četvrtak, 08.01.2009.

.......povratak s godisnjeg odmora.....

dragi moji dobri prijatelji....bila sam slobodna da si uzmem
nekoliko dana odmora...nije mi tesko pisati blog ali eto sto
je potreba, potreba je...nadam se da ste mi sve svi lijepo
proveli za ove blagdane i praznike. i da ste mi u novu godinu
svi usli s novootvorenim sretnim stranicama zivota....
sa novim sretnim iskustvima i inspiracijama...
pozdrav veliki svim prijateljima, necu ih nabrajat (shvatila
sam da je to nepristojno, uvijek nekoga izostavim/o)!
wavekiss

| 20:52 | Komentiraj (21) | Print this! | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © Vjetar Tuge - Design touch by: Tri mudraca, hosted by Blog

Komentari On/Off

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (15)
Studeni 2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...........
...o vjetru...i svemu ostalome.....


marina-katuric@hotmail.com


Image Hosted by ImageShack.us


Divno je biti putnik i vjetar,
Ljubiti, a ne ljubiti,
Voljeti, a ne voljeti,
Biti iskren, a lagati.

->axiomatic_soul



Ovo su Njihove rijeci na mom blogu.....


fra gavun

"Evo će i Petar,
zamoliti vjetar,
da odnese tugu
i dofura dugu
onu ljubavnu
da ispod nje prođeš"


axiomatic_soul
"Vjetar se može samo na tren osjetiti, u vjetar se
može samo na tren zaljubiti, jer on odlazi dalje i sve
je samo trenutak. Nekada vjetar ostavi svoje hladne
ili tople dodire, ali ostavi, i više nikada se ne vrati,
možda se vrati, ali opet samo na tren. "Vjetar se
vezat ne može." Vjetar je životni put koji ni on
sam često nezna pratiti, nezna kojim ulicama
imat će se snage provlačiti, kojim ulicama će
se željeti provlačiti jer sve je samo zrnce
zaustavljenog vremena u subjektivnom
osjećanju. Vjetar je nešto što obožavam,
vjetar opisuje mene, moj duh. Kada
živiš kao vjetar mnogo boli osjećaš,
mnogo sreće, mnogo naučiš.
Ali zauvijek ostaješ vjetar, i ostavljaš
neizbrisive tragove na anđelima,
i na maskama praznih ljuštura, ali ipak
ostaviš. Da, divno je biti vjetar..."


smotani
"puhni vitre!!!! odnesi njenu nesriću, donesi sreću, osmjeh.......:)
draga... doista želim da taj vitar zapuše....."


Sudbino Nepoznata
"sjećam se juga, sjećam se južine....toplog vjetra koji unosi ludost u kosti, a misli i suvislost odnosi sa morskom pjenom daleko, daleko....
tako nas uništavaju ponekad drugi, zaboravom ili grubom riječi, tako ponekad nestajemo sami od sebe, jer ne znamo drugačije izboriti novi dan.
ali ako u nama postoji i ono najmanje zrno nade, trebamo ga strpljivo uzgajati kako bismo stvorili novi dan, jedan po jedan....neuništiv i lijep u barem jednom trenutku, jer život je sazdan od ponekih lijepih i onih manje lijepih trenutaka."


Sjena
"vjetar nemirni ponekad se zaigra u kosi,u krošnji..valove baca
kao dijete što otpuhuje balončiće..."



kecholand

"Vjetrovi će donositi moje pjesme, vjetrovi s planina."

la Boite Noire
"Veoma često se najbolji prijatelji
pretvore metamorfozom u najbolje ljubavnike..."


Taajni Svijet
"Oprosti mi... ljubav je rana...
Oprosti mi... ljubav je Sreća bogom dana...
Pod nebom je od ljubavi ognjeno i snežno
Al malo šta još ume da ubije nežno...
da ne primetiš... kao rani mraz... TO JE LJUBAV - UBIJA NJEŽNO..."


