Lisabonski Memento

26 listopad 2017


Tih godina je bilo nekoliko oluja, nekoliko doista loših vremena. Ali navikao sam se na to. Nekoliko porata u Europi pa onda za Montreal. Znalo je biti opako, pogotovo u zimsko doba. Tada Atlantik uskuha i jednostavno ubija svom svojom silinom. Tada nas ne voli. I kao da se poigrava s nama; prvo nas pusti da mislimo kako smo prošli lišo a onda nas lomi svojom snagom, želi nam pokazati da smo mali, ništavni, da smo poput Odiseja kojeg je Posejdon u svojoj osveti bacio na otok Kirke…

Lisabon je jedan od mojih najdražih porata. Jednom smo zadili u njemu tri tjedna, i što reći; tamo sam proveo možda tri najbolja tjedna u životu. Vino, riba, žene…ljubav. Bio sam mlad, pun životnih očekivanja.
A ona mi ih je priuštila.
Libelinha.
I plovio sam Edenom.
S njom, ofkors.

To je bilo vrijeme bez interneta. Vrijeme u kojem smo bili opušteni, podatni, sretni… zaljubljeni… ali istinski zaljubljeni jedni u druge, vrijeme u kojem smo bili svoji…
Danas je sve laž.
Danas je sve ispraznost.

A Atlantik nas je čekao u svoj svojoj silini. Bojali smo se, to nije tajna. Bojali smo se i jedva smo se čekali dočepati Azora. Oni su nam bili spas, zaklon od bijesa Posejdona…
I u svom tom strahu, u drhtanju pred snagom prirode ja sam uvijek mislio na nju.
I osjećao je.
Osjećao sam njene usne koje su me dodirivale, njene ruke koje su me grlile… njene riječi koje su me raznosile na sve četiri strane svijeta…
„Volim te“.
I ja sam se raspadao.

Miris duhanskog dima ispunjavao je sobu, a ja sam gledao negdje u daljinu…zurio u strop. U polutami te sobe, sjene kreirane od naših tijela su se prelamale a ja sam se okrenuo na bok i gledao u nju.
Disala je ravnomjerno, lijepa kao što samo mladost može biti.
Ona i ja.
Baroque Lady i Stari Tovar.
Mariner.
Pomislih, Bože ista je kao Libelinha, lijepa portugeška iz nekih davnih dana, dana u kojima smo se opijali da bi preživjeli i spremno dočekali idući dan u kojem bi prkosno stali nasuprot bijesu Posejdona. U danu kojem smo bili muškarci, ratnici…i pomorci.

I tako… srce je moje puno ožiljaka, ožiljaka koji zarastaju ali i bole.
Uvijek bole.
I koliko god ja pokušavao zaboraviti, oni me podsjećaju na neke prošle dane.
Dane kada sam bio sretan samo kada bi je vidio, kada bi me ovlaš dotakla u prolazu…kada bi me pogledala. I poljubila, ofkors.
I svaki ima svoje ime…
I ovaj zadnji, ali znam, ne i posljednji.
Njen.
Petrin.


( Lisabon, Anno Domini 1998.)

Oluja svih oluja

19 listopad 2017


Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
(Propovjednik, Proslov 6,7)

Jednu Oluju smo izbjegli. Kapetan je skrenuo kurs prema jugu i ta je ostala iza nas. Potom smo krenuli prema Gibraltaru misleći da je sve loše prošlo i da nas očekuje bonaca za dan-dva.
Ne i tada.
Kao otrovni žalac škorpiona, iduća nas je dohvatila u roku od par sati.
I bilo je ozbiljno. Nema kuhane hrane, nema spavanja.
Samo unezvjerene oči.
Brod se valja, vitar force 10, valovi od par metara a mi se ne damo.

A ja sam u mislima s njom, mojom Morskom Vilom i znam da ćemo se izvući.
Kako znam?
Pa jednostavno…još puno toga joj moram reći.
Moram joj reći da je još uvijek lijepa kao nekada, da mi nedostaje njen zvonki smijeh, njene usne kojima bi me znala ljubiti dok bi sidili na zidiću isprid Džaje, njene razigrane ruke, njeno šaputanje u uho i kad bi mi rekla da me voli.
Da, puno toga joj još imam reći…

Brodski lim škripi u jezivoj borbi s prirodom; valovi udaraju nesmiljenom žestinom a mi šutimo. Svak' sa svojim odlutalim mislima.
I tako tri dana.

