03.03.2008., ponedjeljak

Kroz park Perivoj je već zatamnio lišćem, a između krošanja zasljepljivalo je sunce. Nagazila sam na ljusku ptičjeg jajeta. Vinula sam pogled, gnijezdo se nije vidjelo, niti ptić. Naišla sam na djevojčice. Sjedile su na klupi zajedno sa njihovim lutkama i krpicama . Preskočila sam s lakoćom na svom putu školicu granom ucrtanu u šljunku. Pratio me njihov hihot. Poslala sam im osmjeh. Odmicala sam od djevojčica zabavljena sjećanjima. Iz gustog grma iz mira me prepao tih cerek prosjeda muškarca. Gurao je ruke u džepove, pokazivao izbočinu u hlačama, i olizavao usne. Nešto je mrmljao, razaznala sam samo neko, –Dođi koka, jel' ti se sviđa?? Od djevojčica dijelio ga je tek gust zimzelen grm. . Požurila sam. Ubrzala sam korake osvrčući se da zaštitim leđa. Ne gledajući kuda idem zapela sam o nečije ruke. Bile su to ruke prosjaka koji je krezajući ispod crvenog nosa zacmoljio za sitniš. Odgurnula sam njegov dodir i pobjegla gledajući naprijed s prevelikim očima. Uzalud sam bježala, obojica su zaprljali moje misli i oteli što im nisam namjeravala dati. Između stabala prolazili su šetači pasa. Moja žurba i nervoza izazvali su pse koji su sa uzica svojih vlasnika zapinjali vratove bijesno lajući i grebući da se istrgnu i pojure za plijenom. Strah me stresao pri pomisli da mi slinave pseće gubice zarivaju očnjake u listove i bedra. Još sam više ubrzala korake. Prošla sam kraj ljubavnika uronjenih u slijep poljubac. Ništa ih nije diralo. Nisu osjećali vrijeme i prolaznike. Izašla sam na čistinu, zatim krenula put drvenog mosta koji je preskakivao sasušen put potoka. Moje srce se umirilo. Osjetila sam toplinu sunca. Ispod polusjene na klupama su sjedili uredni čitači novina. Zamolila sam jednog zadubljenog u raskriljene listove da se odmorim na slobodnoj strani njegove klupe. Učtivo me prihvatio nakon što me je izmjerio pogledom, i nastavio s mirom čitati. Pokušavala sam zapodjeti razgovor. Zapinjale su mi riječi. Čitač je prekinuo čitanje i čekao da izgovorim misao promatrajući me iznad uskih naočala. Izmucala sam nekoliko nepovezanih riječi aludirajući na nedavne susrete. Začudo, čitač je razumio moju naoko nepovezanu poruku. Ponudio mi je jedne svoje slobodne novine. Ljubazno sam prihvatila da pregledam naslove dok sređujem misli. Promatrala sam čitača krajičkom oka. Uhvatio je moj pogled i jednakom ljubaznošću dao na znanje da je mi uskraćuje kratko pruženo gostoprimstvo. Zahvalila sam se na njegovoj velikodušnosti. Bio mi je to odmor na putu u njegovani visoki labirint od šimšira. Nisam imala kamo dalje. Posuta staza nikamo više nije vodila osim u labirint ili sam mogla sići sa staze. Pred ulazom u labirint osvrnula sam se i tražila pogled čitača i kakvu poruku u njemu. Nije mi uzvraćao pogledom. Ušla sam. Krenula sam labirintom pamteći stranu svijeta iz koje sam krenula. Lutala sam zapadajući u slijepe ulice i sudarajući se sa lutajućim prolaznicima od kojih su neki bili mahniti od bezizlaznosti. Sudarala sam se i sa svojim bliskim rođacima koji su držeći se čvrsto ispod ruku, s glavama okrenutima jedno od drugog, i izrazima lica kiselim i smežuranim od grča prisile, tražili izlaze. Lutala sam rasipajući snagu i ponekad zaboravljajući već prijeđeni put. Počela sam zastajkivati i umirivati svoje misli. Korak po korak, gledajući zvijezdu koja se danju vidi na nebu našla sam put. Izašla sam između dva tamnozelena visoka bedema na osunčanu čistinu parka na kom su na klupama počivale trudnice, i igrala se mala djeca.

- 15:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.