Boža zvani Pub
nedjelja, 21.01.2007.
010 - Kao rani mraz...
Dakle eto... došao je vikend i jednostavno nisam izdržao da stvar ne završim "u dahu".
Iako su mi dosadašnje Đoletove knjige nekako najbolje sjele iza drugog - trećeg čitanja, već nakon ovog prvog mogu reći da me nikako nije razočarao...
U cijelu priču se donekle umiješao i onaj Samardžićev kontroverzni film koji je pretendirao da bude To Što Nije i što će biti snimljeno po Ovom Predlošku, ali nije me baš puno zaveo...
Možda baš zbog načina pisanja u obliku filmskog scenarija, "Mraz" mi je upačetljiviji po pitanju slika koje se pojavljuju u glavi tijekom čitanja...
Cijela stvar nekako zaokružuje i daje smisao zadnjem i predzadnjem Đoletovom albumu te ranije napisanim knjigama.
Ponovno se pojavljuje trojac drugova, ali ovaj puta su to prijeratni i ratni drugovi i kroz priču jednog od njih zavirujemo u život opjevanog Vase Ladačkog koji, kako se uspostavilo kroz knjigu, nije imao baš puno s onim kako je opjevan...
Kad opet uhvatim malo vremena da misli koje su sad još zbrkane i prepune emocija zbog netom pročitanog, sročim u nešto suvislo, stavit ću to opet u post...
Do tada vas sve pozdravljam i preporučujem: Tko uspije nek nabavi, neće zažaliti...
Tu noć je Tisa nadošla...
Na njoj nošnja raskošna
Samo sandalice, prstenčić
I u kosi venčić od ivanjskog cveća
Nije nesreća što me se ona ne seća
Ma kakvi, nesreća je što se ja nje sećam
subota, 20.01.2007.
009 - Došla je!
Dosta vremena je prošlo od kada sam nešto tako isčekivao...
Kad sam pronašao informaciju na netu da je Đole napokon izdao novu knjigu krenuo sam u razvijanje strategije kako doći u posjed iste...
i eto, pomno planirana akcija urodila je plodom i postao sam sretni vlasnik djela "Kao rani mraz... (Nikolina priča o Vasi Ladačkom)" pisanog u obliku scenarija za film odnosno dugometražnu igranu baladu kako to Đole predstavlja...
Frendica koja povremeno poslovno boravi u Novom Sadu bila je idealni donositelj :)
Kako me veći dio dana zaokupljaju razne stvari, odlučio sam čitanje obavljati polako, uvečer kad sve utihne i mogu se u miru posvetiti štivu...
Za sada sam "odradio" oko trećine i pričekat ću da dovršim prije nego izađem s nekim komentarom...
nedjelja, 07.01.2007.
008 - Zatajil te nebum nigdar...
Što sam stariji, rekao bih da mi se ukusi po raznim područjima više profiliraju, ali i da više ne dijelim stvari toliko žanrovski već prilično pojednostavljeno - na one koje mi se sviđaju i na one koje ne volim...
To vrijedi u književnosti, u poeziji, izboru hrane i odjeće a boga mi i u glazbi...
I tako... ove godine želio sam iskoristiti jednu od posljednjih prilika da doček provedem sa Najdražom i našim klincima prije nego oni krenu sami širom sa svojim društvima...
U pozadini je veći dio vremena larmao televizor i u jednom momentu čuo sam kako četvorica fakina pjevaju stvar koja mi je istovremeno bila potpuno nova i zazvučala strašno poznato...
Kasnije sam prevrnuo internet ne bih li je našao i na kraju je uspio pronaći uz dosta muke na nekim skrivenim stranicama, ali nije mi bilo žao truda...
Dakle ukratko - osim Đoleta, koji je van konkurencije, volim rock, lud sam za Knopflerom, utapam se u Flojdima i Claptonu, volim stvari iz kasnih šezdesetih, ranih devedesetih i između toga, ali volim i Arsena, Olivera, Gibonnija, volim klasiku, tamburaše, klape... od ono malo stvari koje ne volim u glazbi spomenuo bih samo techno s kojim se stvarno nikad nisam uspio dogovoriti...
Ovo niže napisano je nešto, navodno, prilično staro pa nedavno izvučeno iz zaborava, ali kako god gledam baš mi je nekako leglo...
Moja PuknutaEkipa s kojom povremeno zasviram sebi za dušu složna je oko toga da na pravom tulumu ovakve stvari uvijek dođu na red, prije ili kasnije ...
Ak sem te ikada fkanil,
Ak sem i prešel vu kvar,
Ak sem ti srčeko ranil,
Pozabil te nebum nigdar.
Ak sem i druge gledal
Ak sem i kušlec koj' dal
O tem ti nisam povedal,
Da potem ti ne bude žal
Ak sem z pajdašima ostal
Ak sem te v noči zbudil,
Popevke te semu su krive
I vince kaj srcu godi
Ak ti i nisem došel,
Ak sem pozabil te zvat,
Ja ti se znova kunem,
Zatajil te nebum nigdar
...
utorak, 02.01.2007.
