijetu velike tradicionalne stranke u dubokoj krizi i kako je demokracija kao model izgubila velik dio svog kredibiliteta. U Europi su ti procesi još izraženiji a i Hrvatska ih, kao “mlada demokracija”, nije pošteđena. Tako se Trump na izvjestan način pojavljuje kao nestranački pobjednik jer ga se vlastita stranka gotovo sasvim odrekla a Demokratska stranka je, ionako, bila njegov politički protivnik. Trump je toga svjestan i on je već u kapnaji tvrdio kako je Amerika u dubokoj krizi svojih vrijednosti a posebno od ekonomske krize iz 2008. godine.
Europa je ostala zatečena Brexitom , uostalom, europska ljevica je u dubokoj krizi a desničarski, nacionalistički, ksenofobni i slični pokreti i stranke jačaju na svim stranama – od Francuske i Austrije pa do nordijskih zemalja. Jačaju i tzv “antikorupcijske stranke” – a posebno u Italiji, Grčkoj i u Španjolskoj. Stare političke elite se urušavaju a stranački pejzaž se mijenja. Na neki način, bez obzira na sve uspone i padove, jedino latinskoamerička ljevica još predstavlja respektabilnu snagu. Sve se vrijednosti ponovo preispituju. U taj ambijent uklopio se i Trump. Mnogi smatraju kako je on jednostavno “provalio u Bijelu Kuću” i da se radi o “izbornoj revoluciji” koju nitko nije predvidio. Taj “manihejski populista” koji “ne rasuđuje glavom ni razumom” nego “reagira instiktivno” – pobijedio je Hillary Clinton koja je imala neviđenu podršku financijskog sektora, svih mogućih lobija s gotovo neograničenim sredstvima za svoju kampanju. Ali očito je kako su mnogi u Americi bili iziritirani tzv “korektnim političarima” iza kojih stoji siva zona svih vrsta establišmenta, sumnjivih financijskih fondova i privilegirane političke kaste. Trumpov netolerantan način govora o ženama, “latinosima”, imigrantima, useljenicima bez legalnih dokumenata (“indocumentadosi”), muslimanima itd njegovi su glasači razumijeli kao njegovo pravo “na slobodnu riječ” pa makar mu pri tom prijetila i optužba za rasizam. Jednostavno su ga doživjeli kao “nešto drugo”, kao “autentičan odmor” i kao “predah” od ustaljenih političara.i njihovih “dosadnih govora” i njihove bezlične retorike. Zato su mnogi, kazano to “ljevičarskim kategorijalnim aparatom”, njegovu pobjedu razumijeli kao svojevrsnu “pobunu baze”. Ali očito je da niti političari niti politički analitičari nisu na vrijeme uočili duboki razdor, pravu frakturu koja postoji između glasača te baze ( najugroženijih slojeva) s jedne strane i političkog i ekonomskog establišmenta s druge strane.
Trumpov radikalni anti-Woshingtonski i anti-Wall Street diskurs je zaveo prije svega bijele slaboobrazovane glasače osiromašene i ugrožene efektima ekonomske globalizacije ali su ga prihvatili i obrazovaniji pripadnici urušenih srednjih slojeva. Trumpove poruke ipak se ne mogu usporediti s fašističkim jer on jednostavno “nije konvencionalni ultradesničar”. On sam sebe naziva neupitnim konzervativcem s “jakim osječajem za zajednicu”. Analitičari su “trumpizam” kao i samog Trumpa već proglasili “političkim ventilatorom”, “političkom lepezom” jer se kreće “desno-lijevo”, “gore-dolje” – iako ga mnogi proglašavaju najobičnijom vulgarnom varijantom “desnicom desnice”. Ali da je njegovo “mahanje” obuhvatilo širok krug glasača to je činjenica. On nije ni antisemit ni revolucionar. Određuje ga spontan, emocionalan govor prepun “ludih izjava”. Programirano je usmjeren prema onima koji su umorni od “stare politike”, vladajučih kasta i njihovih fraza. Populistički obećaje uvođenje kategorije Poštenja u politiku kao i renovaciju način funkcioniranja politike u Americi. On želi uvjerit glasače da će izmjeniti njenu dosadašnju sliku.
U Meksiku je izazvao pravu lavinu bunta svojim odvratnim izjavama kako će strpat u autobuse ilegalne imigrante i vratiti ih u Meksiko a na granici s Meksikom izgradiit 3.145 metara dugačak zid. Iziritirao je demokratsku javnost s izjavom kako će zabranit ulazak muslimanskih imigranata u Ameriku a posebno kada je napao roditelje američkog vojnika muslimanske vjeroispovjesti koji je poginuo u borbi u Iraku 2004. godine. Nakon Trumpove pobjede Twitter Moments je sabrao sve slučajeve fizičkog nasilja, verbalnih i rasnih uvreda do kojih je došlo ( snimljeni su) nakon njegove pobjede u Americi. Meksički tisak je prepun navođenja takvih slučajeva. Posebno se citira poznati austrijski književnik Stefan Zweig koji je zbog nacizma izbjegao iz Austrije 1938. Godine u Brazil u kojem je 1942. Godine izvršio samoubojstvo slomljen slabom reakcijom na neljudskost koju je fašizam nosio u sebi od same svoje pojave. Duboko razočaran on bježi u suicid uvjeren da Zlo koje se stvorilo “pred očima cijelog svijeta koji je šutio” neće nikad više prestati. Svijet se mijenja, piše onneposredno prije svog samoubojstva I zaključuje : “ali mržnja će uvijek ostat ista “. Meksički analitičar Joaqin Gandara piše : “Hvala gospodine Trump !” – jer, po njemu, on je ponovo ujedinio sve meksikance, sav meksički narod. Kao odgovor na Trumpove izjave razbuktao se meksički nacionalizam a on je preduvjet “da se ostvari bilo kakav cilj”. Po njemu, sada će Meksiko bit manje ovisan od Amerike. S druge strane Pablo Hiriart smatra da se ne treba žuriti s ovakvim reakcijama jer se “američki predsjednik koji je do sada najviše progonio ilegalnu migraciju zove Barak Obama” a ne Donald Trump. “Nećete nas prevarit !” – poručuje on. U CBS-ovom program “60 minuta” Trump je izjavio da če deportirat dva milijuna ilegalnih imigranata (“indocumentadosa”) s kriminalnom prošlošću a Obama je samo između lipnja pa do studenog ove godine već deportirao 2 000 980 imigranata samo zbog činjenice da su bili “indocumentadosi” od kojih čak njih 47% nisu imali nikakvu kriminalnu prošlost a dobar dio njih su bili samo djeca bez pratnje, zaključuje Pablo Hiriart. To su službeni podaci Ministarstva Domovinske Sigurnosti (Department of Homeland Security ) i Američkog Instituta za Imigraciju i Carinu. Po njemu Obama je razdvojio tisuće porodica a najviše meksičkih. Činjenica je kako je čak 30% američkih “latinosa” s pravom glasa glasalo za Trumpa a ne Hillary Clinton koju je zagovarao Obama. Zato Hirart smatra da je Obama “lažni humanist”. Uostalom 800 km zida između Amerike i Meksika već je izgrađeno.
