marini memoari

srijeda, 09.05.2007.

49. Praznik rada i ljubitelja cica

Završio i prvi maja. E, lipo li je nekima bog dao pa su spojili veeeliki vikend od petka sve do srijede. Pogotovo ovi iz državnih firmi što su posao dobili (uglavnom) priko veze. Pa je ispalo da su djelatnici praznikovali, a radnici svoj blagdan proslavili onako kako radnicima i priliči – radno.
I u našoj firmi je kao i prošle godine bilo natezanja sa šefom – raditi ili ne raditi. Kvragu, pa nikome nije baš toliko priprlo da baš za prvi maja mora ić kupit majicu ili postole i nekako smo došle na svoje. U tom ključnom trenutku ne znam bi li se prije zahvalila onome gore što me nije potrefilo u životu da me smjesti negdje na suhomesnati ili na voće/povrće ili da mu skinem sve po spisku što mi ćaća nije čovik od politike pa da me ugura u neku službu…
Navrat-nanos smo se skupili ekipa i odlučili tradicionalno otić negdje u prirodu i na janjetinu. Kako nam Mihovil već odavno nije in destinacija jer ga okupiraju neki novi klinci, a Sabuše već godinama nema, mislili smo se i mislili gdje bi mogli ići. Kornati isto nisu dolazili u obzir jer smo ih već sto puta prošli uzduž i poprijeko, za Paklenicu je pakleno vruće, a vjerojatno je i prebukirana, Pag isto nije bio u igri jer tamo sve zapne i ostane na prvom punktu gdje se naleti na janjetinu… A kad može pola vlade s Čobankovićem na čelu ić na rafting a da ne potone, odlučili i mi. Je da je naš brodić i više od dvista kila lakši od vladinoga (osjeti se razlika u standardu), ali to smo shvatili kao olakotnu okolnost. Ne trebam ni govorit da sam uzela cijelu torbu robe za gore. Došla u trapericama i patikama do gore, presvukla se u jednu trenerku pa skužila da će mi bit hladno, pa drugu u kojoj mi je bilo prevruće… Plus podloga, puder, sjenilo, sjajilo, kremica s najvećim uve filterom, najveće cvike koje sam našla u svojoj kolekciji kolekciji i ajmo ekipa spuštat se niz brzace… Ali kako nije žvaka za seljaka, odnosno nije sport za šminkere i šminkerice poput nas, ne da smo potonule, nego se nagucale vode, jedva me spasilo da ne opizdim kacigom o stinu, smrzla se u hladnoj vodi ko neka stvar, a nos mi pocrvenio da se uvečer odmah i ogulio…A da stvar bude još žešća, na kraju me i dopao najgori komad hladne janjetine, tako da ne samo financijski nego i gladovanjem, a na kraju i zdravljem platila proslavu prvoga maja. Umjetni nokat ničim nisam mogla zalijepiti natrag, glava mi još puca od sunca što me opalilo, dobila temperaturu, a odma i kašalj, a s njim i antibiotike, tako da me praznikovanje potiralo na bolovanje. Pa je meni praznik rada do daljnjeg i manja plaća… A od ekipe očekujem za veslanje, srčanost i žrtvovanje na oltaru prijateljstva cijeli buket crvenih karanfila. OK, ako nema karanfila, nemam ništa ni protiv ruža. Bitno da je crveno, ne bi se, pretpostavljam, ni Roza Luksemburg bunila i okretala u grobu. Toliko o prazniku rada. Sad čekam sljedeći slobodan dan, po mogućnosti kakvog sveca jer smo mi katolička zemlja, a kad su sveci u pitanju, nema rasprave je li dan neradni ili radni. Kad je politika u pitanju, praznici i neradni dani su jedina stvar oko koje se naši političari mogu složiti. I fašisti i antifašisti, a i oni neutralni. Slavili bi oni i 29.11. samo da se ne mora radit, ali neće priznat!
U četvrtak je veliki dan u Zadru. odnosno večer i žao mi je što u petak radim jer si ne mogu priuštit izlazak usred tjedna. Ovoga puta ne radi se ni o kakvom blagdanu, nego o tome da je u Forumu haus parti. Ali ne bilo kakav haus parti i nego onaj na kojemu će bit najmanje onih što mavaju glavama na tu glazbu. Fora je u tome što dolazi ko diđej Niki Beluči. Bome ne bi ni ja znala hu de fak iz Niki Beluči da mi najbolji frend nije drkaroš i pornofil pa mi je sve ispričao. Niki Beluči je nekakva mađarska porno glumica kojoj je dosadilo zarađivat ševeći se i prebacila se u diđejeve. Kako mom frendu nije puno za vjerovati, ne budi mi dosadno, uguglala ja fino Niki Beluči kad vidi stvarno – ženskica je stvarno diđej i bivša porno glumica. Nastupa u toplesu, tako da mogu mislit što će to biti u četvrtak. Manja od dvi nam postojeće diskoteke će bit premala da bi primila sve znatiželjnike. Čini mi se da će ovi što mavaju glavama ostat bez partija na račun svih onih koji će se potrpat u prvi red do diđej kabine ne bi li vidili bjelosvjetsko čudo – golu žensku kako miksa ploče sa slušalicama na ušima. Ih, u prvom redu moj frend koji inače još uvijek okida na Vjetar s Dinare, a što više vrijeme prolazi, ni Dare Bubamare mu nisu mrske. Doduše, ne mogu ga zamisliti u istom điru s partijanerima, ali kako i sam kaže:
- Za dobru cicu, triba čovik malo i pritrpit! Vate u uši i dobro je…
Istina, što su sve muški spremni pritrpit zbog dobre cice, najbolje znaju žene koje ulažu u dobre grudnjake (bitno je dobro zavarati neprijatelja, a poslije je sve kasno). A ja sam se sto puta do sad uvjerila koliko je muški mozak mali, odnosno koliko u sekundi atrofira kad vidi dobru cicu. Džabe sve diplome i fakulteti, magisteriji i doktorati, kad su dobra cica i guzica u pitanju, svima se pamet iscidi iz gornje glave u donju. Tako već mogu zamisliti scenu u svojoj glavi:
Četvrtak… Parti ekipa ostala pred vratima jer je disko pun. A unutra sve oni koji veze nemaju s elektronikom i tobožnjom alternativom i modernom glazbom. Za pultom polugolo djevojče u ritmu trese silikonkama, a ispred nje ekipa sa otvorenim škabelinima. Sline cure na sve strane, pod se već kliže… Sve sami frajeri, naravno. Plešu u nekom Milo Hrnić neritmu na nešto žestoko, plješću u ritmu koji nema veze s ritmom… Gelirane frizurice, Dalmatinci nose lančić oko vrata… Bliješte mobiteli i fotoaparati, svatko želi fotografirati 'svjetsko čudo' koje se ševilo za lovu i polugolo pušta njima neku nerazumljivu glazbu. Ali, jebeš glazbu, bitno je biti u prvom redu… I vikat: Toooo, ajmoooo… Da je druga situacija rekao bi čovjek da su drogirani, ovako možeš samo naslutiti je li im došlo za svršiti…
Kako je petak radni dan, a odlikašima je sutra škola, pretpostavljam da će na Beluči doći oni drkaroši od 25-40. Ženskadija će uglavnom ostati doma, osim onih koje su tuta-forca ljubomorne na svoje tipove jer ne daj bože da ih zamijeti porno diva. Peškirići će isto ostati doma, previše je to hetero vibracija u tako malom prostru za njihov senzibilitet… Ja ću isto ostati doma… Ostat doma?! Ma vraga ostat doma, bit će to idealna prilika za barem registrirati nekog dobrog besposlenog tipa koji je imao volje doć van u četvrtak navečer. Ali svakako ne nekoga luzera u prvom redu do diđej kabine. Frajeri došli vidit Niki Beluči, a ja tko bi bio na njoj. Ajmo Mare, brže se opravit i ozdravit, tako nešto se ne propušta.
Mare

- 01:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2007.

imam filing ka da sam umrla, em me ne bude sto godina, a onda nitko n čita moje zvizdarije!bang

- 00:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 27.04.2007.

48. (Ne)obični ljudi (epizoda 1.) - Erekcija

Totalno sam se navukla na domaću sapunicu. Pa rekoh sebi:
- Kad može Jelena Veljača, zašto ne bih mogla i ja?!
I odlučila se ubaciti u biznis sa vlastitim scenarijem koji bi išao otprilike ovako:
Godina 2555. S crtom.
Mjesto radnje: planeta zemlja, ostaci nekadašnjeg zadarskog Poluotoka. Preciznije: ulica zvana Kalelarga. Iskopine…
Glavni akteri: bića u crnom koja su se spustila svojom letjelicom s drugog planeta.
Radnja:
Ta-na-na-na… (u podlozi se čuje Štrausova sudbinska…) Teškim i opreznim koracima gorespomenuti su se iskrcali iz svog broda i spustili na tlo. Istražuju kakav je život bio početkom 21. stoljeća, daleko prije kataklizme daleke 2007. godine. Svojim čudnim svijetlećim okicama pozorno skeniraju svaki kamenčić ispod površine pepela, traže ostatke nekadašnjeg života… Na četverokutnom čistom dijelu nailaze na skupinu okamenjenih bića u sjedećem položaju. Pomnom analizom tjelesnih izbočina dolaze do zaključka da se ta bića dijele na dva spola. Zajedničko im je što svi na glavi u predjelu vidnog polja imaju ogromne zalijepljene štitove istog ili vrlo sličnog oblika. Razliku se tek nekakvi znakovi na štitovima: D&G, Cavalli, C i obrnuto sljubljeno C, Gucci. Stručnjaci za znakove odmah kreću u dešifriranje…
U pojedinih primjeraka bića s izbočinama ispod glave bliješte po dva prozirna jastučića kojima ne mogu definirati funkciju. Sken odmah bliješti kako se radi o radioaktivnoj tvari… Stručnjaci kreću u dešifriranje zašto bi netko imao radioaktivnu stvar uz sebe – karakteristika za one spolce koji su manji, sitniji i obliji na području ispod glave, bez ikakvih visuljaka među nogama…
Po keramičkim ostacima nekakvih okruglastih posuda i koncentraciji okamina bića oba spola dolaze do zaključka kako ih je kataklizma dočekala nespremne za vrijeme nekakvog čudnog obreda… Po kemijskim ostacima u tim keramičkim posudicama, zaključuju i da su sva ta bića konzumirala manje-više istu tvar…
Dio tima bića u crnom s druge planete kopa dalje od tog trokutastog dijela koji je očito nekakva agora, trg, okupljalište, hram na otvorenome… idu širokim čistinom između kamenih ruševina… I tu nailaze na okamine oba spola, no u uspravnom stavu. Dolaze do zaključka da su se ta izumrla bića kretala na dvije noge, a za vrijeme obreda su stajala savinuta. Generalno, uspravni imaju iste karakteristike kao i oni koji su bili na obredu. Isti veliki štitovi za vidna polja s istim simbolima, na donjim ticalima obla prekrivala. Viši i jači imali su na donjim udovima nekakva cjevasta pokrivala, uglavnom su izgledali isto. Manja bića s izbočinama ispod glave mogu se podijeliti u dvije skupine. One s cjevastim pokrivalima donjih udova, i vrlo sličnim gornjim, a druga skupina su ona bića koja imaju samo nešto omotano oko sebe. Nižim bićima iz glave izlazi duga ticala, a višim kratka… Sva niža bića za gornji ud imaju zalijepljenu nekakvu višu ili manju napravu koja sliči na nekakav spremnik, a većina ih stoji sa prelomljenim jednim gornjim udom i stisnutom šakom, a na tom prelomljenom dijelu visi taj nekakav spremnih, uglavnom pravokutnog oblika… Tek tu nastaje zaplet i pokušaj rješavanja najveće misterije: zbog čega niža bića u uspravnom položaju hodaju zgrčenog uda i nekakvim tobolcem zalijeplijenim za njega… I tako se rekonstrukcija kataklizmičke 2007. i traženja odgovora što znači tajanstveni zgrčeni ud i u njem' tobolac proteže iz epizode u epizodu… ono, kao Zvjezdane staze, Ratovi zvijezda, Planeta majmuna i slično.
A sad se napravimo povratak u prošlost. Fleš-bek, ona maglica u kadru… (umjesto vanzemaljskih elektornskih zvukova u podlozi svira Milo Hrnić, a u najboljem slučaju Intrade). Špica, sunce u podne, prepun trg, ispija se kava. Trač. Sastančenje. Kradu se bogu dani, Vlajo žica kunu… Sve po pe-esu. Nakon makijata i čaše vode đir po Kalelargi. Da se ne ispadne iz đira, vidjeti i biti viđen, pa još ako te uhvati kamera najvatrenije televizije, još bolje… (I onaj tko te nije vidio, vidjet će te navečer prije nego što ode leć.) Reprezentativan ženski uzorak u balerinkama divlježivotinjskog uzorka, tajicama i ultramodernom print haljetku sa šišmiš rukavima šeta gradom. Nabila sunčane na nos, nogu pred nogu i probija se kroz gomilu. Za upotpuniti vizualni dojam – odgovarajuća oveća torba u koju stane toliko stvari da bi se i sam Sport Bili posramio svoje… I naravno, neizostavan gard: ruka u erektivnoj pozi, poželjna i blago stisnuta šaka, a negdje na dvije trećine podlaktice prema stisnutoj šaci obješen remen torbe… Ultima moda. Bez ruke u erektivnoj fazi, ili što sportski komentatori uljudno kažu sportskom terminologijom, ne da cijela sjeverna tribina Markoviću figurativno pokazuje onu stvar, nego: bosanski grb… Meni to više liči kao da je ovog časa izašla iz laboratorija gdje su im vadili krv iz vene, ali dobro ajde… E, a onda kad se kroz nepreglednu gomilu počnu probijati sve kao da su im netom pustili krv, ta ruka u erekciji dobro dođe i kao oružje za probijanje naprijed do cilja…
Dva antišminkera, više ono flegme u pank fazi sjede na Loži i raspravljaju o tim rukama u erektivnoj fazi. Jedan dolazi do zaključka da ima filing kako žene s rukom u toj pozi ustvari podsvjesno pokazuju koliki bi im trebao. Drugi zaključuje da u slučaju dok tako stoji s rukom u erektivnoj fazi i počeše je unutrašnja nadlaktica – šminkerka poza se pretvara u pokazivanje…
I u špici ženske erektivne faze – buuuum!!! Vraćamo se na početak priče i enigmu bosanskog grba…
Uh, baš sam se zalaufala. A od silne kave i cigareta, ne treba mi ni klizma ni kataklizma. Mislim, meni zahod služi za normalne stvari ko i svim običnim ljudima, a i nemam di Vogue ko Jele naslonit…

Mare
(mare-zd@net.hr)

P.S. Ako ima tko vezu kod Spilberga, može pm na mail… Može i od Huljića i Majetića, isto bi dobrodošlo, samo onda umjesto Hrnića ide Rozga…

- 22:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 27.12.2006.

47. Svinje i 'svinje'

Uskoro će kolinje * Najseksi muškarac današnjice pao je u depru zbog svinje * Pokušavam zamisliti gdje je Klunijev prasac živio. Za razliku od onih moje babe Mare, pretpostavljam da nije imao neku neuglednu stajicu odmah do kokošiju. S druge strane Klunijevo prase sigurno nije znalo što je gušt i valjati se u blatu ko svinja i nije imalo noćne more od let-lampe * Postoji i druga vrsta svinja, ona ljudska. Upoznala sam takvih svinja raznih sorti: masnih, patuljastih, crnih, svijetlih...
Ja sam oduvijek mislila da je čovjekov najbolji prijatelj pas, ali se ispostavilo da sam bila u krivu. Čovjekov najbolji prijatelj je ipak – svinja. Glavna vijest u novinama proteklih dana bila je ta kako je nakon četrnaest godina uginuo Đorđ Klunijev ljubimac, patuljasta svinja. A najseksi muškarac današnjice (iako se ne palim na postere i neupoznate muškarce, a moram priznati da je dotični i meni jako seksi), zapao je u depru zbog prasca, kao i Grdović zbog svoje kujice Zare. A ja lipo govorila frendici da ne daje dici imena Zara i Nera jerbo su to imena za pase. Ali, ajmo se vratit na Klunija. Dva puta sam pročitala članak jer sam mislila da se novinar zajeba, jer tko normalan za kućnog ljubimca može imat prasca. Otvorim druge novine, ista vijest. Očito, nisu pogriješili, nego Seksikul stvarno ima čudnu sklonost prema kućnim ljubimcima. A onda sam shvatila da je to prije petnaestak godina u tom obijesnom Holivudu bio nekakav trend da ni kućne beštije nisu mogle bit normalne: pas, mačka, zlatna ribica, papiga, eventualno kornjača, nego je in i fensi bilo imat prasca, iguanu, zmiju otrovnicu u kući.
Doduše, i Hrvati su tada bili u trendu. Jer bio je rat, pa su izbjeglice svoje takve ljubimce iz porušenih sela donosile sa sobom u hotele na opće zgražanje hotelskih radnika. E, a to da se nije lako odreći svojih ljubimaca, pa makar bili oni i prasci, kokoše i tuke, kod nas je tada bio odraz nekulture i teškog seljaštva. Tada su kod nas takvi kućni ljubimci ukratko nakon dolaska na hotelski tretman završili na ražnju i na pijatima istih tih jadnih ljudi koji su s dvije vrećice i ljubimcima na uzici izašli iz nedugo nakon toga porušenih i spaljenih kuća. Tada nije bilo razumijevanja za njih i njihove životinje, a umjesto sućuti i razumijevanja, doživljavali su samo zgražanje. A u isto to vrijeme Kluni je imao praščića i to je bilo kul. Eto ti koliko su različite kulture i shvaćanje beštija. Pa sad ti meni reci tko je tu seljak.
Moja baba je uvijek bila in žena. I ona je uvijek imala prasca za kućnog ljubimca. Ali ona nikad nije imala previše živaca za praseće potrebe. Njoj su oni bili jednogodišnja roba. Kupiš ga, prežderavaš ga do određene kilaže, a onda ga već pred Božić preračunavaš u pršute, suha rebarca s grahom, vratinu, šnicle i mast… A isto im se radovala ko Kluni, pazila ih i tetošila, samo kratkotrajno…
Pokušavam zamisliti gdje je Klunijev prasac živio. Za razliku od onih babe Mare, pretpostavljam da nije imao neku neuglednu stajicu odmah do kokošiju. Njegov je, zamišljam, imao posebnu kućicu s dobrom izolacijom, klimom kad je vruće i podnim grijanjem kad je hladno, slugu koji je čistio za njim, jeo bolju hranu od babinog, imao fensi-šmesni zdjelu s D&G potpisom, kaputić kad mu zahladi i nije u hladnim jesenskim večerima morao kovati plan kako dobiti anoreksiju ili bulimiju da si što dulje produlji život. I sigurno nije imao noćne more u kojima su glavnu ulogu u didinoj režiji imali satara, crvena jabuka među svojim sitnim svinjskim zubima, obješen but koji se dimi iznad komina u kućici iza staje i s vremenom se pretvara u pršut koji svi željno iščekuju…
S druge strane gledajući, Klunijevo prase sigurno nije znalo što su to čari valjati se u blatu ko svinja. Niti napojit se vode u koju je napadalo lišće s obližnjih grana, niti imati tukce i ovcu za prijatelje, a bogme ni radost da ti se golub posere na glavu. Sreća, rekli bi mnogi, ali ne znam kakva ti je to sreća kad i sam znaš da ti je sudbina takva da je samo pitanje dana kad će te ošuriti plinskom lampom?!
Očito, sve je stvar kulture. Kad kod nas nekom kažeš da je svinja, to je ono, dno dna. A vjerujem da bi se mnogi siromašni Hrvati mijenjali s Klunijevom svinjom, barem bi imali bolje uvjete za živjeti. I dočekali bi starost suhi, čisti, zbrinuti i ne bi se morali misliti hoće li imati za režije, kopati po kontejnerima, prositi…
Postoje i svinje i 'svinje'. Prva kategorija su oni spomenuti kućni ljubimci koji završe na način kao kod moje babe Mare, a oni sretniji kao kod Klunija umru od starosti u sreći i blagostanju. Toj kategoriji se ili divimo kako su smiješni i slatki, ili nam se gade jer smrde kao, je li, svinje. Druga kategorija je ona ljudska, a ne vjerujem da je netko prošao u životu lišto danije upoznao barem jednu svinju od čovika. Takvih se treba paziti i u njima nema ama baš ništa pozitivno osim, u tom slučaju, pogrdnog naziva koji ih povezuje s Klunijevim ljubimcem. Upoznala sam takvih svinja raznih sorti: masnih, patuljastih, crnih, svijetlih, a svi imaju tu svinjsku karakternu osobinu. Ali, ne volim vrijeđati životinje poklanjajući njihove osobine ljudima jer to životinje nisu zaslužile…
Sad će kod babe Mare na selu kolinje. Nikad nisam imala živaca gledati te jadne beštijice kako skončavaju, ali nemam ništa protiv pršutića s paškim sirom, rebaraca s paštom i fažolom, kotletica na žaru… A kako je jedan tako seksi muškarac kao što je Kluni ljubitelj tih životinja, a pretpostavljam da mu je kolinje grozno kao i meni, rado bih ga pozvala na večeru. Pa da uživamo u svinjici, a ako bi bilo što i nakon večere, ne bih imala ništa protiv. A ako je toliki ljubitelj svinja, ne bih imala ništa ni protiv da mu pomognem u spašavanju svinje od noža moje babe. Možda bi i u toj akciji spašavanja pala i kakva ljubavna iskra. Idem zvat babu kad je kolinje, ako tko naleti na kakav Kluni-kontakt, obavezno mi javite dok je još na vrijeme.
Mare


- 21:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.11.2006.