"e da... vjetar, uhvatiti ga - pustolovina je
a ako ga uhvatiš - on prestaje biti vjetar... pa si ti sad misli...
biti sretan jer znaš da tamo negdje postoji nešto što nikada nećeš imati, ili imati to nešto, a znati da to to više nije to... "


pokojni i pijanci
"Je, pjesma je i oku i uhu ugodna, a melem je i za um i za dušu."

tip koji sjedi
"Ljubav može proći, ljubav može vječno potrajati,
ali pjesma će uvijek ostati..."


borgman
"kada je vjetar donio snijeg na ulicu
učinio je to iz hira
ne iz ljutnje, zloće ili moći
malo poslije...
skrenuo grudu snijega sa puta prema kosi
nestašno, kao što je bila ta gruda
malo poslije...
razmrsio kosu, otkrio dva vedra zelena oka
ispunio srce zebnjom i srećom
puno poslije...
otrgnuo sliku, posljednju uspomenu iz mladosti
ponio je sebi

ne iz ljutnje, zlobe ili moći
samo iz hira
jer će vjetar, kako što mu ime kaže,
pored okova srca, lako proći"



CRNI BLOG KOMUNIZMA

"Lijepo izrečene misli, iz dubine duše. No, vjetar nije uvijek sjetan,
kako se uzme, nekada dođe vjetar i pomete baruštinu i močvarno ozračje
, pomete loša sjećanja i stvara nova, bolja. vjetar dođe iznenada i
pomete bolest, zlo ode brzinom vjetra i ponese sa sobom neke zle ljude.
Vjetar puše u jedra i nosi naš brod na krilima sreće do našeg željenog odredišta.
To je vjetar, vjetar pozitivnih promjena Živio vjetar! "


JEDNA DUSA A NAS DVOJE
"Ako je to moja sudbina
Pomirit cu se s njom
Zivjet cu u bolu, tuzi i suzama
Do kraja zivota mog....

sudbina je ponekad cudna,ali draga moja Bog je rekao radi i ja cu ti pomoci,
cuvaj se i ja cu te cuvati,
veseli se i ja cu se veseliti skupa sa tobom,
kad si tuzan, ja sam uz tebe...dakle Bogu preporuci svoje patnje i
vidjet ces da ce biti kao rukom odnesene...ostavljam ti topli zagrljaj utjehe..."


zagora, vrilo zivota
"život je tuga,suza ,bol,patnja i s njim mi to sve nosimo..
pisma mi se sviđa
tugi se nemožemo odhrvati ona mora svoje napraviti..
i ja sam je prihvatila i borila se..
ali ti mogu reći ..doći će dan kad će ljubav obasjati tu tugu samo teško je čekati..
nisam se pomirila i borila sam se...
i ti ćeš. i vidjet ćeš da će vjetar donit i trag osmjeha,ljubavi ,sriće..."


Mladen
"Bol u duši korjene ima u njoj samoj. Snovima se hrani; predstavom života.
Ljubavi izgubljene što smisao života postavljaju. Stani malo i pogledaj.
Što se to zbiva? Odakle i zašto nešto bol postaje?
Nije svijet ono što vidimo, ali da ga gledamo jest istina."


"E, kad bi vitar mogo.
Ko riči u pisme
Što izgled joj daju
Al istinski pravo
Do tebe stoji.
Jer vitar je tebi
Vitar u tebi.
Neka vitar stane
Ti postavi brane.
Sve neka se slegne
Da vidiš što bolje.
I korakom lakim
Ti kreni dalje."


Decy
"uvijek ostavi 'malo za sebe'.
vidjet ćeš: teško je potvrditi i održati pravo prijateljstvo.
mi smo ženskice zlice i osvetoljubive.
a ne znamo baš 'držati vodu u ustima'...."


pockemon
"....vjetrovi su čudna pojava,..čas pušu ovako,
čas pušu onako,..vrte na sve strane,...što odnesu ,
ponekad i nazad vrate...čini mi se možda je bolja kiša,..
ona sve opere, ispere i odnosi..."


...UVIJEK IMA JOŠ,...

sacuvani postovi iz proslog bloga...
**četvrtak, 21.08.2008.
...što li je ovo sada bilo.....

