Arhiva starijih novosti

12.04.2016., utorak

Bleiburg VS Jasenovac

Piše: A. Budaj

Image and video hosting by TinyPic

“U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI” koči se zlatnim slovima natpis na spomeniku na Bleiburškom polju uz metalni križ bez corpusa uz polumjesec i zvijezdu, i daje nam za sugerirati da je na ovom mjestu u svibnju 1945. godine pogibala hrvatska vojska kršćanske i islamske vjeroispovijesti uz 25 polja anakrone NDH šahovnice. Sve skupa djeluje nekako mitološki, viteški, kao da je ovdje održana nekakva velika i važna bitka, no desio se strahoviti poraz odbjegle ustaške vojnice. Znamo da je ustaški Poglavnik bosanske muslimane držao “cvijetom hrvatstva”. Znamo i tko je bila divizija SS Handžar. Znamo tko su bili ustaše i NDH domobrani i kako su kao “hrvatska” vojska završili na Bleiburgu, koji nakon svršetka tog “rata poslije rata” postaje simbolom propasti ustaške NDH, i kako to samo oni vole nazivati - velikog stradanja hrvatskog naroda i križnih puteva. Jer sve mora biti veliko, obavijeno božanskim, nadnaravnim pa čak i patnja mora biti poređena s patnjom Kristovom na križu. Taj bogo-čovjek Krist po kršćanskoj teologiji kao Židov umro je na križu za sve ljude da bi spasio svijet od grijeha, a ustaše su umirale u grijehu počinjenog zločina nad Židovima - koji apsurd. No vratimo se mi antifažizmu, onom pravom hrvatskom izvornom antifašizmu. Znamo da se u hrvatski Ustav (istina nevoljko) ukorijenio antifašizam, te se jasno i nedvosmisleno ograđujemo kao nacija od Nezavisne Države Hrvatske, gdje se u ustavnoj preambuli kaže, da se hrvatska povijesna suverenost temelji i na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”. Drugim riječima, partizanska i antifašistička Hrvatska bila je kroz ZAVNOH jedini i ispravan izvor državne suverenosti hrvatskog naroda u vremenu Drugog svjetskog rata, nasuprot NDH. Ta zavnohovska Hrvatska bila je ta koja se sa svojim Narodnooslobodilačkim pokretom Titovih partizana borila protiv njemačkog i talijanskog okupatora i domaćih izdajnika, pa tako i protiv vojske NDH, kvislinške fašističke tvorevine nastale voljom Hitlera i Musolinija, ali ne i državotvornim radom hrvatskog naroda. Pa kome se onda i kojoj to poginuloj “hrvatskoj” vojsci poklonila prošle godine predsjednica Republike Hrvatske na tom istom Bleiburškom polju? Kojoj to onda poginuloj “hrvatskoj vojsci” Sabor Republike Hrvatske postaje pokrovitelj komemoracije? Dok se pobornici obilježavanja Bleiburške komemoracije natječu pred kamerama u nabrajanju kako se tu radi o nevinim žrtvama, ubijenima bez suda, no nitko od njih ne spominje kako nema nikakovog službenog (ili neslužbenog) poimeničnog popisa “nevinih” žrtava s Bleiburga, već se samo kao blatom nabacuju različitim brojkama. Nitko ne govori tko je činio tu “hrvatsku vojsku”. Znamo da to nije bila nikakva “hrvatska vojska” već kvislinške postrojbe NDH, dok su pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske bili jedina legalna i povijesna hrvatska vojska na strani antifašističke koalicije u Europi. Pa ipak mi javno danas žalimo za tim žrtvama, jašimo na krivnji crvenih komunista, iako žrtvama ne znamo imena, ali znamo da su bili vojnici, naoružani do zuba u zbjegu, proboju prema Austriji, neki od njih skrivili mnoge zločine u domovini kao notorni fašisti, pa ipak javno žalimo za njima, ali ne SVI.

Moj pokojni prijatelj i predsjednik Židovske općine Virovitica Ljubo Ruben Weiss objasnio je u Jutarnjem listu, zašto u Hrvatskoj u kojoj još uvijek nema središnjeg spomenika stradalim Židovima i nema židovskog muzeja, Židovi ne mogu žaliti zbog ubijenih Hrvata na Bleiburgu. On je govorio: “Očekuje se pomirenje između žrtava i krvnika, između potomaka krvnika i potomaka žrtava, bez uzimanja u obzir činjenica da je vjersko-etnička židovska zajednica pretrpjela genocidne gubitke (najmanje 30.000 Židova je pobijeno ili stradalo od gladi i iscrpljenosti u razdoblju od 1941. do 1945. na teritoriju tzv. NDH, što je oko 80 posto židovske populacije)”. Što kada se do tada krvnik spletom okolnosti kao na Bleiburgu prometne u žrtvu, jer je njegova ideologija poražena, a on do tada progonitelj postaje progonjenim i predmetom osvete pobjednika? Da li je ta žrtva jednaka onoj žrtve civila koji skonča u logoru samo zato što je bio Židov ili zato što je kao Hrvat bio komunista? Za ilustraciju poslužit ću se slučajem visoko pozicioniranog ustaškog dužnosnika Vlade Singera. Bio je šef Ustaške nadzorne službe, pod lažnim ili utemeljenim optužbama (danas posve nebitno) otpremljen je u koncentracijski logor Jasenovac - Stara Gradiška i tamo ubijen 1943. Neki kažu zbog svojeg židovskog porijekla i animoziteta nekih ustaša prema njemu - što je opet nebitno - ali je bitno da je ista osoba organizirajući progone Židova, Srba, Roma i komunista utvrđena zločincem, ali je kao žrtva političkog progona ustaških elemenata eliminiran - i tada krvnik postaje žrtvom. No Vlade Singera žrtve nema na popisu poimeničnog popisa JUSP Jasenovca, no da ne bude zabune tu se nalazi njegov imenjak iz Požege. To nije jedini slučaj da je netko iz ustaškog aparata postao žrtvom ustaških krvnika, kao što je to bilo s NDH gradonačelnikom u Požegi Stürmerom, kojeg su ustaše iz osvete ubile na dvorištu jer je grad predao u ruke partizana. Hoću reći, da žrtva sama po sebi ne mora biti nevina ako je na nasilan način lišena života, nekome je ubijeni ustaša ubio roditelje, i teško je biti u koži osvetnika partizana jednako kao u koži ustaške ubojice. Ali upravo zato ne možemo nikako činiti usporedbu između Bleiburga, mjesta gdje su završavale različite kvislinške fašističke postrojbe (pa i četnici), i Jasenovca i njegovih žrtava - kako to čini Robert Podolnjak, Željko Reiner i Ivan Tepeš. Nitko iz Jasenovca nije ubijao po Bleiburgu, ali ovi s Bleiburga itekako jesu klali po Jasenovcu. Jasenovac je najveće židovsko, srpsko i romsko groblje. Tu su žrtve ubijane iz genocidnih pobuda temeljem rasnog zakonodavstva, tu su ubijana mala tek rođena djeca i djeca u utrobama majki, a ubijanje je vršeno planski. Konačno, nakon svih napisanih pamfleta, revizionističkih knjiga, štampe, tv emisija i silnog ustašovanja, Bleiburg ostaje pusta ledina bez zemnih ostataka, i to je istina, a Jasenovac ostaje groblje, pa sad pametnome je dosta da zaključi što se to komemorira na Bleiburgu. A arijevski ustaški duh leluja hrvatskim prostorima kao avet i dalje.

16.07.2015., četvrtak

Skupština Margelovog instituta: umjesto nekrologa Ljubi Rubenu Weissu

Dana 9. lipnja 2015. održana je Izborna Skupština Margelovog instituta. Izabrana je nova Uprava Udruge na čelu s Alenom Budajom. Novi direktor Udruge zahvalio se na povjerenju i članove Skupštine Udruge pozvao na minut šutnje za preminule predsjednike židovskih općina u Daruvaru i Virovitici, koji su nas nenadano napustili u travnju ove godine. Predsjednik Židovske općine Daruvar bio je dugi niz godina gosp. Zlatko Bienenfeld, koji je s nama bio u kontaktu vezano za slučaj Ašner. Od 2013. godine Židovsku općinu Virovitica vodio je eminentni novinar i agilni židovski aktivist Ljubo Ruben Weiss sve do svoje nenadane smrti 22. travnja ove godine. Ljubo je bio, kako je sam za sebe govorio “tvrd orah”, no i najtvrđi pucaju pod teretom nametnutih briga. Tekstovi koje si objavljivao bili su kao crvena krpa za razne antisemite, fašiste i rasiste, koji su te vrijeđali i omalovažavali samo iz jednog razloga: govorio si istinu, a istina je oštrija od mača. Kroz svoj kratak period upravljanja najmanjom židovskom općinom u Slavoniji i Hrvatskoj (više memorijalna židovska općina koja je sjećala na bogatu prošlost i brojno članstvo virovitičkog židovstva prije velike tragedije Holokausta), osebujan predsjednik Weiss nailazio je na nerazumijevanje, neprihvaćanje, gorčinu, podmetanja od svih i svakoga pa i od židovske subraće, a malena židovska općina prolazila je svojevrsnu agoniju i krizu za svoj opstanak. Ljubo je bio osoba daleko iznad virovitičke malene sredine. Na osobe s takvim židovskim duhom i energijom nailazite jedino u snažnim židovskim zajednicama u inozemstvu, ali ne i u Hrvatskoj. Virovitica i Hrvatska bila su naprosto premalene za njega, a on je bio prevelik da ga se shvati i razumije. Bio je cionista, bio je potomak preživjelog logoraša Marka Weissa iz Auschwitza s brojem 121729. Ljubo Ruben sin je heroja židovskog naroda. Haver Ljubo, hvala ti za sve žrtve koje si podnio, sve napade i zle jezike koje si otrpio u ime svog hrabrog i socijalnog pravednog židovstva koje si živio, a živio si za ideale, za pisanu riječ koja je kao bujica naprosto izlazila iz tvojeg pera. Iza tebe ostaju tvoja izdana i neizdana djela, nedovršeni projekti, židovska mrtvačnica i groblje u sklopu kojega si pripremao osnovati Muzej Židova Slavonije, ostaje tvoja minijaturna Židovska općina Virovitica koja polako gasne, ostaju sjećanja na tebe. Nastavljamo tamo odakle si otrgnut silom neumitne smrti. Zihrono Livraha!