46. Saga o dlakama

Prošli petak bila plaća pa sam išla na depilaciju. Za taj najbolniji dio svog života svaki put se psihički trebam pripremiti kao Stipe Božić kad ide na Himalaju. Suze frcaju sve u šesnaest na okice dok stišćem zube jačinom pucanja kamena na minus dvjesto… Noge još kako-tako mogu preživjeti, ali bikini zonu nikako. Od poteza do poteza trakice natopljene voskom trebam po pet puta duboko udahnuti, misliti na najljepše stvari koje mi se mogu dogoditi (pomalo već zaboravljeni orgazam), a onda kad teta povuče svom snagom i iščupa šumu Striborovu sve beštimije ovoga svijeta izverglam u sebi: i ćaću si i mater i vide što drže nebo…
Koji je uopće smisao dlaka u ljudskom životu, svaki put se zapitam?! Zašto sama sebe nagrađujem takvom boli kad nisam ni blizu sado-mazo đira?! I ako nam je priroda, bog, sudbina ili što li već ne dalo te čupice po tijelu, zašto ih uopće brijemo, čupamo, gulimo, patimo zbog njih toliko?! I kome je uopće palo na pamet da se čupaju obrve, depiliraju noge, pazuha… OK, za pazuha još razumijem, jer ne da nije lijepo vidjeti ženu s busenom ispod pazuha, pogotovo usred ljeta na plus 40, odmah mi se dođe ispovraćat u roku od sekunde… OK, kužim i žene jetije koje ne žele imati brčine veće od muškarca iz romana Ante Tomića… Ali noge, a i one (ne)sretnice koje imaju predlakave ruke… A tek muf… Iako sam slijepa sljedbenica mode, e to sa mufom i frizuricama nikako ne kužim. Te na crticu, te bez crtice, pa na trokutić, pa na veće i manje štrafte, srca, kvadratiće, slovca i slične stvari. Aj još je lako britvicom, ali sada vrlo popularna nulerica, takozvana brazilijan, kad ti voskom odere kožu od pupka do, oprostitwe na izrazu, šupka… a sve u stvari zbog komoda mužjaka ilitiga jačeg spola. Eh, na što sve žene pristaju, a sve ustvari zbog čiste ekonomije – zakona ponude i potražnje. Što nisu dovoljni podloga, tekući i puder u prahu, sjajilo i rumenilo, tuševi, sjenila, maskara i cijela putna torba svega i svačega ne bismo li im izgledale ljepše, blještavije i privlačnije od istih ili sličnih primjera naše vrste. Pa onda štikle, puš-apovi, dekoltei, minjaci… Brate mili, umoriš se bit žena, a koliko god ulažeš u sebe opet nisi zadovoljna jer bi duže noge, čvršću guzu, veće cice…
Ali sve bi čovjek, u ovom slučaju žena lako pretrpjela da nije tog vražjeg čupanja dlaka ili voskom ili onim aparatičem koji sliči na kosilicu. To frezanje me svaki put ubije u pojam i kažem sama sebi da više nikad neću, a i zimi bi mi sigurno bilo toplije s krznom nego bez njega. Barem bih uštedjela na grijanju (uh, što sam postala ekonomična!).
S muškarcima, barem dok se nisu pojavili ovi metro, nano, homo i ostali seksualci uvijek je bilo drugačije. Rast prvih dlačica po dječačkoj bradi s ponosom se pokazivala, a dlakava prsa predstavljala su pravog mužjaka. Sjećam se srednje škole, dečki su sami sebi bili veći frajeri što su imali gušći ljubavni tepišić. Frend Željko koji je danas poštar, a kruže priče po kvartu i da mu je pišo oštar, bio je debelo nesretan što nikako mu nikako nije polazilo za rukom uzgojiti dlake na prsima. Kad mu je tamo negdje pred punoljetnost uspjelo uzgojiti gusto izrasle doslovno dvije nešto ispod adamove jabučice, pa se po Forumu ponosno za Božić prošetavao s razdrjenom košuljom ala Mišo Kovač, pao je u očaj kad mu je više nego mrtav-pijan Kiki iz fore iščupao te dvije, mukotrpno uzgajane dlačice – simbol prave, ali za njega fakat prave muškosti. U to vrijeme srednjoškolke s podivljalim hormonima gledale su frajerima u obrve, jer pričalo se da je onaj tko imas pojene obrve – pravi faker. Poslije smo se sve manje-više uvjerile da su to bapske priče i da obrve i dlake nemaju ama baš nikakve veze sa ševom. Barem ne s onom dobrom ili lošom, mada ima iznimki koje potvrđuju pravilo. A to pobija i kontradiktorna teorija da su ćelavi muškarci vatreni u seksu.
Upravo prema muškom viđenju svijeta žene su kroz povijest postajale sve ogoljenije i glađe, a jedine dlake koje su preporučljive na njihovu tijelu su one koje čine kosu, mada je u posljednje vrijeme sve kraća kosa u modi.
Pred svaku depilaciju, prestravljena od predstojeće boli dobijem poriv zgrabiti prvog muškarca na cesti i ugurati ga sa sobom u kozmetički salon. Pa ga poleći na onaj stol i gledati ga duboko u oči dok mu teta kozmetičarka čupa dlake na nogama, rukama i prsima. Kao šlag na kraju, zamišljam mušku facu dok mu maže svejedno topli ili hladni vosak po bikini zoni. Dobro, jaja bih im poštedila, jer za toliku bol bi stvarno trebalo imati muda do poda i preživjeti onaj trzaj ruke koji čupa šumom obraslo područje… Uh, naježim se samo kad se i sjetim, ali nećemo tražiti sad dlaku na jajetu. Ali neka, voljela bih da okuse na jedan dan što sve treba za ljepotu pretrpjeti u životu.
Doduše, hodajući gradom poslije depilacije svaki put promatram muškarce po gradu, pogotovu ljeti, i kužim da su došla takva vremena da i oni postaju sve manje dlakavi. Dapače, na plaži ih pola izgleda kao da su puževi golaći… Vidjeti muškarca depiliranih prsa, a sve češće i nogu, a da pri tome nije vaterpolist, izgleda mi smiješno. Nikad ne znam u koju vrstu seksualaca bih ih potrpala, ali ne baš u onu preprivlačnu. Ne volim ni jetije, ali što je muškarac bez dlaka?!
Mare

- 23:38 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.11.2006.

45. Tko je faca u Hrvata

E, nisam mogla vjerovati da Mladen Grdović može bit faca! I to velika faca jer nije lako priznati da si došao do dna i da nema dalje. Stvarno treba bit čunka, poznat i priznati da si na psihijatriji na liječenju. Svaka čast, da dijelim vjenčiće i kaktuse, dobio bi najveći broj vjenčića i nije me briga što svi mislili o njemu. Ali, nije ni čudo, on je uvijek bio čovjek sklon Zapadu i slijedio trendove: em je piva i nije staja tamo, em je vozio i stukao skupe pile kao u Majami Vajsu, em je bio u trendu s (ne)priznavanjem vanbračne djece, em je sad s ovim pokazao da je domaća zvijezda ala Kejt Mos i Robi Vilijams… Čovjek je malo pogriješio državu, ali to je ono što špiceri i pozeri nazivaju trendi. Lako je bit trendi, in i fensi šmensi u krpicama s potpisom, ili s đukelicom u kaputiću koje pod mus imaju sve šminkerice, ili hodat s nogometašem i košarkašem… ali napraviti toliko sranja sebi i bližnjima ko MG i sve to priznati javno da ne može javnije – to se zove bit čunka do jaja, ma što neki mislili o tome.
Za razliku od MG-a koji je imao petlje priznati vrlo ozbiljnu ovisnost, drugi ne žele priznati da su bili pod nož kod Glumičića i instalirali u sebe silikončiće, kolagen, peglati bore i borice, čupati salo iz guzice… Nekim našim pjevačicama preko noći izrastu cice i onda pričaju kako im je to zato što ih muž dobro masira. A i ja pizda vjerujem svakoj budali, masirala cice svaku večer po dva tri sata ne bih li uhvatila solidnu trojku ili četvorku na koju će se neki mužjak zalijepiti pogledom, kad ono ništa. Ni makac. Ni milimetar bujnije poprsje. Što je najgore, od silnog masiranja i trljanja, čini mi se da su mi malo i spale. Tako sam poslušala savjet jedne naše trendseterice koja je 'trljajući ledom' usne dobila čube kao da je cijeli roj pčela izboo po njima. Rekla sam sebi:
- OK, ajmo probat dobit senzualne usne uz pomoć leda, ali nećemo pretjerati. I trljala ja led i utrljavala, poplavila mi usta, utrnuli zubi, hladnoća došla do malog mozga… Usta ista, modra i još tanja, stisla se od hladnoće. Pa što oni misle, da je, izuzev mene, narod tele?! Da su svi slijepi pored zdravih očiju, cice ti dolete same od sebe, a usta nabubre za čas a da te stvarni nitko nije opalio šakom po zubima?!. Brate, što je toliko teško priznat odlazak đetseterima omiljenom Glumičiću i reć:
- Je, uz konjsku facu bila sam i ravna ko najravnija daska. To me frustriralo jer su se mnogi pitali jesam li u biti muško i žensko, odlučila sam sebe i svoje bližnje počastiti cicama. I sretnija sam i zadovoljnija, ženstvenija, a nadasve cicatija…
Ipak ispada da su svi opterećeni centimetrima i obujmom. Ženama nikaddosta cica, a muškima centimetara. Recimo, nikad nisam upoznala tipa koji je bio zadovoljan veličinom svog piše. Ni jedan nije rekao da bi volio imati manjeg. Pa i da je sam Roko Sifredi od nekih 22-23cm, čini mi se da bi mu i to bilo malo, uvijek bi mislio da je bolje imati koji centimetar više. A što tek lažu... E, to stvarno nisu istine. Svi se nešto hoće kurčit centimetrima, a u jednoj prilici meni se odokativno činilo da dotični malo pretjeruje sa svojih 19 i onih vrlo važnih ipo centimetara. I došlo skoro do svađe.
- Ma nema tu toliko materijala, kažem oprezno.
Ovaj me uporno uvjerava da ima i gotovo. Ne budi lijena, izvadim ja krojački metar.
- Ajmo faco, ispruži ga kad je u najvećem zanosu, kažem.
Devetnaest i onih vrlo važnih ipo svelo se na okruglih petnaest. Ne trebam ni govoriti da seks nakon toga više nikad nije bio moguć jer ne da sam tipu običnim krojačkim metrom razbila sve mađioničarske iluzije, nego ga i ubila u pojam. Poslije sam skužila da je vrlo brzo nakon toga kupio najveći karavan koji je mogao naći na tržištu, tako da sam se uvjerila kako ima logike da je auto frajerima ustvari produžetak one stvari i da ima nešto u onoj: što manji spolni organ – veće auto. Je, kompleksi su zajebana stvar, ali nije bitno koliki je nego kako vozi, što se, osim kad su auta u pitanju, muškarcima ne može objasniti.
Slično je i sa ženama. Uvijek bi htjele veće cice. Rijetko koja će za sebe reći da su joj prevelike i da bi ih smanjila, osim onih jadnica koje umjesto riđipeta imaju padobranska krila za pokrivala. A za sve su to opet uglavnom krivi muškarci jer su opsjednuti veličinom. Prije će se okrenuti za velikim cicama i guzom, nego za nekim tko ima dva prištića ispod vrata. Nije za ludu ona stara bolje da ljulja, nego da žulja. Manekenke su samo za gledanje, one nešto više i dosta više punije od njih su za pipkanje.
Tako je i s mojim cicama. Nije da nisu ok, ali ja bih veće. Samo za razliku od nekih, lajava kakva jesam, ja bih svima rekla da imam nove cice, ne bih se sramila toga i prodavala priču kako su mi izrasle u nekoliko dana velike, bujne i čvrste kao kamen.
Mare

- 19:32 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2006.

44. Muškarci - niža bića?!

Žene su, definitivno, pametnije od muškaraca. I vrjednije i sposobnije, produktivnije i, barem ono što je vidljivo, reproduktivnije. Uvjerila sam se u to sto puta, a pogotovu neki dan kad sam kod frenda i frendice bila na ručku. Dakle, žena je ujutro odvezla klince u vrtić, otišla u firmu, odradila posao, došla doma, skuhala ručak, istovremeno kolegici davala telefonske instrukcije oko nekakvih zaostalih papira, u pauzi progovorila koju riječ sa mnom, usput miješala ručak i bacila oko povremeno na sapunicu. A onaj njen suprug i papak od mog frenda je došao s posla doma u dva, presvukao se u trenirku, bacio se na kauč, noge zabacio na tabure, uzeo Zadarski list i isključio se iz svijeta živih. Da, osim kad bi se trebalo počešati po jajima, okrenuti stranicu novine ili slučajno prešaltati program da vidi ima li što sporta na satelitu. Između svih tih radnji - dramska pauza. Skužila sam da čak u isto vrijeme ne može ni čitati novine i kopati nos, ko da je Hercegovac za volanom koji ne može pričati na mobitel, kopati nos i voziti u isto vrijeme…
Stoput sam se pitala zašto su muški tako tromi i statični, mogu se skoncentrirati samo na jednu stvar?! Recimo, oni ne mogu u isto vrijeme gledati televiziju i čitati novine. Pušiti i pisati za kompjuterom. Raditi posao i misliti što će spremiti za ručak, kad će po klince, hoće li kiša za osušiti robu i kad će je popeglati, usput i tračati – e, to je već sajens fikšn i za to bi trebalo imati doktorat, počasni doktorat i Nobelovu i još pokoju. … Došla sam do zaključka da je to ustvari zbog dva razloga – mozak im sporije radi od ženskoga ili im koordinacija, osim one prostorne zbog koje im skidam kapu, nije jača strana. A opet, s druge strane, kako mogu blesit u zgodne koke na teveu i drkat?! To su isto dva posla odjednom. A možda su to jedini trenuci kad postoji dobar link između gornje i donje glave, kad su dobro uštimane, iskoordinirane i povezane. Ne možda, nego je to sto posto - sto posto.
Mislim, jesu frajeri u prednosti što imaju dvije glave, ali zato vjerojatno i jesu onako, malo dezorijentirani. Donekle je i razumljivo. Nije lako kad gornja glava hoće jedno, a donja drugo. I u pravilu kako pametniji uvijek popušta, tako i ona velika muška uvijek popušta manjoj. Nekako se onda dođe do zaključka da, uglavnom, čast iznimkama, muškarci razmišljaju kurcem, odnosno da im je sva pamet u tome. A kad povučem paralelu s onim gore kad sam rekla da su žene pametnije, sposobnije i sve naj u odnosu na muškarce, mislim da sam u pravu. Osim toga, ne kaže se bez veze 'glup si ko kurac' ili 'tup si ko kurac', kad nekome kažeš da je napravio nešto loše ili da izgleda/osjeća se loše kažeš da je ukurcu… mislim, čim je taj kurac dobio takve epitete, ima nešto u tome. Neću sad nagađati je li to zato što se uvijek digne u nezgodnoj situaciji, recimo preko sata engleskog ako je zgodna profesorica ili dok se rukuješ s novom kolegicom u tijesnoj poluprozirnoj košulji, pa ga treba triskati kao mladog majmuna da te ne sramoti ili zbog nečega drugog, ali očito ima razloga zašto je to tako.
Čini mi se da je upravo zbog te dvije glave i kaos muškarcima u glavi. Recimo, ako su u vezi ili braku razum govori da trebaju biti vjerni svojoj družici, a onaj dole vrišti da bi nešto novo i friško. Zajebano je imati to što ti visi između nogu, a još se ako spadaš u one sretnije i obdarenije, rasteže k'o žvaka. Zato su muškarci pojednostavili i razlučili stvari, kad su te stvari u pitanju, na ljubav i seks i samo seks. Ljubav i seks je ono doma, a seks, onaj slađi je - vani. Tako im je lakše opravdati sebe.
Kod žena je to drugačije. Što više stvari imaju za obaviti, lakše funkcioniraju. Ali kad su frajeri u pitanju, tu nije tako. Žene nemaju dvije glave - razmišljaju samo jednom, a u njoj su i mozak i srce. A i kad ševe, ševe sa srcem, a mozak im je najnapaljeniji i napaljujući organ. Jer velika je vjerojatnost da će frajer poševiti sve što se nudi, a žena će ipak biti izbirljiva. Nije da je ona stvar sapun, ali…
A opet, da nema tih muških takvih kakvi jesu ne bi bilo ni nas. Ne bi bilo seksa, djece, veselih trenutaka, problema… Definitivno bi htjela da me po mom izboru ima tko maznuti, ali ne bih baš ovakvo vegetiranje na kauču s pivskim drobom i daljinskim u ruci. Još kad 'ubije oko', zahrče, ali Zadarski tolikostišće da mu ga ne možeš istrgnuti iz ruke… Niže biće, definitivno
E da, pročitala sam još negdje da nema tvrtke koju je vodila žena a da je otišla u stečaj, što dovodi do zaključka da su žene sposobnije, a da su muški mislima, ajmo bit fini, u donjoj glavi…
Mare

- 20:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 13.10.2006.

43. Kvisko


Vidi se da polako stiže jesen iz više razloga. Jedan je da se nikako ne mogu pogoditi kako se obući kad izlazim iz kuće. Prevrnem sve oramre, skužim da je izmigoljilo sunce, nabacim kratke rukeve i obučem sandale i smrznem se ko ona stvar. Naježena cijeli dan provedem iza tezge i sutradan kad radim popodnevnu samo što se ne uvalim u skafander i čizme. Kao i obično – opet se zajebem, samo što ne prokuham i kad se uvečer skinem, imam filing da sam cijeli dan kopala kanale. Ne da mi se ići vani jer me skrpala postljetna depresija, uvalim se na kauč i drkam po daljinskom. Odgledam sve kriminalističke serije, ako odlučim kad mi pukne film sve potamaniti, napravit ću savršen zločin. A postala sam i kvizomanijak pa ovisno kad radim gledam sve živo – od Karike do Milijunaša pa se svađam sama sa sobom i onima neznalicama, ljutim se ne bi da će meni lova u takulin. S nestrpljenjem sam dočekala Kviskoteku. Već kad sam pomislila da je Lazo odradio svoje i da ga treba u zasluženu mirovinu zbog laganih pitanja, sjebao me onaj Pauletić koji je veća pošast i od samoga Mirka Miočića. Tek tad shvatiš koliko je krhko znanje. Oni anagrami su mi totalna debilana, to definitivno nije za mene. Ali sam shvatila jedno. Sve mijenja se, ali Oli definitivno ne. Ja sam bila u pelenama, otarasila se njih, naučila slova, upisala srednju, završial faks, poševila se i preko nekoliko puta, dobila ovaj jadni poslić, ušla u najbolje godine, pomalo već i ostarila, ali Oliver Mlakar ne. Taj je, čovječe, kao da su ga balzamirali. Bo isti i ostario. Čime se hrani, koliko godina ima i na čemu je kad je već 25 godina koliko ga se ja sjećam isti?!
Nakon Kviskoteke koja me vratila u najraniju mladost, skužila sam da sam totalno zastranila. Bilo je: ili ću se priajvit na neki kviz, riskirat da dobijem neku lovu ili se osramotiti ili ću se maknuti od televizije. Odlučila sam se za ovu drugu varijantu, ali da ne moram daleko. Za vikend sam napravila Pičkenparti. Došle tri stare frendice, ubile se domaćim vinom, naručenom picom i zabacile jamb. A onda smo skužile da nam je pametnije prebacit se ili na kladionicu ili na poker na skidanje, ali kad nije bilo smisla jer se ne palimo jedna na drugu. Kladionice su već bile zatvorene, a onda smo se bacile na trač partiju. Pa kad smo otračale sve živo i neživo, znano i ne znano krenule smo s kvizom. Prva rubrika je bila šoping. Zaključila sam da dosta zaostajem u toj disciplini jer su već sve pokupovale čizme, i trendi sivu robicu za predstojeću sezonu. Sljedeće na redu je bila dijeta. Tu su sve u minusu u odnosu na prošlu godinu barem pet kila, jedino sam ja u plusu dva. Izgubila sam i u toj disciplini, jer je fora tko će bit više u minusu. Što nije bilo lako izgubiti jer sam najviše ja pojela, čak cijelu đambo. Skužila sam, nastavim li takvim tempom, da bih mogla kroz pet-šest godina bit ko Dambo, ali se tješim da će me valjda nešto ili netko do tada prisiliti da dovučem guzu u teretanu. Rubrika tko je u većem minusu bila je moja. Definitivni i apsolutni pobjednik, ni Glumina ni Ljubljanska banka nisu mi ravne. Rubrika posao manje-više ili više-manje svima je bila pušiona. Što se nadovezuje na ovu gore rubriku jer para nikad dosta, a i vrag voli raditi, ipak smo u Dalmaciji a to je omražena disciplina. I tako su se redale rubrike od auta, društvenog života, zadovoljstva i nezadovoljstva dok nismo došli do one najzanimljivije – seksa. Barem smo mislile tako. A onda je svaka morala priznati kad se zadnji put seksala. Jedna za Novu godinu, druga neposredno nakon nje, a trećoj se posrećilo zadnji put ovog ljeta kad joj je bio fakfrend na ljetovanju. Ja sam opet ispala totalna banana, apstinencija se mjeri u godinama, pokojim prištom i kilogramima čokolade. Na tu se rubriku nadovezala igra asocijacije, koga bi koja. Naravno, od živućih poznavajućih bića iz naše neposredne i posrdne okoline, a ne nekakav Bred Pit. A onda je u igru neplanirano uletio đoker zovi. Ova je prekinula s tipom nakon Nove i već je našao curu, druga je sve đokere ispucala, a trećoj se fakfrend možda i pojavi sljedeći vikend. Moji đokeri zovi su vjerojatno svi pomrli, od pet ih nisam mogla nabrojati ni jednog. Onda smo pale u tešku depru, naručile još dvije đambo, a jela je čak i rekorderka u gubljenju kila. Jedna (još) ne čini salo, bio nam je moto i životna parola. Za čašu vrijedi isto. Smišljale smo i domišljale se koga bi od đokera mogli pozvati, a toliko smo se premišljale da bi i Tariku dopizdilo pa bi otišao ća da je kojim slučajem na stolici nasuprot nas. Pao mi je Joke na pamet, ali nas je elegantno odpilio jer je s nekim komadom.
Pičkenparti se pretvorio u opću katastrofu i cure su se odlučile odvest na spavanje. Dok sam jela okrajke pice i razmišljala kako ću se i sutra obući nesukladno vremenskim prilikama, sjetila sam se da mi u donjoj ladici u regalu stoji vibrator i skuplja prašinu iza čovječe ne ljuti se, monopolija i ostalih društvenih igara. Ma tko šljivi đokera, promijenila sam pravila i uložila - Kviska.

- 19:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 20.09.2006.