Dakle, ne gledaju svi jednoznačno na Trumpa. Tako Paul Krugman u The New York Timesu piše kako se svi možda iznenade brzinom kojom će Trump dovest “ do ekonomskog rasta”. Ono što mu se najviše zamjera je uzimanje neupitnog republikanskog desničarskog jastreba Kris Konacha iz Kanzasa za svog “Savjetnika za migracije” ali, s druge strane, u pravom “politički ventilator stilu” uzima za svog Glavnog savjetnika i Šefa za strateška pitanja Stevea Bannona. Demokratsku javnost podigao je na noge svojim stavovima o braku (ali tu ipak još uvijek samo kaska za “domaćom” gospođom Markić). Kritizirao je odluku Vrhovnog Suda kako je brak istospolnih parova “njihovo ustavno pravo” itd. Stavio je u pitanje financiranje OUN prijekata o klimatskim izmjenama namjeravajući usmjeriti ta sredstva prema rješavanju problema vode i očuvanja okoliša u Americi. Pa gdje se tu onda krije Trumpovo “zrno ljevićarenja” ?
Prije svega u odnosu prema globalizaciji i vanjskoj politici – osim žestokih napada na Wall Street, centre financijske moći i na Washingtonski establishment. Možda je to neka vrsta rađanja “američkog peronizma” koji je unutar sebe bio apsorbirao široku lepezu vrlo rauličitih političkih snaga – od krajnje desnice pa sve do krajnje ljevice.
Koje su glavne karakteristike “trumpizma” ?
1) OBRAĆUN S MEDIJSKIM MOĆNICIMA
Trump tvrdi : “Nisam se natjecao s Hillary Clinton nego protiv korumpiranih komunikacijskih medija.” Da nije bilo “pokvarenih medija” – “koji su iskrivljavali moje riječi”, piše on na Twitteru, “bio bih pobjedio Hillary s 20% razlike”. To se posebno odnosi na The Washington Post, Politico, Huffington Post, BuzzFedd i na Fox News.
2) ODBIJA EKONOMSKU GLOBALIZACIJU
Trump optužuje kako je globalizacija kriva za urušavanje srednje klase. Kaže kako je ona uništavala građane a posebno zadnjih 15 godina. Globalizacija je glavni krivac što se zatvorilo pet miljuna dobro plačenih radnih mjesta u američkoj industriji što je bila posljedica propasti i zatvaranja oko 60 000 tvornica. Ova njegova ideja je jako bliska mnogim ljevičarskim krugovima.
3) ZALAŽE SE ZA ŽESTOKI PROTEKCIONIZAM
Trump predlaže rast poreznih taksi na sve uvozne proizvode. “Obnovit ćemo državnu kontrolu. Sjedinjene Države bit će ponovo velika država”. On podržava Brexit i obećaje izlazak Amerike iz Ugovora o Slobodnom Tržištu Sjeverne Amerike (NAFTA). Isto tako on je protivnik Dogovora Transatlantske Asocijacije (TTP). Po njemu bi TTP zadao smrtni udarac “sjevernoameričkoj manufakturnoj industriji”. Tu bi, također, dobio podršku i mnogih europskih radikalnih ljevičara.

4) ODBIJANJE NEOLIBERALNOG REZANJA U PODRUČJU SOCIJALNE SIGURNOSTI
Ćesto se spominje kako Trump predstavlja prijetnju Obaminoj zdravstvenoj reformi. Međutim on je izašao u javnost s tezom kako su mnogi građani žrtve ekonomske krize a posebno oni iznad 65 godina (umirovljenici). Zato oni moraju bit zaštičeni i imati socijalnu sigurnost (sustav Social Security) kao i zdravstvenu zaštitu od strane MEDICARE – zdravstvenog osiguranja kojeg je razvio predsjednik Barac Obama a koji su ostali republikanski lideri htjeli ukinuti. Trump obećaje da neće dirata ta ostvarena prava i kako će, štoviše, spustiti cijenu lijekova, zatim da će rješiti problem onih koji su “bez krova nad glavom”, reformirat porezni sustav za oni koji su financijski ugrožene i ukinuti savezne poreze “koji ugrožavaju 73 miljuna skromnih domova”. Naravno da ovakve izjave privlaće one najugroženije koji sebe doživljavaju kao žrtve “pokvarenih, bogatih političara” i općenito Vlasti.
5) TRUMP JE PROTIV “AROGANCIJE WALL STREETA”
Trump namjerava jako podignut poreze kontrolorima “hedge fondova” ( koji, po njemu, “besramno zarađuju” ) i ponovo “oživit” tzv “Glass – Steagal Zakon” iz 1933. godine, uvedenog u vrijeme Velike Depresije. Ovaj Zakon pravi razliku između “tradicionalnih banaka” i “investicijskih banaka” kako bi spriječio da “tradicionalne banke” mogu vršiti ulaganja (investicije) koja imaju visoku stopu rizika. Kompletan američki financijski sektor protivi se ovom trumpovom prijedlogu. I ovdje mu neki iz tih krugova zamjeraju “populističko ljevičarenje”.
6) SAVEZ S PUTINOM
Trump podržava uspostavljanje saveza s Rusijom kako bi se efikasno uništila “Islamska Država” (ISIS, DAESH ) Pa makar Washington, kao “žrtvu”, morao prihvatiti priznavanje aneksije Krima.
7) ODUSTAJANJE OD AMERIČKE INTERVENCIONISTIČKE POLITIKE
Trump najavljuje odustajanje od američke intervencionističke politike i to zbog enormnog američkog unutarnjeg duga. Po njemu se američka intervencionistička politika vodila bez ikakvih kriterija i bez valjanih razloga. On smatra da se Amerika ne može borit po drugim zemljama “za uspostavljanje mira pod svaku cijenu” pa zbog toga, za razliku od kompletnog republikanskog establišmenta, smatra kako NATO “treba promijenit svoju ulogu”. Daje gotovo blasfemičnu izjavu : “Nitko više, od zemalja članica NATO, ne može računati na automatsku, bezuvjetnu pomoć Sjedinjenih Američkih Država”. To je direktno suprostavljanje glavnoj krilatici NATO-a “Svi za jednoga – Jedan za sve”. Naravno da je u ljevičarskim krugovima i ova njegova izjava primljena s odobravanjem. Tako je on postao simbol nečeg međusobno nespojivog što bi se oksimorosnki moglo nazvati “desnoim ljevičarenjem” ili “lijevim desničarenjem” – sasvim svejedno. Ali konfuzija i jačanje onog “nepoznatog” što nas čeka nakon njegove pobjede - su potpuni.
Neočekivana Reaganova pobjeda 1980. godine nas je uvela u vrijeme dugotrajnog, gotovo četrdesetogodišnjeg ciklusa neoliberalizma i globalizacije. Pobjeda Trumpa možda znači ulazak u jedan novi geopolitički ciklus ( ili “cirkus” ) koji je obilježen opasnim ideološkim karakteristikama bliskih radikalnoj i netolerantnoj ksenofobnoj desnici ( poput, recimo, europske desničarske novovalne političke filozofije Marine Le Pen ) ali je izgleda sve sigurnije kako je Trumpova pobjeda ipak, u najmanju ruku, srušila jedan do sada poznat Svijet nakon čega smo naglavce upali u “period vrtoglavice” iz kojeg se može porodit svašta - jer kao što je već dao naslutiti Slavoj Žižek “sada je moguće sve” a, ne zaboravimo, “Princip Nade” je oduvijek bio osnovni ljevičarski princip.



Oznake: plaža


- 17:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

17.11.2016., četvrtak

DANIEL ORTEGA POBIJEDIO NA NIKARAGVANSKIM IZBORIMA

Daniel Ortega Saavedra pobijedio je na nedjeljnjim izborima ( 6. Studenog 2016, godine ) u Nikaragvi. Ortega, predsjednik FSLN-a (Frente Sandinista de Liberacion Nacionaln – Sandinisička Fronta Nacionalnog Oslobođenja ) je prema privremenom izvješću Vrhovnog Izbornog Savjeta (Consejo Supremo Electoral ), nakon prebrojenih 66.3% glasova (izlaznost 65.8%) dobio je 72,1% glasova. Zatim slijedi Partido Liberal Constitucionalista na čelu s Maximinom Rodriguezom s 14,2% osvojenih glasova, pa Partido Liberal Independiente s osvojenih 5% glasova, zatim Alianza Liberal Nicaraguense s 4.5% glasova podrške itd.
