Grad bez ljubavi

10 prosinac 2017



Špring, krma pa prova…odrišiš se, pokupiš cime i kreneš, isprva lagano dok ne uvatiš rotu i sve dok ti svjetla Grada ne ostanu daleko po krmi. Ledeni vjetar šiba po licu, a slike su još friške, nerijetko gorke.
I onda full speed ahead…

I tada...
Ostaju samo sjećanja i uspomene.
Slike, satkane od živih boja nosimo u mislima; one ostaju u sjećanju kao zapis jednog prošlog vremena, vremena u kojem smo bili mladi, nasmijani, poželjni…sretni.
Vremena kad smo volili i bili voljeni.
Vremena koje neumitno prolazi.
Vremena koje je neumitno prošlo.

A onda i sjećanja počnu blijediti, i slike počnu gubiti one svoje životne boje. Crno-bijelo je njihov forte.
Ostaju nam samo uspomene.
Njih ni vrijeme ne može pregaziti.

Svjetla Grada su već daleko iza nas.
Grada bez ljubavi.
Grada poroka, pokvarenosti i laži…

Hladno je. Cigaret lagano dogorijeva u mojoj ruci.
I svjetla Grada više se ne vide.
Ostala su negdje tamo, u vremenu kad sam bio mlad, nasmijan... U vremenu kad sam je volio.
Svjetla Grada bez ljubavi.
Nedostajat će mi.
Kao i uvijek.
Like Always
.

Kanadska minijatura

07 prosinac 2017



Lučkog pilota bi pokupili na Banku, a onda je bilo još dvadesetak sati navigacije kroz Kanal. Predivni prizori nekad netaknute prirode bili su narušeni onim što je čovjek izgradio trudeći se da pripitomi surovu divljinu kanadskog sjevera. Poseban prizor ovog pitoresknog krajolika bio bio zimi, kada bi snijeg prekrio malene brežuljke a led se počeo hvatati uz kraj obale. Ne volim hladnoću, ali tada bi obično stajao na bandi od broda, gledao u rijeku i pustio da mi misli vrludaju, da otplove negdje gdje sam se nekada osjećao lijepo…



Thursday, Churchill, lokali sa „štangom“, to su bila mjesta gdje bi izlazili tih dva-tri dana koliko smo bili u portu. Opuštanje uz piće i žene. A onda opet natrag. Pa opet natrag. Pa opet… I tako bi to išlo, takav je to bio život. Jer kao što reče Propovjednik, sve je ispraznost….



Novine bi znali kupovati u jednom malom dućanu koji je imao i našu štampu. Bio nam je i usput, pa bi najprije svrnuli tamo, kupili friške vijesti na hrvatskom a onda se uputili prema ludilu.

Tamo nas je čekao neki drugi život.



Ulični umjetnici su me uvijek fascinirali, bilo da sviraju nekakav instrument, bilo da slikaju, crtaju… Držim da je nevjerojatan osjećaj slobode koji imaju, ne fizičke nego one mentalne. Volio bih da znam slikati ili crtati upola kao oni; sjeo bi na ulicu i slikao… kuće, krajolik, pejzaže…portrete, slikao bih iz glave, prenosio svoje misli, svoje poglede na papir, kistom, olovkom…

I tako… ja sam ostao tamo, st. Denis ili st. Catherine Street, ne sjećam se više, Thursday sam preskočio taj put.



Sjedila je na zidiću i taman zapalila cigaretu. Sitna, na prvi pogled čovjek bi rekao, neugledna mršavica u srednjim četrdesetim, s neizbježnom varijacijom francuske kape koju obično viđamo kod slikara, zaogrnuta šalom purpurne boje i sivim kaputom, ruku je držala pod pazuhom grijući se tako, valjda. Ali nije bila neugledna, samo malo iscrpljena životom.

I osmijeh. Široki, topli, iskreni… onaj koji se ne namješta.