42. Godine (ni)su važne


Sjedim prošli vikend u gluho doba dana s frendicom u Rive. Hvatamo zadnje zrake sunca, guštamo u tračeraju i listamo novine. Za susjednim stolom dva vremešna starčića od cirka sedamdesetak koji poprilično glasno raspravljaju o Dinamu i Hajduku, Kuži i Kranjčaru, prebiru po dojmovima još uvijek aktualne teme domaćih nogometaša – narodnjaka. A onda se, u Smojinoj maniri dotaknu svojih žena. Pretresli su sve: od Čarolije i ostalih španjolskih sapunica, do Villa Marije i Ljubavi u zaleđu koje njihove bolje polovice gledaju.
- Bogati, ni obida ni večere kako triba! Uvik nekakva serija na televiziji. Pa ručaj sam, pa večeraj sam, dođe mi itit daljinski kroz prozor. Uitila se doktora, latino zavodnika, a tebe Mate k'o jebe, priča žustro jedan.
- E, ni meni nije bolje. Te onu otelo, drugu zatvorilo i stalno govori: Eto, ti što ti je život moj Frane. A meni otkad su te serije počele na televiziji nema života. Sve je počelo sa Santa Barbarom i od onda je pošlo sve naopako. Sve je podredila sapuničinama, ni u postelji nije ko prije. Ja se ne omrsin više tako često ko prije, ali san joj lipo reka: Ako nećeš ti, nać ću ja ko će, pa se ti misli!, govori drugi.
Nije da sam htjela prisluškivati, ali razgovor je bio toliko glasan da ga nisam mogla ne čuti. A kad je već krenuo u tome tonu, htjela-ne htjela, morala sam naćuliti uši. Maji sam dala do znanja da naćuli i ona svoje, jer je rasprava za susjednim stolom krenula u smjeru ka ženama.
Tako su njih dvoje, očito Mate i Frane krenuli raspravljati o ženama. Nakon što su pošteno ogadili svoje, uhvatili su se ogovarati nekog svog frenda koji ima ženu za pet. em ne gleda sapunice, em je prilično živahna, a kad ode na selo, navodno voli prošetati sa susjedom… a onda je spika krenula i o cicama i guzicama, Simoni Venturi i onoj Mili što je navodno s Bilićem, pa Karmeli Vukov Colić i ostalim tv voditeljicama…
- Ja sam mislila da je seks za starce misaona imenica, ali očito sam se prevarila, prišapnula sam Maji.
Malo morgen, ispalo je da metuzalemići za susjednim stolom više znaju i prakticiraju seks od mene. Ustvari, prakticirati seks više od mene i nije baš neki problem, ali koliko god mi bila simpatična spika za susjednim stolom ostala sam malo paf. Prvo zbog toga što su mi nabili dodatne frustracije jer se i starčad više ševi od mene, ma koliko god bilo to rijetko jer i jednom mjesečno, što je njima očito malo, za mene je previše. Drugo, zato što sam ja mislila, ah glupa plavuša, da ljudi u tim godinama to ne rade. A što bi još trebali, ne disati?!, baš sam ispala tupko-glupko.
Sjećam se sebe s trinaest. Oni od osamnaest bili su mi staaaari starci. Kad sam imala šesnaest htjela sam se ljubiti s tim od osamnaest, a stari su mi bili oni od dvadeset. S dvadeset su mi bili stari oni od dvadesetipet, a tridesetogodišnjaci su u mojoj glavi bili penzići. S 25 su u kategoriju mladih ljudi spadali oni do 35, a sad kad sam ušla u tridesete nekako mi se ta dobna granica 'mladosti' pomakla na okruglih 50.
Slušajući simpatične starčiće koji bi još češće ševili da im ONE daju, počela sam razmišljati o toj granici do koje se ljudi seksaju. Recimo, kad sam bila mlađa, neke ljude nikako nisam mogla zamisliti da rade te stvari. Prvenstveno, svoje starce. Nekako sam ih uvijek doživljavala kao aseksualna bića, a scena seksa između njih dvoje mi je bila nepojmljiva. Možda zato što su mi starci… Svejedno, mislila sam da su to radili jedino onih nekoliko puta kad su pravili nas djecu. Nisam mogla zamisliti ni svoju učiteljicu s onim socijalističkim cvikama, ali sam poslije skužila da sam u zabludi jer su statistike pokazale da su učiteljice najžešće svingerice. Svejedno, naša Jelka??? Nou čens… Ili recimo Račana, Kosoricu… Ni neke svoje frendove ni frendice nisam mogla zamisliti da se seksaju, ili eventualno ako to rade, činilo mi se da su mrtva puhala, a ne neke neukroćene divlje mačke… Jebiga, takvi su se prvi poženili i takve su prve ostale trudne, a ja sam se uvijek pitala kako, po duhu svetom?! A tek baba i dida koji su tek zercu stariji od ovih ovdje penzića koji žestoko raspravljaju o tome… Pa uvijek sam mislila da bih prije ja bila kandidat za let u Svemir nego da mi baba i dida tamo negdi u polju hopa-cupa nas dva skupa…
Očito sam bila u zabludi, a još su me u vrtiću učili da djecu ne donose rode. Ovaj svijet je, bez obzira na starost, bipolaran i dijeli se na muške i ženske. A hormoni su divlja stvar i svi ih imaju. Opet sam pala u depru, pa i penzići imaju zanimljiviji seksualni život od mene… S druge strane to je pozitivna stvar, jer možda jednom pod stare dane i ja nađem mužjaka s kojim ću divljati, možda mi je karma takva da ću u mirovini u potpunosti uživati u svemu, pa i nadoknaditi sve propušteno u seksu…
Mare

- 13:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 26.05.2006.

41. kokošsong party

U subotu je kod mene trebala biti prava fešta i kokoš party. Kao i svake godine po dogovoru, okupile se nas četiri pred Eurosong i opskrbile se rekvizitima jer to bude napeta situacija kao da Vatreni igraju kao u finalu Svjetskog prvenstva. Jedino u tom momentu, dok se spremam za Eurosong, mogu shvatiti koliko muškima znači trčkaranje po engleskoj travici za balunom. Sve mora biti po špagi jer prijateljice stižu na cjelovečernje druženje, a opet moram se pokazati kao najbolji domaćin da sutra ne bude po gradu kako mi ovo ili ono nije štimalo. Zato sam odmah večer prije izabrala najdraže traperice iz moje kolekcije u koje opet mogu stat otkad sam skinula ona tri kila viška, nove balerinke i majčicu u kojoj mi cice stoje kao avioni. Tobože kežual, ležerno i za po kući, ali nek se vidi da sam još uvijek u top-formici, a ona hrpica celulita se kroz zategnute gaće ionako ne vidi. Uostalom, ma nećemo cicijašit, ipak su mi to prijateljice… E, osim toga, otišla sam u Malu kavanu po brdo kolača da se ubijemo pošteno ako pobijedimo, a ako ne da imamo dobar razlog za utopit tugu što su nam pokrali bodove, što su oni sjevernjaci opet sve dali sami sebi… Eh, da, još i to. Još jedna paralela s nogometom – na stolu se u trenutku našla zdjela čipsa, kikirikija, kokica, pereca, ona mala gajbica pive za u ruku ponijeti, voćna votkica, kanapeići… Dakle, obijest i preseravanje, od radničke do fensi-šmensi stvari.
Okupile smo se kao i obično, u posljednji trenutak, a onda smo s nestrpljenjem dočekale početak te večeri najvažnije ženske sporedne stvari na svijetu. Naravno, a što bi mogle raditi četiri kokice u najboljim godinama, tu negdje oko praga tridesetih nego raspaliti ogovaračinu. Pravnica, ekonomistica, kozmetičarka i razvedenica ništa drugo ne mogu ni napraviti osim toga kad se okupe na nekakvom kokoš druženju. Nakon što smo ogadile i popljucale sve što nismo imale prilike u posljednje vrijeme, navalile na švedski stolić ispred nas i počele polako ali sigurno točiti alkohol, počeo je Eurosong. Prvih nekoliko minuta muk, a onda smo se opet razlajale. Naravno, kao i obično, ma tko sluša pjesme?! Poslušaš par prvih taktova, čuješ kakav glas ima kad zine i odmah je popljucaš ili rijetko koju pohvališ i baciš se opet na tračeraj. I nema šanse da ženkama koje nastupaju ne nađeš manu. Ili joj je vešta bezveze, ili joj je frizura loša, ili ima loše cice… uglavnom, ni jedna nije baš onakva 'kakva bi trebala biti'.
A onda je izašla koka iz Moldavije s jedva prikrivenim strateškim mjestima.
- Jebote, vidi koliko je ima. Baš je salasta, rekla je tobože nezavidno Nina, a onda smo je i mi ostale počele gaditi, Moldavku, naravno, pogotovo kad se presvukla još dva puta. Pa nije joj ono pista, nego Eurosong. A tek Makedonka u vrućim traper hlačicama…
I tako se izredala gomila zgodnih komada na pozornici, od kopija J.Lo., Šakire, pa do masu boljih kopija od samih originala. A mi, ma koliko god pljucale po Sevkinim patakdača silikonom armiranim ustima i nosu koji sve više sliči na trenutke Majkl Đeksonovu (koliko god šutjeli o tome, i ovo ne progovara ženska zloba iz mene), mislili da će šarmom, seksipilom koji joj se ne može osporiti, a brate i pornićem, a ne afrikom-paprikom pokoriti svijet.
- Sestro mila, ja mislila da ćemo mi imati najzgodnijeg komada na Eurosongu, a naša Sevka teški prosjek u odnosu na ostale, prva sam se usudila reći. Čak, štoviše, zvučala sam i sebi samoj razočarano, bez obzira što inače s guštom pljucam po njenim čubama, izjavama i što mi je iritantno to što bi je svaki tip u ovoj maloj zemlji ševio – od najvjernijeg muža do najzagriženijeg popa, ostale je suvišno i spominjati.
Pjesme? Ma kome su one bile bitne. Samo je kozmetičarka Nada rekla da ona u moru toga što joj sve liči, odnosno zvuči jedna na drugu, navija za ona nekakva čudovišta. Na naše upitnike iznad glava i blijedi pogled, spremno je dogovorila:
- A bogati, znate li vi koliko je vrimena tribalo za napravit ovakve nakaze od sebe?! Ja to čisto profesionalno, volila bi da oni pobijede.
I stvarno je Nada bila u pravu. Ta čudovišta i jesu pobijedila, a naša Štikla je završila tamo gdje je, ne baš na visoku petu.
- Ma eto im ga svima na. I onaj moj bivši je non-stop pizdio kako Severina ovo, severina ono, a evo ti ga sad na. Nećeš ti Severine, nije joj ni skidanje vešte pomoglo. Čoviče, teški prosjek, a pismu neću ni komentirati, zajedljiva je bila Ana.
- Gledajmo to s vedrije strane, ako ništa drugo, sad je i znanstveno i televizički dokazano da ima puno večih pičaka od naše Seve, rekla je Nada.
- Da, ali ako je ona domaćim frajerima zakon, hodajući seks, što bi tek bilo da im Moldavka ili Makedonka dođu? Tu ne računamo mog bivšeg muža jer bi on i Karlu del Ponte da mu dođe i kad mu dođe, hipotetičko pitanje je postavila Ana.
E, tu je, ma koliko ženski zlobno, ništa osobno, guštale zbog sevkinog neuspjeha, nastao zajeb. Sve prikrivene frustracije zbog izgleda nakon hrpe pojedenih kolača, kokica i ostalog smeća su lagano isplivale na površinu.
Onda je Nada izbacila onu svoju legendarnu rečenicu, koju uvijek ispali kad hoće da ti se same Eva Hercigova i Anđa Đoli, pa i sam Bred pit zgade:
- Pa i oni su ljudi od krvi imesa. I oni isto seru na zahodu!
Samo smo je pogledale. Shvatile smo da nema smisla da tako sjebane idemo do Gothama.
- Ja od sutra idem u teretanu. Tko će sa mnom?, pitala sam.
- Sutra ti je nedjelja, odgovorila je Ana, a onda smo prešutno znale da će do ponedjeljka euforija loših vibri spasti, a s time i razmišljanja o nekakvim sportskim rekreiranjima, Eurosongu…
Mare

(mare-zd@net.hr)

- 23:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.02.2006.

40. Kokoše, štrace i papci

Opet mi je dosadno i opet ne znam što bih sa sobom. Nakon prošlotjednog prijateljičinog priznanja kako u njenom braku već dvije godine nema seksa, prvi put da sam bila zadovoljna sama sobom. Već dugo nisam razmišljala kako uopće nije loše što i dalje soliram i ne moram se svako jutro probuditi pored nekoga za koga znam samo po sjećanju kakav mu je i koliki mu je. Zaključila sam da i samovanje ima svoje vrline, pogotovu kad u zadnje vrijeme čitam trakavice s poznatim licima domaće estrade, njihovim ženama i ljubavnicama.
Nakon ljigi-ljigi priče jednog od naših najpopularnijih pjevača kako je u sretnom i presretnomm braku preko trideset godina, kao kontra javi se neka žena i priča o tome kako je ona ustvari njegova ljubav života. I prepričala kako su bili ljubavnici dok ovome žena nije popizdila pa je veliki faker trebao izabrati između žene i žene svog života. E, na to je nastala prava revolucija. Zakonita se pobunila protiv nezakonite, doslovno su se potukle riječima preko novina, a jedini komentar velikog fakera je bio da je dotična s kojom je ljubovao štraca. A meni nije jasno što je onda radio sa štracom i tko je tu ustvari štraca. Nekako mi je glupo to što je prozvana štraca izašla s tim u javnost jer mislim da ni jednoj ženi nije na čast biti frajeru drugom violinom, ili prvom zamjenom, ali bit s nekim u nekoj vezi i navodno je nazivati ljubavlju svog života, a da na kraju ispadne štraca – u najmanju je ruku neđentlmenski, da ne kažem pizdunski, kao što nije damski ni pričati s čijim si zakonitim ljubovao. Iato tako nije đentlmenski pustiti dvije žene da se po novinama štracaju zbog tebe, a ti mudro šutjeti. I raditi po svome.
Sličan slučaj imamo i našemu malome gradu. Slični likovi, slične priče… Dok je bilo seksa bilo je dobro, kad su žene otkrile, ljubavnice su opet postale štrace. I opet pljucakanje po novinama, raspravljanje tko je tu koga i koliko puta, hoće li ili neće više… Pa su nakon jedne uletjele i druga i treća 'štraca', a onda sve ispočetka. Puni tabloidi, došlo mi predložit i kladionicama da te parove stave u ponudu pa da stvaim neku lovu na jedinicu ili iks-dva. Najnovija je ta da su počele cigle letjjeti kroz prozore vlastitih kuća, a navodno se u zadarskom slučaju i policija umiješala u obiteljske stvari jer su neki od bračnih supružnika izgubili busolu. Je li kriv ego ili alkohol, ili problemi u braku što je najobjektivnije, uopće nije bitno, ali za aktere tih brakova uvijek su krivi neki treći. Glupa ja što čitam te gluparije po još glupljim novinama, ali kad nas samo time bombardiraju.
Nije mi jasno zašto ljudi normalno ne sjednu za stol, suoče se prije svega sami sa sobom pa onda i sa bračnim partnerom i nek se raziđu. Jer nikad nije kriv netko treći između njih, jer trećeg ne bi ni bilo da među njima sve štima. I interesantno kako su supruge u principu glupave, a može se reći i glupe. Njima su uvijek suparnice krive za njihov neuspjeh i za to što su njihovi muškarci poševili neke druge žene. I umjesto da muževima zaokrenu jajima, ili još bolje navuku špic-papak s najtanjom potpeticom i hodaju im po istim tim jajcima, one udri jezičinama po ljubavnicama. A najžešće je kad se kokoše i potuku zbog tipa. Nazočila i sama jednom takvom događaju kad je uletjela zaručnica u kafić i zalila crnim vinom ljubavnicu koja je bila u tom trenu s njenim frajerom na cugi. I još joj ni to nije bilo dosta nego skinula klompu s noge i udri po njoj. A on, veliki faker ih smiruje. Umjesto da su fino njih dvije iscipelarile njega kad već to ne mogu riješiti mirnim putem i seksom utroje pa da svi uživaju.
Još nikad nisam čula da je u tim neprirodnim trokutima za koje žena uvijek sazna zadnja (još jedna zabluda, jer žena uvijek osjeća kad njen mužjak nije samo njen) najebao najveći špic tog trokuta. Muški se uvijek nakon što sjebu i zajebu stvar, elegantno povuku i prepuste bojišnicu ženama. A one nekako uvijek zagrizu, ponize se i pred sobom i pred suparnicom, u gore navedenim slučajevima i pred javnošću i još nevjernom kretenu daju povod da prođe lišo. A u stvari na kraju ljubavnice izvuku pouku nakon što ih izopće iz trokuta i društva kao štrace, zakonite Ksene Ratnice likuju, ali samo pred slikom svojom u zrcalu jer su uspjele zadržati mužjake, a najglavniji akter cijele priče, dvoglavo stvorenje, od mačomena se pretvori u malo žešćeg papka. Zato što je, unatoč svemu on izvukao najdeblji kraj. Kratkoročeno gledajući ne, dugoročno da. Jer ga upravo ta zakonita na kraju toliko dovede u red i prca ga u zdrav mozak (logično, liječi frustracije, a na kraju se ipak iskali na najvećem krivcu za sve) iz dana u dan da postane manji od makova zrna, s predumišljajem da se ubije lupajući glavom u zid.
U takvoj priči nikad nema pobjednika. S tog bojišta svi odlaze kao luzeri. Neki se vraćaju u privid savršenstva, neki s vremenom normaliziraju stvari, ali uglavnom do prve međusobne svađe kad opet sve izađe na površinu, ili do sljedeće štrace, rijetko kad se štracan pojavi u igri. Onda se zapitaš zašto to sve trpjeti, jer kad pogledaš te frajere i nisu nešto da bi se rezalo vene za njima. Bože me prosti, gore spomenuti više kao karikature izgledaju. Ako nije u stahu od samoće ili u egu, možda je u šoldima sve?!

- 18:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.12.2005.

39. Seks u Hrvata (2)

Kasnim skoro mjesec dana s nastavkom o seksu u Hrvata, a napisala je odmah nakon sedam dana. Malo sam neaktualna, sorry... jebiga, ne stignem ništa, predblagdansko vrijeme, sniženja...

I ovaj tjedan je, uglavnom, prošao u raspravljanju koliki su Hrvati, u biti jebači i jesu li na mjestu ta istraživanja ili nisu. Meni se to sve nekako čini prenapuhano. Ma daj, pa i da jesmo, ja bi cijeloj naciji definitivno pokvarila prosjek svojom nejebicom. Nekako mi se čini točnom ona moja teorija kako smo nacija koja slabo kupuje kondome, pa su nam se ovi iz najveće firme prezervativa htjeli uvući u guzu i potaknuti nas da koristimo više njihove proizvode. E, da, a mi lakovjerni kakvi jesmo, sad ćemo svi otići u trafiku ili u dućan po golduniće, pa neka cijelo susjedstvo priča o tome kako se ševimo naveliko.
Povodljiva kakva jesam, i ja sam to napravila. Fino otišla u butigu, kupila nekoliko paketića razne veličine, boje i mirisa, a prodavačica me u čudu gledala. Onako, nabacila je smješak boj dva, priče kad podsmješkić i značajno me pogledala. Kadsam iz šopinga stigla doma, uzela sam te maštovito dizajnirane kutijice, izvadila paketiće iznutra i počela ih otvarati. Prvo sam uzela obične, masno za popizditi!. A što ću ja s tim, mislila sam i onda fino odlučila napuhati balone i urediti stan. Tako sam motivirana reklamom Balone na balkone fino svezala u jedan buket prozirni bijeli, ogromni crni s okusom čokolade, crveni s okusom jagode, zeleni s okusom mente… Super, još mi je nedostajao onaj rozi jedne tmobitelske kuće, pa da možda uđem u uži krug za nekakavu nagradu.
Ostale balončiće sam povješala po kući. U dnevnom boravku, u sobi, kupaoni, kuhinji… A kako sam polupala manje-više sve ukrase za božićno drvce, došla sam na ideju da ću ga okititi kondomima, pardon – balonima. Još kupiti nekakve jeftine svjećice u sve po 12 i imam borić za pet. samo da stara i stari ne skuže da su baloni malo preljepljivi i masni. Neću staviti ispod bora štalicu i djetešce jer bi to bilo svetogrđe, ali bih mogla staviti onaj vibratorić i da fino zuji po noći da mogu ljepše zaspati. A mislim da nije teško ni pogoditi što ću si zaželjeti za Novu godinu. Jednu veeeeeliku mrcinu. Ok, neću sad biti preizbirljiva, može i mala al' da je dobar tehničar. Ok, neću ni toliko pretjerivati, bilo kakva alatka bi bila sasvim ok, samo da nije kriva jer bi se u tom slučaju ponašala kao u onoj staroj poslovici – čudila bi se ko Mare krivom kurcu.
Uh, ja već zabrijala na novogodišnje želje! Da se vratim opet na to kakvi su Hrvati jebači – teorija dva. Sigurno su anketu proveli na muškom uzorku. Nekako žene nisu sklonepretjerivanju pa ako se ševe dva puta tjedno ili mjesečno, one će to i priznati bez beda. S muškarcima je to drugačiji slučaj. Oni uvijek trebaju biti najbolji, najjači, najveći ono o čemu pričamo. Pa ako uzmete anonimno jedan prosječan muško-ženski par koji se ševi dva puta tjedno, pretpostavljam da će ona tako i reći, a on će barem poduplati taj broj. I ako, statistički gledamo, anketu radite na 70 ili više posto muške populacije, eto rezultata.
Naši muški su inače skloni pretjerivanju. Ne znam ima li to veze s muškim egom, jer nije uzalud i ta često korištena fraza, ili je riječ o našem mentalitetu. Mi kao nacija jednostavno moramo uvijek biti najbolji i imamo neprestanu potrebu dokazivati se u nečemu. Tako najveći domaći lopovi imaju potrebu govoriti o tome kako netko drugi krade, laže i maže, političari imaju neodoljivu potrebu govoriti o poštenju, onom svom i nepoštenju svojih političkih suparnika, a onda se na žderačini svi kolektivno udruže i nazdravljaju jedan drugome. U takvim situacijama pretpostavljam kako se cerekaju blesavom narodu i jedan drugog podjebavaju tko je više zadužio državu. Pa što, i negativno takmičenje je ipak takmičenje. Isto tako je većina nakon devedesete imala potrebu dokazati tko je veći Hrvat od koga, veći katolik od svog susjeda… Isto tako Dalmatinci i Purgeri imaju vječitu potrebu dokazati tko je od koga bolji u sportu i tko će kome bolje rascopati glavu nakon utakmice, pa ne vidim zašto se međusobno ili s drugima ne bi takmičili i tko je bolji u seksu.
E, a kako se to ne može egzaktno dokazati, nego se svodi na usmenu predaju, svatko može reći što god hoće i nitko mu ne može dokazati laže li ili ne. Tako muške lovačke priče dolaze do toga da postaju glavnom viješću u državi, i ispada da je to nešto od velike životne važnosti za cijelu naciju. Političari nam se usplahirili, razvedrili, ne bi da ne tucaju narod u zdrav mozak. Po tome smo definitivno No1. u svijetu, nema nam ravnih. A što se pravog stanja seksa tiče, tu su stvari malo drugačije i debelo se razlikuju muške i ženske strane.
Kako su žene uvijek više na zemlji od muškaraca, radila ja anketu na uzorku od desetak svojih frendica, što udatih što onih koje su u vezi ili barem nekoj ljubavničkoj vezi. Naravno, ja se tu ne računam jer bi prosjek bio znatno gori. Bilanca je takva da se prosječna Zadranka od 22 do 35 seksa tri do pet puta mjesečno. Da, mjesečno. Što bi ispalo daleko od ideale. Tako da od velikih jebača nema velike koristi. Sve je to mrtvo slovo na papiru, a kad se treba iskazati bitniji je nogomet i karlovačko.
Mare

(mare-zd@net.hr)

- 02:23 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 22.11.2005.

