08.09.2007., subota

spremila sam već tri nedovršena posta o zavrzlami od društva ..mamaa, daj ovo, mamaaa daj ono. Mamaaa! Nema veze. Oni su mi važniji. Da krivo ne shvatite, počinjem od sebe. Na neki način ja sam važnija od njih u smislu da moram biti dobro radi njih. Ako bolest u prosjeku traje dva tjedna, u mom slučaju u prosjeku ozdravljujem za tri do pet dana bez otvaranja bolovanja. Bolovanje otvaram radi njih. Stvar odluke, stvar izbora, kamo sreće da sam mogla birati i da mi ništa nije nametnuto barem ne zemaljskom voljom. Višeznačno je izgovoreno jedno, odnosno, dva "da", pa još jedno "da", pa slijedeće koje sada ima sedamnaest mjeseci i među prvim izgovorenim slogovima je upravo da-da. U ovoj zavrzlami od države složeno je živjeti i već više puta, i sve češće u spontanom razgovoru s roditeljima v s kojima komuniciram, postavljeno je pitanje kako odgajati svoje dijete u ovoj zavrzlami od društva. Nema standardizirane vrijednosti koju se poštuje i nimalo ne sumnja u nekom kontinuitetu, koja se u nekim društvenim promjenama manje ili više kvalitetno nadograđuje, ali ne i suštinski ruši ne postavljajući ništa, nešto gore ili uopće ne biti svjestan činjenice urušavanja. Možda je to upravo izazov da učinim ove moje "mamaa" jakima da se ne oslanjaju ninakoga nikada ili minimalno potrebno. Jedna mama iz "jezične" žalila se na osudu koju je otrpjelo njezino dijete koje je bilo u manjini koja nije markirala sa sata radi jednog kontrolnog. Govorila je o negdašnjoj svetosti markiranja koja se poduzimala kada je postojao veliki razlog za markiranje koje je bilo institucija za koju se nije niti pomislilo da bi se zloupotrebljvalao. Jedan tata liječnik žalio se na pritisak svoga sina da mu za maturalnu večer kupi skupo Bossovo odijelo koje je koštalo kao liječnikova plaća bez dežurstava. Jedna mama žalila se na osudu roditelja na roditeljskom sastanku jer je predložila da djeca nose uniforme, odnosno kute plave ili već ako se dogovore, neke druge boje. Najglasnije su bile neke mame čije kćeri nebi mogle pokazati najnovije Barbie krpice i kako "oni mogu sebi priuštiti" Ja često gledam Rai Edu1 zajedno s djecom. Kako sam naziv kazuje, program je za učenje Engleskog jezika za malu djecu. Često budu emitirani prilozi snimljeni po raznim talijanskim školama u prvim razredima osnovne škole. U svim prilozima djeca su uniformirana, najčešće u plave kute sa kakvom mašnom ili puf rukavima, sasvim svejedno. Nisam stručnjak da objasnim što znači socijalno izjednačavanje u nekoj dobi, ali svakako zdravim razumom mogu ocijeniti istup "Barbie majke", i na koncu usvajanje njenog mišljenja na roditeljskom sastanku kao posljedicu društvene zavrzlame nad kojom kao jedinka imam slabašan utjecaj. Bolje i slab nego nikakav, jak u spoznajnom smislu, zapravo osviještenosti o vrijednosti prostora i vremena u kom živim. Nadam se da sam objektivna i realna. U svakom slučaju "društvena zavrzlama" kao suvišna, kao produkt gluposti, ograničenosti i da ne nabrajam, uzima nepotrebno zdravu energiju i uludo je troši.

- 10:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.