E, stvarno nisam karekter kad sam se lako dala nagovoriti na izlazak, a posljednjih sedam dana godišnjeg sam mislila provesti vegetirajući. Bio je dovoljan samo jedan poziv da pokleknem kad me Ana zvala. Ali, tko može odoljeti pozivu na izlazak u oazu dobrih komada i zgodnih muških tjelesa. Jedino sam bila zbunjena time što mi je rekla da je dres kod – trenirka i patike. Pokušavala sam odgonetnuti kamo će me odvesti i gdje se ta oaza zgodnih komada krije, a da je ranije nisam pronašla. Mislila sam da je riječ o nekom opakom privatnom tulumu, orgijama možda ili nekom skrovitom mjestu na koje trebaš doći po preporuci...
Izvukla sam iz ormara šminkersku trenirku, Puma patike i šiltericu, jer mi je rekla da bez toga ne idem. I iščekivala gdje to idemo. Svaka dlačica na glavi je bila na svom mjestu, make-up u skladu s trenirkom, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da će me odvesti u – teretanu! Mene, totalni antitalent za sport. Pa zna da imam dvije lijeve noge, da sam bila odlikašica i jedine kolčeve koje sam dobivala u srednjoj bili su upravo oni iz tjelesnog.
- Pa ti nisi normalna! Misliš da ću se sramotiti pred tipovima da mi se svi smiju? Najpoznatiju nesportašicu iz društva ti misliš nagovoriti na salto mortale pred frajerima koji briju po steroidima u teretani? Neće moći draga, rekla sam Ani koja je u posljednje vrijeme "zabrijala" na teretanu u kojoj provodi dane i dane, čak me i za svakog susreta pila fitenssom i spravama. Kako je počela, uskoro će izgledati kao bilderica i dobiti posao kao izbacivačica u nekom od lokalnih klubova. Što i nije baš loša ideja – svidi ti se tip koji te ne jebe ni za suvu šljivu i umjesto uleta ti ga dobro isprepičkaš na ulazu ispred diskoteke tako da te zapamti za cijeli život, ako po ničem drugome, onda po modricama. Ne onima od seksa, nego eto tako, jer ti je došlo isprebijati nekoga, što nije neobično za mrcine koje stoje na vratima disko klubova.
- Ma ne brini, ideš samo "informativno", pogledati što se tamo događa. "Mesa" ima za bacanje, samo trebaš izabrati. Osim toga, ima i poznatih sportaša, rekla je Ana uz osmjeh koji ulijeva samopouzdanje tipa – trast mi, a nou vot aj em duing.
- Ok, bat aj dont nou vot aj em duing, rekla sam i poslušala je.
Moram priznati kako je odmah na ulazu bilo zgodnih tipova koji su ulazili na svoj svakodnevni trening. No, prije negoli sam uopće ušla u teretanu, ispušila sam tri cigarete, da smirim živce. Čim sam ušla u dvoranu u kojoj su bile raspoređene nekakve čudnovate sprave za mučenje, jer kako ih drugačije nazvati kad na njima vidiš tipove crvene od muke kako se kupaju u znoju lica svoga, majica prilijepljenih uz tijelo koje možeš cijediti, rekla sam si:
- Bože mili kud sam zašo...
Upoznala me s nekom gromadom koja će me, kao, voditi kroz trening.
- Kroz što?, pitala sam i odmah se raspričala s tipom objašnjavajući kako sam ja sasvim slučajno zalutala tu i da ne vjerujem kako ću se dugo zadržati i brzo dodala: - Ja ću samo gledati, ne brinite se vi za mene.
Ali tip nije htio odustati. Prvo mi je dao da vozim biciklu, što uopće nije bilo teško, ali je bilo dosadno buljiti u zid. Nakon toga me prištekao za nešto za jačanje ramena i naredio mi da povlačim neke željezne šipke 15 puta pa odmor od pola minute i tako tri puta. Ej, mislila sam da će mi leđa otpasti. Ma kojih 15 puta, odradila sam tih nekakvih pet povlačenja i rekla da ne mogu više.
Tip me u čudu gledao... I poslao me na neku mašinu ili spravu, nemampojmakakosestručnozove, za rastezanje nogu. To sam nekako preživjela, jer samo treba širiti i skupljati noge. Baš sam razmišljala kako odavno nisam širila noge i da je pravo čudo što uopće to mogu raditi. Ali dobro će doći, ako mi zatreba iako se bojim da nisam te sreće i da će mi noge još dugo ostati skupljene jedna uz drugu... Ali onda sam primijetila kako se tipovi na spravi nasuprot mene izmjenjuju i ne gledaju me u oči. Kad je nasuprot mene sjeo mišićavi visoki tip, nasmijala sam se. Zgodan komad mi je piljio u međunožje, a sve pod izlikom kako vježbam ja, tako i on, a jedino gdje ima gledati je pravo – među moje noge.
