Koraljni obrazi...

04.01.2008., petak

U Amsterdamu si moj, u Berlinu sam tvoja...

Zabavljala bih te pričama o ludim kvartovima Amsterdama sve dok ne bi popizdio i jedan petak ujutro otišao sam do mog stana, spakirao me i odvukao s posla trubeći na sav glas o veličanstvenim kolačićima koji će blagosloviti moje nepce dok budem jubila tvoja usta. Uz Caveov „Babe, I'm on fire“ iz iPoda, tebi liva, meni desna slušalica, najdraži trčali bi ko dica ispod duge. Sloboda nije ono što mi daješ dok me gledaš ispod oka guleći minutažu pod velom šutnje. Slobodna sam kad se ne opirem tvojim prstima koji ulaze u mene u bilo kojem momentu puta. U Amsterdamu ćeš biti samo moj. Muzej Van Gogha bit će kretensko zaljubljivanje u boje i mirise ulja na platnu jednako želji za seksom ispod crvene ulične lampe. U Berlinu sam tvoja. U Amsterdamu ćemo hodati po pukotinama seksa jer tako ću te jače osjetiti u sebi. Hvatat ću te za prste sve dok mi ne dopustiš da te pojubim onako jako glasno pred svima u kući starih punkera. U Berlinu ćemo snimati kratke filmove sa filmskim režiserom porijeklom iz Sarajeva i pušiti skunk iz vesele radionice njegove predivne gluhonijeme žene koja rukama voli čakulati o jednom životu i pravim odlukama zbog kojih gubimo osjećaj odgovornosti ali dišemo kao nikada do sada. Želiš li se ponovno roditi? Biti žena? Biti muškarac? Želiš li se jebati ili biti jeben? Želiš li lizati lizalicu od višnje kako bi okusio slatko kiseli filing? Želiš li biti dite? Debeo? Mršav? Želiš li živiti? Opak? Naopak? Krivi? Tko uopće ima pravo izbora? Sve stane u jedan život… jel' da? Samo triba stisnuti dupe i zube odjednom. U Berlinu ja sam samo tvoja. Na sredini kluba „Maria am Ostbahnhof“ sredit ćemo zajednički 3P za putovanje u starim old school Adidaskama. Obećao si mi sinoć da krećemo za Berlin čim snijeg nestane u porama zemlje. Pletem nam zajedničku torbu u koju ćemo ugurati najdraže ljude i odvesti ih na veličanstvenu izložbu tvoje prijateljice kojoj si zaboravio ime. Imaš pravo, imena nisu važna. Bitan je osjećaj pripadnosti. Idem u postelju zamoliti ovog gori da od sutra počne raditi na suncu jer ne mogu sama potirati snijeg, a zbilja moram što prije do Berlina da mi prodaješ priče. Znaš i sam da ne mogu preživiti dan bez one tvoje „Tamo pored mista di srce najjače kuca uvik će stajati stanica za tebe malena“, budalo, blesava.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.