Tako je Daniel Ortega, povijesni lider Narodne Sandinističke Revolucije (Revolucion Popular Sandinista) i čelnik Sandinističkog Fronta Nacionalnog Oslobođenja, potvrdio svoju popularnost koji uživa kao najdugovječniji nikaraganski predsjednik. Nikaragvanski izborni zakon određuje da se predsjednički i parlamentarni izbori održavaju istovremeno svakih pet godina – prve nedjelje mjeseca studenog. Na njima se bira Ii potpredsjednik-ca . Zanimljivo je da je Ortegin kandidat za potpredsjednicu bila njegova supruga Rosario Murillo Zambrana - “La Chayo”.
Daniela Ortega svi znaju a tko je ta žena ? Ona je vrlo poznata osoba u Nikaragvi koja je direktno rodbinski povezana s Augustom Cesarom Sandinom – utemeljiteljem “sandinističkog pokreta”, najslavnijim revolucionarm (pored Farabunda Martija ) Centralne Amerike, najvećeg simbola borbe za slobodu i suprostavljanje američkom imperijalizmu i intervencionizmu iz prve polovine dvadesetog stpljeća. Ona je njegova pranećakinja jer je njezina majka Zolaemrica Zambrana Sandino – bila Sandinova necakinja. Rosario Murillo je ekstravagandna žena sa svojom upečatljivom kovrčavom crnom kosom, tipičnim nikaragvanskim nakitom kojeg uvijek nosi, oblači se poput Fride Kahlo u šarenu odjeću žarkih boja u “indioskom stilu”, poznata je nikaragvanska pjesnikinja, sveučilišna profesorica, “poeta guerrillera” koja je od samog početaka bila pripanica Sandinističke Fronte (kada se u redovima FSLN-a bori pod speudonimima “Gabriela”, “Carolina” I “Veranice Valdemar”). Bila je hapšena i zatvarana za vrijeme Somoze pa kasnije biježi u Costa Ricu odakle se ponovo vraća i bori u Nikaragvi u sandinističkim redovima. Ona danas ima 61 godinu . S Danielom Ortegom (71 godina ) zajedno živi od 1976. gdoine ali su se crkveno vjenčali tek 2005. Godine.
Danielu Ortegi opozicija danas prigovara da ima “caudillovske ambicije” ali je njegova karizma neupitna. On je revolucionarni vođa koj je uspio slomiti Somozinu diktaturu pa Somoza bježi iz Nikaragve 1979. godine. Tada izbija kontrarevolucija tzv “contrasa” koju financira, opskrbljuje oružjem i vjnim instruktorima i tehnologijom Reaganova i Kissingerova administracija . Daniel Ortega mirno silazi s vlasti nakon izbornog poraza 1990. godine i predaje vlast prvoj nikaragvanskoj predsjednici Violeti Barrios Chamorro kojoj svojim rukama stavlja predsjedničku lentiu na svećanoj primopredaji vlasti na glavnom stadionu u Managvi.
Od tada ulaže velike napore da očuva snagu FSLN-a u opoziciji. Iza sebe ima vjerne sljedbenike. Nikaragvanska sandinistička revolucija bila je specifičnazato što je to bila “revolucija mladih”. Ta revolucija u biti traje sve od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća pa do 1990. godine. U trenutku trijumfa revolucije čak 72% sandnističkih boraca bilo je mlađe od 25 godine. U trenutku smrti njih 71% ima između 14 - 24 godine. Da ne bi bilo zabune, u ukupnoj populaciji Nikaragve ta dobna skupina tada jedva doseže 20% stanovnika. Među učesnicima revolucije student su najbrojnija skupina, Imai ih 29%. Zatim slijede zanatlije s 22%, pa radnici i nadničari s 16%. Službenika među sandinističkim borcima ima također 16%, profesori i učitelji su zastupljeni s 8% a seljaka je najmanje sa svega 4.5% a 0.5% su “ostali”. Ortega nakon revolucije uvodi tzv “participativnu demokraciju” umjesto somozističke diktature. Ide s programom “Kuće i ulice za narod”, uvodi besplatno školovanje i zdravstvenu zaštitu a u području kulture posebno važne ulogu ima njegova današnja supruga Rosario Murillo. Nikaragvanska ekonomija je (usprkos teškom općem siomaštvu koje ih stavlja na predzadnje mjesto u cijeloj ovoj hemisferi odmah poslije Haitija) po brzini rasta na druom mjestu u Centralnoj Americi, odmah poslije Paname. Ono što je najvažnija Nikaragva je u tom socijalno trusnom i nesigurnom području jedna od najsigurnijih i “najmirnijih” zemalja cijelog Latinoameričkog kontinenta . Šesta je po sigurnosti u cijeloj Latinskoj Americi (prema ovogodišnjeg izvještaja “Instituto Para la Economia y la Paz ).
Nikaragvanski Parlament (La Asamblea Nacional) ima 92 zastupnika ali se bira samo njih 90 jer su bivši predsjednik I potpredsjednik Nikaragve “po položaju” članovi Parlamenta. Na ovim se izborima biraju zastupnici nacionalnog parlamenta ali I njih 20 u “Parlamento Centroamericano” (“Centralnoamerički Parlament”). Predsjednik i potpredsjednik biraju se relativnom veličinom od 40% osvojenih glasova ili čak s 35% - u slučaju da postigne rezultat koji je za najmanje 5% veći od njegovog najuspješnijeg protukandidata. Nekada je ta potrebna većina trebala biti 45% ali je predsjednik Nikaragve Arnoldo Aleman 2014-te godine izvršio reformu zakonodavstva (koju prihvaća i tadašnja opozicija na čelu s Ortegom) i uveo sadašnji izborni sustav.
Daniel Ortega je bio predsjednik Nikaragve od 1984-1990 godine pa opet od 1996-2001, zatim od 2001-2006. Godine i sada će ponovo bit predsjednik do 2022. Godine. Time postaje predsjednik s najdužim stažom u Nikaragvi jer će, kada mu zavšii ovaj mandate ispuniti 24 godine na vlasti. Opozicija se odavno pokušala izboriti za ograničenje reizbora predsjednika ali je Corte Supremo de Justicia (Vrhovni Sud Pravde) odlučio da bi time bila zakinuta nečija ustavna prava. Familija Somoza je ipak dulje vladala Nikaragvom s time da su tu diktatorsku vlast (de facto “nasljedno”) obnašali otac i njegov sinovi ( Tako je Anastazio Somoza Garcia vladao 16 godina I 8 mjeseci), nakon njega njegov stariji sin Luis Somoza Debayle 6 godina I 4 mjeseca ), pa na kraju njegov brat Anastazio još 9 godina I 7 mjeseci – sve do rusenja vlasti dinastije Somoza od strane Orteginog Sandinističkog Fronta Nacionalnog Oslobođenja u srpnju 1979. Godine )
Pošto je ovaj put opozicija pozvala građane na bojkot izbora i apstinenciju glavna borba FSLN-a vodila se protiv apstinencije. Na žalost Crkva se opet direktno umješala u izbore. Tako je pomoćni biskup Managve Silvio Jose Bravo, javno pozvao vjernike na apstinenciju. On je izjavio : “Ne izići na izbore u Nikaragvi je moja obveza,( moj angažman) . Ne radi se o apstinenciji nego o odgovornosti.” Liberali su se između sebe rascjepili na nekoliko organizacija. Tako je Partido Liberal Independiente ( Samostalna Liberalna Stranka) 7. Studenog izišla s priopćenjem da izbori nisu važeći ” jer je apstiencija u stvari čak 78%). Oporbeni El Frente Amplio Por la Democracia (“Široki Savez za Demokraciju”) nesto je umjereniji pa tvrdi da je apstinencija bila 70% itd. Consejo Supremo Electoral služnemo je priopćio da je izlaznost bila 65,8%.
