Donosimo razgovor s jednom od najuglednijih poznavatelja judaizma u Hrvatskoj i jednom od najpoznatijih lica židovskog aktivizma u nas - gospođom mr. sc. Julijom Koš

* * *

U modernom društvu većina bi se trebala zalagati za prava manjina, a u nas je to sve na tragu srednjeg vijeka: demokracija se ovdje rado tumači sirovo kao totalna vladavina većine, a suvremenu demokraciju nitko ne uvodi strahujući od gubitka (masovno manje – više desnih) glasova na izborima!

Povodom izlaska najnovije knjige “Ulaznica za nebo” i “ljetnjeg blagdana” Šavuota za kojeg se slabo ili gotovo malo znade u ne-židovskom svijetu, a koji se ipak obilježava na prikladan način kod Židovskog naroda kako u dijaspori tako i u domicilnoj domovini Izraelu, za portal ZMUSK, ponedjeljkom na kavi družili smo se sa mr. društvenih znanosti, knjižničarkom iz zajednice Bet Izrael, autoricom gore navedene knjige, Julijom Koš iz Zagreba i sa njome na kavi raspredali “bolna pitanja iz naše ne tako daleke prošlosti, poput fenomena nacizma i ustaštva, geneze nastanka “tvornica smrti” ili Holokausta, njezinom radu kao i povijesti Židovskog naroda i njegovu doprinosu kulturi, politici i društvenom životu u svakoj zajednici u kojoj su živjeli ili žive kao i cijelom čovječanstvu. Nerijetko, zanemarivanoj činjenici kao posljedici prikrevenog ili otvorenog antisemitizma od kojeg nismo “cijepljeni” niti mi kao baštinici 21. stoljeća, a o čemu smo i porazgovarali sa mr. Julijom Koš, ponedjeljkom na kavi…

* * *

Što ste po zanimanju? Navedite svoje akademske titule i funkcije koje obnašate i gdje ih sve obnašate. Gdje radite? Koliko ste do sada knjiga objavili navedite, molim Vas njihove naslove?

Po zanimanju sam knjižničarka, po obrazovanju sam magistra društvenih znanosti s područja knjižničarstva, a prije magisterija znanosti diplomirala sam studije povijesti umjetnosti, arheologije i knjižničarstva. Najviše se bavim nastavom i pisanjem na području židovske povijesti, religije i kulture. Objavila sam knjigu «Alef bet židovstva» (1999.), o temeljnim pojmovima židovstva, te 2014. godine knjigu «Ulaznica za nebo», koja obrađuje sve vezano uz židovski blagdan Pesah. Inače sam tekstovima na teme iz židovske književnosti i opće povijesti i religije surađivala na leksikonskim izdanjima Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige, uz brojne priloge u različitim medijima. Nakon zatvaranja potkraj 2011. godine dotad jedine specijalne knjižnice judaike u Hrvatskoj, one u Židovskoj općini Zagreb, u kojoj sam radila 20 godina kao voditeljica, volontiram na istim poslovima u Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel. Najčešći korisnici knjižnice su studenti, a posebno je zanimljivo što knjižnica kao edukacijsko-informacijski centar za židovstvo pruža svoje (besplatne) usluge gotovo 100-postotno nežidovskim građanima. U okviru rada u knjižnici i individualnog rada s korisnicima, držim i predavanja svim skupinama koje posjećuju Bet Israel, a ima ih razmjerno mnogo, od hrvatskih školaraca, studenata i nastavnika do domaćih i stranih turista.

Židovski narod ovih dana slavi blagdan Šavuot. O kakvome je blagdanu riječ, što simbolizira, kako se slavi? Koliko je “visoko rangiran” među ostalim židovskim blagdanima, te u koji dan pada u tjednu i koliko se dugo slavi? Jeste li u svojoj najnovijoj knjizi pisali i o tome blagdanu? Koji blagdan prethodi Šavuotu, a koji slijedi za njime?

Ljetni blagdan Šavuot, što znači «tjedni», čini srednji od tri takozvana hodočasna blagdana tijekom sinagogalne godine, a obilježava obljetnicu primanja Tore u sinajskoj pustinji prije više od 3300 godina, te doba žetve, jer u Izraelu žito već sazrijeva u to doba. Ovaj blagdan smješten je između triju blagdana uz koje je u starini svaki židovski muškarac morao hodočastiti u jeruzalemski Hram i prinijeti životinjsku žrtvu, prema čemu su i dobili skupni naziv hodočasni, a i zajednički «rang». Tako su se redom tijekom godine nanizali proljetni Pesah, ljetni Šavuot i ranojesenski Sukot, koji pada odmah nakon takozvanih Velikih blagdana, odnosno deset ranojesenskih novogodišnjih dana. Na neki način ovi novogodišnji blagdani su po važnosti «iznad» hodočasnih, međutim svi su važni i uz njih vrijedi šabatna zabrana mnogih aktivnosti. Danas, kada Hrama nema već skoro 2000 godina, hodočasni blagdani se slave bez prinošenja žrtve, inače na podjednak način kao i u starini. Tijekom ovog «ranga» blagdana vrijede šabatni zakoni mirovanja, što u dijaspori čini ukupno trinaest neradnih dana, posvećenih zajedničkoj molitvi. Ovi blagdani svojim nizom podsjećaju na biblijske događaje: izlazak Židova iz egipatskoga ropstva, primanje Tore (biblijskoga Petoknjižja) i boravak u pustinji tijekom 40 godina, te ulazak u Obećanu zemlju. Dok se Pesah i Sukot slave po sedam dana u Izraelu, a osam u dijaspori, Šavuot se slavi jedan dan u Izraelu, a dva u dijaspori. S obzirom da se građanski kalendar ne poklapa sa židovskim, datum i dan proslave svih blagdana je promjenjiv, premda prema židovskom kalendaru stalan, pa tako ove godine Šavuot traje od popodneva 3. lipnja do večeri 5. lipnja, jer židovski dani započinju i završavaju sumrakom. Ova moja nedavno izašla knjiga «Ulaznica za nebo» ne govori mnogo o Šavuotu, kao drugome u nizu hodočasnih blagdana, već je uglavnom posvećena prvome u nizu, Pesahu. Sljedećih godina će i preostala dva hodočasna blagdana dobiti svoju zasebnu knjigu, nadam se.

Koliko pripadnici židovske zajednice u Hrvatskoj drže do svojih blagdana i slave li ih?

To ovisi od osobe do osobe, jer – kao i među ostalih oko 13 i pol milijuna svjetskih Židova, neki su religiozni, neki tek drže tradiciju, a neki uopće ne drže nikakve religijske zakone i običaje, ne slave blagdane i čak ih ne poznaju. U Hrvatskoj je, zbog tragičnih posljedica Holokausta i pod utjecajem različitih ideoloških smjerova u posljednjih 200 godina, unutar židovstva i općih, broj židovskih vjernika vrlo malen, manji od nekoliko stotina, ali oni se čvrsto drže svojih religijskih obveza, pa tako i dosljednog slavljenja blagdana. O svim zakonima i običajima proslave blagdana Pesaha upravo govori i moja knjiga «Ulaznica za nebo», koju ste spomenuli, za sada jedina takva na hrvatskome jeziku.

Čime se osim toga bavi Vaša najnovija knjiga? Gdje je bila promovirana?

Knjiga je do sada promovirana u prostorijama nakladnika, inače moje vjerske zajednice Bet Israel, te u Hrvatsko-izraelskom društvu i na Sveučilištu za treću dob, na kojemu inače predajem kolegij «Židovstvo i Izrael». Pored religijskih i povijesnih izvora za blagdan Pesah, knjiga do pojedinosti predočuje sve što židovski vjernik priprema u svome domu i općenito u životu, kako bi dolično proslavio blagdan, kako se blagdan čestita i kako teče obred Seder, kojim se dočekuje taj blagdan. Također je opširnije obrađena tema znanstvenih i paraznanstvenih tumačenja događaja koji su potaknuli biblijsku priču o izlasku Židova iz egipatskoga ropstva, te – posebno zanimljivo, jer je većinom šire posve nepoznato – kako su Židove od srednjega vijeka gotovo do najnovijega doba pogađali teški progoni upravo u doba Pesaha, kada kršćani slave Uskrs. Uza sve ovo, knjiga sadrži i jedini tekst obrednika za spomenuti obred Seder na suvremenome hrvatskom jeziku, odnosno tekst Hagade, koja je izvorno skup prastarih hebrejskih tekstova o izlasku Židova iz Egipta. Dosadašnja dva prijevoda na hrvatski (1906. i 2006.) objavljena su u arhaičnom jezičnom obliku, dok je tekst u ovome izdanju čitljiv i suvremenome čitatelju.

Jesu li, Židovi narod ili vjeroispovjed? Znate kako kaže g. Branko Lustig: Ja sam Hrvat židovske vjeropispovijesti? To nije usamljen slučaj, naime?

Jest, toga ima u praksi, osobito u bivšim komunističkim zemljama, ali i drugdje kod asimiliranih Židova ili onih koji su kulturološki uklopljeni u društva u kojima žive. Međutim, teorijski to je nemoguće, jer židovstvo je svojevrsna nacionalna religija – Židovi su istodobno i narod i vjeroispovijest. Tako čak i osoba koja prijeđe na židovsku religiju dobiva židovsku narodnost, postaje pripadnikom židovskog naroda i napušta svoju dotadašnju narodnost – tko to ne može prihvatiti ne može ni prijeći na židovstvo. Istodobno, moguće je i u praksi se danas često sreće da nacionalni Židov nije vjernik. Jer u židovstvu je koncept «izabranog naroda» bitan i temeljan, na njemu se zasniva sve ostalo. Izbjegavanje toga nacionalnog identiteta uz istodobnu ustrajnost u navodnoj židovskoj vjeri, zapravo znači tretiranje židovstva kao folklora, nečega što su nam ostavili bake i djedovi, ali o čemu ne znamo mnogo i u životu nam nije temelj. Jedna od ljudskih sloboda jest i reći da je netko «židovski vjernik druge nacionalnosti», toga ima i može biti i to nikome ne škodi, ali, kažem, gledano sa stajališta definicije to je nešto kao drveno željezo.