Sjeo sam do nje, netom kupljene novine stavio pod stražnjicu i zapalio cigaret. Otpuhao sam prvi dim i pogled skrenuo prema njoj. Osmjeh je još bio tu. Osmjeh koji razoružava.

„Haj“.

„Haj“

I tako… Thursday me više nije vidio. Ni Churchill. Ni barovi sa „štangom“. Umjetnost me obuzela, prosvijetlila, s Njom sam se osjećao potpuno drugačiji, primila me u taj svijet, svijet gdje sve svoje misli, stremljenja, sve ono što je duboko zakopano u sebi, zatomljeno… da… sve to možeš prenijeti negdje, na papir, zid, platno, dati drugima da budu dio tog tvog svijeta, bez ratova, ubijanja, ljudske pokvarenosti…bez ljudske laži i prijetvora.

Sjedili bi tu satima, pričali, smijali se, poput dvoje tinejdžera koji tek otkrivaju život, ljubav, gledali se… pili bi vrući čaj držeći papirnate šalice s obje ruke grijući ih na njima.



I da, ni Thursday, ni Churchill, ni barovi sa „štangom“ nisu mi padali na pamet. Svaki put bi se vratio tamo, svaki put ona je bila tamo. Tih nekoliko sati provedenih s njom u priči, smjehu bili su mi fenomenalan osjećaj. Ono što me je ispunjavalo. O da, bio sam tada neki drugi čovjek…



Zima je prošla te godine, snijeg je odavno prestao padati, led se otopio, ulice Montreala su opet nekako živnule.

St. Lawrence je dobio onu svoju svježu boju, one mirise proljeća i života koji se budi, lijeno proteže poput polarnog medvjeda nakon dugog sna.

I opet sam na bandi od broda, ovaj puta drugačiji nego prije. Upijam pogledom obalu, brodove s kojima se mimoilazimo, udišem još uvijek prohladan proljetni zrak pun životnog peluda.

I mislim na nju. Na moju mršavicu ogrnutu purpurnim šalom i sivim kaputom, na onaj trenutak kada ću je opet ugledati u St. Denise ulici kako sjedi na zidiću i kako pijemo čaj iz papirnatih čaša i svakom izgovorenom rječju smo sve bliži jedno drugome, kako pričamo o životu, ljubavi, o onim malim stvarima od kojih smo satkani kao živa bića…

Bez laži, prijetvora…

Da. Bez laži.



Nisam je našao taj puta u St. Denisu. Ni u St. Catherine. Nije je bilo nigdje. Nestala je kao da je u zemlju propala. Pitao sam ljude, one koji su bili tamo u vrijeme kad smo sjedili na onom zidiću i dijelili naše male tajne, jesu li je vidjeli. Nitko mi nije znao reći išta o njoj, samo su slijegali ramenima i u očima sam im vidio prazninu…

I to je život.



Thursday je bio krcat tu večer. Sjeo sam za šank, Lily je već utočila dupli Jack i pružila mi ga bez pitanja. Znala je što mi treba. Kao i uvijek.

„Nije te bilo dugo“-više je zvučalo kao konstatacija.

„Ne, nije“-rekoh.

„Kakva je bila“ – nije popuštala.

„Najbolja u mome životu. Samo…“

„Nestvarna“?

Podigao sam pogled i pogledao je. Pružila je ruku i dotakla moje lice.

„Ona ne postoji. Ne za tebe. Ti si obilježen nečim drugim“ - rekla je.

„Znaš da ću je tražiti, znaš jel da“ ?

Pogledala me je svojim tužnim očima.

„Znam. Ali je nećeš naći. Nikada. I ti to znaš“.



Nikada je nisam našao.

Nikada.

Moju malenu Kanađanku.

Ali one dane, kada smo sjedili na onom zidiću na hladnoći kanadske zime, kada smo se grijali čajem u papirnatim šalicama, kada smo se dodirivali riječima, osjećajima i kada je moj svijet bio drugačiji, te dane provedene s njom u St.Denise nikada nisam zaboravio.

