utorak, 22.01.2008.

Postoje ljudi koje prvi put sretnemo, ali osjećamo kao da ih odnekud znamo. Makar ih nikada u životu nismo vidjeli

Nije me jako dugo bilo tu, znam..Jeste me zaboravili? Ja vas nisam.. Morate mi oprostit, nisam bila tu, nisam imala internet i neću još neko kraće vrijeme...Čitav život mi se zaokrenuo...
Naime....
Jednom sam pročitala negdi da ona vrata koja sa žudnjom gledamo jednostavno samo moramo otvorit, naći u sebi hrabrost i samo povući kvaku. To je najbitnije što trebamo napravit, kasnije će se sve samo od sebe posložit..
Pa ajde, pomislila sam, ajde da otvorim ta vrata...
I vjera mi se katkad gubi. Vjera u svijet, u ljude… Vidila sam svašta, doživjela svašta… I preispitujem se, gubim se katkad…
Ne sican se kada sam u zadnja dva mjeseca sjela i bila sama sa sobom da o svemu razmislim, o svim promjenama koje sam uvela u svoj zivot prosle godine. Nisam ni stigla razmišljati o svitu, sebi i simbolima
I kad sam zatvorila oči, od svih onih trenutaka, smisnih i onih tužnih, od smijeha do suza, sitila sam se sta me sinoc jako uznemirilo
Sinoć sam se uplašila smrti. Onako, došlo je to posve neočekivano, izazvano jednom posve običnom glupošću, a zapravo ako ću se hrabro prisjetit nisam je se dugo uplašila.
Bar ne kao sinoć.
I uspila sam zaspat.. Nekako.. Ali izjutra, negdje oko 5h ujutro, opet je krenilo. Upalila sam svitla, ali srce je neobično kucalo.
I znala sam da od sna te noći više ništa neće bit…
Ujutro sve izgleda kao probuđeno iz nekog sna. Nevino i čisto... Oprano od svake tuge, straha, ljutnje, bijesne riječi… I znam, znam da će s prvom zvonjavom telefona, žurbom, glasnom vikom i bukom sve u trenu nestati….Kad sam se tako probudila samo sam se naslonila na prozor i razmisljala
Moj grad se tek počeo budit……Onako nevin i snen pokušavajuć me natjerati da mu oprostim.. Oprostim što mi nije pružio ono što sam tražila…
Eto ljudi moj negdi sam se morala ispucat…puno pozdravaa

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.