29.04.2015., srijeda

U Jasenovcu ništa nova

Stalni postav muzeja na lokalitetu bivšega ustaškog logora i dalje
bez priče o zločinu


Piše: Julija Koš


Nemojmo koncentracijske logore opisivati istim eufemizmima koje su rabili oni koji su ih uspostavili.
Kofi Annan, 24. siječnja 2005.

Logori za likvidaciju ciljanih skupina, prije svega Židova i Roma, bili su u Hitlerovoj Tvrđavi Europi isključivo u ingerenciji njemačkih nacista ... Ipak, postoje dvije iznimke - Rumunjska i Hrvatska. ... Rumunjski genocid, kao i onaj u Hrvatskoj, bio je u domaćoj režiji, te proveden bez "rafiniranog" njemačkog obmanjivanja ... Balkanski holokaust bio je u znaku noža, malja, metka i užeta.
Ivo Banac, Jasenovac nije mit (Svjetlo riječi br. 287; Sarajevo 2007.)

Ništa nije danas vidljivo u jasenovačkom muzeju od onoga što međunarodno ugledni prof. Banac navodi kao glavne značajke ustaškog sustava zločina. Autori stalnog muzejskog postava izlažu da je NDH uspostavljena "od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije" i to "posredstvom ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem" – ustaše se predstavljaju kao pasivni medij. Posjetitelj ne saznaje genezu i načela ustaškog pokreta. Pritom su sami ustaše od samoga početka svoje vlasti, od travnja 1941. bez eufemizama objavljivali svoje ciljeve i planove za njihovo ostvarenje; u lipnju ustaški ministar Žanić izjavljuje za novinstvo: "Mi smo Ustaše uvijek govorili da će padati glave onih koji nam smetaju, jer sada pravimo povijest za stoljeća i stoljeća." A danas, 2015. godine, brojimo već devetu godinu nesmetanog i javnog zamagljivanja zločina NDH, i to upravo na mjestu najvećeg ustaškog zločina, u Jasenovcu, gdje posjetitelj ne može vidjeti, između ostaloga, ni ovu lapidarnu poruku ustaškog ministra. Jasenovac je za autore stalnoga muzejskog postava tek bezlično eufemistički "jedan od najvažnijih instrumenata za ostvarivanje programa etnički, rasno i vjerski čiste [!] države", a osnovan je na tome mjestu jer je bio na "dobrom prometnom položaju" [za koga dobrom: za zatočenike ili za organizatore zločina?].

“Nakon obilaska muzejskog postava svi smo bili ogorčeni i beskrajno povrijeđeni mučnim i zloslutnim osjećajima … zapanjeni koncepcijom postava… posjetitelji su osjetili da se time nastoji ublažiti i umanjiti zločine koji su na tom mjestu počinjeni, što je samo korak od negiranja svega što je u Jasenovcu učinjeno. Najteži dojam nakon obilaska muzeja ostavlja povreda nevinih žrtava iskrivljavanjem istine o njihovoj smrti i patnjama preživjelih. Za nas Židove ovakav postav je neprihvatljiv i uvredljiv… Očekujemo da uvažite naše primjedbe i prikažete istinu… (Iz otvorenog pisma predsjednika srpske židovske zajednice Aleksandra Nećaka, upućenoga ravnateljici Spomen-područja Jasenovac nakon posjeta Muzeju skupine preživjelih Židova; objavljeno u Biltenu Saveza jevrejskih opština Srbije, br. 7/8, kolovoz 2007.). Postav je javno oštro kritizirala i sarajevska židovska općina.

I komisija Židovske općine Zagreb je (26. ožujka 2009.) ustanovila da muzej ne prikazuje tragičnu povijesnu istinu, već do ironije uljepšanu sliku stvarnosti: zločin se više prikriva nego prikazuje. “Od onoga što je izloženo ništa ne govori o žrtvama i onome kako su one uništavane u logoru Jasenovac. Ni jedan natpis koji se tamo nalazi ne govori o sukusu onoga što je bila NDH i logor Jasenovac.” – izjavio je novinstvu predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj dr. Ognjen Kraus, na Jom hašoa 2009., te istoga dana na komemoraciji na Mirogoju javno istaknuo: “… nezadovoljstvo i ogorčenje velikog dijela židovske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj, a posebno preživjelih, novim postavom muzeja u sklopu memorijalnog područja Jasenovac. Mislimo da on ne prikazuje punu istinu o Jasenovcu, strahotama i patnji žrtava, i da ublažava istinu o ustaškom režimu. To vrijeđa žrtve. To vrijeđa i nas, njihove potomke. I zato ponovo zahtijevamo promjenu tog postava. … Želimo da svi koji dođu u Jasenovac na prvi pogled vide što je to mjesto bilo, što se tu događalo, što je bio ustaški režim i da dobiju jasnu sliku o tome” (Hakol 109/2009., glasilo Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj).

Zbog zamagljivanja istine o tome tko su bili počinitelji zločina, a tko su i na temelju čega bile žrtve, znameniti međunarodni stručnjak za Holokaust, dr. Efraim Zuroff, u Herald Tribuneu je ovaj stalni postav ocijenio kao «postmodernističko smeće». Time se, i ne sluteći, nadovezao na povik autorima prof. dr. Milorada Pupovca dva tjedna ranije, na sastanku pred samo otvorenje muzejskog postava: “Umjetnost vježbajte doma! Ovo se ne može popraviti!” Muzejski postav je ipak otvoren, uz žurne minimalne kozmetičke popravke najdrastičnijih uvreda za zatočenike i poigravanja brojem stradalih. Na sam dan otvorenja muzej je dobio i javnu negativnu kritiku predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji je u svojoj diplomatskoj maniri posumnjao “hoće li iz toga postava mladi moći spoznati istinu”.

Istoga dana javno sam izjavila da bi ovakav postav načinili i sami ustaše, da su kojim nesretnim slučajem pobijedili u ratu i do dana otvorenja ostali na vlasti. Jer do 2006. godine ustaše bi se, dakako, obrijali, okupali, zavezali kravate i koliko-toliko uklopili u suvremeni svijet. I da, ugađajući Europi, načinili bi nekako upravo takav muzej: neka ga bude, ako se to već traži, ali tako da ne otkriva istinu... Autori, duboko uvrijeđeni, javno su najavili sudsku tužbu protiv mene – do danas na svoju žalost nisam primila sudski poziv: autori su odveć svjesni jačine mojih argumenata.

Nakon otvorenja autori i njihovi nalogodavci dobivaju i ocjenu javnosti: “Hrvatskoj za sada ipak treba što izravniji i realističniji, pa čak i naturalističkiji, a ne samo impresionistički pristup jasenovačkom zločinu, pogotovo dok velik broj ljudi o tome zna malo ili ništa. [Potrebno je] … suočavanje s najtamnijom stranicom nacionalne prošlosti, te odgovor tko je i zašto tamo stradao.” (Vlado Vurušić, Jutarnji list, 29. studenoga 2006.). Vremenom su počeli nicati i drugi kritičari javnog, stručnog i znanstvenog profila. Tako dr. Ljiljana Radonić, profesorica na Bečkome Univerzitetu, u intervjuu hrvatskome mediju izjavljuje: “Posebno nakon revizionizma u [hrvatskoj] politici devedesetih [godina 20. stoljeća] i relativiziranja zločina Nezavisne Države Hrvatske, neophodno je [u jasenovačkom stalnom muzejskom postavu] kritički se baviti vlastitom odgovornošću i konkretnim počiniteljima…” (Novi list 16. listopada 2010.)

Unatoč svemu, nikakvi rezultati nisu uslijedili nakon godina ovih i drugih sličnih ocjena. Od svoga nastanka do danas - i do kada? - jasenovački muzej nesmetano traje «bez priče o zločinu», kako je ustanovila muzejska savjetnica Lucija Benyovsky (Vijesti muzelaca i konzervatora, 1-4, Zagreb 2007.).

