marini memoari

Mare se razbolila. Dobila sam gripu, pa sam zadnje dane preležala u visokoj temperaturi. Nisam ni sama znala što bih sa sobom, ali barem sam se dobro odmorila. Umjesto godišnjeg na koji nikako da odem, uzela sam fino bolovanje i pošteno se naspavala. Pratila sam Zadarfest u prijenosu sa zakašnjenjem, a prijateljica mi je telefonom javila tko je bio i s kim, tko je pobijedio, tko je što obukao i s kim se fino natračala. Na kraju mi je dobro i došlo što sam se razbolila, jer nisam ionako imala što obući.
U tih sedam dana pročitala sam sve moguće novine, izlizala botune na daljinskom i više nisam znala kud bi i što bi sa sobom, tako da sam i sjednicu sabora fino odgledala, koliko se to uopće dalo odgledati. Pa sam zaključila da mi Hrvati stvarno nismo normalni i da sve shvaćamo kao zajebanciju, pa i taj sabor. Tako je naša Zadranka, bivša ministrica i kako je zovu jedna od najzgodnijih političarki počela govoriti o porastu kriminala u lijepoj našoj i o tome kako smo se počeli tamaniti kao zečevi. Spomenula je oružje i žena fino zaključila kako nema ništa protiv dugih cijevi, očito aludirajući na ganove, puške i sva ostala sranja kojih je puna crna kronika u zadnje vrijeme, a svi u Saboru počeli krepavati od smijeha. Zašto? Jer je taj sabor postao prava sprdačina i zajebancija, i to njeno da nema ništa protiv dugih cijevi, ali pretvorilo se u opći raspašoj i pičvajz. Dakle, nije važno što žena priča o tome kako treba suzbiti korištenje oružja i kriminal, smanjiti broj ubojstava upravo zbog tih dugih i kratkih cijevi, nego je u saboru važnije voli li ona uže a duže ili kraće a deblje. Tako da se ozbiljan problem pretvorio doslovno u sprdačinu, a Ingrid koja voli duge cijevi vijest dana u svim medijima. E jebo ti to kad je u instituciji kao što je Sabor manje bitna statistika nasilja i ubojica prošlog tjedna, a bilo ih je ohoho, od toga voli li bivša ministrica dugu cijev.
Ljudi, voljela bih i ja u sabor i primati mjesečnu plaću koliko prosječan radnik zaradi u deset mjeseci. Pa bih se i ja smijala tome tko voli duge cijevi, a ne bih za tu lovu imala ništa protiv i da se meni smiju toliko oko tako banalnih i nevažnih stvari. Jer to je gore ionako postala sve zajebancija. Ima zastupnika koji nikad ništa nisu pitali, očito se preko tih dosadnih sjednica dopisuju mobitelom ili igraju gameboy, jer kompjutore ne znaju ni upaliti, ali kad se priča o seksu, eto ih, svi imaju nešto za reći. Pa ispada da nam je cijeli sabor perverzan jer raspravljaju više o seksu nego o gorućim problemima ionako previše zadužene nam države.
A najluđa priča od svega je ta da su po nekakvom istraživanju Hrvati ispali veliki jebači. I to drugi na svijetu. I isti ti političari su počeli izjavljivati kako je to zasluga ove ili one vlade i pronatalitetne politike. Brrr, stvarno ću se zamisliti. Još će se vladajući i oporba posvađati usred gorespomentute institucije, tko je zaslužniji za to da se Hrvati toliko seksaju. A odgovor je vrlo jednostavan: ljudi nemaju novaca za izlaske, nemaju što pametnijeg raditi i od dosade u životu nakon što se najedu kruha – kreću igre. Je gospodo političari, ma koji bili, vi ste zaslužni što se Hrvati toliko seksaju, ali ne zato što bi i htjeli to, nego im nije preostalo ništa drugo nego da se tako zabave, a to je ipak najjeftinija zabava. Osim u slučaju kad se i najvještijima zaleti, pa ih posjeti roda nakon devet mjeseci i to neplanirano, jer da se kod nas planiraju djeca, pomrli bi već odavno.
