subota, 26.05.2007.

Ej ljudi

evo vidim da ste bili vrijedni i ostavili 103 comentara...tnx....samo tako nastavite....ajme danas san se kupala more je super (PURGERI PATITEEEEEE) Sta ima kod vas???Ajme ja jedva cekan kraj godine...najvjerojatnije cu ic u medicinsku za sestre (ako upadnem)....Prosli utorak smo picali i uvatija nas je ravnetelj..i onda nam je zabranija osmasku...a znate vi stipu i ove budale nece oni odustat...i onda su rekli da ako ravnetelj misli ozbiljno da cemo mi iznajmit neki prostor...a prijedlozi nisu mogli bit gluplji...jedan je reka da cemo iznajmit malu veneciju...a to mi je 50 metara od kuce jos mi samo fali ad me mater gleda s prozora....aj ljudi moji pozzz i uzvajte
Pozdravila bi:Mili,Klaru,Gudeljku,Reu,Jelu,Regu,Baru,Gaju,Moniku,Teu,Jopu,Mariju(koja na ovom blogu nije napisla sve skupa 2 posta9,Dariju....i sve ostale koji me poznaju...KI$$
P.S=budite mi tako vridni pa mi i ovde ostavite toliko komentara

nedjelja, 06.05.2007.

Razocaranje u nesto sto nikad nisi mogao ni sanjati….

Ovaj post je dug ali je za moju dusu…
Kao mala znala sam čvrsto i jako stisnuti oči, sva se zgrčiti u nekom transu dok sam zamišljala ono što istinski i zaista želim da mi se ostvari i tako čekati da se dogodi. Kao ono kad imate rođendan, pa pušete u svjećice i istinski vjerujete da ono što želite da će se ostvariti. Ne znam kad, ali jako brzo sam shvatila da svijet ne funkcionira na taj način. Da se za želje moramo potruditi. Čekati. Boriti se. Tražiti.
Danas kad mi život upadne u potpunu zbrku i kaos naprosto se usporim i čekam pravi trenutak za korak naprijed.. Vjerujem da život točno katkad slaže kockice onako kako baš treba biti, i da nam daje trenutke u kojima naprosto moramo skočiti..
Kad sam bila u drugom razredu po prvi put sam stala na skakaonicu na plaži. Bilo je visoko, bojala sam se i kalkulirala dali da skočim ili da se vratim. I u tom trenu iza mene je krenulo naguravanje od strane grupe dečkiju i u panici dok sam pokušala krenuti unazad na sigurno tlo jedan od njih me nespretno gurnuo i pala sam sa vrha skakaonice dolje ravno na stijene.
Dan danas ako se itko toga sjeća reći će da ne zna kako je ona mala tamo to preživjela, ali dignuli su me sa tisuću i jednom ogrebotinom na tijelu i potpuno prekrivenom krvlju, ali ništa nije bilo polomljeno. Danas znam da je to bila čista sreća i da život ne pruža uvijek takve ishode. Danas znam da sam trebala se okrenuti i skočiti u plavetnilo, pa makar se bojala i ne znala što me iščekuje.. Uvijek, uvijek, uvijek treba samo ići naprijed, koliko god se bojali, nikad korak unazad….
Jucer ja nisam isla naprijed nego sam se okrenula da razjasnim neke stvari i razocarala sam se u neke ljude totalno neocekivano…od tih ljudi takve stvari nikad nisam mogla ocekivat… No katkad s nekim ljudima proživimo neki trenutak,, neku posebnu i neobjasnjivu povezanost, katkada u tim minutama i satima ne postoji apsolutno nista na ovom svijetu osim te nevidljive mase oko nas koja zapravo nikada ne umire…..a onda se u te iste osobe razocaramo i pitamo se zasto… zato sto oni zapravo nikad nisu htjeli tebe, tebe onakvu kakva jesi… zbunjena, katkad i zabavna…oni su samo tebe trebali u tim trenucima kad su glumili prijateljstvo..
Zato dragi moji… Vi ste jedna mala čudesa, stoga visoko podignite glavu i sa osmijehom prošetajte kroz grad…
Jedna stara priča kaže… Da postoje drugi svjetovi, a njih možemo vidjeti tek kada otvorimo oči i počnemo vjerovati. A ti svjetovi su ove male dimenzije između nas, nevidljivi konci i spone koji nas vežu.
Život je zaista prekratak da ne bismo pokušali vjerovati u Nemoguće. Ono neopipljivo. Ono što možemo samo osjetiti, ali ne i fizički opipati…
Jednostavno zivot tako funkcionira…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.