Neposredno nakon otvorenja autori su pod dojmom brojnih oštrih kritika priznali propuste i najavili ispravke (nikada nisu učinjene). Sama ravnateljica Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, N. Jovičić, izjavila je u ožujku 2009. navedenoj židovskoj komisiji da posjetitelji nakon tri do četiri sata (?!) usmenog educiranja ipak, navodno, shvate povijesnu istinu. Dakle, usred muzejskog postava, pritom na samome mjestu zločina, posjetitelju treba usmeno više sati tumačiti temeljne povijesne činjenice, jer ih u postavu nema?! Čemu onda on postoji?

A evo u čemu je problem i kako su autori postigli lažnu sliku istine.

Izlošci su pojedinačno istiniti, što postavu u očima neupućenog posjetitelja, osobito mlađeg (provjereno na skupinama i pojedincima, domaćima i stranima) može dati privid objektivnosti, ali izbor i način izlaganja predmeta i dokumenata dosljedno prikrivaju jasenovačku tragičnu povijesnu stvarnost: oni manje važni za bit prikazani su kao bitni, a oni iz kojih bi se mogla i trebala iščitati povijesna istina zaobiđeni su ili marginalizirani do neprepoznatljivosti. Rezultat toga je da je prema počinitelju zločina iskazan neutralan stav na granici poštovanja, a sućut prema žrtvi je potpuno izostala. Primjerice, uz sliku skele na Savi, kojom su ustaše na drugu obalu prebacivali zatočenike da bi ih tamo masovno ubijali - najčešće hladnim oružjem, u rijekama krvi - muzejski tekst prešućuje tu jedinu bitnu činjenicu, pa navodi da su zatočenici na tom mjestu čekali da ih skela "preveze" na drugu obalu. Tako postav daje naznake da se dogodio zločin, ali ne prikazuje ustaške samostalne organizatore i počinitelje zločina u ovom logoru i u cijeloj NDH. Povijesna istina je izbjegnuta.

Posjetitelju muzeja uskraćen je uvid u rasne zakone, donesene u parlamentu NDH. Nema informacija o ustaškom pokretu: o njegovim ciljevima, njegovim vođama, o zapovjednicima i stražarima u logoru, o najsvirepijim mučenjima, klanju i istrebljenju koje su oni tamo sustavno provodili. Umjesto toga, Ante Pavelić je prikazan na upadljivo središnje postavljenoj velikoj propagandističkoj fotografiji susreta s Hitlerom, uz neutralan biografski opis, kao da je Vođa ustaškog pokreta neki normalni državnik, koji je slučajno godinama nakon svoga aktivnog djelovanja umro u inozemstvu.

Cilj etničkog čišćenja prikriva se tabelom o broju žrtava: na temelju zakona NDH progonjene etničke skupine se naizmjenično, abecednim redom, navode s neprogonjenim nacionalnim skupinama, čiji pripadnici su ubijeni na drugim osnovama (antifašisti, politički nepodobni, ...). Tako naizmjence sa Srbima, Romima i Židovima, u neutralnome abecednom redoslijedu saznajemo da su tu ubijeni i (pojedinačni, a ne kao etnički cilj) Hrvati, uz njih i određeni manji broj Nijemaca, Rusina, Mađara…

Potpuno nedostaje prikaz glavne svrhe uspostavljanja ovog logora, interniranje a zatim usmrćivanje glavnine jasenovačkih žrtava: triju etničkih skupina (Srba, Roma, Židova) obespravljenih državnim zakonima NDH. Autori ustaške zakone prikazuju neutralnim tonom, jednostavno kao zakone: tako je, kažu, u Jasneovac mogao dospjeti samo onaj koji je narušio zakon. Istina o zakonskome rasno-nacionalnom progonu je izokrenuta, pokazujući čak svojevrsnu (mada nesvjesnu) identifikaciju autora s ustaškim zakonima, koja se iskazuje i krajnje neutralnim stavom prema ustaškim zakonima i zločinima.

Nema spomena o zakonima koji reguliraju sustavne pljačke imovine etnički progonjenih skupina. Njihove masovne deportacije za uništenje na temelju ustaških „rasnih“ zakona prikazane su krajnje eufemistički. Prisilni rad cinično se prikazuje jednostavno kao rad, skandalozno se služeći – prvi puta viđeno nakon propasti ustaškog režima – terminima desetnik, stotnik i sličnima, kako su ustaše nazivali zatočenike-predradnike na prisilnom radu. Zatočenice se spominju kao “mlade i zdrave”, a “preseljene su (dok nisu ubijene, dakako, ali o tome se u muzejskoj legendi ne govori) u novu, zidanu zgradu”; te žene-civili, premda dovučene tamo i zatočene samo zbog svoje “rase”, na poljima su, dakako prisilno - ali to se ne spominje - “radile samo u sezoni poljoprivrednih radova”?! Glavna autorica, N. Mataušić, čak je u jednoj od više javnih polemika izrazito naglasila da i dalje ne može prežaliti što su ju u posljednji čas spriječili u namjeri da u muzejsku legendu (koja sadrži samo 1885 riječi, u 11 kratkih cjelina) ugura i rečenicu da je «među zatočenicama bilo i prostitutki i kriminalki». U većini svojih nastojanja je uspjela, u tome, kaže, nije, i za time javno žali. Pametnome dosta.

Nije izložen ni jedan primjerak znamenitoga ustaškog «srbosjeka», posebno oblikovanog noža kojim su ustaše mogli zaklati mnogo više ljudi odjednom, ne umarajući ruku kojom kolju. Premda je ovo dokumentirana istina, ta se istina autorima, prema njihovim izjavama, čini odveć «drastičnom». Međutim, jasenovačka stvarnost je bila drastična. Najmanje što danas možemo učiniti jest pružiti istinitu informaciju bez takve goleme atorske cenzure, a količina takve cenzure zapravo “mjeri temperaturu” svakog društva. Ostalo hladno oružje kojim su ubijani zatočenici donekle je ipak izloženo, ali tek nakon snažnog pritiska dijela stručnog kruga izvan samoga muzejskog establishmenta, pa i tada u improviziranome prozorčiću u podu, bez ikakvog jasnog natpisa.

Autori postava su isprva bez ikakva komentara izložili katalog propagandno-huškačke izložbe iz 1942. "Židovi - izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941. Rješenje židovskog pitanja u N.D.H.", s naslovnicom koja u nacističkoj maniri prikazuje herojski mladićki lik ustaše koji mačem zamahuje na golemu zmiju s krljuštima u obliku "Davidove zvijezde". Izložak su bez objašnjenja pratile fotografije više građevina. Nakon snažne kritike koju je izazvalo izlaganje ovako izrazito huškačkog antisemitskog materijala bez komentara i uz neobjašnjivu pratnju fotografija građevina, Muzej je izložio komentar: "Ustašku i nacističku propagandu o rušilačkom djelovanju Židova osporava činjenica da su tijekom prva četiri desetljeća dvadesetog stoljeća arhitekti i graditelji židovskog podrijetla projektirali i sagradili brojne najvažnije javne zgrade u središtu Zagreba." Iz ovog komentara autora postava posjetitelj može zaključiti samo to da su Židovi do 1941. imali neproporcionalno visok pristup (profitabilnim) građevinskim poslovima u Zagrebu (Hrvatskoj). Jer prema izloženome i rečenome, izgleda da sve ostale bezbrojne životne činjenice nevezane uz graditeljstvo, ne “osporavaju” rušilačko djelovanje za koje izloženi ustaški katalog okrivljuje Židove. To je, dakle, sav komentar autora na zakonima proglašeno "rješenje židovskog pitanja", odnosno na javni poklič za istrebljenje Židova u NDH.

Ukratko, tragične okolnosti zatočenja i umiranja su zaobiđene, dok postav dosljedno neutralno, s odmakom prikazuje zločin, naglašavajući navodne „svijetle“ strane zatočeništva: u “slobodno” vrijeme zatočenici su izrađivali figurice, dopisivali se s bližnjima na tipskim logorskim dopisnicama, pisali pjesmice, izmišljali jelovnike, vjerojatno se pritom dobro zabavljajući u jasenovačkoj prirodi, na ladanju. A izgladnjelost i žeđanje do smrti, mučenje, strah, užas, okrutno zadana smrt... sustavno etničko čišćenje... zločinačko oduzimanje života od najstarijega do najmlađega… zaobilazi se.

Ministarstvo kulture i njegova muzejska komisija u više su se navrata (za vrijeme više Vlada), premda i javno i službeno upozoreni na ovaj problem, oglušivali ili čak javno naglašavali da su vrlo zadovoljni jasenovačkim uratkom.

Žrtve namaju kamo otići. Zauvijek su u jasenovačkoj ledini. Samo ovaj postav mora otići, ali on eto, približavajući se jubilarnoj desetoj obljetnici, nesmetano traje.


