31.05.2007., četvrtak

Nostalgija Izmučena od poroda Slavica je ležala na boku pokrivena plahtom u rodilištu Osječke bolnice.Prišla je babica s kartonom i olovkom u ruci. –Gospođo, kako će se beba zvati? Moram upisati u karton redovne podatke o rođenju djeteta. –Marijana-izustila je Slavica ne podižući oznojeno čelo sa podignutog uzglavlja pokretnog bolničkog kreveta. –Gospođo, rodili ste dječaka a ne djevojčicu. Slavica se onako izmučena ipak trgnula.-Nemam ime za dječaka, suprug i ja smo čekali kćer. Pa dobro, neka se zove Josip po suprugovu ocu. Neiskorišteno žensko ime oživjelo je dvije i pol godine kasnije, i to ne u sigurnosti bolnice, već u stanu iznad seoske ambulante u kasnotravanjsko jutro. Bilo je to one godine kada je ukinuta uskotračna željeznica, popularni Ćiro kojim je prvijenac doputovao iz Osječkog rodilišta kući u Veliko selo, u seosku katnicu. Katnice u selu su bile još samo škola, crkva, parni mlin i susjedna katnica u kojoj su stanovali seoski milicajci s obiteljima. Iza katnica bio je duboki zemljani kanjon s plitkim potokom koji je pobuđivao maštu brojne dječurlije iz katnice i iz okolnih kuća. Široki put zasjenjen raskošnim stablima lipa bio je odijeljen od glavne ceste zelenim bedemom žive ograde. Pravi raj s još par klupa ispod krošnji lipa gdje su bake umotane u crno, i mame ljeti plele, vezle i pričale. Razigranu djecu majke su tjerale u red plašeći ih likom lokalnog pijanca Benca. Bilo je dovoljno viknuti: -Ide Benc!! Sva bi se djeca tada posakrivala ili razbježala kućama. Jednog ljetnog prijepodneva, teturajući, Benc je zatražio liječničku pomoć kod doktora Herljevića. –Doktore, ugrizla me zmija! -Koja Benc? -Ova!-i izvukao zmiju iz džepa. O događaju se i danas priča. Marijana se sjećala samo ljeta i čestih posjeta bakama i djedovima s bratom, mamom i tatom u 4 km udaljeno Malo selo. Mama je u košarici na guvernalu bicikla vozila Marijanu, a otac Josipa u sličnoj košarici na stražnjem braniku bicikla. Zemljani put do Malog sela bio je tako tvrd i ravan kao da je od asfalta. Put bi im katkada pretrčao kakav zec ili fazan i nestao u gustišu. Ponekad se neka od tih zvjerki našla na stolu u nedjelju za ručak. I opet, Marijana se sjećala samo ljeta . Djed Andrija je uglavnom sjedio na klupi ispred kuće između dva čempresa. Pokraj njega bio je oslonjen štap o rub klupe, a djed je uvijek nešto nožićem izrezivao ili šivao kakvu staru cipelu. U dvorištu ispod zelenog krova mirišljave izabele sjedila je baka Verona, oko nje spavali bi mačci, a u krilu je uvijek imala neki grah, grašak, mahune ili mak. Gotovo svaki put Verona bi im spremila golemi pravokutni hljeb zamotan u grubo bijelo platno. Od bakina hljeba Slavica je djeci rezala velike i žilave šnite i mazala ih svinjskom mašću, a onda bi slijedile varijacije po želji; mast, kruh i šećer; mast kruh i luk; mast kruh i crvena paprika. Od zimske svinjokolje pa do prvih zrelih rajčica u vrtu, ispraznila bi se kanta s mašću, a na dnu bi ostali sitni čvarci. Šunka bi do ljeta bila posve ogoljena, ostala bi samo kost s nešto tvrde kože. Krčkala bi satima s presušenim grahom od prošle jeseni od čega bi se orosili prozori, pa čak i stakla na zelenom kredencu. Da li je netko imao kredenac koji nije bio zelen? Štirkana krpa razapeta na zid iznad štednjaka, s izvezenom domaćicom s kuhačom u ruci ispred štednjaka, i natpisom «kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori», opustila bi se od vlage te bi se izvezeni natpis jedva mogao pročitati. Na drugom kraju