Koliko je židovska dijaspora u svijetu, pa onda i u Hrvatskoj, emotivno vezana za domovinu Izrael, a koliko su veze samo “praktične”? I što Židovima u dijaspori znači domovina Izrael?

Nedvojbeno je da danas, više od šest i pol desetljeća nakon osnutka moderne židovske države, za najveći dio svjetskih Židova odnos prema Izraelu znači i neodvojiv dio osobnoga identiteta. Ljubav, odanost i zabrinutost za našu Zemlju – kako se Izrael često naziva u međusobnom govoru Židova koji ju ubrajaju u svoj identitet – to je značajka koja dijeli neasimilirane od asimiliranih Židova u dijaspori. Oko polovine od današnjih 13 i pol milijuna Židova živi danas u Izraelu, a druga polovina je razasuta od velikih zajednica, poput one u Sjedinjenim Američkim Državama (oko pet milijuna, ne zna se točno), do malenih pa i «mikroskopskih» zajednica, od nekoliko stotina do čak samo nekoliko osoba u zemljama Afrike i Azije. U Europi su najveće zajednice u Velikoj Britaniji i Francuskoj, koje broje po više stotina tisuća «duša». Inače, najmanjom mogućom zajednicom se u religijskom smislu drži ona koja broji najmanje 10 muškaraca starijih od 13 godina.

Odakle u nežidovskih naroda i dan-danas predrasude prema Židovima? Odakle, pak, naime, predrasuda da Židovi “drže sav svjetski kapital u svojim rukama” kao dio “svjetske urote” i zašto se uopće Židove poistovjećuje sa bogatstvom? Zašto se prema vašem sudu mogao dogoditi Holokaust?

Sve je to povijesno povezano i sve je tijekom skoro dvaju tisućljeća vodilo Holokaustu, pa i snažnoj mržnji u mnogim sredinama čak i poslije Holokausta. Predrasuda koju se obično obuhvaća zajedničkim nazivom «antisemitizam» može biti prepoznata u različitim stupnjevima, od iracionalne mržnje do želje za izgonom, pa i fizičkim uništenjem Židova, a raširena je u gotovo svim «kulturnim» narodima. Prvi povijesni korijen joj seže još u doba nastanka Novoga zavjeta, kada se novonastala kršćanska zajednica, koju su početno činili samo rođeni Židovi, odvojila od stare židovske jezgre. Taj korijen mržnje bujao je nakon što je kršćanstvo potkraj četvrtoga stoljeća postalo rimskom obveznom i državnom religijom, što je tijekom srednjega vijeka u Europi konačno dovelo do sve veće pa zatim i praktično potpune crkvene kontrole nad životima svih građana. U tim brojnim stoljećima Židovima su, kao jedinim dostupnim ne-kršćanima (islamski i drugi nekršćanski narodi živjeli izvan crkvenoga dohvata) bila uskraćena mnoga prava, pa i pravo na posjedovanje i obrađivanje zemlje. Da bi preživjeli, usvojili su, razvili i «izmislili» mnoga zanimanja koja su kršćanima bila zabranjena (davanje kredita uz kamatu) ili nezanimljiva odnosno ponižavajuća (neki obrti, trgovina rabljenom robom, medicina), koji su se u novome vijeku pokazali kao jedan od putova do posjedovanja više dobara od prosječnog građanina, sve donedavna uglavnom teško živećih seljaka. Uz to, temelj židovstva je u učenju, pa su Židovi s tisućogodišnjom praksom pismenosti i učenja lako ulazili u intelektualne krugove čim im je to postupno počeo dopuštati liberalni razvitak društva, u doba nastupanja novoga vijeka. Uspjeh, pak, sam po sebi donosi zavist. Uz to liberalan politički stav, čest u židovstvu 19. stoljeća i prirodan nakon mnogih stoljeća tlačenja, vrlo pojednostavljeno rečeno dodatno je pojačao brojne konzervativno-antisemitske pokrete u vrijeme rađanja ili konačnog profiliranja europskih nacija tijekom 19. stoljeća. Tu se, dakako, uz mržnju, redovito i negirao pa i danas negira nevjerojatno visok prinos židovskih pojedinaca svjetskoj znanosti i kulturi, značajno veći od njihovog postotka u populaciji. Zaboravlja se pritom i da nisu svi Židovi bogati ili dobrostojeći, tu su bili milijuni židovske sirotinje u istočnoj Europi, koja je u takvim nevjerojatno oskudnim prilikama dočekala Holokaust, u kojemu je praktično potpuno zbrisana. Dakle, Holokaust je nastao Iz mržnje prema drugome i drukčijem, prema slabijem, te iz iracionalne zavisti. Svakako, to ne bi bilo dostatno: da bi se Holokaust dogodio u stvarnosti, a ne samo postojao u željama mnogih, morale su se složiti povijesno-društvene okolnosti: ogorčenost njemačke nacije nakon gubitka Prvoga svjetskog rata (koji je sama započela) i očajnih političko-gospodarskih prilika u koje je ta okolnost gurnula tu naciju, želja njemačkih magnata za ratom u kojem će profitirati, te stari njemački militarizam i antisemitizam. Za krajnje provođenje Holokausta pobrinuo se u tim okolnostima razvitak nacističkog ubilačkog stroja u trenutcima spoznaje njemačkih gubitaka, koji su već 1942. najavili još jedan njemački svjetski ratni poraz. Svakako, tu se ne smiju zanemariti i uloga vodećih likova nacističkog pokreta i provedbe Holokausta, od samoga Hitlera i Himmlera do Eichmanna: da oni u djetinjstvu i mladosti nisu dobili odgoj koji jesu dobili, možda bi se manje strastveno bacili na istrebljivanje Židova (i Roma, a hrvatski ustaše i Srba) i rezultat Holokausta bio bi manje stravičan..Pritom upravo rezultat Holokausta, odnosno stravična smrt više od dviju trećina europskog židovskog stanovništva, više od ičega pobija osnovanost ideje o navodnoj «židovskoj uroti za vladanjem svijetom». Urota je postojala, ali bila je nacistička i antisemitska. Nije bila židovska, već usmjerena protiv Židova.

Kako tumačite izjavu predsjednika RH Ive Josipovića izrečenu na komemoraciji u Jasenovcu kako je “ekonomska kriza majka svakog fašizma”?

Prema povijesnoj znanstvenoj teoriji to je točno. Ipak, tih izvora fašistoidnog političkog iskaza i u raznim nacionalnim zanosima, kako kaže Konrad Lorenz: u omamljujućem «zajedničkom pjevanju». Oni ne moraju uvijek i nužno nastati u okviru ekonomskih kriza.

Koliko osjećate “antisemitizam” u Hrvatskoj, a koliko “desnica” jača u ostatku “naprednije” Europe? I zašto je tome tako? Što je sa odnosom Hrvata prema vlastitoj prošlosti, odnosno, ustaštvu? Kako ste to valorizirali?

Bitno je znati da nisu svi Hrvati bili ustaše, ali i da su (praktično) svi ustaše bili Hrvati po svome nacionalnom iskazu i opredjeljenju. Međutim, ne smijemo nikada zaboraviti pokret antifašističkog otpora i partizansku borbu, koji su također nastali u okrilju Hrvatske i bili vođeni mnogim Hrvatima. Danas vidimo jačanje, pa često i divljanje desnice, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi i svijetu. To su povijesni valovi, doista najčešće izazvani svjetskom društvenom nepravdom i gospodarskom krizom kakvu danas proživljavamo. Desnica divlje buja u teškim društvenim okolnostima, zatim sije mržnju, okuplja istomišljenike, organizira se i navaljuje na slabije, one koje progoni prema svojim načelima društvenog «čišćenja», obično etničkog, ali danas vidimo i progon ili uskratu prava spolnim manjinama i drugim društvenim manjinama u širem smislu: samohranim majkama (i očevima), te svima koji su «drugi i drukčiji», bilo silom prirode, obiteljskih okolnosti ili svoga izbora. U Hrvatskoj se danas osjeća snažan val takve mržnje, donekle očekivan nakon tragičnih događanja u Domovinskom ratu, ali pritom zabrinjavaju zapravo prije svega dvije pojave.