Dodatak I.: Primjeri iz muzejske legende (ukupno sastavljene od 1885 riječi)

U gotovo svakom retku teksta legende proviruje (mada i nesvjesna) identifikacija autora s počiniteljem, pa se kaže da su se u logor "mogli otpremiti samo politički nepodobni građani na osnovi pismenih odluka nadležnih policijskih ili sudskih vlasti.". Dapače, kažu autori, tako se "postupalo u niz pojedinačnih slučajeva, ali je bilo znatno više logoraša dopremljenih mimo propisanih postupaka i bez pisanih kazni. [vjerojatno bi ipak bilo znatno bolje da se propisani postupak točno poštovao...] ... Pavelić i njegovi suradnici ... najavljivali su radikalne mjere protiv Srba, Židova i svih stvarnih i potencijalnih neprijatelja ... Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda... Prve zakonske odredbe Nezavisne Države Hrvatske odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma [autorski eufemizam za progon Židova i Roma] i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti [eufemizam za progon Srba, koje nacizam nije progonio, pritom krajnje ironično uvrdljiv za hrvatski narod, ali autori to ne primjećuju]. Zatim, "logorske ekonomije" su uspostavljene u "prisilno iseljenim srpskim selima..." [čiji stanovnici su masovno istrebljivani - autori to prešućuju].

Od ukupno šest (?!) rečenica u muzejskoj legendi pod naslovom „Deportacije“, samo dvije posljednje govore o deportacijama, jedna bezlično nabraja druge ustaške logore, dok čak tri preostale obiluju datumima ustaških zakona i odredaba, raznim "aktima sa zakonskom snagom" i tvrdnjom autora da su se na prisilni rad "upućivale nepoćudne i pogibeljne osobe" [bez ikakve napomene kome su i zašto te osobe bile «nepoćudne i pogibeljne»], te se [s neutralnim poštovanjem] navodi "izvanredna zakonska odredba i zapovijed poglavnika NDH Ante Pavelića" (autori su sve to jednostavno prepisali izravno iz ustaških dokumenata, a pred samo otvorenje samo je - pod pritiskom - mehanički uklonjena Pavelićeva doktorska titula, međutim ne i iz muzejske monografije). Među one koji su iz logora „izašli“ autori ubrajaju i one koji su bili „odvedeni na prisilan rad u Njemačku"(!).

Pri nabrajanju etničke pripadnosti zatočenica izrijekom se na jednome mjestu navode jedino "Srpkinje, Židovke i Hrvatice", a na drugome «Hrvatice, Židovke i Srpkinje» - ne samo da se prešućuju Romkinje, nego se stvara i privid progona Hrvata kao progonjene etničke kategorije (apsurd sam po sebi). Klinički hladno se konstatira da su, uz žene, od lipnja 1942. zatočena «i djeca, uglavnom srpske nacionalnosti [ni riječi o tragičnoj daljnjoj sudbini te djece].» Zatim, u "jesen 1944. ženski logor bio premješten u novu zidanu jednokatnicu...", zatočenice su navodno bile "... većinom mlade i zdrave žene [što je bilo sa starijima i bolesnima, trudnicama, s brojnom djecom - od autora nigdje ne saznajemo]", a "radilo se samo u vrijeme sezonskih, poljoprivrednih radova ... Po završetku jesenskih radova, većina ih je bila vraćena u Staru Gradišku". Ne kaže se što je zatim bilo s njima, ali tragično okončanje posljednjih zatočenica nekoliko mjeseci kasnije opisano je klinički i neutralno: "Prestao je [logor] postojati 21. travnja 1945. kada je zadnja grupa žena odvedena na likvidaciju u Donju Gradinu." Na posve neutralan način autori kažu i da su žene i djeca "stizali" u logor, "grupa od stotinjak zatočenica" bila je "dopremljena, radi sezonskih poljskih radova na ekonomiji ... " a konačno su zatočenici "premješteni u logor Stara Gradiška ili likvidirani". Neutralna rečenica da "se ubijalo bez presude Srbe, Židove i Rome" neodoljivo navodi na zaključak da se autorima čini da bi "s presudom" to bilo bitno manje nepoželjno.

Prisilni rad se tretira jednostavno kao "rad", a posjetitelj ne može saznati da su sami zatočenici natjerani na izgradnju logora u koji su zatočeni?! Autori dio krivnje svaljuju na same zatočenike, koji su upravljali "radom", dok počinitelji i zločin ostaju nevidljivi: «Radovi su tekli sporo, tako da je većina pogona proradila tek u veljači 1942. Formiranje radnih grupa i njihovo raspoređivanje po pogonima provedeno je tijekom zime 1941/1942. ... Veće grupe dijelile su se na stotine, odnosno desetine, a svaka je imala radno vodstvo sastavljeno od samih zatočenika". Autori čak za zatočenike-predradnike navode ustaško nazivlje, koje se time u javnosti javlja prvi put nakon doba jasenovačkog logora. Uz Pavelića, spominju još samo dva ustaška počinitelja zločina, ali bez činjenica na temelju kojih bi posjetitelj stekao imalo potpuniju spoznaju o njima, već se spominju samo u kontekstu zapovijedanja i rada (prisilnog, ali to autori prešućuju): "Prvi zapovjednik radne službe bio je Ljubo Miloš, ustaški natporučnik" - saznajemo da je postojala nekakva "radna služba" i da joj je "zapovijedao" neki "ustaški natporučnik" čije ime neupućenome ništa ne znači - ništa više od toga ni o počiniteljima ni o zločinu.


Dodatak II.: Muzejska monografija

Tekst autorice N. Mataušić Koncentracioni logor Jasenovac: dio iz knjige 'KL Jasenovac, fotomonografija', koji zauzima tri stranice monografije (od ukupno preko 250 stranica teksta i fotografija!) trebao je, sudeći prema naslovu, na svojih ukupno 55 redaka teksta (!) prikazati jasenovački logor.

Tekst kao da prikazuje neki drugi, nacistički logor, a ne Jasenovac, jer započinje riječima: "Prvi nacistički logori osnivani su..."... i nastavlja: "Većina nacističkih logora sačuvana u izvornom obliku..." a zatim, kao da je to Jasenovac također «nacistički» logor, izravno nastavlja da je "rušenje objekata na terenu Koncentracionog logora Jasenovac...".

Zapravo sporadična njemačka nazočnost bila je "izražena u internacijama i odvođenju stanovništva u logor nakon 'akcija čišćenja'... " Kontekstualno te "akcije čišćenja" odnosno odvođenja okolnog srpskog stanovništva u zarobljeništvo i smrt, autorica prikazuje kao posljedicu njemačke nazočnosti na "partizanskim ratom zahvaćenih područja" - dakle, krivi su Nijemci i partizani. Ovo posljednje, tek posredno i pritom spomenuto u negativnom kontekstu, ujedno je i jedino spominjanje partizana. No u kratkih 55 redaka uspjela je autorica nešto krivnje baciti i na Saveznike, čijim "bombardiranjem" je započelo "rušenje objekata", a saznajemo i da je od toga savezničkog bombardiranja (opširno se navodi u dva zasebna retka fus-note) "smrtno stradalo nekoliko zatočenika". Istodobno, čak 15 od tih 55 redaka posvećuje se kontroverzama i povijesnim neslaganjima oko ukupnog broja jasenovačkih žrtava.

U ovom kratkom tekstu autorica vrlo mnogo i nabraja čega u Jasenovcu nije bilo (u 9 od 55 redaka). U tom kontekstu potpuno zaobilazno saznajemo da je Jasenovac bio "logor u kojemu su se likvidacije vršile bez neposrednog sudjelovanja njemačkih jedinica", ali uopće ne saznajemo čijim "neposrednim sudjelovanjem" se likvidacije jesu vršile. Navodi se da nije bilo "plinskih komora" ... a "zatočenici nisu nosili nikakve vanjske oznake" (čemu se posvećuje čak tri i pol retka). Slijedi neviđeno okrutna i neobjašnjiva retorička igra nabrajanja čega još nije bilo u Jasenovcu, pa se žrtve - obližnje stanovnike – groteskno preokreće u neku vrstu mogućih počinitelja bizarnim jezičnim obratom: "nisu se mogli čuditi i govoriti: 'Nismo znali' jer su i sami u velikoj većini bili deportirani u logore" (?!?!).

Autorica, trošeći dragocjene visoke postotke leksikonski kratkoga teksta, navodi čega sve u Jasenovcu nije bilo, a prešućuje čega jest bilo. Ustaše spominje samo jednom, a i to u obliku pridjeva a ne imenice, i to govoreći o samome kraju postojanja režima, kada se oni, kako kaže, «povlače»: "... ustaške postrojbe ... prilikom povlačenja iz logora u travnju 1945." Tako u tekstu u samoj muzejskoj monografiji i pod naslovom Koncentracioni logor Jasenovac uopće ne nalazimo jednu jedinu neophodnu riječ: ustaša.

20.06.2014., petak

Razgovor s našom Julijom Koš

Donosimo razgovor s jednom od najuglednijih poznavatelja judaizma u Hrvatskoj i jednom od najpoznatijih lica židovskog aktivizma u nas - gospođom mr. sc. Julijom Koš

* * *

U modernom društvu većina bi se trebala zalagati za prava manjina, a u nas je to sve na tragu srednjeg vijeka: demokracija se ovdje rado tumači sirovo kao totalna vladavina većine, a suvremenu demokraciju nitko ne uvodi strahujući od gubitka (masovno manje – više desnih) glasova na izborima!

