mareskine opaske

Imam par dnevnih rituala između ostalih koje me jako vesele, koje jedva čekam, kojima se veselim ko prase napoju, i koji me drže kad dođe sivo nebo...između tih par rituala mi je i čitanje blogova, od nekoliko blogera – kod nekih sam ostavljala komentare, kod nekih nisam, to sam si skomentirala u bradu jer mi je bilo jako glupo sad tu dijeliti svoje nešto, neki mi služe kao dobra tableta smijeha, neki opuštajuće, neki me potaknu na maštanje – kad upalim blog stranicu kao da se nađem sa svima na kavici i gdje je svatko od vas zadužen za popravak nekog dijela mene – poslije se super osjećam, kao da sam došla (pretpoooostavljam) sa neke „sajko“ terapije – vi ste moji terapeuti sivih stanica, elektrostimulacija i regeneracija....

Izdvojit ću samo neke koji su mi za sada jako dragi i čine moj mali svemir...

http://project365.blog.hr/ - otkrila sam ga sasvim slučajno i pokušavam ga pratiti skoro svaki dan

http://snoopyshist.blog.hr/ - kao kuharica, samo dobre stvari

http://www.pegy.blog.hr/ - mala kutijica mudrosti i razmišljanja, čitam je sigurno već 2,5 godine

http://ribafish.blog.hr/ - lud...mrak...presmiješan stvor, da ga nema, trebalo bi ga dati izmodelirati

http://bigblog.tportal.hr/andja/ - mada sad već off, bila mi je jako draga

http://siscijankaizantickesiscije.blog.hr/ - riječi iz prošlosti i spona sa mojim Siskom

Odnedavna i ovu avanturu:
www.bestjobben.com

Sigurno nečija adresa...
Meni do 01.06. nepoznato mjesto...no 01.06. negdje oko 22:30h uz lagani povjetarac, visoku travu koja se lelujala niz nasip, pokojeg „đogera“ i u društvu milijun mušica na klupi nedaleko od ulice IX.Južne obale, neznano mjesto postalo je središte svijeta, otok sreće...gdje je uletila mala kutijica u obliku crvenog šešira i priča o Joe Cockeru i stihovima iz pjesme „ You can leave your hat on“... čula sam „THE“ pitanje...iako sjedeći, noge su se odsjekle, počeli su bubnjevi u ušima, stampedo slonova prema središtu srca, žmarci po cijelom tijelu i velika skupina albatrosa u želucu je otpočela svoj let no pridružio se i pljusak vode na oči...izmjenjivao se smijeh...pa delirij...pljusak jei dalje bio dosta ustrajan i jak, pokušavala sam doći do zraka...je,trebala sam i disati...ali zrak mi je u tom trenutku trebao samo da kažem „DA“...tada kao da netko ogromno platno povukao s mene i lagano me zalijevo vodom, jedan vrlo specifičan i skroz natprirodan osjećaj me držao vrlo dugo...Sava mi se u tom trenutku učinila da je zastala, most je bio sjajniji, ja sam bila u bestežinskom stanju...sve moje zamisli od prije kako sam bila mlađa što ću i kako ću se osjećati , gdje će se to dogoditi, tog trenutka su otišle u Savu... Kod IX.južne obale...tamo kod broja 43...najdivnijem i najromantičnijem mjestu na svijetu...

yes...he was.....