007 Tada...
oko kraja godine često se svode računi, prave kojekakve bilance i kritički promatraju prošla vremena.
Sređujući prastare arhive svojih tekstova, našao sam jedan davni rad, nastao pred desetak godina...
Ovaj tekst, srećom, ne ocrtava apsolutno ništa vezano uz sadašnjost... on se tek fino nastavlja na jednu davnu priču, utihlu pred istih tih desetak godina, koja se tek nakratko zakoprcala u sjećanjima SMSom spomenutim u prethodnom postu...
Dok mi je tada sve izledalo crno i depresivno, danas u sretnom okruženju mog trija dragih lica na sve gledam s optimizmom i samo se sa laganom sjetom prisjećam tih burnih vremena.
U biti, zahvalan sam zbog svega što mi se tada desilo jer sam izašao zreliji, smireniji i rekao bih kompletno bolji kao osoba...
A jedan od rezultata te veze je i moje okušavanje u poeziji...
Bilo pa prošlo - ne ponovilo se!
Dođu ponekad tužni, mutni i samotni dani
i tjeraju me da se uvijek iznova zamislim
i zapitam koji su razlozi da stvari baš tako teku,
tko bira sretne i nesretne,
i zašto spoznajemo pravu vrijednost nečega
tek onda kad to nepovratno izgubimo...
Zašto ne shvatimo svjetlost dok ne bukne plamen
i požar života zauvijek uništi naše male papirnate svjetove,
pretvarajući nas tek u malo pepela i praha...
Ali, do pepela se ionako stiže jedino preko vatre...
Ne postoje riječi koje mogu zamijeniti šibanje godina u lice,
izbrisati tragove mraza u kosi
ili isplesti mrežu za hvatanje vremena...
Jednom, Ona će čuti da sam bivši ...
da sam krenuo na put stazom vječnosti...
da više ne postojim!
Nadam se da će tada biti sama...
Možda će tek lagani drhtaj proći njenim glasom,
možda će joj negdje u uglu oka zatitrati iskre sjete,
ili će samo zastati ugledavši zvijezdu kako pada
i lagano gasne nestajući u beskraju ...
Možda ništa od svega?
Gusti oblaci unutarnjih sukoba
koji su prekrivali osjećaje i gušili uspomene
razići će se na tren
i pustiti je da ponovno dopre u svoj skriveni vrt...
Vrt u kojem je drugačija,
u koji dugo nije smjela zalaziti
ni šetati njime da ne ošteti vrhove ambicija.
Ako je stvarno bila Ona Prava, tada će znati ...
Znat će da je jedina koju sam ikada volio ...
Da sam sve druge volio tamnom stranom srca,
iz navike ili dosade,
utonuo u monotoniju svakodnevice,
štedeći se ...
i učeći kako ću najbolje voljeti Nju ...
ako je konačno nađem.
29. prosinac 1996
ponedjeljak, 01.01.2007.
006 - prvi januar, popodne...
Nije nazvala...
moderna su vremena i jednostavnije je poslati SMS...
a tako se istovremeno osiguravaš od reakcije nazvane osobe koja može biti zatečena pozivom...
SMS ne moraš primjetiti odmah, možeš i ne odgovoriti na njega, ali ne možeš ne sjetiti se opet iznova nekih stvari koje su povezane s pošiljateljem...
... sveli smo se na to da jedno drugom čestitamo rođendane i Nove godine, da si kurtoazno zaželimo uzajamno par lijepih želja i da čekamo iduću sličnu priliku...
Sjećanja su me ranije boljela... sad, što sam stariji - sve sam više otupio i osjećam samo prazninu kad mi se javi...
Jednom je Ona meni bila sve, navodno sam i ja kod nje tada imao sličan status, što mi je danas nekako teško povjerovati, ali ne mari...
od tog doba već je prošao lijep broj godina i sve to sada više nije toliko ni važno...
Poslije svega, zahvalan sam joj na otkrivanju nekih strana moje osobe koje su do njene pojave bile dobro skrivene...
I na tome što me je naučila voljeti nekog iskreno i bez rezerve i taman da se među nama ništa drugo nije desilo morao bih joj na tome biti zahvalan... dok me ima
Halo.
E, ćao!
Ja sam, zar mi ne znaš glas?
Zvao sam te, nisi bila tu...
Pa, eto, malo cugam, znam to nije spas.
Ništa, želim ti sretnu novu godinu.
Ćao...
Pomisli u ponoć na mene, na nas.
Pomisli na Šoltu i klince i dom.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene na nas.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
Nosiće te mašta k’o čarobni sat.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag.
Halo.
Tu je društvo, hajde dođi i ti.
Da i on je sa mnom, pa šta s tim.
Čula sam da negde si u planini.
Ma, dođi, tako želim da te poljubim.
Sad...
Pomisli u ponoć na mene, na nas.
Pomisli na Šoltu i klince i dom.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene na nas.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
Nosiće te mašta k’o čarobni sat.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag...