Povodom izlaska najnovije knjige “Ulaznica za nebo” i “ljetnjeg blagdana” Šavuota za kojeg se slabo ili gotovo malo znade u ne-židovskom svijetu, a koji se ipak obilježava na prikladan način kod Židovskog naroda kako u dijaspori tako i u domicilnoj domovini Izraelu, za portal ZMUSK, ponedjeljkom na kavi družili smo se sa mr. društvenih znanosti, knjižničarkom iz zajednice Bet Izrael, autoricom gore navedene knjige, Julijom Koš iz Zagreba i sa njome na kavi raspredali “bolna pitanja iz naše ne tako daleke prošlosti, poput fenomena nacizma i ustaštva, geneze nastanka “tvornica smrti” ili Holokausta, njezinom radu kao i povijesti Židovskog naroda i njegovu doprinosu kulturi, politici i društvenom životu u svakoj zajednici u kojoj su živjeli ili žive kao i cijelom čovječanstvu. Nerijetko, zanemarivanoj činjenici kao posljedici prikrevenog ili otvorenog antisemitizma od kojeg nismo “cijepljeni” niti mi kao baštinici 21. stoljeća, a o čemu smo i porazgovarali sa mr. Julijom Koš, ponedjeljkom na kavi…

* * *

Što ste po zanimanju? Navedite svoje akademske titule i funkcije koje obnašate i gdje ih sve obnašate. Gdje radite? Koliko ste do sada knjiga objavili navedite, molim Vas njihove naslove?

Po zanimanju sam knjižničarka, po obrazovanju sam magistra društvenih znanosti s područja knjižničarstva, a prije magisterija znanosti diplomirala sam studije povijesti umjetnosti, arheologije i knjižničarstva. Najviše se bavim nastavom i pisanjem na području židovske povijesti, religije i kulture. Objavila sam knjigu «Alef bet židovstva» (1999.), o temeljnim pojmovima židovstva, te 2014. godine knjigu «Ulaznica za nebo», koja obrađuje sve vezano uz židovski blagdan Pesah. Inače sam tekstovima na teme iz židovske književnosti i opće povijesti i religije surađivala na leksikonskim izdanjima Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige, uz brojne priloge u različitim medijima. Nakon zatvaranja potkraj 2011. godine dotad jedine specijalne knjižnice judaike u Hrvatskoj, one u Židovskoj općini Zagreb, u kojoj sam radila 20 godina kao voditeljica, volontiram na istim poslovima u Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel. Najčešći korisnici knjižnice su studenti, a posebno je zanimljivo što knjižnica kao edukacijsko-informacijski centar za židovstvo pruža svoje (besplatne) usluge gotovo 100-postotno nežidovskim građanima. U okviru rada u knjižnici i individualnog rada s korisnicima, držim i predavanja svim skupinama koje posjećuju Bet Israel, a ima ih razmjerno mnogo, od hrvatskih školaraca, studenata i nastavnika do domaćih i stranih turista.

Židovski narod ovih dana slavi blagdan Šavuot. O kakvome je blagdanu riječ, što simbolizira, kako se slavi? Koliko je “visoko rangiran” među ostalim židovskim blagdanima, te u koji dan pada u tjednu i koliko se dugo slavi? Jeste li u svojoj najnovijoj knjizi pisali i o tome blagdanu? Koji blagdan prethodi Šavuotu, a koji slijedi za njime?

Ljetni blagdan Šavuot, što znači «tjedni», čini srednji od tri takozvana hodočasna blagdana tijekom sinagogalne godine, a obilježava obljetnicu primanja Tore u sinajskoj pustinji prije više od 3300 godina, te doba žetve, jer u Izraelu žito već sazrijeva u to doba. Ovaj blagdan smješten je između triju blagdana uz koje je u starini svaki židovski muškarac morao hodočastiti u jeruzalemski Hram i prinijeti životinjsku žrtvu, prema čemu su i dobili skupni naziv hodočasni, a i zajednički «rang». Tako su se redom tijekom godine nanizali proljetni Pesah, ljetni Šavuot i ranojesenski Sukot, koji pada odmah nakon takozvanih Velikih blagdana, odnosno deset ranojesenskih novogodišnjih dana. Na neki način ovi novogodišnji blagdani su po važnosti «iznad» hodočasnih, međutim svi su važni i uz njih vrijedi šabatna zabrana mnogih aktivnosti. Danas, kada Hrama nema već skoro 2000 godina, hodočasni blagdani se slave bez prinošenja žrtve, inače na podjednak način kao i u starini. Tijekom ovog «ranga» blagdana vrijede šabatni zakoni mirovanja, što u dijaspori čini ukupno trinaest neradnih dana, posvećenih zajedničkoj molitvi. Ovi blagdani svojim nizom podsjećaju na biblijske događaje: izlazak Židova iz egipatskoga ropstva, primanje Tore (biblijskoga Petoknjižja) i boravak u pustinji tijekom 40 godina, te ulazak u Obećanu zemlju. Dok se Pesah i Sukot slave po sedam dana u Izraelu, a osam u dijaspori, Šavuot se slavi jedan dan u Izraelu, a dva u dijaspori. S obzirom da se građanski kalendar ne poklapa sa židovskim, datum i dan proslave svih blagdana je promjenjiv, premda prema židovskom kalendaru stalan, pa tako ove godine Šavuot traje od popodneva 3. lipnja do večeri 5. lipnja, jer židovski dani započinju i završavaju sumrakom. Ova moja nedavno izašla knjiga «Ulaznica za nebo» ne govori mnogo o Šavuotu, kao drugome u nizu hodočasnih blagdana, već je uglavnom posvećena prvome u nizu, Pesahu. Sljedećih godina će i preostala dva hodočasna blagdana dobiti svoju zasebnu knjigu, nadam se.

Koliko pripadnici židovske zajednice u Hrvatskoj drže do svojih blagdana i slave li ih?

To ovisi od osobe do osobe, jer – kao i među ostalih oko 13 i pol milijuna svjetskih Židova, neki su religiozni, neki tek drže tradiciju, a neki uopće ne drže nikakve religijske zakone i običaje, ne slave blagdane i čak ih ne poznaju. U Hrvatskoj je, zbog tragičnih posljedica Holokausta i pod utjecajem različitih ideoloških smjerova u posljednjih 200 godina, unutar židovstva i općih, broj židovskih vjernika vrlo malen, manji od nekoliko stotina, ali oni se čvrsto drže svojih religijskih obveza, pa tako i dosljednog slavljenja blagdana. O svim zakonima i običajima proslave blagdana Pesaha upravo govori i moja knjiga «Ulaznica za nebo», koju ste spomenuli, za sada jedina takva na hrvatskome jeziku.

Čime se osim toga bavi Vaša najnovija knjiga? Gdje je bila promovirana?

Knjiga je do sada promovirana u prostorijama nakladnika, inače moje vjerske zajednice Bet Israel, te u Hrvatsko-izraelskom društvu i na Sveučilištu za treću dob, na kojemu inače predajem kolegij «Židovstvo i Izrael». Pored religijskih i povijesnih izvora za blagdan Pesah, knjiga do pojedinosti predočuje sve što židovski vjernik priprema u svome domu i općenito u životu, kako bi dolično proslavio blagdan, kako se blagdan čestita i kako teče obred Seder, kojim se dočekuje taj blagdan. Također je opširnije obrađena tema znanstvenih i paraznanstvenih tumačenja događaja koji su potaknuli biblijsku priču o izlasku Židova iz egipatskoga ropstva, te – posebno zanimljivo, jer je većinom šire posve nepoznato – kako su Židove od srednjega vijeka gotovo do najnovijega doba pogađali teški progoni upravo u doba Pesaha, kada kršćani slave Uskrs. Uza sve ovo, knjiga sadrži i jedini tekst obrednika za spomenuti obred Seder na suvremenome hrvatskom jeziku, odnosno tekst Hagade, koja je izvorno skup prastarih hebrejskih tekstova o izlasku Židova iz Egipta. Dosadašnja dva prijevoda na hrvatski (1906. i 2006.) objavljena su u arhaičnom jezičnom obliku, dok je tekst u ovome izdanju čitljiv i suvremenome čitatelju.

Jesu li, Židovi narod ili vjeroispovjed? Znate kako kaže g. Branko Lustig: Ja sam Hrvat židovske vjeropispovijesti? To nije usamljen slučaj, naime?

Jest, toga ima u praksi, osobito u bivšim komunističkim zemljama, ali i drugdje kod asimiliranih Židova ili onih koji su kulturološki uklopljeni u društva u kojima žive. Međutim, teorijski to je nemoguće, jer židovstvo je svojevrsna nacionalna religija – Židovi su istodobno i narod i vjeroispovijest. Tako čak i osoba koja prijeđe na židovsku religiju dobiva židovsku narodnost, postaje pripadnikom židovskog naroda i napušta svoju dotadašnju narodnost – tko to ne može prihvatiti ne može ni prijeći na židovstvo. Istodobno, moguće je i u praksi se danas često sreće da nacionalni Židov nije vjernik. Jer u židovstvu je koncept «izabranog naroda» bitan i temeljan, na njemu se zasniva sve ostalo. Izbjegavanje toga nacionalnog identiteta uz istodobnu ustrajnost u navodnoj židovskoj vjeri, zapravo znači tretiranje židovstva kao folklora, nečega što su nam ostavili bake i djedovi, ali o čemu ne znamo mnogo i u životu nam nije temelj. Jedna od ljudskih sloboda jest i reći da je netko «židovski vjernik druge nacionalnosti», toga ima i može biti i to nikome ne škodi, ali, kažem, gledano sa stajališta definicije to je nešto kao drveno željezo.