Prva je što se u «normalne» političke i društvene tokove u značajnoj mjeri i bez ikakvog otpora uspijevaju inkorporirati skupine koje zagovaraju reviziju povijesti glede ustaškog pokreta. Imamo nedavni slučaj nazočnosti na takvom skupu splitskog gradonačelnika, čak na sam dan pobjede nad fašizmom, što naglašava tendenciju. Tu je i za mene također zastrašujući slučaj nogometaša Šimunića, koji je urlajući putem razglasa prvi dio ustaškog pozdrava «Za dom», pokrenuo oduševljeni odziv čitavog punog stadiona, koji je odgovorio drugim dijelom ustaškog pozdrava: «Spremni!». I nastavak toga je za Hrvatsku demokraciju tragičan: slučaj nije potaknuo javnog tužitelja na djelovanje, a vijest je ostala zapravo u okviru sportskih komentara, koji su masovno sažalijevali jadnog nogometaša Joea, koji je u demokratskoj Europi ipak primjereno kažnjen za fašističko huškanje. Pritom nitko ni riječju nije požalio žrtve nositelja ovog pozdrava, a nogometaš se na sudu navodno izjasnio da se ne kaje i davao je javne izjave u tom smislu. Toga ima još mnogo, a sve se svodi na «pranje crnih košulja», dok se često čak i to «pranje» izostavlja i nastupa se neskriveno s pozicije obrane i zastupanja ustaškog pokreta. U sklopu simboličnog pranja tih ustaških crnih košulja je i sramotni stalni muzejski postav na samome najgorem primjeru ustaških zločina, u logoru Jasenovac, na što bezuspješno upozoravamo mi stručnjaci vlastodršce već od 2006. godine kada je otvoren. Taj muzej potpuno zamagljuje istinu o ustaškom zločinu, prikazujući jasenovački logor poput nekog neobjašnjivog zla i daleko zaobilazeći istinu o NDH. Kad već spominjete ovogodišnju komemoraciju, na njoj je predsjednik Vlade RH javno izjavio da NDH za njega «nije Hrvatska». Dok se na taj način bude u samome hrvatskom vrhu izmicalo od shvaćanja da NDH jest i te kako bila Hrvatska, dotle će se u Hrvatskoj nesmetano događati javni fašistoidni ispadi.

Druga zabrinjavajuća pojavnost u nas, koja je, moglo bi se reći, nastala iz prve, jest što je u svijetu – osim u Poljskoj i možda tek djelomice Irskoj – neviđeno ovoliko masovno i duboko (donekle prikriveno) klerikalno desničarenje i širenje homofobne i svake druge mržnje prema manjinama, «drugima i drukčijima». «Oni» naime, a to može biti bilo tko od nas, nikome ne smetaju vodeći svoje živote i veseleći im se kao i većinsko stanovništvo, na što imaju jednako pravo kao i svi ostali. U modernom društvu većina bi se trebala zalagati za prava manjina, a u nas je to sve na tragu srednjeg vijeka: demokracija se ovdje rado tumači sirovo kao totalna vladavina većine, a suvremenu demokraciju nitko ne uvodi strahujući od gubitka (masovno manje-više desnih) glasova na izborima. Svakim smo danom sve zatvoreniji u nezdrave nacionalne srednjovjekovne folklorno-klerikalne zanose i time sve udaljeniji od kulturnoga svijeta.

Jesu li Židovi u Hrvatskoj u većini slučajeva asimilirani ili imaju potrebu za njegovanjem vlastitog identiteta?

Židovi u Hrvatskoj žive u hrvatskom društvu kakvo sam netom opisala. Oni se ne mogu potpuno iz toga izdvojiti. Čovjek koji je podrijetlom Židov može imati sve moguće političke stavove, od čak krajnje desnice – eto, baš u Hrvatskoj to imamo, a vjerojatno i ponegdje drugdje – do krajnje ljevice, preko svih međustupnjeva. Jednostavna računica govori da su hrvatski Židovi većinom asimilirani: ima ih ukupno vjerojatno do 2000, možda tek nešto više s onima koji ni ne prihvaćaju ili ne poznaju svoje židovsko podrijetlo, a vjernika je manje od nekoliko stotina. Uostalom, hrvatska židovska populacija je u znatnoj mjeri staračka, rođena i odgojena između dvaju svjetskih ratova, na umnogome liberalnim načelima, dakle i značajno asimilirana. Mala hrvatska židovska zajednica preostala nakon Holokausta uskoro bi se mogla ugasiti silom prirodnih zakona. Tek upravo u mojoj vjerskoj zajednici, Bet Israelu, postoji nada za preživljavanje. U njoj se snažno njeguje nacionalni i religijski identitet, pa je zajednica i značajno mlađa, s dosta mladeži, školaraca i male djece, koja odrastaju u židovskome duhu, pohađaju židovski vrtić i osnovnu školu, uz bitno manje asimiliran ili posve neasimiliran židot u obitelji i zajednici.

Kako žive pripadnici židovske zajednice u Zagrebu, a kako u ostalim djelovima Hrvatske u usporedbi s ostalim dijelom Europe?

Podjednako kao i za sve hrvatske građane, za pripadnike židovske manjine svakodnevni život je težak. Pripadnici zajednice, kako sam rekla, umnogome su u staračkoj dobi, dakle umirovljenici, mnogi su također izgubili posao, jednako kao i pripadnici većinskoga naroda. Jednako je i u Europi: židovske zajednice su ili teško postradale u Holokaustu i nikada se nisu oporavile, ili su značajno oštećene, a od zajednica sa stotinama tisuća pripadnika samo je britanska ostala cjelovita. U većim zajednicama, ili onima s čvršćom tradicijom, poput onih u Britaniji, Francuskoj, Italiji…, tradicijski život se očuvao u većoj mjeri, a u tranzicijskim zemljama zajednice su, onoliko koliko su uopće preživjele Holokaust, uglavnom dublje asimilirane, uz manje primjere ultraortodoksnih židovskih općina. Zanimljiva je naravno obnova španjolske zajednice, koja je bila izgnana prije više od 500 godina, a danas broji oko 50.000 «duša». Isto se događa i s njemačkom zajednicom, koja se poput feniksa izdigla iz pepela, te danas broji oko 100.000 pripadnika ili oko 20 posto one od prije Holokausta. Dakako, ove dvije države su prije svega morale «u sebi obračunati sa sobom» i s vlastitom sramotnom antisemitskom poviješću, što se danas očituje u cvatu tih zajednica.

Reagira li suvremeni čovjek 21. stoljeća (nežidov) na odgovarajući način na strahotu i sramotu čovječanstva, antisemitizam, prije svega Holokaust? Ili, o tome ne želi niti čuti, ili nema pojma?

Pa, znate, George Orwell je odmah nakon Holokausta u svome tekstu o antisemitizmu naveo rečenicu koju je čuo od, kako kaže, inteligentne i inače pristojne Engleskinje, koja mu je rekla: «Ah, ne spominjite mi patnje Židova u Holokaustu, nakon toga ću ih samo još više zamrziti!». Mnogo što se doduše od tada promijenilo, već samo suđenje Eichmannu 1961. u Izraelu mnogo je pridonijelo spoznaji svijeta o stvarnosti Holokausta, mnogo toga je od tada napisano i snimljeno u filmskom obliku. Nažalost, posljednjih godina dosta toga je snimljeno i na svojevrstan iskrivljeni način, s tezama koje su više filozofske i umjetničke, a manje utemeljene na povijesnoj stvarnosti. Takvi prikazi sve su češći, većinom filmski, ali i u tiskanim medijima. U njima ima romantike, zaljubljivanja, prijateljstava do groba i svega iz sentimentalno-zabavnog asortimana, svega što se znatno razlikuje od povijesne stvarnosti rasnih zakona i istrebljenja. Takvo iskazivanje ljubavi za židovstvo škodi spoznaji današnjeg čovjeka o povijesnoj istini gotovo jednako kao i antisemitska iracionalna mržnja. Primjer dobrog prikazovanja Holokausta je, recimo, film Romana Polanskog «Pijanist» (ne slučajno snimljen prema izvornome tekstu preživjelog autora), ili sada već pomalo stariji belgijski film «Izgubljena prtljaga», a trenutno najgori je za mene inače jako popularan film (i knjiga) «Dječak u prugastoj pidžami» – šarena sentimentalna laž koja pobuđuje romantičnu tugu, ali nema mnogo istinite podloge. Dakle, to je kič. Tako mnogi danas na kiču zapravo krčme Holokaust i druge dijelove tragične židovske europske povijesti, i to je žalosno. To čini da danas nema prave spoznaje među nežidovima o tome što je bio Holokaust i što iz njega učimo. I onda nije čudno što opet mnogi, slušajući i gledajući filmove o Holokaustu, Židove samo «još više zamrze». Ovo osobito ako je «učenje» o Holokaustu obvezno, u okviru školskih programa. Stoga sam zapravo protiv obveznog učenja o Holokaustu u školama. Mnogo su bolji rezultati ako se uči iz zanimanja za temu, u okviru izbornih predmeta. Uostalom, i ne znamo točno od čega se sve sastoji takva obvezna i prisilna poduka iza zatvorenih vrata hrvatskih učionica. Također, ne vidim da je riješena prikladna metodologija i kurikulum za takvu nastavu, već je to prepušteno nastavniku i nemeritornim, a zapravo komercijalnim «seminarima».

Može li se, po vama, ta strahota ponoviti?

Znameniti profesor i stručnjak za povijest Holokausta Jehuda Bauer izjavio je 2000. godine da se progon poput Holokausta «može ponoviti, ne nužno Židovima i ne nužno od istih počinitelja», ali može se ponoviti. Židovi danas imaju iskustvo i svoju državu. Oboje je nedostajalo 1933. (dolazak nacista na vlast u Njemačkoj), 1935. (doneseni njemački rasni zakoni) i 1938. (prvi veliki njemački moderni pogrom poznat kao «Kristalna noć»), te 1941.-1945. kada je istrebljenje provedeno u djelo. Židovi bi se danas znali braniti i obraniti. Ali na više primjera u svijetu i danas gledamo genocide nad slabijim skupinama, gledamo etnička i vjerska «čišćenja» i shvaćamo da se to može dogoditi ponovo i da se događa ponovo, da će se vjerojatno dagađati ponovo. Dokle god nacionalistički i drugi kolektivni zanosi vladaju čovjekom kao društvenom životinjom trajat će opasnost od drugih genocida. A najčešće je to sve pokrenuto u cilju zgrtanja bogatstva vodećih nacionalnih vođa, koji zapravo simuliraju svoj nacionalni zanos, jer stvarnih nacionalnih osjećaja zapravo uglavnom i nemaju.