- Preživjet ću, zgodan je, rekla sam sam sebi i nastavila, kao, nezainteresirano gledajući u plafon. Ana je ionako već uvelike bila tamo negdje preznojena, s ručnikom prebačenim preko ramena i čavrljala s nekom ekipicom s kojom se skompala. Kako i ne bi kad danima visi tu, već je postala i dio inventara.
Kad mi je trener pokazao sljedeću spravu koja bi mi, kao, trebala podignuti guzu na zavidnu razinu upornim vježbanjem, došlo mi je pobjeći. Nadljudskim naporima trebalo je gurati nešto ležeći dok ti pored glave šeću hrpe mišića manje-više dobro raspoređenih i ravni muški trbusi s pločicama. Dahtala sam gurajući ono i shvatila da su svi ti bilderi dolazili s podsmjehom vidjeti mene – čudo koje je došlo u njihov svijet i ne može ama baš ništa. Htjela sam propasti u zemlju, a kad su mi, onako s visoka, kako god okreneš, predlagali da će mi oni pomoći, shvatla sam da mi je, u odnosu na nabildane žene, prednost to što sam antisportašica i "jadnica" kojoj treba pomoći. Ako ništa drugo, barem su me zamijetili, pa možda i padne neki izlazak.
Kad su utezi došli na red, osramotila sam se... Neki, za njih, sasvim nebitni pis of kejk utegić mi je pao na nogu da sam sve zvijezde prebrojala. Suze su mi frcnule na oči, ali kao, nije meni ništa. Ta čudnovata vježba s utezima, ako zanemarim i to da sam samu sebe skoro bubnula po glavi, trajala je minutu i odlučila sam odustati. Što zbog toga, što zbog činjenica da mi je već para iz ušiju izlazila od bijesa jer me Ana ostavila na milost i nemilost onih koji su me mjerkali od glave do pete, a i zbog toga što mi se počeo uvaljivati neki ormar obrijane glave od kojeg sam veća skoro za glavu. Tankih nožica, abnormalno širokih ramena i glave, uvaljivao mi je spiku o nekakvim steroidima i sličnim stvarima što tebe bože ja uopće nisam kužila.
Otuširala sam se s bolom u svakoj košćici u tijelu, šepajući došla do izlaza "Oaze zgodnih muških tjelesa" i pušeći čekala Anu da izađe. Zgodni, a i oni manje zgodni su mi prilazili, upoznavali se i pitali kako mi je bilo na prvom treningu.
- Super! Osjećam se kao da sam se preporodila, govorila sam, a u sebi se suzdržavala da ne zaplačem kako me utegom prikliješteni nožni palac boli. Prodavali su mi Aninu spiku, kako ću se nakon određenog vremena osjećati super, biti zdravija, razgibanija...
- Znaš što, jebeš ti ovo, osjećam se kao da me gradski autobus pregazio. Nikad ja više neću nogom kročiti ovdje. Svaka čast zgodnima, ali ubuduće, sestro, daj im moj broj mobitela, ne mogu se ja razbijati u teretani i širiti noge, imam osjećaj kao da sam bačvu jahala. Ajmo mi na pizzu, rekla sam Ani koja se napokon odnekud stvorila.
Nakon tog neupjeha koji je završio time da sam se najela kao prase zaspala sam u roku dok si rekao keks. Tad sam shvatila zašto Ana nekad kaže: - Jebeš seks, nekad je teretana bolja od seksa.
Tu se donekle slažem s njom. Ne da ne razmišljaš o seksu nakon treninga, nego se ne možeš ni pomaknuti. Umjesto seksa razmišljaš o tome kako ćeš sutra jedva hodati i kako se na kauču ne pomaknuti jer svaki pomak za milimetar boooli... Toliko sam se u toj tetetani izmorila da nema šanse da bih se poslije toga poševila, pa taman mi se sam Sveti Tetovirani prikazao i rekao:
- Mala, ajmo se poševiti. Bit će to najluđa ševa u tvom životu nakon toliko godina apstinencije.
Da mi se to i dogodilo nakon tog fijaska s teretanom, samo bih rekla: - Možeš me jedino izmasirati ako hoćeš, ništa drugo ne dolazi u obzir.
Naravno da u teretanu ne namjeravam ni u ludilu nikad više. Nije to za mene. Zgodne frajere ću gledati po gradu, na kavi i vikendom kad zaglibim negdje do jutra, ali nema šanse da se maltretiram više kostoboljom i gnojnom upalom svih mišića na tijelu. Jednom mi je bilo dosta, a da ne kažem kako mi je palac pomodrio. Jedva hodam, a zbog jebene teretane neću moći sljedećih mjesec dana obući ni jedne cipele na petu i špic iz svoje kolekcije. Jedina pozitivna stvar od teretane, u kojoj mi svi nekako izgledaju kao sekta koja se takmiči tko će imati šira ramena i napuhanije mišiće, je ta da su mi se neki zgodni sektaši počeli smiješiti po gradu. Možda i bude nešto od seksa u skoroj budućnosti, samo ako ih ne budu bolili mišići kao mene.
Mare
(mare@net.hr)