Koliko je židovska dijaspora u svijetu, pa onda i u Hrvatskoj, emotivno vezana za domovinu Izrael, a koliko su veze samo “praktične”? I što Židovima u dijaspori znači domovina Izrael?

Nedvojbeno je da danas, više od šest i pol desetljeća nakon osnutka moderne židovske države, za najveći dio svjetskih Židova odnos prema Izraelu znači i neodvojiv dio osobnoga identiteta. Ljubav, odanost i zabrinutost za našu Zemlju – kako se Izrael često naziva u međusobnom govoru Židova koji ju ubrajaju u svoj identitet – to je značajka koja dijeli neasimilirane od asimiliranih Židova u dijaspori. Oko polovine od današnjih 13 i pol milijuna Židova živi danas u Izraelu, a druga polovina je razasuta od velikih zajednica, poput one u Sjedinjenim Američkim Državama (oko pet milijuna, ne zna se točno), do malenih pa i «mikroskopskih» zajednica, od nekoliko stotina do čak samo nekoliko osoba u zemljama Afrike i Azije. U Europi su najveće zajednice u Velikoj Britaniji i Francuskoj, koje broje po više stotina tisuća «duša». Inače, najmanjom mogućom zajednicom se u religijskom smislu drži ona koja broji najmanje 10 muškaraca starijih od 13 godina.

Odakle u nežidovskih naroda i dan-danas predrasude prema Židovima? Odakle, pak, naime, predrasuda da Židovi “drže sav svjetski kapital u svojim rukama” kao dio “svjetske urote” i zašto se uopće Židove poistovjećuje sa bogatstvom? Zašto se prema vašem sudu mogao dogoditi Holokaust?

Sve je to povijesno povezano i sve je tijekom skoro dvaju tisućljeća vodilo Holokaustu, pa i snažnoj mržnji u mnogim sredinama čak i poslije Holokausta. Predrasuda koju se obično obuhvaća zajedničkim nazivom «antisemitizam» može biti prepoznata u različitim stupnjevima, od iracionalne mržnje do želje za izgonom, pa i fizičkim uništenjem Židova, a raširena je u gotovo svim «kulturnim» narodima. Prvi povijesni korijen joj seže još u doba nastanka Novoga zavjeta, kada se novonastala kršćanska zajednica, koju su početno činili samo rođeni Židovi, odvojila od stare židovske jezgre. Taj korijen mržnje bujao je nakon što je kršćanstvo potkraj četvrtoga stoljeća postalo rimskom obveznom i državnom religijom, što je tijekom srednjega vijeka u Europi konačno dovelo do sve veće pa zatim i praktično potpune crkvene kontrole nad životima svih građana. U tim brojnim stoljećima Židovima su, kao jedinim dostupnim ne-kršćanima (islamski i drugi nekršćanski narodi živjeli izvan crkvenoga dohvata) bila uskraćena mnoga prava, pa i pravo na posjedovanje i obrađivanje zemlje. Da bi preživjeli, usvojili su, razvili i «izmislili» mnoga zanimanja koja su kršćanima bila zabranjena (davanje kredita uz kamatu) ili nezanimljiva odnosno ponižavajuća (neki obrti, trgovina rabljenom robom, medicina), koji su se u novome vijeku pokazali kao jedan od putova do posjedovanja više dobara od prosječnog građanina, sve donedavna uglavnom teško živećih seljaka. Uz to, temelj židovstva je u učenju, pa su Židovi s tisućogodišnjom praksom pismenosti i učenja lako ulazili u intelektualne krugove čim im je to postupno počeo dopuštati liberalni razvitak društva, u doba nastupanja novoga vijeka. Uspjeh, pak, sam po sebi donosi zavist. Uz to liberalan politički stav, čest u židovstvu 19. stoljeća i prirodan nakon mnogih stoljeća tlačenja, vrlo pojednostavljeno rečeno dodatno je pojačao brojne konzervativno-antisemitske pokrete u vrijeme rađanja ili konačnog profiliranja europskih nacija tijekom 19. stoljeća. Tu se, dakako, uz mržnju, redovito i negirao pa i danas negira nevjerojatno visok prinos židovskih pojedinaca svjetskoj znanosti i kulturi, značajno veći od njihovog postotka u populaciji. Zaboravlja se pritom i da nisu svi Židovi bogati ili dobrostojeći, tu su bili milijuni židovske sirotinje u istočnoj Europi, koja je u takvim nevjerojatno oskudnim prilikama dočekala Holokaust, u kojemu je praktično potpuno zbrisana. Dakle, Holokaust je nastao Iz mržnje prema drugome i drukčijem, prema slabijem, te iz iracionalne zavisti. Svakako, to ne bi bilo dostatno: da bi se Holokaust dogodio u stvarnosti, a ne samo postojao u željama mnogih, morale su se složiti povijesno-društvene okolnosti: ogorčenost njemačke nacije nakon gubitka Prvoga svjetskog rata (koji je sama započela) i očajnih političko-gospodarskih prilika u koje je ta okolnost gurnula tu naciju, želja njemačkih magnata za ratom u kojem će profitirati, te stari njemački militarizam i antisemitizam. Za krajnje provođenje Holokausta pobrinuo se u tim okolnostima razvitak nacističkog ubilačkog stroja u trenutcima spoznaje njemačkih gubitaka, koji su već 1942. najavili još jedan njemački svjetski ratni poraz. Svakako, tu se ne smiju zanemariti i uloga vodećih likova nacističkog pokreta i provedbe Holokausta, od samoga Hitlera i Himmlera do Eichmanna: da oni u djetinjstvu i mladosti nisu dobili odgoj koji jesu dobili, možda bi se manje strastveno bacili na istrebljivanje Židova (i Roma, a hrvatski ustaše i Srba) i rezultat Holokausta bio bi manje stravičan..Pritom upravo rezultat Holokausta, odnosno stravična smrt više od dviju trećina europskog židovskog stanovništva, više od ičega pobija osnovanost ideje o navodnoj «židovskoj uroti za vladanjem svijetom». Urota je postojala, ali bila je nacistička i antisemitska. Nije bila židovska, već usmjerena protiv Židova.

Kako tumačite izjavu predsjednika RH Ive Josipovića izrečenu na komemoraciji u Jasenovcu kako je “ekonomska kriza majka svakog fašizma”?

Prema povijesnoj znanstvenoj teoriji to je točno. Ipak, tih izvora fašistoidnog političkog iskaza i u raznim nacionalnim zanosima, kako kaže Konrad Lorenz: u omamljujućem «zajedničkom pjevanju». Oni ne moraju uvijek i nužno nastati u okviru ekonomskih kriza.

Koliko osjećate “antisemitizam” u Hrvatskoj, a koliko “desnica” jača u ostatku “naprednije” Europe? I zašto je tome tako? Što je sa odnosom Hrvata prema vlastitoj prošlosti, odnosno, ustaštvu? Kako ste to valorizirali?

Bitno je znati da nisu svi Hrvati bili ustaše, ali i da su (praktično) svi ustaše bili Hrvati po svome nacionalnom iskazu i opredjeljenju. Međutim, ne smijemo nikada zaboraviti pokret antifašističkog otpora i partizansku borbu, koji su također nastali u okrilju Hrvatske i bili vođeni mnogim Hrvatima. Danas vidimo jačanje, pa često i divljanje desnice, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi i svijetu. To su povijesni valovi, doista najčešće izazvani svjetskom društvenom nepravdom i gospodarskom krizom kakvu danas proživljavamo. Desnica divlje buja u teškim društvenim okolnostima, zatim sije mržnju, okuplja istomišljenike, organizira se i navaljuje na slabije, one koje progoni prema svojim načelima društvenog «čišćenja», obično etničkog, ali danas vidimo i progon ili uskratu prava spolnim manjinama i drugim društvenim manjinama u širem smislu: samohranim majkama (i očevima), te svima koji su «drugi i drukčiji», bilo silom prirode, obiteljskih okolnosti ili svoga izbora. U Hrvatskoj se danas osjeća snažan val takve mržnje, donekle očekivan nakon tragičnih događanja u Domovinskom ratu, ali pritom zabrinjavaju zapravo prije svega dvije pojave.