Kakva su prava nacionalnih manjina na papiru u Zakonu u RH, a kako se živi stvaran život? Ima li dovoljno tolerancije, međusobnog druženja bez obzira na vjeru, naciju, jednakih prava i slično? Ili se židovska zajednica u Hrvatskoj “potiho geteoizira”?

Ma nema dovoljno Židova, osim u Zagrebu i, možda, Splitu, da bi se Židove «getoiziralo». Kako sam rekla, oni su u Hrvatskoj prije svega većinom u starijoj dobi, a zatim i značajno asimilirani. Zakoni su u granicama zadovoljavajućeg, ali prema njima postoje otpori na mjestima na kojima se trebaju provoditi. Što se tiče tolerancije, nje prividno ima u odnosu prema asimiliranima, ali u dubini općih društvenih kretanja nema tolerancije za eksponirane Židove, kakva sam primjerice ja. Pa i neki službeno eksponirani Židovi biraju umjerenije, kompromisne, zapravo oportunističke putove kako bi se održali na svojim pozicijama. Držim da nema šanse da bi židovska osoba dobila posao u javnoj ustanovi poput muzeja i slično, neovisno o najboljim kvalifikacijama, premda vam to nikada nitko neće priznati. Dakle ima toga kako kažete «potiho», ali, kažem, jednostavno nema dovoljno Židova da bi to bila neka opća getoizacija. Što se tiče privatnih mješovitih druženja, pa i mješovitih brakova, to je srećom upravo u ovim tranzicijskim zemljama razvijenije, pod utjecajem veće asimilacije. Tako gubeći na društvenom uspjehu, dobivamo na privatnom polju.

Odakle potječe Vaša obitelj? Kada je došla u Zagreb? I kako se nosila sa “ustaškim pogromima” kao i promjenama sistema, te kako se saživjela sa životom u Hrvatskoj?

Moji roditelji su se nakon Holokausta našli u Sarajevu, kamo je očev djed ili pradjed doselio iz Slovačke, tada dijela «velike» Mađarske, nakon 1878., odnosno nakon austrijske aneksije Bosne i Hercegovine. Moj se otac 1945. bio upravo vratio iz njemačkog ratnog zarobljeništva u koje je pao odmah nakon kapitulacije Jugoslavije, u proljeće 1941., kao mornarički potporučnik. To mu je očito spasilo život (jer nacisti su prema ratnim zarobljenicima postupali u skladu s Ženevskim konvencijama). Po povratku je spoznao da su mu smrtno stradali (u Jasenovcu) svi najbliži: majka i otac, te netom udana sestra, čiji mladi suprug je stradao u Auschwitzu. Moju majku, koja je rođena u današnjoj Srbiji i ranu mladost je provela u Beogradu, rat je zatekao u Sarajevu, jer se obitelj tu doselila neposredno pred rat. Od travnja 1941. NDH je obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu, pa tako i Sarajevo. Počeli su transporti Židova, djece, žena i muškaraca u logore Jasenovac, a žena i djece i u Đakovo. Majčin otac i brat spasili su se pravodobnim bijegom u partizane, a moja majka je sa svojom majkom bila izbačena iz stana, što im je čini se također spasilo život, jer su time izgubile adresu na kojoj su bile prijavljene. Preživjele su na tavanu zgrade u kojoj su dotad stanovale na prvome katu, dvojbenom milošću ostalih stanara kojima su služile kao uzvrat za prikrivanje, za oskudnu hranu i za poneki komadić sapuna. Majčina 85-godišnja baka i stric s obitelji stradali su u Beogradu, u logoru Sajmište. Oboje mojih roditelja doživjelo je u to doba gubitak ne samo svoga svakodnevnog života već i trajan gubitak mnogih bližih i daljih rođaka i prijatelja. Poput drugih povratnika iz strašnih ratnih događanja, utjehu su tada našli jedno u drugome. Otac je kao strojarski inženjer od tada nastavio civilnu obiteljsku željezničarsku tradiciju (njegov je otac bio strojovođa), te je sve do mirovine radio na željeznici, prvo u Beogradu, pa Sarajevu (gdje mi se rodio brat) i Splitu (u kojemu sam ja rođena), te konačno Zagrebu od 1956., gdje smo se brat i ja školovali i proveli najveći dio života.

Promjena političkog sistema bila bi nam još i značajno simpatičnija da nisam imala, zajedno s tada još živom majkom i 80-ak drugih Židova (još znam neka imena i slučajeve), vrlo velikih poteškoća oko dobivanja domovnice, jer smo u rubriku nacionalnost upisali ono što nam Ustav omogućuje: židovska. Istodobno su neki Židovi (znam dva slučaja) čak morali potpisati izjavu da se osjećaju kao Hrvati, a drugi, koji su jednostavno upisali hrvatsku nacionalnost u istim okolnostima su dokumente nove države dobijali bez problema i ikakvih pitanja. Dok sam čekala na izdavanje dokumenata, tijekom 17 mjeseci sam bila umnogome obespravljena, te sam se morala teško boriti za ostvarenje svoga prava, premda sam prema međunarodnom pravu postala državljanka Hrvatske čim se uspostavila hrvatska država.

Ipak, što vas osobno veže za Hrvatsku? “Kaj najviše imate radi u Zagrebu”? Želite li ostati živjeti u Hrvatskoj ili otići živjeti negdje drugdje?

Otvoreno govoreći: veže me najviše to što sam rođena u njoj, što imam hrvatsko državljanstvo, kako sam rekla, teško osvojeno. Veže me donekle i priroda, zagrebačka blizina zelenila i razmjerno sačuvanog okoliša. Ipak, živjeti drugdje? Ne znam, ne vjerujem. Dijelim sudbinu većine Hrvata: za odseliti na meni neko privlačnije mjesto trebala bih biti znatno imućnija. Zagreb mi je simpatičan i uvijek mi je to bio, premda sada manje nego prije, sa svim fašistoidnim parolama koje viđam po gradu i uzvicima mržnje i netolerancije koje na ulici čujem čak i više od mladih nego od starijih… Zagreb je nažalost sada više nego ranije pun ljudi koji ga očito ne vole, pa i mrze: šaraju po zidovima i razbijaju zgrade, guraju se i preglasni su na ulici, pljuju na pločnike, općenito se ponašaju ne-urbano. To je velika šteta, odgoj mladih je potpuno zanemaren u roditeljskoj kući, u školi, a očito i u crkvi, koja je dio obveznog kurikuluma najvećeg dijela mladeži. Odseliti u Izrael, što se nudi svakom Židovu i Židovki, pa jednako i neimućnima poput mene? U ovim godinama (61), ne vjerujem… Ima tu i obiteljskog utjecaja, naime moji roditelji, ni njihovi roditelji svojedobno, nisu bili prihvatili cionizam, politički stav da se Židovi trebaju vratiti u svoju domovinu, Izrael. Kada je moderni Izrael 1948. osnovan, oni su izabrali ostanak, a ne odlazak, za razliku od mnogih sličnih sebi, koji su preživjeli Holokaust i željeli se jednom konačno trajno naći u zemlji u kojoj ih nitko neće nazivati prljavim Židovom i istjerivati ili čak ubijati. Imali su veliko povjerenje u nastavak života u ovim krajevima, kao i ja. Hrvatska za mene nije razočarenje kao takva, na referendumu za odcjepljenje od Jugoslavije glasovala sam ZA, uzbuđeno sam željela postati državljanka te nove države, u kojoj sam se slučajno rodila, ali koja mi je bila draga. A moram reći da me je razočarao i svakodnevno razočarava ne taj ideal, već stvarnost koja se evo događa već četvrt stoljeća, i ne izgleda mi da ću uskoro dočekati boljitak.

Pripremate li nam neku novu knjigu? I općenito, kakvi su vaši profesionalni planovi za budućnost?

U mome kompjutoru je više započetih projekata, koje sada pomalo završavam, jedan po jedan. Jedan od tih mojih dugova prema samoj sebi bila je upravo i ta najnovija knjiga, koja je bila povodom za ovaj razgovor. Ona je tijekom nekoliko prijašnjih godina imala poprilično čudnu i nesigurnu pretpovijest, pa sam dugovala sebi i drugima da konačno bude objavljena i dostupna javnosti. U sličnom opsegu pripremam još dvije knjige. Prva je kratka povijest židovskog naroda prepričanu životopisima tridesetak znamenitih židovskih osoba; koja je kao kvalitetan prinos edukaciji na židovske teme dobila potporu Memorial Foundation for Jewish Culture, New York. Druga knjiga u pripremi je zbirka židovskih bajki, priča i leganda, koja samo čeka prigodu za grafičku obradu i tisak, a tekst je već prije nekoliko godina dobio stimulaciju Ministarstva kulture, kao vrijedan prinos hrvatskoj kulturi. Imam u izradi i dugoročnijih, većih projekata, ali o njima kada dođe vrijeme.