sela bili su drugi djed i baka, Joža i Pepa. Oni nisu imali klupu ispred kuće, valjda zato što su bili na kraju sela i još malo udaljeni širokim voćnjakom u kom je bilo stabala s niskim i spuštenim granama odličnim za veranje. Iza njihova imanja nije bilo više kuća i ako bi zažmirili na lijevo oko nebi se vidjela niti kuća susjeda Viktora, koja je bila zadnja sa suprotne strane. Pogled bi se prostirao na polja, stabla i u daljini, sivkaste obrise jedine planine u ravnici. Putovanje do njih bio je drugi cilj četveročlanog izleta na dva bicikla. Do njih je valjalo proći cijelo selo, čak dvije ulice koje je spajalo poveće raspelo, a oko raspela bile su glavne institucije društvenih događanja u selu; škola u ladanjskom zdanju nekih davnih kneževa s gustim parkom drveća slabo poznatih vrsta, dom seoskog dobrovoljnog vatrogasnog društva, gostionica i primamljivi Tončekov dućan s natpisom «Mješovita roba». Ispred dućana u radno vrijeme sjedilo je barem troje seljana i ispijalo pivo koje je bilo nešto jeftinije nego u deset koraka udaljenoj gostionici. Djeca bi priželjkivala da će otac ili mati zastati pa možda i ući u Tončekov raj s drvenim pultom duž prodavaonice i mostom za ulazak iza pulta. Djeca bi tada obješena prstićima o rub pulta virila na police uz prozor na kojima su bile uredno poredane čokolade Seka i Braco, Goga i Dado, i kutije sa žvakaćim gumama u obliku cigareta. Na pultu, jedna na drugoj bile su uredno položene staklenke s bombonima, papirnate vrećice, bijela lopatica i vaga. Na širokom mostu ispred kuće bake i djeda dočekivao bi ih cupkajući i mašući repom, dobroćudni Bobi. Ponekad bi i zalajao. Tako ih je i ispraćao. U tami kuhinje dočekivali bi ih baka i djed. Čekali bi, slušajući radio, da splasne vrućina pa da pođu istimariti blago. Djecu bi nježno pogladili hrapavim rukama po licu i kosi. Pepa bi iz ohlađene pećnice izvukla štrudle od sira, slatke i slane, i stavila nasred stola, a Joža kruškoliku staklenku i natočio četiri čašice rakije. Na polici bili su oprani i okrenuti na krpi zemljani ćupovi, a pokraj njih cijedio se poveći sir. Otac i djed razgovarali bi o važnim temama, pri čemu bi djed čitao podatke o blagu i ljetini iz crnog rokovnika u kom je posljednju ispisanu stranicu označavao razglednicom-reprodukcijim slike nekog poznatog slikara, «Stjepan Radić među seljacima». Prije te slike u rokovnik je bila uložena djedova fotografija iz «Partizana», a još prije nje fotografija djeda u domobranskoj uniformi. Baka i mama bi pošle u staju, za njima djeca, Bobi i dvije bijele mace. Baka je nosila kantu s čistom vodom, zatim kantu-dojaču u koju bi podojila svoje dvije krave na koje je bila jako ponosna i nikome nije dozvoljavala da ih timari i doji. Zvale su se Belava i Jagoda. Najprije bi im oprala vimena, a zatim bi ih pažljivo i svečano počela musti sjedeći na malom tronošcu. Mace su bile najnestrpljivije; po završetku dojenja plele su se baki oko nogu dok je nosila prema kući dojaču s zapjenjenim mlijekom. Baka bi im usula mlijeko u limenu vojničku posudu, zatim Bobiju u njegovu takvu istu posudu. Za stol na kom su bila dva emajlirana lončića plave i crvene boje s velikim bijelim točkama, posjedala bi djeca. Baka bi im usula preko cjediljke prekrivene komadićem bijele gaze po pun lončić mlijeka koje je bilo toplo po tijelima Belave i Jagode. Na momente čulo se samo dražesno dječje mljackanje. Po odlasku, baka bi spakirala veliki svježi sir i kanticu mlijeka. Valjalo je još svratiti kod one prve bake i djeda. Djed je