Nikada i neću. Oni ostaju kao prtljaga koju nosim cijelog svog života.

I nisu mi teški.

Nope…

Faith In Love

21 studeni 2017

Ponekad zavolimo neke ljude iz nama neobjašnjivih razloga.

Ono, kad ih ugledamo, srce jednostavno zakuca malo jače nego obično.

Reći takvim ljudima što osjećamo za njih, nekada zna biti komplicirano.

Tada neko vrijeme hodamo s gorčinom u sebi...




AlwaysOnTop

https://www.youtube.com/watch?v=-gEWu5gwOLQ


(...monolozi Starog Tovara...)

Ploviti kroz snove

12 studeni 2017


Polagano
Bez žurbe
S laganim vjetrom u jedrima
Koja te nose u daljinu
Daleko od kraja…
Daleko od ljudi…
Daleko od laži.

I uvijek, Ona je tu…
Ona…
Ranjiva
Krhka
Neuhvatljiva
Uvijek
Ona.

A ja je čekam.
Sam.
Čekam da izroni iz pjenom urešenog vala
Da me zapljusne suzama Oceana
Jednom.
Samo jednom.

...
I volim je.

...
Volim biti s njom.
I kada je tužna
I kada joj loše ide.
Da, volim biti s njom.
I na dnu.
I na vrhu.
S njom.
Uvijek.
S njom.
Bezimenom.
S njom.
Na vrhu.
...
Allways.

Plišani Medo

04 studeni 2017

„Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Prokisla, radosna, očarana, pod kišom
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se, i ja sam se smiješio
Ti, koju nisam poznavao
Ti, koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se toga dana
Ne zaboravi… „
(…Jacques Prevert…)
…………………

A Brest me je dočekao tog dana kišovit.
Ulice su bile mokre i skliske, kiša je padala bez prestanka, baš kao i u Prevertovoj pjesmi o Barbari.
Bio sam u Francuskoj i ranije; ta njihova kiša nije kao i naša, krupna, hladna i dosadna.
Drugačija je. I ja je volim. Možda baš ta riječ i nije prava, ali ta francuska kiša me baca u drugačije raspoloženje nego naša.
……………….

Te večeri sam izašao sam. Rekoh sebi, pivo-dva i pedala natrag na brod. Međutim, jednom sam pročitao negdje da „stvari uglavnom nisu onakve kakve se čine na prvi pogled“…
To me prati cijeli moj život.
To-mislim…“nisu onakve kakve se čine na prvi pogled.“

La Chouffe


Volim francuske kafiće, lokale, kako god… šank, separei, dobra glazba, i francuski jezik, za mene možda najsenzualniji jezik na svijetu. Počeo sam lagano…. La chouffe… unutra je toplo, vanka pada kiša, a ja u svom filmu, briga me za sve probleme ovog svijeta
Sam sam, nikoga ne znam, i dobro mi je. U vitrini iza šankera gledam slike nekakvog natjecanja u automobilizmu, slike izblijedile od patine vremena, slikane u vrijeme negdje pedesetih godina prošlog stoljeća. Na jednoj slici prvak, pretpostavljam, kožna kapa i naočale za vožnju, stoji s nekakvim peharom a do njega lijepa žena, visoka, vitka, duge crne kose, možda je i brineta, teško je zaključiti jer slike su vintage, i ona drži plišanog medu u naručju.
Plišanog medu.
I zašto sam sad to morao vidjeti….
Ispijam baldaku bire do kraja, plaćam novčanicama i iden dalje…