Pobjeda Daniela Ortege je jako važna za ovo područje i ona nije nikakvo iznenađenje jer su je svi analitičari predviđali, Koliko je on koncentrirao moći u svojim rukama i koliko je to utjecalo na rezultate ovih izbora stalno će potencirat teško poražena opozicija i to u vremenu kada desne političke snaga očito na području Latinske Amerike “uzvraćaju udarac”ljevici služeći se pri tom svim mogućim metodama (“unutarnju puč” u Brazilu tipičan je primjer ). Nikaragva je dugo vremena bila teška žrtva američkog intervencionizma koji je posebno naglašen od 1984. godine kada se Sjedinjene Države, nakon Kissingerovog Izvještaja o stanju u Centralnoj Americi direktbo angažira na nasilnom rušenju “narodnih”, “revolucionarnih”, “antiiperijalističkih”, “nacionalnooslobodilačkih” i sličnih pokreta I režima pod agendum tobožnjeg zaštie demokracije, pluralizma i slobodnog tržišta kao i suprostavljanju “bauku komunizma” i “kubanizaciji” Centralne Amerike. Ta se politika pokazala pogubnom za ove zemlje u kojima je upravo Augusto Sandino najveći simbol suprostavljanja takvoj vrsti politike. Daniel Ortega je nesumnjivo samo nastavljače te iste priče te pokušajima njegove destabilizacije sigurno ovdje još nije kraj.

Oznake: plaža


- 11:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

25.10.2016., utorak

KOLUMBIJSKA GERILA : IZMEĐU RATA I MIRA

Negdje sredinom srpnja 1984. Godine, u jedno blago ljetno poslijepodne , u Ciudad de Mexicu, zajedno sa grupom svojih meksičkih prijateljia otišao sam u muzej “Chopo”, u samom središtu tridesetmiljunskog megalopolisa, u samom srcu grada u blizini raskošnog parka Alameda Central jedne od gradskih najstarijih “kolonija” - Santa Maria la Ribera. Razlog našeg odlaska u muzej suvremene umjetnosti Chopo bila je podrška Sandinističkim nikaragvanskim borcima koji su u to vrijeme vodili težak rat protiv kontrarevolucije, intervencionizma, “contrasa” i njihovih političkih mentora i patrona, financijera i isntruktora koje je sjevernoamerička administracija na čelu s predsjednikom R. Reaganom i njegovim nezaobilaznim kompanjonom i neoliberalnim ideološkim magom H. Kissingerom – uredno plaćala, slala i obilato servisirala na sve moguće načine - gušeći revolucionarno buđenje Centralne Amerike svim raspoloživim sredstvima.
Sjevernoamerička politika “velike batine” slamala se tada na leđima nezadovoljnih i ugnjetenih djelova latinskoameričkih naroda ali je takva politika moćnog “svjetskog policajca” nužno rezultirala instaliranjem nenarodnih “zavisnih političkih režima” - koji su, posljedično, nailazili na žestok, najčešće oružani, otpor obespravljenih i ugnjetenih djelova naroda.
Te sam se večeri prvi put susreo ne samo sa sandinistima nego i s njihovim gostima iz Kolumbije, gerilcima pokreta FARC-EP (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Ejercito del Pueblo ) “Kolumbijskih revolucionarnih oružanih snaga – Narodne Vojske”.
Ovih je dana javnost cijelog svijeta i Europe, pa tako i kod nas, možda kao nikada do sada, zapljusnuta hrpom informacija iz Kolumbije – vezanih za zasad neuspjele pokušaje da se prihvati “mirovni sporazum” između kolumbijske vlade predsjednika Santosa i tog najstarijeg latinskoameričkog gerilskog pokreta. Taj subob traje, u biti, duže od 52 godine, koliko se najčešće navodi…računajući na datum formalnog osnivanje ovog gerilskog pokreta.
Naime, nakon tri i po godine teških pregovora u Havani, 26. rujna ove godine, napokon je potpisan sporazum između kolumbijskog predsjednika Juana Manuela Santosa i “Comandante en Jefe” FARC-EP Rodriga Londona alias “Timochenka”. Spominju se ogromne brojke žrtava ovog sukoba u kojem su žovot do sada izgubile 267 162 osobe.
Svečano potpisivanje tog “mirovnog sporazuma” je organizirano u najturističkijem kolumbijskom gradu Cartagena de Indias s neskrivenom porukom kako je budućnost Kolumbije u razvoju turističke industrije a ne u vođenju beskonačnog unutarnjeg građanskog rata. Neki, dodouše, tvrde kako je ovaj, za ovu priliku, neprobojnim prstenom snaga sigurnosti opkoljeni kolumbijski grad, izabran zbog lošeg zdravlja kubanskog predsjednika Raula Castra koji bi teško podnio boravak u glavnom gradu Kolumbije Bogoti zbog 2 640 metara nadmorske visine na kojoj se ona nalazi.
Zanimljivo je da je ceremonija potpisivanja Sporazuma počela točno u ponoć po španjolskom vremenu. Zanimljivo je također kako je Sporazum potpisan za tu priliku posebno izlivenom penkalom koja je napravljena od rastaljenog metka. Tako je Sporazum, simbolično, potpisan “mrtvim metkom”. U Patio de Banderas del Centro de Convenciones de Cartagena osim kubanskog predsjednika Raula Castra, činu potpisivanja Sporazuma nazočilo je još dvadesetak izaslanika raznih zemalja a među njima su bili argentinski predsjednik Mauricio Macri, čileanska predsjednica Michelle Bacheletm, Generalni sekretar OUN Ban Ki Mun ( Savjet Sigurnosti OUN je jednoglasno podržao i prihvatio “definitivni bilateralni prekid vatre i razoružavanje FARC –a koje se treba izvršiti najdalje u 6 mjeseci” koji će se ubuduće legalno baviti politikom. Generalna Skupština OUN također je dala jednoglasnu podršku Sporazumu kao i Europska Unija ) . Svećanom je potpisivanju Sporazuma nazočio i sjevernoamerički ministar vanjskih poslova John Kerry, bivši španjolski kralj Juan Carlos I ( El Rey Emerito ), Felipe Gonzales, bivši španjolski premijer koji je dosobno dosta doprinio postizanju ovog Sporazuma, kao i 250 žrtava ovog dugotrajnog sukoba. Oni su došli iz svih krajeva Kolumbije : iz Calija, Medellina, Bogote, Caqueta, Putamayoa, Huila, Antioque, Narino itd. U ime FARC – EP “Timochenko” se ispričao “svim žrtvama sukoba”. Kazao je kako je ovo svojevrsno “oslobođenje” – koje “oslobađa” ne samo “one kojima se ispričavam” nego “I one koji se ispričavaju”. To je pomirenje. Kazao je kako “nitko ne treba sumnjati” da sada u politiku “ulazimo bez oružja” zaključujući : “Ubuduće, naše jedino orućje biti će riječ.”