Prva je što se u «normalne» političke i društvene tokove u značajnoj mjeri i bez ikakvog otpora uspijevaju inkorporirati skupine koje zagovaraju reviziju povijesti glede ustaškog pokreta. Imamo nedavni slučaj nazočnosti na takvom skupu splitskog gradonačelnika, čak na sam dan pobjede nad fašizmom, što naglašava tendenciju. Tu je i za mene također zastrašujući slučaj nogometaša Šimunića, koji je urlajući putem razglasa prvi dio ustaškog pozdrava «Za dom», pokrenuo oduševljeni odziv čitavog punog stadiona, koji je odgovorio drugim dijelom ustaškog pozdrava: «Spremni!». I nastavak toga je za Hrvatsku demokraciju tragičan: slučaj nije potaknuo javnog tužitelja na djelovanje, a vijest je ostala zapravo u okviru sportskih komentara, koji su masovno sažalijevali jadnog nogometaša Joea, koji je u demokratskoj Europi ipak primjereno kažnjen za fašističko huškanje. Pritom nitko ni riječju nije požalio žrtve nositelja ovog pozdrava, a nogometaš se na sudu navodno izjasnio da se ne kaje i davao je javne izjave u tom smislu. Toga ima još mnogo, a sve se svodi na «pranje crnih košulja», dok se često čak i to «pranje» izostavlja i nastupa se neskriveno s pozicije obrane i zastupanja ustaškog pokreta. U sklopu simboličnog pranja tih ustaških crnih košulja je i sramotni stalni muzejski postav na samome najgorem primjeru ustaških zločina, u logoru Jasenovac, na što bezuspješno upozoravamo mi stručnjaci vlastodršce već od 2006. godine kada je otvoren. Taj muzej potpuno zamagljuje istinu o ustaškom zločinu, prikazujući jasenovački logor poput nekog neobjašnjivog zla i daleko zaobilazeći istinu o NDH. Kad već spominjete ovogodišnju komemoraciju, na njoj je predsjednik Vlade RH javno izjavio da NDH za njega «nije Hrvatska». Dok se na taj način bude u samome hrvatskom vrhu izmicalo od shvaćanja da NDH jest i te kako bila Hrvatska, dotle će se u Hrvatskoj nesmetano događati javni fašistoidni ispadi.

Druga zabrinjavajuća pojavnost u nas, koja je, moglo bi se reći, nastala iz prve, jest što je u svijetu – osim u Poljskoj i možda tek djelomice Irskoj – neviđeno ovoliko masovno i duboko (donekle prikriveno) klerikalno desničarenje i širenje homofobne i svake druge mržnje prema manjinama, «drugima i drukčijima». «Oni» naime, a to može biti bilo tko od nas, nikome ne smetaju vodeći svoje živote i veseleći im se kao i većinsko stanovništvo, na što imaju jednako pravo kao i svi ostali. U modernom društvu većina bi se trebala zalagati za prava manjina, a u nas je to sve na tragu srednjeg vijeka: demokracija se ovdje rado tumači sirovo kao totalna vladavina većine, a suvremenu demokraciju nitko ne uvodi strahujući od gubitka (masovno manje-više desnih) glasova na izborima. Svakim smo danom sve zatvoreniji u nezdrave nacionalne srednjovjekovne folklorno-klerikalne zanose i time sve udaljeniji od kulturnoga svijeta.

Jesu li Židovi u Hrvatskoj u većini slučajeva asimilirani ili imaju potrebu za njegovanjem vlastitog identiteta?

Židovi u Hrvatskoj žive u hrvatskom društvu kakvo sam netom opisala. Oni se ne mogu potpuno iz toga izdvojiti. Čovjek koji je podrijetlom Židov može imati sve moguće političke stavove, od čak krajnje desnice – eto, baš u Hrvatskoj to imamo, a vjerojatno i ponegdje drugdje – do krajnje ljevice, preko svih međustupnjeva. Jednostavna računica govori da su hrvatski Židovi većinom asimilirani: ima ih ukupno vjerojatno do 2000, možda tek nešto više s onima koji ni ne prihvaćaju ili ne poznaju svoje židovsko podrijetlo, a vjernika je manje od nekoliko stotina. Uostalom, hrvatska židovska populacija je u znatnoj mjeri staračka, rođena i odgojena između dvaju svjetskih ratova, na umnogome liberalnim načelima, dakle i značajno asimilirana. Mala hrvatska židovska zajednica preostala nakon Holokausta uskoro bi se mogla ugasiti silom prirodnih zakona. Tek upravo u mojoj vjerskoj zajednici, Bet Israelu, postoji nada za preživljavanje. U njoj se snažno njeguje nacionalni i religijski identitet, pa je zajednica i značajno mlađa, s dosta mladeži, školaraca i male djece, koja odrastaju u židovskome duhu, pohađaju židovski vrtić i osnovnu školu, uz bitno manje asimiliran ili posve neasimiliran židot u obitelji i zajednici.

Kako žive pripadnici židovske zajednice u Zagrebu, a kako u ostalim djelovima Hrvatske u usporedbi s ostalim dijelom Europe?

Podjednako kao i za sve hrvatske građane, za pripadnike židovske manjine svakodnevni život je težak. Pripadnici zajednice, kako sam rekla, umnogome su u staračkoj dobi, dakle umirovljenici, mnogi su također izgubili posao, jednako kao i pripadnici većinskoga naroda. Jednako je i u Europi: židovske zajednice su ili teško postradale u Holokaustu i nikada se nisu oporavile, ili su značajno oštećene, a od zajednica sa stotinama tisuća pripadnika samo je britanska ostala cjelovita. U većim zajednicama, ili onima s čvršćom tradicijom, poput onih u Britaniji, Francuskoj, Italiji…, tradicijski život se očuvao u većoj mjeri, a u tranzicijskim zemljama zajednice su, onoliko koliko su uopće preživjele Holokaust, uglavnom dublje asimilirane, uz manje primjere ultraortodoksnih židovskih općina. Zanimljiva je naravno obnova španjolske zajednice, koja je bila izgnana prije više od 500 godina, a danas broji oko 50.000 «duša». Isto se događa i s njemačkom zajednicom, koja se poput feniksa izdigla iz pepela, te danas broji oko 100.000 pripadnika ili oko 20 posto one od prije Holokausta. Dakako, ove dvije države su prije svega morale «u sebi obračunati sa sobom» i s vlastitom sramotnom antisemitskom poviješću, što se danas očituje u cvatu tih zajednica.

Reagira li suvremeni čovjek 21. stoljeća (nežidov) na odgovarajući način na strahotu i sramotu čovječanstva, antisemitizam, prije svega Holokaust? Ili, o tome ne želi niti čuti, ili nema pojma?

Pa, znate, George Orwell je odmah nakon Holokausta u svome tekstu o antisemitizmu naveo rečenicu koju je čuo od, kako kaže, inteligentne i inače pristojne Engleskinje, koja mu je rekla: «Ah, ne spominjite mi patnje Židova u Holokaustu, nakon toga ću ih samo još više zamrziti!». Mnogo što se doduše od tada promijenilo, već samo suđenje Eichmannu 1961. u Izraelu mnogo je pridonijelo spoznaji svijeta o stvarnosti Holokausta, mnogo toga je od tada napisano i snimljeno u filmskom obliku. Nažalost, posljednjih godina dosta toga je snimljeno i na svojevrstan iskrivljeni način, s tezama koje su više filozofske i umjetničke, a manje utemeljene na povijesnoj stvarnosti. Takvi prikazi sve su češći, većinom filmski, ali i u tiskanim medijima. U njima ima romantike, zaljubljivanja, prijateljstava do groba i svega iz sentimentalno-zabavnog asortimana, svega što se znatno razlikuje od povijesne stvarnosti rasnih zakona i istrebljenja. Takvo iskazivanje ljubavi za židovstvo škodi spoznaji današnjeg čovjeka o povijesnoj istini gotovo jednako kao i antisemitska iracionalna mržnja. Primjer dobrog prikazovanja Holokausta je, recimo, film Romana Polanskog «Pijanist» (ne slučajno snimljen prema izvornome tekstu preživjelog autora), ili sada već pomalo stariji belgijski film «Izgubljena prtljaga», a trenutno najgori je za mene inače jako popularan film (i knjiga) «Dječak u prugastoj pidžami» – šarena sentimentalna laž koja pobuđuje romantičnu tugu, ali nema mnogo istinite podloge. Dakle, to je kič. Tako mnogi danas na kiču zapravo krčme Holokaust i druge dijelove tragične židovske europske povijesti, i to je žalosno. To čini da danas nema prave spoznaje među nežidovima o tome što je bio Holokaust i što iz njega učimo. I onda nije čudno što opet mnogi, slušajući i gledajući filmove o Holokaustu, Židove samo «još više zamrze». Ovo osobito ako je «učenje» o Holokaustu obvezno, u okviru školskih programa. Stoga sam zapravo protiv obveznog učenja o Holokaustu u školama. Mnogo su bolji rezultati ako se uči iz zanimanja za temu, u okviru izbornih predmeta. Uostalom, i ne znamo točno od čega se sve sastoji takva obvezna i prisilna poduka iza zatvorenih vrata hrvatskih učionica. Također, ne vidim da je riješena prikladna metodologija i kurikulum za takvu nastavu, već je to prepušteno nastavniku i nemeritornim, a zapravo komercijalnim «seminarima».

Može li se, po vama, ta strahota ponoviti?

Znameniti profesor i stručnjak za povijest Holokausta Jehuda Bauer izjavio je 2000. godine da se progon poput Holokausta «može ponoviti, ne nužno Židovima i ne nužno od istih počinitelja», ali može se ponoviti. Židovi danas imaju iskustvo i svoju državu. Oboje je nedostajalo 1933. (dolazak nacista na vlast u Njemačkoj), 1935. (doneseni njemački rasni zakoni) i 1938. (prvi veliki njemački moderni pogrom poznat kao «Kristalna noć»), te 1941.-1945. kada je istrebljenje provedeno u djelo. Židovi bi se danas znali braniti i obraniti. Ali na više primjera u svijetu i danas gledamo genocide nad slabijim skupinama, gledamo etnička i vjerska «čišćenja» i shvaćamo da se to može dogoditi ponovo i da se događa ponovo, da će se vjerojatno dagađati ponovo. Dokle god nacionalistički i drugi kolektivni zanosi vladaju čovjekom kao društvenom životinjom trajat će opasnost od drugih genocida. A najčešće je to sve pokrenuto u cilju zgrtanja bogatstva vodećih nacionalnih vođa, koji zapravo simuliraju svoj nacionalni zanos, jer stvarnih nacionalnih osjećaja zapravo uglavnom i nemaju.

