Baš me fino krenulo u zadnje vrijeme, barem sam se nadala da je. Još neko vrijeme uživala sam u pomisli kako sam se seksala nakon (sram me je i reći) koliko godina pauze. Nepoznati Zgodini je ušetao u moj život na nekoliko sati, a kako je ušetao – tako je išetao: po kratkom postupku. Tako je nekako ispalo da sam je tog vikenda najviše "uživala" od svih prijateljica, mada mi nisu povjerovale. Odradila sam sprint i to je bilo to. Broj mobitela od Nepoznatog sam izbrisala odmah sutradan, da ne dođem u iskušenje da ga nazovem i eventualno se zaletim do metropole, pa taman to bilo zbog nekoliko sati divljeg seksa.
Poslije, kad sam sredila dojmove, kako to obično biva, shvatila sam i da nisam nešto previše uživala. Radilo se o čistoj mehanici – uđi i izađi. Ali nakon toliko godina apstinencije, ni to nije loše, barem da se podsjetim kako to izgleda.
Razmišljala sam kako u tome nije bilo nimalo romantike. Ni trunke, samo sirova strast koja je nestala nakon samog čina ševe. Da, netko je već rekao kako su kondomi ubili romantiku, ali su prilično olakšali jebanje. Ima nešto u korištenju tih golduna da žene misle da se takav seks ne računa. Pa..., ima istine.
Iz osobnog iskustva, ako me sjećanje ne vara, ševiti se s kondomom je prilično nemotivirajuće. Em te sve grebe i žulja, a nema one topline koju osjetiš kad frajer uđe u tebe. Osim toga, moj je prijatelj rekao da je ševiti s kondomom kao prati noge u čarapama. Što isto stoji. Ali u eri AIDS-a i ostalih spolnih boleština, "bolje noge prati ikako, nego nikako". I kad ih u čarapama pereš, barem neće smrdjeti.
Počela sam o romantici. Što to još postoji? Pa i ne baš. Jer kad ti frajer, ma kako zgodan bio pošalje poruku tipa: "Nisam od onih koji pričaju srcedrapajuće priče, ali rado bih se puknuo s tobom" i nemam baš volje za pucanje s njim. Osim puknuti po šavovima i poslati sve u tri materine i pitati se zašto su ljudi danas tako sjebani. Ljudi odrađuju posao preko kurca, odrađuju kave s prijateljima isto preko kurca, odrađuju kupovinu ne iz gušta nego zato što moraju. Čak je i seks postao stvar odrađivanja. Ono, jebemo se, čisto da bismo rekli da imamo nekakav seksualni život.
I taman kad sam samu sebe uvjerila kako sam ja definitivno najsjebanija i najisfrustriranija žena u ovom gradu jer sam prošlovikendni seks i ja doslovno pa odradila, a niti tipa niti (stalnog) seksa na vidiku, shvatila sam da nije meni najgore na ovom svijetu. Srela sam prijateljicu, sada već poznanicu, s kojom sam se nekad intenzivno družila, dok smo bile mlade i zelene. Nekad smo znale uživati izlazeći, "bacajući udicu" frajerima i poslije toga danima pričale koji nas je frajer kako pogledao i što je taj pogled značio. Poslije nas je život odveo svaku na svoju stranu, jer smo se porječkale oko frajera koji nam se objema sviđao. Od tada je jedna počela izlaziti u Gine, druga u Borga, a naš mračni premet želje izabrao je najružniju curu u gradu, oženio se njome, ima dvoje djece od kojih jedno već ide u školu, a ispred sebe šeta drobić kao da je u petom mjesecu trudnoće.
Tina je, mislila sam, u sretnoj vezi već tri godine. Sjećam se kad se zaljubila u Antu. Sretan par, mislila je cijela ekipa. Gradom su se vodali za ručicu mjesecima i sjećam se s kolikim je nestrpljenjem čekala kad će zatopliti da obave i tu svoju prvu ševu jer nisu imali prostor ni auto gdje bi mogli to napraviti. Prva ševa bila je prilično nespretna, barem ona tako kaže. S vremenom sam je sve rjeđe viđala, jer se, je li, podredila vezi. Ante je s vremenom nabavio auto, kupio stan, tako da sam za svakog našeg susreta prvo iz zajebancije, a potom i iz navike Tinu pitala:
- Onda, stara, ima li što seksa?