Rafael Correa, predsjednik Ekvadora, je podsječajući na jednog od najslavnijih kolumbijaca uopće i na njegovih nezabboravnih “Sto godina samoće” kao i na njegov “magični realizam” - Gabriela Garciu Marqueza, povodom potpisivanja ovog Sporazuma izjavio : “Završio je rat, pukovnik Aureliano Buendia će ponovo hvatati zlatne ribice”. Po njemu je vijest o potpisivanju ovog Sporazuma “najbolja vijest u zadnjim desetljećima Velike Domovine” ( tako on naziva Latinsku Ameriku ). Ali u nedjelju 2. listopada – na rezultatima referenduma kojeg su organizirale kolumbijske vlasti a na kojem su se građani Kolumbije trebali izjasniti prihvaćaju li oni ili ne prihvaćaju ovaj postignuti Sporazum, razbila su se mnoga očekivanja i velike nade “mirotvoraca”. Prije toga je X Konferencija pokreta FARC – EP prihvatila “havaski sporazum” koji je u Havani bio postignut između dvije do tada suprostavljene snage još 24, kolovoza …dakle, prije njegovog formalnog potpisivanja koje će uslijediti u Cartageni mjesec dana kasnije.
U podne, neposredno uoči samog čina potpisivanja Sporazuma u Cartageni, u crkvi Sv Petra Clavena (San Pedro Claven ) održana je ekumenska ceremonija “Molitva za pomirenje u Kolumbiji”. Vodio ju je sam Tajnik Vatikanske Države kardinal Pietro Parolini – koji je tako simbolizorao sudjelovanjei podršku mirovnom procesu samog pape Franje. Još ranije ujutro kolumbijski je predsjednik Santos doručkovao sa stotinjak časnika Kolumbijskih oružanih snaga da ih upozna sa Sporazumom koji je, nakon pola stoljeća borbi, postignut s najsnažnijim kolumbijskim, a u ovom trenutku i latiskoameričkim, gerilskim pokretom FARC – EP. Tom je prilikom odlikovao 48 pripadnika oružanih snaga uvjeravajući ih kako je “ovo što danas potpisujemo pobjeda naših oružanih snaga”. Istovremeno je najžešći protivnik i vođa pokreta protiv prihvaćanja ovog Sporazuma između kolumbijskih vlasti i kolumbijske gerile, bivši kolumbijski predsjednik konzervativac Alvaro Uribe, na ulicama i u kompletnoj kolumbijskoj javnosti tvrdio kako se, upravo obratno, radi “o predaji i porazu vojske”. Pokazat će se 2. Listopada kako će njegov antimirovni pokret na referendum pobijediti kolumbijske “mirotvorce”.
Na sam dan potpisivanja Sporazuma Uribe je u Cartageni predvodio demonstracije protiv potpisivanja Sporazuma uz podršku oko 2 tisuće svojih sljedbenika. Oni su uvjeravali narod da na predstojećem referendum trebaju glasati PROTIV njegova prihvaćanja. To je bila “NE kampanja”. Zanimljivo je da se posebno obratio Meksiku (koji ima svoje “problem” s Zapatistima i njihovom gerilom u Chiapasu ) uz naglašavanje da meksička država ne podrži ovaj sporazum “s najvećim kartelom droge” ( po njemuje to upravo FARC – EP) u cijeloj Latinskoj Americi. Uribeu se pridružio i konzervativac Andres Pastrana, također bivši predsjednik Kolumbije. Oni su tražili od svjetskih lidera da odbace Sporazum i da ne daju podršku aktualnom kolumbijskom predsjedniku Juanu Manuelu Santosu. Manje od mjesec dana prije referendum, ankete su davale “pokretu ZA” 54%, “pokretu NE” 34% uz 12% neodlučnih. Samo tri dana prije potpisivanja sporazuma ankete javnog mnijenja govorile su kako je čak ta podrška ZA prihvaćanje Sporazuma narasla na optimističnih 67%.
Zainteresirana međunarodna javnost I većina političkih analitičara su vjerovali u vjerodostojnost tih anketa i takvih predviđanja – polazeći od pretpostavke da se Kolumbija “umorila” od tog beskonačnog krvavog unutarnjeg rata “kolumbijaca protiv kolumbijaca”. Ovaj put su se zajedno i Kuba (kao neupitni smbol i svojevrstan “svjetionik” svih latinskoameričkih ljevičarskih gerila, bilo urbanih ili ruralnih) i Sjedinjene Aneričke Države ( kao neupitni simbol “povijesnog imperijalizma i pretenzija na latinoameričke prostore” ) – našli po prvi put na istoj strani “uz blagoslov” OUN i same Španjolske krune, što je, također, na simboličkoj razini i dan danas itekako bitno za svakog latinoamerikanca.
Kolumbija je, naime, zaista puno trpila zbog ovog sukoba. Odmah poslije Afganistana u Kolumbiji se danas nalazi najviše nagaznih mina na svijetu. Samo u period između 1996. i 2010. godine oteto je 21 345 ljudi. Od 1990 godine pa do potpisivanja ovog Sporazuma bilo je 11 000 ubijenih. Najviše žrtava i najžešćih sukoba bilo je od početka 80-tih pa do početka 90-tih godina XX stoljeća. Tada sam (1084.) prvi put i sreo borce FARC-a u muzeju Chopo u Ciudad de Mexicu. Tih godina zbog unutarnjeg rata Kolumbijski BDP s 2,5% pada na – 4%. Na dan potpisivanja Sporazuma on je narazini od 0,3-0,5 %. Tri miljuna hektara šuma je iskrčeno. Zemlja devastirana. U cijelom period od nešto vise od pola stoljeća sukoba bilo je čak 8 milijuna žrtava “svih vrsta” a život su izgubile. Kao što je navedeno, 267 162 osobe. Zato je bilo “normalno” očekivati kako će referendum o prihvaćanju potpisanog Sporazuma građani podržati jer su u rukama u tom trenutku imali beskrajnu moć da definitivno Kolumbiju izvedu iz ovakve teške situacije i da se spasi još zna koliko ljudskih života.
A put do postizanja ovog Sporazuma nije bio ntii malo lak niti jednostavan. Obje strane su morale napraviti puno da bi do njega došlo i to uz angažman gotovo svih najbitnijih faktora svjetske političke scene. Kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos je odigrao posebnu ulogu u cijelom tom procesu, s jedne strane, kao i Kuba – s druge strane.
Na jednoj tajnoj ceremoniji, dan uoči samog potpisivanja Sporazuma između dvije zaraćene strane, kolumbijski predsjednik Santos odlikovao je jednog engleza, jednog salvadorca. jednog amerikanca i jednog izraelca u svojoj službenoj rezidenciji u Cartageni. Za tu četvorku znao je samo najuži krug najbližih i najodanijih predsjednikovih suradnika a kolumbijskoj i široj javnosti općenito bili su sasvim nepoznati. Tko su bili ti ljudi ?