38. Seks u Hrvata (1)

Mare se razbolila. Dobila sam gripu, pa sam zadnje dane preležala u visokoj temperaturi. Nisam ni sama znala što bih sa sobom, ali barem sam se dobro odmorila. Umjesto godišnjeg na koji nikako da odem, uzela sam fino bolovanje i pošteno se naspavala. Pratila sam Zadarfest u prijenosu sa zakašnjenjem, a prijateljica mi je telefonom javila tko je bio i s kim, tko je pobijedio, tko je što obukao i s kim se fino natračala. Na kraju mi je dobro i došlo što sam se razbolila, jer nisam ionako imala što obući.
U tih sedam dana pročitala sam sve moguće novine, izlizala botune na daljinskom i više nisam znala kud bi i što bi sa sobom, tako da sam i sjednicu sabora fino odgledala, koliko se to uopće dalo odgledati. Pa sam zaključila da mi Hrvati stvarno nismo normalni i da sve shvaćamo kao zajebanciju, pa i taj sabor. Tako je naša Zadranka, bivša ministrica i kako je zovu jedna od najzgodnijih političarki počela govoriti o porastu kriminala u lijepoj našoj i o tome kako smo se počeli tamaniti kao zečevi. Spomenula je oružje i žena fino zaključila kako nema ništa protiv dugih cijevi, očito aludirajući na ganove, puške i sva ostala sranja kojih je puna crna kronika u zadnje vrijeme, a svi u Saboru počeli krepavati od smijeha. Zašto? Jer je taj sabor postao prava sprdačina i zajebancija, i to njeno da nema ništa protiv dugih cijevi, ali pretvorilo se u opći raspašoj i pičvajz. Dakle, nije važno što žena priča o tome kako treba suzbiti korištenje oružja i kriminal, smanjiti broj ubojstava upravo zbog tih dugih i kratkih cijevi, nego je u saboru važnije voli li ona uže a duže ili kraće a deblje. Tako da se ozbiljan problem pretvorio doslovno u sprdačinu, a Ingrid koja voli duge cijevi vijest dana u svim medijima. E jebo ti to kad je u instituciji kao što je Sabor manje bitna statistika nasilja i ubojica prošlog tjedna, a bilo ih je ohoho, od toga voli li bivša ministrica dugu cijev.
Ljudi, voljela bih i ja u sabor i primati mjesečnu plaću koliko prosječan radnik zaradi u deset mjeseci. Pa bih se i ja smijala tome tko voli duge cijevi, a ne bih za tu lovu imala ništa protiv i da se meni smiju toliko oko tako banalnih i nevažnih stvari. Jer to je gore ionako postala sve zajebancija. Ima zastupnika koji nikad ništa nisu pitali, očito se preko tih dosadnih sjednica dopisuju mobitelom ili igraju gameboy, jer kompjutore ne znaju ni upaliti, ali kad se priča o seksu, eto ih, svi imaju nešto za reći. Pa ispada da nam je cijeli sabor perverzan jer raspravljaju više o seksu nego o gorućim problemima ionako previše zadužene nam države.
A najluđa priča od svega je ta da su po nekakvom istraživanju Hrvati ispali veliki jebači. I to drugi na svijetu. I isti ti političari su počeli izjavljivati kako je to zasluga ove ili one vlade i pronatalitetne politike. Brrr, stvarno ću se zamisliti. Još će se vladajući i oporba posvađati usred gorespomentute institucije, tko je zaslužniji za to da se Hrvati toliko seksaju. A odgovor je vrlo jednostavan: ljudi nemaju novaca za izlaske, nemaju što pametnijeg raditi i od dosade u životu nakon što se najedu kruha – kreću igre. Je gospodo političari, ma koji bili, vi ste zaslužni što se Hrvati toliko seksaju, ali ne zato što bi i htjeli to, nego im nije preostalo ništa drugo nego da se tako zabave, a to je ipak najjeftinija zabava. Osim u slučaju kad se i najvještijima zaleti, pa ih posjeti roda nakon devet mjeseci i to neplanirano, jer da se kod nas planiraju djeca, pomrli bi već odavno.
Super, isto je lijepo znati da smo tako visoko rangirani kad je seks u pitanju, samo ja opet mislim da nešto tu ne štima. Barem ne kad su ljudi koje ja poznajem u pitanju. Moje prijateljice koje su u braku i vezi ne seksaju se baš toliko kao što ta istraživanja kažu. O sebi uopće neću pričati, jer je za mene seks sajensfikšn, tako da ja definitivno kvarim taj prosjek, a mislim da i nisam baš jedina. Opet ispada, barem po onim anketama što sam ih gledala, da se političari najviše seksaju. Eh, što je njima Bog lijepo dao. Em imaju novaca, em imaju cijevi i rupa svakojake vele i koliko žele, em su im bitne pizdarije, a ne da im se o pametnim stvarima raspravljat, što bi im nekako išlo u opis radnog mjesta…
Da, ta moja teorija o seksu i Hrvatima mi je nekako vjerojatnija. Jeste li ikad ikoga vidjeli da kupuje kondome a da to niste bili vi? Ja ne. Mislim ipak da je u tome caka. Istraživanje je radio Durex, a vjerojatno su Hrvati slabi konzumenti kondoma, pa vjerujem da su u tom svom kvaziistraživanju na prvo i drugo mjesto stavili nas i Grke zato što se tu najmanje prodaju. Ili su naši anketirani lagali. Nama je ionako uvijek cilj prikazati se boljima nego što jesmo, pa smo vjerojatno i to uljepšali. Recimo, Hrvatska je jedna od vodećih država u kojoj vlada korupcija. Političari će reći da nije istina, a neki će reći da su zadovoljni stanjem. Imamo xy milijardi, trilijardi, četvrdiljardi duga – nema veze, lako ćemo mi to ima i gorih od nas. Mi ćemo sve lako i koliko god grcamo u dugovima, uvijek su drugi krivi, a mi trebamo biti zadovoljni.
Tako su i političari vijest (neprovjerenu), a u koju ja sumnjam do kraja iz opravdanih razloga, uzeli zdravo za gotovo i dobro da nisu otvorili raspravu o tome i pohvalili se (kao što im je običaj hvaliti se za bilo što jer su svi redom egomanijaci) koliko se seksaju. Otvoreno rekli koliko puta tjedno to rade ili ne, ispada da su naši političari svi veliki jebači. Tenis više ne igraju, malo su se prebacili na golf jer je to sad in, ali odreda su jebači. Svojim primjerom nam kažu u kojem smjeru trebamo ići, kako se ponašati, koristiti duge ili kratke cijevi… A što se nisam odselila kad mi je bilo 23?! A di mi je pamet bila - e, moj narode…

Mare

- 01:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 04.11.2005.

37. Lovci na glave (hehehehedhanteri)

Svratim bar jednom tjedno do stare na ručak. Kako je stari na brodu, da skrati samačke dane kod nje je uvijek onih ženskih novina u kojima su svi divni i krasni, lijepi i pametni, uspješni i bogati, a kako mi takve gluposti uvijek pomognu kod začepa kad idem u vece, pokupim gomilu toga da sam sljedećih sedam dana mirna. Dođem navečer doma, ušuškam se u fotelju i gle čuda – ni sama ne mogu vjerovati s kakvim sam zanimanjem počela pratiti trenutno najaktualniju lav stori u Hrvatskoj.
Radi se o tipičnoj priči kapitalističkog društva, u koje smo preko reda uskočili prije petnaestak godina, pa smo popušili i stvari koje slijede mada je glupo trošiti vrijeme na njih. Ali, radi se o tipičnoj priči kojoj teži svaka prosječna Hrvatica kojoj je cilj namaknut kakvu-takvu lovu na što lakši način. On je mlad, uspješan i bogat. Starci mu imaju pedigre s kojim nužno dolazi i šuška, a kad imaš jedno i drugo, normalno da imaš i neki egzotični posao koji su ti starci sredili. Ona je, ah kakav stereotip, slatka plavuša tupastog osmjeha koja se predstavlja kao studentica filozofskog fakulteta. Pobijedila je na nekom lokalnom izboru za miss, preselila se u metropolu i gle čuda – evo je na televiziji. U prijevodu, tipična hrvatska sponzoruša koja se u metropolu došla bogato udati za nekog propalog nogometaša. Ali umjesto sportaša, nakon godina traženja i hodočašćenja, naletjela je na ovoga gore spomenutog. I nećete vjerovati, planula je ljubav. Tolika ljubav da su se pod hića trebali ženiti iako joj je otac umro dvadesetak dana ranije i u svim mogućim glorijama, milama, tenama, elitima, storijima i drugim sraćkalicama nisi mogao živjeti a da se ne očešeš o njihovu sliku s idilčna vjenčanja na koje njegova stara, inače rospijetina prve klase nije htjela doći jer joj buduća neva nevičica ne šmeka. Preko noći cijela Hrvatska je MORALA znati tko su Lana i Ivor, manekenka i headhunter.
Pravo jesam završila i to u Zagrebu, nagledala se takvih sponzoruša i gore i u Zadru, manekenki i kvazimanekenki svakojake vele, ali ne znam jesam li glupa ili što stvarno nisam znala što je hedhanter. Uau, sigurno nešto jebački, kad tako opako zvuči, mislila sam, ali kad sam prevela, skužila sam da se radi o lovcu na glave. A onda sam dubokom analizom skužila da to što opako zvuči ne znači ni plaćeni ubojica ni ništa slično. Od jebačkog posla ispadne da taj frajer koji radi kod Todorića jer mu je frend sa sinom i nije baš neka faca iako to hedhanter kad ti napišu takve novine opako zvuči. Dakle, lovcu na glave posao je tražiti buduće uposlenike kod Todorićevih. Vjerojatno mu je posao ići po gradu, zaustavljati sredovječne žene istog profila: namrgođene, s dotrajalim trajnama i isfrustriranim pogledom i pitao ih:
- Oprostite, hoćete li vi raditi u Konzumu za dvije i pol tisuća kuna da biste prehranili obitelj. Radno vrijeme? Prava sitnica, i petkom i svetkom i praznikom….
Otprilike, lovac na glave bi bio to i ne dajte se zavarati i vjerovati našim novinama što pišu. E, a onda taj koji radi posao koji opako zvuči naleti na baketinu - spomenuti prototip zg, zd, st, hr sponzoruše i oženi je. I umjesto da nas u medijima gnjave kako je to idila pa im slikavaju dom i pločice, pa kako manekenka svom mužu ne zna sfrigati ni dva jaja, ali nemavezejeronijeduvanidaseonanemučiidajojslučajnonepuknefriškozalijepljeninokat - opa, ovi se razvode niti nakon dva mjeseca takozvane idile. Pljuju jedan po drugome ne doma nego po istim tim novinama i sapunica, kao i svaka druga po oriđiđi meksičkom scenariju, ima svoj epilog koji ćemo doznati u tko zna kojemu nastavku.
Ispada da se opaki lovac na glave zajebao i totalno krivo procijenio. Sponzoruša je dakle pokazala svoje pravo lice, spičkala lovu, a hedhanter (ma kako to opasno zvuči!) shvatio da je totalno fulao. Sad mora priznati da svaka mama ipak zna najbolje što je za njenog sina. Manekenka je pak pokazala da je bolji lovac na glave od onoga kome je to struka, a da sam ja šef, ovaj jadnik, hedhanter bi ostao bez posla, upravo zato što on mora znati kakve glave lovi. Mislim, može se povremeno zajebati u procjeni, ali toliko koliko se on zajebao brate ne može. Ili bih ga prebacila u resor s peradi, ptičja gripa je ionako u điru, pa nek jadnoj peradi zavrće vratom. To mi je ionako nekako prikladnije za hedhantera, pa kad već ima ogromnu plaću, neka je i zaradi.
Hedhanterice su svugdje iste, pa i u Zadru. Špicerice koje se žele bogato udati i lagodno živjeti na tuđoj grbači. Onoj kojoj se to posreći vrlo brzo postane omražena u svojoj branši, ali hu kers kad je ostvarila cilj. S hedhanterima je stvar malo drugačija. To su oni drkaroši koji vise po gradu, sjede na in mjestima, vjetrometini zadarske zbiljnosti, gledajući lijevo i desno ne bi li vidjeli nešto bilo što na dvije što bi se moglo barem pokušat zbariti. Od cjelojutarnjeg okretanja glave imaju već lagani tik da ih zanosi malo više na jednu stranu. Cilj im je skrenuti pažnju na sebe, ogrebati se za snošaj, čime igra lova na ženske glave i završava jer nemaju love za nešto više od dec kole i makijata, a ženke u ovom gradu ipak imaju malo više kriterije što se toga tiče. A globalno gledajući, stiže gluho zimsko doba, a što se lova tiče – tko je što ćapa – ćapa je! Ostalima više sreće, ali ne Ivorove, drugi put.
Mare

(mare-zd@net.hr)

- 11:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2005.

36. Janjetina

Ne volim vjenčanja i sprovode. Još od malih nogu imam averziju i prema jednome i drugome. Od sprovoda me hvata tiha jeza, a vjenčanja su mi prisjela već u četvrtoj godini kad se ženio od staraca rođak. Prvo su mi uvalili da nosim prstenje na jastučiću koje mi je, kad sam se spotakla o tepih, razletjelo po crkvi, a onda su mi raspotezali obraze baleći me i ljubeći kako sam smišna i slatka. Pa su me razvlačile tetke po plesnom podiju, a onda sam neprimjetno oko ponoći oblizala čašu šampanjca i zaspala na neudobnoj hotelskoj stolici. Kad sam se probudila, povraćala sam i vrtjelo mi se u glavi.
Prošle subote mi se udala frendica snobica i morala sam ići na taj spektakl. Najveći problem bio je što obući na snobovsko vjenčanje. Kad sam i to riješila, bilo mi je lakše, ali bio mi je bed što ću morati sama ići. Cijelo društvo je došlo s muževima, ženama, dječurlijom, a jedino ja sam trebala biti solo igrač. Na pozivnici fino piše: Mare&pratitelj. A kako kod Mare nema toga end, a pogotovu pratitelj, mislila sam pozvati frenda da ide sa mnom. Ali na kraju sam odustala od toga jer bi ionako svi znali da je taj pratitelj teški lažnjak, pa čemu onda komplicirati. Spicila sam se, duboko udahnula i krenula otpratiti i jednu od posljednih frendica sa statusom not merid pred oltar.
Nakon dosadnog obreda kojega je pop produžio do besvjesti, u kojemu ionako sve završava sa DA i na kojemu redovito nitko nema primjedbi, otišli smo na večeru u najbolji restoran u gradu. Sve je bilo tip-top, kao po špagu, točno kako na vjenčanjima iz Dinastije treba biti. Gradske ugledne face među kojima je bilo i onih iz svih područja javnog života, napirlitane šminkerice... Mladenku Vesnu svi su ishvalili na odabiru vjenčanice, vela, buketa, odabira prstenja od bijelog zlata i sličnih gluposti... I kad smo se svi izredali na čestitanju, pošteno se izgrlili i izljubili, potražili smo pomno odabrane pairiće na kojima su zlatnim slovima ispisana naša imena. Ispalo je nekako da su fino posložili ekipu kako će sjedati, no mog imena među Vesninom i mojom ekipom nije bilo. Vesnin, sada već zakoniti, poveo me da sjednem za stol među svoje društvo. Trebala sam sjediti između Tome i Mate. Nije mi se baš svidjela ideja, ali... što se može, želju mladenaca treba poštovati.
Tome i Mate su se dovikivali preko mog tanjura, tu i tamo bi nešto upitali, a ja bih kratko odgovorila.
- A nedilje ti, Mare, jel se tako zoveš, što si tako mutava? Pa izija te vrag, nit ideš, nit piješ nit govoriš, rekao mi je Mate i lagano me klepnuo po leđima.
Pokušala sam objasniti da sam pojela predjelo i koktel od škampi.
- Škampi? A ko se od toga može naist. Sir, pršut ajde, to je za početak, ali janjetinu ko će to dočekat!?, više za sebe negoli za mene je pitao Tome.
Došla je i ta janjetina na red, ali nekako sporo. Do tada sam se već skompala s njima dvojicom. U vrlo kratkom vremenu, između juhe, rižota i ostalih miješanih morsko-mesnih kombinacija, pa do janjetine, doznala sam sve o njima. Tome je razvedeni pomorac koji pola godine plovi, a ostalu polovicu sjedi ispred Gine i bari komade. Tu i tamo, kad mu sve dopizdi, ukrca se na brod i otplovi na Kornate. Tamo je našao svoj mir.
- Što misliš o nudizmu?, pitao me.
- To mi je ok, ali kad nema poznatih oko mene. Ne volim da mi komentiraju celulit i da mi zagledaju u cice, rekla sam.
- A što vam je to nudizam, pitao nas je Mate, inače pitur. Kad mu je Tome objasnio, ovaj je dubokoumno komentirao:
- A sriću ti vrag odnija Mate. Zato ti ideš na Kornate. Pa tamo gledaš gole ženske. A mene ne vodiš jer bi dovatija koju odma. Ma nek se one kupaju gole, ali ne bi ja takvu ženija, da me platiš. Lipo se izluftat na takima, ali ko bi takvu u selo doveja?
Tome je sam slegnuo ramenima. A pitur Mate nas je nastavio i dalje nasmijavati svojim pričama o ženama za selo i ženama za grad. U trenutku sam se uhvatila kako se sama sebi smijem. Zapitala sam se kako je Mate uopće zalutao na tako jedan nobl gradski pir na kojemu je sve uglađeno: pomno izabrana glazba, svaki detalj... A onda sam shvatila da se ponoć već bliži i da se gotovo svi svatovi dosađuju uz evergreene, rock i dance glazbu. Svi nešto densaju u mjestu popraćeni mlakom atmosferom benda. I svima je kao super, svi se dobro zabavljaju.
Onda je Mate otišao do mladenaca i pričao s mladoženjom. U međuvremenu je došla janjetina na red i sva fina gospoda su na sirotu janjad navalili ko vukovi. U tom trenutku bend je, kad je jelo bilo pri kraju raspičio: Koga čega janjetine, komu čemu meni.
NA podiju je nastao delirij! Od komorne atmosfere, sve se pretvorilo u raspašoj. Nakon toga je bend okrenuo ploču i zapjevao Milo moje. Plesalo je i staro i mlado. I na "Moj Ivane" i na "Vjetre s Dinare" i na "Grdovići ribari" i na "Zovem te ja" i na "Otvor žen kapiju" i "Ravnicu"... Tako je sve pošlo u pičku materinu i nobl pir se pretvorio u pravi dernek. I svi su bili sretni i zadovoljni. Shvatila sam da smo mi takav narod, da nas uoće nije briga ni tko je na vlasti ni di sve ovo vodi. Glavno je da ima đanđe i domaće glazbe. Jebeš kruh, nama triba janjetine i igara.
- A je li, Mare, zašto se ti nisi udala?, pitao me već pijani Mate. – Pa imaš ti lipih godinica, u mom selu si već stara cura. Eto, ja te, recimo, ne bi ženija.
- A ne bi se ni ja udala za tebe moj Mate, rekla sam mu na što se ovaj iščuđavao. Da ga sad ne uvrijedim, objasnila sam mu da sam s godinama postala previše izbirljiva, ali da se ne osjećam staro. Jest da mi je dosadno otkad sam među rijetkima iz ekipe koje nisu našle muža. A jebiga kad sponzoruša nisam, ono što bi ja neće mene. A i imam neku averziju prema tom papiru na kojemu se moraš potpisati za cijeli život. Osim toga, nisam baš umiljata zvjerkica koju je lako trpjeti.
- Ako se ne udaš do tridesetpete, eto ja ću te oženit, da ne propadneš, ubacio se Tome u spiku.
Nasmijala sam se i dogovor je pao. A onda, kad sam bolje promislila, shvatila sam koliko je to sve jadno. Tipovi su me stvarno počeli svrstavati u "gornji dom", među one stare, beznadežne slučajeve. Strava. Dobro što me nisu još počeli i sažalijevati, a kako su počeli, moglo je i završiti tako. Zato sam se fino odlučila naplesati i popiti.
Kad je došao red na hvatanje buketa, među onim curicama od rodbine je nastao metež, jer, je li, stvar je prestiža uhvatiti tih par cvjetova – znak da je na koja ga je uhvatila sljedeća na redu. Nije mi padalo na pamet, kao nikad do tada, hvatati buket. I ovog puta je bilo natezanja, ali da se Vesna ne naljuti, stala sam u zadnji red i prekrižila ruke na leđima. Buket mi je pao ravno na glavu, a neka me klinka laktareći se s drugima pogodila ravno ispod oka i ponosno bez isprike uhvatila vrištati. Prebrojala sam sve zvjezdice, da ne kažem kako mi je sve pomodrilo kao da sam bila u boksačkom ringu. Prestara sam ja za ta sranja, još bih razumjela da sam dobila lakat u oko da sam htjela taj jebeni buket.
Oteklina ispod oka mi je bila dobar izgovor da se s tog vjenčanja izvučem prije nego što treba i otiđem u krpe.
S tog sam vjenčanja došla s nekoliko zaključaka. Prvi je da mi, ma koliko se trudili i tvrdili da nismo, jesmo janjetina-narod. Drugi je da nismo ono što mi mislimo da jesmo, nego ono kako nas drugi doživljavaju, a treći je da uvijek najebem, ni kriva ni dužna, protiv svoje volje. Zato, poučena iskustvima od tog vjenčanja, večeras idem s Tomom i Matom, ja – stara cura, na janjetinu i domaće crno vino. Jedino se nadam da neću najebat i da mi neće srušiti mit o tome kako sam ja već godinama u najboljim godinama.

mare-zd@net.hr

- 15:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2005.

Evo me nakon sto godina... Mislila sam više ne pisati, ali... Obećajem da ću biti redovitija, za početak evo nekih starih stvari. Ekipa, čitamo se!

- 01:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

35. AUDICIJA


Evo mene nakon dugo vremena. Uzela sam malo odmora, prije svega zato što sam slomila prst srednjak i to desne ruke, a bez najvažnijeg prsta na ruci ni tipkat nisam mogla. Da, ali to je normalna stvar koja mi se i mogla dogoditi kad prste guram tamo gdje im nije mjesto – između vrata i okvira. I samo smotano stvorenje poput mene može još slučajno u isto vrijeme nogom opalit u ista ta vrata i sama sebi slomiti prst. Onaj strateški. O neugodi koju sam osjećala kad sam došla u bolnicu ne trebam ni pričati. Kad sam cijelom zdravstvu pokazala prst srednjak, kad su mi to previli i umotali, uz podsmijeh su se još dobro i našalili na moj račun uz riječi:
- Sljedeći put opreznije gurajte prstiće tamo gdje im (ni)je mjesto…
Moj kurčevi prst, da oprostite na izrazu, još je uvijek zamotan i još je uvijek predmet sprdnje među prijateljima, poznanicima, mušterijama i ostalima… Ali barem nevino mogu ranjeni prst koji poprilično ravno strši pokazat onima koji mi nisu simpatični, a da ne skuže da im šaljem neki signal. A da boli za popizdit, o tome ne trebam ni govoriti. Svejedno, hvala onima koji su se raspitivali gdje sam i zašto ne pišem, upravo sam vam mailom odgovorila da se ne brinete, da sam živa, relativno zdrava i još uvijek tu.
A u međuvremenu je u cijenjenu novinu koju čitate stiglo i pismo koje je do mene, naravno, stiglo otvoreno. Dalek put od poštanskog sandučića do mojih ruku prevalilo je tako da je netko smatrao zgodnim da zabada nos tamo gdje mu nije mjesto. Otvoriti tuđe pismo, očigledno je, u ludoj državi kakvoj živimo pored svih ostalih gluposti koje doživljavamo svakodnevno, najnormalnija stvar. Tako da zahvaljujem revnim djelatnicima pošte, a i svima ostalima kroz čije je ruke pismo prošlo, kao i svim očima koje su ga prije mene pročitale, što je to pismo uopće došlo u moje ruke. Uz dužno štovanje slomljenog srednjaka. Pa kad je onda to postalo javna prčija, evo onda svima na uvid što je u njemu pisalo. Jer stvarno treba imati volje istipkati na tuđem kompjuteru pismo, isprintati ga i poslati nekome koga uopće ne poznaješ.
«Mare, Mare, piši malo o ovoj temi. Pitaš gdje su muškarci iznad trideset godina kakve ti tražiš. Sad ću ti reći. Oni su u Šibeniku, Splitu i što dalje od Zadra. Razlog je jednostavan. Nađi mi u Zadru i okolici djevojku ili ženu do 45 godina koja nosi suknju. Ako je vidimo nas deset trčati ćemo goli po Zadru. Najgore je što nose jedne hlače dvadeset dana, stave dnevni uložak, zatim hulahopke, pa onda gaćice. I tako mjesec dana. Voda i sapun ne postoje za njih, ali postoje parfemi, pa kad se spoji ubi bože. I sad se ti seksaj sa takvom. I ti se pitaš gdje su ti muškarci. Nas desetak što se znamo, volimo vidjeti dobre noge. Patimo za tim. Što sve vi žene u Zadru imate krive ili kvrgave noge kad ste stalno u hlačama. Početi ćemo mi nositi suknje. Pa gdje vam je ženstvenost. I još da platim večeru i piće ili nedaj bože hotel, pa kad se skine da povratim od kombinacije nepranja i parfema. Ne znam kako izgledaš i kakve tražiš, ali imam 45 godina, ako ti pašem možemo se naći. Ima nas dosta takvih.
P.S. I meni se dogodilo da ona gleda omiljenu seriju a ja sjedim kraj nje gol. Nije ni trepnula. Oprosti na šaranju»
Broj mobitela ću ipak zadržati za sebe, a ako je cijenjenog pošiljatelja netko i zvao, nemoj misliti da sam ja, vjerojatno netko tko je pismo čitao prije mene i kome je do sprdanja.
Moram priznati da mi je ovo pismo dalo za misliti. Doduše, moram ispraviti pošiljatelja da se malo zeznuo u redosljedu na relaciji hlače – dnevni uložak – hulahopke – gaćice, ali sve ženske ovog grada bi se trebale zamisliti što gospodin kaže i o parfemima i higijenskim navikama, a bome i o kvrgavim nogama, večerama i hotelima. To neka komentira svatko za sebe. Isto tako, svidjela mi se ideja o tome i da muški počnu nositi suknje, tako a i mi budemo načisto kakve se to muške noge šeću ispred naših očiju pa da i žene daju ocjenu čije su manje dlakave, mišićavije, zgodnije, manje krvgave i krive. Proljeće je stiglo, na špici subotom barem ima izbora za svačiji ukus – i muški i ženski. Pa kome je do lova na reprezentativne primjerke, sad znate što vam je činiti. Cure drage, nabacite minicu, dekolteić, namjestite osmjeh i u subotu na jutarnju kavicu. Ulov zagarantiran. Kao i vama dečki.
Moju prijateljicu je obradovao ovaj P.S. jer je ispalo da su oba spola otprilike u jednakom omjeru popušila seks zbog televizije, neki zbog nogometa, neki zbog serije, jer kad pogledate meksičke sapunice i hrvatsku nogometnu ligu - svede se na isto. Puno šporkarija, jedino što u sapunicama uvijek pobjedi dobro, a u nogometu ne nužno oni koji su bolji.
Malo sam ostala zbunjena onim «ako ti pašem možemo se naći. Ima nas dosta takvih.» Kakvih? Koji mi pašu, ili s kojima bih se trebala naći? Iako nisam baš skužila najbolje, zaintrigirala me ideja.
Ako me pritisnu godine i ako mi ova samoća postanu toliko iritantne, mogla bih lijepo pozvati sve one koji su mi predložili da se nađem s njima. Koliko je mailova stiglo, taman bih mogla održati jednu solidnu audiciju. Te audicije a ovo ili ono postale su toliko popularne da mi se povraća kad upalim teve. Traže idole, glumce, pjevače, imitatore, plesače, manekenke i manekene. A bogati, kad je tako krenulo, onda mogu i ja održati audiciju za svog tipa. Pošaljem fino svima koji su mi se javili pozivnicu da se odazovu i dođu u tu i tu uru na audiciju. Još bi njima bilo bolje nego onima koji se jadni muče pred kamerama i tročlanim žirijem. U žiriju ću biti samo ja i za prvi, drugi, treći pa sve tako do izlučnog kruga bit će jednoglasna odluka tko prolazi a tko ne. Bez prepucavanja tko je čiji favorit i bez namještenih glasova publike. Još ja plaćam cugu svim natjecateljima. Sama svoj žiri, sponzor i na kraju jedan sretni kandidat koji će postati samo moja zvijezda. Zašto ne, razmotrit ću i tu mogućnost, ali prvo treba odraditi audiciju na subotnjoj špici…

- 00:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2005.

