Evo mene nakon dugo vremena. Uzela sam malo odmora, prije svega zato što sam slomila prst srednjak i to desne ruke, a bez najvažnijeg prsta na ruci ni tipkat nisam mogla. Da, ali to je normalna stvar koja mi se i mogla dogoditi kad prste guram tamo gdje im nije mjesto – između vrata i okvira. I samo smotano stvorenje poput mene može još slučajno u isto vrijeme nogom opalit u ista ta vrata i sama sebi slomiti prst. Onaj strateški. O neugodi koju sam osjećala kad sam došla u bolnicu ne trebam ni pričati. Kad sam cijelom zdravstvu pokazala prst srednjak, kad su mi to previli i umotali, uz podsmijeh su se još dobro i našalili na moj račun uz riječi:
- Sljedeći put opreznije gurajte prstiće tamo gdje im (ni)je mjesto…
Moj kurčevi prst, da oprostite na izrazu, još je uvijek zamotan i još je uvijek predmet sprdnje među prijateljima, poznanicima, mušterijama i ostalima… Ali barem nevino mogu ranjeni prst koji poprilično ravno strši pokazat onima koji mi nisu simpatični, a da ne skuže da im šaljem neki signal. A da boli za popizdit, o tome ne trebam ni govoriti. Svejedno, hvala onima koji su se raspitivali gdje sam i zašto ne pišem, upravo sam vam mailom odgovorila da se ne brinete, da sam živa, relativno zdrava i još uvijek tu.
A u međuvremenu je u cijenjenu novinu koju čitate stiglo i pismo koje je do mene, naravno, stiglo otvoreno. Dalek put od poštanskog sandučića do mojih ruku prevalilo je tako da je netko smatrao zgodnim da zabada nos tamo gdje mu nije mjesto. Otvoriti tuđe pismo, očigledno je, u ludoj državi kakvoj živimo pored svih ostalih gluposti koje doživljavamo svakodnevno, najnormalnija stvar. Tako da zahvaljujem revnim djelatnicima pošte, a i svima ostalima kroz čije je ruke pismo prošlo, kao i svim očima koje su ga prije mene pročitale, što je to pismo uopće došlo u moje ruke. Uz dužno štovanje slomljenog srednjaka. Pa kad je onda to postalo javna prčija, evo onda svima na uvid što je u njemu pisalo. Jer stvarno treba imati volje istipkati na tuđem kompjuteru pismo, isprintati ga i poslati nekome koga uopće ne poznaješ.
«Mare, Mare, piši malo o ovoj temi. Pitaš gdje su muškarci iznad trideset godina kakve ti tražiš. Sad ću ti reći. Oni su u Šibeniku, Splitu i što dalje od Zadra. Razlog je jednostavan. Nađi mi u Zadru i okolici djevojku ili ženu do 45 godina koja nosi suknju. Ako je vidimo nas deset trčati ćemo goli po Zadru. Najgore je što nose jedne hlače dvadeset dana, stave dnevni uložak, zatim hulahopke, pa onda gaćice. I tako mjesec dana. Voda i sapun ne postoje za njih, ali postoje parfemi, pa kad se spoji ubi bože. I sad se ti seksaj sa takvom. I ti se pitaš gdje su ti muškarci. Nas desetak što se znamo, volimo vidjeti dobre noge. Patimo za tim. Što sve vi žene u Zadru imate krive ili kvrgave noge kad ste stalno u hlačama. Početi ćemo mi nositi suknje. Pa gdje vam je ženstvenost. I još da platim večeru i piće ili nedaj bože hotel, pa kad se skine da povratim od kombinacije nepranja i parfema. Ne znam kako izgledaš i kakve tražiš, ali imam 45 godina, ako ti pašem možemo se naći. Ima nas dosta takvih.
P.S. I meni se dogodilo da ona gleda omiljenu seriju a ja sjedim kraj nje gol. Nije ni trepnula. Oprosti na šaranju»
Broj mobitela ću ipak zadržati za sebe, a ako je cijenjenog pošiljatelja netko i zvao, nemoj misliti da sam ja, vjerojatno netko tko je pismo čitao prije mene i kome je do sprdanja.
Moram priznati da mi je ovo pismo dalo za misliti. Doduše, moram ispraviti pošiljatelja da se malo zeznuo u redosljedu na relaciji hlače – dnevni uložak – hulahopke – gaćice, ali sve ženske ovog grada bi se trebale zamisliti što gospodin kaže i o parfemima i higijenskim navikama, a bome i o kvrgavim nogama, večerama i hotelima. To neka komentira svatko za sebe. Isto tako, svidjela mi se ideja o tome i da muški počnu nositi suknje, tako a i mi budemo načisto kakve se to muške noge šeću ispred naših očiju pa da i žene daju ocjenu čije su manje dlakave, mišićavije, zgodnije, manje krvgave i krive. Proljeće je stiglo, na špici subotom barem ima izbora za svačiji ukus – i muški i ženski. Pa kome je do lova na reprezentativne primjerke, sad znate što vam je činiti. Cure drage, nabacite minicu, dekolteić, namjestite osmjeh i u subotu na jutarnju kavicu. Ulov zagarantiran. Kao i vama dečki.
Moju prijateljicu je obradovao ovaj P.S. jer je ispalo da su oba spola otprilike u jednakom omjeru popušila seks zbog televizije, neki zbog nogometa, neki zbog serije, jer kad pogledate meksičke sapunice i hrvatsku nogometnu ligu - svede se na isto. Puno šporkarija, jedino što u sapunicama uvijek pobjedi dobro, a u nogometu ne nužno oni koji su bolji.
Malo sam ostala zbunjena onim «ako ti pašem možemo se naći. Ima nas dosta takvih.» Kakvih? Koji mi pašu, ili s kojima bih se trebala naći? Iako nisam baš skužila najbolje, zaintrigirala me ideja.
Ako me pritisnu godine i ako mi ova samoća postanu toliko iritantne, mogla bih lijepo pozvati sve one koji su mi predložili da se nađem s njima. Koliko je mailova stiglo, taman bih mogla održati jednu solidnu audiciju. Te audicije a ovo ili ono postale su toliko popularne da mi se povraća kad upalim teve. Traže idole, glumce, pjevače, imitatore, plesače, manekenke i manekene. A bogati, kad je tako krenulo, onda mogu i ja održati audiciju za svog tipa. Pošaljem fino svima koji su mi se javili pozivnicu da se odazovu i dođu u tu i tu uru na audiciju. Još bi njima bilo bolje nego onima koji se jadni muče pred kamerama i tročlanim žirijem. U žiriju ću biti samo ja i za prvi, drugi, treći pa sve tako do izlučnog kruga bit će jednoglasna odluka tko prolazi a tko ne. Bez prepucavanja tko je čiji favorit i bez namještenih glasova publike. Još ja plaćam cugu svim natjecateljima. Sama svoj žiri, sponzor i na kraju jedan sretni kandidat koji će postati samo moja zvijezda. Zašto ne, razmotrit ću i tu mogućnost, ali prvo treba odraditi audiciju na subotnjoj špici…