Razgovor vodio/Izvor: Zmusk

Piše: Salamon Jazbec[1]:

Povijest interneta predstavlja kratku povijest manipulacije javnim mnijenjem. Koliko god pružao korisnih, značajnih i konkretnih podataka, toliko ujedno sadrži laži, obmana, opasnih i štetnih izobličavanja činjenica, pri čemu je historija omiljena meta iživljavanja mnoštva anonimnih pojedinaca i grupa.
Čini se da gotovo i nije potrebno elaborirati taj fenomen, jer svatko intuitivno osjeća kako je u nekom dijelu svojeg korištenja weba bivao žrtvom internetske podvale, ili pak svjedočio iskrivljavanju povijesne istine elektronskim putem. Povijesni je revizionizam u internetu pronašao svoj hram.
Svakog se dana na oltaru tog hrama obavlja pogansko žrtvovanje Mnemozine, majke muza i božice pamćenja. Mnemozina u grčkoj mitologiji bje božanstvo, no u ovom slučaju antičkog prokletstva za XXI. stoljeće lišena je svoje nedodirljive božanske prirode te poganskom pretvorbom preobličena u životinju. Svećenici i svećenice internetskih sljedbi svakodnevno kolju i pale Mnemozinu na sjajnom žrtveniku, da bi je – čudotvorno oživljenu – već sutradan nanovo ubijali. I ubijat će je tako iznova sve dok bude sredstava i načina. Za interes nema bojazni. Svjetina, sada „računalno opismenjena“ – no i dalje polupismena (s nepismenošću višeg reda) – tražit će i nadalje svoju porciju dnevne opsjene. Nebeska zaštitnica povijesti postade priklana junica.
Kako reče jedan naš aforističar devedesetih, povijest je bila naša učiteljica, a onda su došli neki manijaci i silovali našu učiteljicu. Silovali i masakrirali, dodao bih. Sve u suglasju s pandemonijem ratnih zločinaca i makabričnim katalogom zločinstava, što eruptiraju na Balkanu svakih pola stoljeća kao kakvo usudno antičko prokletstvo. Krvavo klatno se klati. Na starim klaonicama i žrtvama – imenovanim i neznanim – temelje se novi ratovi i novi genocidi. Koloplet zla ne prestaje se plesti. Zločinačko kolo ne prestaje se vrtjeti. Jednom žrtvovana čovjeka ubijaju iznova. Povijesni revizionizam na internetu postaje sredstvo masovnog uništenja memorije.
***
Internet možda nije najviši stupanj, ali je zato najprostraniji poligon obmane, manipulacije i malverzacije. Kao što se vidjelo iz slučaja matematičara Grigorija Jakovljeviča Pereljmana i njegovog dokaza Poincaréove slutnje, čak ni matematika – kao kraljica znanostî i vrhunac egzaktnosti ljudske misli – nije imuna na manipulacije World Wide Weba. Posredstvom interneta, moguće je jednom znanstveniku u virtualnom svijetu oduzeti kapitalno dostignuće iz stvarnog svijeta.
Kineski matematičari iskoristiše samozatajnost ruskog matematičkog genija da ga ponize na globalnom nivou i njegove znanstvene rezultate pripišu sebi, iako nikakva stvarnog udjela u svemu tome ne imahu. Zbog toga je petrogradski matematičar dr. Griša Pereljman odbio primiti sve počasti i milijunske novčane nagrade koje su bile namijenjene onome tko razriješi jedan od najtežih i najprovokativnijih problema matematičke znanosti, postavljen 1904. godine. Tim činom ukazao je na činjenicu, koliko je u sadašnjem trenutku lako uprljati čitav jedan – po defaultu uzvišen – akademski svijet. Da, i prije su se događale takve stvari, ali nikad ovako široko, ovako duboko, ovako dalekosežno i ovako brzo kao danas, kad se jednim klikom miša može plasirati neistina na milijardu adresa, kad se s dva-tri posta pred oči svijeta može postaviti burleskna predstava na portalu svjetske informacijske prvostolnice.
Ta kad se tako nešto već može zbivati na egzaktnom području ljudske misli, koliko li je to tek moguće na polju onih društvenih disciplina – s historiografijom kao oglednim primjerom – što su zbog svoje unutarnje elastičnosti i rubne fragilnosti podvrgnute svakojakim distorzijama i lomovima, dovodeći pokatkad vlastiti karakter do brutalne perverzije, pod lošim utjecajima iznutra i još pogubnijim vanjskim utjecajima?!
Ovisno o odsutstvu ili unosu ideološkog napitka, jedna te ista „povijest“ može biti doktor Jekyll i mister Hyde. Vrhunac tog procesa ogleda se u internetskoj enciklopediji pod imenom wikipedija.
***
Što nam hrvatska wikipedija, primjerice, piše o Juri Francetiću? „Hrvatski političar i vojnik, veliki rodoljub, osobno neobično hrabar i pošten.“[2] O Anti Paveliću i njegovoj vladavini? „Hrvatski radikalni nacionalistički političar, razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, status Srba u NDH se poboljšao, posebice u urbanim dijelovima.“[3] O Vjekoslavu Maksu Luburiću? „Čovjek koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku, spašava desetke pravoslavne siročadi i smješta u institucije koje o svom trošku održava Ustaška obrana.“[4] O Jasenovcu? „Partizani su fotografirali ljude koje bi sami pobili i navodili da su to žrtve ustaškog režima. Tamo je stradala 481 osoba.“[5]
Takve stvari ne navodi čak niti notorni biografski leksikon „Tko je tko u NDH“ (u izdanju zagrebačke „Minerve“ iz 1997. godine). Pa čak i da navodi, znalo bi se kome te navode možemo pripisati, jer su leksikonske jedinice autorizirane.
Tako one o Juri Francetiću i Maksu Luburiću potpisuje Zdravko Dizdar[6], a onu o Anti Paveliću Slaven Ravlić[7], dok se na hr.wikipediji u autorskom i uredničkom svojstvu pojavljuju sablasti s nadimcima SpeedyGonzales, Kubura, Jack Sparrow, Flopy i Roberta F.
U konačnici iza čitavog tiskanog leksikografskog projekta stoji određeni (poznati i provjerljivi) urednički savjet, neko uredništvo, glavni urednik, urednik biblioteke. U slučaju biografskog leksikona „Tko je tko u NDH“, urednik biblioteke „Leksikoni“ nakladničke kuće „Minerva“ je Marko Grčić[8], a glavni urednik leksikona Darko Stuparić[9]. U slučaju wikipedije, urednici su neimenovani ljudi. Za unose nitko ne odgovara. Za njihovu redakciju također.[10] Nominalno je kao osnivač wikipedije i odgovorna osoba naznačen Amerikanac iz Londona Jimmy Wales, no dotični pojma nema, niti može imati saznanja o svemu onome što se svakodnevno kroz trinaest godina postojanja wikipedije objavljivalo i objavljuje, s obzirom da je dosad, samo na engleskom, publicirano četiri i pol milijuna enciklopedijskih jedinica, dok nove natuknice nastaju svake minute, na brojnim stranim jezicima, pa tako i hrvatskom.[11]
Štoviše, teško da bi ikakav međunarodni urednički odbor mogao obuhvatiti informacijsku lavinu svakodnevnog stvaranja globalne internetske enciklopedije. Stanje u biti balansira između anarhije i entropije s jedne strane, odnosno više ili manje kontrolirane učinkovite samoorganiziranosti wikipedijskih ogranaka s druge, gdje se vrlo velikom količinom suradnika u konačnici ipak postiglo izvjesno ravnovjesje informacijskog obilja i vjerodostojnosti te relativna pouzdanost i nepristranost iznošenja činjenica i komentara, odnosno korisni mehanizmi popravaka i usavršavanja gradiva, pa ih možemo smatrati leksikografski relevantnim punktovima.
Wikipedije s više od milijun članaka u sadašnjem su času: nizozemska, ruska, poljska, švedska, njemačka, španjolska, talijanska i francuska. Wikipedije s više od četiristo tisuća članaka: ukrajinska, katalonska[12], vijetnamska, portugalska, kineska, norveška i japanska. Wikipedije s više od dvjesto tisuća članaka: češka, arapska, indonezijska, malezijska, finska, rumunjska, mađarska, turska, iranska, korejska i srpska. A wikipedije s više od pedeset tisuća članaka jesu: grčka, danska, bugarska, hebrejska, hindu, latvijska, slovačka, litavska, slovenska, tajlandska, estonska, baskijska, galicijska, urdu, esperanto, srpskohrvatska i hrvatska.
U tom pobješnjelom moru članaka i jezika i osoba i događaja i mjesta i pojava i tko zna čega sve još – teško je steći čak i najpovršniju preglednost. To nije tek obično more ili ocean, već čitav jedan tekući planet u stanju trajne uzburkanosti. Jasno je da se o bilo kakvoj ozbiljnijoj regulativi u tom mediju ne da ozbiljno niti govoriti. Stvar je prepuštena samoj sebi.