La Habana

Mršava konobarica je uzela narudžbu, engleski joj je bio dosta loš ali sporazumjeli smo se. Čak smo opleli i nekakvu kratku konverzaciju, ona na tom lošem engleskom a ja na još lošijem francuskom. Ali ide to kad se ljudi osjećaju.
Plišani medo iz La chouffea mi nije izlazio iz glave. Osjećaji katkada naviru kao i rijeka u svom kretanju od izvora prema ušću; na početku je brza, živahna, opaka na pojedinim dijelovima, rekao bih ali sve što teče dalje, gubi onu svoju silinu i na samom ušću bude pitoma i mirna.
La Habana je bila pristojno popunjena; stolice ni za lijek, dosta ljudi je čekalo da se mjesta isprazne da bi uletili za nekakav stol. Glazba uživo, kopija Tita Larrive i Tarantule, ali solidna moram priznati. Latinoamerička glazba, na pamet mi je pao Banderas i Mariachi.
„Je li slobodno za sjesti“ – grleni glas francuskinje prene me iz razmišljanja. Ona, frendica i njen dečko. Takav dojam sam stekao.
Mislim, rekla je to ona na francuski a ja je i nisam baš razumio.
Pokazao sam joj da je slobodno. Zahvalila se toplim osmijehom.
I ja sam se osmjehnuo također.
Glupa situacija skroz.
Izašao sam zapaliti cigaret.

Izašla je sama; društvo je ostalo za „našim“ stolom, frendica i njen dečko. Pušili smo svak' sa svojim mislima dok nam se pogledi nisu sreli. Nekako sam se osjećao težak, nije mi se dalo ništa. Nekada bi već bio u akciji. Te noći mi se baš i nije dalo.
Ali ona nije čekala.
Sviđa ti se ovdje – upitala me na dobrom engleskom.
Aha-rekoh. Fino mjesto, dobra glazba, lijepi ljudi…
Nasmijala se na to.
Lijepi?
Da. Lijepi. Pa i ti si lijepa. – vratio sam se u ritam.
Hvala – rekla je pocrvenjevši u licu

E, tako je to.
Instikt nikada ne gubiš, možda nekada otupi ali on je uvijek tu.
Spreman.

Zoe

Volili smo se tu večer.
Ona, lijepa francuskinja Zoe i ja, Stari Mariner, stari morski vuk.

Polutama sobe.
Poljupci.
Zagrljaji.
Strast.
Požuda.
Igra dvoje ljudi koji u tom trenutku imaju samo jedno drugo, dvoje ljudi koji nemaju što izgubiti.
Vrhunac.
Erupcija emocija.
Bila je mlada, ali nije nam to smetalo.
Meni možda malo u početku dok me nije opustila svojim dodirima, svojim dahom na mom vratu, prsima, trbuhu…
Prepustio sam joj se.
Nisam imao drugog izbora. Mislim… ma ne mislim ništa, bilo je fenomenalno…
A kiša je i dalje padala nad Brestom.

I uvijek vučem neku paralelu, ne mogu se riješiti te navike.
Brest
Barbara
Kiša
La chouffe
Plišani Medo
La Habana
Zoe
Plišani medo
Ona
Plišani Medo.
Taj plišanac, na onoj slici u La chouffeu, bio je okidač.

Jer ona me uvijek rastopi nekom svojom porukicom, nekakvom sličicom…
sličicom na kojoj se nalazi ona i gleda me, nasmiješena, lijepa poput francuskinje Zoe te večeri u Brestu,
sličicom kako leži na travi,
sličicom kako sjedi na ljuljački,
sličicom kako je zagrljena sa mnom, Starim Marinerom…
...

Sličicom kako je zagrljena s njenim Plišanim Medom.

...


E da, život me nekada zna dobro nagaziti.
Kao uostalom i sve nas….

