četvrtak, 07.09.2006.
U svjetu koji je za mene potpuna novost
Nakon velike oproštajne večere, zadnji dan polugodišta, bilo je vrijeme za odlazak. SAmo nekolicina mojih najbližih prijatelja znala je zašto idem, kuda idem i da se možda neću vratiti. No, ja sam znao da cu se vratiti i to me nije toliko brinulo. Rastanak je trajao gotovo dva sata, a Nevill je bio sav sretan što ću kod njega provesti praznike. Rekao mi je da ima sestru. Zinuo sam od čuda. Sestru blizanku.Noarh Longbottom. Ove je godine došla u Hogwarts, a ni sama prije nije znala tko su joj pravi roditelji ni da ima brata. Upoznao sam je za večerom. Nije toliko nespretna poput Nevilla ali na neki način su vrlo slični. Podsjetila me da je danas polazak u pola šest te da vlak kreće ravno u bezjački svjet. Nadao sam se da aurori, pa ni Noarh i Neville ne znaju ništa o ruletu, pergamentu i tome da me Voldemort ucijenjuje. No, Noarh kao da je znala. U njezinom sam pogledu vidio da zna više nego što sam mislio. No, vrijeme je da se ukrcam u vlak. Para vlaka stvarala je maglu, a snjeg je bio dubok i hladan. Božićni duh Hogwartsa i vlaka i sva radosna lica djece stvarali su veselu atmosferu. Ali...djeca u sv.Mungu? Hoće li ona provesti Božić s obiteljima? Samo zbog ruleta.
"Veseliš li se bezjačkom svjetu?" upitala me Noarh.
"Ne baš. Bio sam samo jednom i to s četiri godine. Iskreno, malo ga se i plašim..." rekao sam uz smješak.
Vlak je krenuo. Nevill je smazao još jednu čokoladnu žabu.
"Vidjet ćeš, kako je tamo sve drugačije! " rekao je žvačući čokoladu. Noarh je gledala kroz prozor, a ja sam zamišljao kakav je to svjet u kojem se magija ne smije koristiti.
Nakon duge vožnje vlak je stigao u peron devet i tri četvrt.Mene obuzeo lagan osjećaj nelagode. Dvoje ljudi su mahali u našem smjeru. Izašli su iz auta i zagrlili Noarh i Nevilla. Sitna, niska žena u smješnom kaputu i s velikim šeširem pružila mi je ruku."Alice Longbottom.Ti si Marco?" rekla je. Iako se smješila osjetio sam da joj baš i nije ugodno. A tek visoki krpan i snažan čovjek, Frank Longbottom pogledao me kao da se jedva ustručava da me ne udari. Ipak sam potomak Voldemorta. Kroz zube je zarežao:"Drago mi je" ali mu nije bilo drago Izgledao je strogo. Sjeli smo šutke u auto.
"Molim? Auto koji ne leti? Hahahaha..." nasmijao sam se. Nisam mogao vjerovati. To još nisam vidio. Nigdje na ulicama nije bilo ljudi koji lete, nije bilo duhova, jednostavno, nije bilo magije. Putem do njihove kuće vladala je ona skroz neugodna tišina, a ja sam začuđeno piljio kroz prozor.
Kada smo izašli počeo sam se smijati ljudima koji su sadili vrtove, ručno pospremali, smijao sam se čak i autobusima..Dok sam tako stajao na cesti i smijao se dolazećem busu, mislio sam da će skrenuti. Ali nije."MArco makni se sa ceste! Pazi!!" viknuo mi je Nevill.U zadnji čas me Alice gurnula sa ceste."Što, pa zašto nije skrenuo?" rekao sam začuđeno.
"Mali bezobrazni nitkov" promumljao je Frank. Nevil mi je pokazao kuću Bila je velika i prostrana. Dok smo sjedilo za stolom i raspravljali o svemu, kućnim pravilima i slično odjednom je došao Frank leden kao santa. U ruci je držao malu smeđu vrećicu sa šarenim kamenčićima. Stajao je na pragu i piljio u mene. Ja sam gotovo probljedio.On je auror. "Obiteljska " večera pretvorila se u kaos...
(eo ovo je kuca) inace novi post ce za....mozda za tjedan dva....komentirajte
vas Riddle