Jonathan Powel. Joaquin Villalobos, Bill Ury i Shlomo Ben Ami odigrali su ključnu ulogu u upravo završenim pregovorima kao osobni savjetnici predsjednika Santosa u pregovorima koji su se odvijali na Kubi u Havani. Troškove njihova angažmana kao i sve troškove putovanja platila je, što je zanimljivo, kanadska vlada – a bilo je preko trideset sastanaka na kojima su bili i oni. Sve je počelo još prije pet godina 2011. godine u jednoj luksuznoj kući u Londonu gdje su se našli predsjednik Santos, Powell i Sergio Jaramillo, Visoki Pregovarač za Mir u Kolumbiji. Na tom je sastanku odlućeno da kolumbijski predsjednik mora uzeti profesionalne savjetnike kako bi se proces uspostavljanja i potpisivanja Sporazuma o miru uspješno doveden do kraja. Zaključili su kako to trebaju biti iskusni ljudi koji su sudjelovali u sličnim procesima postizanja sporazuma o uspostavljanju mira u Sjevernoj Irskoj, Izraelu i Salvadoru. To su trebali bit klasični “najamnici” ali vrlo specifični, oboružani posebnim znanijima i iskustvima. Nešto poput onih plačenika iz filma “Sedmorica veličanstvenih”. Tako i kolumbijski predsjednik Santos za obavljanje ovog specijalnog posla unajmljuje Villalobosa, Ury-ja, Ben Amija i kao četvrtog, svog najutjecajnijoeg “pistolera” - Powela, ( bivšeg desetogodišnjeg savjetnika engleskog premijera Tony Blaira ). Powwel je odigrao najvažniju ulogu prilikom postizanja sporazuma kojim je prekinut sukob u Sjevernoj Irskoj na Veliki Petak 1998. godine. On kasnije osniva posebnu udrugu koja se bavi “postizanjem sporazuma”. Villalobos je bio bivši gerilski zapovijednik u Salvadoru koji je odigrao ključnu ulogu u postizanju mira u toj zemlji 1992. godine. U Parizu je 2011. godine upoznao Sergia Jaramilla. Upravo će njih dvojica razrađivati detalje Sporazuma koje će bit potpisan u rujnu ove godine u Cartageni. U trenutku kada ulazi u ekipu s Powellom bio je savjetnik kolumbijske vojske za borbu s gerilcima FARC-a. Poslije baš on uspostavlja vezu s borcima FARC-a i nudi im pregovore. Bill Ury je professor, autor studija i ekspert za pregovaranje s University of Harward a bio je i službeni savjetnik Bijele Kuće. Shlomo Ben Ami je donio izraelska iskustva i izraelski pragmatizam u pregovaranju kao i iskustvo ministra u vladi.
Dakle, u postizanje ovog Sporazuma utkani su prsti razgranate mreže međunarodnih inetresa, lobija, najviših centara svjetske moći kao i napokon postognutog consensusa između kolumbijske službene političke elite i najutjecajnijih gerilskih vođa s područja Latinske Amerike. Utoliko je rezultat referendum bio iznenađenje, ne samo zbog umješanosti tako značajnih centara moći kao što su Vatikan, Washington ili London nego i zbog uloge Kube kao značajnog “zaštitnog znaka” velikog dijela latinskoameričkih gerilskih i revolucionarnih oružanih pokreta ali i s obziram na sve dotadašnje ozbiljne sondaže raspoloženja kolumbijskog javnog mnijenja.
Imao sam prilike upoznati pripadnike najsnažnijih gerilskih pokreta Latinske Amerike u vrlo širokom rasponu od anarhista u tradiciji Floresa Magobna, Zapatista, sljedbenika Amibaela Guzmana (“Sendero Luminoso”) pa nikaragvanskig sandinista do salvadorskih farabundomartista i mnogih drugih na šarolikoj gerilskoj, revlucionarnoj, ljevičarskoj latinskoameričkoj sceni ali su “farkovci” uvijek slovili za jedne od “najtvrđih” o njima su postojale zaista prave legende. U zadnjim dekadama prošlog stoljeća su povezivani s “narkotrafikom” kao nesumnjivim izvorom svog naoružavanja, održavanja dosta komplicirane i dobro izgrađene infrasktrukture itd. Malo se o tome zna ali nije niakava nepoznanica za bolje poznavatelje povijesti “ljevičarske gerile” kako su se revolucionarni pokreti često financirali i na načine koji su bili vezani, po potrebi, i za “kriminalne radnje” poput recimo “revolucionarnih pljački” I sličnih nezakonitih aktivnosti. Isto tako, nije nikakva tajna kako su se još boljševici, kao dio ruske socijaldemokracije, velikim dijelom – za potrebe osiguravanja financiranja “profesionalnih revolucionara” i njihove mreže itd služili tzv “eksproprijacijama” (skraćeno se to nazivalo EKS ) što je podrazumijevalo pljačke banaka, novčanih pošiljki i sličnih akcija i to u pravom “kaubojskom stilu” od kojih su “najslavniji” bili eksovi vršeni poglavito u Staljinovoj rodnoj Gruziji u kojoj on djeluje prvo pod nadimkom Soso pa zatim Koba (Staljin je njegov nadimak iz puno kasnijeg perioda). Legendarni “revolucionarni razbojnik” (ruski Rob Roy, pravi outlaw) bio je boljševik “Kamo” – pravog imena Ter Petrosjan koji je bio rodom iz Gorija baš kao i Staljin ( “najgrandiozniji eks” je izvršio u Tiflisu u lipnju 1907. godine zajedno s “dvije drugarice” Pasjom Goldava i Anetom Sulamlidze pri tom opljačkavši 341 000 rubalja što je bilo oko 850 000 zlatnih franaka). Djelovali su zajedno s “šumskom braćom”. “Eks”-ovi su bili najveći izvor prihoda boljševika. Tu su još bili i boljševički “bojevici” (borci, slobodni strijelci). Boljševici naime imaju svoje “borbene odjele” a s drugim socijaldemokratskim frakcjama organiziraju neustrašive “družiniji”. Boljševici se čak bave krivotvorenjem novca a novac ( priskrbljen eks-ovima ) koji se slivao u stranačku kasu se preko cijele mreže njihovih ljudi “prao” diljem Europe. Jezgra boljševičkog rukovodstva ionako je u to vrijeme vise boravila u emigraciji po europskim metropolama nego u Rusiji u kojoj su uglavnom bili razasuti deportirani po Sibirskim pustošima ili drugim kazamatima Carske Rusije.
Dakle, metode latinskoameričke gerile kojima ona, pa tako i FARC, osigurava sredstva za njihovo “revolucionarno djelovanje”, u tradiciji je revolucionarnih pokreta koji su djelovali puno ranije od njih u jednom sasvim drugom vremenu i u sasvim drugim djelovima svijeta.
Kolumbijska gerila je rezultanta paralelnih procesa kako lokalnih, tako reginionalnih pa i svjetskih ali je, najuprošćenije kazano, povijesno gledajući - posljedica i oružani odgovor na terror represivne Države. To je svojevrstan odgovor na dugotrajnu politiku nasilja kojom je desetljećima bila zasičena gotovo kompletna Latinska Amerika. Revolucionarni politički pokret velikim dijelom se javlja i kao “očajnički”, krajnji odgovor na takvu praksu svakodnevnog života. U Kolumbiji postoji više “generacija” gerile koja obuhvaća raznorodne lijeve ali i liberalno- nacionalističke političke pokrete. Te procese je katalizirala kubanska revolucija koja i sama kreće kao liberalno-nacionalistička a gotovo niti malo “komunistička”. Slično će se kasnije desiti i u Nikaragvi s braćom Ortega koji predvode Sandiniste.U prvoj generaciji kolumbijske gerile djeluju i FARC i ELN ( Ejercito de Liberacion Nacional – Vojska Nacionalnog Oslobođenja ) koja obuhvaća student i urbanu srednju klasu, zatim EPL (Ejercito Popular de Liberacion – Narodno Oslobodilačka Vojska ). U tom se prvom razdoblju pojavljuje i “Nova Ljevica” koja spada u urbane pokrete koja svoje društveno nezadovoljstvo također želi izraziti oružanom borbom. Tu je i “Movimiento Armado Quintin Lame” – Oružani Pokret Quintin Lame a u drugoj generaciji revolucionarnih kolumbijskih pokreta javljaju se pokreti “M – 19” (Pokret 19. travanj ), “Movimiento Autodefensa Obrera” (ADO) – Pokret Radničke Samoobrane,pokret “MIR – Patria Libre” (Slobodna Domovina), zatim Partido Revolucionario de los Trabajadores (PRT) – Revolucionarna Radnička Partija itd.