Ljudi pozdrav! Nije me bilo zaista sto godina, eto obećajem da ću sutra napsiati par slova. Pozdravljam cijelu ekipu. Beštijice, Dem, Kokolo, Opaljena, Moresnova, Esperanza... škicnem vas pročitati, ali nisam imala vremena i ostaviti koju porukicu ili napisati na svom blogu koji post. Sutra ću sve nadoknaditi nakon duuugo vremena. Živa sam...
Pozdrav od Mare

- 23:46 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.04.2005.

34. Reciklaža

U subotu me teško bilo izvući iz kreveta. Slobodno jutro najrađe bih bila provela valjajući se po toploj postelji u zamračenoj sobi razmišljajući o nekim lijepim stvarima. Recimo, kako bi lijepo bilo da me probudi miris kave koju mi je u krevet donio neki dobar frajer s kojim sam večer prije izmjenjila nježnosti. Netko do koga mi je stalo, da me poljubi poljupcem u vrat da se naježim kad osjetim njegov dah. Ali umjesto toga, probudio me poziv prijateljice s kojom sam se dogovorila za jutarnju kavu.
I nije mi se nešto išlo na tu kavu jer sam znala da ću morati slušati priče o tome kako se još nije udala, kako još ne fura bebača u kolicima i gledati njen prešućeni očaj kako je svaka gradaska šlapa to uspjela osim nje. Ali… što se mora nije teško, barem tako kažu, a ja sam nekako naviknula biti svakome rame za plakanje, pa mi je nekako bilo normalno da budem i njoj.
Dosadilo mi je slušati njene kritike za povremenih druženja kako mi je kosa neuredna, kako ne pazim na sebe, kako bih mogla uloviti nekog frajera da se sredim, tako da sam po izlasku iz tople postelje automatski otvorila ormar, uzela robicu, požbukala facu svim preparatim i nakrcala tonu šminke. Nakon nešto više od pola sata sjela sam u svog puntića, napravila đir do Borika za relaksaciju, da se pripremim na možebitnu torturu koja me očekuje i otišla po nju.
- Znaš šta, da sam znala da ćeš se tako obuć, ne bi ja išla s tobom u grad, sad će svi bacat oko na tebe, rekla mi je, a ja sam je blijedo pogledala.
- Stara, imam čizme stare ko biblija, hlače sam platila 80 kuna, đins jakna je izašla iz ormara nakon pet sezona, torbu vučem svaki dan na posao, jedino su naušnice nove, konfekcijske za 40 kuna i nemaš beda, bit ćeš zvijezda Kalelarge, kao i obično kad izađeš sa mnom na kavu, rekla sam joj kad sam je vidila s tisućicom eura robice na sebi.
Poznavajući je, probudila se u 8 da bi se lickala do 10 i pol kad smo se dogovorile da dođem po nju. Moja Damica, kako je znala da je zovem, uvijek ima potrebu biti u prvom planu i uvijek bira nekog tko lošije izgleda za izlaske. A kako sam ja opet u fazi «bašmebriga», mislila je da ću nesređena izaći u grad. Očito sam joj malo račune pomrsila, ali neće joj svijet propasti zbog toga.
Miris probuđenog proljeća na Kalelargi me odmah razbudio i požalila sam što nisam već mjesecima subotom otišla na kavu. Vidjela sam sve napirlitane sponzoruše u điru, a onda nam se pridružila jedna od njih za kavicu. Usput sam doznala sve nove tračeve, tko je s kim, tko je koga otkantao pa se pomirio, tko je napumpao cice, tko usta, tko srezao nos… Jedna je od njih prošle godine došla pukim čudom do solidne čvrste četvorke, a kako su informatori rekli tog jutra na kavi, prekinula je s dečkom pa joj je došao doma na vrata da joj vrati lovu za cice… A ja naivna vjerovala njenoj priči da su joj toliko narasle od anti-bebi.
Jedna je rasna plavojka za kojim su se svi okretali povećala usta i sad ih ponosno pokazuje, ali ne bi priznala da je bila po silikon, nema te love na ovom svijetu. Ali misija je uspjela, jer je napravila đir s frajerom za kojim je slinila…
Čula sam i trač da su dva najeksponiranija Zadranina zajedno iznajimila stan, što je odmah povuklo priču sa sobom da se ševe. Nije mi jasno što ne puste ljude na miru, ako im je dobro zajedno, što nekoga briga ševe li se oni ili ne… Svatko ima svoje veselje, a ako im je dobro, zašto ne. Uostalom, to je njihova privatna stvar, pa zašto ne bi lijepo podijelili stanarinu i spojili ugodno s korisnim.
Srela sam i super frenda koji me u prolazu nije prepoznao, zato što sam se slickala.
- Na kojim si ti drogama u subotnje jutro? Što ti se dogodilo kad si takva izašla u grad? Ili si na «nečemu» ili si snimila nekog komada, rekao mi je u čudu, a da je samo znao kako su me čizme nažuljale…
- Ma ni na čemu sam čovječe, osim na kavi. A dobro sam raspoložena jer nam stiže proljeće, a osim toga sam vidjela što sam za zimskih dana propustila na špici – gomilu silikona, lažnog glamura, brdo tračeva i glume. Jebote, da su ovi s GTV-a pametni snimali bi Zadarski glamur i povećali gledanost…
Nisam se mogla koncentrirati na Damine gluposti, rekla sam joj da joj je najpametnije dati oglas u Arenu u Vrtuljak ljubavi, ali tek kad proljeće prođe jer se možda i njoj posreći da si nađe frajera. Mislim, bilo je to okrutno, ali istinito od mene. Možda i jesam malo pretjerala, ali prelijep je dan bio da bih se mogla zamarati nečijom kuknjavom. Osim toga, najlakše je skupiti frajera. Izađeš u subotu vani, nabaciš fakerski osmjeh i samo trebaš izabrati. Pa barem je svima jasno da ovim gradom šetaju samo pizdopatnici i kurcopatnice, a ako ti je baš baš do ševe, toga za jednokratnu upotrebu ima uvijek na pretek, pa tko voli nek izvoli.
Navečer sam samu sebe izvela na rock svirku na jedno zabačeno mjesto, a na kraju je ispalo da je bilo više gay-okupljanje nego rocka. Ali bilo mi je super, znala sam da me nitko neće tlačiti i maltretirati. Javila sam se poznanicima, popila cugu s njima, pohvatala tko je s kim i sve pet. Svi sretni i zadovoljni, što je najbitnije. Nekako mi je super što nam grad postaje sve liberalniji po svakom pitanju. Sponzoruše i gradski šminkeri su u jednom konglomeratu, gay populacija u drugom, alternativa u trećem, seljačine u četvrtom, mafija u petom… Sve u svemu - sve se počelo tolerirati, «normalnih» više nema jer su svi ionako na ovaj ili onaj način pukli po šavovima. I očito je da svi to lagano kuže pa su postali tolerantniji jedni prema drugima, tako da ni tračej u gradskom điru nije što je nekad bio.
Ali meni to štima, jer nitko me ne dira i ne maltretira, a tko koga, gdje, kad i zašto sasvim mi je svejedno jer stiglo nam je proljeće. Čim zatopli meni je ionako sve Love parade.

mare-zd@net.hr

- 20:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 25.03.2005.

33. Korizma


Ne volim ni maškare ni korizmu iz više razloga. Jer kako su me prije pilali time u što će se zamaskirati, tako su me na početku korizme svi pilali čega su se odrekli. Ja se iz principa nisam odrekla ničega jer sam se ionako odrekla svega u životu – izlazaka, seksa, cigareta… Mislim, stvarno nema veće korizme od toga, pa prema tome…
Nego, prijateljica mi je smršavila koju kilicu i od crvenokose postala plava. Kako je nije bilo u Zadru nekoliko mjeseci, kad se vratila nitko je nije mogao prepoznati. To su se tipovi počeli lijepiti na nju ko blesavi. A kako i neće kad je obukla štikle, utegnute gaće i majicu u kojoj joj cice stoje na izvolite.
- Sestro, sad si prava pička, rekla sam jo najiskrenije. Bome, da je ne znam i ja bi se okrenula za njom.
- Ma kako mi to možeš tako grezo reć! Pa samo sam skinula 5 kila i promijenila stajling, rekla mi je sva u šoku.
- A što jebate led! Skineš salo, dobro zapakiraš guzicu i cice i eto te, zvjerka i po. Ja ti samo govorim ono što muški neće reći naglas, rekla sam joj.
A onda smo kroz priču zaključile da muški stvarno više vole plavuše. Dobro, na stranu ona teorija kako više vole plavuše, a žene se brinetama - to ostavljam onima koje su godine opizdile po glavi pa se opterećuju udajom. Ali kad pogledaš stvarno je tako. Ako je žena plava, na ljestvici od jedan do deset, odmah će dobit peticu samo zato što je plava. A ostalih pet će rasporedit na ostale atribute.
Ja sam u životu bila sve. I crna i crvena i na pramenove, a sad sam, ne radi ocjene nego promjene radi, odlučila postati plava. I to ko Šveđanka. Plava, plava. Pa da vidim kako će mi to stajati. I odlučila sam se pod stare dane tetovirati. Stavit ću kao Pamela žicu oko ruke, poći u solarij i prvi put kompletno spremna dočekati ljeto. Ali prije toga moram skinuti koju kilicu, doslovno tri i to na bokovima tako da mi guza dobije puš-ap efekt. Mislila sam i napumpat malo usta, ali kad vidim onu Yo Pavičić na teveu prepadnem se pa ne mogu spavati tu večer. A božemeprosti, nekako imam filing da ti ispumpaju mozak da bi ti napumpali usta,pa me sve nekako strah da i ne poglupim. Onda bi bila ne samo plava nego i glupa i plava. Osim toga, u takvom gradu živimo da se uopće ne bih čudila kad bi mi na dućanu napisali transparent da sam napumpana. Mislim na usta. Barem to ako me ne bi izopćili iz zajednice. Još kad se sjetim da bi i baba vlajina i baba bodulica popizdile, bolje mi se ne igrat s vragom. Pa sam zaključila da je blajhanje i tetoviranje i više nego dovoljno.
A kad sam se već dotakla prijateljice, rekla mi je da joj i nije baš nešto do tipova, da joj je to tlaka. Te obaveze, te svađe, dogovori i odgovori i slične stvari i da joj je najbolje biti sama.
- Sve u životu što mi trenutno treba je jedan dobar vibrator, rekla mi je.
A ja sam svoga bila prisiljena baciti jer mi je stara došla smetat na nekoliko dana u stan. Bilo me strah da mi ne počne kopati po stvarima i da ga ne nađe pa da ne nazove bolnicu na Ugljanu i ja ga bacila u škovace. Neki dan sam išla đir do Splita u šoping i kao da je sam svevišnji htio da prođem kraj Sexylanda. Ušla sam unutra frendici kupit umjetnu inteligenciju, onu koju bi točno znala iskoristiti kako treba, ali sam se osramotila kooooo nitko do sada.
Vrzman se ja oko onih umjetnih kurčića svakojake vele i ne znam izabrati. Žuti, plavi, crni, metalni, plastični, gumeni… Zapelo mi je oko za jedan ljubičasti jer joj je to omiljena boja, ali mi se nekako učinio prevelik, a sve mi neugodno pitati. Prišao mi prodavač i pita da je li mi treba pomoć.
- Ma kako ne, mislim se ja, ali bila sam pristojna pa kažem da ne treba. Ovaj me u čudu gleda, a ja u još većem čudu ona čuda na polici.
- Za prijateljicu mi je, pa ne znam izabrati, kažem ja, a čitam ovome na pogledu kako misli da ga muljam. Da izbjegnem neugodu, ja lijepo okrenem frendicu i kažem joj:
- Ej, stara! Što si ono rekla, koliko centimetara?
- Što više, to bolje, kaže ona kad sam joj objasnila da mislim, na je li, ono bez čega se danas ne može. Jer vibrator je, uz mikser, mikrovalnu i aparat za kavu, sve mi se čini, imale ženske tipove ili ne, postao normalno kućno pomagalo ili još bolje potrepština.
- Dajte mi najveći, rekla sam prodavaču, a on mi je umjesto ljubičastog donio crni. Kažem ja njemu da neću crni nego ljubičasti.
- Oprostite, rekli ste najvećeg, a crnci imaju najvećeg, prema tome ili ovaj ili, ako ste baš zapeli za ljubičasti, onda prosječan. Ako vam je do mog mišljenja, na vašem bih mjestu ipak odabrao prosječan, ovaj mi se nekako čini prevelik za vas.
A tip je sa strane, koji se nemam pojma kojim čudom zatekao kod njega (očito su frendovi) dobacio:
- Ma daj curi većega, ne mora joj uć cili ako joj bude prevelik.
Pocrvenjela sam do korijena kose. Kiselo sam se nasmijala, kupila što sam imala i izletjela iz dućana. U sebi sam spusti9la sve one s neba na zemlju i vragove koji su me natjerali na tu glupost da frendici ja biram vibrator. Pa gdje mi je bila pamet, ne bi da ću joj ja još i demonstrirat prije nego li joj ga svečano uručim. Nego, sva sreća da me nitko ne zna i da neću opet uskoro u Split, jer da je to u Zadru bilo, sutra bi cijela Kalelarga brujala o «mom» crncu.
Svečano sam preksinoć prijateljici uručila poklon. Iskreno se obradovala:
- Vidiš, ovo je ostvarenje sna svake žene. Ne traži od tebe da mu kuhaš i peglaš, ševi kad god hoćeš, u pozi u kojoj god hoćeš, ne prigovara, svrši kad ti hoćeš… Ma gdje ćeš bolje od toga, rekla sam ti ja da je umjetna «!inteligencija» kad je seksu pitanju najbolja.
Eto, ja se u korizmi ničega nisam odrekla, ali sam napravila dobro djelo. A kad bolje razmislim, ne bi bilo loše i za sebe napraviti dobro djelo, ali ovog puta preko interneta, a ne fejs tu fejs.
Mare

- 21:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2005.

32. Seksualna (ne)osviještenost


Jučer sam radila jutarnju smjenu. I zakasnila pola sata. Došla sam raščupana, nenašminkana, s podočnjacima do brade i u totalnoj komi.
- Bila burna noć nakon dugo vremena, ha?, pitala me kolegica uz napomenu kako ionako od osam do osam i pol nitko ne ulazi u butik i kako joj uopće nije jasno zašto uopće radimo prije devet.
- Ma vraga burna noć. Ustvari jest, ali ne zbog nekog zgodnog komada nego susjeda, odgovorila sam joj i otišla u skladište puderom barem podočnjake prikriti i počešljati se.
Da, zbog susjeda sam imala burnu noć. Par u ranim tridesetim se prošle godine doselio kat poviše mene. Prvo sam otrpjela dobrih dva-tri mjeseca preuređivanja stana. Ti ljudi stvarno nisu bili normalni. Dobro, razumijem da rušiš zidove od sedam i pol preko tjedna, ali nedjeljom… To je bila strava. Jedini slobodan dan u tjednu nisam mogla odspavati do mile volje dva mjeseca. Toliko bih se bijesna i nedjeljom budila rano i skidajući sve svece s neba po sto puta bih se uhvatila za kvaku da ću otići do gore i pitat ih jesu li normalni. Ali umjesto toga, otišla bih na kavu ili đir autom da se ispušem. Računala sam, što više sad otrpim, prije će sve završiti.
Nakon torture s preuređivanjem stana koje je trajalo svakodnevno, pa čak i u ranim popodnevnim satima kad bih umorna s posla poželjela «ubiti oko», uslijedio je mir i tišina. Susjeda koju sam tu i tamo sretala ispred zgrade djelovala je prilično simpatično. A onda je postajala sve deblja i deblja. A kad je rodila na ljeto počela je tortura buđenja zbog djetetova plača. Sva sreća da je bejbi uhvatila ritam spavanja po noći nakon mjesec dana, a i stigla je jesen pa sam pozatvarala prozore tako da sam počela opet normalno spavati.
I spokoj je trajao sve do preksinoć. Nakon dobre klope odlučila sam pogledati neke stare filmove na video kasetama koje nisam gledala sto godina. Ali umjesto filmskog maratona do ponoć-jedan, san me prevario i zaspala sam u trenirci nepokrivena na krevetu. Usred noći probudilo me lupanje. Preplašeno sam se trgnula iz sna i osluhnula.
- O, ne! Opet preuređuju stan!, rekla sam naglas, ali kad sam na satu vidjela da su tri sata, više mi ništa nije bilo jasno.
- Još, još! Tako, ajde, tako… čulo se uz lupanje s kata poviše mene. Zbrojila sam dva i dva i sve mi je postalo jasno. Ovi gore ne preuređuju stan, nego susjed pegla ženu. Nasmijala sam se, prevrtila film i počela ga gledati od početka. Nakon desetak minuta ovo dvoje se primirilo i lupanje je prestalo.
Sasvim sam se uživila u film i Mel Gibson mi je izgledao neobično smiješno s fudbalerkom koje su osamdesetih bile in. Prisjetila sam se i tipa s kojim sam se prvi put poljubila. Isto je imao plave oči kao Gibson i fudbalerku, a sad mi to sve izgleda tako bljak. Ovi gore su opet počeli sa ševom jer se opet čulo lupanje o zid.
- Kad prije, promislila sam, pa prije dvadeset minuta su tek prestali. A i odakle im snage više za to, promrmljala sam i pojačala teve. Osim toga, susjed mi uopće ne izgleda kao neki rasturač u krevetu, više kao neki šmokljan, ali očito da sam se zajebala. Buka je postala nesnošljiva i koliko god sam pojačavala teve, i dalje se čula. Došla sam u iskušenje da im pozvonim na vrata i kažem:
- Ljudi moji, četiri sata su! Prvo što mi nije baš napeto voditi statistiku koliko je puta bio unutra a koliko van, a druga stvar - od vas uopće ne čujem što Mel Gibson govori na teve.
Ali, suzdržala sam se. Jer znam koji bi im bed bio kad bi se sreli. Znam kako je meni bilo jednog vrućeg popodneva kad mi je stari susjed uletio sa spikom:
- Susjeda, ja znam da ste vi mladi i da uživate u životu, ali mi smo ipak stari ljudi naviknuli spavati popodne. Sljedeći put, ako ikako možete, budite malo tiši ili barem nek vam maramom vežu usta da mi ne nabijate komplekse, rekao je stari a meni je došlo propasti u zemlju. Ja ga ni danas u liftu ne mogu pogledati u oči a on mi se svaki put uz debilni krezubi smješak zapilji u dekolte ili u guzu ako je iza mene. Znam, jer vidim u ogledalu sa strane. I svaki put mi je neugodno.
Ali stari vrag mi je dao dobru ideju s maramom koju još uvijek nisam iskoristila, a kako sam počela, neću ni imati prilike. Svejedno, susjedi nisam ništa htjela reći. Pogotovo kad sam je u dućanu srela popodne kad sam se vraćala s posla.
- Dobar dan susjeda. Izgeldate umorno, bio naporan radni dan, pitala me kulturno žena s osmjehom od uha do uha. Onako, s očima na pola koplja, učinilo mi se da bi joj osmjeh bio oko cijele glave da nema ušiju.
- Ma da, a imam i migrenu pa ne spavam dobro zadnjih dana, kulturno sam joj odgovorila pazeći da mi ne izleti što.
Sinoć su se opet ševili i opet nisam mogla spavati, ali sam zato nadoknadila jutros. Da ne slušam ritam bubanja i kreveta i susjede, zapalila sam i sjela za kompjuter. I dok sam ja surfala, između ostalog i po porno stranicama, ovi poviše mene su imali pornić uživo. A onda sam naletjela na neke raspravice na nekom od domaćih foruma. Jedna od tema bila je kako ga dobro popušiti, pa kako izgleda ženski orgazam… Htjela sam ekipu pozvati kod sebe u stan da uživo čuju kako to izgleda, a onda sam naletjela na temu o tome što je to seksualno osviještena žena. Tu su pala totalno oprečna mišljenja i muška i ženska. Uglavnom, definicija barem pedeset iz muško-ženskog ugla, ali najbolju je dao jedan frajer koji je napisao: Seksualno osviještena žena je uglavnom nedojebana, a one dojebane nemaju vremena, a ni zašto, baviti se razmišljanjima o svojoj seksualnoj osviještenosti. Dakle, moja susjeda, blago joj se, živi u seksualnoj nesvjesti. Kad bolje promislim, što ju boli kita, zašto bi kao mi razmišljala o seksualnoj (ne)osviještenosti, dobro je njoj i bez toga. A ja ću i dalje kako je započelo proteklih dana zbog ševe na posao s podočnjacima do poda. Ali ne zbog svoje nego tuđe ševe.
Mare
(mare-zd@net.hr)

- 19:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2005.