Super, isto je lijepo znati da smo tako visoko rangirani kad je seks u pitanju, samo ja opet mislim da nešto tu ne štima. Barem ne kad su ljudi koje ja poznajem u pitanju. Moje prijateljice koje su u braku i vezi ne seksaju se baš toliko kao što ta istraživanja kažu. O sebi uopće neću pričati, jer je za mene seks sajensfikšn, tako da ja definitivno kvarim taj prosjek, a mislim da i nisam baš jedina. Opet ispada, barem po onim anketama što sam ih gledala, da se političari najviše seksaju. Eh, što je njima Bog lijepo dao. Em imaju novaca, em imaju cijevi i rupa svakojake vele i koliko žele, em su im bitne pizdarije, a ne da im se o pametnim stvarima raspravljat, što bi im nekako išlo u opis radnog mjesta…
Da, ta moja teorija o seksu i Hrvatima mi je nekako vjerojatnija. Jeste li ikad ikoga vidjeli da kupuje kondome a da to niste bili vi? Ja ne. Mislim ipak da je u tome caka. Istraživanje je radio Durex, a vjerojatno su Hrvati slabi konzumenti kondoma, pa vjerujem da su u tom svom kvaziistraživanju na prvo i drugo mjesto stavili nas i Grke zato što se tu najmanje prodaju. Ili su naši anketirani lagali. Nama je ionako uvijek cilj prikazati se boljima nego što jesmo, pa smo vjerojatno i to uljepšali. Recimo, Hrvatska je jedna od vodećih država u kojoj vlada korupcija. Političari će reći da nije istina, a neki će reći da su zadovoljni stanjem. Imamo xy milijardi, trilijardi, četvrdiljardi duga – nema veze, lako ćemo mi to ima i gorih od nas. Mi ćemo sve lako i koliko god grcamo u dugovima, uvijek su drugi krivi, a mi trebamo biti zadovoljni.
Tako su i političari vijest (neprovjerenu), a u koju ja sumnjam do kraja iz opravdanih razloga, uzeli zdravo za gotovo i dobro da nisu otvorili raspravu o tome i pohvalili se (kao što im je običaj hvaliti se za bilo što jer su svi redom egomanijaci) koliko se seksaju. Otvoreno rekli koliko puta tjedno to rade ili ne, ispada da su naši političari svi veliki jebači. Tenis više ne igraju, malo su se prebacili na golf jer je to sad in, ali odreda su jebači. Svojim primjerom nam kažu u kojem smjeru trebamo ići, kako se ponašati, koristiti duge ili kratke cijevi… A što se nisam odselila kad mi je bilo 23?! A di mi je pamet bila - e, moj narode…

Mare

Svratim bar jednom tjedno do stare na ručak. Kako je stari na brodu, da skrati samačke dane kod nje je uvijek onih ženskih novina u kojima su svi divni i krasni, lijepi i pametni, uspješni i bogati, a kako mi takve gluposti uvijek pomognu kod začepa kad idem u vece, pokupim gomilu toga da sam sljedećih sedam dana mirna. Dođem navečer doma, ušuškam se u fotelju i gle čuda – ni sama ne mogu vjerovati s kakvim sam zanimanjem počela pratiti trenutno najaktualniju lav stori u Hrvatskoj.
Radi se o tipičnoj priči kapitalističkog društva, u koje smo preko reda uskočili prije petnaestak godina, pa smo popušili i stvari koje slijede mada je glupo trošiti vrijeme na njih. Ali, radi se o tipičnoj priči kojoj teži svaka prosječna Hrvatica kojoj je cilj namaknut kakvu-takvu lovu na što lakši način. On je mlad, uspješan i bogat. Starci mu imaju pedigre s kojim nužno dolazi i šuška, a kad imaš jedno i drugo, normalno da imaš i neki egzotični posao koji su ti starci sredili. Ona je, ah kakav stereotip, slatka plavuša tupastog osmjeha koja se predstavlja kao studentica filozofskog fakulteta. Pobijedila je na nekom lokalnom izboru za miss, preselila se u metropolu i gle čuda – evo je na televiziji. U prijevodu, tipična hrvatska sponzoruša koja se u metropolu došla bogato udati za nekog propalog nogometaša. Ali umjesto sportaša, nakon godina traženja i hodočašćenja, naletjela je na ovoga gore spomenutog. I nećete vjerovati, planula je ljubav. Tolika ljubav da su se pod hića trebali ženiti iako joj je otac umro dvadesetak dana ranije i u svim mogućim glorijama, milama, tenama, elitima, storijima i drugim sraćkalicama nisi mogao živjeti a da se ne očešeš o njihovu sliku s idilčna vjenčanja na koje njegova stara, inače rospijetina prve klase nije htjela doći jer joj buduća neva nevičica ne šmeka. Preko noći cijela Hrvatska je MORALA znati tko su Lana i Ivor, manekenka i headhunter.
