srijeda, 21.02.2007.

samo ovo...

Diplomirala samrolleyes

- 21:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2007.

malo o ljubavi

" Ljubav je veličanstvena katastrofa: znate da se zaliječeš u zid i svejedno ubrzavati;
srljati u propast s osmjehom na usnama, radoznalo čekati trenutak kad će stvar usrati.
Ljubav je jedino programirano razočarenje, jedina predvidljiva nesreća za koju se traže repete"


Frederic Beigbeder


Svima koji volite i koji ste voljeni želim sretan V:day....

- 10:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 13.02.2007.

Samo kod nas

Tokom faksa često sam slušala jednu te istu rečenicu od profesora, iz koje smo se često ismijavali – „Što god vrijedi vani (misli se prvenstveno na Ameriku), ne vrijedi kod nas.“ Ovog sam se sjetila kad sam čitala 24sata. Mislim da je bilo 31. siječnja...nije da nemrem provjeriti na njihovoj arhivi, ali jednostavno mi se ne da. Sjećam se da je naslov bio „ Kaznili ga jer je sam vadio mine u Ceriću“. Za sve neupućene, Cerići su pokraj Vinkovaca. Čovjek, da stvori sebi i prvenstveno svojoj obitelji sigurnih nekoliko kvadrata slobodnog prostora oko kuće, razminirao je prvo svoje dvorište. Onda se sasvim slučajno bacio u razminiravanje susjedovog i tako malo pomalo, razminirao je čitavo selo. I sada, meni kao normalnoj građanki ove države, odmah što je palo napamet – „Svaka čast“, jer malo bi se ljudi usudilo stavljati glavu na panj zbog drugih, stavimo ruku na srce. Naježila sam se kad je rekao koliko je uspio razminirati. Sam. A kako onda ide dalje priča kod nas. Ne kao vani, jer što god vani vrijedi, ne vrijedi kod nas. Čovjek je predao mine koje je skupio tijekom razminiravanja policiji i ta ista policija je podnesla kaznenu prijavu. Vani, on bi bio heroj, odlikovan za hrabrost i altruizam, kod nas on krši zakon, on je kriminalac jer „Zato što voli svoje, svoje najdraže“. Smiješno. Što reći, to ima samo kod nas. Čudim se da kod nas vrijede još zakoni fizike, kad ostalo ne.

- 21:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.02.2007.

tko želi ovo čitati

Slučaj prvi…Danas sam luda.Luda.Luda. Ali od jutra. Zapravo, dan mi je započeo onako kak se može samo poželjeti. Probudila sam se, a da nitko nije upao u sobu, pod tim mislim na moju dragu majku koja ima neobjašnjiv poriv brisati prašinu sa poda ujutro oko pola sedam. Uglavnom prošlo je bez toga. I onda poslije razvlačenja po sobi koje je trajalo oko sat i pol...otišla sam do kuhinje i „doručkovala u pola 11h… to je takav gušt. Laganini se spremila i otišla do Doma zdravlja…zapravo tzv. Jodnog. (smiješan naziv). Išla sam na spaljivanje bradavice na ruci…za neupućene, sa smrznutim dušikom se provodi postupak „spaljivanja“ (čitaj: odstranjivanja) i to zna trajati po mjesec – dva…ovisi o veličini bradavice. Ušla u ganc novi prostor sa novim pravilima pomoću brojeva. E, da…fakat me mogu malo stvari izbaciti iz takta…danas je ova. Glupo…ali je. Dođem oko 11.15h, sjednem i čekam i to čekanje traje. Isprva nije nitko izlazio…kad odjednom se miče kvaka na vratima…a ja odjednom freeze…samo doktorica,koja nije doživjela katarzu sa novim prostorom…i dalje nenasmiješena,ljuta na tko zna što,mislim samo njoj poznato. I tako čekam kad primjetim da žena do mene ima neki broj. Naime…ja sam trebala kod ulaska se javiti na neku kvazi portirnu,dati uputnicu i onda bi mi se vratila uputnica zajedno sa brojem dolaska, tj. brojem koji mi služi da znam kad sam na redu…pa si mislim…pa nemrem vjerovati, tak da ovi koji su došli poslije mene, bili su zapravo ispred i ja sam na kraju ostala zadnja. Grrrrrrrr…..i tako je moj brzi odlazak doktoru….ispao ne tako brz i uopće nezanimljiv. E da, platila sam još i participaciju jer mi je isteklo osiguranje….mea culpa…. headbangheadbang