Lisabonski Memento

26 listopad 2017


Tih godina je bilo nekoliko oluja, nekoliko doista loših vremena. Ali navikao sam se na to. Nekoliko porata u Europi pa onda za Montreal. Znalo je biti opako, pogotovo u zimsko doba. Tada Atlantik uskuha i jednostavno ubija svom svojom silinom. Tada nas ne voli. I kao da se poigrava s nama; prvo nas pusti da mislimo kako smo prošli lišo a onda nas lomi svojom snagom, želi nam pokazati da smo mali, ništavni, da smo poput Odiseja kojeg je Posejdon u svojoj osveti bacio na otok Kirke…

Lisabon je jedan od mojih najdražih porata. Jednom smo zadili u njemu tri tjedna, i što reći; tamo sam proveo možda tri najbolja tjedna u životu. Vino, riba, žene…ljubav. Bio sam mlad, pun životnih očekivanja.
A ona mi ih je priuštila.
Libelinha.
I plovio sam Edenom.
S njom, ofkors.

To je bilo vrijeme bez interneta. Vrijeme u kojem smo bili opušteni, podatni, sretni… zaljubljeni… ali istinski zaljubljeni jedni u druge, vrijeme u kojem smo bili svoji…
Danas je sve laž.
Danas je sve ispraznost.

A Atlantik nas je čekao u svoj svojoj silini. Bojali smo se, to nije tajna. Bojali smo se i jedva smo se čekali dočepati Azora. Oni su nam bili spas, zaklon od bijesa Posejdona…
I u svom tom strahu, u drhtanju pred snagom prirode ja sam uvijek mislio na nju.
I osjećao je.
Osjećao sam njene usne koje su me dodirivale, njene ruke koje su me grlile… njene riječi koje su me raznosile na sve četiri strane svijeta…
„Volim te“.
I ja sam se raspadao.

Miris duhanskog dima ispunjavao je sobu, a ja sam gledao negdje u daljinu…zurio u strop. U polutami te sobe, sjene kreirane od naših tijela su se prelamale a ja sam se okrenuo na bok i gledao u nju.
Disala je ravnomjerno, lijepa kao što samo mladost može biti.
Ona i ja.
Baroque Lady i Stari Tovar.
Mariner.
Pomislih, Bože ista je kao Libelinha, lijepa portugeška iz nekih davnih dana, dana u kojima smo se opijali da bi preživjeli i spremno dočekali idući dan u kojem bi prkosno stali nasuprot bijesu Posejdona. U danu kojem smo bili muškarci, ratnici…i pomorci.

I tako… srce je moje puno ožiljaka, ožiljaka koji zarastaju ali i bole.
Uvijek bole.
I koliko god ja pokušavao zaboraviti, oni me podsjećaju na neke prošle dane.
Dane kada sam bio sretan samo kada bi je vidio, kada bi me ovlaš dotakla u prolazu…kada bi me pogledala. I poljubila, ofkors.
I svaki ima svoje ime…
I ovaj zadnji, ali znam, ne i posljednji.
Njen.
Petrin.


( Lisabon, Anno Domini 1998.)

Oluja svih oluja

19 listopad 2017


Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
(Propovjednik, Proslov 6,7)

Jednu Oluju smo izbjegli. Kapetan je skrenuo kurs prema jugu i ta je ostala iza nas. Potom smo krenuli prema Gibraltaru misleći da je sve loše prošlo i da nas očekuje bonaca za dan-dva.
Ne i tada.
Kao otrovni žalac škorpiona, iduća nas je dohvatila u roku od par sati.
I bilo je ozbiljno. Nema kuhane hrane, nema spavanja.
Samo unezvjerene oči.
Brod se valja, vitar force 10, valovi od par metara a mi se ne damo.

A ja sam u mislima s njom, mojom Morskom Vilom i znam da ćemo se izvući.
Kako znam?
Pa jednostavno…još puno toga joj moram reći.
Moram joj reći da je još uvijek lijepa kao nekada, da mi nedostaje njen zvonki smijeh, njene usne kojima bi me znala ljubiti dok bi sidili na zidiću isprid Džaje, njene razigrane ruke, njeno šaputanje u uho i kad bi mi rekla da me voli.
Da, puno toga joj još imam reći…

Brodski lim škripi u jezivoj borbi s prirodom; valovi udaraju nesmiljenom žestinom a mi šutimo. Svak' sa svojim odlutalim mislima.
I tako tri dana.