Pravo jesam završila i to u Zagrebu, nagledala se takvih sponzoruša i gore i u Zadru, manekenki i kvazimanekenki svakojake vele, ali ne znam jesam li glupa ili što stvarno nisam znala što je hedhanter. Uau, sigurno nešto jebački, kad tako opako zvuči, mislila sam, ali kad sam prevela, skužila sam da se radi o lovcu na glave. A onda sam dubokom analizom skužila da to što opako zvuči ne znači ni plaćeni ubojica ni ništa slično. Od jebačkog posla ispadne da taj frajer koji radi kod Todorića jer mu je frend sa sinom i nije baš neka faca iako to hedhanter kad ti napišu takve novine opako zvuči. Dakle, lovcu na glave posao je tražiti buduće uposlenike kod Todorićevih. Vjerojatno mu je posao ići po gradu, zaustavljati sredovječne žene istog profila: namrgođene, s dotrajalim trajnama i isfrustriranim pogledom i pitao ih:
- Oprostite, hoćete li vi raditi u Konzumu za dvije i pol tisuća kuna da biste prehranili obitelj. Radno vrijeme? Prava sitnica, i petkom i svetkom i praznikom….
Otprilike, lovac na glave bi bio to i ne dajte se zavarati i vjerovati našim novinama što pišu. E, a onda taj koji radi posao koji opako zvuči naleti na baketinu - spomenuti prototip zg, zd, st, hr sponzoruše i oženi je. I umjesto da nas u medijima gnjave kako je to idila pa im slikavaju dom i pločice, pa kako manekenka svom mužu ne zna sfrigati ni dva jaja, ali nemavezejeronijeduvanidaseonanemučiidajojslučajnonepuknefriškozalijepljeninokat - opa, ovi se razvode niti nakon dva mjeseca takozvane idile. Pljuju jedan po drugome ne doma nego po istim tim novinama i sapunica, kao i svaka druga po oriđiđi meksičkom scenariju, ima svoj epilog koji ćemo doznati u tko zna kojemu nastavku.
Ispada da se opaki lovac na glave zajebao i totalno krivo procijenio. Sponzoruša je dakle pokazala svoje pravo lice, spičkala lovu, a hedhanter (ma kako to opasno zvuči!) shvatio da je totalno fulao. Sad mora priznati da svaka mama ipak zna najbolje što je za njenog sina. Manekenka je pak pokazala da je bolji lovac na glave od onoga kome je to struka, a da sam ja šef, ovaj jadnik, hedhanter bi ostao bez posla, upravo zato što on mora znati kakve glave lovi. Mislim, može se povremeno zajebati u procjeni, ali toliko koliko se on zajebao brate ne može. Ili bih ga prebacila u resor s peradi, ptičja gripa je ionako u điru, pa nek jadnoj peradi zavrće vratom. To mi je ionako nekako prikladnije za hedhantera, pa kad već ima ogromnu plaću, neka je i zaradi.
Hedhanterice su svugdje iste, pa i u Zadru. Špicerice koje se žele bogato udati i lagodno živjeti na tuđoj grbači. Onoj kojoj se to posreći vrlo brzo postane omražena u svojoj branši, ali hu kers kad je ostvarila cilj. S hedhanterima je stvar malo drugačija. To su oni drkaroši koji vise po gradu, sjede na in mjestima, vjetrometini zadarske zbiljnosti, gledajući lijevo i desno ne bi li vidjeli nešto bilo što na dvije što bi se moglo barem pokušat zbariti. Od cjelojutarnjeg okretanja glave imaju već lagani tik da ih zanosi malo više na jednu stranu. Cilj im je skrenuti pažnju na sebe, ogrebati se za snošaj, čime igra lova na ženske glave i završava jer nemaju love za nešto više od dec kole i makijata, a ženke u ovom gradu ipak imaju malo više kriterije što se toga tiče. A globalno gledajući, stiže gluho zimsko doba, a što se lova tiče – tko je što ćapa – ćapa je! Ostalima više sreće, ali ne Ivorove, drugi put.
Mare

(mare-zd@net.hr)