FARC – EP je vezan u početku isključivo za ruralno podneblje (u svojevrsnoj zapatističkoj tradiciji) Javlja se kao svojevrsna “seljačka agrarna samoobrana” uz podršku Komunističke Partije Kolumbije (Partido Comunista Colombianoo). Preteče pokreta su u agrarnim sukobima u područjima Sumapaz i El Tequendama i to još tridesetih godina XX stoljeća…tako da možemo govoriti o puno dužim sukobima od polustoljetnih. Borba između “seljačke agrarne samoobrane” kao preteče FARC-a poćinju kao borba za vlasništvo nad zemljom i određivanjem vrijednosti dnevnog rada na planatžama kave. U to vrijeme između 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća u Kolumbiji se odvija i borba između liberalnih I konzervativnih političkih elita te epohe. Te e sukobe pospješuje i process modernizacije I industrijalizacije koju provodi vlada Enriquea Olaya Herrera. Naime, javljaju se klice modernog radništva koje će se u budućnosti na ideološkom planu i u konkretnoj akciji nači na “istoj frekvenciji” sa seljacima. Ali tada je Kolumbija pretežno ruralna zemlja (70% žitelja su seljaci).
Pedesetih godina prošlog stolječa seljačka borba jača. “Seljačka samoobrana” poduzima niz akcija (Guerra de Villarrica) a posebno na istoku Tolima. Tu su daleki korijeni FARC-a koji će se tih godina polako početkom šesdesetih godina uobličiti u “gerilsku grupu” koja se u zadnjoj dekadi prošlog stoljeća transformira u “Bloque Sur” (Južni Blok) boreći se protiv konzervativne ofanzive. Neke će frakcije unutar FARC-a početi organizirati i urbanu gerilu, stvoriti njene buduće jezgre. Iz EPL (Ejercito Popular de Liberacion) se odvaja Comando Pedro Leon Algunas (PLA) koji također prihvaća urbanu gerilu. Ricardo Franco iz FARC-a osniva “Coordinacion Nacional de Base” - Nacionalnu Koordinaciju Baze . Oni uz značajne uspjehe pribjegavaju urbanoj borbi ali i urbanom terorizmu. Tu je i pokret M-19. Proces širenja gerile od ruralnih uporišta prema gradovima (urbana uporišta) odvija se u cijelom period između 50-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Šireći se po urbanism zonama u kojima se koncentrira bijeda i nezadovoljstvo postaju ozbiljna prijetnja postojećim režimima i političkom establishment. Tako su od anonimnih postali nacionalni faktori koji imaju sve veći medijski proctor i pažnju. Više nisu bili samo “smetnja” nego i vrlo ozbiljna “prijetnja” režimu.
FARC postaje najsnažnija revolucionarna gerilska skupina koja djeluje od Cordillera Oriental do Serrania de la Macarena pa sve do Bogote – oko koje se ( kao kolumbijske prijestolnice ) sve vise koncentrira gerila. FARC se širi na jug i na jugozapad zemlje vrlo sistematski i to kako vojno-politički tako i “deološki”. Istovremeno. sve više se FARC povezuje s narkotrafikom i s kontrolom kolumbijskih luka. Gerilci FARC-a su u stalnoj ofanzivi još od 2008. godine . U čitavom tom period doživjeli su samo jedan vojni neuspjeh kada gine poznati gerilac FARCA – alias “Raul Reyes”. Smatra se da oni negdje na prijelazu u XXI stoljeće, oko 2000. godine, preuzimaju i kontroliraju većinu proizvodnje i raspačavanja koke u Kolumbiji. Na jugu zemlje nalaze se njihove jake “zonas coqueras”. Vojno, oružano i organizaciono jako su moćni i na određen način, kao što Zapatisti u meksičkoj južnoj državi Chiapas na granici s Gvatemalom predstavljaju “paralelnu vlast”, tako i oni u mnogim djelovima Kolumbije predstavljaju nezaobilazan, realan faktor koji promovira situaciju “neodrživog i razornog” dualizma, svojevrsnog “dvovlašća” kojem se ovim Sporazumom iz Cartagene namjeravalo stati na kraj kako bi Kolumbija napokon mogla otvoriti jednu novu stranicu svoje povijesti – puno svjetliju od njene dosadašnje prošlosti.
Osnovne točke postignutog sporazuma u Cartageni su :
1) “Integralna agrarna reforma” koja podrazumijeva strukturalne zahvate na selu i zatvaranje procjepa koji postoji između položaja sela i grada u Kolumbiji. Prihvaća se nužnost revizije uvjeta razvoja, blagostanja kako bi se osigurao kvalitetniji život stanovnika sela kojima se njihove slobode i prava moraju povećati kako bi bili istovjetni s onima koje već uživa gradsko stanovništvo Kolumbije.
2) “Politička participacija : Demokratsko otvaranje za postizanje mira” što odrazumijeva izgradnju i konsolidaciju mira. Osnovni cilj je prestanak konflikta, produbljavanje demokratskih procesa i stvaranje uvjeta za osnivanje, slobodno djelovanje jedne nove snažne političke snage na političkoj karti kolumbijskog višestranačja, FARC-a. To ujedno znači obogačivanje debate oko prevladavanja postojećih nacionalnih problema i jačanje pluralizma u zemlji, poštivanje različitih vizija i postojanja različitih interesa u kolumbiji. Nužno je stoga dati FARC-u garancije za bezbolno uključenje u politički život zemlje.
3) “Definitivan bilateralan prekid vatre i neprijatelstava i predaja oružja”. Cilj je definitivan prestanak svih ofanzivnih akcija između Javnih Snaga (Fuerzas Publicas) tj. Kolumbijske Vojske i FARC – EP. Generalno, trebaju prestati sva neprijatelstva i bilo kakve akcije – kako to predviđa ovaj Sporazum o prestanku sukoba. Nužno je stvarati uvjete za što brži Konačni Dogovor (Acuerdo Final) o predaji oružja kao i izvršiti pripreme institucija i države da bezbolno reintegriraju FARC – EP u civilni život.
4) “Rješavanje problema nelegalne trgovine i raspačavanja droga”. To je preduvjet da se izgradi potpuni mir. Dakle, nužno je definitivno rješiti nelegalnu proizvodnju i raspačavanje droga što, naravno, uključuje njihov uzgoj i prodaju. Odmah treba prekinuti korištenje kriminalaca i narkotrafikanata u te svrhe.
5) “Žrtve” Otkrivanje istine o svim dosadašnjim žrtvama svih kategorija koje su bile najstrašnija posljedica ovog dugotrajnog sukoba. Zato je nužno izgraditi “Integralni sustav za otkrivanje Istine, Pravde i Obeštećenja žrtava ovog rata”. Zbog toga hitno treba osposobit sva tijela Pravde koja će provoditi istrage i izricati sankcije onima koji budu optuženi za teško kršenje ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Nužno je, stoga, utvrditi pravu istinu o kršenju tih prava, utvrđivanje svih žrtava, svih nestalih i raseljenih i nadoknaditi im počinjenu štetu ili obeštetiti osobe, kolektive ili čitava područja koji su bili žrtve i kojima je nanesena bol i teška nepravda.