Fascinantno je kako nakon takvih nevera nastupi zatišje, kako more zbonaca. Mirno je i čovjek bi rekao kako je nemoguće da je samo sat-dva ranije ta modra površina bila izbrazdana zastrašujućom olujom svih oluja…

A ja stojim na bandi o' broda i gledam u plavu vodenu površinu, idealno ravnu, bez ijednog nabora na njoj, kao kod svilenog pokrivača na postelji koju dijelimo. Ona i Ja.
I znam, sigurno znam da još nije vrime za partencu, da ću i ovaj put doći doma i reći joj koliko je volim.
I koliko mi nedostaje u svim tim noćima, noćima punih straha, noćima izmučenim beskrajnim valjanjem broda pod udarima vjetra sa Sjevera.
Da, i ovaj put dolazim doma da joj sve to kažem.
Njoj.
Mojoj Morskoj Vili.
Da, njoj.
Petri.

(Atlantik, Rujan 2001, na putu od Nove Škotske prema Azorima)

Samoća

17 listopad 2017




Najviše volim kad sam doma. Nema zvrčanja alarma, nema psihoze, stresa i svega onoga što prati posao koji obavljam.
Čak mi je čudna i ona tišina, bez zvukova rada makinje, bez vibracija, trešnje. Volim biti doma, a onda i zato jer mi je i ona bliže. Moja Profica.


Letim satima. 10, 11 a zna se dogoditi i po 13 uri u avionu. Vrime za meditaciju, razmišljanje i još koješta. Čudno, nije me prije to toliko opterećivalo, ali u zadnje vrime češće promislim jel to zadnji u koji se ukrcavam. Godine valjda čine svoje. Pokušavam ne misliti na to, nađem nekakav bar, popijen pifkana-dva i eto me opet u maksimumu.
A i ona je tu.
Whatsapp, Viber.
Ludilo.
Slije, porukice, svašta nešto.

S Petrom je sve drugačije. Jednostavna je, ne komplicira život i zna što neće, a ja to volim kod žena.
I lijepa je.
Da, nevjerojatno je lijepa.
Meni.

„Haj, si dugo čekao“?
Gledam je i guštam u njenom pitanju. Smješkam se.
„Jesam, ofkors. Ali vridilo je“-kažem.
A ona vozi i priča. Volim je slušati, ima onaj naglasak koji me pali, koji me uzbuđuje. Zbilja je posebna. Nakon nekog vremena, skreće sa ceste i zaustavlja se.

Život je kao sinusoida, malo si gore, pa onda odeš dole. Pa opet gore. Pa tako unedogled. Ali, zar ne bi bilo dosadno da je drugačije, da je život ravna crta?

Volim se ljubiti s Petrom. Plaha je a u isto vrijeme zna biti i divlja. Večeras, smirujem je nježnim dodirima, poljupcima.
A ona…lagano se primiče i sjeda mi u krilo…
I cijeli svijet postaje moj…njen…naš.

I tako…
Stari Tovar i Ljepotica iz Baroknog grada.
Tada.
To jutro.
Zora koju smo dočekali budni, svak' u svojim mislima na onog
drugoga…

A onda odlazak.
Samoća je opak osjećaj.
Ali ja valjda to najbolje znam.
Stari Maritimo.
Stari Tovar.
Valjda me ovaj put sidro neće ostaviti…

Petra

15 listopad 2017

Nisam kišni tip; volim sunce pa makar i kad grije nesnosno, nekako se osjećam kao da život ulazi u mene, kao da krv brže kola i zato mi nikada nije teško padalo navigat u vrućim dijelovima Zemaljske Kugle. Iako moram priznati da mi tropska kiša i nije mrska; nekako je topla, gusta i tiha. Evo, zadnje vrime me i dopada biti u Tropima. Nigerija, pa malo južnije, Brazil, sad Panama, pa Kolumbija…i ta, meni draga tropska kiša, svakodnevnica je…