pospremao u staju crnog ždrepca koji je cijeli dan jurcao po dvorištu. Bakine koke već su bile zatvorene u kokošinjcu, a dvorište poškropljeno vodom i pometeno u širokim lukovima, tragovi kakve je ostavljala metla od šiblja. Ispod sjenice od vinove loze, na stolu čekao je veliki zamotan hljeb i korpica s jajima. Mračilo se. U polumraku predvečerja ispod gustog krova od vinove loze baka je na stol postavila keramički tanjur s rasječenim stošcima suhog sira crvenkastog od mljevene paprike i komadiće suhe slanine, staklaste od topline. Donijela je iz kuće pogačice od krušnog tijesta koje je ispekla na masti, i tanke kao mali prst, strukove mladog luka. Djed je donio čaše debelih stijenki i vrč zamućenog vina. Razgovarali su, a djeca su pokušavala dirati mace ispod stola. Valjalo je poći. Noćno nebo dobilo je gotovo puni izražaj. Zvjezdanu tišinu narušavalo je zveckanje dijelova s bicikla, kantice i zdjelice koje su visjele u platnenim torbama na guvernalu, zujanje dinama sa Slavkova bicikla koji je išao prvi i osvjetljavao put, i kreketanje žabica iz šančeva. Sjekli su valove zaostale dnevne topline pomiješane sa svježinom koja je strujala iz gustiša. Ponekad bi iz tame sjevnule kakve oči malih životinjica. Slavica je kod kuće u katnici u Velikom selu umila umornu djecu iznad velikog lavora. Poskidala im je plastične sandalice, roza i plave, i oprala zaprašene nožice i stopala šarena od bjeline i preplanulih kvadratića kože između remenčića sandala. Djeca su brzo usnula a Slavko i Slavica su sjedili za kuhinjskim stolom i razgovarali o kući koju grade u Malom gradu i kada će moći preseliti. Slavko je pripremao neke stvari za sutrašnji polazak na posao, a Slavica je planirala sutrašnji ručak... ...Na željezničkoj postaji u Malom gradu Marijana je čekala vlak iz pravca istoka prema Velikom gradu. Bio je puno veći od Ćire o kom je znala samo iz priča, koji je ukinut baš one godine kada je rođena. Na peronu pokraj nogu bile su njezine dvije torbe, u jednoj spakirana hrana; ručak za tri dana i knjige, a u drugoj čista i ispeglana odjeća. Tutnjala je velika dizelska lokomotiva vukući zelene vagone iz kog je jednog kroz otvorena vrata virio kondukter. Ubacila je torbe u vagon i uspela se visokim stepenicama. S druge strane pruge, tamo u gustom i zelenom rujanskom gaju okićenom ljubičastim bobicama bazge stajali su bake i djedovi na mostiću od drvenih greda i nabijene zemlje. Imali su odjevenu iznošenu i krpanu odjeću svoje djece koja je izblijedila na ramenima, za koju su znali reći da je «sasvim dobra za poljske radove i za staju, i glavno da su djeca u namještena u Gradu i da su svi zdravi». Na nogama su imali obuvene natikače pažljivo skrojene od iznošenih crnih čizama, a bake oko čitavog struka svezane fertune s velikim džepovima sprijeda koji su imali ispupčenja od kojekakvog zrnja i poneke grudice zemlje. Licima uokvirenim sjedinama, zasjenjenim škrljacima i maramama svezanim na potiljku, stari više od rada nego od životne dobi, smiješili su se blago kao da nikada nisu okusili težinu života, niti jedan rat, gladnu godinu ili bosonogu zimu, a na licima nisu imali umor od života... Dizelska je lokomotiva zatutnjala prema Velikom gradu, a Marijana je osjetila ushićenje i radosni nemir. Kroz prozorsko okno putničkog vagona nizale su se slike... Marijanin se pogled zaustavio na svom liku u ogledalu kupea. Dok su djeca berbrižno zadirkivala jedno drugo sjedeći joj na koljenima, niz lice uokvireno s više sijede nego tamne kose, potekle su suze.