6) “Komisija zadužena za primjenu, pračenje i nadzor Konačnog Sporazuma o Miru i donošenje Rezolucije o razlikama”. Ova će Komisija biti sastavljena od predstavnika Nacionalne Vlade i predstavnika pokreta FARC – EP. Ona će pratiti ostvarivanje i provođenje u praksi svih donesenih ugovora. Verificirat će njihovo ostvarivanje i stalno poticati kako bi se sve stavke donesenih ugovora realizirale.
Sam Sporazum napisan je na čak 297 stranica teksta. On je donesen nakon vise od 1 300 dana pregovaranja. Cilj je bio da se broj žrtava ovog rata zaustavi na dosadašnjoj brojci od 8 milijuna - od čega je najviše raseljenih osoba. Zadnjih godina žrtve su smanjene. To je vrijeme pregovaranja. Tako su 2014. godine registrirane 342 žrtve, 2015. godine je bilo 146 žrtava a do lipnja 2016. godine zabilježene su 3 žrtve. Ukupno su nestale 161 967 osobe. Imanja su izgubile 104 343 osobe. Otete su 31 118 osobe. Seksualno je napastovano 14 216 osoba. Od nagaznih mina život je izgubilo 10 897 osoba. Kada promatramo po kriteriju dobi 2 547 905 žrtava imalo je između 29 i 60 godina. 1 595 409 žrtve imale su između 18 i 28 godine. Između 12 i 17 godina imale su 1 005 454 žrtve. Od 6 do 11 godina imalo je 851 474 žrtava. Više od 60 godina imale su 598 273 žrtve a manje od 6 godina imalo je 493 600 žrtava. Za 632 764 žrtve nije utvrđena dob.
To je okrutan rezultat nasilja koje je posljedica ovog sukoba. O nasilju u Kolumbiji za vrijeme trajanja ovog sukoba na izvrstan (umjetnički) način govori meksičko kolumbijski film režisera Jorgea Forero “Violencia” (Nasilje) koji je snimljen prošle 2015. godine. Prikazan je s uspjehom iste godine na Berlinskom međunarodnom filmskom festival ali je svojevrstan kuriozitet da je prikazan i na “Split film festivalu” i to prije nego što je za javnost uopće prikazan u samoj Kolumbiji ( u Splitu je naime film “Violencia” prikazan 13. rujna 2015. godine a u Kolumbiji na Filmskom festivalu u Bogoti 13. Listopada 2015. godine a nakon deset dana, 23. listopada prošle godine pušten je i u 15 kolumbijskih kino dvorana u 10 gradova ali se, iz nekih razloga, prikazivao samo dva dana – pa je zatim povućen iz distribucije ).
Kako bilo da bilo, kolumbijci su na referendum o prihvaćanju Sporazuma o Miru većinom zaokružili PROTIV a ne ZA prihvaćanje Sporazuma. Doduše, organiziran je i svojevrstan referendum među djecom starom do 18 godina tako da su mogli slati poštanske karte s zaokruženim ZA ili PROTIV. Na taj način, slanjem pooštanskih karata glasalo je 13 571 dijece. Djeca su očitala lekciju starijima. Među njima pobijedila je varijanta ZA Sporazum i to u odnosu 67,46% ZA prema 30,87% PROTIV Sporazuma – uz 1,67% suzdržanih. Kod odraslih presudila je nevjerojatna i začuđujuća apstinencija kolumbijskih građana. Čak 62,6% građana uopće se nije izjasnilo. Na referendum je izišlo samo 37,4% kolumijskih građana. To je druga po veličini apstinencija u cijeloj kolumbijskoj povijesti. Jedino veća apstinencija zabilježene je u prvom krugu predsjedničkih izbora 1994. godine (biralo se između liberala Ernesta Sampera i konzervativca Andresa Pastrane – koji je sada, zajedno s Uribeom , bio glavni protivnik prihvaćanja Sporazuma ). Tada je zabilježena apstinencija od čak 66,23%. Na ovom plebiscite od izašlih glasača njih 50,22% ( 6 419 759 ) bilo je PROTIV a 49,76% ( 6 359 643) ZA Sporazum o Miru. Razlika u korist protivnika Sporazuma je 60 116 glas. Dvadeset milijuna kolumbijaca nijeuopće izišlo na referendum.
Predsjednik Kolumbije Santos je nakon referendum izjavio da “prekid vatre ostaje”.” Supremo Comandante” FARC-a “Timochenko” je, u ime svoje organizacije, izjavio : “FARC će ispuniti Sporazum” tako da se proces uspostavljanja mira, najvjerojatnije, neće prekinuti. Osim toga, baš ta dva čovjeka su zbog postignutog Sporazuma ( koji je “pao” na referendumu ) predložena za dobivanje “Nobelove nagrade za mir”. Nakon referenduma studenti su odmah izišli na ulice u 14 gradova tražeći prekid sukoba i prihvaćanje Sporazuma. Kome odgovara nastavak rata možemo samo pretpostavljati – ali je činjenica da su dva konzervativna lidera predvodila opoziciju prihvaćanju postignutog Sporazuma. Predsjednik Luis Manuel Santos se samo tri dana nakon neuspjelog referendum sastao s vođom onih koji su bili PROTIV prihvaćanja Sporazuma o miru, s ex-predsjednikom Kolumbije Alvarom Uribeom kojeg podržava i ultrakonzervativno krilo Crkve. Dogovorili se nisu ništa jer se predsjednik Santos želi još konzultirati s liderom FARC-a Rodrigom Londonom - “Timochenkom” koji je na upit novinara : “Da li se rat nastavlja dalje” odgovorio preko Twittera kako su članovi Sekretarijata FARC-a izdali nalog “svim svojim gerilskim jedinicama da se povuku na sigurne pozicije kako bi izbjelgli bilo kakve provokacije”. Uzdajući se u onu Goetheovu iz “Fausta” kako je “teorija, moj prijatelju, siva a drvo života vječno zeleno” možemo se, u ovom trenutku, jedino pouzdati u tu “logiku života” koja mora prevladati “logike parcijalnih interesa” – tim vise što predsjednik Santos iza sebe ima nepodjeljenu podršku Svijeta za uspješno dovršenje ovih započetih procesa uspostavljanja konačnog mira u Kolumbiji. Ali nikada ne treba zaboraviti kako FARC – EP (iako najveća) nije jedina gerilska snaga koja djeluje u Kolumbiji. U ovom trenutku, osim njih, u kolumbiji još uvijek aktivno djeluju slijedeće gerilske skupine :
ADO – Autodefensa Obrera
ELN – Ejercito de Liberacion Nacional
EPL – Ejercito Popular de Liberacion
ERG – Ejercito Revolucionario Guevarista
M – 19 – Movimiento 19 de Abril
ERP – Ejercito Revolucionario del Pueblo
PRT – Partido Revolucionario de los Trabajadores
JEGA – Movimiento Jorge Eliecer Gaitran
MAQUI – Movimiento armado Quintin Lame
CRF – Comando Ricardo Franco Frente Sur
ERICA – Ejercito Republicano Independentista de la Costa Atlantica
MADO – Movimiento de Autodefensa Obrera
MIR/COAR – Partido Libre : Movimiento Independiente Revolucionario – Comando Armados
PLA – Comando Pedro Leon Arboleda
CNB – Coordinadora Nacional de Base
MAR – Movimiento Armado Rebelde
JBC – Jaime Bateman Cayon
MUR/ML – Movimiento de Unificacion Revolutinaria – Marxista Leninista
CGSB – Coordinadora Guerrillera Simon Bolivar














- 18:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se