31. Dan žena


Ubila me hladnoća prošlih dana. Nikako nisam mogla zgrijati promrzle nožice, a nije mi ih tko imao grijati. Ni klima raspičena na tuta-forca ni termo čarape mi nisu pomogle. Pa sam lijepo napunila dvije plastične boce mineralne od litre i pol i sa sobom odnjela u krevet. Barem da me Jamnica grije, kad nitko drugi neće. Radila sam popodnevnu smjenu i odlučila se naspavati, ali zajebali su me ovi u stanu poviše mene, opet su počeli preuređivati stan. A onda me probudio mobitel. Pisala prijateljica da idemo na kavu, pa frend da mu treba neka knjiga, a onda mi je uletjela sasvim neočekivana poruka u kojoj mi frend čestita Dan žena.
Jebote, pa ja sam zadnjih godina totalno zaboravila na taj ženski praznik. Ali ne svojom voljom, nego zato što su ga početkom devedesetih, sada već prošlog stoljeća. ukinuli! I tako su žene ostale bez jedinoga svog dana u godini. Pa su novi izmislili Dan majki. A one žene koje nisu majke ko jebe. Da prostite, to tako ispada. Jer ako nisi mater, nisi ni žena, pa ti ga eto na! Već odavno pokojna Roza Luxemburg se sigurno prevrće u grobu, jer ukidanje Dana žena u našoj državi nema veze s mozgom. Sve su to pripisali komunistima, pa i taj dan. Nekako je postalo moderno ukidati sve praznike koji su imali veze s prošlošću, a sve današnje podpredsjednice Vlade, ministrice i sve one koje su podržale odluku da se ukine taj praznik zaboravile su da ne bi bile tu gdje jesu da nije bilo tog praznika koji se svugdje u Europi slavi, jedino kod nas ne.
A onda sam se zamislila i već kad sam mislila da je lijepo što se netko od moje ekipe sjetio tog praznika, sjetila sam se da mi je frend koji mi je čestitao Dan žena u stranci koja još uvijek drži do toga. I nisam imala love na mobitelu da mu zahvalim na toj lijepoj čestitki, jer je lijepo znati da barem netko drži do žena i ženskog glasa, barem što se SMS-a tiče.
Čisto iz nekog svog hira, jer mi je bilo dosadno, a od spavanja ništa, otišla sam do grada i htjela stan ukrasiti karanfilima, bilo koje boje. Obišla sam gotovo sve cvjećare, ali na karanfile nisam naletjela. Očito, i njih su ukinuli, kao i praznik. A onda sam prije posla sebe počastila kavom u kafiću u koji inače ne zalazim i zaključila da nije ni toliko loše što sam sama. Radim što me volja, idem gdje me volja i nikome ne moram polagati račune. Jest da samoća ponekad ubija kad dođem doma, ali imam tv, kompjuter, dvd… a nerijetko napravim i haus partije na koje pozovem drage ljude. Pa se družimo uz obilje hrane i pića.
Shvatila sam da i nije toliko loše solirati. Bolje i to nego biti u lošem društvu udvoje. Moja baba bodulica uvijek kaže da je bolje bit sretno sam nego loše u dvoje. I tu je u pravu, još samo da me ne tlači što sam sama, bila bi još više u pravu. A kako sve ima svoje prednosti i nedostatke, moja je prednost ta što mi nema tko reći u nedjelju na teveu u najgledanijem terminu da sam doma, tamo di je ženi mjesto, kao što je Štimac rekao za svoju ženu. I čime je zaslužio trisketinu kad dođe doma od one koja je tamo gdje joj je mjesto.
Nekako je u našem društvu sasvim normalno da muževi okolo loču, ševe, kurvaju se i kartaju dok su žene tamo gdje im je mjesto – doma uz štednjak, djecu i da na teveu gledaju svoje muževe kako narodu objašnjavaju gdje su one – tamo gdje im je mjesto. Pa onda, ako su se udale za kretene koji imaju, osim ono malo muda što nose u gaćama svud sa sobom, i dovoljno love, svoje frustracije liječe slikajući cvijeće, svijeće, ili se počnu baviti modom. E, ali za to se treba «pametno» udati, iliti što se kod nas kaže, naći sponzora. Ali čime god se bavile, moraju se time baviti tamo gdje im je mjesto. Doduše, nelogično bi bilo da žene okolo banče, a muževi doma vezu goblene, ali…
U slučaju da žene, mislim na nesponzoruše, odluče svojim rukama i radom zaraditi novce, tu nastaju problemi. Prvo što se, osim glupih poslova gdje je bitno imati cice i guzice, na nekom «normalnom» poslu teško zaposliti. Ako to kojim slučajem i uspijete, onda će iskopati A listu – listu jebača s kojima jeste i niste bili, a ako im je ta nedostupna, vadit će vam B listu - genetsku kartu s kim ste u rodu od stoljeća sedmog i preko koga ste došli do posla. Naći će nešto sto posto, u tome nema greške. Napredovati uz muške kolege je vrlo teško, jer žena treba udati se, roditi, odgajati djecu, kuhati i pospremati, a to znači da će svako malo biti po bolovanjima, godišnjim odmorima i slično… U slučaju da pristanete beskompromisno žrtvovati se za karijeru, za puno manju lovu žena će raditi puuuno više od muških kolega, a u slučaju da napreduje, prišit će joj nešto s liste A ili B. Kako god okrenete, biti žena je jako zajebano. Ali barem imamo pravo raditi (na vlastitu odgovornost), imamo pravo glasa na izborima, imamo pravo birati koga hoćemo a koga nećemo u krevetu, što nekad nije bio slučaj…
Kad sam se rodila, moja baba vlajina je plakala ko kišna godina. Kad sam je i nedavno pitala zašto, rekla mi je:
- Ma više volin ja žensku unučad nego mušku, ali kad se si se rodila, sitila sam se što te sve čeka: - kuvat, prat, rintačit, slušat, mučat, trpit, rađat, služit… Ma sad vidim da su se vrimena malo prominila, da ni žensko nije ponizno ko u moje vrime. Ženske nisu više ko prije, uzjogunile su se ko mlade kobile, kako je dide reka…
Smiješno mi je to kako su se žene uzjogunile ko mlade kobile, ali istina je da žene imaju sva prava kao i muškarci, samo što je njima muškima lakše. Jer žene, ako furaju karijeru dobiju etiketu loše majke koje nikad nema doma i slično. A ako kojim slučajem sve društvene i obiteljske funkcije nastoje obavljati kako «bog zapovijeda», rezultat je ili loša zaposlena žena, ili loša žena majka i domaćica = isfrustrirana žena. Pa onda kad sve zbrojiš, biti sponzoruša je prva liga. Frustracije izliječiš lovicom, posao ti ionako ne treba pa se hobijima možeš baviti do mile volje.
Muški su kod nas dobili dan očeva, majke su dobile svoj dan a žene koje su «samo» žene nisu dobile ništa. Ustvari jesu, dobile su kitu, ali ne cvijeća nego kitu kao etiketu onih koje nisu majke.

- 20:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.03.2005.

30. Nek je i gay, samo da je muško!

Prijateljica iz Splita s kojom sam studirala udala se u Sinj. Još na prvoj apsolvenstskoj godini. Bila sam joj na svadbi, a od tada izrodila je troje djece. Štancala ih ženska kao na pokretnoj traci. Sve od reda curice. Ne zna se koja je ljepša od koje i jedna su drugoj do uha. Lijepe, pametne, vesele, vragolaste, no ujedno i vrlo poslušne dejvojčice. Najstarija je krenula u prvi razred i kad se za onih rijetkih telefonskih poziva koje razmjenjujem u posljednje vrijeme s njenom mamom dočepa slušalice, obavezno mi se pohvali kako je najbolja u razredu i kako do sada nije dobila ni jednu jedinicu. Uvijek kaže i kako je seke slušaju, ali da bio nda da joj mama rodi brata…
I upravo me mama nazvala neki dan da je napokon stiglo muško u kuću nakon tri ženske. Ante se nije trijeznio tri dna, jer zajebano je bilo to što ga nitko od ekipe nije shvaćao ozbiljno jer u kući ima tri kćeri. Papak, žena mu rađa samo ženske! Već je i u čašicu volio pogledati i ženi je rekao kako neće odustati dok mu ne rodi sina, pa makar desetero djece napravio. Pokušala sam prijateljici objasniti da nije baš normalno da prije svoje tridesete bude, čisto figurativno, u nekoliko godina braka više vremena u drugom, negoli u onom prvom i prvobitnom stanju, i da nije baš normalno to što se netko (njen muž) zainatio svim svojim kafanskim prijateljima i za dišpet svima njima i cilome mistu hoće imat muško. Ali jebiga, muško treba znati i napraviti! I moj stari je htio još jedno muško, pa kad sam se ja rodila, nije mu bilo baš pravo. Objesio nos do poda, a kad je shvatio da nogomet i beštimanje više zanima mene nego jedinog mu sina, čak je pred prijateljima izjavio da jedino dobro što je u životu napravio sam ja. Pa neka sam ja sto puta žensko! Što mom susjedu Hercegovcu koji je kupio kuću u bodulima i pokrenuo biznis nimalo nije išlo u glavu. Jer on je svojoj ženi nakon pete kćeri rekao da mu se ne vraća bez sina doma kad je po šesti put vodio u rodilište. I naravno, Bog ga je dovoljno kaštigao da mu da još jednu kćer. No, ženi mu nije bilo lako jer se žena htjela ubiti kad je rodila šesto pa žensko! Nije znala kako će doći doma, plakala je sve do odlaska iz rodilišta, a čak je došla u napast i zamijeniti dijete s nečijim tuđim. Na sve to moja stara joj je rekla da bi ona na njenom mjestu mužu fino otkinula kurac, kad mu već ne može dokazati da je u njemu «greška» što se rađaju samo kćeri, pa nek se onda misli!
Očito u Dalmaciji još uvijek vrijedi onda da prvo treba biti muško, a ostalo je sve manje bitno i još uvijek vrijedi onda, ako se rodi muško da se rodio sin, a ako se rodi žensko da se rodilo – dite. Grozno, kao u srednjem vijeku. Prvo se pita što je, pa tek onda je li zdravo. A koliko ljudska glupost nema granica najbolji je primjer moja susjeda iz zgrade. Vera je pomalo čangrizava usidjelica kojusu počele 'gaziti' godine pa je odlučila nabaviti mačke da joj prave društvo, ali muško i žensko, tako da ne budu usamljeni i da jednog dana naprave mačiće. Skoro godinu dana mace su živjele da nosom nisu provirile iz stana, a bojale su se i sjene svoje, a kamoli ne muhe ili pokojeg žohara koji bi pretrčao preko poda u Verinu stanu. Vera je s nestrpljenjem čekala kad ćeveljača i kad će Miki i Mini napraviti male mačiće. Prije nekoliko dana, dosadna kao i obično kad namanje to treba biti, Vera mi je panično pozvonila na vrata i kao furija uletjela u stan i rekla da miki nikako ne želi napraviti Mini mačiće, a da se ona tjera. Nije se dala urazumiti kad sam izvrtjela sve solucije u glavi i pokušavala je uvjeriti da se vjerojatno ne žele pariti jer su nerazdvojni i da su sigurno dopizdili jedno drugome, da i njima treba novih izazova u životu. Kad ni to nije upalilo kao objašnjenje, rekla sam joj:
- Jebiga Vera, mačak ti je gay.
Žena je šokirana otišla kući, a kako se nije mogla pomiriti s time da joj je mačak sklon istom spolu, natjerala me sutradan da idemo s njenim mačketinama ispred kuće, pa da se barem Mini spari s nekim mačorom, a možda i Miki usput baci oko na neku macu.
Žena se skamenila kad je shvatila da joj i mačka i mačku žele poševiti isti mačori. Uvjerila se da je Miki gay i alarmirala je cijelo susjedstvo, a htjela je unezvijerena i veterinara zvati i pitati ga ima li među mačkama gayeva.
Kad su se mačke dobro isprašile, pokupila ih je i unijela u stan. Tko zna koliko bi me još bila davila da nisam odlučila napraviti presedan – ma koliko mrzila mačke i gadila se njihove dlake, uzela sam tog Mikija, stavila ga na koljena, okrenula na leđa i raširila mu nožice, čak ga i popipala…
- Vera, pa ti stvarno nisi normalna! Pa Miki ti je žensko!!!, rekla sam joj u čudu jer mi nije bilo jasno kako netko godinu dana može odgajati beštiju a da ne skuži kojeg je spola, pa nije mačka zlatna ribica…
U tome trenutku nije bilo sretnije osobe od Vere. Samo se lupila po čelu i komentirala zbunjeno:
- A ja skoro od mikija napravila lezbu jer sam ga tjerala da bude s Mini, a on žensko!
Tri dana Vera se pokušavala prešaltati da je Miki žensko, a kad je shvatila da mu ne može i ne želi promijeniti ime, te da je ona u biti za njega on, pomirila se s činjenicom kako je bila u zabludi. U zabludi je odlučila i ostati, jer lakše joj je bilo prihvatiti činjenicu da joj je mačak gay, nego da je, ustvari – ona. Rekla mi je pomirljivo:
- Znaš, ma nek je on i gay, samo nek je on meni muško! Još dvije žene u kući pored mene ipak bi bile previše.

mare-zd@net.hr

- 20:33 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 22.02.2005.

29. Motika i solarij

Prošli tjedan me uhvatila gripa za popizdit. Nakon što sam tri dana ležala kao zadnja krepalina u krevetu i ispovraćala i dušu, blijeda kao krpa, odlučila sam se počastiti tretmanom kod kozmetičarke. Čupanje dlačurina bilo je bolno kao i uvijek, kvarcanje (čisto da po svijetu ne idem blijeda kao krpa nakon bolesti) klasika, ali uređivanje stopala bilo je pravi melem za moje visokim petama izmorene nožice. Fendica koja me obožava živcirati SMS-ovima tipa "di si?" mi isto nije pokvarila ugođaj. Osjećajući se kao tipični proizvod trulog američkog kapitalističkog društva, odgovorila sam joj kao da sam Bridget Jones:
- Evo me kod kozmetičarke koja mi masira stopala, pijem čaj i čitam Cosmo.
U tom trenutku sam se zaista i osjećala kao glumica u nekom sladunjavom američkom filmu u kojemu su svi lijepi i slatki, bezbrižni i nasmijani, s hepiendom na kraju filma. Zato me i razveselio frendov poziv da idemo proslaviti rođendan kod njega doma – standardna ekipica koja se oblokavala ovog ljeta i svaki dan slavila dolazak nove zore. Ali kako to obično i biva, jer ne živimo na Menhetnu nego u Zadru, umjesto hepienda na kraju dana, dočekala nas je prava drama. Naravno, na partiju koji je više sličio na tipičnu balkansku zabavu na kojoj nije bilo kavijara, šampanjca i dimljenog lososa nego prepune pepeljare, ćevapi, pljeskavice i radnička piva, započela je diskusija s jednim od sudionika ove priče zašto ne želi društvo upoznati s curom s kojom je u vezi već dvije i pol godine.
- Stvarno si konjusina i govedo. Sa Željkom si toliko vremena i ne želiš je upoznati s nama, rekao je Šime.
- Moja Željka je poštena cura sa sela i poslije napornog radnog dana jedne medicinske sestre joj je misto doma a ne s vama, rekao je Ive.
- Ma ja to ne razumin i gotovo. Oko toga smo se svađali tisuću puta i ja stojim pri svome, ti si kreten i govedo i nisi je zaslužio. Ne daš joj s prijateljicama na kavu, u Gotham, Shark..., a ti s nama lumpuješ po cile noći. Da sam ja na njezinom mistu, odjeba bi te ka kantu i još bi te naprdija nogom u guzicu. Ti si konzervativna seljačina i to ti je to stari moj, nastavio je Šime.
Pokušala sam se, kao žena uključiti u priču i izreći svoj stav, ali nisu me jebali ni pet posto. Iako Željku ne znam, bilo mi ju je žao. Ma znam da je Ive OK momak, tvrdih konzervativnih stavova, ali toliko, e to nisam znala. Pomalo sam i suosjećala s tom Željkom, ali kako se rasprava produljila do malo dulje u noć, shvatila sam da je to njen izbor jer joj je Ive rekao odmah na početku veze:
- S jedne strane su ti kurvetine koje izlaze svaku večer i bubaju se sve u šesnaest, a s druge sam ti ja pa ti biraj.
Željka je, očito, odabrala njega. Dobije sve što joj treba, od love, cipela, garderobe, mobitela, večere uz svijeće za dvoje... I to je očito ono što je izabrala, zlatni kavez, jer drugačije ne zna. Ive, zadrti bodul ne razumije što žensko ima radit u diskoteci s frendicama ili kod kozmetičarke.
- Mare, svaka čast tebi, ali da si ti moja ja bi te ostavio isti sekund. Aj reci ti meni koji kurac žena triba radit u solariju? Ma posla bi je u tri pičke materine da mi reče da ide u solarij. Je li moja baba išla u solarij i lakirat nokte?
- A jesi majmun, Bog te ubio! Pa kad je tvoja baba bila mlada solarija nije ni bilo! Pitao bi je sad da ima 20 godina i da je živa, popizdio je Šime. – Kretenu da nebili bio kreten!
- Ove žene stvarno nisu normalne. Koji kurac ne razmišljaju o motiki, a ne o solariju. Da motiku ostaviš isprid Gothama, niko je ne bi ukra!, ražestio se Ive dodajući kako je većina žena danas nesuvisla jer se udaje s 19 jer zatrudne a ne možeš im istovremeno ostaviti peglu i dijete jer će sigurno jedno od to dvoje sjebat. Zato bi on zabrano i kozmetičke salone, solarije, diskoteke za žene, a dobro da još nije spomenuo kako bi trebale nositi feredžu, barem one "poštene".
- Dobro Ive, ja sam po tebi nenormalna jer idem kod kozmetičarke i u solarij, što bojam kosu i šminkam se. I tebi je to nenormalno. A ja sam ovo ljeto vikendom u bodulima čistila zahode iza stranaca u apartmanima, a kad bi u vlaje išla, s didom sam okopavala vinograd, rekla sam.
- Tako i triba, nadodao je Ive.
- Dobro, a po toj tvojoj teoriji o poštenim i nepoštenim ženama, što je s onima koje koje idu u solarij, ali i kopaju po vinogradu? To ti je isto kao kad dođem u bodule pa me pitaju di si vlajino, a kad dođem u vlaje pitaju me di si bodulice. Pa da ga jebeš, uvik najebem. Onda ja lipo, kao i svi u Zadru kažem da sam iz Zadra i gotovo. Jer sam ni tamo ni ovamo.
- Ma dobro Mare, ti si posebna sorta, ti si totalni vanzemaljac. Ni Valjina ni Bodulica, ni poštena ni nepoštena, vrag bi zna di tebe svrstat. Niti si žensko kako Bog zapovida, na kraju je zaključio Ive kad nije mogao objasniti kako se solarij i motika mogu pomiriti.
Eto ti na, na kraju sam, uza svu Šiminu podršku ispala nežensko. Zamislila sam se malo gdje onda uopće spadam i gdje sve to skupa vodi. Čovječe, postali smo liberalnija zemlja od Nizozemske jer imamo gradonačelnike i predsjednike svakojakih seksualnih sklonosti, a pojedinci nam još žive u srednjem vijeku. Da je takvih pun grad to sam znala i ranije, ali da nisam žensko to sam tek saznala neku večer.
- Ma znaš što Ive, jebe mi se za sve. Tko hoće neka živi u kakvom god hoće kavezu, neka se jebe svatko s kim god hoće, neka svatko živi za sebe, a jesam li ja žensko ili nisam to je moja stvar. I moje se motike i solarija ne dirajte. Neka Željke tamo di je, ali meni je veći gušt sad vas slušat kako se svađate oko pizdarija nego sjediti doma.
- Ma imaš pravo, ionako nećemo ništa prominit. Živimo u demokratskoj zemlji pa neka svatko bira – solarij ili motiku, a može i oboje. Daj još jednu radničku pa ajmo lipo svi skupa doma leć, rekao je Šime.

- 21:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 18.02.2005.