I kako se to onda rješava u stvarnosti? Improvizacijama i sustavima razvijenima usput. Opće se stanje drastično razlikuje od jedne wikipedije do druge. Dok je engleska enciklopedija s trideset i dvije tisuće suradnika i urednika dobro uređena i stvarno relevantna, pa se – po ocjenama leksikografa – praktički ne razlikuje po količini pogrešaka od najčuvenije svjetske tiskane enciklopedije (Encyclopedia Britannica[13]), dotle je situacija s manjim wikipedijama, koje imaju stotinjak stalnih anonimnih suradnika i urednika, loša, pa i katastrofalna. One su gotovo nekorisne, ne samo u pogledu problematičnih područja, već počesto i u nekim područjima koja se inače čine nespornima, jer je tim jedinicama naprosto posvećeno premalo pažnje, te su obrađene šturo, površno, ponekad i pogrešno, ili posve nerazumljivo. Nakon konzultiranja takvih kvazienciklopedijskih izvora, korisnici ostaju neinformirani i zbunjeni.
Djelomično je to rezultat procesa stvaranja članaka od strane nekompetentnih osoba, zatim premalog interesa stručnjaka za aktivnu i kontinuiranu suradnju na stvaranju sadržaja, no naposljetku i rezultat puke tendencioznosti ili kaprica onih koji su otvorili temu i ne dozvoljavaju da se njihovo viđenje ili iznošenje podataka dovodi u pitanje i podvrgava izmjenama.
Svaka korisna inicijativa tu završava u slijepoj ulici i nikakav Jimmy Wales iz Londona ili John Smith iz Huntsvillea, Alabama – zapamtite! – neće rješavati stvari što se dešavaju na vašoj wikipediji. Ona je prepuštena domaćim vandalima, hordi diletantskih skribomana bez imena koji odavno zauzeše administratorske i birokratske busije i drže ih pod punim naoružanjem[14], kako bi se mogli boriti za određenu političku ili ideološku ili religijsku pristranost. Samo se o tome radi. Ne o istini, ne o činjenici, ne o znanosti. Samo o odnosu sila na elektronskom bojištu.[15]
O tome i o – zezanju. Dvije trećine kreatora sadržaja wikipedije izjavilo je da sudjeluje u tome zbog zabave, a u studenom 2007. na prva tri mjesta motiva istrčali su „fun“ (!), „ideology“ (!!!) i „values“ (!?). Čak 13% kontributora mlađe je od 17 godina.
Sve to naravno ne bi bilo toliko štetno, kad bi se radilo o tome da netko krivo piše o dekadskim logaritmima, jer bi se konačnom konzultacijom s bilo kojim logaritamskim tablicama moglo provjeriti da je autor upisa o toj temi zabludjela neznalica i dokona budala.[16] No kad se radi o složenim povijesnim temama koje nas se neposredno tiču, koje nas upravo bole, poput ustaškog logora smrti Jasenovac, ubrzo se uviđa da je zalaganje protiv povijesnog revizionizma na hrvatskoj inačici internetske enciklopedije mukotrpan i praktički nemoguć, upravo uzaludan poduhvat, što će pokazati slučaj suradnika internetskog portala H-Alter Marka Gregovića, opisan u njegovom žurnalističkom prilogu iz 2012. godine, pod naslovom „Nezavisna Wikipedija Hrvatska“.
***
Gregovićev članak započinje riječima: „U hrvatskoj inačici Wikipedije NDH je izraz stoljetnih težnji za samostalnošću, Ante Pavelić je književnik al pari Ivi Andriću, ustaški pokret ustvari nije bio ni rasistički ni totalitaran, Jasenovac je bio Raj na zemlji, a Maks Luburić ni u snu nije bio patološki ubojica. Želite li to sve ispraviti, nailazite na zabranu administratora.“[17] Pa nastavlja: „Hrvatske inačica te enciklopedije koja ovih dana slavi devet godina postojanja ipak nije samo blještavi spomenik slobodnom znanju i mogućnostima ljudske suradnje. Ona ima i mračniju stranu - prepuna je pseudoznanosti, izmišljotina i rasističkog revizionizma.“[18]
Zatim se Gregović – povodom devete obljetnice wikipedije – entuzijastično poduhvatio sređivanja hrvatske wikipedije, da ne dočeka sirotica jubilarnu obljetnicu tako uneređena.
„Za početak odlučim izbrisati jednu irelevantnu i neprovjerenu rečenicu koja kaže da su logoraši iz Jasenovca često igrali nogomet, a da je svaki tim imao svoj dres. Smatrao sam da tako nešto, sve i da je bila istina, nema što tražiti u članku koji se bavi logorom smrti u kojem i ovako fali mnoštvo relevantnih detalja. I tako napravim malu izmjenu, izbrišem rečenicu o nogometu i osjetim se ispunjen doprinosom ljudskome znanju. U roku od sat vremena suradnik Jack Sparrow bez objašnjenja ukida moje izmjene. Malo me to čudi, ali prijeđem preko toga - možda Jack Sparrow toliko voli nogomet, da mu je njegovo spominjanje važno čak i u članku o logoru smrti. Odbijam dopustiti da mi to pokvari entuzijazam za sudjelovanjem. Krećem na popravljanje drugog članka - onoga o NDH. U njemu se također propušta napomenuti sve i svašta, ali odlučujem se dodati samo to da NDH danas ne smatramo prethodnicom suvremene Hrvatske. Referenca koju navodim je Ustav u kojem naravno piše da je hrvatska nastala na antifašizmu. Ovaj put osjećam se još korisnijim - faktički sam u enciklopediju dodao neko znanje koje će netko jednom možda upotrijebiti. Ubrzo postaje jasno da je i drugi pokušaj propao - ovog puta administrator Flopy bez objašnjenja briše moje izmjene. Meni sad prekipi što me tu neki Flopy zaustavlja u mojem prosvjetiteljskom zanosu i ukinem ja njegove izmjene i vratim na svoju verziju. Ukine on moje. Ja njemu. On meni. Ja njemu opet pokušam i - ne mogu! Shvatim da je članak zaključan na 48 sati (zbog tzv. vandaliziranja), a da sam ja zaradio nekakav "žuti karton" (također zbog vandaliziranja). Naravno, članak je zaključan na verziju koja ne spominje antifašizam suvremene Hrvatske. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja uređivanja drugih članaka zasad odustajem od daljnje borbe - očito protiv sebe imam administratora koji ima moć i ne želi popustiti. Zaključujem da je za neke Wikipedijine administratore dobro da u Hrvatskoj ne postoje zakoni koji brane negiranje Holokausta jer bi ih dobar dio završio iza rešetaka.“[19]
Napominjem da je na Facebooku pokrenuta grupa „Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije“, koja ima četiri tisuće članova. Adresa joj je ndh.wikipedija.[20]
***
Primjećujete da ne ulazim u analizu samih članaka o logoru Jasenovac na hrvatskoj, srpskoj, srpskohrvatskoj i engleskoj wikipediji. Smatram da bih vam time oduzimao dragocjeno vrijeme. Svatko je od nas duboko ušao u tu problematiku i nema prijeke potrebe da samima sebi tumačimo ono što već predobro znamo. Napokon: iznjedrili smo brojne stručne radove o toj temi, sudjelovali na proteklih pet međunarodnih konferencija o Jasenovcu. Neki od nas napisali su čitave knjige o Jasenovcu. (I ja sam, primjerice, autor jedne od osamsto stranica.) Svatko od nas na kraju može na internetu otvoriti wikipediju i potražiti na njoj natuknice što se tiču Jasenovca i ostalih pojmova iz Nezavisne Države Hrvatske. Svatko od nas u stanju je razlučiti što je od napisanog istina, a što odraz bestidnog povijesnog revizionizma. To će – prosuđujem – vrijediti i za čitatelje zbornika radova VI. međunarodne konferencije o Jasenovcu.
Ovim radom želio sam skrenuti pozornost na problem wikipedijskog prikaza Jasenovca. Htio sam ujedno pokazati kako su i drugi prije mene to uočili kao problem, navesti što ih je zasmetalo i kakva su iskustva imali s pokušajima uređivanja članaka iz tematike NDH na hrvatskoj wikipediji.
Ono što ipak želim konkretno istaknuti, jest to da se anonimni stvaratelji – a po svemu sudeći – i imatelji hrvatske wikipedije, u ispisivanju članka o Jasenovcu referiraju na pristrane, suspektne, isključive, nejasne i ispolitizirane izvore, kao i one insuficijentne informativnosti, od propovijedi fra Blaža Toplaka na „misi zadušnici za žrtve bačene u Husinu jamu“ (planina Kamešnica, uz staru cestu Livno-Sinj) 3. rujna 2011, do kompendija navoda revizionistkinje Ljubice Štefan o logoru Jasenovac, koji je skupio jedan slovenski građanin, ali sadržaj više nije dostupan na internetu, no poveznica postoji u okviru wikipedijske jedinice o Jasenovcu.[21]
O logoru Jasenovac izdano je od 1945. do danas preko tisuću i sto knjiga, publicirano preko tri tisuće stručnih radova. Od njih se na hrvatskoj wikipediji u rubrici „Knjige o Jasenovcu“ navode tek tri djela: knjiga Josipa Jurčevića Nastanak mita o Jasenovcu iz 2005; knjiga Mladena Ivezića Jasenovac – brojke iz 2003. te knjiga Vladimira Horvata i Vladimira Mrkocija Ogoljela laž logora Jasenovac iz 2008.
Od vanjskih poveznica, hr.wikipedija daje link na blogerski post suradnika portala Dnevno.hr Tvrtka Dolića, pod nazivom „Istina o Jasenovcu“. Blog dotičnog blogera – koji tvrdi da je Isus bio Hrvat, a Marija Hrvatica[22] – portal Index.hr maknuo je sa svojih stranica krajem prošle godine, o čemu piše Jutarnji list 25. studenog 2013. u članku pod nazivom „Index.hr uklonio ustaškog blogera sa svojih stranica“.[23] Dolićev tekst „Istina o Jasenovcu“ iz 2010. objavljuje 17. ožujka ove godine Dnevno.hr. Već u njegovom uvodu nalazimo riječi: „Je li Jasenovac bio najveće svjetsko stratište ili običan pržun, kako svjedoče preživjeli logoraši i aktivisti Crvenog križa?“[24] U svojim tekstovima Dolić iznosi „osobna saznanja da se u Jasenovcu živjelo jako dobro i ugodno“.[25]