Iz Ria smo se iskrcali kasno navečer, malim brodićem na kraj. Moćni remorker znakovitog imena, ElComandante bio je vezan ispred nas.
Vremena je bilo za sve, caipirinha na Ipanemi, picanha u nekom od lokalnih restorana. Brazil je fenomenalna zemlja, zemlja dobrih ljudi. I žena…

Posao je takav kakav je, često nema puno navigacije a radi se uglavnom u „divljim“ zemljama. Bliski istok, Južna Amerika, Daleki istok. I uglavnom treba izvadit vizu. A za vizu treba poći u Metropolu. Nemam problema s tim ako je proljeće ili ljeto, jer doista volim Zagreb u to doba godine. Nekako je sve zeleno, puno života, nema velikih gužvi.
I onda kad obavim sav posao, volim zaći u zagrebačke lokale, pivnice, kafiće. Sve odiše nekom ležernošću, ljudi su opušteni, komunikativni. To volim, definitivno.

Hay milonga de amor
hay temblor de gotán
Este tango es para vos…

Ulični svirači sviraju što poželiš, za dolar-dva. Lijepo, nije portugalski song nego španjolski, ali sviđa mi se. „Vođa“ ansambla hvali moj ukus. Igrokaz, ali ne smeta mi. Dodajem još neku kintu, nebitno mi je, sutra idem doma.

Pivnica je bila skoro pa dupkom puna. Mjesta ni za šankom. Nije mi se dalo više tražiti, pomalo sam bio i umoran. Tek, ugledah prazno mjesto za šankom, čas ranije oslobođeno. Uletih da ga ne pogubim.
„Šta ima od pifkana“-upitah.
Lista od 20-ak piva se začas stvori u verbalnom meniju.
„Leffe blond“-rekoh bez dužeg razmišljanja.
A ona je sjedila tik do mene. Onako, decentno odjevena, odisala je profinjenošću. I intelektom, rekao bih. Dojam su pojačavale i naočale koje je nosila. Pomislih, zbilja je lijepa, ali ono bez pretjerivanja. Čitala je nešto, nemam pojma što, vjerojatno nešto u vezi posla, danas je to tako. Ljudi odu na pauzu za ručak i nose posao sa sobom.
„Naporno, a“- rekoh, gledajući je u facu.
Nekako se iznenadila mojim upadom.
„Molim“?
„Nisam mislio smetati“-rekoh.
Nasmijala se.
„Dalmoš“?
„Aha, kako si ubrala“?
I tako, sve pomalo krene svojim tijekom….

Danas je drugačije navigati nego recimo prije 20-25 godina. Sjećam se, nekada bi prvi odlazak bio u Seamen's Club, telefonski poziv doma a onda di god hoćeš. Kafići, pubovi, lokali bili su zadimljeni od duhanskog dima, glazba uživo, Dame noći, sve je to čekalo u portu.
Danas? Danas je Internet zamijenio sve to.
...
Mogao bi reći i da smo se pomalo zapili tada, Ona, profesorica (tako mi je rekla) i ja, Stari Tovar, Maritimo s ožiljcima na životnoj cesti, na modroj brazdi oceana koja nestane nakon ure prolaska broda. I bilo nam je lijepo, barem meni, tada, u tom kafeu, i nije me bilo briga za ništa, samo sam želio da taj dan ne završi. Njen glas, pokreti, njeni slučajni dodiri vratili su me puno godina unatrag, kada sam bio mlad, kada je cijeli svijet ležao pod mojim nogama…

„Outra caipirinha, por favor“-rekoh.