28. Ovce i novci

Hvala kurcu, prošlo je i to Valentinovo na koje sam alergična. Općenito, alergična sam na ta potrošačka sranja gdje ljudi bjesomučno troše. Navodno po restoranima nije bilo mjesta za večerati jer su svi u subotu bili na «romantičnim» večerama. A i napravila sam poslije posla u subotu đir gradom čisto iz kurioziteta, da vidim sve te silno zaljubljene s namještenim osmjehom, ponosne što su se izdarivali.
Prijateljica i ja smo u društvu frendova (znam, reći ćete, zavist puca u nama, tko nam je kriv kad nas nitko ne jebe ni dva posto) sjele na kavu na vrlo prometno mjesto i promatrale špicu. I zaključile da super trebe hodaju s bezveznim likovima i obrnuto. Vidiš ženu, komad i po, ušminkana, dotjerana, sve pet – reprezentatitvan zd primjerak kako za ručicu vodi nekog bezveze lika, šunjavog i nikakvog. A frend Jole komentira:
- Ma iz kojeg je kontejnera ovog pokupila?! Žena ima nogu do poda, savršenu guzu, cicu zapet, a šulja se po gradu s frajerom za glavu nižim od sebe. A pogledaj mu robicu, šminkica iz ranih devedesetih. Crna stretch majčica iz koje je ispalo salo, kožnjak do koljena i friz ala Cro cop, bljak!
I stvarno, kad bolje pogledaš, što tip-top zd-plavuša radi s takvim likom. Još kad mu lančinu oko vrata vidim i špicerice, nekako me hvata povraćanje. A onda smo shvatili da je to onaj lik koji ima svoj kafić i sportski auto s turbo-nečim. Zbrojali dva i dva i došli do zaključka kako je žena fino «unovčila» izgled. Uvijek je bila šminkerica, ali markice je na njoj sad malo teže pobrojati.
Isto tako smo vidjeli, u moru ljudi kako šeće Kalelargom bogatu tatinu mezimicu, onako podeblju i bubuljičavu s frajerom za kojim bi se svaka žena okrenula. I tu je matematika napravila svoje. Samo, sva sreća da žena ima mjeru i ne uteže se u tesnu kožu ko Todorićka tako da joj sarme ispadaju na sve strane. I onda pročitaš u ženskim časopisima kako je bila krasno i elegantno odjevena na xy partyiju na kojemu se skupila «krema» metropole. To mi nikad nije bilo jasno, kako žena od 120 kila, utegnuta da joj sve ispada na sve strane, a tisuće eura vrijedna garderobica s potpisom samo što ne popuca po šavovima i van šavova može biti elegantna?! No dobro, valjda i ja pretjerujem i čangrizam prekovremeno, jer je bitno čiji si. Lova, očito, može kupiti i markice i eleganciju i novinare.
Frendica je neko vrijeme radila kao novinarka. Što u ovom gradu zaista nije teško biti jer novinara ima kao pljeve. Pa smo postali grad s najviše novinara u državi, što dokazuju i ovi moji memoari – da svaka budala može imati svoje mjesto u novinama, pa tako i ja svake subote. No, poanta ovog dijela priče nije u tome, nego u mojoj frendici. Mlada i nadobudna, kako to obično i biva kad tek uđeš u dvadesete, dobila je zadatak napisati nešto o visokopozicioniranom političaru. I dotični je odgađao i odgađao sastanak s njom, da bi joj na kraju ponudio vikend van granica županije. Kad nije pristala na to, uletio je s pričom o večeri. A kad si mlad, onda si i naivan, jer to ne može jedno bez drugog, ona je na kraju pristala na tu večeru na kojoj je mislila obaviti posao. I šokirana, sutradan pričala uredniku kako joj je ovaj bez imalo srama uvaljivao.
- A što se čudiš, to je općepoznata stvar za njega. Igra na tu kartu odvuć svaku novinarku u krevet, pa kod koga uspije-uspije.
Ova je odustala od novinarstva, ali je poslije po novinama često viđala potpise nekih «kolegica» pod tekstovima s dotičnim. Pa je fino zaključila da uvriježeno mišljenje da novinarke i nisu baš nešto moralne osobe tu i tamo ima smisla. A tog smo tipa srele to jutro i s prezirom ju je pogledao. Onda smo se nasmijale, jer očito je kako je ispao budala u tom slučaju s njom. Odnosno, njegovim očima gledano, ona je propustila šansu za «napredovanje u poslu».
- Ma jebo ti to sve, ajmo u šoping u Trgovinski, idemo same sebe razveseliti za Valentinovo, rekla mi je smijući se zgodama i nezgodama iz svog «burnog» novinarskog života.
Prosurfale smo dućanima u kojima su još uvijek astronomska sniženja. Ona je našla nekoliko haljinica za Gotham partyije, a ja moram na neko vjenčanje pa sam si uzela roza haljinicu ala sarah Jessica Parker. Još da nađem odgovarajuće balerinke i ružu za kosu i super. Prodavačica me blijedo pogledala što sam se zapalila za haljinu koju nitko nije htio ni pogledati, jer naravno, ne spada u šminkersku klasu tipa «sve-smo-iste-po-Kalelargi», ali meni je bila toliko simpatična da joj nisam mogla odoljeti.
- Stara, opet ćeš ispad izrod. Smijat će ti se svi, a znaš da će bit šminkeraja na vjenčanju, ali baš ti dobro stoji, rekla mi je frendica.
Moram priznati da sam se utrenutku i sama mislila hoću li je uzeti ili ne i što će ljudi reći kad me vide u tome. Pretpostavljam da će biti raznoraznih komentara, ali baš me briga. Glavno mi je da sam ja zadovoljna, za razliku od većine kojima je bitnije što će drugi reći. Ja se u tome osjećam OK, a ostali me ne zanimaju. Kao što, pretpostavljam, one komade koji su uhvatili zgodne frajere na račun tatinog takulina, ne zanima što će drugi reći. Tako da smo sad jedan:jedan.
Popile smo još jednu kavicu i kad već trošimo lovu, odlučile se počastiti i novim donjim rubljem. Standardno, pale su tangice u pastelnim bojama i rođendanski poklon za frenda – tigraste tange. E, to će biti tulum prva liga. Jolini tulumi su uvijek puni smijeha i alkohola. Još ćemo ga natjerati pred svima da isproba naš poklon i izvede striptiz. Kad može plejbojeva zečica, može i on. Nego sva sreća što će na tom tulumu biti ekipa koja se dobro poznaje, jer da nije, sigurno bi se sutra svašta pričalo po gradu. Ovako sve ostaje između četiri zida, što bi se reklo u obitelji. Da je drugačije, sutra od priča i pričica ne bi smjeli u grad na kavu a da se ne priča «o čudnim sklonostima» aktera priče. A đir je samo u dobroj zajebanciji i ništa više. Ali ajde ti to objasni. Zato je bitno dobro poznavati ekipu s kojom se družiš, jer u suprotnom… najebeš ko žuti.

- 22:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.02.2005.

27. Valentinovo

Ludnica oko Valentinova je trajala cijeli tjedan. Došlo mi se razboljeti ili tražiti godišnji da se odmorim od histeričnih kupaca koji su došli pokupovati poklone za svoje žene, ljubavnice, djevojke, muževe, dečke, ljubavnike… Ispalila sam na ganglije! Nastala je prava histerija, a što je najgore, od prodavača očekuju da su proroci, ili u najmanju ruku vidovnjaci. Najbolje mi je kad mi ulete nepoznate face, pola sata se vrzmaju po butiku, izaberu majicu ili donje rublje za najmilije pa me pitaju:
- Što mislite, hoće li joj/mu se ovo svidjeti? Hoće li to dobro stajati na njegovu visinu?
Totalno spižđena od umotavanja, premotavanja i zamotavanja njihovih poklona, dođe mi reći:
- Mlada damo, zaista nisam spavala s vašim tipom da znam hoće li mu jaja stati u te bokse.
Ili:
- Mladiću, zaista nisam vašu dragu dirkala za stražnicu, a još manje za cice pa ne znam hoće li joj biti malen grudnjak i sliperice. Ne, čak ni odoka ne mogu pogoditi, a moje cice ne smijete dotaknuti.
Ovaj svijet je stvarno popizdio sto na sto. Ma, hajde pošteno, tko je znao za tamo nekog Svetog Valentina prije petnaest godina i za Dan zaljubljenih? Nitko živi. Znalo se za Tita-Partiju, Dan mladosti, Dan Žena, Prvi maja, Dan armije, Dan republike, a Mali Hrvati su još znali i za Božić i Uskrs. Ali za Svetoga Valentina bome nitko. Ali, zato danas za njega znaju svi. I pred taj «najzaljubljeniji» datum svih uhvati šoping manija. Jer kao taj dan treba poharačiti sve trgovine po gradu i potrošiti čitavo malo bogatstvo. I što skuplji poklon svojoj ljubavi kupite, to je više volite. Jer, po celofanu i onome u njemu se mjeri ljubav prema voljenoj osobi. Ma, možeš mislit.
Sve to je još jedna velika izmišljotina «trulog» kapitalizma, i kako od bogatih, a bome i onih najsiromašnijih izmust još love. A mi smo sve to fino popušili. I to, naravno, u finom, crvenom na srca celofanu. Vlasnici parfumerija, cvjećara i butika zadovoljno trljaju ruke, normalne ljude boli glava od toga što su se uhvatili za džep, a nas trgovce skoro da će smjestiti na Uglljan od glupih pitanja i smišljanja uljudnih odgovora i pregovora oko eventualne zamjene ako se dotičnome/dotičnom poklon ne svidi.
A jebo ti onda sve to ako voljenoj osobi ne možeš pogoditi što ćeš joj pokloniti. U tom slučaju, to samo govori koliko osobu s kojom si ne poznaješ. I nije mi jasno kako se posljednjih godina svi nešto za taj dan drže za rukice, guguću si, idu ne večrice… Jer nikad nema toliko ljubavi kao taj dan. A ljubav nije da se slavi samo taj jedan dan u godini. Jer, što ti netko ima taj dan iskazivati ljubav ako to ne radi tijekom cijele godine. I što te ima voditi za ručicu samo tad ako to ne radi inače. Tako da se iskazivanje ljubavi na Valetinovo pretvorilo ne u praznikl ljubavi, nego u iščekivanje što će tko dobiti i pokloniti, pretvorilo se u tešku komercijalu.
Nazvala bih to nekako prostitucijom ljubavi, ali očito ću biti krivo shvaćena. Čini mi se nekako da na taj dan malo ljudi uopće razmišljaju o ljubavi kao takvoj, već o tome koliko je netko s kim su spreman potrošiti na njih ili obrnuto. O pravoj, iskrenoj i istinskoj ljubavi, čini mi se, tog dana razmišljaju samo oni koji je u tom trenutku nemaju, oni koji su solo. Oni se nekako na taj «sveti dan» povuku u sebe, među svoja četiri zida i jedini razmišljaju kako nemaju ono što imaju drugi. I ukurčeni, tužni i sjetni zavide onima koji negdje vani slave… Slave što?
Ljubav je nešto što se slavi svaki dan. I iskreni osmjeh, topli pogled i sitnica kojom uveseliš svog partnera ili on tebe je blagdan ljubavi. Zaspati s nekim zagrljen i probuditi se u njegovu zagrljaju je i te kako slavlje ljubavi. Kao i kad se dvije osobe bez prevelikog filozofiranja i prevelikih riječi razumije. Biti na istoj valnoj duljini s nekim, znati sve njegove mane i vrline, poštivati te mane, to je isto ljubav i praznik ljubavi. Tijekom seksa misliti kako udovoljiti partneru, a ne biti sebičan, isto je praznik ljubavi.
U biti, praznik ljubavi je gomila sitnica koje spojene u jednu cjelinu čine zajedništvo dvoje ljudi. A to je ono kad te ne smeta što baca čarape na sve strane po sobi, kad ti je simpatično to što nesavršeno savršen, kad ti se netko sviđa i kad je neraspoložen…
Na Valetinovo, danu ljubavi, zapravo, o ljubavi najviše razmišljaju oni koji soliraju. Apsurdno, ali istinito. Jedino oni razmišljaju o tome što bi htjeli imati ili ono što su propustili. I jedino oni istinski pate i proživljavaju ljubav koju nemaju. Možda upravo zato što je nemaju istinski cijene tu neimaštinu nečega tako vrijednog što oni koji imaju i ne znaju koliko treba cijeniti to što imaju.
Uostalom, što je danas «prava» ljubav? Privid ili čisto navika da si s nekim, eto, čisto da nisi sam.
Prava, istinska ljubav je i kad poštuješ prijatelje, kad ih imaš – one prave za koje bi sve napravio, kao i oni za tebe. Ljubav je i ona koju osjećaš prema roditeljima… A zaljubljenost? Zaljubljenost je prolazna stvar i u osobu s kojom si možeš se tisuću puta zaljubiti i odljubiti. Zato ljubav treba razlikovati od zaljubljenosti. Ratlika je u tome što je ljubav postojanija, trajnija i neki viši stupanj od te prve faze zaljubljenosti. Ali ne da mi se više filozofirati o tome jer sama sebi idem na živce. Koji klinac se uopće zamaram oko nečega što mi je nedostižno.
Valentinovo ću provesti igrajući igrice za kompjuterom, jer mi se povraća više od sladunjavih filmova kojim me filaju domaće televizije. To su samo bajke koje puše emotivci, pa i ja. Onda te još dodatno sjebu da se osjećaš još usamljenije nego i što misliš da jesi. Dođe mi nabaviti psa ili mačku, čisto da me netko zavoli, da mogu i ja reći da mi se netko raduje. Ali kad bolje promislim, meni su i ribice pokrepale jer sam ih zaboravila nahraniti. Nekim ljudima jednostavno nije suđeno, meni bi i tamagoći krepao. Zato sam odlučila biti malo zaljubljena u samu sebe i napokon početi misliti o sebi. Počet ću se više cijeniti i poštovati, brinuti se za sebe, a manje za druge. Jer odlučiti voljeti sebe je isto razlog za proslaviti dan zaljubljenih.

- 23:39 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 09.02.2005.

26. Janjetina

Ne volim vjenčanja i sprovode. Još od malih nogu imam averziju i prema jednome i drugome. Od sprovoda me hvata tiha jeza, a vjenčanja su mi prisjela već u četvrtoj godini kad se ženio od staraca rođak. Prvo su mi uvalili da nosim prstenje na jastučiću koje mi je, kad sam se spotakla o tepih, razletjelo po crkvi, a onda su mi raspotezali obraze baleći me i ljubeći kako sam smišna i slatka. Pa su me razvlačile tetke po plesnom podiju, a onda sam neprimjetno oko ponoći oblizala čašu šampanjca i zaspala na neudobnoj hotelskoj stolici. Kad sam se probudila, povraćala sam i vrtjelo mi se u glavi.
Prošle subote mi se udala frendica snobica i morala sam ići na taj spektakl. Najveći problem bio je što obući na snobovsko vjenčanje. Kad sam i to riješila, bilo mi je lakše, ali bio mi je bed što ću morati sama ići. Cijelo društvo je došlo s muževima, ženama, dječurlijom, a jedino ja sam trebala biti solo igrač. Na pozivnici fino piše: Mare&pratitelj. A kako kod Mare nema toga end, a pogotovu pratitelj, mislila sam pozvati frenda da ide sa mnom. Ali na kraju sam odustala od toga jer bi ionako svi znali da je taj pratitelj teški lažnjak, pa čemu onda komplicirati. Spicila sam se, duboko udahnula i krenula otpratiti i jednu od posljednih frendica sa statusom not merid pred oltar.
Nakon dosadnog obreda kojega je pop produžio do besvjesti, u kojemu ionako sve završava sa DA i na kojemu redovito nitko nema primjedbi, otišli smo na večeru u najbolji restoran u gradu. Sve je bilo tip-top, kao po špagu, točno kako na vjenčanjima iz Dinastije treba biti. Gradske ugledne face među kojima je bilo i onih iz svih područja javnog života, napirlitane šminkerice... Mladenku Vesnu svi su ishvalili na odabiru vjenčanice, vela, buketa, odabira prstenja od bijelog zlata i sličnih gluposti... I kad smo se svi izredali na čestitanju, pošteno se izgrlili i izljubili, potražili smo pomno odabrane pairiće na kojima su zlatnim slovima ispisana naša imena. Ispalo je nekako da su fino posložili ekipu kako će sjedati, no mog imena među Vesninom i mojom ekipom nije bilo. Vesnin, sada već zakoniti, poveo me da sjednem za stol među svoje društvo. Trebala sam sjediti između Tome i Mate. Nije mi se baš svidjela ideja, ali... što se može, želju mladenaca treba poštovati.
Tome i Mate su se dovikivali preko mog tanjura, tu i tamo bi nešto upitali, a ja bih kratko odgovorila.
- A nedilje ti, Mare, jel se tako zoveš, što si tako mutava? Pa izija te vrag, nit ideš, nit piješ nit govoriš, rekao mi je Mate i lagano me klepnuo po leđima.
Pokušala sam objasniti da sam pojela predjelo i koktel od škampi.
- Škampi? A ko se od toga može naist. Sir, pršut ajde, to je za početak, ali janjetinu ko će to dočekat!?, više za sebe negoli za mene je pitao Tome.
Došla je i ta janjetina na red, ali nekako sporo. Do tada sam se već skompala s njima dvojicom. U vrlo kratkom vremenu, između juhe, rižota i ostalih miješanih morsko-mesnih kombinacija, pa do janjetine, doznala sam sve o njima. Tome je razvedeni pomorac koji pola godine plovi, a ostalu polovicu sjedi ispred Gine i bari komade. Tu i tamo, kad mu sve dopizdi, ukrca se na brod i otplovi na Kornate. Tamo je našao svoj mir.
- Što misliš o nudizmu?, pitao me.
- To mi je ok, ali kad nema poznatih oko mene. Ne volim da mi komentiraju celulit i da mi zagledaju u cice, rekla sam.
- A što vam je to nudizam, pitao nas je Mate, inače pitur. Kad mu je Tome objasnio, ovaj je dubokoumno komentirao:
- A sriću ti vrag odnija Mate. Zato ti ideš na Kornate. Pa tamo gledaš gole ženske. A mene ne vodiš jer bi dovatija koju odma. Ma nek se one kupaju gole, ali ne bi ja takvu ženija, da me platiš. Lipo se izluftat na takima, ali ko bi takvu u selo doveja?
Tome je sam slegnuo ramenima. A pitur Mate nas je nastavio i dalje nasmijavati svojim pričama o ženama za selo i ženama za grad. U trenutku sam se uhvatila kako se sama sebi smijem. Zapitala sam se kako je Mate uopće zalutao na tako jedan nobl gradski pir na kojemu je sve uglađeno: pomno izabrana glazba, svaki detalj... A onda sam shvatila da se ponoć već bliži i da se gotovo svi svatovi dosađuju uz evergreene, rock i dance glazbu. Svi nešto densaju u mjestu popraćeni mlakom atmosferom benda. I svima je kao super, svi se dobro zabavljaju.
Onda je Mate otišao do mladenaca i pričao s mladoženjom. U međuvremenu je došla janjetina na red i sva fina gospoda su na sirotu janjad navalili ko vukovi. U tom trenutku bend je, kad je jelo bilo pri kraju raspičio: Koga čega janjetine, komu čemu meni.
NA podiju je nastao delirij! Od komorne atmosfere, sve se pretvorilo u raspašoj. Nakon toga je bend okrenuo ploču i zapjevao Milo moje. Plesalo je i staro i mlado. I na "Moj Ivane" i na "Vjetre s Dinare" i na "Grdovići ribari" i na "Zovem te ja" i na "Otvor žen kapiju" i "Ravnicu"... Tako je sve pošlo u pičku materinu i nobl pir se pretvorio u pravi dernek. I svi su bili sretni i zadovoljni. Shvatila sam da smo mi takav narod, da nas uoće nije briga ni tko je na vlasti ni di sve ovo vodi. Glavno je da ima đanđe i domaće glazbe. Jebeš kruh, nama triba janjetine i igara.
- A je li, Mare, zašto se ti nisi udala?, pitao me već pijani Mate. – Pa imaš ti lipih godinica, u mom selu si već stara cura. Eto, ja te, recimo, ne bi ženija.
- A ne bi se ni ja udala za tebe moj Mate, rekla sam mu na što se ovaj iščuđavao. Da ga sad ne uvrijedim, objasnila sam mu da sam s godinama postala previše izbirljiva, ali da se ne osjećam staro. Jest da mi je dosadno otkad sam među rijetkima iz ekipe koje nisu našle muža. A jebiga kad sponzoruša nisam, ono što bi ja neće mene. A i imam neku averziju prema tom papiru na kojemu se moraš potpisati za cijeli život. Osim toga, nisam baš umiljata zvjerkica koju je lako trpjeti.
- Ako se ne udaš do tridesetpete, eto ja ću te oženit, da ne propadneš, ubacio se Tome u spiku.
Nasmijala sam se i dogovor je pao. A onda, kad sam bolje promislila, shvatila sam koliko je to sve jadno. Tipovi su me stvarno počeli svrstavati u "gornji dom", među one stare, beznadežne slučajeve. Strava. Dobro što me nisu još počeli i sažalijevati, a kako su počeli, moglo je i završiti tako. Zato sam se fino odlučila naplesati i popiti.
Kad je došao red na hvatanje buketa, među onim curicama od rodbine je nastao metež, jer, je li, stvar je prestiža uhvatiti tih par cvjetova – znak da je na koja ga je uhvatila sljedeća na redu. Nije mi padalo na pamet, kao nikad do tada, hvatati buket. I ovog puta je bilo natezanja, ali da se Vesna ne naljuti, stala sam u zadnji red i prekrižila ruke na leđima. Buket mi je pao ravno na glavu, a neka me klinka laktareći se s drugima pogodila ravno ispod oka i ponosno bez isprike uhvatila vrištati. Prebrojala sam sve zvjezdice, da ne kažem kako mi je sve pomodrilo kao da sam bila u boksačkom ringu. Prestara sam ja za ta sranja, još bih razumjela da sam dobila lakat u oko da sam htjela taj jebeni buket.
Oteklina ispod oka mi je bila dobar izgovor da se s tog vjenčanja izvučem prije nego što treba i otiđem u krpe.
S tog sam vjenčanja došla s nekoliko zaključaka. Prvi je da mi, ma koliko se trudili i tvrdili da nismo, jesmo janjetina-narod. Drugi je da nismo ono što mi mislimo da jesmo, nego ono kako nas drugi doživljavaju, a treći je da uvijek najebem, ni kriva ni dužna, protiv svoje volje. Zato, poučena iskustvima od tog vjenčanja, večeras idem s Tomom i Matom, ja – stara cura, na janjetinu i domaće crno vino. Jedino se nadam da neću najebat i da mi neće srušiti mit o tome kako sam ja već godinama u najboljim godinama.

- 16:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 14.01.2005.