Kakva su prava nacionalnih manjina na papiru u Zakonu u RH, a kako se živi stvaran život? Ima li dovoljno tolerancije, međusobnog druženja bez obzira na vjeru, naciju, jednakih prava i slično? Ili se židovska zajednica u Hrvatskoj “potiho geteoizira”?

Ma nema dovoljno Židova, osim u Zagrebu i, možda, Splitu, da bi se Židove «getoiziralo». Kako sam rekla, oni su u Hrvatskoj prije svega većinom u starijoj dobi, a zatim i značajno asimilirani. Zakoni su u granicama zadovoljavajućeg, ali prema njima postoje otpori na mjestima na kojima se trebaju provoditi. Što se tiče tolerancije, nje prividno ima u odnosu prema asimiliranima, ali u dubini općih društvenih kretanja nema tolerancije za eksponirane Židove, kakva sam primjerice ja. Pa i neki službeno eksponirani Židovi biraju umjerenije, kompromisne, zapravo oportunističke putove kako bi se održali na svojim pozicijama. Držim da nema šanse da bi židovska osoba dobila posao u javnoj ustanovi poput muzeja i slično, neovisno o najboljim kvalifikacijama, premda vam to nikada nitko neće priznati. Dakle ima toga kako kažete «potiho», ali, kažem, jednostavno nema dovoljno Židova da bi to bila neka opća getoizacija. Što se tiče privatnih mješovitih druženja, pa i mješovitih brakova, to je srećom upravo u ovim tranzicijskim zemljama razvijenije, pod utjecajem veće asimilacije. Tako gubeći na društvenom uspjehu, dobivamo na privatnom polju.

Odakle potječe Vaša obitelj? Kada je došla u Zagreb? I kako se nosila sa “ustaškim pogromima” kao i promjenama sistema, te kako se saživjela sa životom u Hrvatskoj?

Moji roditelji su se nakon Holokausta našli u Sarajevu, kamo je očev djed ili pradjed doselio iz Slovačke, tada dijela «velike» Mađarske, nakon 1878., odnosno nakon austrijske aneksije Bosne i Hercegovine. Moj se otac 1945. bio upravo vratio iz njemačkog ratnog zarobljeništva u koje je pao odmah nakon kapitulacije Jugoslavije, u proljeće 1941., kao mornarički potporučnik. To mu je očito spasilo život (jer nacisti su prema ratnim zarobljenicima postupali u skladu s Ženevskim konvencijama). Po povratku je spoznao da su mu smrtno stradali (u Jasenovcu) svi najbliži: majka i otac, te netom udana sestra, čiji mladi suprug je stradao u Auschwitzu. Moju majku, koja je rođena u današnjoj Srbiji i ranu mladost je provela u Beogradu, rat je zatekao u Sarajevu, jer se obitelj tu doselila neposredno pred rat. Od travnja 1941. NDH je obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu, pa tako i Sarajevo. Počeli su transporti Židova, djece, žena i muškaraca u logore Jasenovac, a žena i djece i u Đakovo. Majčin otac i brat spasili su se pravodobnim bijegom u partizane, a moja majka je sa svojom majkom bila izbačena iz stana, što im je čini se također spasilo život, jer su time izgubile adresu na kojoj su bile prijavljene. Preživjele su na tavanu zgrade u kojoj su dotad stanovale na prvome katu, dvojbenom milošću ostalih stanara kojima su služile kao uzvrat za prikrivanje, za oskudnu hranu i za poneki komadić sapuna. Majčina 85-godišnja baka i stric s obitelji stradali su u Beogradu, u logoru Sajmište. Oboje mojih roditelja doživjelo je u to doba gubitak ne samo svoga svakodnevnog života već i trajan gubitak mnogih bližih i daljih rođaka i prijatelja. Poput drugih povratnika iz strašnih ratnih događanja, utjehu su tada našli jedno u drugome. Otac je kao strojarski inženjer od tada nastavio civilnu obiteljsku željezničarsku tradiciju (njegov je otac bio strojovođa), te je sve do mirovine radio na željeznici, prvo u Beogradu, pa Sarajevu (gdje mi se rodio brat) i Splitu (u kojemu sam ja rođena), te konačno Zagrebu od 1956., gdje smo se brat i ja školovali i proveli najveći dio života.

Promjena političkog sistema bila bi nam još i značajno simpatičnija da nisam imala, zajedno s tada još živom majkom i 80-ak drugih Židova (još znam neka imena i slučajeve), vrlo velikih poteškoća oko dobivanja domovnice, jer smo u rubriku nacionalnost upisali ono što nam Ustav omogućuje: židovska. Istodobno su neki Židovi (znam dva slučaja) čak morali potpisati izjavu da se osjećaju kao Hrvati, a drugi, koji su jednostavno upisali hrvatsku nacionalnost u istim okolnostima su dokumente nove države dobijali bez problema i ikakvih pitanja. Dok sam čekala na izdavanje dokumenata, tijekom 17 mjeseci sam bila umnogome obespravljena, te sam se morala teško boriti za ostvarenje svoga prava, premda sam prema međunarodnom pravu postala državljanka Hrvatske čim se uspostavila hrvatska država.

Ipak, što vas osobno veže za Hrvatsku? “Kaj najviše imate radi u Zagrebu”? Želite li ostati živjeti u Hrvatskoj ili otići živjeti negdje drugdje?

Otvoreno govoreći: veže me najviše to što sam rođena u njoj, što imam hrvatsko državljanstvo, kako sam rekla, teško osvojeno. Veže me donekle i priroda, zagrebačka blizina zelenila i razmjerno sačuvanog okoliša. Ipak, živjeti drugdje? Ne znam, ne vjerujem. Dijelim sudbinu većine Hrvata: za odseliti na meni neko privlačnije mjesto trebala bih biti znatno imućnija. Zagreb mi je simpatičan i uvijek mi je to bio, premda sada manje nego prije, sa svim fašistoidnim parolama koje viđam po gradu i uzvicima mržnje i netolerancije koje na ulici čujem čak i više od mladih nego od starijih… Zagreb je nažalost sada više nego ranije pun ljudi koji ga očito ne vole, pa i mrze: šaraju po zidovima i razbijaju zgrade, guraju se i preglasni su na ulici, pljuju na pločnike, općenito se ponašaju ne-urbano. To je velika šteta, odgoj mladih je potpuno zanemaren u roditeljskoj kući, u školi, a očito i u crkvi, koja je dio obveznog kurikuluma najvećeg dijela mladeži. Odseliti u Izrael, što se nudi svakom Židovu i Židovki, pa jednako i neimućnima poput mene? U ovim godinama (61), ne vjerujem… Ima tu i obiteljskog utjecaja, naime moji roditelji, ni njihovi roditelji svojedobno, nisu bili prihvatili cionizam, politički stav da se Židovi trebaju vratiti u svoju domovinu, Izrael. Kada je moderni Izrael 1948. osnovan, oni su izabrali ostanak, a ne odlazak, za razliku od mnogih sličnih sebi, koji su preživjeli Holokaust i željeli se jednom konačno trajno naći u zemlji u kojoj ih nitko neće nazivati prljavim Židovom i istjerivati ili čak ubijati. Imali su veliko povjerenje u nastavak života u ovim krajevima, kao i ja. Hrvatska za mene nije razočarenje kao takva, na referendumu za odcjepljenje od Jugoslavije glasovala sam ZA, uzbuđeno sam željela postati državljanka te nove države, u kojoj sam se slučajno rodila, ali koja mi je bila draga. A moram reći da me je razočarao i svakodnevno razočarava ne taj ideal, već stvarnost koja se evo događa već četvrt stoljeća, i ne izgleda mi da ću uskoro dočekati boljitak.

Pripremate li nam neku novu knjigu? I općenito, kakvi su vaši profesionalni planovi za budućnost?

U mome kompjutoru je više započetih projekata, koje sada pomalo završavam, jedan po jedan. Jedan od tih mojih dugova prema samoj sebi bila je upravo i ta najnovija knjiga, koja je bila povodom za ovaj razgovor. Ona je tijekom nekoliko prijašnjih godina imala poprilično čudnu i nesigurnu pretpovijest, pa sam dugovala sebi i drugima da konačno bude objavljena i dostupna javnosti. U sličnom opsegu pripremam još dvije knjige. Prva je kratka povijest židovskog naroda prepričanu životopisima tridesetak znamenitih židovskih osoba; koja je kao kvalitetan prinos edukaciji na židovske teme dobila potporu Memorial Foundation for Jewish Culture, New York. Druga knjiga u pripremi je zbirka židovskih bajki, priča i leganda, koja samo čeka prigodu za grafičku obradu i tisak, a tekst je već prije nekoliko godina dobio stimulaciju Ministarstva kulture, kao vrijedan prinos hrvatskoj kulturi. Imam u izradi i dugoročnijih, većih projekata, ali o njima kada dođe vrijeme.

Razgovor vodio/Izvor: Zmusk

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se