mareskine opaske

Prije: od 9mj do 12 mj, škola, onda praznici, veselim se, ali nakon tjedan dana je dosta, jer ti već svi u kući idu na živce, vičem u sebi, hoću društvo, pa dođe 1.mj,škola, pa uskrsni praznici, dobro dođu, kraj škole, pa 3.mj uživancije + raznorazni blagdani i praznici usput, ali i to ti je već preko glave jer ti i prijatelji i svi u kući idu na živce,dođem na faks, situacija je vrlo slična, samo što mi vrijeme od svih tih praznika se znatno stanjilo...osim ako se nekim čudom nije dogodilo da sam bila jaaako dobra i sama si produžila vrijeme Sada: a na poslu situacija je posve drukčija – sve ono vrijeme koje sam kukala i koje sam imala na raspolaganju, kao da su mali patuljci uzeli za sebe kako bi mogli imati više vremena za djeljenje poklona Djeda Mraza – nije mi ništa preostalo, nego skrušeno čekati (čitaj: vrištati do početka godišnjeg koji će proteći kao prvih mj dana na školskim praznicima – i sve nekako mislim da će doći vrijeme kad će odmor trajati kao onih preostalih mjesec i pol ,dva, lagano, čak pomalo i dosadno – možda je to vrijeme penzija hahahahah,bilo kak bilo, čekam 7.8, pola 5, da odzvoni zvono na školskom...aha, malo sam otišla u prošlost, dakle da dođe pola 5, da šef nekam šmugne i da odem kad se poklopi cager na cager i bilo bi još fanastično da me prilikom odlaska ne spopadne osjećaj krivnje, neka nostalgija i sjeta za ognjištem koje napuštam.....naaaaaaaaat i odlazim, oblačim kaput i odlazim da nakratko sve zaboravim, ostavljam sva komunikacijska sredstva i nosim svoga „ljubavnika“ koji će mi puštati odabrane hitove i pomoći mi da se osjećam onih zadnjih mjesec i pol,dva....divno...jedva čekam...