Koraljni obrazi...
16.03.2007., petak
Cili svit na dohvat ruke / Dan četvrti
|
Kažu – Da onaj koji naruči ubojstvo prvi pošalje vijenac na sprovod. Tko li je onda. Mojsije ili Obelix? Možda Obelix? Prema njemu sam ka štikadenta pa me više nije moga gledati. Pari balon. Naime, jutros se isprid mojih vrata našao pogrebni vijenac sa ljubičastom trakom, bijelim tulipanima, bez potpisa. Zasrala sam se priznajem, pošteno. Ne znam za Vas judi moji, ali mene nekako straše takve zajebancije, ako je zajebancija posrijedi. Jer ako nije onda sam nekom gadno stala na živac. Nije pizdarija. Jebiga ne preostaje mi ništa drugo nego hitan poziv sa crnog telefona drito u ured bivšeg ljubavnika Sergeja, trenutno stacioniranog u Moskvi. Mmmm... Sergej je bio izrazito ružan ali tako seksi, strastven i privlačan. Veliki osvajač i zavodnik. Sa hladnim oružjem zataknutim oko bokova. Kod njega nije bilo sivog. Samo crno i bilo, nema sredine, krivci su jasni, a on nepogrešiv. Ciljao je tako dobro. Di god. Naravno... Mislim da me volio samo zato što sam bila Škorpion, kao i on. Stalno je pričao kako škorpije imaju razornu snagu, ja sam šutila. Kako imaju borbeni duh koji ne poznaje granice ili zabrane. Ja sam šutila. Kako pravi škorpion uvik odgovara na svaki izazov i da ste naivni ako mislite da ga možete isprovocirati i ne biti spremni na moguće posljedice. Srao je kako se on nikada ne štedi i da se njegov cili život reflektira u dva pravca, jednom koji obožava i jednom koji uništava. Ja sam i dalje šutila. Dugo me gledao, nešto kontao, nasmiješio se, jedva, nekako... i zamolio da ga nekako isprovociram. Kemijskom sam mu na leđima nacrtala škorpiona i šapnula da mi krade misli... Ispraznili smo crni Makarov i mazili se njime po golom tijelu. Nepeto... Uglavnom da se vratim... Rekao je bejb, ne brini, Sergej već poslao ljude po tebe. A onda te vodim za ruku po svitu. Di da prvo odemo??? |
02.03.2007., petak
Maroko i naranče za Mojsija / Dan treći
O Bože koji dan! Glava me ubija za poluditi. Pri kraju sam sa benzinom u letjelici i nekako sam skeptična prema svemu. Loš dan i ništa više od toga. Poglavica me već čeka u Alžiru da mu dam cigare i poruku od el Comandantea, a meni vrag nije dao mira da ne škicnem što piše unutra. Frulica da me opusti prije leta i psihička priprema za tajnu poruku. „Revolucija sa 22 kata“ pisalo je unutra – Kakve su to gluposti jebote!!! Poglavica me ili zajebava ili mu zbilja nije dobro. Palim za Maroko dok još imam volje. Ovaj put obavezno idem do Gibraltarskog prolaza. Uvik ga nekako uspijem zaobići. Kažu da je Maroko kao drvo koje pupa u Africi, a hrani se europskim zrakom. Izbacujem pošiljku na dogovoreno mjesto i sad se već radujem pustinji i opijenim devama na vrhovima pješčanih dina. Svijet je čudesno mjesto za proživjeti život samo ga triba dobro protumbati. Fosilni ostaci predaka tribaju počivati na početnoj poziciji ali dok god ti kuca taj sat unutra nemoj imati mira. Ja ga barem nemam. Čim malo usporim, vrime poprima miris plijesni. Evo me... napokon na svojim nogama. Danas me puca da budem glumica. Šaljem svoje dupe tik do pustinje u Quarzazat jer ako su Asterix i Obelix tamo mogli postati face, mogu i ja. Na castingu sam prošla totalno nezapaženo, ali kaže moja baba „Sinko, ne daj se umesti“... Izvadila sam takuin, pružila pare i za godinu dana moje ime će vrištati sa svih plakata u Maroku. Jebiga, možda je ružno ali činjenica je da pare pokreću svit, i šta bi ja sad tribala glumiti da to nije tako? Ajde molim te... Zamaraš me glupostima sestro. I daj please odi po naranče na pijacu, fali mi vitamina, rekao mi je i zalupio vratima crne limuzine. Zatamnjena stakla?! E moj Mojsije, loša kamuflaža. I varaš se ako misliš da ću sad bauljati po pijaci u potrazi za vočem. Kupi tablete pa se kljukaj vitaminima. Prošlo je vrime zdravog života. Imam i ja pametnijih stvari za obavljati. „It's the end of the world as we know it, and it feels fine“ |
