nedjelja, 13.07.2008.

pvi put u 2008.

Dugo sam čekala na ovaj post jer sam dosta nesmotreno i onako nonšalantno dala adresu bloga... i onda praaaas...katastrofa...nisam uopće mogla više pisati....a bila sam prelijena sad mijenjati sve....nadam se da su ljudi zaboravili na ovu destinaciju i da mogu u miru pričati sama sa sobom...

Proteklo vrijeme je bilo tako - tako...zapravo objektivno bilo je super...ne bi mogla više ni poželjeti, posao, dečko, obitelj ( moja obitelj :))...ali u mojoj glavi i nije tako, dosta brzo mi se sve događa, drugačije nego kako bih ja htjela...kad sam završila faks, imala sam tonu ideja, kako, što, gdje... i sve je to nekako bilo u glavi, počela sam raduckati, doslovno odmah poslije diplome, nisam ni imala vremena malo sabrati dojmove - iskreno, kao da je sve nestalo, ja baš nisam htjela ići odmah raditi, ali stjecajem okolnosti, i da ugodim roditeljima zbog kojih jesam tu...eto...no dobro...najgore što mi se život okrenuo preko noći, a ja očito nisam bila na to spremna, nisam bila spremna na podmuklost, netoleranciju i život u "divljini" kapitalizma. Ne, nije to za mene, i dalje se odupirem naletima da me samelje s tim da mi sve više i više nedostaje alata. A pod alatom smatram prvenstveno - strpljenje i ljubav prema onome što radim. Izgubila sam se potpuno, ono što sada radim ne sadrži ni djelić mene, ne unosim se, samo odrađujem, kao robot, obična radilica, pokušavam smoći snage da prođe još jedan dan i da nemam ništa s tim poslije....firma u kojoj radim je obično robovlasničko društvo, neki dan sam saznala da su šefovi ukinuli ljudima na terenu godišnje odmore, dok će oni svoje nožice namakati u poznatim i skupim mjestima, mali crnci će robovati i naganjati planove, maglu, nešto...i nitko se nije bunio, kao da još objeručke prihvaćaju odluku i kao da na nju nemaju pravo glasa - i nemaju, jer od sutra neće više raditi, jer kako glavni postulat firme kaže - nitko nije nezamjenjiv....mjesto gdje sam ja, je za osobu sa srednjom, mogla bi proći i osoba sa osnovnjakom...ali trenutno sam u takvoj fazi da mi je ok....ne želim više, jer ako tražim više, dobit ću dvostruko više, a to ne želim, ne želim službeni auto, mobitel, bolju poziciju – jer to sve traži odgovornost i samo te na taj način veže za firmu, ne dam svoje slobodno vrijeme, jer ga i ovako imam premalo, ako treba još ću ga i ukrasti. Kolege na poslu su tako – tako. Kako se odbijam prilagoditi, tako odbijam imati bilo kakav kontakt sa ljudima, uopće me ne zanimaju druženja sa kolegama, odlaženja na silne kave, pauzu skoro da i ne koristim, tako da što prije mogu otići sa posla…užas….i sve mi to tako ide iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec…ne mogu se ni zamisliti kako sam u početku bila oduševljena…a gle sada…samo mogu reći to nije to…nije ono što bih radila cijeli život, previše su gnjusne situacije za moj želudac….ali za sada sam tu….dok me ne tresne nešto da promijenim…nekako nemam hrabrosti za to….sada….


Mr. Z…a da….sve je super….ALI…ne znam, nešto…ne znam…nekako…muči me svašta…kad bi mu rekla…ne znam koliko bi me shvatio…ne znam koliko bi se ja dobro izrazila, a da ne ispadne krivo…ne znam…ne znam što je…da li je to zbog toga što smo godinu i pol zajedno…i čini mi se kao da stojimo na mjestu, on je po prirodi jako šutljiv, i nekako mi se čini da ne znam što se s njim događa…znam što osjeća prema meni, rekao mi je to nekoliko puta…iako je šutljiv, božanstveno je romantičan…ali meni kao da to nije dosta, tražim više i više…i nekako se bojim da ne digne ruke od svega, a najviše se bojim za sebe da ne dignem ruke od svega, jer kako sam u zadnje vrijeme ravnodušna prema svemu tako sam i prema njemu, i nekako mi se čini da on to naslućuje….kako da mu nešto kažem…pokušavam si objasniti zašto se nešto događa…jer kao što sam već spomenula, osoba sam za sve ili ništa, a to znači, ako mi ne ide na jednom polju voljna sam potopiti sve bez obzira na cijenu, i poslije se kajati i biti nesretna i misliti kako mi je sudbina kriva i tko zna što i da sam zaslužila to što jesam…moja autodestruktivnost je užasna i jaka i jako je se bojim, najviše što može pomesti za sobom druge i pritom ih povrijediti….

Ono za što živim je put u Irsku, idemo nas par, veselim se tome, najviše što ću se maknuti iz ove kenjave situacije, ali najgore što će me sve dočekati i što ću morati zasukati rukave i vidjeti kuda plovi moj brod…trenutno leluja na pučini bez smjera i bilo kakvog vjetra, luke nigdje na vidiku…

Ne znam…idem spavati…sutra je novi dan…

- 01:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se