Sa zagonetnim smješkom bi se nasmiješila i rekla da ne dovoljno. Prvo je bio problem auto, pa stan, pa je ona tražila posao... Uvijek je bio neki razlog zašto nema seksa. Kad god bih je pitala kad će se udati, odgovorila bi:
- Dogodine.
To dogodine sam slušala tri godine za redom, a na posljednjoj kavi sam zaključila da ću barem još jednu dobivati isti odgovor, ako ne i više, pa sam joj rekla da je to više nikad neću pitati.
- A seks? Barem bi sad trebalo biti ševe u priči!, ispalila sam iz topa misleći na rješena stambena, poslovna i ina egzistencijalna pitanja.
- Pa tako, ima ga, tu i tamo. Znaš, s vremenom ti i to dosadi, nekako ti postane rutina, pa se jebeš sve rjeđe. Nekako se sve svede na prijateljstvo i gomilu obaveza.
Ništa nisam rekla, ali u sebi sam promislila: - Jebo te život, kako seks može nekome dosaditi? Pa ima milijardu kombinacija, dok izmijeniš sve poze, taman se zaželiš one s kojom si počeo.
Onda sam shvatila da je stvarno sve postalo sjebano. Da ni seks nije što je nekad bio. Nekad sam po frendicama kužila jesu li se ševile ili nisu. Ako su imale blažene osmjehe na licu, znači da je bilo "nešto", a ako su histerizirale, znači da su suhe već poduže vremena.
Dok smo poslije kave šetale gradom, gledala sam malo lica žena koje šetaju ulicama. Sve imaju nekakav tup pogled, žure negdje, mrzovoljne su... Po tome ispada da se žene u ovom gradu uopće ne jebu. Ni jedna nema "onog" sjaja u očima, zagonetnog smješka u kutu usana, ili srdačnog pogleda. Pa nije valjda da su opterećenije time tko će dobiti na izborima nego time kad su zadnji puta kurca vidjele. Nevjerojatno, gdje ovo sve vodi, ali bude li se ovako nastavilo izgleda da će još i propisati da svakodnevna ševa nije dobra za zdravlje. A možda je to zato što naš mali narod više brine kako "zgrnut" novce i preživjeti od prvog do prvog.
Ali u tom slučaju sjetim se onog vica kad je Fata udala tri kćeri. Dogovorila se s njima da će šifra za seks biti pita. Pitala prvu kako joj je u braku, a ova joj odgovara:
- Loše. Imam vilu s bazenom, tri auta, vikendicu u planinama i na moru, ali pite jedem jednom mjesečno.
Pitala drugu kako joj je u braku, a ona joj odgovara:
- Tako-tako. Imam stan, auto, fino je, ali pite jedemo jednom tjedno.
Pita Fata i treću kćer kako joj je, a ova sva nasmijana odgovara:
- A što da ti kažem. Nemam kuću, nemam auto, nemam stan, nema love, ali pitu jedem svaki dan.
Pa da se mene pita, ja bi isto pite svaki dan i bila nasmijana, ali ne pita se. Mene nitko ništa ne pita, u tome i jest problem. Sve se nekako radi van moje domene i kontrole, tako da mi je s vremenom postalo svejedno za - pitu. Kao i ona vikend-ševa koju ne računam.
Sjećam se kad mi je jedan bivši rekao, taman večer prije jednih od prijašnjih izbora:
- Aj muči mala! Dobra si, uska, glasna, ništa ne odbijaš i uvijek za jebačinu!
Možda smo oboje bili premladi, ali tada nam se stvarno jebalo za izbore. Prespavali smo, nakon burne noći, cijeli dan, a kad smo se probudili, birališta su se zatvorila. I bilo nam je super. Nastavili smo tamo gdje smo stali prije spavanja, i živo nas nije zanimalo ni koja će stranka pobijediti, tko će imati vlast u svojim rukama.
Ne znam je li to zbog godina, ali ni ja nemam više "onaj" sjaj u očima. Počela sam nekako razumijevati stvari oko sebe. Sutra su izbori, i znam da ću glasati. Pa i da me netko pita bi li se sutra rađe poševila ili zaokružila onaj listić, izabrala bi ovo drugo. Jer sam shvatila da je, ipak, bitno da se u ovoj našoj banana-državi nešto pomakne s mrtve točke i da se maknem iz jebenog dućana i napokon dobijem posao koji diploma pravnog fakulteta zaslužuje. A jednog dana, kad nam (i ako nam) ikad bude bolje, valjda će bit i ševe i sjaja u očima na licima glasač(ic)a kojima je pun kurac svega u životu.