Slučaj drugi…došla doma nakon spaljivanja…koji je mogao prerasti u požar.. rolleyesi za sat se opet vraćala u centar….misija je …uvezati diplomski…odem u knjižaru gdje više-manje uvijek kopiram, uvezujem i kupujem đinđe…tipa blokića,kemijskih i ostalih drangulija koje me vesele…dam teti i velim onako kroz šalu…“Evo, došla sam diplomski uvezati, pa mi dobro pazite…he,he…“ i nije prošlo nekoliko sekundi,kad mi ona bacila tužan pogled. Prvo sam mislila da se zeza…da,samo sam mislila…žena se zeznula prilikom rezanja rupica…i ispalo mi je da 5 listova elegantno vire..mene prvo oblio znoj…pa rekla…a neeee…sad vraćanje,pa nanovo printanje, jer oni naravno nemaju printer u boji,pa opet vraćanje…ponudila se ona to meni srediti sa rezanjem onim što viri…rekla sam da nema šanse....pa ona da još više popravi stvar,ode sprintati,ali u crno-bijelo…nisam mogla vjerovati…ko je tu lud…ona se samo ispričavala…a ja stajala ko kip…htjela sam vrištati…a opet…što imam od toga…uredno mi je naplatila punu cijenu, zahvaljivala što nisam ništa rekla šefici, i opet se ispričavala, i stisnula mi ruku. Ja se pokupila ko malo dijete van, vrtila i dalje u glavi onu „this is not happening“, kiša je lagano padala..duboko sam udahnula…i krenula riješavati problem…što sad…i riješila…

To je ta moja danjašnja historija…nemam navadu pisati što mi se neki određeni dan dogodilo...danas sam jednostavno morala, tak je ispalo…ne očekujem da će ove baljezge netko pročitati, meni je samo lakše što sam to izbacila iz sebe i da više ne mislim na to.

Sad se liječim uz Carlu Bruni….PUSA cerek

- 22:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2007.

Moji svi...

Vjerojatno svatko u nekom trenutku zastane pa počne razmišljati o obitelji, ljudima koji ga igrom sudbine ili slučaja okružuju. Uvijek postoje oni stalni ljudi u životima i oni koji su u prolazu. Ono što je konstanta u mome životu je mamek moj i moj babo (kako od milja zovem svog tatu). Oni su tu uvijek, nisu se mijenjali (tako mi se čini), jer su zapravo pomagali meni da se mijenjam i rastem. Oni su moja podrška,utočište za loše dane, mjesto na zemlji gdje se jedino i istinski sretno osjećam, moji vječni kritičari,savjetnici, sigurna luka za pristanak i povoljan vjetar u leđa kad odlazim,moje sunce i radost u životu, ruka prijateljstva....
Tu je je još i relativna konstanta u mom životu i bracek M. Moj uzor i guide što bi rekli. Relativna mislim zato sto je on tu za mene, ali on sada ima svoj život i posvećen je drugim stvarima i drugim osobama.
E sad...kad se govori o ostalima,život je nalik autobusnoj stanici. Ima ljudi koji često prolaze,a da se ne zaustave,ima onih koji nakratko ostanu, a ostave i zagrebu život.Ima onih koji ostanu duže,koji malo pomalo oblikuju život i možda ga usmjere u nekom drugom smjeru.
Oni koji su mi dali temelje života,to su moji roditelji, oni koji me nadgrađuju su moji prijatelji,a oni zbog kojih preispitujem svoje mišljenje su „prolaznici“ . U svakom slučaju hvala svima koji su ostavili trag na moj život. Rekao je jedan filozof „Čovjek koji se ne mijenja nije čovjek,nego spomenik.“ ne želim biti kamen,želim biti pijesak koji se kotrlja,okreće,vraća naprijed nazad kako ga valovi života nose.

- 22:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se