Fascinantno je kako nakon takvih nevera nastupi zatišje, kako more zbonaca. Mirno je i čovjek bi rekao kako je nemoguće da je samo sat-dva ranije ta modra površina bila izbrazdana zastrašujućom olujom svih oluja…

A ja stojim na bandi o' broda i gledam u plavu vodenu površinu, idealno ravnu, bez ijednog nabora na njoj, kao kod svilenog pokrivača na postelji koju dijelimo. Ona i Ja.
I znam, sigurno znam da još nije vrime za partencu, da ću i ovaj put doći doma i reći joj koliko je volim.
I koliko mi nedostaje u svim tim noćima, noćima punih straha, noćima izmučenim beskrajnim valjanjem broda pod udarima vjetra sa Sjevera.
Da, i ovaj put dolazim doma da joj sve to kažem.
Njoj.
Mojoj Morskoj Vili.
Da, njoj.
Petri.

(Atlantik, Rujan 2001, na putu od Nove Škotske prema Azorima)

Samoća

17 listopad 2017




Najviše volim kad sam doma. Nema zvrčanja alarma, nema psihoze, stresa i svega onoga što prati posao koji obavljam.
Čak mi je čudna i ona tišina, bez zvukova rada makinje, bez vibracija, trešnje. Volim biti doma, a onda i zato jer mi je i ona bliže. Moja Profica.


Letim satima. 10, 11 a zna se dogoditi i po 13 uri u avionu. Vrime za meditaciju, razmišljanje i još koješta. Čudno, nije me prije to toliko opterećivalo, ali u zadnje vrime češće promislim jel to zadnji u koji se ukrcavam. Godine valjda čine svoje. Pokušavam ne misliti na to, nađem nekakav bar, popijen pifkana-dva i eto me opet u maksimumu.
A i ona je tu.
Whatsapp, Viber.
Ludilo.
Slije, porukice, svašta nešto.

S Petrom je sve drugačije. Jednostavna je, ne komplicira život i zna što neće, a ja to volim kod žena.
I lijepa je.
Da, nevjerojatno je lijepa.
Meni.

„Haj, si dugo čekao“?
Gledam je i guštam u njenom pitanju. Smješkam se.
„Jesam, ofkors. Ali vridilo je“-kažem.
A ona vozi i priča. Volim je slušati, ima onaj naglasak koji me pali, koji me uzbuđuje. Zbilja je posebna. Nakon nekog vremena, skreće sa ceste i zaustavlja se.

Život je kao sinusoida, malo si gore, pa onda odeš dole. Pa opet gore. Pa tako unedogled. Ali, zar ne bi bilo dosadno da je drugačije, da je život ravna crta?

Volim se ljubiti s Petrom. Plaha je a u isto vrijeme zna biti i divlja. Večeras, smirujem je nježnim dodirima, poljupcima.
A ona…lagano se primiče i sjeda mi u krilo…
I cijeli svijet postaje moj…njen…naš.

I tako…
Stari Tovar i Ljepotica iz Baroknog grada.
Tada.
To jutro.
Zora koju smo dočekali budni, svak' u svojim mislima na onog
drugoga…

A onda odlazak.
Samoća je opak osjećaj.
Ali ja valjda to najbolje znam.
Stari Maritimo.
Stari Tovar.
Valjda me ovaj put sidro neće ostaviti…

Petra

15 listopad 2017

Nisam kišni tip; volim sunce pa makar i kad grije nesnosno, nekako se osjećam kao da život ulazi u mene, kao da krv brže kola i zato mi nikada nije teško padalo navigat u vrućim dijelovima Zemaljske Kugle. Iako moram priznati da mi tropska kiša i nije mrska; nekako je topla, gusta i tiha. Evo, zadnje vrime me i dopada biti u Tropima. Nigerija, pa malo južnije, Brazil, sad Panama, pa Kolumbija…i ta, meni draga tropska kiša, svakodnevnica je…

Iz Ria smo se iskrcali kasno navečer, malim brodićem na kraj. Moćni remorker znakovitog imena, ElComandante bio je vezan ispred nas.
Vremena je bilo za sve, caipirinha na Ipanemi, picanha u nekom od lokalnih restorana. Brazil je fenomenalna zemlja, zemlja dobrih ljudi. I žena…

Posao je takav kakav je, često nema puno navigacije a radi se uglavnom u „divljim“ zemljama. Bliski istok, Južna Amerika, Daleki istok. I uglavnom treba izvadit vizu. A za vizu treba poći u Metropolu. Nemam problema s tim ako je proljeće ili ljeto, jer doista volim Zagreb u to doba godine. Nekako je sve zeleno, puno života, nema velikih gužvi.
I onda kad obavim sav posao, volim zaći u zagrebačke lokale, pivnice, kafiće. Sve odiše nekom ležernošću, ljudi su opušteni, komunikativni. To volim, definitivno.

