Plan i nije bio obećavajući. Počela sam grintati bez da sam zbrojila daske u glavi. Lipi moji demoni. Prolupali ste godinama, znam sve mi je jasno i stoga vam se duboko ispričavam. Ubojiti scenarij u vlastitoj režiji započinje sa apokaliptičnim crvenim jutrom i propupalim Japanskim trešnjama. Da li imam šanse da vas prigrlim i nakon toga snažno odgurnem od sebe jer ližete moja ranjena koljena i čuvate moje skrivene tajne? Ponekad kad krvarim osjećam da ste tu. Danju skupa spavamo, noću zajedno plešemo zaboravljajući kako izgledaju podočnjaci na umornom licu jer kad sunce zaspe, lice poprima tamniju nijansu i sve je opet lipo, ispeglano, glatko. Bez Botoxa i bez noža. Znam da sam teška ali voljeti vas ne može bilo tko. Jubiti može ama baš svatko. Vodim vas večeras vani na apsolutno veličanstveni party. Po grubim zidovima ljetne dvorane crnim ugljenom crtat ću rečenice koje nikako ne mogu izreći na glas jer se strašno bojim potresa i podizanja mora, a ne želim na sebe natirati gnjev Bogova. Moji lipi demoni... I sad dok ovo prtljam smirujete me čajem od kamilice. Pari mi se da ćete mi ipak oprostiti mada je praštanje samo štorija u koju prestaješ virovati nakon trinaeste godine života kad sve ružne momente guraš ispod lijeve klijetke i duplo množiš sve dok ne pukneš i gruneš sve iz sebe.
|