Plavušica je sjedila za susjednim stolom, lijepa kao što samo Brazilka može biti. Nije bila sama, bila je u društvu muškarca srednjih godina. Nisam razumio bogzna što, ali način na koji mu se obraćala, na koji je razgovarala s njim, pričala mu, taj mot me podsjetio na one momente u zagrebačkoj pivnici, na ono vrijeme kada smo profesorica povijesti i fonetike i ja, Stari Tovar, imali fenomenalne trenutke življenja, kada smo se poput djece igrali riječima, dodirima…i tišinom.

Internet je promijenio svijet, to definitivno stoji. Nabolje?
Ne znam, rekao bih da, ponekad.

Maria je dofurala novu turu. Malo me već uvatilo, jbg,
Plavušica i njen kompanjon, Ulični svirači, Maria… sve je to pomalo postajalo naporno. Kreneš s razmišljanjem, kome ovo triba. A onda se mob oglasi…
„Kak si, mali“'
I sve pada u vodu, i loši trenutci na brodu, ozljede, krvarenja, debili koji te pokušavaju jašiti cilo vrime. Sve.
Jer to je ona, moja profa. Moja brinetica iz zagrebačke pivnice.
Petra.


I možda…možda joj kažem koliko mi znači.
Koliko je volim.

Oui.

Insomnia

19 siječanj 2017

Povratci s broda ponekad znaju biti traumatični, mislim, doletiš s drugog kraja svijeta di ti je do jučer dan bio noć a sada ti je noć zamijenila dan. I onda slijedi period aklimatizacije. Ali, navikao sam, više mi to nije toliki bed.

I tako……

… ustao sam, nisam mogao spavati, a i želja za cigaretom bila je jača od sna.

U mraku dnevne sobe pripalio sam duvan. Plamen žigice osvijetlio mi je lice na tren, i vidio sam svoj odraz u prozorskom staklu. Koja faca, taman za prepast se da ne znam da sam to ja.

Duboko sam uvukao prvi dim i sjeo na kauč ubacujući izgorjelo drvce u pepeljaru. Upalio sam TV.

Nogomet, južnoamerički...pa nekoliko programa TV sapunica, pa vijesti BBC-a...snooker, reklame, onda NBA, pa američki rugby, soft erotika, texas holdem poker.....

Tu sam se zaustavio. Lik je imao par sedmica i blefirao je opako. Ostali su bili neodlučni krenuti ili ne. Drugi igrač je tražio trećeg kralja.

Nije ga dobio, i na riveru je odustao kad je Lik podignuo ulog za 100.000. Ok. Zanimljivo je pratiti lica pokeraša.

Ugasio sam TV i krenuo pripraviti kavu pazeći da ne činim suvišnu buku. Dok sam čekao da voda uzavri, misli su me pomalo obuzimale, onako kao kad se magla spušta u kotlinu, i polako ali sigurno pokriva tlo ispod sebe.

Pogled mi je odlutao prema stoliću na kojem je cigareta pomalo dogorijevala u pepeljari i pomislio sam:

Život je upravo kao ova cigareta, polako ali neumitno prolazi ne ostavljajući nam vremena o razmišljanju što se dogodilo jučer, prije mjesec dana, prije godinu dana. Iznimno, u trenutcima samoće počnemo intenzivnije razmišljati o proteklom vremenu i zbrajati ono što smo napravili i ono što nismo.

Filozofija u rano jutro...ulio sam netom skuhanu kavu u šalicu i krenuo prema kauču. Pripalio sam još jednu, sad već treću cigaretu.

Puno pušim, rekoh sam sebi, onako poluglasno, trebalo bi to smanjiti. Nisam više palio TV, umjesto toga uključio sam računalo.

Portal ovaj, portal onaj, uglavnom sve je isto.

I ona….

- Haj.

- Haj. Znaš, lijepa si kao nekada.

I eto nas opet u labirintu.

Ona i ja.

Volim je, ali život je ponekad kompliciran.

Tu mač.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se