Dok sam sjedila u dvoru cekajuci
Anu osluskivala sam glasnu tisinu,
koja mi je godila…
Sjedila sam tako da sam gledala u
hrpu nepravilno naslaganih drva, koji
su izgledali, usprkos svoj toj nepravilnosti,
jako zanimljivo.
Budili su nekakav impresionizam I mir u
meni, a istodobno I toliku napetost…kao
neko iscekivanje.
Cinilo mi se kao da sam nebrojenim stoljecima
sjedila tako I slusala.
Zvucalo je kao da udisu zrak, kao da disu…
snazno I polako…
Kao da su ta drva najednom ozivila…
odjednom je sva ta nepravilnost, kojom su slozeni, nestala….
Nestala je I ona tisina koja se pretvorila u zvuk disanja…
u neopisiv zvuk udisaja…nekako hrapavo…ljigavo…
Da…imala sam dojam kao da milijoni dijelova stabala,
nepravilno naslaganih u hrpu uza zid, disu…a u biti sam i
stodobno pogadala i stvarnost…
Pokusala sam slusajuci njihove uzdahe, kao realna osoba
shvatiti sto je to zapravo…
Spojila sam taj zvuk sa milijardama licinki koje pokusavaju
doprijeti do izlaza iz tih nepravilno naslaganih drva…
kao das u trazile izlaz iz tog, njima jeb*no kompliciranog,
labirinta…
To su mozda bili njihovi opcajnicki krikovi…zadnje snage…
kako bi izgmizali iz svega toga, tako nabijenog…
Ili mozda grinje, te sugave nakaze koje I nisu toliko ljigave
I odvratne iz razloga sto ih skoro nitko nije video…
jadan svijet je zaboravio na njih, cisto iz straha…
Mozda padaju u ponor…bezdan,tog licinkama jeb*no
kompliciranog labirinta…to su mozda zvukovi njihovih jadnih I
nakaznih tijela….onako kako udaraju o tu tvrdu masu drva po
milijon puta…
Kako li samo izgledaju kada stignu do ponora…da li ijedan dio tog
njihovog nakaznos tijela dode do ponora ili na svakoj pori jednog od
milijon djelova stabala ostane jedan mali dio nakaznog tijela…
ne toliko ruznog…
jer ga nitko nije video…
Nego toliko sugavog zato jer ih proklinjemo…bolesni smo na njih…
ne mozemo ih izbjeci…jer ih ne vidimo…
I onda dok Im se to makazno tijelo putem do ponora onako lijepo
raspada,
na tko zna koliko milijona djelica, pozelimo ih gledati u tom procesu
I ne bas
toliko bolnog umiranja (jer nazalost oni koji bi htjeli gledati to nisu u
stanju)…

*shvatila sam kroz rasipanje rijeci na ovaj papir, koji sadrzi milijone
setajucih
I nakaznih grinja, koliko su ljudi u stvarnosti jadni I koliko se boje
vlastite sjene…
cak I onoga sto ne vidi…jer to je svijet u kojem zivimo…
To vam govori najveci stovatelj onoga nevidljivog koji je shvatio
ljudsku psihu
gledajuci u nepravilno naslagana drva u prijateljicinom dvoru
iz cije je nutrine
dopirao cudan zvuk tisine…



**srijeda, 20.08.2008.
...onu vecer....

Glasna glazba…
Mnogo ljudi…
Pice…cigarette…
Ples razgovori…
Upoznavanja…
Svjetlo…tama…
Smijeh…
Veselje…radost…
Ja…on…ona…
Plesali su….
Grlili su se…
Poljubio je…
Pogledao me…
Pozdravio me…
Otisao od mene…
Suze…osmijeh….
Mrak….on…I ona…
Vratili su se…
Dosla je do mene….
Pricale smo…
Nasmijesile se…
Otisla je….
Opet…on…I ona….
Grlila ga je…
Poljubila ga je….
Bijes…suze…ocaj…
Ogorcenost….
A ja….negdje iz daleka…
Voljela ga je….



**subota, 30.08.2008.
...iluzija?...


...a zivot nije iluzija. od iluzija se ne zivi,
iako ne mogu reci da ih treba sasvim
izbaciti. jer, i one nas poticu, i one
mogu pripomoci da nam neke stvari
budu lakse, da zivimo cak i na trenutak
onako kako bismo to zeljeli.