Hay milonga de amor
hay temblor de gotán
Este tango es para vos…

Ulični svirači sviraju što poželiš, za dolar-dva. Lijepo, nije portugalski song nego španjolski, ali sviđa mi se. „Vođa“ ansambla hvali moj ukus. Igrokaz, ali ne smeta mi. Dodajem još neku kintu, nebitno mi je, sutra idem doma.

Pivnica je bila skoro pa dupkom puna. Mjesta ni za šankom. Nije mi se dalo više tražiti, pomalo sam bio i umoran. Tek, ugledah prazno mjesto za šankom, čas ranije oslobođeno. Uletih da ga ne pogubim.
„Šta ima od pifkana“-upitah.
Lista od 20-ak piva se začas stvori u verbalnom meniju.
„Leffe blond“-rekoh bez dužeg razmišljanja.
A ona je sjedila tik do mene. Onako, decentno odjevena, odisala je profinjenošću. I intelektom, rekao bih. Dojam su pojačavale i naočale koje je nosila. Pomislih, zbilja je lijepa, ali ono bez pretjerivanja. Čitala je nešto, nemam pojma što, vjerojatno nešto u vezi posla, danas je to tako. Ljudi odu na pauzu za ručak i nose posao sa sobom.
„Naporno, a“- rekoh, gledajući je u facu.
Nekako se iznenadila mojim upadom.
„Molim“?
„Nisam mislio smetati“-rekoh.
Nasmijala se.
„Dalmoš“?
„Aha, kako si ubrala“?
I tako, sve pomalo krene svojim tijekom….

Danas je drugačije navigati nego recimo prije 20-25 godina. Sjećam se, nekada bi prvi odlazak bio u Seamen's Club, telefonski poziv doma a onda di god hoćeš. Kafići, pubovi, lokali bili su zadimljeni od duhanskog dima, glazba uživo, Dame noći, sve je to čekalo u portu.
Danas? Danas je Internet zamijenio sve to.
...
Mogao bi reći i da smo se pomalo zapili tada, Ona, profesorica (tako mi je rekla) i ja, Stari Tovar, Maritimo s ožiljcima na životnoj cesti, na modroj brazdi oceana koja nestane nakon ure prolaska broda. I bilo nam je lijepo, barem meni, tada, u tom kafeu, i nije me bilo briga za ništa, samo sam želio da taj dan ne završi. Njen glas, pokreti, njeni slučajni dodiri vratili su me puno godina unatrag, kada sam bio mlad, kada je cijeli svijet ležao pod mojim nogama…

„Outra caipirinha, por favor“-rekoh.

Plavušica je sjedila za susjednim stolom, lijepa kao što samo Brazilka može biti. Nije bila sama, bila je u društvu muškarca srednjih godina. Nisam razumio bogzna što, ali način na koji mu se obraćala, na koji je razgovarala s njim, pričala mu, taj mot me podsjetio na one momente u zagrebačkoj pivnici, na ono vrijeme kada smo profesorica povijesti i fonetike i ja, Stari Tovar, imali fenomenalne trenutke življenja, kada smo se poput djece igrali riječima, dodirima…i tišinom.

Internet je promijenio svijet, to definitivno stoji. Nabolje?
Ne znam, rekao bih da, ponekad.

Maria je dofurala novu turu. Malo me već uvatilo, jbg,
Plavušica i njen kompanjon, Ulični svirači, Maria… sve je to pomalo postajalo naporno. Kreneš s razmišljanjem, kome ovo triba. A onda se mob oglasi…
„Kak si, mali“'
I sve pada u vodu, i loši trenutci na brodu, ozljede, krvarenja, debili koji te pokušavaju jašiti cilo vrime. Sve.
Jer to je ona, moja profa. Moja brinetica iz zagrebačke pivnice.
Petra.


I možda…možda joj kažem koliko mi znači.
Koliko je volim.

Oui.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se