srijeda, 28.03.2007.

NO strings ATTACHED

U nedostatku boljeg izražavanja ovo je dovoljno dobar izraz za ono što želim reći. Zapravo u hrvatskom bi bila neka fobija, ali strah od (emocionalnog) vezanja za neku osobu. Radilo se to ili o obitelji, prijateljima, dečku…Ne znam zapravo gdje je i početak tog mog problema (ak se to tako može nazvati). Prvo, sada, baš toliko ne,ali prije sam obožavala analizirati samu sebe, sebe u interakciji sa drugima, promatrati druge, istraživati, čitati pa su u kratkom vremenu psihologija, pa i psihijatrija postale moje ljubavi. Ali da ne zalutam, u tom proučavanju sebe čovjek puno toga otkrije, što i dan danas ne znam kako izraziti, zato mi je velika tlaka kada me se pita da nešto kažem o sebi.Užas.

Tek nedavno sam nešto zaključila novo o sebi. Ne volim se vezivati, emocionalno mislim. Uzrok pretpostavljam što bi mogao biti, a on je naravno duboko ukorijenjen u djetinjstvu. Mislim da je to sve sklop više događaja i mojih nekih poimanja stvari pa je eto ispalo to što je. Malo je opet suprotno onome da se vrlo lako sprijateljim i skužim s ljudima…i imam stvarno puno ljudi koje „znam“ . Ali to je to. Površno poznavanje,kao što one mene poznaju i to mi odgovara. Ne volim povrijediti, i ne volim biti povrijeđena. Ne volim da me se otkrije. I zapravo ne trudim se ni druge upoznati. U biti ta vještina mi je u par slučajeva dobro došla jer sam ostala prisebna i racionalna. Ali sve više, to mi postaje teret i jako mi smeta. Postoji par osoba (pod tim mislim 2 ili eventualno 3) koje me recimo malo bolje znaju. Par ljudi mi je reklo da dosta hladno djelujem, što nikako ne želim jer se tako uopće ne osjećam niti ne želim.

Dalje, u tom izbjegavanju emocionalnog prepuštanja (ajme izraza,al aj neka) pronašla sam alternativu. Vezivanje uz određene stvari koje su povezane s nekom osobom, događajem. Jako mi je drago vidjeti neku stvar ili osjetiti miris vezano uz nešto ili nekog. Pa zato imam naviku čuvati gluposti i nebitne (drugima možda) detalje koji me podsjećaju na to nešto. I što još je u tome svemu. Kad ja to prebolim na svoj način, počinje faza čišćenja – bacam stvari i na taj se način osobađam od negativnih emocija.
Što zapravo sada mislim da je sve začarani krug i ide sve ispočetka.

Da…sad bih ja htjela znati kako se osoboditi od svega toga!? Prvo, ovo mi je jedan način terapije jer je odlično to staviti na papir (u ovom slučaju) objaviti svijetu what a crazy person I am J dead. Imala sam potrebu. If u dont know me, dont judge me.

Pa mi dolaze jedne riječi od pjesme. „NIŠTA ILI SVE SA MNOM TAKO JE, SAD ILI NIKADA“

- 22:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 27.03.2007.

ima me - nema me

sam da malo podijelim urbi et orbi - počela sam raduckati smijehrofl
nije nešto - ali me jako veseli -
danas mi je pala jedna tema na pamet al sad mi se nikako ne da pisati...jer trebam malo više vremena za razradu...
pa do skorog pisanja...ak me uhvati manija...mozda je još to odgulim večeras...

- 22:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2007.

Što mome srcu nije drago

Na ovo me je potaknuo posjet jedne osobe. Nije bitno ime,ali ja bitan njen postupak i odnos prema onome što me u cijeloj priči zaboljelo.

Zapravo trebam krenuti od početka. Imam 23 godine, rođena sam u Sisku, zapravo ne drito u centru, nego u jednom mjestu pokraj,koje je s vremenom postalo predgrađe. Po meni to je moje selo. No dobro. Kako je mjesto malo, u vrijeme kad sam se rodila nije bilo puno mojih vršnjaka, zapravo bilo ih je dvoje, koji su stjecajem okolnosti kad smo bili nekih 8 godina preselili se u velebajni centar Siska koji je udaljen cca. 3 km. Ja sam zapravo bila jako tužna što su jedini moji vršnjaci otišli i što se neću moći više igarti s njima tako često. Ali dobro,no nisam bila ko Pale sam na svijetu. Uvijek je tu bio vrtić i svi prijatelji iz vrtića,pa došla i škola i na kraju i previše ljudi.

Tim mojim sumješatnima i meni su se životni putevi razdvojili. Vidimo se tu i tamo, više tamo, nego tu….ali Bože moj. Opet, nije to to, nije to više ona igra, kao što ni mi nismo isti. I sama sam otišla u Zagreb na školovanje (sad se osjećam kao Ivica Kičmanović smijeh), upoznavala nove ljude, stvarala nova prijateljstva, mijenjala se, rasla sa drugim ljudima, upijala nove stvari, divila se drukčijim pogledima. Ali ono što nikada se nije promijenilo je ljubav prema domu, mome malom selu, mojoj kući na kraju sela. Uvijek i posvuda nosim to nešto sa sobom s čim sam odrasla i da ne znam gdje da odem ne znam kako bih mogla zaboraviti od kud sam i tko sam.

E upravo to me zaboljelo kad mi je u posjetu došla nakon ne znam i ja koliko jedna od prije spomenutih prijateljica iz djetinjstva. Došla je onako fensi, gdje je „kaj“ u govoru je izbacilo „što“ jer ona je sada stanovnica druge županije. Veli, da se je skroz odrekla Siska i KAJ bu ona tu radila. Da ne bi ispala licemjer, i ja namjeravam biti u Zagrebu jer takva je situacija da mi Zagreb može trenutno pružiti više. Ali kako bih se mogla odreći nečeg svoga, zaboraviti ono s čim sam rasla svih ovih 23 godina. Proradio mi inat,lokalpatriotizam, štogod, jer u takvim situacijama adrenalin mi skače u nebo, pa sam joj uputila par rečenica, nakon koje ih se ona samo nasmiješila, ne podnosim kad se netko pretvara da je netko drugi, pogotovo kad mu to ide jako loše. I na kraju mi ju je bilo žao. Žao što je izgubila ono što ja imam. Šteta.no

- 15:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se