**četvrtak, 07.08.2008.
...opet sjećanja.....


…sjećanje me vuče kroz jednu od onih predivnih večeri…
bili smo na “ribičima”…bio je to dan kada je on trebao otputovati…
u tursku…bio je tako umoran…sjećam se njegovih umornih dodira
I pogleda…podsjećala sam ga na vrijeme…na to kako mora otići…
Uputili smo se put doma…stali smo na “spomeniku”…rekao mi je da
pričekam još malo…da ga neće dugo biti…sjedila sam na zidiću, a on je stajao…
Ljubili smo se…
U jednom trenutku me zagrlio…tako snažno da sam osjetila njegovo srce…
pogledao me…oči su mu sjajile nekim čudnim sjajem…vjerojatno je to bio umor…
ljubio me…taj dan…tu večer je osjetio nešto…je li mu ona nedostajala…
ili je to bilo iskreno…pitam se još uvijek…hoće li pamtit moje poljupce…dodire…
Dopratio me ulaznih vrata… I još jednom me zagrlio…isto onako snažno…
I poljubio me…a onda je nestao…vjerojatno zbog straha od mog oca…
gledala sam za njim…I udisala njegov miris što je ostao…
Ušla sam u sobu I osluškivala njegove korake…sjela sam na krevet I
“vraćala film u glavi”…
potekle su suze…velike I slane…a onda tihi jecaji…
znala sam to…osjećala sam…kraj…znala sam da, kada se vrati
više neće biti isti…
I bilo je tako…
Mjesec dana ga nije bilo…vrijeme koje je sporo prolazilo…kao nekakav
dosadni film…kojeg moraš pogledati…
Mjesec dana…kao stoljeće…stoljeće bez sata…
Vratio se…sretan on…sretna ja…on više…još večer ili dvije nakon toga
smo bili zajedno…otada više nikada…ne onako…ne onoliko…
Bol…
Kao da ga je zaborav “udario”…kao da ga je nešto čudno pogodilo…samo
da sve zaboravi…sve ono što je bilo između nas….ili se možda ne želi sjećati…
a ja… kako ću dalje…pretvorio se u moje suze…u moj zrak…u moje srce…
Želi li mi ovim olakšati…moju bol…želi li da I ja sve zaboravim… želim znati…


**ponedjeljak, 21.07.2008.
...dragi....

Sama sam, tebe više nema
sve je uzalud, svaka suza, svaka molitva, prešućena istina.
Sada nema vremena da ga trošim uzalud, godine me stižu.
Slova na papiru, na stolu neispijena čaša
tvoj miris na jastuku.

Nema te dušo, više te nema
tvoja duša putuje,
moja se slama, lomi i opet sama ostaje.

Na srcu tiha patnja, ugasla radost
i jedna izgubljena mladost.
Jastuk natopljen suzama, jedna noć beskrajna
prepuna tuge i uspomena.

Sanjam more, valove...ljude kako se vole.
Tebe i mene nigdje.
U snovima ne držim tvoju djecu za ruku, u stvarnosti još manje.
Otišao si i više se vratiti nećeš, more je pobijedilo...

Sama sam, a život je vječan,
tebe mi nema, dani su dugi, mjeseci i godine prolaze...
Opet molim za tebe i da mi san na oči dođe...napokon.

**nedjelja, 20.07.2008.
...iz mojih dnevnika...


...valjda sam i ovo zaslužila...dan bez osmijeha i pogleda radosnog njegovog...a nisam želila ništa osim poljupca...zagrljaja...sva moja nadanja i iščekivanja...nestala su...sad boli...pokušala sam da nestane iz mog života...i uzalud...samo je još gore...sad samo vidim njegove kisele one osmijehe i poglede pune mržnje i sitosti...a nisam mnogo želila...samo da je tu da ga zagrlim...da me poljubi...i ništa više...zavolila sam ga... i previše...sad je gotovo...


...sve je tako tmurno, mračno i dosadno. a ja...ja tako sretna. osjećam unutarnju radost i veselje...veselim se svakom mom koraku...uživam biti sretna, uživam slušati unutarnji bijes, i mržnju, koja se presijava u radost...i veselje...ta glupa tuga...katkad povjerujem u gluposti i besmislice, ali i to je u redu...ponekad...volim taj šugavi prijelaz iz tuge u radost...ili sam samo postala otporna na tu jebenu tugu, na jebene suze i očaj...


...dopušteno nam je prelaziti granice, čak i onoga što je nemoguće....živimo u životu gdje pravila postavljaju naše srce i naš um...zanimljivo je to što se odbijaju, kao magneti, kad srce hoće da ima pravo tu je um da mu se suprotstavi...SUDBINA BIRA SVOJE IGRAČE...

...neka vam se i ponekad čini da su vas svi napustili, ali ako vi ne napustite njih, budite sretni...
...samo prijatelj pravi razumije tugu i sreću...ako ste ljubomorni na prijatelja, ljubomorni ste na vlastito mišljenje, dušu i srce...

...NA SRCU JE PREVIŠE RANA, A NA SVIJETU JE PREMALO VREMENA OSTALO ZA LIJEČENJE...