Tekst Tvrtka Dolića „Istina o Jasenovcu“ jest poveznica koju leksikografska jedinica „Logor Jasenovac“ na hrvatskoj wikipediji daje još 11. svibnja 2014, iako je s portala Index.hr skinut u studenom 2013 – i na toj se poveznici taj „jako koristan“ tekst ne nalazi. Uz njega se daje poveznica na predavanje Ljubice Štefan s tzv. II. hrvatskog žrtvoslovnog kongresa 1998. godine „Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945.-1947/48.“, objavljen na internetskom portalu Stina hrvatskih pradidova.[26] Također se daje link na razgovor s Josipom Jurčevićem, „znanstvenim suradnikom Instituta društvenih znanosti 'Ivo Pilar' u Zagrebu i profesorom suvremene povijesti na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu“.
Uza sve navedeno, daje se začudo i poveznica na „Izvorno izvješće Zemaljske komisije Hrvatske (1946.)“ (uz bedastu opasku „pogrešna procjena broja žrtava“).[27] Međutim, na toj se poveznici predmetni članak ne nalazi.
Što se tiče spomenute procjene broja žrtava, hrvatska wikipedija od svih mogućih izvora citira tek ustaškog ratnog zločinca fra Miroslava Filipovića-Majstorovića, koji je procijenio „da je pod njegovim zapovjedništvom likvidirano oko 20.000-30.000 zarobljenika u glavnom jasenovačkom logoru.“
Kad navodi Žerjavićeve i Kočovićeve procjene broja žrtava, hrvatska wikipedija napominje: „Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da je u Jasenovcu stradalo oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma), dok je dr. Kočović došao do procjene da je u Jasenovcu život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.“ To je glupo ustvrđivanje, jer je navedene procjene oborio sam poimenični popis jasenovačkih žrtava JUSP Jasenovac. Službeni broj od 83.145 objavljen je na stranicama Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac još u ožujku 2013. godine. (Novopopisane žrtve za prethodnih godinu dana nisu pribrojene, niti objavljene.) Poimenični popis beogradskog Muzeja žrtava genocida iz 2012. daje 88.000 jasenovačkih žrtava. (On se također kontinuirano dopunjuje.)
Procjene koje su ispod ukupnog broja poimeničnih žrtava nisu validne i samim time su Žerjavićeve procjene jasenovačkih žrtava postale besmislene. Kočović nije dao nikakve procjene jasenovačkih žrtava; informacija o tome je hoax od strane Vladimira Žerjavića.
Povodom desete obljetnice hrvatske wikipedije, desetog rujna prošle godine Jutarnji list piše o wikirevizionizmu – kako ga nazivam – pa u članku Gorana Penića „Desničari preuzeli uređivanje hr.wikipedije“ ističe sljedeće:
„Da je hrvatska verzija Wikipedije izrazito pristrana i ultradesničarski intonirana, smatra i naš znanstvenik dr. sc. Pavle Močilac, koji je zbog toga i prekinuo s njima suradnju. Močilac kaže kako u temama koje se tiču povijesti, Drugog svjetskog rata i NDH dominira revizionistički ton u kojem se opravdava i veliča NDH i fašizam, dok se antifašizam portretira u jako negativnom svjetlu. To je opasno, kaže Močilac, jer se današnji učenici i studenti rado služe tim podacima za učenje i seminarske radove misleći da iza toga stoji struka. 'Izrazita pristranost i ideološka obojenost totalno obezvređuje kompletan projekt hr.wikipedije, što je tragedija, jer važnost projekta wikipedija za današnje obrazovanje postaje ogromna. Akademici generalno nisu skloni wikipediji upravo zbog toga što je pišu i uređuju vrlo često amateri koji, kao što vidimo, počesto ubacuju neistine, poluistine, vlastito (neutemeljeno) mišljenje, ideologiju, svoj pogled na religijska pitanja i slično, a vrlo često kao reference uzimaju irelevantne i loše internetske izvore ili čak revizionističke knjige', kaže Močilac. On je nekoć uređivao članke iz područja farmakologije jer mu je to primarna struka, ali kada je shvatio što sve piše na hr.wikipediji, odlučio je da u tome ne želi sudjelovati.“[28]
Ukoliko je rat produženje politike drugim sredstvima – kako uči vojni teoretičar Clausewitz – onda je internet produženje rata drugim sredstvima. Pobjeđuje onaj tko je jači na mreži. Rat se dobiva na netu.
***
Ne smijemo, međutim, ni u kom slučaju potcjenjivati utjecaj wikipedije. Wikipedija je deveta najpopularnija web-stranica na svijetu sa sto dvadeset milijuna posjeta mjesečno, dok je u prosjeku svaki petnaesttisućiti posjetitelj ujedno i kontributor sadržaja, a od njih je otprilike desetina onih koji stalno pridonose stvaranju sadržaja na wikipediji. U jednom mjesecu wikipedija naraste za trideset milijuna riječi. Svakog mjeseca pridolazi četvrt milijuna novih registriranih korisnika wikipedije.
Ako pogledamo statistiku za hrvatsku inačicu wikipedije (prema podacima koje je krajem veljače ove godine prikupio i obradio analitičar podataka Fundacije Wikipedija Erik Zachte), hrvatska wikipedija se obraća potencijalnom čitateljstvu od šest milijuna ljudi, na njoj se nalazi 143,5 tisuće članaka, a uređuje je 167 suradnika, s prosječnom posjećenošću od 34 tisuće posjeta stranice na sat.
U odnosu na hrvatsku wikipediju, srpska wikipedija ima stotinu suradnika više, stotinu tisuća članaka više i obraća se dvaput većem broju govornika jezika na kojem je pisana. U isto vrijeme, ona ima samo 22 tisuće posjeta stranice na sat. Treba napomenuti da frekvencija posjeta stranice oscilira i fluktuira unutar jednog dana i mjeseca. Ovo su prosječni podaci, ali je u svakom slučaju zanimljiva činjenica da hrvatska wikipedija u prosjeku ima 60% veću posjećenost od srpske. Ukoliko uzmemo u obzir da se srpska wikipedija obraća dvaput većem potencijalnom čitateljstvu od hrvatske, to bi značilo da bi njezina prosječna posjećenost – u usporedbi s hrvatskom wikipedijom – trebala biti oko 70 tisuća posjeta na sat, dakle: ona bi trebala biti barem triput posjećenija nego što je to u sadašnjem trenutku.
U svjetlu svega toga, ne smijemo omalovažavati utjecaj hrvatske wikipedije, koja postoji od sredine veljače 2003.[29] Ona doduše iskrivljeno prikazuje tematiku NDH i ustaškog logora smrti Jasenovac, ali je u isto vrijeme vrlo posjećena i njezini članci formiraju javno mnijenje u Hrvatskoj te svim područjima gdje obitavaju govornici hrvatskog jezika: od Sjedinjenih Država i Kanade do Europske Unije i Švicarske; od Argentine i Čilea do Australije i Novog Zelanda; od Vatikana do Bosne i Hercegovine.
***
Na kraju ovog rada, želio bih se još vrlo kratko pozabaviti povijesnim revizionizmom en général. U izdanju Knjižare seljačke sloge 1946. u Zagrebu izlazi hrvatski prijevod knjige Putevima Evrope Ilje Erenburga. Na stranicama 55-96 opisano je Erenburgovo putovanje kroz Jugoslaviju 1945. Nakon kratkog, ali dirljivog izlaganja ratnog martirija naših naroda, Ilja Erenburg postavlja pitanje: „Zar je moguće, da čovječanstvo ima tako slabo pamćenje, da će zaboraviti ove žrtve?“[30]
Odgovaram nakon sedam desetljeća – moguće je. Ništa ne ide u prilog pamćenju i sjećanju. Internet je zadnji čavao u lijesu historiografije. Danas povjesnicu može ispisivati čak i osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost. Povijesti nam izgledaju kao da ih je pisao J.R.R. Tolkien. Prepune maštovitih izmišljotina. Romansirane. Herojske. Drske. Crno-bijelog tkanja, sa sivom u tragovima i pokojim vriskom krvave boje. Heroji jedne strane za drugu stranu su zločinci. Žrtve jedne strane za drugu stranu ne postoje. Stratišta postaju zabavišta. Spomenici junačkoj borbi nestaju u prah, a humanizam je iščeznuo u bespućima povijesne zbiljnosti.
Pa i da jest, napokon, sve s tom povijesti – nekim čudom – potaman, postavlja se pitanje: što možemo naučiti iz povijesti? Možemo li išta naučiti? Jesmo li išta naučili? Što smo učinili da se ona ne ponavlja? Što bismo uopće mogli učiniti? Te su dvojbe – izgleda – ušle već i u pop-kulturu, kad nam švedska glazbena grupa Roxette na svojem CD albumu iz 1999. Have a Nice Day, u pjesmi „Crush on You“ poručuje kroz stih: „No lessons learned from history.“
Ništa iz povijesti naučili nisu, a kad mi pomremo – cijela jedna povijest umrijet će s nama. O budućim naraštajima ovisi hoće li ikada uskrsnuti, ili će mrtvački plašt zaborava prekriti naš svijet.

