Postojanje Boga razumom nije moguće dokazati, ni opovrgnuti. Mnogi veliki umovi čovječanstva su u Boga vjerovali, ali mnogi nisu. Odbacimo na trenutak sva naša osobna razmišljanja o tome i zapitajmo se: Što ako su ovi drugi bili u pravu? Je li tada život nas vjernika promašen?
Mislim da se često u podsvijesti bojimo da je tako. Zato ni ne želimo potpuno krenuti za Bogom, već se uvijek pomalo držimo ovosvjetske sigurnosti. Na taj način smo se osigurali od toga da kasnije moramo žaliti zbog nekih životnih odluka, kada otkrijemo da možda nisu baš bile racionalne ili opravdane.
Ljubav je bit vjere!
No, mora li vjernik koji je cijeli život podredio vjeri i Bogu zaista neizbježno nositi u sebi te strahove? Može li biti pogrešno ono čemu je posvetio život? Je li bespotrebno patio na zemlji ako raj ne postoji? Jesu li sve njegove molitve, mise, sakramenti i dr. tada bili uzaludni? Da bi na to odgovorili moramo vidjeti čemu vjernik uopće posvećuje život.
Za nas kršćane bit vjere je ljubav. Osnovna Isusova zapovijed glasi: ”Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 12, 30-31). Sv. Ivan dodaje: ”Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,12.20). Dakle, Boga se najbolje ljubi, ljubeći bližnjega.
Iz toga zaključujemo da kršćanin (ako je svoju vjeru ispravno shvatio) posvećuje život ljubavi. Može li to biti promašen život? Župnik arški sv. Ivan Marija Vianney kaže: ”Ako se, umirući, uvjerim da Boga nema, bit ću zaista pogođen, ali mi neće biti žao što sam život proveo u ljubavi”.
Ali ako Bogu uistinu odlučimo predati sve, krenuti u nesigurnost, Bog će nam se otkriti, i znat ćemo da On jest! Jer On nas traži potpuno!
|
