Uskoro će kolinje * Najseksi muškarac današnjice pao je u depru zbog svinje * Pokušavam zamisliti gdje je Klunijev prasac živio. Za razliku od onih moje babe Mare, pretpostavljam da nije imao neku neuglednu stajicu odmah do kokošiju. S druge strane Klunijevo prase sigurno nije znalo što je gušt i valjati se u blatu ko svinja i nije imalo noćne more od let-lampe * Postoji i druga vrsta svinja, ona ljudska. Upoznala sam takvih svinja raznih sorti: masnih, patuljastih, crnih, svijetlih...
Ja sam oduvijek mislila da je čovjekov najbolji prijatelj pas, ali se ispostavilo da sam bila u krivu. Čovjekov najbolji prijatelj je ipak – svinja. Glavna vijest u novinama proteklih dana bila je ta kako je nakon četrnaest godina uginuo Đorđ Klunijev ljubimac, patuljasta svinja. A najseksi muškarac današnjice (iako se ne palim na postere i neupoznate muškarce, a moram priznati da je dotični i meni jako seksi), zapao je u depru zbog prasca, kao i Grdović zbog svoje kujice Zare. A ja lipo govorila frendici da ne daje dici imena Zara i Nera jerbo su to imena za pase. Ali, ajmo se vratit na Klunija. Dva puta sam pročitala članak jer sam mislila da se novinar zajeba, jer tko normalan za kućnog ljubimca može imat prasca. Otvorim druge novine, ista vijest. Očito, nisu pogriješili, nego Seksikul stvarno ima čudnu sklonost prema kućnim ljubimcima. A onda sam shvatila da je to prije petnaestak godina u tom obijesnom Holivudu bio nekakav trend da ni kućne beštije nisu mogle bit normalne: pas, mačka, zlatna ribica, papiga, eventualno kornjača, nego je in i fensi bilo imat prasca, iguanu, zmiju otrovnicu u kući.
Doduše, i Hrvati su tada bili u trendu. Jer bio je rat, pa su izbjeglice svoje takve ljubimce iz porušenih sela donosile sa sobom u hotele na opće zgražanje hotelskih radnika. E, a to da se nije lako odreći svojih ljubimaca, pa makar bili oni i prasci, kokoše i tuke, kod nas je tada bio odraz nekulture i teškog seljaštva. Tada su kod nas takvi kućni ljubimci ukratko nakon dolaska na hotelski tretman završili na ražnju i na pijatima istih tih jadnih ljudi koji su s dvije vrećice i ljubimcima na uzici izašli iz nedugo nakon toga porušenih i spaljenih kuća. Tada nije bilo razumijevanja za njih i njihove životinje, a umjesto sućuti i razumijevanja, doživljavali su samo zgražanje. A u isto to vrijeme Kluni je imao praščića i to je bilo kul. Eto ti koliko su različite kulture i shvaćanje beštija. Pa sad ti meni reci tko je tu seljak.
Moja baba je uvijek bila in žena. I ona je uvijek imala prasca za kućnog ljubimca. Ali ona nikad nije imala previše živaca za praseće potrebe. Njoj su oni bili jednogodišnja roba. Kupiš ga, prežderavaš ga do određene kilaže, a onda ga već pred Božić preračunavaš u pršute, suha rebarca s grahom, vratinu, šnicle i mast… A isto im se radovala ko Kluni, pazila ih i tetošila, samo kratkotrajno…
Pokušavam zamisliti gdje je Klunijev prasac živio. Za razliku od onih babe Mare, pretpostavljam da nije imao neku neuglednu stajicu odmah do kokošiju. Njegov je, zamišljam, imao posebnu kućicu s dobrom izolacijom, klimom kad je vruće i podnim grijanjem kad je hladno, slugu koji je čistio za njim, jeo bolju hranu od babinog, imao fensi-šmesni zdjelu s D&G potpisom, kaputić kad mu zahladi i nije u hladnim jesenskim večerima morao kovati plan kako dobiti anoreksiju ili bulimiju da si što dulje produlji život. I sigurno nije imao noćne more u kojima su glavnu ulogu u didinoj režiji imali satara, crvena jabuka među svojim sitnim svinjskim zubima, obješen but koji se dimi iznad komina u kućici iza staje i s vremenom se pretvara u pršut koji svi željno iščekuju…
S druge strane gledajući, Klunijevo prase sigurno nije znalo što su to čari valjati se u blatu ko svinja. Niti napojit se vode u koju je napadalo lišće s obližnjih grana, niti imati tukce i ovcu za prijatelje, a bogme ni radost da ti se golub posere na glavu. Sreća, rekli bi mnogi, ali ne znam kakva ti je to sreća kad i sam znaš da ti je sudbina takva da je samo pitanje dana kad će te ošuriti plinskom lampom?!
Očito, sve je stvar kulture. Kad kod nas nekom kažeš da je svinja, to je ono, dno dna. A vjerujem da bi se mnogi siromašni Hrvati mijenjali s Klunijevom svinjom, barem bi imali bolje uvjete za živjeti. I dočekali bi starost suhi, čisti, zbrinuti i ne bi se morali misliti hoće li imati za režije, kopati po kontejnerima, prositi…
Postoje i svinje i 'svinje'. Prva kategorija su oni spomenuti kućni ljubimci koji završe na način kao kod moje babe Mare, a oni sretniji kao kod Klunija umru od starosti u sreći i blagostanju. Toj kategoriji se ili divimo kako su smiješni i slatki, ili nam se gade jer smrde kao, je li, svinje. Druga kategorija je ona ljudska, a ne vjerujem da je netko prošao u životu lišto danije upoznao barem jednu svinju od čovika. Takvih se treba paziti i u njima nema ama baš ništa pozitivno osim, u tom slučaju, pogrdnog naziva koji ih povezuje s Klunijevim ljubimcem. Upoznala sam takvih svinja raznih sorti: masnih, patuljastih, crnih, svijetlih, a svi imaju tu svinjsku karakternu osobinu. Ali, ne volim vrijeđati životinje poklanjajući njihove osobine ljudima jer to životinje nisu zaslužile…
Sad će kod babe Mare na selu kolinje. Nikad nisam imala živaca gledati te jadne beštijice kako skončavaju, ali nemam ništa protiv pršutića s paškim sirom, rebaraca s paštom i fažolom, kotletica na žaru… A kako je jedan tako seksi muškarac kao što je Kluni ljubitelj tih životinja, a pretpostavljam da mu je kolinje grozno kao i meni, rado bih ga pozvala na večeru. Pa da uživamo u svinjici, a ako bi bilo što i nakon večere, ne bih imala ništa protiv. A ako je toliki ljubitelj svinja, ne bih imala ništa ni protiv da mu pomognem u spašavanju svinje od noža moje babe. Možda bi i u toj akciji spašavanja pala i kakva ljubavna iskra. Idem zvat babu kad je kolinje, ako tko naleti na kakav Kluni-kontakt, obavezno mi javite dok je još na vrijeme.
Mare