Kanadska minijatura

07 prosinac 2017



Lučkog pilota bi pokupili na Banku, a onda je bilo još dvadesetak sati navigacije kroz Kanal. Predivni prizori nekad netaknute prirode bili su narušeni onim što je čovjek izgradio trudeći se da pripitomi surovu divljinu kanadskog sjevera. Poseban prizor ovog pitoresknog krajolika bio bio zimi, kada bi snijeg prekrio malene brežuljke a led se počeo hvatati uz kraj obale. Ne volim hladnoću, ali tada bi obično stajao na bandi od broda, gledao u rijeku i pustio da mi misli vrludaju, da otplove negdje gdje sam se nekada osjećao lijepo…



Thursday, Churchill, lokali sa „štangom“, to su bila mjesta gdje bi izlazili tih dva-tri dana koliko smo bili u portu. Opuštanje uz piće i žene. A onda opet natrag. Pa opet natrag. Pa opet… I tako bi to išlo, takav je to bio život. Jer kao što reče Propovjednik, sve je ispraznost….



Novine bi znali kupovati u jednom malom dućanu koji je imao i našu štampu. Bio nam je i usput, pa bi najprije svrnuli tamo, kupili friške vijesti na hrvatskom a onda se uputili prema ludilu.

Tamo nas je čekao neki drugi život.



Ulični umjetnici su me uvijek fascinirali, bilo da sviraju nekakav instrument, bilo da slikaju, crtaju… Držim da je nevjerojatan osjećaj slobode koji imaju, ne fizičke nego one mentalne. Volio bih da znam slikati ili crtati upola kao oni; sjeo bi na ulicu i slikao… kuće, krajolik, pejzaže…portrete, slikao bih iz glave, prenosio svoje misli, svoje poglede na papir, kistom, olovkom…

I tako… ja sam ostao tamo, st. Denis ili st. Catherine Street, ne sjećam se više, Thursday sam preskočio taj put.



Sjedila je na zidiću i taman zapalila cigaretu. Sitna, na prvi pogled čovjek bi rekao, neugledna mršavica u srednjim četrdesetim, s neizbježnom varijacijom francuske kape koju obično viđamo kod slikara, zaogrnuta šalom purpurne boje i sivim kaputom, ruku je držala pod pazuhom grijući se tako, valjda. Ali nije bila neugledna, samo malo iscrpljena životom.

I osmijeh. Široki, topli, iskreni… onaj koji se ne namješta.

Sjeo sam do nje, netom kupljene novine stavio pod stražnjicu i zapalio cigaret. Otpuhao sam prvi dim i pogled skrenuo prema njoj. Osmjeh je još bio tu. Osmjeh koji razoružava.

„Haj“.

„Haj“

I tako… Thursday me više nije vidio. Ni Churchill. Ni barovi sa „štangom“. Umjetnost me obuzela, prosvijetlila, s Njom sam se osjećao potpuno drugačiji, primila me u taj svijet, svijet gdje sve svoje misli, stremljenja, sve ono što je duboko zakopano u sebi, zatomljeno… da… sve to možeš prenijeti negdje, na papir, zid, platno, dati drugima da budu dio tog tvog svijeta, bez ratova, ubijanja, ljudske pokvarenosti…bez ljudske laži i prijetvora.

Sjedili bi tu satima, pričali, smijali se, poput dvoje tinejdžera koji tek otkrivaju život, ljubav, gledali se… pili bi vrući čaj držeći papirnate šalice s obje ruke grijući ih na njima.



I da, ni Thursday, ni Churchill, ni barovi sa „štangom“ nisu mi padali na pamet. Svaki put bi se vratio tamo, svaki put ona je bila tamo. Tih nekoliko sati provedenih s njom u priči, smjehu bili su mi fenomenalan osjećaj. Ono što me je ispunjavalo. O da, bio sam tada neki drugi čovjek…



Zima je prošla te godine, snijeg je odavno prestao padati, led se otopio, ulice Montreala su opet nekako živnule.

St. Lawrence je dobio onu svoju svježu boju, one mirise proljeća i života koji se budi, lijeno proteže poput polarnog medvjeda nakon dugog sna.

I opet sam na bandi od broda, ovaj puta drugačiji nego prije. Upijam pogledom obalu, brodove s kojima se mimoilazimo, udišem još uvijek prohladan proljetni zrak pun životnog peluda.

I mislim na nju. Na moju mršavicu ogrnutu purpurnim šalom i sivim kaputom, na onaj trenutak kada ću je opet ugledati u St. Denise ulici kako sjedi na zidiću i kako pijemo čaj iz papirnatih čaša i svakom izgovorenom rječju smo sve bliži jedno drugome, kako pričamo o životu, ljubavi, o onim malim stvarima od kojih smo satkani kao živa bića…

Bez laži, prijetvora…

Da. Bez laži.



Nisam je našao taj puta u St. Denisu. Ni u St. Catherine. Nije je bilo nigdje. Nestala je kao da je u zemlju propala. Pitao sam ljude, one koji su bili tamo u vrijeme kad smo sjedili na onom zidiću i dijelili naše male tajne, jesu li je vidjeli. Nitko mi nije znao reći išta o njoj, samo su slijegali ramenima i u očima sam im vidio prazninu…

I to je život.



Thursday je bio krcat tu večer. Sjeo sam za šank, Lily je već utočila dupli Jack i pružila mi ga bez pitanja. Znala je što mi treba. Kao i uvijek.

„Nije te bilo dugo“-više je zvučalo kao konstatacija.

„Ne, nije“-rekoh.

„Kakva je bila“ – nije popuštala.

„Najbolja u mome životu. Samo…“

„Nestvarna“?

Podigao sam pogled i pogledao je. Pružila je ruku i dotakla moje lice.

„Ona ne postoji. Ne za tebe. Ti si obilježen nečim drugim“ - rekla je.

„Znaš da ću je tražiti, znaš jel da“ ?

Pogledala me je svojim tužnim očima.

„Znam. Ali je nećeš naći. Nikada. I ti to znaš“.



Nikada je nisam našao.

Nikada.

Moju malenu Kanađanku.

Ali one dane, kada smo sjedili na onom zidiću na hladnoći kanadske zime, kada smo se grijali čajem u papirnatim šalicama, kada smo se dodirivali riječima, osjećajima i kada je moj svijet bio drugačiji, te dane provedene s njom u St.Denise nikada nisam zaboravio.

Nikada i neću. Oni ostaju kao prtljaga koju nosim cijelog svog života.

I nisu mi teški.

Nope…

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se