24. Izbori

Baš me fino krenulo u zadnje vrijeme, barem sam se nadala da je. Još neko vrijeme uživala sam u pomisli kako sam se seksala nakon (sram me je i reći) koliko godina pauze. Nepoznati Zgodini je ušetao u moj život na nekoliko sati, a kako je ušetao – tako je išetao: po kratkom postupku. Tako je nekako ispalo da sam je tog vikenda najviše "uživala" od svih prijateljica, mada mi nisu povjerovale. Odradila sam sprint i to je bilo to. Broj mobitela od Nepoznatog sam izbrisala odmah sutradan, da ne dođem u iskušenje da ga nazovem i eventualno se zaletim do metropole, pa taman to bilo zbog nekoliko sati divljeg seksa.
Poslije, kad sam sredila dojmove, kako to obično biva, shvatila sam i da nisam nešto previše uživala. Radilo se o čistoj mehanici – uđi i izađi. Ali nakon toliko godina apstinencije, ni to nije loše, barem da se podsjetim kako to izgleda.
Razmišljala sam kako u tome nije bilo nimalo romantike. Ni trunke, samo sirova strast koja je nestala nakon samog čina ševe. Da, netko je već rekao kako su kondomi ubili romantiku, ali su prilično olakšali jebanje. Ima nešto u korištenju tih golduna da žene misle da se takav seks ne računa. Pa..., ima istine.
Iz osobnog iskustva, ako me sjećanje ne vara, ševiti se s kondomom je prilično nemotivirajuće. Em te sve grebe i žulja, a nema one topline koju osjetiš kad frajer uđe u tebe. Osim toga, moj je prijatelj rekao da je ševiti s kondomom kao prati noge u čarapama. Što isto stoji. Ali u eri AIDS-a i ostalih spolnih boleština, "bolje noge prati ikako, nego nikako". I kad ih u čarapama pereš, barem neće smrdjeti.
Počela sam o romantici. Što to još postoji? Pa i ne baš. Jer kad ti frajer, ma kako zgodan bio pošalje poruku tipa: "Nisam od onih koji pričaju srcedrapajuće priče, ali rado bih se puknuo s tobom" i nemam baš volje za pucanje s njim. Osim puknuti po šavovima i poslati sve u tri materine i pitati se zašto su ljudi danas tako sjebani. Ljudi odrađuju posao preko kurca, odrađuju kave s prijateljima isto preko kurca, odrađuju kupovinu ne iz gušta nego zato što moraju. Čak je i seks postao stvar odrađivanja. Ono, jebemo se, čisto da bismo rekli da imamo nekakav seksualni život.
I taman kad sam samu sebe uvjerila kako sam ja definitivno najsjebanija i najisfrustriranija žena u ovom gradu jer sam prošlovikendni seks i ja doslovno pa odradila, a niti tipa niti (stalnog) seksa na vidiku, shvatila sam da nije meni najgore na ovom svijetu. Srela sam prijateljicu, sada već poznanicu, s kojom sam se nekad intenzivno družila, dok smo bile mlade i zelene. Nekad smo znale uživati izlazeći, "bacajući udicu" frajerima i poslije toga danima pričale koji nas je frajer kako pogledao i što je taj pogled značio. Poslije nas je život odveo svaku na svoju stranu, jer smo se porječkale oko frajera koji nam se objema sviđao. Od tada je jedna počela izlaziti u Gine, druga u Borga, a naš mračni premet želje izabrao je najružniju curu u gradu, oženio se njome, ima dvoje djece od kojih jedno već ide u školu, a ispred sebe šeta drobić kao da je u petom mjesecu trudnoće.
Tina je, mislila sam, u sretnoj vezi već tri godine. Sjećam se kad se zaljubila u Antu. Sretan par, mislila je cijela ekipa. Gradom su se vodali za ručicu mjesecima i sjećam se s kolikim je nestrpljenjem čekala kad će zatopliti da obave i tu svoju prvu ševu jer nisu imali prostor ni auto gdje bi mogli to napraviti. Prva ševa bila je prilično nespretna, barem ona tako kaže. S vremenom sam je sve rjeđe viđala, jer se, je li, podredila vezi. Ante je s vremenom nabavio auto, kupio stan, tako da sam za svakog našeg susreta prvo iz zajebancije, a potom i iz navike Tinu pitala:
- Onda, stara, ima li što seksa?
Sa zagonetnim smješkom bi se nasmiješila i rekla da ne dovoljno. Prvo je bio problem auto, pa stan, pa je ona tražila posao... Uvijek je bio neki razlog zašto nema seksa. Kad god bih je pitala kad će se udati, odgovorila bi:
- Dogodine.
To dogodine sam slušala tri godine za redom, a na posljednjoj kavi sam zaključila da ću barem još jednu dobivati isti odgovor, ako ne i više, pa sam joj rekla da je to više nikad neću pitati.
- A seks? Barem bi sad trebalo biti ševe u priči!, ispalila sam iz topa misleći na rješena stambena, poslovna i ina egzistencijalna pitanja.
- Pa tako, ima ga, tu i tamo. Znaš, s vremenom ti i to dosadi, nekako ti postane rutina, pa se jebeš sve rjeđe. Nekako se sve svede na prijateljstvo i gomilu obaveza.
Ništa nisam rekla, ali u sebi sam promislila: - Jebo te život, kako seks može nekome dosaditi? Pa ima milijardu kombinacija, dok izmijeniš sve poze, taman se zaželiš one s kojom si počeo.
Onda sam shvatila da je stvarno sve postalo sjebano. Da ni seks nije što je nekad bio. Nekad sam po frendicama kužila jesu li se ševile ili nisu. Ako su imale blažene osmjehe na licu, znači da je bilo "nešto", a ako su histerizirale, znači da su suhe već poduže vremena.
Dok smo poslije kave šetale gradom, gledala sam malo lica žena koje šetaju ulicama. Sve imaju nekakav tup pogled, žure negdje, mrzovoljne su... Po tome ispada da se žene u ovom gradu uopće ne jebu. Ni jedna nema "onog" sjaja u očima, zagonetnog smješka u kutu usana, ili srdačnog pogleda. Pa nije valjda da su opterećenije time tko će dobiti na izborima nego time kad su zadnji puta kurca vidjele. Nevjerojatno, gdje ovo sve vodi, ali bude li se ovako nastavilo izgleda da će još i propisati da svakodnevna ševa nije dobra za zdravlje. A možda je to zato što naš mali narod više brine kako "zgrnut" novce i preživjeti od prvog do prvog.
Ali u tom slučaju sjetim se onog vica kad je Fata udala tri kćeri. Dogovorila se s njima da će šifra za seks biti pita. Pitala prvu kako joj je u braku, a ova joj odgovara:
- Loše. Imam vilu s bazenom, tri auta, vikendicu u planinama i na moru, ali pite jedem jednom mjesečno.
Pitala drugu kako joj je u braku, a ona joj odgovara:
- Tako-tako. Imam stan, auto, fino je, ali pite jedemo jednom tjedno.
Pita Fata i treću kćer kako joj je, a ova sva nasmijana odgovara:
- A što da ti kažem. Nemam kuću, nemam auto, nemam stan, nema love, ali pitu jedem svaki dan.
Pa da se mene pita, ja bi isto pite svaki dan i bila nasmijana, ali ne pita se. Mene nitko ništa ne pita, u tome i jest problem. Sve se nekako radi van moje domene i kontrole, tako da mi je s vremenom postalo svejedno za - pitu. Kao i ona vikend-ševa koju ne računam.
Sjećam se kad mi je jedan bivši rekao, taman večer prije jednih od prijašnjih izbora:
- Aj muči mala! Dobra si, uska, glasna, ništa ne odbijaš i uvijek za jebačinu!
Možda smo oboje bili premladi, ali tada nam se stvarno jebalo za izbore. Prespavali smo, nakon burne noći, cijeli dan, a kad smo se probudili, birališta su se zatvorila. I bilo nam je super. Nastavili smo tamo gdje smo stali prije spavanja, i živo nas nije zanimalo ni koja će stranka pobijediti, tko će imati vlast u svojim rukama.
Ne znam je li to zbog godina, ali ni ja nemam više "onaj" sjaj u očima. Počela sam nekako razumijevati stvari oko sebe. Sutra su izbori, i znam da ću glasati. Pa i da me netko pita bi li se sutra rađe poševila ili zaokružila onaj listić, izabrala bi ovo drugo. Jer sam shvatila da je, ipak, bitno da se u ovoj našoj banana-državi nešto pomakne s mrtve točke i da se maknem iz jebenog dućana i napokon dobijem posao koji diploma pravnog fakulteta zaslužuje. A jednog dana, kad nam (i ako nam) ikad bude bolje, valjda će bit i ševe i sjaja u očima na licima glasač(ic)a kojima je pun kurac svega u životu.

- 19:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 08.01.2005.

23. Festivalska ševa


Cijeli prošli tjedan mislila sam se što obući za Zadar fest, jer se tamo ne smijem pojaviti u bilo čemu. Osim toga, za Zadar fest se priprema cijelo moje žensko društvo, treba zablistati u punom sjaju, jer se nikad ne zna tko ti može i kome možeš upasti u oko. Odlučila sam se odjenuti u bijelo. Čizmice do koljena već imam, one iz Zagreba, crni minić je tu i duboki dekolte, ali nedostaju mi torbica i kaputić. Kao i obično, cijela ergela žena je išla u grozničavi šoping, i to u zadnji trenutak – četvrtak popodne. Torbu sam platila "sitnicu", cijelu plaću sam spičkala na nju, ali nisam joj mogla odoljeti. S kaputom sam se pošteno namučila, ali sam i njega našla. Ispeglala sam onu svoju jadnu već izlizanu karticu, i uvukla se u još deblji minus, najveći u kojemu sam do sada bila. Ali, za glamurozan izgled nije ni to prepreka. Zube na policu i bit će ok. Barem me Ana neće tlačiti da idem s njom u teretanu, kamo i ne namjeravam nikad više. Ovako ću biti prisilno fit.
U petak sam otišla kod kozmetičarke na šminkanje poslije podne, a navečer – pravac Jazine. I u subotu isto. Obje večeri ful! Pun pogodak. U mnoštvu bakica, bilo je i mlađe ekipe koja je došla na festival. Odmah mi je za oko zapeo jedan zgodni čuvar. Zelene oke, crna kosica, jebački osmjeh... Ali jebiga, ima veru na ruci. Što još jednom potvrđuje pravilo da sve što vrijedi je zauzeto. Išla sam s prijateljicom na svoje mjesto, kojim se nisam mogla požaliti. Odgledale smo fest više zvjerajući uokolo negoli na binu. Jedva sam čekala pauzu da se prošećem malo i snimim kojeg dobrog komada. A i da popijem nešto jer mi se grlo osušilo. I zapalim cigaretu, napokon.
Bilo je zgodnih frajera, u ženskom društvu uglavnom. Jedan zgodni stajao je sa strane, "snimao" komade i kulerski pio pivo. Išla sam mu se približiti kad me jedan domaći pjevač slučajno zakačio čašom i zalio pivom. Po novom, bijelom kaputu! Popizdila sam! Samo sam pred očima vidjela dvije tisuće kuna kako su odletjele u vjetar. A usput su me toliko izgazili po novim čizmama, sva sreća da je torbica od ponijeve dlake ostala čitava. Otišla sam bijesna doma, uništena kaputa i neupoznata s frajerom pokraj vrata. Još sam više popizdila kad sam shvatila da sam sjela na stolicu na koju je bila zalijepljena žvakaća. Vrag odnio i Tornado i divljanje po Jazinama. Ode novi kaput u tri pičke materine!
Čisto da mi večer ne bude pušiona, presvukla sam se, ovaj put u crninu, i otišla u Sharka popiti pivo da smirim živce. Kad mi nije bilo suđeno odgledati fest do kraja, idem tamo gdje je sve "ravno" nakon nekoliko pića više. I to solo. Raspojasat ću se na Bulića, Grdovića i Tihu Orlića. Frendice su me ionako odjebale zbog nade da će upoznati neku facu. One u City club i Gotham, a ja dišpet na drugu stranu.
Popila sam jednu, drugu, treću turu... Parkirala sam se u kantunić, plesuckala s nogice na nogicu i mutnih okica gledala prema podiju. Nisam ni shvatila da sam se pošteno rasplesala. Uvjeravala sam samu sebe kako mi je dobro. I bilo je, što je bilo najbolje. Nemam pojma odkud se stvorio zgodan frajer. Jebeno dobar. Plesao je ispred mene, a noge su mi same poletjele da mu se pridružim. Još kad se okrenuo, nasmijao i kad sam mu vidjela plave oke, na koje sam uvijek nekako preslaba, sve je bilo jasno. Pali smo oboje. Na istu šemu – domaća glazba i alkohol. Naručila sam nam mineralnu da se otrijeznimo.
Nakon mineralne uslijedilo je još nekoliko tura, a nakon toga se, nama u inat, proglasio fajrunt.
- I, Dalmatinka, što ćemo sad?, pitao me Zgodni purgerskim naglaskom.
- Koliko poznaješ Zadar?, upitala sam ga i nasmijala se.
- Pa, i ne baš previše, osim Borika gdje sam smješten, odgovorio je.
- Onda, jesi spreman za đir?, upitala sam ga, a on je pristao. Napravili smo đir oko grada u mom Puntiću. Otišli na benzinsku po gorivo, a onda nemam pojma kako, krenula sam prema Kožinu.
- Ovo ti je najveća znamenitost u Zadru, rekla sam mu smijući se kad sam se parkirala negdje između borova.
Popili smo limenke do kraja i lagano me počeo skidati.
- Obožavam seks u prirodi, šapnuo mi je na uho dok me ljubio po vratu otkopčavajući sve botuniće koje sam imala na sebi.
- I ja isto. Pogotovu ljeti, na haubi vrućeg motora, ali za to je sad ipak prehladno odgovorila sam.
Spustili smo sjedala, pustili glazbu i ... Prebrojala sam sve zvjezdice za vrijeme divljeg seksa s nepoznatim Zgodnim. Vjerojatno zato što godinama to nisam radila, a i alkohol je učinio svoje. Unatoč tome što sam se bojala da sam zaboravila kako se to uopće radi, sve je ispalo ok. Zgodni nije ni primijetio da taj sport dugo nisam trenirala. I nije nam uopće smetalo što je u Puntiću neudobno ševiti se, što je problem kamo s nogama... Bilo je dobro, a ja sam bila sretna što ipak neke stvari u životu nisam zaboravila kako se rade.
Već je bilo svanulo kad sam Zgodnog odvezla do hotela. Uzela sam njegov broj mobitela rada radi, znajući da mu se neću više javiti. Poljubio me i rekao:
- Mačak, bilo je super. Nazovi me pa se vidimo u Zagrebu.
Otpozdravila sam, uz pomisao:
- Da, možeš misliti što se vidimo i čujemo. Čak si ni imena ne znamo, a kamoli išta drugo jedno o drugome.
Otišla sam odspavati, a u podne sam već bila u Diklu na kavi s frendicama. Prepričavale su doživljaje sa Zadar festa i after partyija nakon toga. Ogovarale su estradnjake i komentirale kako tko od njih izgleda. Dosadna spika, u svakom slučaju. Između ostalog im je, kao, bilo krivo što sam sjebala kaput i čizme i što sam rano otišla doma na spavanje dok su se one dobro zabavljale. Ipak, od silnih njihovih maštarija, ni jedna nije upoznala ni jednu "facu" i pripadnika domaće estrade. Pa se sve svelo na ljubomorno žensko kvocanje o operiranim nosevima i podignutim sisama, lošim frizurama i još goroj odjeći pjevačica.
Ja sam bila u svom filmu. Još mamurna, na silu izvučena iz kreveta na tu kavu, razmišljala sam o nepoznatome Zgodnome i događajima prethodne noći. Da mi je netko rekao da će mi se to dogoditi, ne bih mu vjerovala. To, da ću solo izaći vani, pjevati i plesati na Bulića, opiti se i skupiti tipa. I još se poševiti s njim i tom ševom prekinuti dugi apstinencijski niz godina. A uza sve to i uživati, ne pitati tipa kako se uopće zove, i ne imati namjeru uopće više ikad sresti se s njim ili čuti se barem sms-om. Opuštena, zadovoljna i zadovoljena pokušala sam kokošama, kad su smanjile doživljaje i prestale tračati, ispričati što mi se dogodilo.
- Sereš, rekla mi je Ana. – To si sigurno sanjala, ili si ufilmala kad si došla doma bijesna. To se događa samo u filmovima, u Zadru ne.
Nisam imala volje objašnjavati da se i u Zadru povremeno znaju dogoditi takve "bajke" onima koji nemaju uredan seksualni život. Iz čista mira, niotkud, pojavi se zgodni stranac s kojim provedeš noć, a s jutrom nestane i on i sva čarolija. Ostanu samo oderani laktovi i modra koljena od neudobnog auta. Naručila sam još jedan makijato koji sam "podebljala" južnjačkom utjehom da nazdravim događajima prethodne noći. Upropaštenom kaputu, neodgledanom festivalu i brzinskoj ševi s nepoznatim dobroizgledajućim likom.
Samo sam se još uvijek pitala u čemu je kvaka da mi se nepoznati svidio. Da, oči koje su me neodoljivo podsjetile na Tetoviranog. Istina da bi ja ovu brzinsku ševu mijenjala za onu s Tetoviranim, ali ne smijem o njemu razmišljeti jer ću opet biti neraspoložena i pitati se gdje je i skim je. Uostalom, ne kažu bezveze da je bolje imati vrapca u ruci nego goluba na grani, pa makar na trenutak. Treba maksimalno iskoristiti sve što život pruži i uživati u kratkim ali slatkim stvarima. Sutra ću zadovoljno pjevušeći na posao. I bez obzira što mi frendice govore da je ovogodišnji festival prošao u znaku pušione, meni, koja ga ni odgledala do kraja nisam, nije. Jebeš estradu, van pozornice su dobri komadi.

Mare

- 01:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 05.01.2005.

22. Oaza zgodnih frajera


E, stvarno nisam karekter kad sam se lako dala nagovoriti na izlazak, a posljednjih sedam dana godišnjeg sam mislila provesti vegetirajući. Bio je dovoljan samo jedan poziv da pokleknem kad me Ana zvala. Ali, tko može odoljeti pozivu na izlazak u oazu dobrih komada i zgodnih muških tjelesa. Jedino sam bila zbunjena time što mi je rekla da je dres kod – trenirka i patike. Pokušavala sam odgonetnuti kamo će me odvesti i gdje se ta oaza zgodnih komada krije, a da je ranije nisam pronašla. Mislila sam da je riječ o nekom opakom privatnom tulumu, orgijama možda ili nekom skrovitom mjestu na koje trebaš doći po preporuci...
Izvukla sam iz ormara šminkersku trenirku, Puma patike i šiltericu, jer mi je rekla da bez toga ne idem. I iščekivala gdje to idemo. Svaka dlačica na glavi je bila na svom mjestu, make-up u skladu s trenirkom, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da će me odvesti u – teretanu! Mene, totalni antitalent za sport. Pa zna da imam dvije lijeve noge, da sam bila odlikašica i jedine kolčeve koje sam dobivala u srednjoj bili su upravo oni iz tjelesnog.
- Pa ti nisi normalna! Misliš da ću se sramotiti pred tipovima da mi se svi smiju? Najpoznatiju nesportašicu iz društva ti misliš nagovoriti na salto mortale pred frajerima koji briju po steroidima u teretani? Neće moći draga, rekla sam Ani koja je u posljednje vrijeme "zabrijala" na teretanu u kojoj provodi dane i dane, čak me i za svakog susreta pila fitenssom i spravama. Kako je počela, uskoro će izgledati kao bilderica i dobiti posao kao izbacivačica u nekom od lokalnih klubova. Što i nije baš loša ideja – svidi ti se tip koji te ne jebe ni za suvu šljivu i umjesto uleta ti ga dobro isprepičkaš na ulazu ispred diskoteke tako da te zapamti za cijeli život, ako po ničem drugome, onda po modricama. Ne onima od seksa, nego eto tako, jer ti je došlo isprebijati nekoga, što nije neobično za mrcine koje stoje na vratima disko klubova.
- Ma ne brini, ideš samo "informativno", pogledati što se tamo događa. "Mesa" ima za bacanje, samo trebaš izabrati. Osim toga, ima i poznatih sportaša, rekla je Ana uz osmjeh koji ulijeva samopouzdanje tipa – trast mi, a nou vot aj em duing.
- Ok, bat aj dont nou vot aj em duing, rekla sam i poslušala je.
Moram priznati kako je odmah na ulazu bilo zgodnih tipova koji su ulazili na svoj svakodnevni trening. No, prije negoli sam uopće ušla u teretanu, ispušila sam tri cigarete, da smirim živce. Čim sam ušla u dvoranu u kojoj su bile raspoređene nekakve čudnovate sprave za mučenje, jer kako ih drugačije nazvati kad na njima vidiš tipove crvene od muke kako se kupaju u znoju lica svoga, majica prilijepljenih uz tijelo koje možeš cijediti, rekla sam si:
- Bože mili kud sam zašo...
Upoznala me s nekom gromadom koja će me, kao, voditi kroz trening.
- Kroz što?, pitala sam i odmah se raspričala s tipom objašnjavajući kako sam ja sasvim slučajno zalutala tu i da ne vjerujem kako ću se dugo zadržati i brzo dodala: - Ja ću samo gledati, ne brinite se vi za mene.
Ali tip nije htio odustati. Prvo mi je dao da vozim biciklu, što uopće nije bilo teško, ali je bilo dosadno buljiti u zid. Nakon toga me prištekao za nešto za jačanje ramena i naredio mi da povlačim neke željezne šipke 15 puta pa odmor od pola minute i tako tri puta. Ej, mislila sam da će mi leđa otpasti. Ma kojih 15 puta, odradila sam tih nekakvih pet povlačenja i rekla da ne mogu više.
Tip me u čudu gledao... I poslao me na neku mašinu ili spravu, nemampojmakakosestručnozove, za rastezanje nogu. To sam nekako preživjela, jer samo treba širiti i skupljati noge. Baš sam razmišljala kako odavno nisam širila noge i da je pravo čudo što uopće to mogu raditi. Ali dobro će doći, ako mi zatreba iako se bojim da nisam te sreće i da će mi noge još dugo ostati skupljene jedna uz drugu... Ali onda sam primijetila kako se tipovi na spravi nasuprot mene izmjenjuju i ne gledaju me u oči. Kad je nasuprot mene sjeo mišićavi visoki tip, nasmijala sam se. Zgodan komad mi je piljio u međunožje, a sve pod izlikom kako vježbam ja, tako i on, a jedino gdje ima gledati je pravo – među moje noge.
- Preživjet ću, zgodan je, rekla sam sam sebi i nastavila, kao, nezainteresirano gledajući u plafon. Ana je ionako već uvelike bila tamo negdje preznojena, s ručnikom prebačenim preko ramena i čavrljala s nekom ekipicom s kojom se skompala. Kako i ne bi kad danima visi tu, već je postala i dio inventara.
Kad mi je trener pokazao sljedeću spravu koja bi mi, kao, trebala podignuti guzu na zavidnu razinu upornim vježbanjem, došlo mi je pobjeći. Nadljudskim naporima trebalo je gurati nešto ležeći dok ti pored glave šeću hrpe mišića manje-više dobro raspoređenih i ravni muški trbusi s pločicama. Dahtala sam gurajući ono i shvatila da su svi ti bilderi dolazili s podsmjehom vidjeti mene – čudo koje je došlo u njihov svijet i ne može ama baš ništa. Htjela sam propasti u zemlju, a kad su mi, onako s visoka, kako god okreneš, predlagali da će mi oni pomoći, shvatla sam da mi je, u odnosu na nabildane žene, prednost to što sam antisportašica i "jadnica" kojoj treba pomoći. Ako ništa drugo, barem su me zamijetili, pa možda i padne neki izlazak.
Kad su utezi došli na red, osramotila sam se... Neki, za njih, sasvim nebitni pis of kejk utegić mi je pao na nogu da sam sve zvijezde prebrojala. Suze su mi frcnule na oči, ali kao, nije meni ništa. Ta čudnovata vježba s utezima, ako zanemarim i to da sam samu sebe skoro bubnula po glavi, trajala je minutu i odlučila sam odustati. Što zbog toga, što zbog činjenica da mi je već para iz ušiju izlazila od bijesa jer me Ana ostavila na milost i nemilost onih koji su me mjerkali od glave do pete, a i zbog toga što mi se počeo uvaljivati neki ormar obrijane glave od kojeg sam veća skoro za glavu. Tankih nožica, abnormalno širokih ramena i glave, uvaljivao mi je spiku o nekakvim steroidima i sličnim stvarima što tebe bože ja uopće nisam kužila.
Otuširala sam se s bolom u svakoj košćici u tijelu, šepajući došla do izlaza "Oaze zgodnih muških tjelesa" i pušeći čekala Anu da izađe. Zgodni, a i oni manje zgodni su mi prilazili, upoznavali se i pitali kako mi je bilo na prvom treningu.
- Super! Osjećam se kao da sam se preporodila, govorila sam, a u sebi se suzdržavala da ne zaplačem kako me utegom prikliješteni nožni palac boli. Prodavali su mi Aninu spiku, kako ću se nakon određenog vremena osjećati super, biti zdravija, razgibanija...
- Znaš što, jebeš ti ovo, osjećam se kao da me gradski autobus pregazio. Nikad ja više neću nogom kročiti ovdje. Svaka čast zgodnima, ali ubuduće, sestro, daj im moj broj mobitela, ne mogu se ja razbijati u teretani i širiti noge, imam osjećaj kao da sam bačvu jahala. Ajmo mi na pizzu, rekla sam Ani koja se napokon odnekud stvorila.
Nakon tog neupjeha koji je završio time da sam se najela kao prase zaspala sam u roku dok si rekao keks. Tad sam shvatila zašto Ana nekad kaže: - Jebeš seks, nekad je teretana bolja od seksa.
Tu se donekle slažem s njom. Ne da ne razmišljaš o seksu nakon treninga, nego se ne možeš ni pomaknuti. Umjesto seksa razmišljaš o tome kako ćeš sutra jedva hodati i kako se na kauču ne pomaknuti jer svaki pomak za milimetar boooli... Toliko sam se u toj tetetani izmorila da nema šanse da bih se poslije toga poševila, pa taman mi se sam Sveti Tetovirani prikazao i rekao:
- Mala, ajmo se poševiti. Bit će to najluđa ševa u tvom životu nakon toliko godina apstinencije.
Da mi se to i dogodilo nakon tog fijaska s teretanom, samo bih rekla: - Možeš me jedino izmasirati ako hoćeš, ništa drugo ne dolazi u obzir.
Naravno da u teretanu ne namjeravam ni u ludilu nikad više. Nije to za mene. Zgodne frajere ću gledati po gradu, na kavi i vikendom kad zaglibim negdje do jutra, ali nema šanse da se maltretiram više kostoboljom i gnojnom upalom svih mišića na tijelu. Jednom mi je bilo dosta, a da ne kažem kako mi je palac pomodrio. Jedva hodam, a zbog jebene teretane neću moći sljedećih mjesec dana obući ni jedne cipele na petu i špic iz svoje kolekcije. Jedina pozitivna stvar od teretane, u kojoj mi svi nekako izgledaju kao sekta koja se takmiči tko će imati šira ramena i napuhanije mišiće, je ta da su mi se neki zgodni sektaši počeli smiješiti po gradu. Možda i bude nešto od seksa u skoroj budućnosti, samo ako ih ne budu bolili mišići kao mene.

Mare
(mare@net.hr)

- 00:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se