(U Zagrebu, 15. svibnja 2014 – ©Salamon Jazbec)

[1] Glavni tajnik židovske organizacije Margelov institut iz Zagreba; autor dvaju knjiških djela o fenomenu povijesnog revizionizma 2008. i 2010. godine. Učesnik Pete međunarodne konferencije o Jasenovcu i Prve međunarodne konferencije o Jadovnu.
[2] Prema stanju od 10. rujna 2013. Navodi su uzeti iz članka novinara „Jutarnjeg lista“ Gorana Penića „'NDH NIJE BILA TOTALITARNA, A ŽRTVE U JASENOVCU POBILI SU PARTIZANI' – Desničari preuzeli uređivanje hrvatske Wikipedije“; s uvodnim tekstom: „Ustaški pokret nije bio svjesno desno-radikalan, rasistički i totalitaran, za pojavu ustaške ikonografije u modernoj Hrvatskoj krivi su masoni, antifašizam je ograničavanje svih osnovnih ljudskih sloboda, partizanskih zločina bilo je triput više nego ustaških, a u Hrvatskoj se redovito organiziraju antifašističko-četničke proslave na račun poreznih obveznika.“
http://www.jutarnji.hr/radikalni-desnicari-preuzeli-uredivanje-hr-wikipedije--ndh-nije-svjesno-bila-totalitarna--a-antifasizam-se-bori-protiv-svih-sloboda-/1125398/
(prema dostupnosti internetskog članka na dne 4. svibnja 2014. godine)
[3] Ibid.
[4] Ibid.
[5] Ibid.
[6] Doktor povijesnih znanosti i znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. (U doba nastajanja leksikona „Tko je tko u NDH“ magistar znanosti i znanstveni asistent u Hrvatskom institutu za povijest.)
[7] Doktor političkih znanosti i redoviti profesor na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, urednik Hrvatske opće enciklopedije. (U doba nastajanja leksikona „Tko je tko u NDH“ magistar znanosti i urednik u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“.)
[8] Pjesnik, prevoditelj, esejist i publicist iz Zagreba. Od 1959. do 1991. novinar „Vjesnika“; od 1991. do umirovljenja 2004. godine kolumnist zagrebačkog tjednika „Globus“.
[9] Novinar i publicist iz Zagreba. Bivši glavni urednik omladinske revije za mlade „Polet“, zabavnog časopisa „Pop express“ i tjednika „Arena“. Pomoćnik glavnog urednika dnevnog lista „Vjesnik“ od 1985. do 1993. Od 1997. do umirovljenja 2007. godine glavni tajnik Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“.
[10] Na stranu činjenica da se kao suradnici na stvaranju leksikona „Tko je tko u NDH“ navode: „Srećko Pšeničnik, publicist, gl. urednik Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb – Mississau (Kanada)“; „Vinko Nikolić, književnik, urednik Hrvatske revije, Zagreb“; „Živko Kustić, teolog i publicist, gl. urednik Informativne katoličke agencije, Zagreb“; „Dubravko Horvatić, književnik, gl. urednik Hrvatskog slova, Zagreb“; „Josip Pavičić, književni kritičar, Zagreb“; „msgr. Valter Župan, generalni vikar Krčke biskupije, Krk“ ili „dr. Šimun Šito Ćorić, književnik i misionar, predsjednik Svjetskog Hrvatskog kongresa, Bern“. (stranica XIII i XIV) Bez obzira na sve, četrdeset i osam osoba s imenom i prezimenom stoji iza dotičnog biografskog leksikona, a sve leksikografske jedinice potpisane su njihovim poznatim inicijalima. O sadržaju možemo raspravljati, no autorstvo je činjenica, jasno znamo komu što možemo pripisati i to je točka od koje možemo poći dalje. Što se tiče wikipedije, čini se kao da se sama od sebe ispisala. Njezine netočnosti doslovno ne možemo pripisati ikome. Glupo je kritizirati mašinu, a u ovom se slučaju sve u konačnici doima kao obračun s virtualnim vjetrenjačama.
[11] Prosječna brzina čitanja odraslog čovjeka iznosi 250 riječi u minuti. Kontinuirano svladavanje tog teksta je, dakle, običnom smrtniku nemoguće.
[12] Wikipedije su svrstane prema jezicima na kojima su bile pokrenute i dalje nastaju. Wikipedija u sadašnjem času djeluje na 285 jezika, tj. postoji sveukupno 285 zasebnih wikipedija.
[13] Prema studiji objavljenoj u časopisu Nature iz 2005. godine. To je istraživanje osporeno od strane predmetne tiskane enciklopedije, s argumentom da je tokom analize premali broj stručnjaka analizirao premali broj usporednih članaka na wikipediji i Britannici.
[14] Od dvanaesteročlanog globalnog arbitrarnog komiteta wikipedije, koji bi trebao rješavati sporna pitanja u gomili od tridesetak milijuna članaka i 77 tisuća urednika, samo je jedan član registriran pod vlastitim imenom, David Fuchs, dok se ostali članovi nazivaju: AGK, Beeblebrox, GorillaWarfare, LFaraone, NativeForeigner, Newyorkbrad, Salvio giuliano (i.e. Salvius Iulianus, lat. pravnik i političar za Hadrijanove vladavine), Seraphimblade, Timotheus Canens (i.e. „Raspjevani Timotej“ na lat.), Worm That Turned i Floquenbeam. Tako da vam je i ta arbitraža u konačnici jedna vrsta vodvilja. Zaboravite na to.
[15] Prema jednom istraživanju napravljenom na engleskom Sveučilištu Oxford 2013. godine, najveći wikipedijski ratovi vođeni su oko leksikografskih jedinica: „George W. Bush“; „Anarhizam“; „Muhamed“; „Popis članova WWE“ (američke udruge profesionalnih hrvača); „Globalno zatopljenje“; „Obrezivanje“; „Sjedinjene Države“; „Isus“ te „Rasa i inteligencija“. Ti su članci bili najnapadaniji i najosporavaniji te pretrpjeli najviše izmjena i prepravaka. Slično istraživanje za hrvatsku i srpsku wikipediju nije vršeno, ali pretpostavljam da su teme iz Drugoga svjetskog rata – da tako kažem – na najvišem mjestu rovovskog pregledavanja i gerilskog uređivanja.
[16] Problem je s medicinskim pojmovima, jer diletantski upisi mogu prouzročiti znatnu štetu, s obzirom da se primjećuje trend traženja medicinske samopomoći putem interneta, kod čega je wikipedija jedna od važnijih štacija za iznalaženje zdravstvenih savjeta o bolestima i njihovom liječenju. (Prema članku Julie Beck na portalu The Atlantic, 72% posjetitelja interneta je kroz proteklu godinu potražilo zdravstveni savjet na internetu, uključujući tu i same liječnike.) http://www.theatlantic.com/health/archive/2014/05/can-wikipedia-ever-be-a-definitive-medical-text/361822/ (dostupnost članka na dne 11. svibnja 2014. godine)
[17] http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/nezavisna-wikipedija-hrvatska (prema dostupnosti na dne 4. svibnja 2014. godine)
[18] Ibid.
[19] Ibid. Potcrtavanje moje.
[20] https://www.facebook.com/ndh.wikipedia?fref=ts (prema dostupnosti na dne 11. svibnja 2014. godine)
[21] http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica (prema pregledavanju natuknice „Logor Jasenovac“ na hr.wikipediji 11. svibnja 2014. godine; referiranje na taj link dano je u predmetnom tekstu kao fusnota br. 11, u okviru navoda: „Skrivajući se iza teških nedjela koje je ovdje počinio osovinski satelitski režim i koje je javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac, jugokomunistički je režim nastavio služiti se kapacitetima ovog logora sve do 1947./1948. godine. Ova je činjenica skoro više od pola stoljeća bila tajnom za koju je znao samo vrh vlasti, osoblje logora, okolni stanovnici i obitelji preživjelih logoraša. I nakon toga, komunističko korištenje kapaciteta ovog logora bilo je znanstvenim tabuom. Sabirni logor Jasenovac je stoga bio logor dva totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Raščišćavanje logorskog prostora trajalo je sve do 1951.“)
[22] http://croative.net/index.php/vijesti/item/3266-tvrtko-dolić-isus-je-bio-hrvat (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)
[23] http://www.jutarnji.hr/index-hr-uklonio-ustaskog-blogera-sa-svojih-stranica/1142344/ (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)
[24] http://www.dnevno.hr/kolumne/tvrtko-dolic/117776-istina-o-jasenovcu.html (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)
[25] http://www.jutarnji.hr/sokantan-ispad-bloger-indexa---jasenovac-nije-bio-tako-los--a-ndh-je-isti-kao-rh--/1142224/ (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine) Prema tom članku, Tvrtko Dolić – na kojeg se poziva hr.wikipedija – je također autor tekstova „Četnički smrad Boba Dylana“ i „Milanović je dokaz da kršćanski bog ne postoji“. Mislim da to dovoljno ilustrira ozračje hrvatske wikipedije.
[26] http://shp.bizhat.com/T.jasenovac.html (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)
[27] http://hr.wikipedia.org/wiki/Logor_Jasenovac (prema dostupnosti članka na dne 11. svibnja 2014. godine)
[28] http://www.jutarnji.hr/radikalni-desnicari-preuzeli-uredivanje-hr-wikipedije--ndh-nije-svjesno-bila-totalitarna--a-antifasizam-se-bori-protiv-svih-sloboda-/1125398/ (dostupnost članka na dne 4. svibnja 2014 – kurziv moj) Manevre oko wikipedije možda objašnjava činjenica da je 91% kontributora muškog roda, iako je primijećen trend porasta suradnica u wikipedijskom miljeu.
[29] Srpskohrvatska wikipedija postoji od kraja 2001. godine i ima 140 tisuća članaka, a pretpostavlja se da je može koristiti/razumjeti 23 milijuna ljudi, dok na njoj radi 46 urednika – no ima prosječnu posjećenost od samo 14 i pol tisuća posjeta na sat. Bosanska wikipedija ima skoro pedeset tisuća članaka, a prosječna posjećenost joj je šest tisuća posjeta na sat. Latinska wikipedija ima 105 tisuća članaka, a starocrkvenoslavjanska 540 članaka. Jidiš wikipedija ima šest urednika, jedanaest i pol tisuća članaka, tisuću posjeta na sat, a obraća se milijunu ljudi. Ladino wikipedija ima tri tisuće članaka, dva urednika, četiristo posjeta na sat, a obraća se stotini tisuća ljudi.
[30] Ilja Erenburg Putevima Evrope; III. poglavlje „Jugoslavija“, 2. dio, str. 59 – prijevod: S. Danilevska i N. Kolčevska. (Primjerak u vlasništvu S.J.)