- 21:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.05.2007., nedjelja

Dragi lutalice i putnici namjernici želim vam dobrodošlicu na moj nedavno pokrenut i još siromašan blog koji je nastao kroz moja lutanja i putovanja s namjerom. Srela sam na mojim lutanjima i traženjima neke nove ljude koji su me privukli svojim mislima i kucajima srdaca. Takvi nam susreti oplemenjuju život daju nam neke nove vidike, smjernice, znakove, zatvaraju nam se vrata a otvaraju prozori. To su trenuci otkrivanja novih ljepota življenja koje nas čine radosnim i pružaju nam ispunjenje. Volim čitati. Knjige odabirem na sličan način kako odabirem ljude. Kada rastvorim korice i raskrilim knjigu iz nje kuca srce i ona oplemeni moje misli i moj život. Druženje s knjigama ne boli, a pruža radost. Možemo pobjeći, a moramo se vratiti. Moramo se vratiti i živjeti s ljudima čija nas kucanja srca mogu raniti. Svoje rane i lijepe trenutke na najbolji ćemo način zapisati i netko će ih čitati i biti radostan. I tako u krug, nadam se u vječnost.. Na ovom blogu objavljivat ću svoje kratke prozne prvijence. Pisat ću na svoj osobit način kao što je svaki čovjek na svijetu osobit. Možda se kome svidi moje pisanje. Nije mi namjera da pišem kako bih se svidjela. Bit će mi drago ako se to dogodi. Možda ćete pričekati do prve objave neke od mojih priča. Skučena sam s vremenom jer imam malu djecu. Nadam se da ćete se okrijepiti na mom blogu i nastaviti svoja putovanja i ako sam oplemenila vaše putovanje da češće navraćate... Dobrodošli!!

- 18:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.05.2007., četvrtak

Hmm.. Postalo mi je preteško pa krenuh ne tako davno tražiti. Nešto. Ni sama ne znam točno što. Nevolje? Nikako! Lutajući i tražeći gurnuh glavu u nešto. Osjetila sam ljepotu. Izvukoh glavu i osjetih katarzu. Ljekovito i ispunjujuće. Prošlog ljeta sretoh rasku iz osnovnjaka. Rekla je da većinu učenika pamti po nekom osobitom detalju.Mene je zapamtila po literarnom uratku objavljenom u školskim novinama a koji sam sastavila od naslova poznatih pjesama izrezujući iste iz novina i od kojekuda. Pjesma je izgledala kao prijeteće pismo. Jedva sam se sjetila.Bit će zbog činjenice da je nešto redovito šišnulo pokraj mene kao kaplje sa dosadne voćke poslije kiše. Sendvič u dućanu, blok sat likovnog, zemljopis i zamislite, matematika su bili zanimljiviji. Oduševio me prozni uradak (srednjoškolski) nekog lika iz Osječkog Ruđera. Pisali su na temu "Sloboda". Lik je napisao da je Sloboda tvornica kruha i keksa u Osijeku. Nametanje čitanja. Molim, najtanji uradak od autora za lektiru da ne moram prepisivati. Ja i književnost?? Ma vi ste ispaljeni 100 %.

- 18:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.